SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ POVIJESTI

Ivana Meter

Vanjska politika i dinastija

Jugoslavije
Esej

Mentor: izv. prof. Božo Goluža

Mostar, 2018.
 Vanjska politika Jugoslavije

U devetom poglavlju autor- Svetozar Pribičević priča o vanjskoj politici Jugoslavije

i dinastiji. Posebno se dotakao političkog odnosa prema Bugarskoj, Italiji i Rusiji, zatim
kralja i vojske, kralja i pravoslavne crkve, te same Srpske dinastije- kralja Aleksandra i
princa Đorđa.
Pribičević odmah navodi kako vanjska politika nije mogla biti miroljubljiva iz
razloga što sama unutarnja politika zemlje nije bila demokratska. Iako je dr. Ante Trumbić
bio prvi ministar Jugoslavije, vanjsku politiku je vodila Srbija. Trumbić je bio poslan kao
drugi delegat na Konferenciji mira u Parizu, dok je Nikola Pašić bio je prvi i glavni.
Međutim Trumbić je bio poslan protiv volje kralja Aleksandra, ali i protiv volje Pašića i
Protića. No, on je morao biti izabran zbog pregovora s Italijom, gdje se rapravljalo o
hrvatskim i slovenskim zemljama, a ne srpskoj, te je slanje Trumbića bio proračunat potez
koji bi ih ograničio od moguće ljutne Hrvata i Slovenaca zbog njihovog izdavanja u korist
Italije. Smatrali su ako pošalju Trumbića da će narod pomisliti kako se on zalagao za njih
i da drukčiji ishod nije bio moguć.
Politika Jugoslavije ali i drugih zemalja u to vrijeme bila je zasnovana na sistemu
saveza. Tako Pribičević spominje kako je bio poslan da s čehoslovačkom vladom pregovara
oko češko-jugoslovenskog saveza, te kako ih je njihov predsjednik Toma Masarik srdačno
primio. Međutim navodi kako je vanjska politika zemlje od početka činila neke kardinalne
greške. Kao glavnu navodi preokrutan stav prema poraženim zemljama Srednje Europe i
Balkana. Smatra kako je u redu bilo odbiti Mađarsku želju revizije i uspostavu njene
teritorijalne cijeline, no ipak nije bilo u redu odbiti aposlutni svaki prijedlog o reviziji
ugovora o miru, jer ako bi to bio put do svjetskog mira, onda bi se trebalo razmisliti o tim
prijedlozima. Pribičević dalje objašnjava kako se Jugoslavija prema Mađarima trebala
postaviti tako da se oni osjećaju u povoljnijem položaju nego u Mađarskoj, te
zagovaranjem slobode i jednakosti pridobiti i ostale narode u zemlji i na taj način pokazati
da je Jugoslavija bolja nego što je bila Austro-Ugarska jer garantira pravdu stanovništvu.
Što se tiče odnosa s Bugarskom, glavna greška bila je odbijanje Stamboliskog koji
je želio zbližavanje Srba i Bugara, te koji sada tvrdi kako je nemoguće doći do sporazuma i

2
pomirenja. To je dovelo do spriječavanja prometa i robe i ljudi i Bugarska je tim potezom
postala okrenuta državama koje su željele uništiti Jugoslaviju. Zaključuje kako je velika
pogreška bila to što narodi u Jugoslaviji nisu Beograd gledali kao oličenje slobode za
balkanski narod, nego su ga počeli gledati s prezirom.
U politici prema Italiji, Pribičević izdvaja kako su odnosi došli do krajne
zategnutosti. Glavne točke razilaženja bile su Albanija i jugoslavenski narod u Italiji. Kada
je ministar vanjskih poslova pomogao Ahmeda Zogu da izvrši revoluciju u Albaniji, Italija
je to shvatila kao napad, koji je rezultirao u protunapadu Italije i na kraju time da je
Albanija postala njena vazalna država. Što se tiče jugoslavenskog naroda u Italiji,
Pribičević govori kako je nemoguće dignuti ikakav protest za pomoć Hrvatima i
Slovencima u Italiji, jer su ti narodi potlačeni i u Jugoslaviji, te protest može biti valjan
samo od strane onoga tko poštiva načela jednakosti, bratstva i slobode.
Odnos prema Rusiji zasnivao se na Jugoslavenskom nepriznavanju Sovjetske
Rusije. Nijedna vlada u Beogradu nije bila za obnovu odnosa s Rusijom, štoviše smatrali su
da sve velike sile mogu imati svoje predstavnike kod Sovjeta, dok to Jugoslaviji nije
potrebno.

Politika prestiža i prevlasti

Pribičević navodi kako je za popravljanje budžeta Jugoslavije, potreban strogi

nadzor naroda nad financijama, dok u to vrijeme to radi vlada koja odgovara samo kralju.
Osuđuje poklon gradskog zastupništva u Zagrebu, koje je kralju poklonilo palaču.
Napominje kako je to zastupništvo sam imenovao i kako se to može dogoditi samo u zemlji
gdje narod nema nikakav utjeacaj na upravu i kontrolu javnih financija. Zbog politike
prestiža i prevlasti koju je Jugoslavija vodila, izgubila je svu naklonost saveznika koju je
dobila nakon rata. Upravo naklonost saveznika ohrabrila je kralja Aleksandra na
proglašenje diktature 6. siječnja 1929. Međutim ona je vojno oslobila zemlju i saveznici
nisu imali veliku korist od nje. Kralj je diktaturom izazvao i gnjev i viših i nižih oficira, te
je bilo očito kako ne može računati na svoju vojsku u borbi protiv naroda. Oni više svoju
zakletvu nisu smatrali svetom, budući da ju je prekršio i vrhovni komandant vojske.

3
 Dinastije

Pribičević govori kako Hrvati i Slovenci nemaju nikakvih dinastija, te da su Srbi do

1903. imali tri narodne dinastije: Obrenoviće, Karađorđeviće i Petroviće. Bilo je potrebno
odlučiti koga postaviti na prijestolje u Srbiji. Što se tiče dinastije Obrenovića, 1903.
Aleksandar Obrenović bio je ubijen. Objašnjava kako je Petar Karađorđević smatran
pogodnijim za prijestolje od Nikole Petrovića, budući da je Petrović bio veliki ruski
prijatelj- što bi izazvalo protivljenje Austrije, zatim njegov dolazak bi bio prvi korak ka
ujedinjenju Crne Gore i Srbije, što opet ne bi odgovaralo Austriji. Petar Karađorđević bio je
dorastao nadanjima koja su u njega polagana, međutim njegova djeca nisu nastavila
njegovim koracima. Petra je nasljedio njegov sin Đorđe, koji se ubrzo odrekao svojih prava
i na njegovo mjesto dolazi Aleksandar Karađorđević. Navodno je Đorđe odstupio po
zahtjevu Austrije, jer se previše protivio oko pitanja aneksije Bosne i Hercegovine. Puno se
pričalo o mržnji između braće Đorđa i Aleksandra, što je potvrđeno 1925. kad ga je
Aleksandar strpao u umobolnicu. Pribičević govori kako Đorđe nije bio stvoren za vođu ni
za osobu u koju bi se netko ugledao, no kako njegovo mjesto nije bilo u umobolnici.
Što se tiče pravoslavne crkve, vjera je postala državna ustanova pod diktaturom,
koja se brinula o njenoj sudbini. Propovijed svećenika svodi se na nacionalna i politička
pitanja a ne na teme vjere i ljubavi. Jedino rješenje je odvajanje crkve od države.