Naslov originala ANDRE LEROI - GOURHAN

AND RĆ LEROI - G O U R H A N

LES RELIGIONS DE LA PREHISTOIRE

Paleolithique
P R E S S E S U N I V E R S I T A I R E S DE F R A N C E
P ARI Š , 1964
RELIGIJE
P RETHI STORI J E
Paleolit

Urednik

RUDI SUPEK

S francuskog prevela
ZAGREB
MELITA WO L F NAPRI J ED - 1968
Predgovor

Andre Leroi-Gourhan (rođen 1911. u Parizu),

profesor etnologije u Parizu, jedna je od vodećih
ličnosti danas u etnologiji i antropologiji, naročito
u paleoantropologiji.
Diplomirao je u Parizu na Školi za orijentalne
jezike, a doktorirao je na dva fakulteta — filo­
zofskom i prirodnih znanosti. Godine 1938. uputio
se na Daleki istok kao član etnološke ekspedicije,
gdje ga je zatekao i rat. Učestvovao je u ratu i
odlikovan je za hrabrost. Nakon rata imenovan je
za profesora etnologije, najprije u Lyonu (1946),
a zatim u Parizu (1958). Istovremeno postao je i
zamjenik direktora najvećeg francuskog etno­
loškog muzeja »Musee de l’Homme« u Parizu.
Njegova naučna djelatnost pokazuje veoma ši­
roku naobrazbu i izvanredno poznavanje veoma
širokih regija ljudskih kultura. Tako u djelu »Ci­
vilizacija sobova« (1936) izučava kulture sjevernih
naroda u polarnim krajevima, dok u »Etnologiji
Francuske Unije« (1936) izučava razne kolonijalne
narode u tropskom pojasu. Povodom svojeg bo­
ravka na Dalekom istoku izdao je djelo »Arheolo­
gija sjevernog Pacifika« (1946). Mnogo se bavio
nastankom umjetnosti, pa je tako izdao značajno
djelo »Dokumenti o sjevernoj evroazijskoj um jet­
nosti« (1943), »Gesta i riječ« (1964).
Pored suvremene etnologije njegov interes ide
i u paleoantropologiju u vezi s problemom nas­
tanka čovjeka i prvih zametaka njegove kulture.
U tom području izdao je »Čovjek i materija « (1943),
»Ljudi u prethistoriji « (1955) i »Religije pret­
historije« (1964), djelo koje donosimo u ediciji
6 Religije prethistorije

»Antropos«. Problem religije u prethistoriji znači,

u stvari, pojavu prvih kultova kod čovjeka ili nje­
govih prethodnika, a to znači istovremeno i prvih
pojava kulture uopće, odnosno upotrebe simbola
kao temelja ljudske kulture. Tragajući za prvim
pojavama kulture Leroi-Gourhan pokazuje veliku
ingenioznost u zaključivanju, a služi se modernom
metodom vjerojatnosti, mada je primjenjuje na
veoma oskudnom broju primjeraka, što traži ve­
liku snalažljivost u tako malobrojnim podacima.
Rudi Supek

Religije prethistorije

Paleolit
Uvod

Pristupiti problemu prethistorijske religije, ne

upozorivši čitaoca odmah u početku da time ulazi
u gustu maglu i stupa na klisko tlo prepuno ja­
ruga, bilo bi prema njemu i odviše nesmiljeno.
Prethistorija je maglovit izraz koji globalno obu­
hvaća sve što je proteklo od pojave prvog bića
uspravna držanja do trenutka kad je pismo počelo
bacati na ljudsku misao slabašnu svjetlost, a to je
događaj koji se kod Indijanaca amazonskih pra­
šuma zbio tek u XX. stoljeću. Govoriti o prethis­
torijskoj religiji nema mnogo osnova, uostalom
kao ni o samoj historijskoj religiji. Prethistoričar
se pred činjenicom religioznog vjerovanja nalazi
u istom položaju u kom bi se našlo neko razumno
biće što se iskrcalo s drugog zvjezdanog sustava (a
nepoznat mu je vjerski fenomen kod čovjeka),
kad bismo mu uz neukrašen kalež pokazali šam-
panjsku kupu, ili pak mesarski nož pored žrtvena
noža. Zar bi ono, makar i sasvim neodređeno, mo­
glo rekonstruirati smisao žrtvovanja? Što se tiče
najstarijih razdoblja prethistorije mi nismo doprli
ni do te tačke. Doduše u kasnijoj prethistoriji
javlja se umjetnost, otkrivajući elemente duhovne
aktivnosti kojoj je sadržaj nedvojbeno religiozan,
ali i ovdje nam maloprijašnja usporedba može pos­
lužiti da tačno naznačimo granice naših moguć­
nosti. Pretpostavimo da ovo isto biće, razumno ali
lišeno mogućnosti da se s nama sporazumijeva,
proučava duh evropskih religija razgledavajući
crkve. Ondje bi vidjelo jaganjce, magarca i vola,
te mnoštvo mučenih, bičevanih i ranjavanih likova
što u agoniji leže po grobovima. Zapitajmo se
10 Religije prethistorije
kakvu bi sliku ono moglo stvoriti o kršćanskoj
misli? Kako bi od škrte površine predodžaba do­
prlo do tajnovite dubine pojmova? Lascaux je za
nas ista stvar. Kako bi posjetilac iz svemira mo­
gao ideološki razlučiti kršćanskog jaganjca probo­
dena oštricom mača i bizona udarena kopljem?
Gotovo je nemoguće zamišljati prethistorijskog
čovjeka bez donošenja vrijednosnih sudova, ne
učinivši ga posthumnim nasljednikom misli čov­
jeka XX stoljeća. Prethistorija je nalik kolosu gli­
nene glave koji je to krhkiji što se više penjemo
od nogu prema mozgu. Noge, sazdane od geološ­
kih, botaničkih i zooloških svjedočanstava, raz­
mjerno su čvrste; ruke su već prhlije jer je prou­
čavanje prethistorijske tehnike zamagljeno širokom
aureolom pretpostavki. Glava se nažalost raspada
od najmanjeg udarca jer smo se prečesto zado­
voljavali time što smo mišljenje obezglavljena
kolosa nadomještali mišljenjem prethistoričara.
Zato se događa da, idući od djela do djela, pra­
čovjek mijenja svoj vjerski lik: čas je to krvo­
žedni vrač ili pobožni skupljač lubanja predaka,
čas pohotni plesač ili pak skeptični filozof, već
prema zamisli pisca. Njegovo bismo ponašanje
morali proučavati ne u svjetlu činjenica koje su,
kao što će se kasnije vidjeti, katkada veoma mr­
šave, već u svjetlu životopisa pojedinih prethi­
storičara.
Prethistorijski nam je čovjek ostavio tek krnje
poruke. On je možda na kraju dugog obreda u
kojem je žrtvovao pečena bizonova jetra na plad­
nju od drvene kore obojene okerom i položio na
zemlju neki oblutak. Nažalost pokreti, riječi, jetra
i pladanj, sve je to iščezlo, a što se pak tiče oblut-
ka, mogli bismo ga jedino nekim čudom razliko­
vati od ostalih koji se nalaze u blizini. Dodajmo
tome da je kronološke dokaze lako proučiti paž­
ljivim i razmjerno brzim istraživanjima: dovoljno
je pomnjivo prikupiti mineraloške uzorke, sitne
Uvod 11
količine zemlje za proučavanje fosilnih peluda,
ostatke faune, odnosno oruđa koja se smatraju
običnim »provodnim fosilima«. Međutim, prikup­
ljanje svih mogućih tragova o mišljenju i tehnič­
kom ponašanju zahtijeva do iscrpljenja precizne
metode istraživanja. Kad čitalac sazna da se može
sa sigurnošću objaviti tačan i iscrpan plan svega
jednog jedinog groba neandertalskog čovjeka, a
ima ih više od dvadeset utvrđenih ili barem vjero­
jatnih, tad će uvidjeti kolika je razlika između
brzo stečenih ali solidnih znanja o prethistorijskoj
kronologiji i rasutih mrvica o mišljenju fosilnog
čovjeka. Potreba za istraživanjem opipljivog ma­
terijala jedva da se nedavno stala osjećati, jer je
često lakše zamijeniti jedan način mišljenja dru­
gim, negoli poći dugim i zaobilaznim putem činje­
nica.
Najprirodnije i naoko najnaučnije tumačenje
»dokaza« vršilo se upoređivanjem s novijim ili
sadašnjim stanjima. Sličnost iskopanog predmeta
s nekim eskimskim predmetom, pojedini običaji
Bušmana ili Pigmeja, otkriće traga za koji se
pretpostavljalo da svjedoči o nekom obredu koji
je poznat u današnjih Indijanaca, sve je to omo­
gućilo da se maglovitoj slici prethistorijskog čo­
vjeka dadu opipljivi oblici. U XIX. stoljeću do­
nekle je shvatljiva naučna hitnja da se svim tada
dostupnim sredstvima dokaže da je pračovjek
umio misliti. Međutim, dokazivati danas pomoću
uporedbe s »divljacima« da je prethistorijski Čo­
vjek bio misaono biće i po svoj prilici isto tako
»primitivno«, postupak je naivan, i nema veće
vrijednosti od opće poznatih, otrcanih istina.
Stoga nam se čini da je od osnovne važnosti
napraviti tačan inventar onog što se zna i onog
što su nam mogli pružiti Australijanci ili stanov­
nici Ognjene zemlje. Treba napokon rasparati
harlekinski ogrtač kulta vilica, zamki za duhove,
predaka oplodilaca, magijskog čaranja, posvetnih
12 Religije prethistorije
plesova i totemizma, da vidimo hoće li se, kad
spadne plašt, pomaljati živ, misaon čovjek ili će
preostati samo nekoliko rasutih kosti.
Najteži propust površne komparativne metode
je u tom što je zakočila onu naučnu imaginaciju
kojoj nije cilj da sve objašnjava analogijom, već
da iznađe takva sredstva koja će omogućiti utvr­
đivanje i provjeravanje činjenica.
Počeci ljudskog vremena padaju negdje pred kraj
tercijara, prije možda milijun godina. Prva uspravna
bića imala su vrlo malen mozak, a proizvodnja im
je bila ograničena na jedno jedino oruđe oštra ruba.
O njihovom intelektualnom, pa prema tome i o vjer­
skom ponašanju nije nam poznato apsolutno ništa.
Oko 500 000. postojala su po svoj prilici već razvijenija
bića, arhantropi (pitekantropi, sinantropi, atlantropi)
koja su poznavala nekoliko oblika oruđa. Njihov du­
ševni život, iako posve nepoznat, bio je obrađivan na
osnovu čistih pretpostavki (kult lubanja kod sinantro-
pa, na primjer). Kasnije, oko 100 000, živjeli su pale-
antropi, među kojima posebno mjesto zauzimlje nean-
dertalski čovjek koji nam je blizu i čiji je život bolje
poznat. Kod njega su otkrivena prva poznata grobišta.
Oko 30 000 godina najkasnije (slika 6) pojavljuje se
današnji čovjek Homo sapiens, kod kojeg, zahvaljujući
umjetničkim manifestacijama, nalazimo obilje dokaza
o misaonom životu vjerskog karaktera. Oko 10 000.
završava se paleolit, a čovječanstvo se sprema da od
primitivne ekonomije lova, ribarenja i skupljanja plo­
dova, prijeđe na poljoprivredno gospodarstvo i sto­
čarstvo koji direktno vode ka civilizaciji. Prethistorija
koju ćemo ovdje razmatrati je prethistorija paleolita.
Možda neće biti na odmet da tačno utvrdimo što
ćemo ovdje podrazumijevati pod izrazom »reli­
gija« i da odmah napomenemo da nećemo praviti
nikakve razlike između religije i magije, budući
da nema temeljito provjerenih materijala na os­
novu kojih bi se takvo razlučivanje moglo pro­
vesti. I samu riječ religija upotrebljavat ćemo ii
veoma uskom smislu, primjenjujući je na sve
Uvod 13
preokupacije za koje se pretpostavlja da prelaze
okvire materijalnog života. Do gornjeg paleolita
drugačija definicija nije ni moguća: prisutnost
oker a u obitavalištu neandertalskog čovjeka sma­
tra se vjerskim svjedočanstvom jer se ne može
objasniti potrebama materijalnog održanja.
Ovolika nam se opreznost nameće iz dva raz­
loga. Kao prvo, veoma je teško definirati vjerski
fenomen čak i kod postojećih društava na osnovu
samih materijalnih svjedočanstava. Drugi razlog
leži u prirodi samih izvora koji su tako oskudni
i krnji da u većini slučajeva mogu imati nekoliko
prihvatljivih objašnjenja.
Ako se prihvate ove ograde, nema nikakva va­
ljanog razloga da se paleolitskim ljudima ospore
preokupacije tajanstvene prirode, već i stoga što
njihova inteligencija, koja je istog karaktera ako
i ne istog stepena kao u Homo sapiensa, rađa is­
tom reakcijom pred neobičnim i neobjašnjenim.
Od svojih prvih oblika pa do današnjeg, čovjek
je začeo i razvijao razmišljanje, to jest sposobnost
da simbolima izrazi materijalnu stvarnost svijeta
koji ga okružuje. Osnovna osebina jezika sastoji
se u tom da paralelno s vanjskim svijetom stvara
svemoćni svijet simbola bez kojih bi inteligencija
bila bespomoćna. Idući od pitenkantropa do nean­
dertalca, pa zatim do nas, svjedočanstva u oru­
đima pokazuju postupno sazrijevanje tehničke
inteligencije (a ona se vjerojatno razvija uporedo
s jezikom). Osvajanje onog što se smatra religioz­
nim išlo je po svoj prilici istim putem; simboli su
u riječima i radnjama formulirali dvostruki os­
jećaj straha i moći koji obilježava religioznu svi­
jest. Vjersko ponašanje je, na jednom drugom
planu, isto toliko praktično koliko i tehničko po­
našanje, jer poput ovog i ono pridonosi uklapanju
čovjeka u svijet koji ga nadilazi i s kojim on fizički
i metafizički pregovara. Svakoj etapi tog ukla­
panja morao je odgovarati jedan stadij vjerskog
14 Religije prethistorije
ponašanja. Ili možda tačnije, budući da su se
stari stadiji produžili sve do današnjeg čovjeka,
svakoj etapi pridružio se jedan novi stadij, nadvi­
sujući sve prethodne.
Karakter izvora
Možda će se čitaocu učiniti čudnim što smo
proučavanje religije sveli na rubrike koje su pre­
uzete bilo iz zoologije (kult kosti) ili antropologije
(pokopavanje umrlih), bilo iz tehnike ili umjet­
nosti, Razlog je tome vrlo jednostavan: zemlja
naime nije sačuvala ništa osim kosti, kamenog
oruđa i likovnih djela, i to vrlo kasno. Ako je da­
kle pitekantrop slagao kite cvijeća da ih prikaže
suncu, od tog nije ostalo ništa; u najboljim uvje­
tima mogli su nadživjeti koštani ostaci njegova
lovnog plijena i njegov kostur, a odbacimo li sve
ostale pretpostavke, možda se sačuvala i tanašna
nit koju će moći koristiti povijest religije.
Poznato je da su se nažalost i u današnje vrijeme
najbolja iskapanja često vodila prvenstveno s nam­
jerom da se oruđa i kosturi kronološki odrede, tako
da smo, osim u rijetkim slučajevima, lišeni podrobnih
zapažanja koja bi omogućila da se protumači položaj
tragova. Glavna razlika između izvora prethistoričara
i izvora historičara jest u tom što prethistoričar uniš­
tava svoj dokument, iskapajući ga. Položaj bi bio
ravnopravan, da se uvijek, sloj po sloj, vršilo cjelovito
registriranje sveg što se zapazilo. Ta mučna metoda
zahtijeva velik broj planova i fotografija za najmanje
iskopine. U praksi međutim, umjesto da poput histo­
ričara raspolaže izvornim dokumentima, prethistoričar
se pri kritičkom proučavanju mora oslanjati na katkad
veoma površne i neodređene utiske istraživača. Kad
istraživač na primjer zabilježi neko »obredno pohra-
nilište«, taj se dokument mora prihvatiti bez moguć­
nosti provjeravanja; kad napomene da je kostur ležao
porebarke u jednoj jami, usprkos nevjerojatnoj nepre­
ciznosti takve opaske koja ima privid naučnosti, valja
Uvod 15
se složiti da je riječ o grobu. Uz te ograde koje
vrijede za čitav paleolit, neandertalci su ipak ostavili
u više stotina ležišta od kojih su neka bila razmjerno
savjesno iskopavana, malen zbir činjenica koje nez­
natno mogu pridonijeti tumačenju njihova vjerskog
života.
Za gornji paleolit vrijede iste ograde što se tiče
valjanosti izvora. Pećine i zakloništa koja su bila
naprosto ispražnjena zbog »statigrafskog obra­
đivanja« broje se i ovdje na stotine, dok otkrića
značajnih cjelina koja su bila savjesno registrirana
možemo izbrojati na prste. Ipak gornji paleolit
donekle spašava postojanje tisuća i tisuća umjet­
ničkih dokumenata koji, obrađeni statistički, mogu
otkriti cjelovitost svoje organizacije; to se u pr­
vom redu odnosi na pećinske zidove ukrašene
gravirama i slikarijama koje možemo proučavati
kao dokumente arhiva onakvog kakvog nam je
ostavio čovjek gornjeg paleolita.
Moramo priznati, ma kako to bilo mučno, da je
prethistorijska nauka, iako stogodišnja, zapravo
još u povojima. U pogledu iskapanja ona je sazrela
na onim područjima gdje je promatranje bilo la­
ko, ali zato na drugima ima sve tek da nauči.
Bojimo se da će čitalac biti razočaran oskudnošću
zaključaka, osobito u poglavljima II i III koji su
više inventar nesporazuma negoli studij religioz­
nih činjenica. Umjesto da ne znam po koji put
pobrojimo i popišemo sve ono što bi prethistorijski
čovjek mogao imati zajedničko s divljakom u
najpotpunijem smislu, ograničili smo se ovdje na
to da ga pustimo neka sam otkrije ono što nam je
o sebi htio zavještati.
 PRVO POGLAVLJ E

KULT KOSTI

U ovom su poglavlju sakupljeni podaci koji bi se

uz izvjesne ograde mogli odnositi na radnje vjer­
skog karaktera kojih su se tragovi, kako se pret­
postavlja, sačuvali u namjernom razmještaju ili
grupiranju životinjskih kosti. Iz etnografije nam
je poznato da se životinjske lubanje ili pak po­
jedine kosti veoma često čuvaju ili upotrebljavaju
za religiozne svrhe. Medvjeđe ili jelenje glave što
su ih naticali na kolce pripadnici plemena Ainu u
Japanu, ostaci sobova što su ih Čukči, u istočnom
Sibiru, odlagali na gomile, majmunske lubanje
koje u Dahomeju nalazimo među priborom iscje­
litelja ili pričvršćene na njegov bubanj, ptičje
glave u Amazoniji, to je samo nekoliko primjera
odabranih među stotinama pojava gdje su se živo­
tinjski zubi, pandže, dugačke kosti i repovi čuvali
za neke namjene kojih nam motivi nisu sasvim jas­
ni. Katkad je naime veoma teško razabrati da li su
ti predmeti služili za tjelesno ukrašavanje, ili su
značili prisvajanje osebina odabrane životinje, od­
nosno predstavljali metafizičke simbole, ili se
možda sve to zajedno nerazmrsivo ispreplelo. Ti
su slučajevi ipak dragocjeni jer pokazuju da bi
nalazi iz paleolita mogli svjedočiti o sličnim pre­
okupacijama, što međutim ne znači da ih pod sva­
ku cijenu nastojimo poistovetiti. I arheologija
nam pruža obilje uporedbenih podataka: nekoliko
ovčjih kosti na pladnju nađenih uz jedno grobiš­
te, ovnujske noge i glava položene na ulazu u
grobni humak, lubanje svinje, ovna i bika otkri-

2 R eligije p reth istorije

18 Religije prethistorije
vene u temeljima jednog rimskog spomenika, sva
ta otkrića nedvojbeno ukazuju na vjerske čine,
mada se jedini njihov trag što je dopro do nas
sastoji od nekoliko kosturnih ostataka. Moglo
bi se dakle pretpostaviti da se svjedočanstva, idu­
ći od historijske ili protohistorijske arheologije do
prethistorijske, nadovezuju u neprekinutom lancu.
Nažalost prethistorijska ležišta, čak i kad su va­
ljano istraživana, ne sadrže tako rječita svjedo­
čanstva. Stanje njihove očuvanosti često je ve­
oma manjkavo, jer to barem u normalnim slu­
čajevima nisu strukture koje su naglo bile zatr­
pane, već čitave površine tla na kojima su katkad
stoljećima obitavali ljudi i životinje i koje su se
prekrivale veoma polagano. Ostaci su se u njima
ili pomicali ili su, što je najčešće, propadali pod
djelovanjem kemijskih činilaca. Osim toga ostaci
kosti katkad su tako brojni da je teško razliko­
vati otpatke čovječje ili životinjske hrane od au­
tentičnih obrednih pohranilišta.
Kad se nađu pred nekom neobičnom činjenicom,
istraživači se katkad odviše lako laćaju religiozne
hipoteze. Tako se na primjer mislilo da se po nalazima
u spiljama može ustvrditi da su musterijanci najradije
donosili odsječene glave životinjskog plijena jer su se
među očuvanim kralješcima najčešće nalazila prva dva
kralješka, atlas i epistrofej, koji doista najčešće ostaju
s lubanjom kad se životinji odsječe glava. Moglo bi
se dakle pretpostaviti da su paleolitičari donosili glave
i velike komade životinje, a kostur ostavljali na mjestu
gdje bi ubili plijen. Odatle pa do pretpostavke o po­
sebnoj pažnji koja se ukazivala glavi životinje samo
je jedan korak. Međutim ispitivanje cjelokupnog sa­
kupljenog materijala pokazuje da se među najčvršćim
kostima koje jedine vrijeme štedi (ovamo spadaju
upravo vratni kralješci), slučajno nalaze i komadi
iomnih kosti, pa je tako zastupljen čitav kostur, ali po
slijedu fizičko-kemijskog propadanja, a nikako u duhu
nekog namjernog izbora. Velike su kosti bile rasci-
jepljene da se izvadi moždina, šupljikave su kosti bile
ispaljene da se iskoriste sagorive masti, a kad se tome
Kult kosti 19
pridružilo djelovanje fizičko-kemijskih faktora, preos­
tali su samo dijelovi donjih čeljusti, petnih kosti,
vratnih pršljenova i zubi, te mnoštvo zdrobljenih krho­
tina. »Kult lubanja« razmatran iz tog ugla samo je
slučajni sticaj korozivnih faktora.
»Pohranilišta«, gdje su se navodno u vjerske svr­
he odlagale životinjske kosti ili možda krupni ko­
madi divljači u kojima je bilo kosti, teško je pro­
učavati po nekom sustavnom slijedu, jer su to
mahom izolirane pojave kojima je zajedničko
jedino to što im istraživači nisu mogli naći dru­
gog objašnjenja osim »ritualnog«.
a) Pohranilišta anatomski povezanih kosti .— U
toku iskapanja tek se rijetko naiđe na dijelove
životinjskih kostura koji su sačuvali svoje ana­
tomske odnose, jer to znači ili da su bili sprem­
ljeni u neki zakutak odnosno zapušteni odvojak
gdje ih kasnije nitko nije dirao, ili su odmah
bili zatrpani, ili su se pak očišćeni od mesa saču­
vali neko vrijeme, pridržavajući se osušenim li­
gamentima. Među ostacima koji pokazuju anatom­
sku povezanost najčešće se nalaze dijelovi ili
pršljenovi hrptenice naslagani na ivicama stambe­
ne zone, uzduž stijena ili u pukotinama. Prak­
tički je nemoguće ustanoviti čime je uvjetovan
takav njihov položaj, da li žrtvenim obredima ili
naprosto činjenicom što se krupniji ostaci hrane
češće nalaze duž zidova negoli u sredini stam­
bene zone. Dr. Allain, koji je izvršio veoma pom­
njiva iskapanja u pećini Saint-Marcel, u fran­
cuskoj pokrajini Indre, smatra na primjer da se
otkriće čitavih konjskih repova može objasniti
sasvim praktičkim razlozima, jer su repovi mogli
biti sačuvani radi korištenja grive. Sličnim raz­
lozima, po mišljenju tog naučenjaka, dugujemo i
nalaz sobljih i jarećih skočnih kosti koje su
vjerojatno ostale pričvršćene uz Ahilovu tetivu,
i sasušene predstavljale prava povjesma rezerv­
nih vlakanaca za šijenje ili vezivanje. To što su
2*
20 Religije prethistorije
otkrivene u jednom udubljenju pored ognjišta ne
mora značiti da su imale neko posebno, vjersko
značenje.
Nalaz kojim se literatura na jobilatije koristila je
gomjo-paleolitska stanica kod Stellmoora u sjevernoj
Njemačkoj, gdje se pri obali nekadanjeg jezera otkrilo
nekoliko cijelih sobijih kostura prsnog koša i abdo­
mena ispunjena krupnim kamenjem. Nije sasvim ja­
sno zašto je ovo vrijedno otkriće ušlo u religioznu lite­
raturu kao obred žrtvovanja sobova koje su ljudi na­
vodno potopili u jezeru, pošto su im ispraznili utrobu
i zamijenili je kamenjem. K tome se pridružila činje­
nica što su kosturi pripadali ženkama i obogatila
sliku mutnom predodžbom o nekom obredu plodnosti.
Poznato je međutim da se kod divljeg soba ženke sele
odvojeno od mužjaka, pa prema tome lov u kojem se
ubijaju samo ženke ne predstavlja ništa izuzetno. S
druge se strane može pretpostaviti da je potapljanje
cijelih životinja bio najpogodniji način da se suvišak
plijena neko vrijeme sačuva od zvjeradi. To se moglo
izvesti samo tako da ih se, pošto im se isprazni utroba,
optereti s nekoliko teških kamenova, što je ujedno
sprečavalo da se ne nadunu u vodi. Time ne želimo
reći da je iz te radnje bio isključen svaki vjerski čin,
samo ćemo uzalud tražiti koje bi to objektivne činje­
nice mogle potvrditi postojanje tako složenog čina kao
što je žrtvovanje ženki čiji se trbuh punio kamenjem
u neke metafizičke svrhe.
b) Spremišta kosti u gomilama ili u jamama. —-
Bilo bi vrlo utješno kad bismo na tom području
raspolagali utvrđenim podacima, jer se, na prim­
jer, zna da Eskimi s Aljaske i neke indijanske
skupine nisu razbijali kosti ubijene divljači, već
su ih odlagali na gomile, vjerujući da tako osi­
guravaju produžetak životinjskih vrsta.
Ima nekoliko okolnosti koje otežavaju razjaš­
njenje spomenutih pojava. Prva je fizičke prirode:
u pećinama, ukoliko se ostaci odmah ne zatrpaju,
uvjeti za očuvanje napuštenih kosti veoma su
loši, pa bi se stoga samo u izuzetnim slučajevima
Kult kosti 21
moglo naići na sačuvane hrpe kosti. Lakše ih je
naći u nastambama na otvorenom, ukoliko se zatr­
pavanje izvršilo dovoljno brzo, što je na primjer
slučaj na lesnim zemljištima. Druga je poteškoća
u tom što su musterijenci kao i ljudi gornjeg
paleolita drobili šuplje kosti kako bi došli do
hranjive moždine, a povrh toga većinom su ih
spaljivali kao goriv materijal. Spomenute bi okol­
nosti bile dovoljne da se odbaci svaka pretpostavka
o namjernom, religioznom pohranjivanju, kad
neke činjenice ne bi ukazivale na izvjesna odstu­
panja od općeg pravila.
Lesna zemljišta u Moravskoj, Ukrajini, Rusiji i
Sibiru otkrila su velike zone naselja gdje su na­
đena udubljena dna koliba okružena mnoštvom
životinjskih, osobito mamutskih kosti. U najoču-
vanijim nalazima iz gornjeg paleolita uz trago­
ve što su ih ostavila udubljena dna koliba izdu­
ženog ili kružnog oblika (si. 1, A) poredane su
manje jame pune dugačkih kosti, a katkad i os­
tataka anatomski povezanih udova. Većina pret-
historičara iz istočne Evrope smatra da su ova
udubljenja služila kao jame za otpatke, dok ih
drugi, oslanjajući se na slične običaje kod nekih
eskimskih skupina, tumače kao »obredna pohra-
nilišta«. Međutim ako se odlučimo i za najoprez­
nije stanovište, ova ležišta kosti predstavljaju pro­
blem. Očito je, sudeći barem po onom što se u
njima otkrilo, da to nisu bila spremišta za meso,
jer su ostaci bili bačeni tek pošto je sa njih ski-^
nuto meso. Pa ipak ni u rasporedu, ni u izboru
dijelova kostura, ni u njihovu položaju nema ni­
šta što bi ukazivalo na neku svjesnu namjeru.
Doduše obzirom na goleme količine kosti koje
leže svuda po tlima moglo bi se zaključiti da su
to spremišta za meso ili naprosto jame koje su
bile namijenjene nekoj nepoznatoj svrsi, a tek
kasnije napunjene otpacima. Ovome međutim pro-
tivurječi činjenica što se u rijetkim slučajevima,

SI. 1
A, Dobraničevki (SSSR): a, Krug ostataka mamut­
skih lubanja; b, Jama za kosti; c. Ognjište. — B, Ar-
cy-sur-Cure (Yonne): Tlo musterijenske galerije. —
C, Arcy-sur~Cure (Yonne): Tlo šatelperonskog šatora.
Središnja izgažena zona, ognjište i obodnica oivičena
plosnatim kamenjem, rupe od stupova i ostaci ma­
mutskih kljova.
Kult kosti 23
kad se uspije izdvojiti tlocrt pojedinih šatora,
sve životinjske kosti nalaze sakupljene samo u
jednoj jami (si. 1, A). Stoga, mada za to nema
stvarnih dokaza, moramo pomišljati i na moguć­
nost nematerijalnog objašnjenja.
Primjer Arcy-sur-Curea, gdje se već sedamr
naest godina otkako su započela iskapanja, nije
izvadio ni najsitniji ostatak, a da ga prethodno
nisu istraživači topografski lokalizirali, pokazuje
koliko je teško doći do pouzdanih dokaza. Istraži­
vanja su omogućila da se detaljno prouče dva
musterijenska spiljska obitavališta (spilja Hijene
i Sobova spilja) i nekoliko temelja šatora koji
potiču iz gornjeg paleolita, a nalaze se ispred
ulaza u spilju Soba. U musterijenskim nastam­
bama nađene su znatne količine kosti koje su
bile potisnute uza stijene, vjerojatno u želji da
se oslobodi središnji prostor gdje se susreću
uglavnom istrošena kremena oruđa. U spilji Hi­
jene te su kosti, nagomilane u nekoliko debelih
slojeva, obrazovale pravi kružni vijenac gdje su
se krupne kosti izmiješale s oblucima i zaturenim
kremenim oruđima. Izvjesna pravilnost mogla se
nazrijeti jedino kod duljih kosti koje su uzastopna
raščišćavanja potiskivala u pravcu paralelnom sa
stijenama. U rasporedu koštanog materijala nije
se mogao naslutiti ni najsitniji znak koji bi odavao
neku posebnu brigu oko očuvanja kosti, ukoliko
kao jedini argument ne prihvatimo mišljenje da
već sama činjenica što su stanovnici tih obitavali­
šta živjeli okruženi vijencem kosti u manje više
uznapredovalom stadiju ogoljelosti, ukazuje na re­
ligiozni strah pred razbacivanjem ostataka.
Musterijensko naselje u dnu Sobove spilje (si.
1, B) predstavlja uz pećinu na podnožju Monte
Circeo jedino tlo iz tog razdoblja koje je ostalo
netaknuto i izloženo djelovanju zraka. Kad sam,
1954, dopro u to zaklonište, što ga od danjeg svje-
24 Religije prethistorije
tla dijeli 30 metara, zatekao sam na stotine kosti
i oruđa u njihovu prvobitnom položaju.
Ova nastamba ima oblik galerije široke 6 metara
i duge 2 metra, s mnogim bočnim udubljenjima koja
na istočnoj strani obrazuju dugo polukružno udubljen je.
Središnja je aleja prilično raščišćena, vjerojatpb usli­
jed prolaženja i kretanja stanovnika, a na tlima su
se još zadržali obluci koji su služili za razbijanje kosti.
Uzduž stijena zatekli smo naslagu konjskih, sobijih,
vučjih i goveđih kosti iz kojih je izvirivalo nekoliko
konjskih čeljusti i sobljih rogova. Njihov se položaj
objašnjava kretanjem u nastambi, jednako kao i pore­
dak konjskih cjevanica koje pokazuju smjer paralelan
sa stijenama. U tom je doista teško vidjeti neku izri­
čitu namjeru: gotovo istovetnu sliku rasporeda pru­
žala bi svaka naslaga drvenih oblica koju bi netko
razgrtao da napravi mjesta za sklonište. Dugačko polu­
kružno udubljen je bilo je zakrčeno kružnim vijencem
kosti i oblutaka izmiješanih s kremenim oruđem.
Međutim na površini najgornjeg sloja zamijetili smo
jednu kratku mamutsku kljovu koja je ondje oči­
gledno bila namjerno ostavljena. U toj spilji, gdje
praktički nema ostataka mamuta, ta je kljova je­
dino pouzdano svjedočanstvo o prisustvu velikog sur-
laša. S pravom se dakle može pomišljati da je bila
svjesno ostavljena u udubljen ju, premda se ni po
čemu ne može zaključiti u kakvoj je namjeri to bilo
učinjeno: možda su neandertalci, koji su dolazili u
spilju, spremili tu kljovu, koja im je služila kao
buzdovan ili alatka za kopanje, na najpogodnije mje­
sto, izvan prolaza.
Pitanje »slaganja kosti« duž stijena razmotrit
ćemo kad bude riječ o »kultu medvjeda«. Jedan
ođ najklasičnijih primjera spomenute pojave pred­
stavlja ležište tur ovih i jelenjih kosti uzduž sti­
jene u spilji Guattari na brijegu Circeo u Ita­
liji. Tlo te spilje nije bilo zahvaćeno sedimenta-
cijom: i ono je, kao u Arcy-sur-Cureu, ostalo
slobodno izloženo zraku, ali su zato vode što su
tuda proticale, nanijele na nj talog vapnenca koji
Kult kosti 25
je preko većine kosti rasutih među kamenjem na­
vukao sigaste tvorevine. Na tom je tlu, među
šljunkom koji kao da je netko razgrnuo da bi
je ondje položio, nađena poznata neandertalska
lubanja Circeo. »Pohranilište« kosti duž stijene
nije bilo zahvaćeno sigama. Neka svjesna namjera
u njihovu poretku jednako je malo uočljiva kao i
u položaju kosti položenih duž stijene u muste-
rijenskoj galeriji Sobove spilje. Da su ljudi i
životinje, koji su prolazili pored stijena, dirali
i pomicali te kosti, činjenica je u koju ne treba
sumnjati; međutim tvrdnja da je njihov paralelan
položaj izraz svjesnog žrtvenog obreda može biti
samo nagađanje.
Slojevi u Sobovoj spilji otkrili su, na nekoliko
različitih horizonata, tragove kružnih šatora što
su ih pred ulazom u pećinu podigli ljudi iz gor­
njeg paleolita. Te nastambe pripadaju neke šatel-
peronskom razdoblju (oko -35 000), druge orinjaš-
kom (oko - 30 000), dok neke potječu iz graveti-
jenskog perioda (oko -25 000). Što se tiče pitanja
koje nas u ovom poglavlju zanima, to nam je
naselje pružilo izvjestan broj podataka koji se sla­
žu s nekim nalazima u temeljima šatora otkrive­
nih u lesnim zemljištima u Moravskoj, Ukrajini
i Rusiji. Sa prostora što su ga nekad zapremali
kružni šatori bili su uklonjeni svi krupniji otpa­
ci, ali je između šatorskog kruga i pećinske sti­
jene otkriveno nekoliko jama za smeće. Ispitivanje
tih jama pokazalo je da materijal što ga one sa­
drže potiče od čišćenja nastambi, kosti su tu po­
miješane s pepelom, s krhotinama što su otpadale
pri obradi kremena i s istrošenim oruđem. Među
otpacima pronađena je jedna mamutska noga,
kralježnica polarne lisice, nekoliko kalemova s te­
tivama izrađenih iz sobljih tarsusa. Međutim ne­
ma nikakva razloga da ove elemente razlučimo od
ostalog materijala u smetištu. Tako su na primjer
kod Pavlova u Moravskoj iskopavanja jednog ša­
torskog temelja iznijela na vidjelo više vučjih ko-
26 Religije prethistorije
štura koji su bez reda bili nabacani u jednu jamu
blizu nastambe. Ovoliko gomilanje kosti krvožed­
nih životinja najlakše bi se moglo objasniti reli­
gioznim motivima koji su uostalom možda i po­
stojali, ali je, uza svu revnost kojom su se izvodila
iskapanja, nemoguće dokazati da li ovaj nalaz
znači nešto više od nekoliko napuštenih kostura
s kojih su ljudi prethodno skinuli kožu i meso.
Na kraju ćemo navesti još jedan podatak koji
zavređuje pažnju. U jednom od gr avetijenskih
nivoa u Sobovoj spilji nalazi se duž istočne stijene
jedno udubljenje kojem otvor mjeri oko 30 kva­
dratnih centimetara, a dubina mu iznosi oko pe­
desetak centimetara. Ta je niša bila do vrha na­
punjena krhotinama razbijenih kosti koje gotovo
isključivo potiču od soba. U koštanom materijalu
nema ni traga primjese ostalih kućanskih otpada­
ka. Iako je očigledno da je ovdje riječ o namjer­
nom spremištu, nemoguće je odrediti kakve su
bile namjere onih koji su to udubljenje tako briž­
no napunili. Međutim, kako se ove kosti koje su
bile razbijene da im se izvadi moždina, ne razli­
kuju od onih koje su služile kao gorivo, sasvim
se prirodno nameće zaključak da je to vjerojatno
bilo rezervno spremište goriva za održavanje og­
njišta. Ipak valja napomenuti da je u jednom le^
žištu iz šatelperonskog razdoblja slični koštani
fragment nađen u grudici od crvena okera. No o
tom će biti govora kasnije.
»Religiozna« bilanca dosad je, kao što se vidi,
veoma mršava, pa je neshvatljivo kako su neki
autori na osnovu tako škrtog materijala mogli go­
voriti o ležištima kosti kao o svjedočanstvima vjer­
skog života. Proučavajući prikaze o prethistorij­
skoj religiji, čitalac se ne može osloboditi utiska
da su se pisci stalno koristili nategnutim podaci­
ma koji o problemu religije ne mogu ništa pouz­
dano kazati. Uzmemo li slučaj vučjih kostura iz
Moravske, sasvim je vjerojatno da su paleolitski
Kult kosti 27
ljudi imali određena vjerska shvaćanja o vuku,
nije čak ni isključeno da su na tu hrpu kosti gle­
dali sa strahopoštovanjem ili s osjećajem da su
savladali nečiste sile, ali što mi o tom možemo
pouzdano kazati? Strahopoštovanje nije tvar koja
se može sačuvati u obliku fosila, i kako onda da
razlikujemo obično smetište od magijskog pohra-
nilišta divljih zvijeri? U religiju ljudi gornjeg pa-
leolita ne možemo sumnjati koliko ni u religiju
Australijanaca, samo smatramo da nije od kori­
sti opterećivati opću kulturu suvremenog čovjeka
dokazima koji zapravo nisu dokazi.
Krugovi kosti
Otkriće jednog kruga mamutskih lubanja bilo
je iskorišteno kao osobito sugestivan dokaz u jed­
nom još ne tako davno objavljenom prikazu. Me­
đutim, i u Rusiji i u Ukrajini otkriveni su čak
brojni krugovi mamutskih lubanja, ali su, kao
što je svakom poznato, svestrana i mnogostruka
promatranja pokazala da su glave surlaša na les-
nim zemljištima, gdje je kamenje rijetko, služile
kao utezi za pridržavanje postolja kružnih šatora
što su ih podizali lovci. Naravno, veoma je lako,
mada nažalost netačno, vidjeti u krugu kosti po­
redanih oko središnjeg ognjišta tajanstvene znake
»rituala«, a najlakše je zamisliti ljude kamenog
doba kako uz prodorne krikove plešu u krugu oko
lubanja desetkovanih divova.
Krugovi kosti najčešće su sačinjeni od otpada­
ka hrane. Najstarija dosad poznata nastamba na
otvorenom jesu temelji jednog musterijenskog ša­
tora otkriveni kod Molodova na Dnjestru. Nači­
njeni su u obliku kruga kosti koji mjeri u pro­
mjeru 8 metara i opasuje tragove nekoliko ognji­
šta. Izlišno je nabrajati i druge primjere jer su sli­
čni nalazi iz paleolita brojni i već dovoljno pozna-
28 Religije prethistorije
ti: temelji koliba označeni krugom kamenja, uru­
šene grede od mamutskih kljova koje su se pri
padu ukrstile u obliku zvijezde, mamutske lopa­
tice namjerno poslagane na pokrivač šatora da bi
ga otežale, koje danas, pošto je od šatora nestalo
svakog traga, izgledaju kao da znače nešto tajan­
stveno. U Maljti, u Sibiru, otkriven je čak krug
kamenja ispunjen desecima sobljih rogova, a oni
su ustvari služili kao opterećenje za kožnati po­
krivač jednog čunjastog šatora koji se uspjelo
tačno rekonstruirati.
Nalazi kosti u gomilama
ili hrpama drugog materijala
Kad je 1940. dr Grauet vršio iskapanja musteri-
jenskog ležišta kod E1 Guettara, u Tunisu, otkrio
je gomilu od nekoliko stotina zaobljenih oblutaka.
To brdo loptastog šljunka sakrivalo je više od 3 000
komada kremenih bjelutaka, 236 zubi sisavaca i
priličan broj mahom razbijenih kosti. Naučnim is­
pitivanjima koja su se vršila s najvećom savjes­
nošću nedvojbeno je utvrđen namjerni karakter
ovog spremišta. 1950. i ja sam u spilji Hijene u
Arcy-sur-Cureu otkrio istovetan, mada mnogo
skromniji nalaz. U jednom mlađem musterijens-
kom sloju (onom istom gdje smo otkrili krupne
fosile što su ih bili nanijeli musterijenci), pri dnu
stambene zone zatekli smo desetak vapnenih sfe-
roida skupljenih u gomilicu i pomiješanih s krup­
nim dijelovima mamutskih kosti rascijepljenih po­
moću malja. 1958. u jednom mlađem sloju Sobove
spilje, među grudicama od crvena okera nadjeve-
nima kremenim iverjem (o čemu će kasnije biti
govora) nađena je jedna grudica koja je umjesto
kremena sadržavala jedan fragment sobove me-
tatarzalne kosti usađen okomito.
Kult kosti 29
Prema svemu se dakle čini da su namjerna po-
hranilišta razbijenih kosti doista postojala, i mogli
bismo ih sigurno više nabrojiti, da su istraživači
detaljno bilježili i objavljivali svoja otkrića.
»Ukrašene« kosti
Ležišta iz gornjeg paleolita obiluju nalazima
koštanih fragmenata ukrašenih ljudskim ili živo­
tinjskim likovima. Njihov se broj penje čak na
nekoliko tisuća. Kost je pri tom bila upotrebljena
kao obična podloga, jer se isto takvi likovi nalaze
na kamenim pločama i stijenama pećina. Ima, me­
đutim, nekoliko primjera gdje je možda sama
kost bila glavni predmet nekog duhovnog interesa,
U Sovjetskom Savezu, u Mezinu na rijeci Desni,
u jednom ležištu koje odgovara francuskom mad-
lenskom, pronađene su u jednoj nastambi dvije
donje čeljusti i jedna mamutska lopatica ukrašene
prugama i reskavicama crvenog okera (si. 2, A
i B). U ležištu kod Avdjejeva u bazenu Seima na­
đene su kljove i dugačke kosti mamuta ukrašene
zbijenim ili nanizanim urezima koji ne naliče na
tragove tehničkih radnji. U Arcy-sur-Cureu otkrio
sam u gravetijenskom sloju nekoliko mamut ovih
femura, humerusa i fibula koje su nosile slične
ureze (slika 2, C). Na istom mjestu nađena je po­
lovica zdjelične kosti iste životinje s tragovima
okera na gornjem udubljenju. Boja je nažalost
bila gotovo sasvim isprana. U jednom starijem
šatelperonskom sloju otkrivena je mamutska be-
drenička kost otpiljenih krajeva koja je također
bila pokrivena paralelnim urezima.
Tim je dokumentima teško pronaći objašnjenje,
ili bolje reći ono se često i suviše lako pronalazi,
jer takva otkrića otvaraju široko polje igri uobra-

SL 2
A—B, Mezine (SSSR): Oslikane lopatica i čeljust ma­
muta; C, Arcy-sur-Cure (Yonne): Femur mamuta s
urezima, gravetijen-razdoblje; D, očnjak jelena; E,
malen oblutak u obliku jelenjeg očnjaka; F, lateralna
metakarpska kost soba, imitacija jelenjeg očnjaka.
Kult kosti 31
zilje. Možda su velike gravirane ili oslikane kosti
služile naprosto kao dijelovi pokućstva: tako je
mamutska lopatica, koja zaprema četvrt kvadrat­
nog metra ravne površine, mogla biti uključena
u domaćinske alatke, jednako kao i bedrene kosti
iste životinje koje su predstavljale čvrstu i otpor­
nu radnu površinu. Ukrašavanje tih životinjskih
ostataka možda nije imalo ništa zajedničkog s nji­
hovim prirodnim svojstvom, i slični su ukrasi mo­
žda resili drvene stupove i kožnate zastore. Vjer­
skom tumačenju ipak su odškrinuta jedna vrata:
to je naime mogućnost postojanja trofeja s reli­
gioznom namjenom.
Trofeji
Već od početka gornjeg paleolita javljaju se
neki karakteristični dijelovi životinjskih ostataka:
svjedočanstva o probušenim zubima koji su služili
kao privjesci vrlo su brojna, a neki autori spomi­
nju i nalaz velikog broja poubijanih preživača,
mahom turova, otkrivenih u okolnostima koje na­
vode na pomisao da nisu bili namijenjeni isklju­
čivoj tehničkoj svrsi.
Tlo pećine Saint^Marcel (Indre) bilo je prekriveno
skeletima poubijanih turova gdje ih je otkrio dr
Allain. Teško je ustanoviti da li su nekad bili obješeni
o stijene, premda njihov položaj navodi na misao da
su bili survani na tlo. U istim okolnostima nađeni su
u Arcy-sur-Cureu, u Sobovoj spilji, ostaci ubijenog
bizona i tura, i to u onom istom gravetijenskom sloju
koji je sakrivao velike mamutske kosti. U Kostjenki,
u Busiji, nađena je lubanja moškatnog bika u polo­
žaju koji nagovještava da je nekad bila obješena o
vrh jednog šatora. Slične nalaze spominju, ne navodeći
pojedinosti, i neki drugi istraživači.
32 Religije prethistorije
Na osnovu tih otkrića možemo pouzdano sma­
trati da je u nastambama bilo rogova velikih pre­
živača. Gustoća njihova tkiva nije ni izdaleka ono­
lika kao u mamutskih lubanja ili kljova koje se,
gdjegod ih nalazimo, pojavljuju kao građevinski
elementi nastambi. Pretpostavku o tehničkoj upo­
trebi rogovija ne možemo odbaciti sve dok nema­
mo dokaza o suprotnom, ali obzirom na presudnu
ulogu bizona i tura u umjetnosti tog razdoblja sa­
svim je moguće da su ti trofeji imali i vjersko
značenje.
Postoji čak i prihvatljiva mogućnost da taj obi­
čaj vodi porijeklo iz vremena starijih od gornjeg
paleolita. Tako je na primjer u pećini Tešik Taš,
u Turkestanu, nađen skelet neandertalskog djeteta
kako leži između pet kostura pobijenih kozoroga
poredanih u više manje pravilnom krugu (si. 3,
D). Premda je veza između dječjeg skeleta i živo­
tinjskih kostura prilično vjerojatna, neki su je
učenjaci sasvim odbacivali. Riječ je uostalom o
pretpostavci koju možemo ili prihvatiti ili pobija­
ti, ali prisutnost kostura poubijanih kozoroga ne­
pobitna je činjenica koju se teško može objasniti
isključivo tehničkim razlozima.
Svjedočanstva o zubima prepravljenim za pri­
vjeske bezbrojna su i nedvosmislena. Svaki je od
njih probušen ili žljebasto izduben u korijenu. Ne
čini se vjerojatno da su se tako preuređeni zubi
upotrebljavali kao oruđe. Možemo jedino pomišlja­
ti na nakit, što ne mora značiti da su ti životinj­
ski ostaci bili lišeni svakog religioznog značenja.
Ispitivanjem 300 zubi preuređenih za vješanje, a
koji potječu iz raznih gomjopaleolitskih ležišta
(Španjolska, Francuska, Njemačka, Moravska, So­
vjetski Savez), dobila se slijedeća slika omjera iz­
raženih u postocima:
Kult kosti 33
Očnjaci lisice ...................................31°/«
„ jelena ..................... . . 25°/o
Sjekutići preživača.................................16°/#
„ z v j e r a d i ................................ 14%
„ k o n j a ............................... 6%
Prekutnjad z v je r a d i....................... 2%
Očnjaci m e d v je d a ........................... 1,5%
„ v u k a .................................... 1,5%
„ h i j e n e ................................ 0,7%
Sjekutići glo d av ca........................... 0,7%
Ova slika prilično zbunjuje. Možda bi podrobni­
je ispitivanje, koje bi se provelo na nekoliko stoti­
na primjeraka, pokazalo izvjesne razlike prema
razdobljima i regijama, ali izgleda da je i ovako
provedeno sondiranje, koliko se moglo provjeriti,
dalo valjane rezultate: španjolske i sovjetske seri­
je ne pokazuju osjetljivih razlika, svuda se lisičji
i jelenji očnjaci nalaze na čelu, sjekutići preživača
zauzimlju srednje mjesto, dok su očnjaci krupnih
zvjeradi za koje bi se mislilo da su imali osobitog
uspjeha veoma rijetki. Prvu korekciju u naš sta­
tistički pregled unosi činjenica da se do lisičjih
očnjaka i sjekutića preživača lakše dolazilo negoli
do očnjaka zvjeradi. S druge strane, ako se drži­
mo pretpostavke o »nakitu«, statistički nerazmjer
između običnih i rijetkih zubi sasvim je logičan.
Da su razlozi bili isključivo religozne prirode,
omjeri bi mogli biti i drugačiji.
Slučaj jelenjih očnjaka sasvim je jasan. Jelen
nije čest ni u jednom razdoblju gornjeg paleolita,
štoviše njegove se kosti, osim u Španjolskoj, rijet­
ko nalaze među otpacima hrane. Osim toga jelenji
očnjaci nisu ni osobito lijepog izgleda (si. 2, D, E,
F). Ipak se javljaju već u šatelperonskom razdob­
lju i susreću se svuda sve do madlenskog vreme­
na. Uostalom potražnja za ovim dragocjenim tro­
fejima živa je još i dandanas. Bili su, izgleda, to­
liko na cijeni, da već u početku njihove povijesti
susrećemo mnogobrojne kopije izrađene u kosti ili
3 R eligije p reth istorije
34 Religije prethistorije
mamutovači, ili pak podražavane malim oblucima
sličnog oblika. Čini se dakle da kod tumačenja
trofeja treba pomišljati na druge motive. Općenito
se smatra, a to potvrđuju i etnografske uspored­
be, da je jelen simbol muškosti. To jednako vri­
jedi za Kineze kao i za našu vlastitu kulturu. Čini
se da je tako bilo i u gornjem paleolitu, a kasnije
ćemo vidjeti da se u oslikanim pećinama jelen
ubraja među životinje koje su poistovećene s
muškim simbolima.
Nalazi pandži, ili tačnije prstane kosti koja je nosila
pandžu, dosta su česti u naseljima srednjeg i gornjeg
paleolita. Možemo se dakle sa pravom pitati nisu li i
pandže bile upotrebljavane kao trofeji. To će se pitanje
riješiti tek ako se pandže pronađu na nekoj ogrlici
koja se sačuvala u svom prvobitnom obliku. Dok se
kod zuba namijenjenog za privjesak buši ili urezuje
korijen, kod pandže treba probušiti samo rožinu, a to
je neotporno tkivo koje se brzo raspada u zemlji, os­
tavljajući za sobom samo koštani članak na kojem
nisu zaostali nikakvi tragovi obrade. Tu i tamo susreću
se pandže velikih ptica grabljivica. Šteta je što ne
raspolažemo brojnijim i preciznijim dokumentima te
vrste, jer se tehnički argument o krznima, koja su
ljudi zajedno s pandžama derali sa životinja da bi se
zaštitili od zime, ne može primijeniti i na ptice.
Ukratko, pouzdani podaci o »kultu kosti« veoma
su mršavi: osim nekoliko oslikanih kosti i zubi
preuređenih u privjeske sve je drugo samo maglo­
vito nagađanje. To siromaštvo materijala ne mora
nužno značiti odsustvo religioznog osjećaja, već
prije odsutnost obreda koji su mogli ostaviti vid­
ljiva traga, a to ili prethistoričara obavezuje na
šutnju ili ga navodi na neosnovane izmišljotine.
Kult medvjeda
Kult medvjeda je najpogodnije tlo za proizvolj­
ne konstrukcije. Istinito se ovdje toliko ispreplelo
s izmišljenim da još uvijek poslije gotovo tri četvrt
Kult kosti 35
stoljeća istraživanja i nekoliko desetaka iskapa­
nja, traje o tom rasprava, i sva je prilika da će
još zadugo potrajati.
Potka naučne priče počiva na otkrićima kosti i
lubanja pećinskog medvjeda. Velik broj istraživa­
ča otkrio je u dubokim spiljama zapadne i srednje
Evrope ostatke te životinje u položaju koji kao da
nagovještava svjesnu namjeru. Jedni su otkrili više
medvjeđih lubanja poslaganih u kamenim sandu­
cima (Bachler u Švicarskoj), mnogi su pronašli
kosti poredane duž stijena, drugi su pak našli lu­
banju položenu u jedno udubljenje (Zotz u Šles-
koj), kremeno oruđe prislonjeno uz lubanju (Eh-
renburg u Austriji), lubanje zatrpane pod hum-
kom gline (kanonik Lemozi); neki su u nosnoj
šupljini i sponičnim lukovima otkrivenih lubanja
navodno našli umetnute kosti (Bachler, Ehren-
burg). U novije vrijeme otkriveno je jedno grobi­
šte medvjeda (Bonifay u Dordognei) i lubanje iste
životinje namjerno složene na tlu (Malez u Jugo­
slaviji). 1946. i ja sam u okrugu Saone-et-Loire ot­
krio »krug« medvjeđih lubanja koji je usprkos
mom kasnijem objašnjenju zauzeo počasno mjesto
u dosjeu ove životinje. Pred tolikom poplavom
prividnih dokaza stvorilo se nepokolebivo uvjere­
nje o kultu medvjeda. Tome je pridonijelo i zna­
čajno mjesto koje medvjed zauzimlje u vjerskim
shvaćanjima cijelog evropsko-azijskog i sjeverno-
-afričkog svijeta. Ovu struju oštro je napao bazel-
ski istraživač K. Koby koji je pokazao da mnoge
od tih »dokaza« dugujemo pukom slučaju ili pak
samim medvjedima koji su živjeli i kretali se me­
đu skeletima svojih prethodnika.
Kao dokaz za kult medvjeda navode se uzdužno
nanizani svježnjevi kosti, pohranilišta lubanja i
kosti u pukotinama i sanducima, ploče kojima su
pokrivene lubanje i kosti, ili pak humci nevezanih
sedimenata ispod kojih se nalaze zatrpani tragovi.
Sve se ove strukture mogu objasniti ponašanjem
3*
 Religije prethistorije
36
samih medvjeda, premda se u nekim slučajevima
može naslutiti i trag ljudskog zahvata.
Pećinski medvjed zimovao je, pojedinačno ili skupno,
u dubokim spiljama izvan osvijetljene zone, gdje vlada
uvijek podjednaka temperatura. Obilazio je pećinom,
kopao brlog u obliku kratera, gdje je provodio zimski
san i gdje su ženke kotile i podizale mladunčad. Ža
vrijeme zimovanja uginuo bi izvjestan broj medvjeda
svake dobi pa je na tisuće skeleta zastiralo tlo napu­
čenij ih skloništa. Negdje se, kad su to dopuštali fizi-
čko-kemijski uvjeti, sačuvao velik dio ostataka, dok
je drugdje gotovo sve iščezlo. Tako se na primjer u
pećini Rouffignac, u pokrajini Dordogne, sačuvalo na
stotine medvjeđih brloga i kilometrima neprekinut trag
medvjeđeg brušenja na bočnim stijenama, dok od
kosti praktički nije ostalo ništa.
Na tisuće medvjeda, kružeći i čeprkajući među
rasutim kostima, unijeli su veliku poremetnju u
anatomski poredak kostura. Osim u izuzetnim slu­
čajevima, kosti se nigdje ne nalaze po anatom­
skom slijedu, i jedino se po dijelovima velikih ko­
sti nađenih na nekoj površini može odrediti broj
uginulih jedinki. Zanimljivo je da nitko nije po­
mislio da zbrku među kosturima pripiše čovjeku,
a čim se u jednoj pukotini nađu uglavljene četiri
bedrene kosti, već se neandertalca proglašava obo-
žavaocem pradavnih životinja!
Jedino onaj tko je sam prisustvovao iskapanji­
ma bogatih medvjeđih kosturnica može razumjeti
i donekle opravdati prethistoričara koji pred tim
čudesnim spletom podlegne utisku da je sve to
svjesno djelo čovjeka. Probijajući se kroz katkad
veoma uske prorove, prethistoričar postepeno
uklanja manje kosti koje je lako raskrčiti da se
na kraju nađe sučelice sa stijenom, pred udublje-
njem gdje leže naslagane, jedna povrh druge, tri
do četiri lubanje, najčešće bez donje čeljusti, po­
red nekoliko dugačkih kosti koje istraživač nije
uspio raskrčiti.
Kult kosti 37
Medvjedi su, kružeći svuda po pećini, zdrobili
velik dio kosti koje su već bile načete fermenta­
cijom i korozijom. Svojim su šapama jedan dio
krhotina zajedno sa šljunkom postepeno utjerali
u kuteve pod stijenama ili među kamene blokove.
Tako pomjerene i ukopane lubanje bile su sigurne
od geološkog propadanja i nalazile su mjesta u
procjepima među blokovima ili su se nizale u pu­
kotinama. Koncentracija lubanja na takvim mje­
stima sasvim je prirodna, pa ako se u nosnu šu­
pljinu i zavukla pokoja kost, ne treba u tom vi­
djeti neku svjesnu namjeru. Isto vrijedi i za du­
gačke kosti. Prethistoričari su kao dokaz često na­
vodili kamene ploče i zidove. Gotovo su sve ko­
sturnice pećinskog medvjeda »popločane«, to jest
svaki sloj kosti odijeljen je od slijedećeg periodom
u kojem je sedimentacija vezanih sedimenata bila
slaba, a nanos prošloj aka prevladavao nad gline­
nim. Pod pritiskom materijala koji je nadolazio
izvana i polagano se kretao prema stijenama masa
prošloj aka stala je kliziti u pravcu uvučenih sti­
jena. Pri tom se događalo da se neki od njih izdig­
nu u okomitom pravcu, stvarajući konstrukcije
nalik na male kesone koje su sasvim prirodno po­
klopile pločice što su klizile vodoravnim smjerom.
Budući da su nevezani sedimenti kod stijena tanji,
a često ih uopće nema, dešava se da se otkriju
savršeno očuvane skupine kosti i lubanja posla­
gane vodoravno ili okomito i raspoređene u mreži
kamenih pločica koje također pokazuju bilo oko­
mit bilo vodoravni smjer, ili su pak naslagane u
nekoliko redova jedne povrh drugih.
Kopajući brlog medvjed je raščišćavao prostor
od krupnijih kosti, dubao jamu i, izbacujući zem­
lju, obrazovao na obodu skloništa debeo kružni
vijenac ili glinene gomilice. U vijencu su se sa
zemljom pomiješale krupne kosti i lubanje koje
je životinja odgurnula, i gotovo svaka gomilica
pokrivala je ostatke kostura. Nažalost nikad se
38 Religije prethistorije
nije napravio tacan inventar tih »tumulusa«. Svi
koje sam ja iskopao sadržavali su ne samo po jednu
ili više lubanja, već i mnoštvo sitnog i raznorod­
nog koštanog materijala među kojima je lubanja
predstavljala spektakularno, ali ne i odviše zna­
čajno otkriće.
Nisu medvjedi uzalud poznati sa svoje lukavosti:
moje prvo iskustvo s kosturnicama medvjeda zasnivalo
se na pukoj, mada veoma sugestivnoj opsjeni. Bila
je to omanja dvorana, nepravilnog kružnog oblika s
promjerom od tri metra otprilike. Medvjedi su ondje
nekoliko slojeva bili izdubli svoje brloge koji su
zajedno s uvučenim stijenama obrazovali najljepšu
zamku za prethistoričara o kakvoj se samo može sa­
njati. Kad sam završio s raskrčivanjem, na obodima
male dvorane zaostao je krug lubanja u različitim polo­
žajima, ali većina ih je ležala vodoravno, počivajući
na svojoj donjoj strani. Između njih utisnule su se
kamene pločice u različitim smjerovima, a neke su čak
počivale na sličnim kamenim pločama koje su im slu­
žile poput pladnja. Tako se pradavnim radom medvjeda
kojem je, uklanjajući sve manje kosti, nesvjesno pri­
pomogao i sam prethistoričar stvorila toliko složena
struktura da se nije moglo posumnjati u intervenciju
čovjeka.
Nalazište u mjestu Regourdou, u pokrajini Dor-
dogne, još je sugestivnije. U spilji su nađeni »tu­
mulusi« i kamene ploče koje su pokrivale kosti,
što možda samo po sebi ne bi bilo toliko neobično,
da se nisu otkrila jedno pored drugog dva grobi­
šta, ljudsko i medvjeđe, smještena između dva ka­
mena bloka. Tumačenje koje je dao Bonifay, autor
otkrića, ne može se u cijelosti odbaciti, premda ga,
po mom mišljenju, treba razmotriti s nekim ogra­
dama. Na prvi pogled klasična slika je potpuna:
nađeni su »tumulusi«, kosti nagomilane ili nani­
zane između kamenih blokova i najzad snopovi
dugih kosti bez anatomske povezanosti; ne valja
Kult kosti 39
rrieđutim zaboraviti da su u ovom skloništu, gdje
jd nađeno mnoštvo kremenih šiljaka, živjeli nean­
dertalci i da su vjerojatno ondje ostavili ponekog
)d svojih. Kad se tijelo sahranjuje u zemlju izmi-
ešanu s kostima treba najprije raščistiti prostor,
pa je lako moguće da su neandertalski grobari
uspješno pridonijeli djelu medvjeda, napravivši u
pukotinama pravo spremište raskrčenih kosti.
Možda je to doista »grobište medvjeda«, ali je po
svoj prilici lišeno svakog religioznog motiva.
Što naposljetku preostaje od kulta medvjeda?
Kad se eliminiraju svi prirodni uzroci, ne preosta­
je ništa opipljivo. Svjedočanstva su vrlo nepouz­
dana, s jedne strane zbog pomanjkanja ozbiljnih
istraživanja, s druge strane zbog nepoznavanja sa­
svim specifičnog karaktera medvjeđih kosturnica
(što je bio i slučaj sa mnom). Međutim iako arheo­
loški roman o medvjedu ne sadrži ništa pouzdano,
ima ipak nekih tačaka koje treba rasvijetliti.
Ponajprije valja imati na umu da svi navedeni
podaci potiču iz musterijenskog, a ne iz gornjo-
-paleolitskog razdoblja. To bi se moglo objasniti
jednostavnom činjenicom da je pećinski medvjed
gotovo svuda izumro već prije mađlenskog raz­
doblja; međutim madlenei koji su posjećivali du­
boke pećine sigurno su bili u stanju prepoznati lu­
banje te krupne životinje, jer su sami lovili mr­
kog medvjeda i sigurno dobro poznavali njegov
kostur. Osim toga medvjed se kod njih ubrajao
među životinje mitološkog ciklusa, a kasnije ćemo
vidjeti da je medvjed zajedno s velikim pećinskim
mačkama i nosorogom jedan od predstavnika naj-
otajnije skupine. Nije dakle isključeno da su mad-
lenci, kad su naišli na još sačuvane kosti medvje­
da, katkad ukazivali neku pažnju tajanstvenom
pokojniku koji je počivao u tamnim prolazima.
Tome treba pribrojiti činjenicu da su musterijenci
često živjeli na medvjeđim kosturnicama, a kad se
40 Religije prethistorije

zna kakvim su se žarom razbacivali s kostima u

svojim skloništima, vrlo je vjerojatno da su i opi
nešto pridonijeli »aranžiranju« samih medvjeđa
Cak je moguće da su toj divljoj zvijeri koju si
poznavali živu, iskazivali neko poštovanje, ali do
sad nijedna od poznatih činjenica nije potvrdila
pretpostavku o vjerskim »običajima«. D R U G O P OGLAVLJ E

POKOPAVANJE UMRLIH

Sve što je u vezi s kosturom čovjeka duboko

uzbuđuje prethistoricara, pa nije čudo što se na
tom području istinito može najteže razlučiti od
izmišljenog. Otkriće lijepo očuvanog kostura iz
srednjeg paleolita donosi istraživaču trajnu i au­
tentičnu slavu. Stoga je razumljivo što u brizi da
se takav dokument što bolje očuva, istraživači po-
najčešće zaboravljaju da prouče i zabilježe okol­
nosti u kojima je skelet počivao. Veliki prethisto-
ričari prošlih dviju generacija sigurno bi se zgro­
zili, kad bismo ih optužili zbog pomanjkanja hlad-
nokrvnosti i naučne savjesnosti; činjenica je me­
đutim da o uvjetima u kojima je otkrivena slavna
plejada ljudi iz kvartara raspolažemo danas samo
s nekoliko rijetkih fotografija i površnih crteža, a
i ti su dokumenti u prvom redu dokazi žurbe ko­
jom su se raščišćavali dragocjeni ostaci.
Ali možemo li optuživati te velike istraživače, kad
je većina njih vjerovala da rade najbolje što mogu?
Osim toga mnogi je od njih nosio u pamćenju tačan
raspored pojedinosti koje su se za njihova života još
mogle »iskopati«, da ti ljudi nisu više voljeli strugalo
od pera. Uostalom otkriće je katkad igra pukog slučaja
i znade se slučiti radniku ili nevještom amateru kojima
se doista ne može zamjeriti što ne znaju fotografiju
ili tehničko crtanje.
42 Religije prethistorije
Kult »donjih vilica«
Taj je kult naučna hipoteza koja se temelji na
visokom postotku fosilnih donjih vilica čovjeka
u odnosu na ostale dijelove skeleta (vilica iz la
Naulette, Mauera, Ternifinea, Montmaurina, Arcy-
-sur-Curea, itd). Ta neobična učestalost navela je
neke autore na pomisao da su čak i najstariji ljudi
Pokopavanje umrlih 43
životinje mogle i ne poslužiti kao hrana čovjeku,
već nestati kao nesahranjeno ljudsko tijelo. Pri
tom su mi današnje lisice morale poslužiti kao ne­
ka vrst provjere. Donja tabela pokazuje postotke
koje sam dobio na 474 koštana nalaza:

evr. nean­
iz paleolita (čovjek iz Mauera bio je po svoj prilici

+ hijena
! -f lisica

dertalci
jedna vrst sinantropa) iskazivali neko obredno što­

hijena

lisica
X

vuk
vanje tom lako prenosivom dijelu njihovih volje­ 3>

_
nih pokojnika ili pobijenih neprijatelja. Etnogra­
fija je sa svojom uobičajenom susretijivošću (ta »/« °/o °/o ■%> o/o
sve se jednom negdje radilo!) poduprla ovu pret­ zubi 62 82 35 60 60
postavku, koja uostalom sama po sebi nije nimalo
nevjerojatna. Doista, danas se u svijetu na 33 lu­ donje čeljusti 19 10 15 15 20
banje paleolitskog čovjeka i na 83 lubanje Homo gornje čeljusti 10 2 9 7 5,8
sapiensa broji 51 donja čeljust paleolitskih ljudi dugačke kosti 7 4 39 17 13
i 116 donjih čeljusti Homo sapiensa, dok se nalazi
femura penju tek na 16 odnosno 50 jedinki.
Statistika dakle izgleda kao najpogodnije oružje Iz tabele je vidljivo da su osim nekih odstupa­
za potvrdu opravdanosti kulta donjih vilica. Ali nja omjeri za tri zvijeri vrlo blizi. Ako izuzme­
rijetko kad se netko zapitao u kakvim uvjetima mo variranja koja su uzrokovana uvjetima mjesta
propadaju na tlu prethistorijskih nastambi razli­ i samom građom lubanje pojedinih vrsta, tad
čiti dijelovi ljudskih i životinjskih kostura. Fizički ćemo dobiti srednju vrijednost koja se osjetljivo
i kemijski uvjeti bitno se mijenjaju prema tome približava omjerima neandertalca.
da li je riječ o čitavim tijelima ostavljenim na tlu, Prema tome treba ili smatrati da je neanderta-
a koja nisu napadali ni ljudi ni životinje, o tije­ lac slijedio isti proces propadanja kao i zvjerad,
lima koja su proždrli ljudi ili zvijeri, o sahranje­ ili pripisati današnjoj lisici posebnu sklonost ka
nim tijelima, o tijelima ostavljenim pored ulaza štovanju donjih čeljusti svojih predaka. Postoji sa­
u pećinu ili u unutrašnjosti pećine. Pošto sam, u mo jedna pouzdana materijalna činjenica na koju
svrhe prethistorijske etnografije, utvrdio kakvi su ćemo naići kad bude riječ o sahranjivan ju umrlih:
bili fizički i kemijski uvjeti za pojedine vrste ot­ naime rastočivost nije jednaka u svih dijelova ske­
krivene u ležištima gdje je sve bilo savjesno sa­ leta, a kost donje čeljusti spada upravo među naj-
kupljeno i pobilježenu (spilja Hijene i Sobova spi­ otpornije prema koroziji.
lja u Arcy-sur-Cureu) izabrao sam ostatke vukova Iz svega što smo dosad naveli možemo izvesti
i hijena iz dviju musterijenskih nastambi i ostatke slijedeći zaključak: kult donjih Čeljusti ne može
današnjih lisica pokupljenih iz jazbina. Izbor vu­ se doduše pouzdano utvrditi, ali je s druge strane
kova i hijena nametnula mi je činjenica što su te vrlo vjerojatno da je velik dio paleolitskog sta-
44 Religije prethistorije
novništva iščezao, ne ostavivši značajnijih trago­
va, ostavljen na tlu pećina i po svoj prilici prožđe-
ran ako ne od ljudi a ono od životinja. U Arcy-
-sur-Cureu nema nijednog nivoa koji nije skrivao
barem nekoliko ljudskih zubi, tih najsitnijih svje­
dočanstava iščezlih stanovnika.
Prethistoričari ipak raspolažu s nekoliko pozitivnih
činjenica: u pećini Trois-Frčres, u pokrajini Ariege,
pronađen je probušen dio dječje donje čeljusti koji je
vjerojatno bio namijenjen za vješanje; u La Combeu,
u Dordognei, otkriven je probušen kutnjak kojem je
na korijenu bio ugraviran bodljikav znak. U Donjoj
Vjestonici, u Moravskoj, nađen je jedan probušen sje-
kutić. Svi ovi nalazi potiču iz gornjeg paleolita.
Izolirane lubanje
Katkad je veoma teško objasniti nalaze izolira­
nih lubanja, osobito kad je riječ o starijim otkri­
ćima. U nekim se slučajevima dobiva utisak da je
lubanja pronađena izolirano naprosto zato što ta­
kav nalaz ne može promaknuti ni najneiskusnijem
istraživaču. U drugim slučajevima istraživači su
bili žrtve varavog dojma. Još se i danas ustrajno
piše o tome kako su sinantropi, kineski rođaci pite-
kantropa, obožavali i sakupljali lubanje svojih
srodnika. Imamo li na umu na kakav su način vr­
šena iskapanja u Čukuntjenu, teško bismo mogli
naći ijedan detaljniji plan nalazišta lubanja koje
su bile povađene iz jedne čvrste breče. Nijedna se
od njih nije sačuvala čitava: razbijene u sitne k r­
hotine one ulaze u opću kategoriju ostataka faune.
Kad se konstatira da brojčani omjer izoliranih zu­
bi, donjih čeljusti i dugačkih kosti odgovara općoj
shemi utvrđenoj za zvjerad, tad je uistinu neshvat­
ljivo kako je mit o sinantropu, sakupljaču luba­
nja, uopće mogao uhvatiti korijena.
Glave se mogu naći izolirano iz najrazličitijih
uzroka; u nekim slučajevima možda je uistinu ri-
Pokopavanje umrlih 45
ječ o pravim trofejima ili relikvijama. Jedan au­
tentičan nalaz takve lubanje potiče iz madlenskog
razdoblja: 1961. iskopana je u Mas-d’Azilu, u Arie-
geu, lubanja mlade žene. Lubanji je nedostajala
donja čeljust, a u očnim su joj dupljima bile utak­
nute pločice od kosti koje su zamjenjivale oči (si.
3, A). Po svemu sudeći lubanja nije nađena u svom
prvobitnom položaju. Ležala je prevaljena postran­
ce na vrhu debelog sloja otpadaka koji je zatvarao
jedan uleknut svod. Ovo je jedini nedvosmislen
primjerak preparirane lubanje koji možemo nave­
sti za cijeli paleolit. On je samo nekoliko stoljeća
stariji od odsječenih i zasebno pokopanih glava
koje se često susreću u nalazištima iz mezolita.
Bilo bi sasvim beskorisno kad bismo pokušali tač-
no utvrditi kojoj je svrsi služila tako preparirana
lubanja, jer bi nam etnografski komparativizam
i odviše uslužno priskočio u pomoć sa svojim ba­
nalnim kultovima predaka, s trofejima lovaca na
glave i priborom vrača-iscjeljitelja. Bolje je ostati
pri sirovom svjedočanstvu. U gornjo-paleolitskim
nalazima u Francuskoj, Španjolskoj i srednjoj Ev­
ropi zabilježena su otkrića dijelova tjemene kosti
koje su bile ili rasječene kremenim oruđem ili su
nosile tragove dubokih ureza. Usprkos tim pozitiv­
nim svjedočanstvima teško je reći da li se ovdje
radi o tragovima ljudožderstva, o komadanju lu­
banja u neke nepoznate svrhe, ili pak, kao što je
slučaj s dječjom donjom čeljusti iz pećine Trois-
Freres, o običaju da se ljudski dijelovi nose kao
privjesci.
I jedanaest gornjih dijelova lubanja iz Ngan-
donga na Javi, otkrivenih nedaleko slavnog trinil-
skog ležišta gdje je nađen pitekantrop, smatraju
se trofejima ili ostacima ljudožderstva. Dvije ili
tri su potpune kalote s kojih kao da je bilo strgnu-
to lice. Druge su samo dijelovi kalota. Istraživači
su osobito podvlačili deficijentnost ličnih kosti, a
usto su isticali činjenicu da su pronađene samo

D nim kostima životinja, te je očigledno da je spo­
SI. 3
A, Mas đ’Aztl (Ariege): Ženska lubanja kojoj su očna
duplja ispunjena okruglim koštanim pločicama; B,
Ngandong (Java): Gornji dio lubanje; C, Monte Cir-
ceo (Italija): Lubanja položena u krugu kamenja; D,
Tešik Taš (Turkestan): Ostaci skeleta neandertalskog
djeteta koji su ležali okruženi skeletima poubijanih
kozoroga.
Pokopavanje umrlih 47
dvije tibije. Sastav nađenog materijala u prvi mah
djeluje dosta neobično: pretpostavka da je lice bilo
otkinuto sa svježe lubanje potpuno je neprihvat­
ljiva. Mnogo je vjerojatnije da su lubanje iz Ngan-
donga bile odvojene od lica kad su se već bile
osušile.
Nalazi lubanja bez lica vrlo su česti u iskopinama
iz svih razdoblja. Tome je uzrok velika lomljivost
ličnih kosti ili pak nepažljiv postupak pri iskapanju.
Kad slučajni istraživači donesu stručnjaku »skelet«,
često je ovaj sveden na samu kalotu i na nekoliko
dijelova humerusa ili tibije. Profesionalni istraživači
pak nerijetko nailaze na lubanje kod kojih se lice
raspada pri najmanjem dodiru, ili je razbijeno u dese­
tine krhotina. Rekonstrukcija u takvim slučajevima
predstavlja veoma dug i osjetljiv posao. Budući da ne
raspolažemo detaljnim zabilješkama i fotografijama,
moguće su dvije pretpostavke: ili su ljudi iz Ngandon-
ga, bića na nižem stupnju od neandertalca, doista
sakupljali lubanje sa kojih je bilo strgnuto lice, ili su
se ostaci ličnih kosti tako slabo očuvali da ih istraživači
nisu mogli pronaći odnosno primijetiti.
Najpoznatije otkriće predstavlja izolirana luba­
nja pronađena u pećini Guattari u podnožju pla­
nine Circeo. U veljači 1939. barun A. C. Blanc, je­
dan od velikih talijanskih prethistoričara našao je
jednu neandertalsku lubanju u pećini koju je pret­
hodnog dana bio otkrio hotelijer Guattari. Luba­
nja je počivala u gnijezdu kamenja pri dnu jedne
od velikih dvorana. Tlo je bilo prekriveno zasiga-
menuta lubanja, bez donje čeljusti i bez ijednog
ostatka kostura, bila svjesno ondje ostavljena, i
to već u okoštalom stanju, ili barem u poodma-
klom stepenu ogoljelosti. Desna očna šupljina bila
je zdrobljena prije no što se lubanja našla na spo­
menutom mjestu, a okcipitalni otvor bio je oštećen
i proširen. Prva se ozljeda objašnjava kao poslje­
dica udarca koji je ubio vlasnika lubanje, a druga
48 Religije prethistorije
kao proširivanje zatiljnog otvora da se izvadi i po^
jede mozak, kako bi se, sugerirao je autor A. C.
Blanc, »udovoljilo obrednim obavezama«. Lubanja
je bila svjesno pohranjena, to je nedvojbena i već
sama po sebi dovoljna činjenica, a mišljenje da
je čovjek bio ubijen i pojeden samo je više manje
prihvatljiva pretpostavka. Lubanjom su se nean­
dertalci možda dugo služili prije nego što je bila
kao ona iz Mas d’Azila, zabačena u neki zakutak
u pozadini nastambe, a pri tom je mogla biti izlo­
žena oštećenjima. Ove rezerve, međutim, nimalo
ne umanjuju značenje ovog izvanrednog otkrića.
Da li je lubanja bila donesena u pećinu svježa ili
već osušena, pitanje je koje može postati važno
tek kad se jedno ili drugo pouzdano dokaže.
Ostali nalazi izoliranih lubanja možda bi mogli pot­
krijepiti pretpostavke oko otkrića u pećini Guattari:
na nesreću ti su nalazi obavijeni tolikom neizvjesnošću
da ih možemo samo nabrojati. 1960. grčki speleolozi
pokupili su na tlu jedne pećine u Kalhidici netaknutu
neandertalsku lubanju kojoj je kao i onoj iz Circea
nedostajala donja čeljust; pojedinosti koje bi mogle
zanimati nauku tako reći i nema. To isto vrijedi za
dječju lubanju iz Pech - de l’Aze u Dordognei, koju i us­
prkos potpuno nepouzdanim podacima autori uvijek
spominju: u spilji su nađeni veoma skromni ostaci
jedne dječje lubanje, a pri tom nisu zabilježeni tra­
govi drugih koštanih materijala. I u La Ferrassie (Dor-
dogne) otkriven je dječji skelet bez glave, ali je arhe­
ološki kontekst bio toliko zanemaren da ne možemo
ni pomišljati na traženje nekog objašnjenja.
Razmatranja o kultu lubanja i vilica
Pohranilišta lubanja dakle postoje, dva su sas­
vim sigurna, jedno od njih potiče iz musterijenskog
razdoblja (Monte Circeo), a drugo iz madlenskog
(Mas d’Azil). Nažalost, kontekst je u oba slučaja
odviše štur da bi se mogao produbiti i razviti. Na-
Pokopavanje umrlih 49
laži iz madlenskog vremena (lubanja iz Mas d’Azila
i probušena donja čeljust iz pećine Trois-Freres)
ukazuju na preokupacije koje se ni u kojem slu­
čaju ne mogu objasniti slučajnim uzrocima ili
tehničkim potrebama. To je ujedno i sve što su
nam dosad odali madlenci, a musterijenci još i
manje. Možemo reći tek toliko da među različitim
uzrocima koji su doveli do pohranjivanja izolira­
nih lubanja intervencija čovjeka izgleda najvjero­
jatnijom.
Pokušao sam pronaći način kako da pomoću
statistike učvrstim ili pokolebam sićušnu građe­
vinu kulta lubanja, te sam, koristeći se objavljenim
inventarima i svojim vlastitim istraživanjima iz­
radio ljestvicu učestalosti glavnih skeletnih dije­
lova kod paleantropa iz evroazijskih i afričkih na­
lazišta, te kod paleolitskih neantropa iz evropskih
nalazišta (slika 4). Posebno sam izdvojio sasvim
osebujne iskopine kod Krapine u Hrvatskoj kako
bih dobio seriju gdje će biti zastupljeni otpaci
ljudožderske hrane. Zbog kompariranja s cjeli­
nom izvršio sam ista računanja na sveukupnom
sadržaju vještačke pećinske grobnice u Mesnil-sur-
-Ogeru (pokrajina Marne) koja datira iz početka
bakrenog doba. Izradio sam i jednu kontrolnu se­
riju s ostacima musterijenske zvjeradi iz pećine
Hijene u Arcy-sur-Cureu. Ta serija sadrži kosti
pećinskih medvjeda, vukova i hijena koje su le­
žale među ostacima biljoždera na tlu gdje je obi­
tavao čovjek.
Slika ukazuje na jednu veoma zanimljivu či­
njenicu: kod paleantropa jednako kao i kod nean­
tropa statistička obrada pokazuje da donja čeljust
i gornji dio lubanje posjeduju daleko veći stupanj
konzervacije od standardnog odstupanja, dok izo­
lirana gornja čeljust ima vrlo nizak stupanj kon­
zervacije, na samoj donjoj granici standardnog
odstupanja. Vidjeli smo da je donja čeljust neo­
bično otporna kost, a gornja je naprotiv veoma
4 R elig ije p reth istorije
 Pokopavanje umrlih 51

lomljiva. Gornji dio lubanje može se održati samo

Ma u posebnim zaštitnim uvjetima, ako je zatrpana ili
tCL _I sklonjena u nepristupačnom skrovištu; u svim
Pakantropi
iz svjetskih drugim okolnostima, zbog gubitka organske tvari,
nalazišta postaje neobično lomljivom i osuđena je da
B nestane uslijed raspadanja ili drobljenja.
i _____________________ ? f c( Ttb cL r t Jedna činjenica naročito upada u oči: velik broj
Pokopani paleantropi sačuvanih donjih čeljusti objašnjava se dobrim
21 individuum dijelom fizičko-kemijskim faktorima, ali broj lu­
banja je statistički neobičan. U Mesnil-sur-Ogeru
c( Mx poslije četiri tisuće godina potpunog mirovanja na
€ F Tb Vc Cb R Pr a H O Me
l i l 1 - ..1....... .JU J U | _ J __ ! 1 1 površini sloja četvrtina je lubanja posvema iščezla
Krapina ▼ (sačuvao se izvjestan broj zubi koji pokazuju da
13 individuuma '
su ondje doista bile pokopane lubanje). U Krapini
D i kod zvjeradi u Arcy-sur-Curea sačuvalo ih se
C 1 R Tb Cb °
F Mx H Ma 2%>, i to u uvjetima koji su najpovoljniji za os­
n l 1, 1___L____J... \ ........... 1 tatke napuštene na površini nastambe. Znači da­
Zvjerad 1
iz Arcysur-Curca 100 jedinki kle da je u standardnim uvjetima paleolita posto­
jala preferencijalna konzervacija lubanja. Ta se
E činjenica može mahom pripisati pokapanju mrtvih
HxVc CIO.P t TuRCc H F C M
c? tjelesa, ali ostaje i otvorena mogućnost da su
1 II II 1 1 11 1 1 __ 1___
Neantropi i paleolitski ljudi zbog nekih nama nepoznatih raz­
Evropski fosili loga pohranjivali lubanje.
83 individuuma R
Cb
F 0 M d\P r
Cl Tb \F Vc W Ljudožderstvo
1 I 11 j t
AjesnU-sur-Oger 'IO jedinki
Postojanje vjerskog ljudožderstva u paleolitu
nije nevjerojatno, ali se obzirom na stanje raspo­
loživog materijala uopće ne može dokazati. Ipak
nema autora koji se, kad je riječ o paleolitskoj
religiji, nije izjasnio za ili protiv vjerskog ljudo­
SI. 4 — Pregled odstupanja (standardna odstu­
žderstva, a sve to uz obilatu podršku primjera iz
panja u vitičastim zagradama) konzervacije raz­ etnografije. Čitalac će uistinu ostati zbunjen pred
ličitih dijelova kostura ustrajnošću kojom pisci barataju nategnutim či­
njenicama, a nemalo će se začuditi naučnom
C, Gornji dio lubanje ili kalota; Cb, fibula; Cl, ključ­ poštenju nekih pisaca koji misle da će pridonijeti
na kost; F, femur; H, humerus; Mđ, donja čeljust; utvrđivanju istine, pozivajući se na primjer rat­
Mx, gornja čeljust; O, lopatica; Pr, ulna; R, radius; nika koji jede jetra pobijeđenog neprijatelja kako
Tb, tibia; Vc, vratni kralješci. bi stekao snagu, ili jadnog Eskimca koji je prisi-

4*

52 Religije prethistorije
ljen da pojede ženu i djecu kako bi obitelji saču­
vao zaštitnika. Tako se prethistorijskog čovjeka
pretvara u biće osjećajno i stvarno koje živi tu­
đim, nakalamljenim životom, a pri tom se zabo­
ravlja da je on živio dobar milijun godina, od
australopiteka do madlenca, i da je sigurno u mno­
gim stvarima stekao zamjernu rafiniranost, a
osobito u ljudožderstvu.
Ljudožderstvo kao takvo, bez ikakvih drugih
tumačenja, može se dokazati logičnim zaključiva­
njem: u Isturitzu (Basses-Pyrenees) pronađen je
komad razbijene parijetalne kosti obilježen po­
sjekotinama kremenog noža; u Predmostu, u Mo­
ravskoj, jedan od iskopanih skeleta pokazivao je
tragove komadanja, u Culatovu, u Ukrajini, otkri­
ven je komad čeone kosti na kojem su bili vidljivi
urezi. Moglo bi se pretpostaviti i to da su posje­
kotine na spomenutim dijelovima lubanja tragovi
skalpiranja, što je samo po sebi zanimljivo, ali ne
mora nužno ukazivati na ljudožderstvo. Preostaje
dakle samo dokument iz Predmosta koji neosporno
pokazuje da je barem jednom, u već uznapredo-
valom paleolitu, jedan čovjek bio raskomadan,
da bi po svoj prilici poslužio kao hrana svojim
srodnicima. I to je čitav dosje.
U jednom svom radu o tumačenju koštanih tragova
pokušao sam ustanoviti kakve su mogućnosti geološkog
održanja za pojedine dijelove životinjskog kostura, što
je bitni, ali često zanemareni uvjet svakog proučavanja
lovne i prehrambene prakse kao demografskog fak­
tora. Iz tih zapažanja proizlazi da koštani ostaci je­
dinki koje su čitave i netaknute bile izložene organskom
raspadanju imaju daleko manje izglede geološkog
održanja od ostataka hrane koji su bili pomnjivo
očišćeni od mesa i moždine. Ovi pak imaju manje
izglede od koštanih oruđa koja su se dugotrajnom
upotrebom sušila i izgubila sve masne sastojke. Ostaci
Ijudožderske hrane imali bi dakle opravdanih izgleda
da se sačuvaju među otpacima pojedinih životinja.
Nažalost, prema statističkim pokazateljima izgledi da
Pokopavanje umrlih 53
se naiđe na bogatija ležišta ljudskih ostataka gotovo
su neznatni. Neosporno je da se pojelo mnogo manje
ljudi nego sobova ili konja jer je potrebno mnogo
životinja da se stvori meso takvog mesoždera kao što
je čovjek. Ako pođemo od najsačuvanijeg dijela (a to
su zubi) ustanovit ćemo da je u prosjeku preživjelo
svega nešto manje od 3°/o kosti skeleta životinje: kakvi
su bili izgledi za održanje kosti pojedenog čovjeka teško
je reći, jer su oni statistički neznatni. Ovo potvrđuje
i praksa: u različitim slojevima gornjo-paleolitskog
naselja u Arcy-sur-Cureu otkrili smo oko dvadesetak
raznih individuuma, ali nijedan jedini komad skeleta.
Nalaz je zubi dragocjen pokazatelj, jer zdravi
zubi ne padaju bez svog vlasnika, i činjenica što
su nađeni upravo ti dokumenti o individuima raz­
ličite dobi pokazuje da su nekog dana mnogi
ljudi ostali ležati na tlima i da je njihovo tijelo
izjeo čovjek, zvijeri ili bakterije: i to je sve što
se može reći.
Kad se kojom srećom otkriju koštani ostaci,
tad se može poći malo dalje, jer čovjek ima
svojstven način cijepanja dugačkih kosti kad iz
njih želi izvaditi moždinu, dok hijena ili vuk
postupaju nešto drugačije. Nažalost više se govo­
rilo o pogrebnim običajima nego ispitivalo koš­
tane ostatke, a to je trebalo učiniti već i radi
tehnološke ekspertize. Najznačajniji nalaz pred­
stavljaju iskopine kod Krapine koje se čuvaju
u Geološko-paleontološkom muzeju u Zagrebu. U
nalazištu su otkriveni ostaci najmanje trinaestero
neandertalaca, u razbijenim i rasutim dijelovima.
Fragmenti ostavljaju tako snažan dojam kanibai-
skog drobljenja da se već od samog početka kao
najvjerojatnija nametnula pretpostavka o ljudo-
žderskom karakteru iskopina. Od osobitog zna­
čenja je činjenica što krapinska serija pokazuje
veoma različite postotke konzervacije od drugih
serija (slika 4, C). Donja čeljust doduše i ovdje
posjeduje najviši koeficijent, ali zato lubanja
54 Religije prethistorije
uopće nije zastupljena, premda su nađeni mnogi
razbijeni komadi koje je nemoguće povezati. Hu-
merus koji ima veliku gustoću nalazi se na mjestu
svoje prirodne fizičko-kemijske konzervacije, ali
femur i tibia, koji su bogatiji moždinom, tako su
zdrobljeni da ih je nemoguće prepoznati. Radius
i fibula, kosti slabe hranjivosti, nalaze se na svom
uobičajenom mjestu, blizu prosjeka. Faktorima
prirodne konzervacije pridružio se dakle još je­
dan faktor kojem objašnjenje po svoj prilici treba
tražiti u kanibalizmu. Usporedba s drugim »prož-
deranim« individuima također je zanimljiva. Bu­
dući da u kostura biljoždera stupanj konzervacije
pokazuje osjetna odstupanja od čovječjeg, uzeli
smo zvjerad (medvjeda, hijenu i vuka) od kojih
jedan dio ukazuje na tragove ljudskog jela. Om­
jeri između donje čeljusti, humerusa, gornje če­
ljusti, fibule, tibije i lubanje pokazuju da su i
ovdje djelovali isti faktori.
Pitanje ljudožderstva nije dokraja riješeno;
neke činjenice pokazuju da je ono ponegdje si­
gurno postojalo, ali dokazivanje njegova vjerskog
karaktera sasvim je beskorisno, osim ako se jed­
nog dana ne otkriju neki doista pouzdani podaci.
Što se ostalog tiče, izgleda vjerojatno samo to
(što nije sasvim nevažno) da su mnogobrojni indi­
viduumi u svim razdobljima paleolita bili prož-
dirani od čovjeka ili od zvijeri, ako ne i od
obojega.
Deka rnad ja*
Neki su autori zastupali tezu o dekamaciji
umrlog prije no što će tijelo biti pokopano, premda
se ova teza spominje, doduše bez sigurnih dokaza,
kad je riječ o kosturnicama u dolmenima. 1894,
kad je naučna raspra oko religioznosti prethisto-
* Skidanje mesa sa kosti — (prev.).
Pokopavanje umrlih 55
rijskog čovjeka i postojanju namjernog poko-
pavanja bila u punom jeku, opat Tournier otkrio
je u pećini Hoteaux (Ain) grob s dječjim skeletom
kod kojeg je primijetio zamijenjen položaj fe-
mura. To se činilo kao nedvojben dokaz da je
kostur bio pokopan pošto je sa njeg prethodno bilo
očišćeno meso i da se prilikom te operacije pot­
krala spomenuta anatomska greška. Opat Tour­
nier bio je žrtva prilično uvjerljive opsjene: dok
sam, prema dokumentima koje je on ostavio, vršio
rekonstrukciju groba u muzeju u Bourg-en-Bres-
seu, došao sam do uvjerenja da je tijelo bilo po­
kopano s gornjim dijelom ispruženim poleđuške,
dok je zdjelica bila okrenuta na stranu s nogama
napola povijenima, tako da je uslijed slijeganja
desni femur prešao na lijevu stranu. Dosad nije
utvrđen nijedan siguran podatak o pogrebnoj
dekarnaciji ili o sekundarnom pokopavanju. U
širem smislu neki prije razmotreni dokumenti
(lubanje iz Circea, Mas d’Azila i skelet iz Pred-
mosta) pokazuju da su čitava tjelesa ili neki dije­
lovi bili doista lišeni mesa ili prepušteni prirod­
noj dekarnaciji.
Pokopavanje umrlih
Namjerno, a možda i obredno, pokopavanje umr­
lih bilo je moćan argument u bici za ili protiv
paleolitske religije. Neosporno je da podatak o
sahranjivanju tijela govori u prilog pretpostavci
o vjerovanju u nastavak života pošlije prividne
smrti. Neki su autori pokušali u raspravama usta­
noviti razliku između grobova u koje su se umrli
sahranjivali bez vjerskih motiva i grobova koji
ukazuju na vjerovanje u produžetak života. Obzi­
rom na stanje materijala ovo je razlučivanje
sasvim formalno. Pretpostavimo da se poslije
deset stoljeća otkrije grob nekog antiklerikalca
56 Religije prethistorije
i nepomirljivog ateiste s kraja devetnaestog sto­
ljeća, zajedno s ostacima izvezene uniforme, s
njegovim zlatnim satom, lancem i privjescima
(među kojima se recimo nalazi jedna tigrova
pandža) i s njegovim poprsjem na grobu što ga
sladunjavo tješe dvije krilate ženske figure: Slo­
boda mišljenja i Potomstvo. U očima budućih
pokoljenja naš će ateista vrlo vjerojatno ispasti
kao vjernik nekog kulta nepoznatih ženskih bo­
žanstava, dok će, na primjer, skelet nekog monaha
uz koji se ne budu pronašli nikakvi drugi znakovi
zauvijek sačuvati tajnu svojih vjerskih uvjerenja.
Neprestano miješanje simboličkih manifestacija, re­
ligije i magije unijelo je u proučavanje prethisto­
rijske religije nerazmrsivu zbrku. Ako se netko
potrudio, pa iskopao jamu da u nju položi nečije
mrtvo tijelo, tad se može reći jedino to da je
time ispoljio prema mrtvacu izvjestan nemateri­
jalan interes, i ništa više. Ako se uz mrtvog
nalaze pokopani neki predmeti, tad se može pret­
postaviti da se time u najmanju ruku predmje-
valo da će se mrtvac i nadalje njima simbolički
služiti, barem dotle dok im se ne izgube tragovi.
Ako se uz grob nađe neki poseban ukras, bogato
izrađen predmet, sloj okerova praha ili tragovi
prinošenja hrane, u takvu se slučaju može govo­
riti o potvrđenim vjerskim običajima. S druge
strane, napuštanje tijela u gustišima, komadanje,
izlaganje tijela pticama za hranu, užurbano na­
puštanje nastambe, gdje se ostavljaju nepokopana
tijela, ne mora nužno značiti odsutnost svakog
vjerovanja u zagrobni život.
Među opće raširenim tvrdnjama o pogrebnim
običajima malo će koja izdržati naučno-kritički
pristup, dok ćemo naprotiv vidjeti da je sama
činjenica »pokopavanja« dovoljno potvrđena tako
da ne dopušta nikakve sumnje. Tvrdilo se da su
ljudi kamenog doba često pokopavali svoje mrtve
u pećinama; međutim stotinu godina rada i iska-
Pokopavanje umrlih 57
panja dokazuje da je upravo obrnuto. Izgledi za
geološko održanje tijela pokopana u pećini, gdje
su kemijske okolnosti mahom neutralne, prilično
su veliki, pa bi se prema tome u njima moralo
pronaći ne dvadesetak ili tridesetak grobova što
ih je dosad otkriveno u svim poznatim nala­
zištima, već na hiljade i hiljade. Čini se napro­
tiv da su paleolitski ljudi pokopavali mrtve izvan
nastambe, u prirodi, a samo izuzetno u pećinama
koje su se tog trena zatekle nenastanjene. Ali
kako je erozija u većini slučajeva poštedjela pe­
ćine, pa su se ondje ostaci dobro očuvali, to je u
njima i pronađen najveći broj dosad poznatih
grobova. Dok su dijelovi nepokopanih tijela u
njima, kao što smo već vidjeli, prilično brojni,
nalazi su grobova rijetki i slučajni.
Svjedočanstva na koje se pozivlju neki pret-
historičari, da bi potkrijepili tvrdnje o vjerovanju,
veoma su mršava. Tijela su često nađena povijena,
što su neki protumačili strahom od umrlog kog
se navodno savijalo i vezivalo da ga se učini
neškodljivim, dok su drugi u tom vidjeli dokaz
da je umrli, savijen u fetalnom položaju, bio
polagan u krilo zemlje kao za neko novo rođenje.
Ako se pogleda na kakvim se dokumentima te­
melje ova tumačenja, tad se može pronaći barem
dvadesetak drugih objašnjenja, koja se mogu
uspješno braniti. Iz musterijenskog razdoblja mogu
se iskoristiti samo dva dokumenta, jedan iz nala­
zišta u La Ferrassie, a drugi iz La Quina. Tijela
su bila lagano savijena kao u ljudi koji spavaju
ili su ostavljeni na tlima. U svim ostalim slučaje­
vima izvještaji su veoma magloviti i ne zasnivaju
se ni na kakvim dokumentima, osim opisa »groba«
iz Moustiera, a taj je, kako je poznato, bio bes­
ramno montiran. U gornjem paleolitu susreću se
svi položaji, od kostura položena na leđa do
prisilno zgrčena s koljenima povijenim do brade,
pa ako se i može pretpostaviti da su morali posto-
58 Religije prethistorije
jati neki lokalni običaji, iz dosad poznatih činje­
nica ne može se izvući nikakvo zajedničko objaš­
njenje. U nekim slučajevima, kao na primjer u
madlenskom grobu kod Saint-Germain-la Rivierea
(pokrajina Gironde) izgleda da su uz uzglavlje
bile položene kamene ploče da bi štitile glavu.
Istu su tvrdnju iznijeli istraživači za »orinjaške«
grobove u Solutreu, premda su činjenične okol­
nosti veoma nepouzdane. Što da mislimo, na prim­
jer, o nalazu pepela ili ognjišta iznad groba? Da
li je to doista bilo zato da se »ogriju leševi«, kao
što tvrdi jedan autor? Nastamba u pećini sastoji
se od nekoliko slojeva pepela što leže jedan iznad
drugog, razlučeni periodima nenastanjenosti, pa
kako se onda u razmaku od mnogo nstoljeća ne bi
našlo iznad zaboravljena groba i poneko ognjište
kad je ognjišta bilo posvuda? Vidjeti u tom
svjedočanstvo komemorativnih ceremonija ne samo
da je nepromišljeno, već i sa naučnog stanovišta
prilično nepošteno.
Isto vrijedi i za pretpostavke o prinošenju
hrane i polaganju predmeta u grobove. Kako su
ležišta puna ukopanih kosti i kremenih oruđa,
namjerno sahranjivanje može se utvrditi tek pošto
se svaka arheološka parcela na čitavoj površini
ležišta unese u plan i fotografira. Tad se može
ustanoviti da li se u neprekinutom sloju ispre­
pletenih kosti i oruđa opažaju u blizini grobova
neke uočljive osobitosti. Zatim treba otkloniti
pogreške koje je prouročilo samo kopanje jame
i njezino raščišćavanje, pa tek onda uz nužne
ograde pristupiti objašnjenju onog što će preo­
stati. Činjenice kojima danas raspolažemo ni izda­
leka ne zadovoljavaju ovaj minimum što ga
zahtijeva naučna tačnost i savjesnost.
Izvanredno otkriće ženske lubanje u Mas d*Azilu
bilo je objavljeno uz savršenu dokumentaciju i popra­
ćeno fotografijom lubanje snimljenom kako je bila
zatečena na mjestu nalaza, povrh vijenca otpadaka,
Pokopavanje umrlih 59
položena na stranu uz jedan bizonov rog koji od osta­
lih otpadaka odskače jedino svojom veličinom. Legenda
dokumenata sastavljena je ovako: »... njeno nevidljivo
lice gledalo je prema bizonovu rogu.« U tekstu se
govori o lubanji djevojke; to je djevojaštvo doduše
ostavilo slabog traga na lubanji, ali je okružilo nalaz
aureolom tajanstvene ljupkosti i svježine. Uz prikaz
otkrića priložena je i halucinantna fotografija lu­
banje s njenim vještačkim očima onakva kakva je
morala biti u stvarnosti. U legendi se kaže: »Položili
smo je na goveđu čeljust i na soblje rogove na kojima
je dotad počivala« U tim bilješkama nema ništa što
bi prelazilo objektivno promatranje, i autor bilješke,
koji je jedan od najkvalificiranijih i najsavjesnijih
francuskih prethistoričara, sigurno nije bio svjestan
da time širom otvara vrata uobrazilji. Usprkos tome,
jasno je da će jedna djevojačka lubanja koja počiva
na čeljusti i sobljem rogovlju, gledajući prema bizo­
novu rogu, izazvati svakojaka fantastična tumačenja,
a zapravo je riječ o gomili kulinarskih otpadaka gdje
je ležala jedna ljudska relikvija lišena po svoj prilici
namjene, a u svakom slučaju pomaknuta sa svog neka­
dašnjeg mjesta.
Problem paleantropoloških grobova
Po svemu sudeći čini se da je neandertalac
barem u nekim slučajevima sahranjivao svoje
mrtve. Tijelo otkriveno u La Chapelle-aux-Saints
(pokrajina Correze) počivalo je prividno u jednoj
jami koju su istraživači prikazali u presjeku. Po
tvrđenju istraživača, u La Ferrassie (pokrajina
Dordogne) otkriveno je nekoliko grobnih hu-
maka koji su nažalost manjkavo objavljeni. Dječji
skelet okružen kosturima pet ubijenih kozoroga,
koji je otkriven u Tešik Tašu, u Turkestanu, pos­
tao je već klasičan; ali ni taj nalaz nije besprije­
korno objavljen, tako da se zapravo ne zna kakvi
su stvarno biti odnosi između skeleta kozoroga
i dječjeg kostura, a i taj je bio znatno poremećen.
Opis što ga je objavio R. Solecki o nalazu jednog
60 Religije prethistorije
neandertalskog tijela u Shanidaru, u Iraku, može
poslužiti ne samo kao primjer tačnosti i teme­
ljitosti, već i kao uzor staloženosti i promišlje­
nosti. Autor je naime nakon objektivnog ispiti­
vanja zaključio da je čovjek bio usmrćen kamenim
blokovima što su se odvalili sa stropa, a zatim
su ga njegovi suvremenici zatrpali hrpom ka­
menja i tako ga dokraja pokrili. Doista u nekim
vjerodostojnim slučajevima stiče se dojam da su
se tijela sklanjala od zvijeri najjednostavnijim
postupcima, i da su oku istraživača često izbjegli
tragovi vapnenih pločica koje su prekrivale tijela,
ili neobičan položaj kamenih blokova koji su bili
razmaknuti da bi se načinilo mjesta za tijelo.
Danas još nema nijednog pouzdanog dokaza o
namjernom ukopavanju predmeta ili životinjskih
ostataka. Pretpostavlja se da nekoliko veoma
lijepih komada kremenog oruđa što su pronađeni
u La Ferrassie na jednom od hurnaka, za koje se
misli da su bili dječji grobovi, predstavlja trag
namjernog polaganja predmeta pokraj umrlog. To
je vjerojatno, ali je nažalost nedovoljno doka­
zano, jer je crtež kojim se htjelo potkrijepiti tu
tvrdnju sasvim manjkav.
Kao što se vidi, problem pokopavanja u kame­
nom dobu samo je neznatno rasvijetljen. Tome
su krivi istraživači koji nisu mogli odoljeti želji
da što brže iskopaju »fosil svog života«, i uopće
ubitačni statigrafski način kopanja pri čemu istra­
živači sabiru dokumente raspoređene po krono­
loškom slijedu, uričući sastanak s naučnim proma­
tranjem na dnu laboratorijskih ladica.
To je doista za žaljenje, tim više što najobičniji
inventar paleantropoloških ostataka pokazuje ko­
liko se puta moralo proći pokraj stvarne istine.
Opća statistika (slika 4) pokazuje da su ostaci
grupirani na granicama standardnog odstupanja,
što znači da je stupanj konzervacije otprilike pod­
jednak za sve dijelove kostura osim za gornji dio
Pokopavanje umrlih 61
lubanje i donju čeljust koje su naročito dobro
sačuvane. Ova pojedinost, koju smo uostalom već
istakli, upućuje na zaključak da su lubanje mo­
rale biti na neki način zaštićene, jer se jedino
time može objasniti visok procenat njihove kon­
zervacije. Još je upadljivija činjenica što je od
pedesetak paleantropa iskopanih iz raznih ležišta
Starog svijeta, njih dvadeset sadržavalo više razli­
čitih tjelesnih elemenata. Drugim riječima polo­
vica otkrivenih lubanja ili lubanjskih dijelova
ostale su povezane s čitavim kosturom ili barem s
jednim dijelom ostatka kostura, a tu pojavu ne
susrećemo ni kod jedne druge vrste, pa čak ni
kod pećinskog medvjeda. Nitko nije nikad pomi­
slio da istakne tu činjenicu koja ipak tako rječito
govori u prilog praksi pokopavanja. Ono što u
statističkom pregledu osobito upada u oči jest
visok stupanj očuvanja kostura u uporedbi, na
primjer, s grobnicama iz ranog srednjeg vijeka
ili s pogrebnom pećinom u Mesnil-sur-Ogeru.
Uporedba s ovom posljednjom pokazuje da je kon-
zervacija gornjeg dijela lubanje usko povezana
s ukopavanjem. Čini se prema tome da kod umrlih
u paleolitu možemo razlikovati dvije situacije:
situaciju »prožderanog« i »pokopanog«. Prvu pot­
vrđuju mnogobrojni raznorodni dijelovi koje mo­
žemo razmatrati na istom planu s kostima živo­
tinje koje su prožderali ljudi ili zvijeri. Druga
pouzdano ukazuje na to da su otkrivena tijela
bila zaštićena bilo prirodnim uzrocima, kao što je
urušivanje, bilo pokopavanjem ili sahranjivanjem
ispod humka zemlje, odnosno kamenja. Kako ovu
statističku konstataciju potkrepljuju još neke či­
njenice, a i okolnost što se kod neandertalca
naslućuju preokupacije netehničke prirode (hrpe
sferoida, lubanja iz Circea, oker, neobični pred­
meti), to treba dati prevagu pretpostavci o pravoj
pogrebnoj praksi, mada se o njoj još ništa tačno
ne može utvrditi.
62 Religije prethistorije
Pokopavanje u gornjem paleolitu
Ovdje se nalazimo na čvršćem tlu, ne stoga štc
bi zapažanja bila bolja, već zato što s pojavom
Homo sapiensa neke pojedinosti toliko bodu oči
da nisu mogle ostati nezapažene. U gornjem pale­
olitu postoji čak i stereotipni grob: iskopan je u
obliku jame, a mrtvac je bio naprašen crvenim
okerom. Ova je činjenica utvrđena u nalazima od
Velike Britanije do Sovjetskog Saveza, i to u
sedamnaest od dvadeset i sedam slučajeva koji
su bili predmetom razmjerno savjesnog ispitiva­
nja. U nekim slučajevima, u Moravskoj na prim­
jer, jedino su na glavi bili primijećeni tragovi
crvenog okera. I pored učestalosti ove pojave i,
vjerujem, njenog značenja ne smijemo zaboraviti
da je u mnogim ležištima tlo toliko impregnirano
okerom da svi ostaci koje ono sadrži nose tragove
okera. Istraživače je često privukla boja dna
jame jer ona često odskače od boje okolnog tla.
Da se dođe do valjanih zaključaka trebalo ju je
uporediti s bojom čitavog zemljinog sloja u kojem
je jama iskopana.
U šesnaest slučajeva na tijelima su nađeni pred­
meti osobnog nakita, mrežica od školjaka, priv­
jesci, ogrlice. Iskopine pokazuju da su ukrasni
predmeti mnogobrojni, ali od činjenice što su
tijela bila »ukrašena« ne treba previše očekivati,
jer mi ne znamo da li su pokojnici nosili bogatiji
ures negoli za života. Ovdje treba istaknuti samo
činjenicu da mrtve nisu lišavali njihova nakita
što u najmanju ruku ukazuje na odvratnost
prema pljačkanju preminulih.
Ostali podaci sa tog područja veoma su raznorodni.
Položaj umrlog razlikuje se od groba do groba: u šest
nalazišta tijela su prisilno zgrčena s koljenima koja
dodiruju bradu; u jednom nalazištu tijelo je otkriveno
sjedeći u prisilno zgrčenom stavu (Kostjenki II), u
sedam nalazišta tijela su savijena u obliku užeg ili
Pokopavanje umrlih 63
šireg puŠčanog okidača, a u osam su nađena ležeći na
leđima. Razumljivo je da su se u toku dvadeset tisuća
godina na tolikom području kolika je Evropa običaji
morali mijenjati. Postojanje namjerno građenih gro­
bova nedvojbeno je utvrđeno: četrnaest kostura iz
Fredmosta nađeni su pokriveni vapnenim pločama
i mamutskim lopaticama, u Grimaldiju i u Saint-Ger-
main-la Riviereu tijela su bila djelomično ili potpuno
zaštićena neke vrsti kesonom od sastavljenih kamenih
blokova. Ni u jednom slučaju nije se naišlo na pravu
grobnicu, ali ponekad se na užoj strani nalazi položena
jedna ili više kamenih ploča.
Veoma je važno pitanje sahranjivan ja pokojni­
kovih predmeta. Kad bi se ustanovilo da su umrli
bili sahranjivani zajedno sa svojim osobnim pred­
metima, moglo bi se pomišljati da ih se opremalo
za drugi svijet gdje će nastaviti svojom djelat­
nošću. Polaganje pokojnikovih predmeta na grob
moglo bi se objasniti osjećajem nelagode i od­
vratnosti; međutim polaganje predmeta u sam
grob moralo je imati složenije motive. Istraživači
su sigurno zamijetili i pobilježili sve predmete
nađene uz kostur, ali dok o predmetima osobnog
nakita nema nikakve sumnje, pitanje ostalih pog­
rebnih predmeta veoma je sporno. Kako smo već
spomenuli, tlo u kojem su zakopana tijela izmi­
ješano je sa životinjskim kostima i dotrajalim
oruđem. Pri iskapanju jame istraživač dakle neiz­
bježno nailazi na različite tragove, ali se nažalost
često događalo da se tako pronađeni ostaci odlože
na stranu dok se ne završi raščišćavanje, pa ih
se tek onda otprilike i po sjećanju vraća na dno
jame. Na taj se način dolazilo do sasvim lijepih
zaliha iskopina od kojih neke kao da doista imaju
posebno značenje. Najveći broj lijepih »pogreb­
nih« predmeta dala su iskapanja koja su se vršila
prije više od pedesetak godina. Ipak se još 1942.
u Liguriji (Arena Candida) pronašao jedan ori-
njaški skelet uz koji su bila položena četiri »ko­
mandna štapa«.
 U obliku
Ispružen puščanog Prisilno
zgrčen Oker Nakit Pred­ Konstrukcija
oroza meti
Arena Candida — X _ X C) X X
X
x
— — X P) ? Ležište od ka­
Barma Grande (Gri-
maldi)
X
X
— X
X
X
X
X ? mena?

_— —
— — X
X X —
3 ploče iznad
Baousso do Torre / X _ ,
(Grimaldi)
Bmo I
\ X —

— X X
X
X z
— —
X
Bmo II
Cavillon
— X — X — —
(Grimaldi) — X — ?
Chancelade — — X
X (3) X
_
Donje Vjestonice
(Moravska)
— _ X
X
X (l)

12 — —— —
— X _
Pećina djece £
—
X
X
—
(Grimaldi)
-
1- X
X
X P) X 5 ploča na užoj
strani
Keson nad glavom
5 Religije prethistorije

E n tz h eim ................. — — — X X —
H o t e a u x ................. — X — X — —
Kostjenki I I ................. — —• Assis — — —
(Rusija)
Laugerie basse . . . — — X — X —
Obercassel................. — — — X — —
P a v ila n d ................. — — — X X —
Pavlov (Moravska) — — X — — — Pokrivač od ma­
P re đ m o s t..................... X — — — mutove lopatice
— — Pokrivač od ploča
(Moravska)
Keson nad savi­
Saint-Germain- la- — — X X — — jenim tijelom
-Riviere
.

Ležište od okera
<*> Oker samo na glavi
(s) Oker u brazdi koja se pruža od lica na duljini od 18 cm.
Na muškom skeletu (»negroid«)
66 R e lig ije p r e th is to r ije
Ustvari do sigurnijih zaključaka moglo bi se doći
samo na osnovu preciznih planova izrađenih barem za
svakih 5 centimetara, počevši od tla u kojem je bila
iskopana jama. Međutim kako bi takvi planovi morali
biti napravljeni prije no što se otkrije tijelo, istraživač
često nije u stanju reći čak ni to da li je ondje gdje je
našao kostur uopće i postojala neka jama. Premda je
pretpostavka o ukopavanju umrlog zajedno s njegovim
osobnim predmetima vjerojatna, ipak se mora priče­
kati da na to pitanje dadu odgovor iscrpna suvremena
istraživanja.
Privremena bilanca o kultu kosti
i pokopavanju umrlih
Zbroj pozitivnih podataka veoma je mršav, ali
nije ni posve beznačajan. Kosti utaknute u hrpe
sferoida koje potječu iz musterijenskog razdoblja,
neki nalazi iz gornjeg paleolita (jame sa životinj­
skim kostima u istočnoj Evropi, oslikane mamut­
ske kosti, kosturi ubijenih turova i bizona) sači­
njavaju početnu zalihu činjenica koje je doduše
teško protumačiti, ali koje ipak ostavljaju odškri­
nuta vratašca pretpostavci o radnjama što su
možda bile obojene vjerskim karakterom.
Životinjski zubi prerađeni za privjeske, koji su
poznati jedino u gornjem paleolitu, imali su po
svoj prilici neko više, simboličko značenje koje je
nadilazilo obične estetske preokupacije. To je
ujedno sve što, ne izlazeći iz okvira činjenica, mo­
žemo reći za kult kosti. Golemu konstrukciju o
kultu pećinskog medvjeda treba u potpunosti revi­
dirati.
Ni za čovječje kosti nema više podataka, osim
dva zuba u obliku privjeska, jednog fragmenta
donje čeljusti preuređene za istu svrhu, lubanje
iz Mas d’Azila s njenim vještačkim očima i neko­
liko lubanjskih fragmenata s »posjekotinama«. Ovi
dokumenti, svi iz gornjeg paleolita, pozitivni su
Pokopavanje umrlih 67
doprinos u prilog pretpostavci o religioznom in­
teresu koji se ukazivao ostacima čovjeka. Musteri-
jenska lubanja iz Circea jedini je dokument svog
vremena koji svjedoči da je jedna ljudska lubanja
bila predmetom posebne obrade.
Obredno ljudožderstvo nije dokazano ni za
jedno razdoblje paleolita. Dokumenti govore samo
o tom da su mnogi ljudi ostajali nepokopani i bili
proždirani, neki od svojih srodnika, drugi od
zvijeri.
Pokopavanje neandertalca praktički je sigurno,
ali je prilikom iskapanja nedovoljno utvrđeno.
Pokopavanje umrlih u gornjem paleolitu neospor­
na je činjenica, a isto tako i upotreba okera,
mada su za ovu pojavu podaci nešto neprecizniji.
Sigurno je i to da su pokojnici zadržavali svoj
lični nakit.
Na ovom bi mjestu morali započeti dugačko
poglavlje etnografskih uporedbi koje zauzimlju po­
časno mjesto u svim djelima posvećenima pret­
historijskoj religiji. Naš će ga se čitalac morati
odreći, jer ovdje nije riječ o tom da nizanjem
stranica o suvremenim pojavama obojimo proš­
lost, već da se pridržavamo arheoloških činje­
nica: treba naime imati na umu da je prethistorij­
ska religija, baš kao i njeni vjernici, danas još
samo skelet.
5*

TREĆE POGLAVLJ E
PREDMETI I OBREDI
Započinjući ovo poglavlje, pisac se nalazi u
istom položaju u kom bi se našlo ono razumno
biće što smo ga zamislili na početku ove knjige, to
jest kao biće koje se iskrcale s drugog zvjezdanog
svijeta i pokušava shvatiti stanovnike zemlje, a
nije u stanju da se s njima sporazumijeva. Naši
su prethodnici pokušali unijeti reda u arheološku
svaštarnicu objašnjavajući otkrivene predmete ili
tragove etnografskim primjerima. Čim neki ukra­
šeni komad sobljeg rogovija postane »komandni
štap«, sve biva jasno, i iz pradavne se magle po­
maljaju dostojanstveni starci da se stave na čelo
lovačkim hordama. Čim otisak dječjih nogu u
glinenom tlu prethistorijske pećine postane svjedo­
čanstvo o »obredu inicijacije«, već se otvara pog­
lavlje »inicijacije« i oživljuju prestravljeni mladići
koji osluškuju brujanje rombova pod začađenim
svodovima spilje gdje rogati vrač slika trudne
kobile da bi mu se umnožila stada. Odbacimo li
ovaj lak način upoznavanja ljudi iz kamenog
doba, pred nama će ostati samo komad sobovog
roga, otisci stopala i tisuću otvorenih puteva tu­
mačenja, a svi su označeni bijelom linijom zabra­
njenog smjera.
Postupak koji sam primijenio u ovoj knjizi ne
sastoji se u klasificiranju ideja i radnji (koje bi jedine
mogle objasniti religiju), već u razvrstavanju svjedo­
čanstava u kategorije; jer su ta svjedočanstva veoma
različita: među njima ima lubanja, skeleta, materija
za bojenje, fosila, grudica, otisaka. To je otprilike
P r e d m e ti i o b re d i 69
slično kao kad bi netko napisao prikaz o kazališnoj
predstavi, nabrajajući rekvizite, uključivši tu i metle
i vatrogaščevu sjekiricu. Čitalac mi dakle neće pred­
baciti da nisam bio toga svjestan, jer paleolitska je
religija zapravo skup pohabanih rekvizita, pa stoga
nije na odmet da se jednom sastavi kritički popis tih
predmeta, što će možda navesti druge autore da
napisu nove komade.
Materije za bojenje
Već se mnogo toga reklo i napisalo o ulozi
materije za bojenje, a u prvom redu o ulozi oker a
u gornjem paleolitu. Oker je služio ne samo kao
sirovinska materija, već se upotrebljavao i za bo­
jenje grobova, ličenje tijela živih, a pored toga se
smatra da je simbolizirao krv, odnosno život. Ove
su dedukcije sasvim prihvatljive jer se, osim
pretpostavke o bojenju tijela, zasnivaju na prov­
jerenim arheološkim podacima. Istina, katkad su
poslužile kao osnova fantastičnim konstrukcija­
ma, ali se općenito može reći da je dosje materija
za bojenje, u poređenju s drugima, bio nedovoljno
iskorišten.
Oker je uz fosile prvo svjedočanstvo o tradiciji
koja je prethodila gornjem paleolitu i nastavila
se za čitava trajanja tog razdoblja. Doista, prvi se
tragovi oker a susreću negdje pred kraj musteri-
jenskog razdoblja, mada se ne može doći ni do
kakvog objašnjenja o njegovoj upotrebi, jer ni o
neandertalskom slikarstvu iz tog vremena, ni o
grobovima s okerom ne znamo ništa.
Već od početka gornjeg paleolita ljudi su pro­
nalazili i preparirali, pekući ih na vatri, željezne
okere različitih nijansa, od žute do ljubičaste. Od
tog vremena pa sve do madlenskog razdoblja sus­
reće se oker u prahu, u pisaljkama i pločicama, a
isto tako i manganski dioksid u prahu ili u
blokovima, sa kojih še materija strugala. Većina
 70 Religije prethistorije
slojeva iz gornjeg paleolita toliko je prožeta oke-
rom da su neki od njih poprimili ljubičastu
boju, pa je vrlo vjerojatno da se osim za pećinsko
slikarstvo i za bojenje umrlih oker i inače mnogo
upotrebljavao. Na tom se i završava činjenično
poznavanje jer o svakodnevnoj upotrebi okera
nema nažalost dovoljno preciznih pojedinosti. Ako
pretpostavimo da su ljudi premazivali tijelo, bojili
životinjske kože, šarali koplja i svakodnevno oru­
đe, i uopće svuda stavljali okera, tad je shvat­
ljivo što je tlo njihove nastambe nakon duljeg
vremena poprimilo crvenkastu boju. Poznato je
da će kilogram okerova praha raspršen na 20 m2
veoma intenzivno obojiti površinu. Ako izrazitu
obojenost nekih slojeva pripišemo višestoljetnom
obitavanju, i pored toga je očigledno da je crveni
oker igrao veliku kvantitativnu ulogu u životu
ljudi iz gornjeg paleolita. Podaci o značenju što
su mu ga oni pridavali sasvim su fragmentarni. U
pećinskom se slikarstvu ne može sa sigurnošću ra­
zabrati da li je oker bio specijalno namijenjen za
slikanje životinjskih rana ili znakova grupe a
odnosno grupe 0 (v. str. 92), kao ni to da li je od
sparenih znakova a i ft jedan uvijek crven a drugi
cm. Susreću se sve kombinacije bez neke upad-
ljivije učestalosti. Kuglice od okera zamiješene s
iverima kremena, koje su nađene u Arcy-sur-
-Cureu, (v. str. 76) ukazuju doduše na posebnu
upotrebu okera, ali joj ne objašnjavaju značenje.
Otkrivene su i široke površine oličene okerom
(udubljenja u nekim pećinama, kao u Gargasu,
strop kao u Saint-Marcelu, u pokrajini Indre). Po-
sipanje pokojnika okerom imalo je sigurno neko
značenje; činjenica da je u grobištu »negroida«, u
Grimaldiju, obojen samo muški kostur mogla je
biti uvjetovana razlikom spolova, ali i bilo kojim
slučajnim uzrokom; u svakom slučaju poznato je
da postoje i ženski grobovi s okerom. Kad je samo
glava obojena, to možda znači da je naprosto
P re d m e ti i o b re d i 71
uzmanjkalo okera, pa je glava dobila ono što je
preostalo, ali je isto tako moglo odgovarati nekom
značenju što se pripisivalo okeru u vezi s glavom
čovjeka. Izuzetno je zanimljiv nalaz u grobu
Cavillon, u Grimaldiju: od usta i nosa skeleta tekla
je prema rubu groba brazda dugačka 18 cm, ispu­
njena okerom. Ništa lakše no vidjeti u tom poisto­
vjećivanje okera sa životnim dahom, odnosno
riječju, a to je tumačenje tim privlačnije što se u
madlenskoj umjetnosti u nekih životinja vide crte
što im polaze od njuške, a smatra se da predstav­
ljaju dah. Oker, taj prvi paleolitski simbol, mora
da je svojom bojom simbolizirao krv i život, ali
teško je o tom reći nešto više.
Fosili i školjke
U musterijenskom razdoblju broj pojava koje
bi se mogle povezati s religijom veoma je ogra­
ničen. Jedine dosad utvrđene činjenice jesu poko­
pavanje umrlih, gomile sferoida i tragovi okera.
U spilji Hijene, u Arcy-sur-Cureu, na istom nivou
nastambe gdje je otkrivena hrpa sferoida, a koji
odgovara kasnom periodu musterijenske epohe,
pronašao sam malo pohranilište koje je sadržavalo
dva krupna fosila, puža i sferoidnu koloniju brio-
zoja, te dva piritna bloka u obliku sferičnih aglo-
merata (si. 5, A, B, C). Položaj predmeta i njihovo
porijeklo navode na pomisao da su bili onamo
namjerno doneseni. Ovi predmeti, barem koliko
je meni poznato, predstavljaju prvo svjedočanstvo
o interesu čovjeka za neobične oblike. To je u neku
ruku daleki uvod u figurativnu umjetnost, ali i
nešto više od toga: to je prva manifestacija ta­
janstvenog osjećaja što je obuzeo čovjeka pred
oblicima koje je susreo u prirodi, a osobito pred
onima koje je stvorila priroda i kamen.
72 Religije prethistorije

Ovo osjećanje koje se pojavilo kod neandertalca

provlači se kroz sva razdoblja ljudske povijesti. Ono
se uvijek povezivalo s terapeutskim ili magijskim
pojmovima u širem smislu, pa bi se o inventaru fosila
koji su u svim krajevima svijeta resili torbe šamana
ili apotekarske police, mogla napisati čitava knjiga.
U srednjem vijeku i u vrijeme renesanse zanimanje
za fosilne forme stale su prožimati i druge preoku­
pacije koje će u XVIII stoljeću poprimiti naučni vid,
a da se pri tom neće izgubiti nijedna nit koja ih je
vezivala s dubokim slojevima psihizma. Ukratko,
može se reći da je prethistoričar direktni nasljednik
radoznalosti musterijenskog čovjeka. Da li je reli­
giozna superstruktura kod musterijenca bila formu­
lirana? Gotovo je sigurno da se u zanimanju za neo­
bične oblike ogledao estetski osjećaj, a prilično je
vjerojatno da se taj osjećaj nejasno miješao sa simbo­
lima drugačijeg karaktera koje mi danas ne možemo
retrospektivno analizirati, ali koji zadiru u područje
religije.
Već od prvih početaka gornjeg paleolita stalno
se susreću fosili i školjke, i to od obala Atlantika D E F G
pa sve do Urala. Ponekad su to fosili iz paleozojske
ili mezozojske ere (slika 5, D) kao što je trilobit
iz Arcy-sur-Curea ili mali amoniti koji se nalaze
svuda pomalo, drugi put su to kenozojske školjke
ili morske školjke iz vremena samog paleolita.
Razliku između ovih posljednjih i fosila katkad
je teško ustanoviti. Sigurno je da su ljudi iz gor­
njeg paleolita tražili i sakupljali na obalama mor­
ske školjke i da su ih znali zamjenjivati s fosilima
izvađenima iz kenozojskih sedimenata, tako da se
čak i vrlo daleko od mora nailazi na morske
školjke. Bilo bi zanimljivo znati koliki je bio opti­
caj tih školjaka, jer bi se tako stekla izvjesna SI. 5
predodžba o razmjerima ljudskih seoba. Katkad Arcy-sur-Cure (Yonne): A, mekušac iz vapnenca iz
se nekim komadima pokušalo odrediti vrlo udaljeno mezozojske ere; B, briozoj istog porijekla; C, blok pi-
porijeklo, kao na primjer trilobitu iz Arcy-sur- rita; D, rinhonela preuređena u privjesak (šatelpe-
-Curea koji navodno potječe iz Češke, ili jednoj roiisko razdoblje); E, orinjaški privjesak; F—G, ci-
školjki iz pećine Grimaldi koja po mišljenju nekih prea iz gravetijenskog razdoblja; H, sječivo polože­
stručnjaka živi samo u Indijskom oceanu. Tvrdnje no na masu okera (šatelperonsko razdoblje).
74 Religije prethistorije
o seobama ili trgovinskim razmjenama tolikih
razmjera treba veoma kritički uzimati: poznato
je na primjer da su svega stotinu kilometara od
Arcyja, u Antunu, otkriveni također trilobiti, i da
školjke iz tercijarnih ležišta koja su iskorištavali
prethistorijski ljudi svjedoče da je u tim regijama
klima bila mnogo toplija nego danas, tako da su
paleolitski ljudi mogli i ondje nalaziti školjke
kojih već u njihovo vrijeme nije bilo nigdje osim
u Indijskom oceanu. Istraživačima je uspjelo odre­
diti porijeklo školjaka iz nekih ležišta: madlenci
iz belgijskih Ardena odlazili su po zalihe sve do
Champagne, gravetijenci iz Arcy-sur-Curea išli su
u potragu za fosilnim školjkama vjerojatno sve do
Sensa; za jedan dio paleolitskih školjaka iz pokra­
jine Dordogne smatra se da potječu iz Atlantskog
oceana, dok se za jedan dio fosila pretpostavlja
da dolazi iz pokrajine Poitu, odnosno Touraine;
školjke iz Mas d’Azila, koji je na po puta između
Oceana i Sredozemnog mora, vjerojatno potječu
iz oba pravca. U većini slučajeva čini se da se
opskrbljivanje školjkama vršilo u promjeru od
100 do 200 kilometara, što se sasvim slaže s današ­
njim podacima o postojanju relativno stabilnih re­
gionalnih skupina unutar velike kulturne cjeline
što ju je sačinjavao paleolitski Zapad.
Ova činjenica samo još snažnije potcrtava jedin­
stvenost tradicija koje su navodile prethistorijskog
čovjeka da ondje gdje više nije bilo živih školj­
kaša traži njima slične fosile. Zna se, po mnogo­
brojnim otkrićima, da su školjke služile kao ele­
menti nakita, upletene u kosu ili nanizane u ogr­
lice, odnosno narukvice i grivne za ukrašavanje
ruku ili nogu. O značenju koje im se, osim njiho­
ve rijetkosti i estetske vrijednosti, pripisivalo zna
se veoma malo; ipak je zanimljivo da velik dio
nalaza sačinjavaju ljušture litoralnih morskih pu­
ževa i školjke više manje zaobljena oblika koje
su možda zamjenjivale jelenje očnjake. Na svaki
Predmeti i obredi 75
način postoji velika sličnost u obliku između je­
lenjih očnjaka, morskih priljepaka i mnogobroj­
nih perla izrađenih od kosti ili mamutovače koje
su se možda upotrebljavale kao imitacija zubi ili
školjaka. Pronađen je također velik broj primje­
raka cipreja ili kaurija, što fosilnih, što paleolit­
skih (v. si. 5, F, G); što se tiče cipreje vrlo je vje­
rojatno da su gornjo-paleolitski ljudi u njoj gle­
dali simbol ženskog genitalnog organa, a to joj je
značenje ostalo i do danas. Ova je pretpostavka
tim vjerojatnija što, kako će se kasnije vidjeti, sti­
lizirane ženske figure u pećinskoj umjetnosti, kao
i neki koštani privjesci, evociraju isti taj simbol
u veoma sličnom obliku.
Bilo bi besmisleno tražiti tačna značenja ostalih
školjaka, ali se njihova religiozna vrijednost, u
sasvim neodređenom smislu, donekle nazire u nji­
hovoj prirodnoj povezanosti s privjescima od koš­
tane materije kojih se smisao može lakše odgo­
netnuti (v. str. 127).
Obredi
Tragovi obrednih radnji u naseljima nisu mno­
gobrojni. O tragovima u pećinama bit će govora
u slijedećem poglavlju. Već smo spomenuli gomi­
lice sferoida iz E1 Guettara i Arcy-sur-Curea, ko­
je ukazuju na pojavu netehničkih struktura već
u musterijenskom razdoblju. Tumačenje tih
struktura može se zasnivati jedino na pretpostav­
kama.
U gornjem paleolitu treba navesti pravokutni
mozaik iz sitnih oblutaka koji je u jednom soli-
trenskom sloju u Foumeau-du-Diable (Dordog­
ne) otkrio D. Peyrony, zatim mozaik složen od
nekoliko desetina kamenih jezgara fosilnih ceri-
ta koje je Dupont otkrio na tlu jedne nastambe
iz gornjeg paleolita u Belgiji. Na ova se svjedo-
76 R e lig ije p r e th is to r ije
čanstva nadovezuje jedna skupina od kamenja ko­
ja neodređeno podsjeća na konjsku glavu, a otkri­
vena je u Rusiji. Ti podaci, jedini koji su zabilje­
ženi, pokazuju da je tlo nastambi možda služilo
kao pozornica za obredne radnje. Uz pažljivija za­
pažanja takvih se podataka sigurno moglo više
pronaći. Nije također isključeno da je intenzivna
obojenost tla okerom vezana uz upotrebu ove ma­
terije pri nekim radnjama kojih su tragovi sasvim
iščezli. Uočiti neki vidljiviji trag pri iskapanju
jednoliko obojenog tla može se doista samo u
izuzetno povoljnim okolnostima.
U Arcy-sur-Cureu između VII, orinjaškog ni­
voa, i IX, šatelperonskog, koja su oba prožeta cr­
venim okerom, umetnuo se nivo VIII, debeli sloj
žute gline koji se razmjerno brzo izgradio. U masi
tog horizonta otkrio sam nekoliko okruglih gruda
od crvena okera u veličini šake koje su sadržavale
različite predmete. U jednoj sam otkrio veliko
sječivo od kremena (slika 5, H), druga je sadrža­
vala dio sobove cjevanice utaknut okomito; neke
su sadržavale komadiće kremena izmiješane s oke­
rom, a sve su ostale netaknute, osim jedne koja je,
kako se čini, sadržavala pedesetak krhotina razli­
čitih otpadaka i odbačenog oruđa. Značenje ovog
spremišta ne može se odgonetnuti, kao ni za veći­
nu dokumenata netehničke prirode. Da sam na­
šao samo veliko sječivo, možda bih u tom vidio
neko žrtveno prinošenje, ali su me na sreću onaj
komad sobove kosti i krhotine kremenih otpadaka
upozorili da su previše očigledna objašnjenja često
pogrešna. Grude okera izmiješanog s kostima i
kremenim krhotinama našao sam i na tlu nastam­
be ali na takvim mjestima koja ne odgovaraju
ničem određenom.
Svi ovi dokumenti pokazuju koliki je jaz izme­
đu onog što su iznijela na vidjelo stogodišnja i če­
sto nesistematska iskapanja i onog što su različiti
autori napisali o religiji prethistorijskog čovjeka.
P r e d m e ti i o b re d i 77
Postojanje vjerskih radnji i određenog sustava vje­
rovanja nalazi, istina, potvrdu u materijalnim do­
kumentima, ali to se saznanje, ukoliko ne želimo
upasti u naučni folklor, ne može razraditi u sistem
preciznih pojmova o vjerskoj misli prethistorij­
skog čovjeka.
Ono čime raspolažemo strahovito je oskudno. To
siromaštvo velikim dijelom treba pripisati metodama
iskapanja koje su još i danas veoma manjkave. Istra­
živači bi zapazili mnogo više da su strpljivije promat­
rali i da se nisu u metodama iskapanja povodili za
shvaćanjima prvih geologa, koje su za ove bile u
najvećoj mjeri korisne, ali postaju štetne čim je riječ
o proučavanju tragova ljudskog života. Ova oskudica
u dokumentima proizlazi dijelom iz karaktera samih
dokumenata koji su veoma dvosmisleni kad nisu
potkrijepljeni savršeno tačnim zapažanjima.
I na kraju, sasvim smo zadovoljni time što smo
saznali da je neandertalac vršio radnje koje su
prevazilazile jelo i piće, da je slagao kugle na go­
mile, kupio fosile i tražio oker, da je sakrivao je­
dan dio svojih pokojnika, a drugi možda proždi-
rao. To je saznanje neizmjerno dragocjeno, kad
pomislimo da nije riječ o nama, već o formi čovje­
ka koja nam je prethodila.
Očekivalo bi se da će o nama, koji ulazimo u
historiju s gornjim paleolitom, biti mnogo iscrp­
nijih obavještenja, jer su neke nastambe ostale
gotovo netaknute. Uprkos tome neoborivih činje­
nica ima veoma malo. Fosili i dalje zadržavaju
svoje mjesto među nakitom simboličkog značenja,
oker postaje od svakodnevne upotrebe pri rad­
njama koje su nam ostale uglavnom nepoznate,
mrtvaci se pokopavaju u okeru, oker se upotreb­
ljava pri zagonetnim spremicama kosti i kremena,
katkad se pojavljuju neobični mozaici, u nastam­
bama se čuvaju velike oslikane ili izgravirane
kosti. Ova svjedočanstva ne tvore doduše osnovicu
za povezano naučno tumačenje, ali zato ipak ne-
78 Religije p r e th is to r ije
dvojbeno ukazuju na postojanje složenog religioz­
nog mišljenja. Bilo bi lako ispuniti prazninu etno­
grafskim umecima, ali to bi značilo sigurnu činje­
nicu zamagliti pretpostavkom. Prethistorijski čo­
vjek neće ništa dobiti zaodijevajući se u hipoteze.
U trećem dijelu moći ćemo poći mnogo dalje.
Doista, počevši od gornjeg paleolita, za čovječan­
stvo se otvara nova etapa, etapa grafičkog prika­
zivanja. Čovjek koji je lovio konja i bizona osta­
vio je na tisuće likova koji su, ako ne pravi tek­
stovi, a ono u najmanju ruku tragovi neke vrsti
usmene književnosti koju treba kao takvu i pro­
matrati. I ovdje je bolje da čitalac pristupi pro­
blemu bez odviše iluzija; ako hoćemo prepustiti
riječi paleolitskom čovjeku, tad mu ne smijemo
stavljati u usta vještački govor sastavljen od au-
stralijanskih, eskimskih ili bantu riječi izgovore­
nih na evropsku. Prepušten svom vlastitom izrazu,
on doduše gubi na rječitosti, ali zato postaje shvat­
ljiviji i — što nije nimalo čudno — inteligentniji.
Č E T V R T O P OGLAVLJ E
RELIGIOZNA UMJETNOST
Prvi primjerci paleolitske umjetnosti otkriveni
su prije sto trideset godina, istovremeno u Fran­
cuskoj i Švicarskoj. Prva ukrašena pećina koju
su otkrili istraživači bila je pećina Chabot u fran­
cuskom okrugu Ardeche (1878), iza koje je nepo­
sredno slijedilo otkriće Altamire (Španjolska,
1879). Od 1895. prethistorijska umjetnost ulazi u
povijest sa svoja dva osnovna oblika: kao pred­
metna i zidna umjetnost, a od 1900, zahvaljujući
opatu Breuilu koji će na tom djelu raditi sve do
1961, godine svoje smrti, prethistorijska umjet­
nost postaje dostupna širokom općinstvu. Već pri
kraju XIX stoljeća pojavila se teza o religioznom
karakteru prethistorijske umjetnosti; uslijed ideo­
loških razloga koji su karakteristični za to vrijeme
naučenjaci su Se bili podijelili u pristalice prethisto­
rijskog čovjeka bez religije, koji se bavio »umjet­
nošću zbog umjetnosti«, i na zagovornike paleo­
litskog čovjeka koji se bavio »magijskom umjetno­
šću« kao današnja primitivna plemena. Na tom je
stupnju etnografski komparativizam bio opravdan
jer tada još nije objašnjavao pojedine činjenice iz
paleolita uspoređujući ih sa činjenicama uzetim
iz nekog suvremenog plemena, već je otkrivao os­
novnu crtu čovječanstva, neodvojivu od tehnike i
govora, a to je zajedničko porijeklo religije i
umjetnosti.
Diskusija je doista bez temelja, ako se čovjeka
umjetnika odvaja od čovjeka vjernika, od kojih
jedan stvara samo oblike, a drugi prikazuje samo
80 R e lig ije p r e th is to r ije
bogove. Čak i u najmanje figurativnim djelima
koja su lišena religioznog sadržaja, umjetnik je
tvorac neke poruke: on preko oblika vrši izvjesnu
simboličku funkciju koja se kod drugih očituje
u jeziku ili muzici. Ta poruka izvire iz potrebe, u
isti mah fizičke i psihičke, da se pojedincu i dru­
štvenoj skupini osigura izvjesna moć nad okolnim
svijetom, da se ostvari uključivanje čovjeka u
promjenjivo i nesigurno zbivanje koje ga okru­
žuje. U toku nekoliko milenija racionalizma Evro­
pa je postepeno raščlanila načine kojima čovjek
spoznaje zakonitosti svijeta i podijelila ih na mis­
tiku, magiju, dogmu, pravo, nauku, tehniku i fi­
lozofiju. Međutim ako je u paleolitskom čovjeku
živjela ista žeđ za razumijevanjem poznatog i ta­
janstvenog koja postoji i kod nas, na stupnju na
kojem se on nalazio, ta se težnja nije mogla izra­
ziti u sistematičnosti istovetnoj s našom; poznato
i tajanstveno izražavalo se u jednom istom siste­
mu, drugačijem, ali isto toliko razumnom kao što
je sistem grčke filozofije ili atomske fizike, i koji
je paleolitskom čovjeku služio kao ključ djelatne
sigurnosti na svim područjima života i smrti. Et­
nologija se u posljednjih dvadeset i pet godina
postepeno oslobodila teorija koje su u primitivnom
čovjeku gledale duševno nedovršena Evropljanina,
i u rasparčanim manifestacijama koje su služile
kao podloga starim teorijama o primitivnoj du-
ševnosti počela je otkrivati povezanu ljudsku mi­
sao. Zašto se kad je riječ o prethistorijskom čo­
vjeku još uvijek posiže za tim kabinetima kurio­
ziteta i traže slikoviti dronjci kojim su ga socio­
lozi XIX stoljeća preodijevali u Australijanca?
Čudnovato je što se već pedeset godina polazi od
pretpostavke da se prethistorijska religija, kao ru­
dimentarna, morala sastojati od onog što se u da­
našnjoj religioznosti smatra najnižim oblikom du­
hovnosti, a to su čaranja, oponašanje lova, posvet-
ni plesovi, prizori sparivanja, ukratko čitavo sto-
6 R eligije p reth istorije
R e lig io zn a u m je tn o st 81
varište običaja napabirčenih iz putopisa sa suprot­
nih polova koji su uvredljivi i za same Pigmeje ili
stanovnike Ognjene zemlje, jer su odabirani ten­
denciozno, u nepoznavanju konteksta gdje se ukla­
paju u cjelovitu viziju svijeta. Uostalom zašto bi­
smo poricali da se paleolitski čovjek bavio svim
mogućim magijskim činima, kad nema dokaza ni
za ni protiv? Zamislimo jednog madlenca, velikog
vrača svog malog plemena, kako na ploči od škri-
ljavca koju je premazao mješavinom konjske krvi
i bizonova loja, ucrtava likove tih životinja, kako
duva u gotovu sliku grokčući i ržući, zatim je po­
laže u tajno skrovište na lisičju kožu ukrašenu po­
kojim sezonskim cvijetom. Zamislimo ga kako ble-
jeći pleše, zaogrnut kožom kozoroga, da na kraju
zabode u zemlju simbolično koplje kojim će pri-
kovati stada za čitavu lovnu sezonu. Bila bi to
krasna manifestacija lovačke magije, i baš je šteta
što ju se nije moglo zabilježiti na celuloidnoj vrp­
ci, jer ništa od sveg onog što ju je činilo magij­
skom nije ostavilo traga. Pokreti, životinjske kože,
zaklinjanja, ples, sve je to iščezlo, a ostala je sa­
mo izgravirana ploča od škriljavca u kojoj se želi
vidjeti dokaz izvršenja vjerske radnje. Ona to
nesumnjivo i dokazuje, ali čim posegnemo za sli­
kovitim tumačenjem, naići ćemo samo na jednu
grotesknu priliku koja smiješno mlatara rukama
u dnu pećine. A možda ipak to što je preostalo,
ta izgravirana ploča, predstavlja nešto više od po­
moćnog pribora neodređenog značenja. Religiozni
predmeti suvremenih primitivnih naroda uklapaju
se uvijek u povezan, i u krajnjoj liniji uzvišen sis­
tem mišljenja, iako nam se njihova logika katka­
da čini apsurdnom.
Naš već poznati primjer sa zvjezdanim putnikom
poslužit će nam još jeđamput. Kad bi taj putnik s
druge planete prisustvovao služenju mise, ono što
bi o tom pri povratku ispričao sigurno ne bi prido­
nijelo uzdizanju tamošnjih intelektualaca; u svakom
slučaju primijetio bi da se kršćani odaju nizu neobičnih
82 R& ligije p r e th is to r ije
i čudno stereotipnih radnji naoko bez ikakva smisla,
da ih završe obredom imitativne magije kojem je
vjerojatno svrha da osigura urod žita, budući da jedu
privid kruha. Ako bismo išli tim putem, tad je bolje
da se odreknemo proučavanja prethistorijske religije.
Ali pođimo dalje i zamislimo našeg putnika kako
proučava crkvu. Ustanovio bi da se ondje nalazi neko­
liko sličnih stolova raspoređenih na raznim mjestima,
zatim više predmeta koji prikazuju jednog ranjenog
čovjeka, prikovanog na križu, a tog istog čovjeka vi­
dio bi na mnogim slikama duž zidova u različitim
situacijama i okružena različitim likovima. Zapitajmo
se kakvu bi vezu mogao nazrijeti između prividnog
blagovanja kruha i razapetog čovjeka? Budući da bi
mu nedostajao onaj nužno potrebni lanac pojmova, ona
osnovna predodžba po kojoj se kršćani uklapaju u
prirodni i natprirodni svijet, zar bi za upoznavanje
našeg svijeta imao nešto više od kostura? Pretposta­
vimo da je veoma strpljiv, da je proučio dvadeset,
stotinu crkava. Naposljetku bi ustanovio da materi­
jalna svjedočanstva odgovaraju jednom povezanom
sistemu, da su građevine uvijek okrenute u istom
smjeru, da su im dijelovi konstantni, a križ i slike
da odgovaraju čvrsto ustaljenoj temi. On ne bi nikad
mogao rekonstruirati kršćansku misao i Evanđelje,
ali bi nakraju došao do zaključka da iza tih nerazum­
ljivih svjedočanstava stoji neko više, simboličko zna­
čenje. Njegova rekonstrukcija religije kršćana bila bi
začuđujuće netačna, ali bi ipak ustanovio da ti ljudi
imaju veoma razrađenu kozmogoniju i prilično razvi­
jene pojmove o mijenama života i smrti.
I mi smo u ovoj knjizi primijenili sličnu me­
todu; odbacivši sve što se može naći kod primi­
tivnih naroda, pokušali smo napraviti inventar
svega što je paleolitski čovjek ostavio u likovnim
dokumentima da bismo ustanovili, ne to da li je
plesao ukrašen rogovima, nego čemu su odgovarali
njegovi najopćenitiji pojmovi o onom što se mo­
glo izraziti figurativnim svjedočanstvima. Slika do­
bivena na taj način sasvim je drugačija od one na
koju su nas navikla razna izdanja tokom pola sto­
ljeća; ona je sigurno isto toliko netačna kao i pre-
R elig io zn a u m je tn o s t 83
dodžba što bi je o kršćanskoj religiji izgradio
zvjezdani putnik, i kromanjonski bi čovjek sigur­
no slijegao ramenima čitajući ove stranice. Ali
ipak se čini da ona sadrži dijelak istine, jer dok
sam ja vršio prva istraživanja u tom smjeru, auto­
rica Laming-Emperaire došla je u proučavanju
kompozicija životinja do istih rezultata, iako sa­
svim različitim putevima.
Predmetnu paleolitsku umjetnost potvrđuje na
stotine primjeraka kojih je velik dio razmjerno
dobro datiran, jer su otkriveni u ležištima zajedno
s alatkama i oružjem kojima se može odrediti sta­
rost. Predmetna je umjetnost prema tome najsi­
gurniji putokaz za određivanje vremenskog slije­
da stilova, a ovo je pak veoma važno za razumije­
vanje eventualnog razvoja koncepcija. S druge
strane predmeti su često lišeni svakog topograf­
skog konteksta, pa je teško ustanoviti u kolikoj
mjeri njihov raspored odgovara nekoj svjesnoj za­
misli.
Pećinska zidna umjetnost većinom je lišena di­
rektnih putokaza za datiranje. S druge strane u
pećinama se slikarije nalaze ondje gdje ih je čo­
vjek ostavio. Pošto sam načinio plan svih figura
iz stotinjak pećina i zakloništa pod stijenama, po­
kušao sam statističkim i mehanografskim putem
doći do cjelovite slike. Ako se radi samo o figu­
rama nasumce nabacanim na stijene, ta slika, kao
i u slučaju zvjezdanog putnika, neće imati unutar­
nje povezanosti, ako se pak u njoj otkrije namjerni
raspored figura, tad se mora pretpostaviti da od­
govara nekoj zakonitosti. Pokazalo se da je slika
logički povezana do u tančine i toliko precizna da
se njome može rasvijetliti velik dio predmetne
umjetnosti; treba ipak imati na umu da je to sli­
ka bez legende i da je po svoj prilici isto tako
daleko od stvarnosti kao i predodžba koju bi o
kršćanstvu ponio posjetilac iz drugog planetnog
sustava.
6*
84 R e lig ije p r e th is to r ije
Raspodjela paleolitske umjetnosti
Dokumenti paleolitske umjetnosti otkriveni su
na razmjerno ograničenom pojasu. Ako se izuzme
područje Bajkalskog jezera, paleolitska umjetnost
počinje od Urala i proteže se do Atlantskog ocea­
na. Predmetna umjetnost pokriva širu zonu: Špa­
njolsku, Francusku, Italiju, Veliku Britaniju, Bel­
giju, Švicarsku, Njemačku, Austriju, Čehoslovač-
ku, Ukrajinu i Rusiju sve do Dona. Pećinska um­
jetnost obuhvaća uže područje: Španjolsku, Fran­
cusku i južnu Italiju, premda je jedna pećina s
paleolitskim slikarijama otkrivena 1961. na Uralu.
Ova umjetnička cjelina nije ravnomjerno raspo­
ređena, a pored toga njena gustoća varira i prema
razdobljima. Najgušće žarište predmetne i pećinske
umjetnosti obuhvaća Asturiju, Kantabriju, Baskijsku
pokrajinu, Pireneje, jugozapadnu Francusku od Cen­
tralnog masiva do Atlantika i do rijeke Loire. Dalje
prema sjeveru svjedočanstva postaju rjeđa. U Belgiji,
Njemačkoj, Švicarskoj, u Alpama i Juri susreću se
uglavnom dokumenti iz mlađeg madlenskog raz­
doblja koji nastupaju iza posljednjeg povlačenja veli­
kih ledenjaka. U dolini Rone i u Italiji nastambe s
umjetničkim nalazima dosada su malobrojne. Naprotiv,
idući prema istoku, premda ondje pećina gotovo i
nema, otkriveni su bogati nalazi predmetne umjet­
nosti u nastambama na otvorenom.
Čitaoca će zapanjiti izvanredno jedinstvo umjet­
ničkog sadržaja: vanjsko značenje figura izgleda
da se nije mijenjalo od -30 000 do -9 000. prije
naše ere, a istovetno je u Asturiji i na Donu. Ova
neprekinutost likovnog oblikovanja u vremenu i
prostoru mogla bi se protumačiti i determinizmom,
budući da se na jednakom kulturnom nivou jav­
ljaju iste manifestacije. Determinizmom se, istina,
može objasniti usvajanje i stalnost neke pojave,
ali ne i porijeklo tako složenog sistema kao što je
sistem spojenih figuracija. Bit će da je prenošenje
R e lig io zn a u m je tn o s t 85
kontaktima pridonijelo širenju figurativne ideolo­
gije do krajnjih naseljenih predjela. Ovu pretpo­
stavku potkrepljuju uostalom i neke činjenice, kao
što je postupno preoblikovanje tjelesnih detalja
ženskih statueta. Riječ je dakle o veoma širokom
kulturnom sloju koji prožimlju iste osnovne kon­
cepcije. Taj sloj pokriva različite materijalne kul­
ture, a i sama rasprostranjenost »pećinske religije«
samo je dokaz do koje se mjere može proširiti je­
dan ideološki sistem ako naiđe na povoljnu ljud­
sku i geografsku sredinu.
Proučavanje umjetničkih tvorevina na području
gdje su one dovoljno gusto raspoređene pokazuje
da su regionalne zajednice ostajale stoljećima čvr­
ste i stalne. Tako između solitrenskog i mlađeg
madlenskog razdoblja Asturija, Kantabrija, cen­
tralni Pireneji, Quercy i Dordogne pokazuju sa­
svim izuzetnu individualnost stila, a čini se da je
i dolina Rone obrazovala stabilniju etničku cjeli­
nu. Stoga bismo teško pogriješili kad bismo zami­
šljali da su prethistorijski narodi u neprestanom
komešanju prelijetali široke prostore između Ura­
la i Atlantika: paleolitski svijet nije se, izgleda,
mnogo razlikovao od historijskog.
Kronologija stilova
Premda naoko nema veze s predmetom ove
knjige, povijest prethistorijske umjetnosti veoma
je važna za razumijevanje religiozne misli. Za nas
je doista od presudne važnosti da ustanovimo da li
je Lascaux sazdan od figura koje su se nadovezi­
vale jedne na druge, počam od orinjaškog pa do
madlenskog vremena, ili je to cjelina koju je stvo­
rilo samo jedno razdoblje: važno je znati na pri­
mjer i to da li slikarije pojedinih dvorana u istoj
pećini pripadaju sukcesivnim epohama, i da li pre­
ma tome odgovaraju svjesnom, a ne slučajnom
 Religiozna umjetnost 87

rasporedu u jednom tačno razgraničenom podzem­

nom svijetu. Jedino u svjetlu kronoloških perspek­
tiva mogli smo ustanoviti da paleolitska umjetnost
počinje apstraktnim oblikovanjem da bi pošla pu­
tem sve izrazitijeg realizma, kao i to da se znako­
vi iz madienskog vremena mogu odgonetnuti samo
u kontinuitetu oblika koji ide od orinjacija pa na­
dalje. U toku rada koji je doveo do ovdje izloženih
zaključaka kronologija figura i topografska statis­
tika bile su nerazdvojno povezane. (SI. 6.)
Predfigurativni period. — Napredno musterijensko
doba (oko - 50 000) poznavalo je oker i skupljanje
fosila, ali n$ma potvrde ni o jednom figurativnom
djelu. Šatelperonsko (oko - 35 000) označava pojavu
nakitnih predmeta, ali još nema izrazitih figurativnih
oblikovanja. Umjesto toga susreću se mnogobrojne
kosti i kameije pločice s pravilno razmaknutim ure­
zima; okera iiia mnogo, pa nije nemoguće da se jednog
dana otkriju j figure.
Primitivni period. — (stil I i II). Orinjaško razdoblje
(oko - 30 000) već otkriva figure ugravirane ili nasli­
kane na vapnenim pločama (Dordogne: La Ferrassie,
Abri Cellier; Basses-Pyrenees: Isturitz). To su sasvim
apstraktne i (vrlo rudimentarne slike, a prikazuju
glave ili prejlnje tijelo životinja koje je u većini
slučajeva nemoguće identificirati. Likovi su pomi­
ješani s prikazima genitalija.
Stil II polagano se rađa iz stila I u toku gravetijen-
skog i starijeg solitrenskog razdoblja (oko - 25 000 do
- 20 000). Ovim periodima u zapadnoj Evropi odgovaraju
prilično različite kulture na istoku. Likovi životinja
rađeni su posve jednolikom tehnikom: na osnovnu
vratno-leđnu krivulju nanosili su se često veoma po­
vršni detalji | karakteristični za bizona, konja, ma­
muta, kozoroga, itd. Ljudski su likovi slično stilizirani:
SI. 6 centralni dio tijela je nerazmjerno velik prema glavi
i ekstremitetima iz Čega je nastalo uvjerenje o jako
Kronološki pregled razdoblja i stilova u gornjem izraženoj steatopigiji kod paleolitskih žena. Iz tog
paleolitu perioda potječu najstarije pećinske figure (Gironde:
Pair-non-Pair; Hautes-Pyrenćes:Gargas).
Arhaični period (stil III). — Stil II sazrijeva u soli-
trenskom razdoblju da u mlađem solitrenu (Charente:
88 Religije prethistorije
Roc-đe-Sers; Dordogne :Fourneau-du-Diable) prijeđe
u stil III (Oko - 20 000 do - 15 000). Ovladavanje teh­
nikom je potpuno, slike, skulpture i gravire pokazuju
zamjeran kvalitet izradbe. Kanon ipak ostaje srodan
onom iz stila II, pa životinjski likovi imaju golem
trup, dok su im glava i ekstremiteti maleni. Ljudski
likovi građeni su prema istim principima. Ove sasvim
neobične proporcije stila III često su navodile na po­
misao da likovi prikazuju »gravidne životinje«. To je
u većini slučajeva samo pretpostavka koju je nemoguće
provjeriti, a naprosto je smiješna kad likovi životinja
nedvojbeno pokazuju mužjačke karakteristike. Ovaj
je period prilično bogat pećinskim umjetninama koje
obuhvaćaju nekoliko naselja prvog redi (Dordogne:
Lascaux; Kantabrija: La Pasiega). Znakovi i životinj­
ski likovi pokazuju značajni razvoj od početka do za­
vršetka perioda (iza znakova s pregradama slijede
znakovi u vitičastoj zagradi).
Klasični period (stil IV, stariji). — II mađlenskom
razdoblju (oko - 15 000 do - 11 000) oblikovanje figura
dosiže već vrlo visok stepen realizma. Životinjski likovi
svedeni su gotovo u prirodne proporcije] a pri bojenju
tijela uhvaćeno je mnoštvo detalja dlake i oblika koji
su svi precizno kodificirani. Međutim likovi još uvijek
izgledaju kao da lebde u zraku s ovješenim ekstre­
mitetima, i tek su pri kraju razdoblja modelirani si­
gurnije kao da stoje na tlu. Kipovi i zidne figure
pokazuju promjene u oblikovanju ljudskih likova koji
su Često smanjeni u sredini trupa, a prikazani su u
profilu, bez glave, prsiju i ruku. Ukrašeni pećine dosižu
svoju najveću geografsku ekspanziju, i većina najzna­
čajnijih naselja potječe upravo iz tog (razdoblja (Vi-
enne: Angles-sur-rAnglin; Dordogne: Font-de-Gaume,
Cap-Blanc, Les Combarelles; Ariege: Niaux, Trois-
-Freres, Montespan; Kantabrija: Altaihira, E1 Cas-
tillo).
Kasni period (stil IV, mlađi). — U mlađem madlens-
kom razdoblju (oko - 10 000) pećine postepeno pres­
taju biti ukrašavane, a umjetnost sej usredotočuje
uglavnom na predmete. Likovi su izgubili i posljednje
oznake prethodnih stilova, životinje izrastaju iz takvog
realizma da vjernost oblika i pokreta naprosto zapa-
nju ju. Predmetna umjetnost širi se do Velike Britanije,
Belgije i Švicarske. Oko - 0 000. dolazi do prilično
Religiozna umjetnost 80
naglog pada koji označava kraj gornjeg paleolita. Ri­
jetka svjedočanstva iz završnog madlenskog doba
osipaju se u šematizmu i nespretnosti.
Tako paleolitska umjetnost, koja je za čitava
trajanja ostala vezana uz isti ideološki fundus,
ima svoju logičnu razvojnu liniju upravo kao i
druge umjetnosti koje su pokrivale duge periode.
Kronološko proučavanje otkriva još jedan vid pa­
leolitske umjetnosti koji može objasniti neke ano­
malije koje su uočili pojedini autori. U prvom redu
grupiranje predmetne i pećinske umjetnosti u vre­
menu veoma je neravnomjerno. U predmetnoj
umjetnosti stilovi I, II i III broje u 20 000 godina
svega 20% od ukupnih djela, dok se 80% saželo
u 3 000 odnosno u 4 000 godina stila IV, tako da
predmetne umjetnine prvenstveno pripadaju mad-
lenskom razdoblju, i to mahom mlađem. Pećinska
umjetnost odgovara slijedećoj raspodjeli: stil I:
0%, stil II: 15%, stil III: 27%, stil IV stariji: 54%,
stil TV mlađi: 4%. Prema tome pećinska je umjet­
nost u svojoj osnovi solitrenska, odnosno starije-
i srednje-madlenska, a iščezava u vrijeme kad
predmetna dosiže svoj vrhunac. Ovo objašnjava
još jednu uočenu anomaliju: sob je vrlo rijedak
među pećinskim likovima, a vrlo čest u predmet­
noj umjetnosti, i to zbog toga što se svršetak sred-
nje-madlenskog razdoblja, koji pada u vrijeme
vrlo jakog prodora hladnoće, poklapa u isti mah
s posljednjim ukrašenim pećinama (Les Comba­
relles, Trois-Freres) i sa sve brojnijom pojavom
soba.
Kad se proučava položaj skupina likova u peći­
nama otkriva se još jedna prilično neobična činje­
nica. Nijedan od likova koji se s razlogom mogu
pripisati stilu I nije bio otkriven na stijenama, već
se sve što iz tog razdoblja posjedujemo nalazi na
blokovima pronađenim u nastambama osvijetlje­
nim dnevnom svjetlošću. Možda ih je bilo i na sti­
jenama, ali ih je po svoj prilici uništila korozija.
90 R e lig ije p r e th is to r ije
R e lig io zn a u m je tn o st 91
Likovi iz stila II također se većinom nalaze na
predmetima, ali ih je nešto nađeno i na zidovima stilskih svjedočanstava usklađenih i povezanih u
ulazne zone nekih pećina (Gironde: Pair-non-Pair; vremenu. A ta je činjenica od velikog značenja
Dordogne: La Greze; Gard: pećina Chabot) i u po- pri određivanju njihove funkcije.
luosvijetljenim zonama udaljenijim od ulaza (Hau-
tes-Pyrenees: Gargas). Stil III javlja se u pojase-
Teme predmetne i pećinske umjetnosti
vima danje svjetlosti, u ulaznoj zoni i u prvoj po­
lutami do dubine od nekoliko desetaka metara, Uzeta u cjelini paleolitska umjetnost obuhvaća
dokle dopire indirektno osvjetljenje (Lascaux; Lot: tri kategorije tema: životinje, ljudska bića i zna­
Pech-Merle; Kantabrija: Covalanas, La Pasiega). kove. U tabeli omjera koja je ovdje prikazana vo­
Stil IV stariji ide od ulaza i proteže se u dubinu dilo se računa, i u predmetnoj i u pećinskoj umjet­
od jednog kilometra i više, i to u pećinama u koje nosti, o pojavi jednog »sižea« u svakoj cjelini, a ne
je pristup katkad veoma težak (Yonne: Arcy-sur- o broju prikazanih jedinki. Tako se, na primjer,
-Cure; Dordogne: Rouffignac; Basses-Pyrenees: čitav jedan pano bizona računa samo kao jedan
Etcheberriko; Arićge: Montespan, Trois-Freres). »siže-bizon«. Tom smo metodom dobili statističku
Stil IV mlađi javlja se samo u područjima oko skupinu od oko 1800 (1794) slučajeva koji među­
ulaza (Dordogne: Teyjat; Lot: Sainte-Eulalie). S sobno stoje u slijedećim omjerima:
pravom se dakle može govoriti o pravoj progre­
sivnoj invaziji dubokih pećinskih unutrašnjosti Konj . . . . . 24 ) Medvjed . . . . 3
koja traje sve do početka stila IV mlađeg (pojava Znakovi . . . . 15 >54°/o R i b a ..................... 3
Bizon . . . . . 15 ) Žena ................. 2,5
soba) i zamire u času kad predmetna umjetnost Kozorog . . . . 7 Velike mačke . . 2
ima pred sobom još dva ili tri tisućljeća posto­ Sob . . . . . . 6,5 Ptica ................. 1
janja. Tur . . . . . . 5 M a m u t................. 1
Za proučavanje religije važno je trajanje obita­ Jelen-srna . . 4,5 Nosorog . . . . 1
vanja ukrašenih pećina. Neke pripadaju samo jed­ Muškarac . . . . 4
nom razdoblju, kao Lascaux gdje slikarije obu­
Divokoza . .
hvaćaju dvije faze stila III, otkrivajući samo mje­ Sajga . . .
stimično tragove stila IV starijeg. Neke su od njih Moškatni bik
bile dugo nastanjene, kao Altamira ili Font^đe- Vuk . . . . manje od l°/o
-Gaume koje pokrivaju čitavo razdoblje stila III Hijena . . . ili neizvjesno
i stila IV. Veliki broj dubokih pećina bio je, čini Čudovišta . .
se, oslikan ujedanput i kasnije ostao nenastanjen, Zmija . . .
kao na primjer podzemne galerije pećina Monte­
span, Arcy-sur-Cure, Etcheberriko, Niaux. U cje­ Budući da ova tabela uključuje i predmetnu i
lini uzevši, ukrašene pećine imaju sve karakteris­ pećinsku umjetnost treba uzeti u obzir kasnu po­
javu soba koji u pećinama ne dosiže ni jedan po­
tike »spomenika«, to nisu zbrkane skupine likova sto, dok je u predmetnoj umjetnosti zastupljen sa
iz svih razdoblja nabacanih nasumce na zidove, 15'%>. Ista korekcija vrijedi za ribu koja u peći­
već su to, kao i spomenici ostalih kultura, cjeline nama praktički nije zastupljena, a u predmetima
92 R e lig ije p r e th is to r ije

je predstavljena sa 7,5l0/o. Ono što u ovoj cjelini

osobito upada u oči jest činjenica što 54% od pri­
kazanih sižea otpada na konja, bizona i na zna­
kove, dok se ostali likovi javljaju tek u drugom
planu. Moguća su dva objašnjenja: ili su konj i
bizon predstavljali glavnu divljač, pa su zastup­
ljeni u razmjeru sa svojom važnošću, ili je posto­
jala neka glavna tema »mitološkog« karaktera:
»bizon-konj-znakovi«. Uostalom ove dvije pret­
postavke ne isključuju jedna drugu, ali će se u
kasnijem izlaganju pokazati da druga ima više
izgleda za potvrdu. Ona je, istina, na prvi pogled
manjkava, jer ne objašnjava ostale likove, u pr­
vom redu figure muškarca i žene.

Znakovi (si. 1)

Kao prvo postavlja se pitanje kako objasniti

znakove koji su veoma brojni i susreću se gotovo
u svim pećinama. Pokušavalo ih se tumačiti kao
zamke, kolibe, zamke-kolibe za duhove, kao oruž­
je ili grbove, a sve to na temelju nekih dalekih
sličnosti oblika ili etnografskih koincidencija. Dvi­
je metode kojima sam se rukovodio pri radu dovele
su me do posve drugačijeg tumačenja. Prva je sta­
tistička topografija. U pećinama su naime znakovi,
kao što će se kasnije vidjeti, raspoređeni u dvije
skupine: skupina a koja sadrži izdužene znakove
(povlake, štapiće, tačkaste linije) i skupina P koja
obuhvaća pune znakove (ovale, trokute, pačetvo-
rine, vitičaste zagrade, itd). Topografska raspodje­
la neosporno pokazuje da su ljudi paleolita vidjeli SI. 7
neke razlike među znakovima. Druga metoda koju
sam napomenuo jest kronološka: u stilu I (si. 6) L ije v o i u sr e d in i:
susreću se životinje pomiješane s realistički pri­ Varijante muških i ženskih znakova
kazanim faličkim i vulvarnim figurama; u stilu II D esno:
iste skupine životinja prate još nedefinirani jajo- Parovi znakova
liki znakovi, povlake i tačkaste linije; u stilu III
94 Religije prethistorije
starijem prevladavaju znakovi s pregradama, po­
vlake i račvasti znakovi koji prate životinje; u sti­
lu III mlađem susreću se puni znakovi u vitičastim
zagradama i ponovo povlake, tačke ili račvasti
znakovi; u stilu IV starijem znakovi u obliku kli­
na, povlake i tačke; u stilu IV mlađem ponovno
ovali, vrlo pojednostavnjene vulvarne figure i po­
vlake. Ova bi zapažanja već sama po sebi dovolj­
no potvrdila pretpostavku da su znakovi simboli
seksualnog karaktera, muškog i ženskog, sve da
paleolitski umjetnici nisu povremeno dali naslu­
titi kakav su smisao pridavali tim likovima. Kao
najjasniji primjer za to poslužila su dva crteža iz
stila IV starijeg, jedan iz Dordogne (pećina Made-
leine), drugi iz Ariegea (Massat). Obje kompozicije
sadrže istu temu medvjeda, falosa i vulve, samo
što je u jednom slučaju tretirana sirovo realistički,
dok je u drugom prikazana apstraktno (si. 14, H, I).
Znakovi su dakle prikazi seksualnog karaktera
i kao takvi predstavljaju veoma važan problem.
Naime, ma što neki autori mislili ili tvrdili, nikad
paleolitska umjetnost, koliko je dosad poznato, nije
prikazala nijedan prizor parenja ni kod čovjeka ni
kod životinje. Nategnuta tumačenja kojima se na
osnovu nedefiniranih gravira htjelo po svaku ci­
jenu pokazati da se kod ljudi kamenog doba shva­
ćanje plodnosti izražavalo na pornografski način
djeluju mučno i neuvjerljivo. Ali zato nikom nije
palo na pamet da istakne činjenicu da je većina
životinjskih likova prikazana bespolno, mada oblik
rogova, držanje vrata ili leđna linija veoma fino
odaju spol životinja. Osnovne spolne karakteristike
ili su jedva naznačene ili su posve izostavljene.
Naprotiv likovi muškarca pokazuju, u približno
istom broju, itifaličke karakteristike i obične na­
znake spola. Veoma je karakteristična činjenica da
ženski likovi, poslije stila I, poprimaju oblike koji
su jednako nerealistički kao »grbovi« u pećini Las-
caux, i da su već od početka stila I muški simboli
R elig io zn a u m je tn o st 95
svedeni na štapiće ili tačkaste linije. Suprotno od
onog što se općenito misli, mora da je na tom
području kod paleolitskog čovjeka postojalo veo­
ma snažno psihološko ograničenje. Premda se pra­
vo značenje simbola nije ni u jednom času izgu­
bilo, a to dokazuje povremena pojava realističkih
interpretacija, postupak paleolitskih umjetnika go­
vori o izuzetnoj suzdržanosti. Objašnjavati tu po­
javu stidom ili »tabuom« jednako je neosnovano,
jer bi ti izrazi imali smisla jedino kad bismo im
poznavali kontekst, ali bi se zato, kad se govori o
»magiji plodnosti« i te kako trebalo povesti računa
o ovoj očiglednoj suzdržanosti paleolitskog čovjeka.
Sigurno je jedino to da se znakovi, kao i mnoge
životinje, kombiniraju u parove, dvoje po dvoje,
ali se nikad ne javljaju u položaju parenja. U svim
središnjim kompozicijama u pećinama znakovi
skupina a i fi nalaze se neposredno jedni pored
drugih. Ta je značajna pojava ostala posve ne­
zapažena kroz punih pola stoljeća koliko traju
proučavanja pećinske umjetnosti i religije.
Zidne figure
Brojke koje ćemo iznijeti na slijedećim strani­
cama dobivene su statističkom obradom 63 ukra­
šene pećine koje smo odabrali među 110 dosad ot­
krivenih jer im je stupanj očuvanosti tolik da
omogućava identificiranje likova. Sve su one bile
proučene na licu mjesta, a figure su tačno unijete
u planove. 2260 zabilježenih likova raspoređeno
je u 985 položaja na stijenama koji su topografski
podijeljeni na slijedeći način (si. 8):
I. Položaj na tačci odakle počinje granjanje likova
(taj se položaj često nalazi ondje gdje počinje prvi
sumrak, ili na posljednjoj tačci odakle se vidi ulaz, a
to je uvijek na nekom suženju ili zavoju).
II. Položaj u zavojima, prolazima, uskim hodnicima
koji spajaju dvorane.

SI. 8
Topografski raspored likova u jednoj pećini
rekonstruiran statistički
A, u planu; B, u postocima položaja
Religiozna umjetnost 97
III. Položaj na ulazu u napukline, odvojke i udub­
ljenja.
IV. Položaj na posljednjoj tačci do koje sežu slikari je.
V. Položaj u središnjem dijelu ukrašenih stijena u
dvoranama ili u velikim proširenjima.
VI. Položaj na rubovima središnjeg dijela.
VII. Položaj unutar napuklina, udubljen ja i odvo­
jaka koji imaju izlaz na dvorane.
Rezultati koje smo dobili za znakove pokazuju
savršenu pravilnost:
— od znakova skupine a, to jest muških znako­
va (štapići, tačke, račvasti znakovi) 61°/o nalazi se
u položaju I, II, III, IV ili VI; dok se 31°/o nalazi
u položaju V ili VII.
— od znakova skupine fi, to jest ženskih znako­
va (ovali, pačetvorine, itđ.) 9°/o su u položaju I, II,
III, IV ili VI; dok ih je 9P/o u položaju V ili VII.
Prema tome središnji dijelovi sadrže ženske li­
kove povezane u parove s izvjesnim brojem muš­
kih znakova. Ostatak od 9°/o objašnjava se time
što je katkad teško povući granicu između sredine
i ruba, ili u unutrašnjosti spilje raspoznati posljed­
nji centralni položaj od ženskog znaka koji je za­
lutao u područje a.
Statistika likova živih bića pokazuje podatke
koji prilično iznenađuju, ali se tačno poklapaju
s podacima o znakovima. Životinje i ljudski likovi
dijele se, po svemu sudeći, u dvije skupine, jedna­
ko kao i znakovi, s istim rasporedom u prostoru,
samo što se skupina A, koja odgovara skupini a
u znakovima, dijeli u podskupine prema tome da li
je riječ u položajima I, II, III i IV (ulaz-prolazi-
-obod), IV (unutrašnjost) ili V (središnji pano).
Tako dobivamo podjelu na str. 98.
Ovaj pregled sadrži veoma zanimljive podatke
o načinu na koji su ljudi kamenog doba percipi­
rali i organizirali podzemni prostor. Skupina B
(žena, bizon, tur) i znakovi ft zauzimlju u više od
90°/o slučajeva najslobodnije površine stijena iz­
među nepravilnosti prolaza (udubljenja, pukotina,
7 R elig ije p reth istorije
98 Religije prethistorije Religiozna umjetnost 99

P oložaj V P o lo ža ji I, II, m i IV (VI) setak primjeraka, razumljivo je da on može zami­

S k u p in a A S k u pin a B S k u pin a A*
(u %) (u °/o) (u •/•)
— K ozorog 86 (12)
K on j, 88 Ž ena, 100 M ed vjed
Tur, 96 Srn a
82 (12)
79 (12)
B izon , 94 S ob 72 (12)
M am ut 70 ( 6)
N osorog 55 (11)
(U zagradam a: p o stotak sam o za u n u trašn jost p ećin e)
odvojaka). Konj slijedi odmah iza njih, ali u 18%
slučajeva zauzimlje položaj I, II, IV ili VI, pri ula­
zu ili u unutrašnjosti, to jest on se prema bizonu
nalazi u istom odnosu u kojem se muški znakovi a
nalaze prema ženskim znakovima /?. Položaj ma­
muta nije sasvim jasan, jer se on ne pojavljuje
u svim pećinama. Iako u principu pripada skupini
A, u pokrajini Eyzies (Les Combarelles, Bernifal,
Font-de-Gaume, Rouffignac) on tako duboko zadi­
re u središnje panoe da mu je katkad teško odre­
diti položaj. U Pech-Merleu (pokrajina Lot) ma­
mut je izrazito periferni siže, jednako kao i u po­
krajini Ardeche.
Sižei skupine A’ i skupine A” razlikuju se po
učestalosti u dubokoj unutrašnjosti pećina. Opat
Breuil je u više navrata zabilježio da se životinje
iz porodice velikih mačaka, nosorog, i muškarac
često ponavljaju u dnu pećina. Zbog veoma sličnih
okolnosti položaj nosoroga jednako je zamršen kao
i mamutov. Sva četiri primjerka ove životinje, za­
bilježena prije otkrića pećine Rouffignac, nalazila
su se duboko u unutrašnjosti. Te je omjere osjet­
ljivo poremetilo petnaestak primjeraka koji su ot­
kriveni u spomenutoj pećini, gdje se nosorog du­
boko uvukao u središnje panoe. Kozorozi su izra­
zito periferni sižei (69% od 86), jeleni dosižu naj­
gušću učestalost na ulazu i u unutrašnjosti, a veli­
ke pećinske mačke i muškarac u unutrašnjosti pe­
ćine. Što se tiče muškarca, koji dosad broji tride-
S k u p in a A”
jeniti znakove a, i da se prema tome može nala­
( u '/.) ziti pored žene u središnjem položaju, ali je sa­
J elen 88 (31) svim sigurno da se susreće u svim položajima a,
V elik a s najvećim brojem realističkih prikaza u unutraš­
m ačk a 76 (44)
M uškarac 76 (37)
njosti pećina (Trois-Freres, Lascaux, Saint-Cirq).
Stigli smo do tačke kad bi naš zvjezdani putnik
počeo shvaćati da prostorni princip prema kojem
su građene zemaljske crkve odražava određen
idejni sistem. Znakovi a i životinje A susreću se
u središtu sa znakovima ft i sa životinjama B
(znakove katkad zamjenjuju likovi žena i muška­
raca). Znakovi a i životinje A’ i A”, kao i većina
likova muškaraca zapremaju međuprostore, a neki
od njih kao da najradije izabiru duboku unutraš­
njost pećina. Neke anomalije u topografskoj sta­
tistici omogućuju nam da malo popunimo ovu
okosnicu. Riječ je naime o ranjenim životinjama,
o grubo otisnutim šakama na stijenama i o pojavi
znakova a u blizini topografskih nepravilnosti.
Likovi ranjenih životinja poslužili su kao glavni
dokaz u prilog magiji uklinjanja. Po toj su tezi
ljudi kamenog doba ucrtavali rane u likove živo­
tinja da bi time osigurali uspjeh u lovu. Pri tom
je međutim pažnji istraživača izbjegla jedna os­
novna činjenica: ranjene životinje u zidnoj umjet­
nosti predstavljaju tek 2,6% od svih životinjskih
likova. Iz tog proizlazi ili da su paleolitski ljudi u
97,7% napuštali svoje lovačke planove, što je po­
sve besmisleno, ili su prikazivali jednu ranjenu
životinju koja je vrijedila za sve ostale, a to nas
prilično udaljuje od naivnog uklinjanja lovca koji
ulazi u pećinu da upotpuni svoju ostavu i u brzini
slika na smrt ranjena bizona. To ujedno obara i
pretpostavku o nastajanju slika prema potrebi
datog trenutka.
Osobito je zanimljiva činjenica što su na čita­
vom panou svega jedna ili dvije životinje obilje­
žene ranama, i to u skupinama gdje nema zna-

7*

SI. 9
A, Pech-Merle: Crteži žena i bizona; B, Niaux: Bi­
zon označen ranom i štapićima; C, Bernifal (Dordo-
gne): Bizon označen vulvom i štapićima; D, Gargas:
Ruka s retuširanim prstima.
Religiozna umjetnost 101
kova, a najčešće se javljaju u paru s jednim od
znakova skupine a. Takav je, na primjer, konj »sa
strelicama« iz pećine Lascaux, na slabinama nosi
rane iz kojih kaplje krv, a na vratu mu je ucrtan
sićušan muški znak (slika 7), zatim bizon na gli­
nenom zidu u pećini Niaux koji na slabinama ima
tri rane, a na vratu dva štapića (slika 9, B); spome­
nimo i ranjenu kravu sa crne freske iz Pech-Mer-
lea koja odgovara biku koji na slabinama ima ucr­
tane dvije linije povlaka. Čini se da su, po svemu
sudeći, ženski znakovi i rane bili zapravo uzajam­
no zamjenjivi simboli, kao što to pokazuje mali
izgravirani bizon iz Bernifala (slika 9, C) koji nosi
na vratu ovalni znak s dva mala štapića, a to je
znak koji se može identificirati i kao vulva i kao
rana.
Šake su također jedan od mnogo iskorištavanih
argumenata. Ljudi kamenog doba navodno su pri­
slanjali ruku, i to uglavnom lijevu, dlanom uza
stijenu i oivičavali je crvenim okerom ili manga-
novim dioksidom. U pećini Gargas istraživači su
zabilježili više od stotinjak takvih otisaka od kojih
mnogi kao da pokazuju tragove sakaćenja jednog
ili više prstiju. Ta su sakaćenja, zahvaljujući ne­
kim etnografskim primjerima o udovicama koje
prilikom muževljeve smrti odsijecaju članke na
prstima, ušla u prethistorijsku literaturu kao je­
dan od neobičnih paleolitskih običaja. No očigled­
no je da su šake iz Gargasa bile otisnute prisla-
njanjem hrpta, a nikako dlana ruke uza stijenu
i da su vlasnici šake pri tom savijali jedan ili ne­
koliko prstiju zbog razloga koji nam nisu poznati,
ali koji nemaju veze sa sakaćenjem. Najbolji do­
kaz leži u činjenici što su na nekim otiscima (slika
9, D), koji su bili načinjeni s ispruženim prstima,
neki od prstiju bili naknadno lagano premazani,
tako da se ispod naslage još naziru prvotne linije.
Prema tome čini se da i osakaćene šake' treba
ubrojiti u naučni folklor; ono što je zanimljivije,
102 Religije prethistorije
to su savijeni prsti koji se katkada javljaju u ni­
zovima, grubo otisnuti u profilu, u obliku kuka
(Gargas, Pech-Merle).
Napomenut ćemo još jedan zanimljiv podatak: ruke
su premalene da bi mogle pripadati muškarcima i na­
laze se na panoima gdje nema znakova skupine
a što je još čudnije, najčešće se nalaze u blizini
znakova skupine a. Od pet ruku iz pećine Pech Merle,
uz tri su smještene grupirane tačke, četvrta dodiruje
dvostruki red tačaka, a peta se nalazi blizu jednog
niza prstiju savijenih u obliku kuke. Primjerci otisnu­
tih šaka odviše su malobrojni (svega 14 položaja) da
bi se moglo doći do sigurnih statističkih podataka, ali
se ipak čini da se ženska ruka, kao i rana, simbolički
podudarala sa ženskim spolnim simbolom.
Mogli bismo možda poći i dalje. Muška skupina
u središnjem položaju prati vulve, rane i ruke.
U vansredišnjem položaju ta se skupina podudara
najčešće s prvim suženjem pećine, zatim s dalj­
njim suženjem i s posljednjim invaginacijama u
dnu pećine; susrećemo je i u blizini pukotina ili
poprečnih prolaza koji su katkad prepuni simbo­
la skupine /?. Možemo se dakle s pravom pitati nije
li oblik tih topografskih nepravilnosti za paleolit­
ske ljude imao neko žensko značenje i nije li u
tim položajima skupina a komplementarna samoj
pećini.
Promatrana u svjetlu neobrađenih rezultata to­
pografske analize pećina ostavlja dojam pravog
organiziranog svijeta. Pojedinosti idejnog sistema
ne mogu se doduše razabrati, ali se njegova pri­
sutnost jasno osjeća u likovnim prikazima. Nji­
hova međusobna usklađenost odaje složenu misao
koju uvelike nadilazi ustaljeno poimanje o pret­
historijskoj umjetnosti. Do sličnog bi uvjerenja
došli i teoretičari komparativizma kad bi za tre­
nutak zadobili australijanski način mišljenja,
umjesto što ga odmjeravaju prema evropskim
mjerilima.
Religiozna umjetnost 103
Tematska analiza svetišta
Da li je moguće donekle oživjeti poruku koju
nam je ostavio pećinski čovjek, ne natrunujući je
suvremenim činjenicama? Pošto smo se uvjerili
da pećine predstavljaju organizirane cjeline, mogli
bismo pristupiti analiziranju tema koje obrađuju
pojedine topografske kategorije i pokušati otkriti
njihove odnose sa cjelinom. To bi istraživanje mož­
da pridonijelo produbljivanju našeg predmeta, ali
pri tome ne treba zaboraviti u prvom redu da nas
ono ne može dovesti do opisa preciznih činjenica
(koje su iščezle zajedno s govorom njihovih nosi­
laca), zatim treba imati na umu da raspolažemo
samo s oko tisuću položaja i s nešto više od 2 000
likova; naposljetku ni statistička pouzdanost nije
uvijek jednaka, a neke se teme javljaju u neznat­
nom broju slučajeva.
Parovi
Znakovi se nedvosmisleno javljaju u parovima;
u središnjem položaju obično se znak nalazi u
društvu znaka a koji ga nadopunjuje. I upravo nas
je to pravilo sparivanja navelo da ruke i rane sma­
tramo istovetnima sa znakovima skupine /L Živo­
tinje se također konstantno javljaju u parovima.
Ovdje upada u oči neobično značajna činjenica: ži­
votinji iz skupine B (bizon ili tur) suprotstavlja se
životinja iz skupine A, a to je gotovo uvijek konj
(198 središnjih položaja konja; 148 bizona + 46
turova = 194 središnjih položaja skupine B). Glav­
na figurativna tema paleolitske umjetnosti je pre­
ma tome par bizon-konj smješten pored teme mu-
žjak-ženka. Ovom konstatacijom paleolitski sistem
zadobiva pravu dubinu, jer se on ni u kojem slu­
čaju ne može odnositi na »naivno« prikazivanje
začarane divljači niti na nezamislivo križanje ko-
104 Religije prethistorije
nja i bizona. Bizon i konj isu simboli kojih smisao
nesumnjivo prevazilazi same grafičke oblike, pa
bismo stoga teško mogli ukrašenim pećinama ospo­
riti značenje svetišta u širem smislu.
Sparivanje B + A javlja se često u jednostavnom
obliku (bizon-konj), ali u pećinama s mnogobrojnim
slikarijama opaža se da su parovi prikazani u paro­
vima: bizoni mužjaci i ženke suprotstavljaju se kobi­
lama i pastusima. Budući da kod konja nisu označene
primame spolne oznake, katkad je teško razlikovati
kobilu od pastuha, ali su zato kod turova, jelena i
kozoroga sekundarne oznake dovoljno izražene tako da
je svaka sumnja isključena. U Rotondi pećine Lascaux
red krava okruženih oblakom malih konja suprotstav­
lja se nizu bikova koji se sukobljuje samo s jednim
konjem; nekoliko metara dalje, u pokrajnom hodniku,
jedna krava okružena malim konjima i okrenuta jed­
nom ženskom znaku nalazi se sučelice stijeni gdje je
prikazan velik crni bik suprotstavljen jednom konju
i jednom račvastom muškom znaku. Brojni primjeri u
južnoj Italiji, u Francuskoj i španjolskoj potvrđuju
činjenicu da je cjelovita tema odgovarala slijedećoj
formuli: B ženka — B mužjak + A ženka — A muž­
jak. I ovdje se misao paleolitskog čovjeka pokazuje
kao veoma složena.
Odnos između skupine a — p i skupine A—B
teško je tačno definirati; premda bi upravo to bio
ključ za razumijevanje paleolitske simbolike. Ali
baš zbog toga što je to središte sistema, čini mi se
da ne bi bilo uputno nasilno otvarati bravu nekim
od etnografskih otpirača. Treba također izbjegavati
uspostavljanje prividnih ali nesadržajnih statistič­
kih odnosa i kloniti se krajnjeg pojednostavljenja
jednog misaonog sustava koji se kroz dvadeset ti­
suća godina ostvarivao u najrazličitijih naroda.
Pojmovi Asturijanaca iz orinjaškog vremena po
svoj su se prilici isto toliko razlikovali od pojmova
moravskih madlenaca koliko se razlikovalo shva-
Religiozna umjetnost 105
ćanje što su ga o kršćanstvu imali Kalabrijci
srednjeg vijeka od shvaćanja suvremenog Danca.
A ipak su se i jedni i drugi služili istim osnovnim
shemama. Prostorni položaj znakova prema živo­
tinjama krajnje je promjenjiv: susrećemo ih na
životinjama, oko njih ili odvojene, a katkad i
grupirane u najbližem odvojku, tako da nam to­
pografija ne daje dovoljno podataka za određiva­
nje njihovih međusobnih odnosa.
Ipak smo zbog nekoliko razloga skloni povje­
rovati da postoji određeni odnos bizon-žena i konj-
-muškarac. To su u prvom redu topografski i
brojčani odnosi. U pećini Altamira veliki oslikani
strop sadrži nekoliko bizona i klinastih znakova,
samo jednog konja i dva račvasta znaka; u pećini
Angles-sur-PAnglin u lik jednog bizona ulaze
ženski likovi a iznad te skupine smješten je jedan
konj, pored jednog muškog lica; u Lausselu žena
u barelijefu drži u desnoj ruci bizonov rog; na
jednoj pločici iz Laugerie-Basse žena leži pod
nogama bizona, a druga strana nosi lik konja.
Jedna izgravirana kost iz Isturitza ima na jednoj
strani dva bizona označena račvastim znakovima,
a na drugoj dvije žene označene istim znakom,
Još je zanimljivija mala skupina iz pećine Pech-
-Merle, gdje u istoj dvorani vidimo bizone i žene
pomiješane s čitavim nizom prelaznih znakova
(slika 9, A).
Sparivanje, koje predstavlja temeljni podatak,
ne može se, pri sadašnjem stanju stvari, izraziti
jednostavnom već neke vrsti cikličkom formulom:
A muž jak-A ženka + B mužjak-B ženka
Vidjet ćemo da je ovo samo jedan dio figura­
tivne kombinacije koju će skupine A’ i A” učiniti
još složenijom.
106 Religije prethistorije
Dominantne životinje
Konja nalazimo u svim razdobljima i na svim
područjima paleolita; životinje skupine B nisu
uvijek iste, pa ima »svetišta bizona« i »svetišta
tura«. Pri tom su neku ulogu mogli imati klimat­
ski i geografski uzroci, ali se čini da je najvažnija
bila kronološka evolucija. U stilu II, među veli­
kim sačuvanim cjelinama, nalazimo samo pećine
s turovima (Pair-non-Pair, La Mouthe I, Gargas).
U stilu III svetišta s turovima su razmjerno rijet­
ka (na jugo-istoku Laseaux, Foumeau-du Diable);
brojnija su u Kantabriji i Asturiji, dok u dolini
Rone nailazimo samo na njih; u stilu IV susreće­
mo ih samo u Španjolskoj i u Italiji, uključujući
i pećinu Teyjat iz Dordogne koja je veoma kasnog
postanka.
Bizona kao dominantne životinje B nema u sti­
lovima II i III, ali je zato u stilu IV on praktički
jedina životinja u području od Loire do Pireneja.
Moglo bi se pomisliti da je tome uzrok povlačenje
jedne, odnosno druge životinje, ali ovu pretpostav­
ku obara jedna veoma zanimljiva činjenica: neko­
liko turovih pećina iz stila III, kao Gargas i Las-
caux, sadrže barem po jednu kompoziciju s bizo­
nima odijeljenu od ostalih; s druge strane neko­
liko pećina iz stila IV (kao Les Gombarelles, Foht-
-de-Gaume, Niaux, Altamira) sadrže po jednu
kompoziciju kojoj je središte tur.
Te varijante nisu igra pukog slučaja. U Las-
eauxu se dodatni bizon javlja četiri puta, na kraju
svake velike skupine turova, u Niauxu, gdje je
stil apsolutno ujednačen, tur se javlja dva puta,
sasvim odvojen od ostalih skupina; u pećini Ebbou
(pokrajina Ardeche) cjelokupni sastav stila III
posvećen je turu, ali su madlenski posjetioci iz-
gravirali dva bizona u stilu IV, po jednog na kraju
dviju glavnih kompozicija. To nimalo ne pojedno­
stavnjuje opću shemu. Ali vratimo se još jednom
Religiozna umjetnost 107
na naš primjer: kad bi netko bez poznavanja vjer­
skog sadržaja morao na sličan način proučavati
kršćanska ili budistička svetišta, vjerujem da ne
bi dobio nimalo jasniju sliku, ali bi ga i ovdje
mnogobrojne varijante upozorile na bogatstvo i
širinu duhovnih predodžaba.
Osnovna tema parova u parovima i udvostru-
čavanje skupine B dominantnim bizonom i do­
datnim turom, odnosno dominantnim turom i do­
datnim bizonom predstavljaju i pored sve slože­
nosti kombinacije koje teže istom cilju. Postoji
još jedna kombinacija koja je zabilježena samo u
pećinama s velikim brojem likova i s mnogostru­
kim kompozicijama, kao što je Lascaux, Rouffig-
nac, Niaux, Trois-Freres: brojčani odnos indivi­
duuma svake vrste mijenja se na način koji je
morao imati neko značenje. U Rouffignacu, na
primjer, na velikom oslikanom stropu gustoća se
bizona, konja, mamuta i kozoroga mijenja u sva­
koj regiji, premda se osnovna kombinacija svag­
dje ponavlja. U Niauxu brojčani se odnos goveda
i konja mijenja od panoa do panoa. To isto vrijedi
za Lascaux i Trois-Freres.
»Treća« životinja
Stvari su razmjerno jednostavne, mada nerje­
šive, sve do časa kad treba uvesti treću životinju.
Naime osnovna se kombinacija parova obično kom­
plicira prisustvom jedne od životinja iz skupine A\
najčešće kozoroga ili mamuta, rjeđe jelena ili srne
(Španjolska). Ta je životinja prikazana na rubu,
a najčešće je manjih proporcija od ostalih; srna
sa stropa u Altamiri, kozorozi iz pećina Angles-
-sur-rAnglin, Cap-Blanc, Ebbou, Niaux (slika
10, A).
Kombinacije su u svakoj pećini drugačije, ali su u-
vijek logički povezane. U Niauxu, na primjer, na pa­
nou br. 3 izdvajaju se jedan velik bizon praćen malim

B rije o prethistoriji, iako je to stvarnost brojaka,
s i . 10
A, Pech-Merle (Lot): U sredini par bizona i konj na­
crtani jedni preko drugih i okruženi mamutima; B»
Niaux (Ariege): Par bizona, konj i kozorog.
Religiozna umjetnost 109
konjem, jedan velik konj u pratnji malog bizona i
malog kozoroga, zatim jedan velik kozorog naslikan
iznad manjeg bizona i konja. U Rouffignacu su u iz-
graviranim skupinama bizon i konj svedeni na svega
jednu figuru, a opkoljava ih čitava bujica mamuta. U
Pech-Merleu prvi dio crne freske prikazuje najprije
skupinu tur-konj omeđenu s dva mamuta, zatim sku­
pinu bizon-konj okruženu s pola tuceta mamuta (slika
10, A), dalje ulijevo konj iščezava, a skupina bizon-
-mamut ponavlja se četiri puta.
Treba napomenuti da kombinacija može biti još
složenija i da se na ivicama kompozicije pojav­
ljuje četvrta pa i peta životinja: nosorog, jelen,
velika pećinska mačka. Ali ovdje već vrijedi prvo
topografsko pravilo o smještanju sižea A’ i A” na
rubove i mjesta koja predstavljaju topografske
nepravilnosti. Ako je pećina vijugava, kao u Les
Combarelles, svaki zavoj označava mijenjanje sku­
pine: A+B u sredini, A’ u blizini zavoja, A”' u
samom zavoju; slično je i u pećini Gabillou gdje
se u svakom suženju između malih dvorana jav­
ljaju bilo skupina A’ bilo skupina A”. Ako je
hodnik pravocrtan, granice su slabije naglašene,
a skupine često ulaze jedna u drugu, ali i ovdje
treća životinja zauzimlje izrazito podređen polo­
žaj u odnosu na par A+B.
Stvarnost pećina uvelike prerasta klasične teo­
bez riječi, gdje se ne može opisati nikakav obred
ni otkriti nikakav mit. U pećinama kao što je
Lascaux može se jedino vidjeti da su turovi u
sredini dvorane, zajedno s konjima (A+Đ) i zna­
kovima (a+fi) i da se ista kombinacija ponavlja
u Rotondi, Odvojku, Prolazu, u Lađi i Kabinetu
velikih pećinskih mačaka. Može se također vidjeti
da se brojčani odnosi mijenjaju i da je u Kabinetu
velikih pećinskih mačaka par A+B jedva nazna­
čen i utopljen u likovima skupipe A’ i A”. Vide
se i jeleni i kozorozi na ulazu i u dnu svakog od-
110 Religije prethistorije
vojka, a velike pećinske mačke i nosorozi u unut­
rašnjosti pećine. Zapaža se i to da tačkaste linije
i račvasti znakovi dominiraju skupinama A* i A”.
To je sve što pećine otkrivaju, i to im je u neku
ruku zajednički jezik. Elemente tog jezika nije
uvijek lako uočiti, ali ćemo zato njegovu sintaksu,
i to uvijek istovetnu, naći u čitavoj zoni širenja
pećinske umjetnosti.
Rijetke teme
Neki sižei ne dosižu ni do statističkog praga, ali
su toliko neobični da ih moramo barem spomenuti.
U nekim nalazištima, na primjer u jami Las-
cauxa, susrećemo muškarca kog progoni ili napa­
da bizon (Lascaux, Villars, Roc-de-Sers, izgravira-
na kost iz Laugerie-Basse), odnosno medvjed, ili
pak muškarca probodena kopljima (Pech-Merle,
Cougnac). Nailazimo i na »prerušene« muškarce
kao što je »vrač« iz pećine Trois-Freres, s licem
ptice, ušima i rogovima soba, s tijelom i repom
konja, spolnog uda smještenog kao u velike mač-
ke, s prednjim šapama kao u medvjeda ili u velike
pećinske mačke, s nogama čovjeka. Ako se i radi,
kao što se obično kaže, o »vraču što pleše« ili o
»bogu« pećine, to je u prvom redu skup simbola
skupine A (muškarci, sob, ptica, konj, velika pe­
ćinska mačka) smješten u duboko udubljenje,
u samom dnu svetišta, to jest na mjestu koje mu
pripada. U pećini Gabillou posljednju skupinu sa­
činjava muškarac s glavom bizona koji je jednom
linijom vezan uz dva vulvarna znaka, što u dru­
goj formi predstavlja pojam najmuškijeg smješte­
nog u najženskijem dijelu pećine.
Cesto se susreću uspravne ili izvrnute životinje,
što se smatralo kao svjedočanstvo posebnog na-
čina lova koji se sastojao u survavanju divljači
sa vrha strmih litica. Postojanje takvog načina
Religiozna umjetnost 111
lovljenja sasvim je vjerojatno, ali nije dokazano,
kao što ni pretpostavka o nekoj simboličnoj for­
muli koja ga je preuzela da ga uklopi u figura­
tivni organizam nije ni nemoguća ni dokazana.
U Lascauxu, Niauxu, Altamiri, Bedeilhacu, u
Addauri, na Siciliji, i u Kostjenki u Rusiji zabi­
lježen je neobično zanimljiv podatak: likovi živo­
tinja bez glave. U svim spomenutim slučajevima,
osim u Kostjenki gdje je riječ o kipu, ti se likovi
halaze u dnu ili na rubovima panoa. Ta se poje­
dinost teško može objasniti bez konteksta, a pre-
rijetko se pojavljuje da bi se mogla rasvijetliti
višestrukim provjeravanjem. Ista je stvar s med­
vjedom s repom bizona u pećini Trois-Freres ili s
medvjedom s repom velike pećinske mačke u
Rouffignacu. O njima se može reći jedino to da je
iza figure morao stajati bogat kontekst.
Isti se zaključak nameće za nekoliko »čudovišta«
koje nalazimo u pećinama. U Pech-Merleu postoji
jedna skupina nazvana bezrazložno »antilope«, a
prikazuju nekoliko nabreklih trupova s nogama
nejasnih obrisa i sa sićušnim kozjim glavama. U
Gabillou se nalazi jedna »žirafa«, neke vrsti bron-
tošaurusa rasplinutih oblika. U Lascauxu je otkri­
ven »jednorog« o kom se već mnogo pisalo; nje­
govi su rogovi zapravo rep jedne krave koja stoji
ispred njeg, ali i bez toga životinja djeluje čudo­
višno. Njezina četvrtasta glava počiva na vratu
koji je nemoguće zoološki definirati, a bezoblično,
pjegavo tijelo nose kruti udovi čudne anatomske
građe. Sva ta čudovišta, koja su ili sasvim izmiš­
ljena bića ili rijetke životinje poznate iz priča,
pripadaju skupinama stila III, a nalaze se u zoni
između Dordogne i Lota. Ta bi okolnost mogla
ukazivati na izvjesnu povezanost tradicije.
Po završetku statističkog istraživanja pećine
nije preostalo mnogo od onog što se o njima kazi-

SI. 11. — Plan i figure pećine Las Monedas (Španjol­
ska) Kompozicija konj-bizon-kozorog-sob (10, 11) zna­
kovi u parovima (12); znakovi na ulazu (2), u unutra­
šnjosti (17), kozorog-sob-u prolazu (7); kozorog-sob-
-medvjed-račvasti znakovi u unutrašnjosti (16), graf-
fiti i nedovršeni crteži (1, 14, 15).
Religiozna umjetnost 113
valo. To ne znači da su paleolitski ljudi pobožno
stupali hodnicima ukrašenim bizonima i konjima,
pjevajući uzvišene pjesme o izmjeni muškog i
ženskog principa. Jer, istjerivati iz nauke bređe
kobile, uklete bikove, zamke za duhove, vrače
što plešu pred zastrašenim mladićima, bilo bi
sasvim besmisleno, kad bismo to radili da ih nado­
mjestimo drugim maštarijama; naprotiv, pom­
njivo proučavanje ukrašenih pećina dovodi do
pune rehabilitacije divljeg prethodnika prethisto-
ričara, do osvjetljenja jednog povezanog i bogatog
figurativnog sistema plodonosne živosti koja rađa
bezbrojne varijante, ne mijenjajući pri tom sadr­
žaj. Na osnovu dosad utvrđenih podataka nije
naravno moguće rekonstruirati kontekst, ne is­
krivljujući pri tom mrvice sistema koje su doprle
do nas, ali zapitajmo se o čemu je zapravo riječ:
zar o tom da se pokaže kako prethistoričari imaju
mašte ili naprotiv o tom da se utvrdi da su nji­
hovi prethodnici imali čvrsto izgrađen okvir miš­
ljenja.
Predmetna umjetnost
Pošto smo u zidnoj umjetnosti otkrili okosnicu
usklađenog figurativnog sistema, razmotrit ćemo
predmetnu umjetnost da vidimo hoćemo li i ovdje
putem istih zakonitosti nazrijeti neki smisao. To
će ujedno omogućiti da se provjeri valjanost kon­
statacija do kojih smo došli u zidnoj umjetnosti.
Prije svega treba se podsjetiti da 80% pred­
metne umjetnosti pripada stilu IV. Prije madlen-
skog razdoblja rijetka su ležišta s umjetničkim
predmetima, i gotovo se sva nalaze u istočnoj
Evropi. Od onih 20% koji su zabilježeni prije
madlenskog perioda više od 90*% otpada na izgra-
virane pločice i male kipove. Drugim riječima,
svi ukrasni i upotrebni predmeti koji nose crteže
8 R e lig ije p r e th is to r ije
114 R e lig ije p r e th is to r ije R elig io zn a u m je tn o s t 115

ili slikarije potječu iz madlenskog vremena i pri­ podudaraju s figurativnim sistemom koji je svoj­
padaju stilu IV, starijem ili mlađem. Obzirom na stven pećinama, njihova uloga nije uvijek ni svag-
obilje svetišta u stilu IV starijem ta okolnost obe­ gdje jednaka. U nekim regijama, gdje pećina ili
ćava povoljne statističke uvjete za namjeravana nema ili nisu ukrašene, ploče su možda preuzi­
provjeravanja. male njihovu funkciju; u mlađem madlenskom
Već se pri prvom ispitivanju može ustanoviti razdoblju one ih sasvim sigurno zamjenjuju, ali
da se u pogledu podloge predmetna umjetnost kad ploče obiluju u istim regijama, a ponekad i u
dijeli na dvije velike kategorije: Pločice i kipovi istim obitavalištima gdje se nalaze podzemna sve­
s . jedne strane, eventualno upotrebni predmeti i tišta, kao u Dordognei ili Pirenejima, tad mora da
ukrasni predmeti s druge strane. su igrale ulogu paralelnog organizma. Figurativni
sadržaj kamenih ili koštanih pločica, kao i kipova,
istovetan je s onim u pećinama. Na niže prika­
Pločice zanoj tabeli taj paralelizam između zidne i pred­
metne umjetnosti jasno je uočljiv:
Najstariji grafički dokumenti su gravire na ka­
menim pločicama ili na fragmentima kosti. Kao Stijene Kipovi
što smo vidjeli, već se u šatelperonskom razdoblju, i pločice
to jest oko -35 000. javljaju urezi raspršeni u ®/o ®/o
snopiće ili poredani u pravilnim nizovima. U Ori-
njaškom periodu nailazimo na prve figure koje Konj 25 13
već prikazuju grubo nacrtane životinje, a prate Bizon 17 11
ih vulve i znakovi tačaka ili štapića. Zidna um­ Kozorog 6,5 5,2
Ženski znak 6,3 0,8
jetnost razvija se tek kasnije, pri ulazu u pećine Tur 5,8 4
ili u zakloništa. To znači da stanovnici orinjacija Račvasti znak 4 3
ili nisu uopće poznavali zidnu umjetnost, ili su Muškarac 3,8 5,4
ipak stvorili neka djela koja su propala jer su se Sob 3 18
nalazila u zonama izloženima eroziji. Prema tome Rana 1,5 1,7
nema nikakve načelne razlike između prvih plo­ Žena 0,5 10,3
čica i zidnih skupina, osim što je, kako se čini, Razno 25,9 27,4
simboličko uklapanje likova u pećinu, koja je
vjerojatno i sama bila shvaćena kao ženski sim­ (postoci su dobiveni na osnovu proučavanja 1577
bol, sekundarnog postanka. slučajeva)
Poslije orinjaškog razdoblja izgravirane ili osli-
Kao što se vidi, omjer je obrnut jedino kod so­
kane ploče i pločice nastavljaju svoju historiju: ba. Tu smo pojavu već objasnili: sob snažno pro­
do srednjeg madlenskog razdoblja one se javljaju dire u umjetnost u trenutku kad se napuštaju
razmjerno rijetko, u stilu IV starijem, kad je pećine. Omjeri muškarca i žene objašnjavaju se
zidna umjetnost na vrhuncu, već su vrlo brojne, time što su u pećinskoj umjetnosti ljudski likovi
da poslije napuštanja dubokih zaklona sasvim is­ rijetki, dok su ženski kipovi prilično brojni, te
tisnu pećinsko slikarstvo. Budući da se ploče tačno predstavljaju veoma visok statistički doprinos.
8 *

A D
SL 12
A, I s tu r itz (B a sses-P y ren ee s): Bizon u barelijefu; B,
Le P o rte l (A rieg e), Izgravirani medvjed; C, P e k a m a
(C eh oslovačka): izgravirana koštana paleta; D, I s tu ­
ritz: izgravirana pločica, skupina likova; E, Bizon
okrenut na lijevo; F, Bizon okrenut na desno; G, konj,
treća životinja i znakovi rana.
Religiozna umjetnost 117
Zanimljivo je da u predmetnoj umjetnosti nema
ženskih znakova, iako pećine njima obiluju, dok
je kod realističkih likova upravo obrnuto.
Možemo dakle pretpostaviti da su pločice i sta-
tuete predstavljale elemente malih svetišta istog
karaktera kao i pećine. Razumljivo, ova bi pret­
postavka dobila najsigurniju potvrdu, kad bi se
jedna ovakva pločica ili kipić našli na licu mje­
sta; to se po svoj prilici čak i više puta dogodilo,
ali kad pomislimo da ni za jedno obitavalište, osim
za La Colombiere u pokrajini Ain, ne postoji plan
položaja pločica, moramo samo šuteći oboriti gla­
vu i misliti na Laugerie-Haute i Laugerie-Basse,
na Isturitz, Labastide, Limeuil, Badegoule, na de­
setke i desetke dokumenata iz Arudyja, Gour-
dana, Mas d’Azila, i na mnoga druga ležišta koja
još i danas propadaju bez naučnog nadzora.
Potvrda nam dakle može doći jedino od samih
predmeta ili od nekoliko slučajeva koji su nešto
jasniji od ostalih. Razmjerno velik broj pločica
nosi elemente klasičnih parova: bizon-konj ili
tur-konj koji su izgravirani ili na istoj ili svaki
na drugoj strani pločice. Mnoge sadrže i treću
životinju (slika 12, D—G). Jedan od najboljih
primjera je velika izgravirana ploča iz jame
Chaleuxa, u Belgiji, koja s lica prikazuje velikog
tura i malog jelena, a s naličja velikog konja i
dva mala kozoroga. Drugi zanimljiv primjer pruža
velika koštana paleta iz Pekarne, u Moravskoj,
gdje na jednoj strani vidimo bizona i kozoroga,
a na drugoj tri konja (slika 12, C). Ipak su likovi
najčešće izolirani (slika 12, A—B) ili obrazuju ne­
potpune cjeline, pa se mora pomišljati da su ih
raspoređivali grupirane po nekoj određenoj zako­
nitosti. La Colombiere, u pokrajini Ain, imala je
sreću što su 1913. istraživači J. Pissot i L. Mayet
unijeli položaj njezinih pločica u plan koji je
nadopunio H. Movius kad je 1948. otkrio još jednu
izgraviranu valuticu.
118 Religije prethistorije
Dokumenti o kojima je riječ obrazuju dva nalaza
grupirana na oba kraja zaklona ispod stijene: desna
grupa broji osam valutica koje tvore skupinu bizon
(nazvan »moškatni bik«). — konj, kozorog, sob, nosorog,
velika pećinska mačka, medvjed, to jest skupinu isto-
vetnu onoj iz pećine Trois-Freres u Pirenejima, koja
datira iz istog vremena. Tom nalazu treba pribrojiti
jednu izgraviranu kost koja prikazuje soba, medvjeda
i muškarca, to jest likove iz skupine A”. Ta se kost
mogla nalaziti ili na početku ili pri dnu sastava. Dva­
naest metara dalje nalazi se desna grupa. Sastoji se
samo od jedne valutice koja prikazuje sve malo prije
nabrojene životinje osim bizona koji je možda bio
uništen (bizon iz lijeve grupe nađen je razbijen na
dvoje, jedan od dijelova bio je bačen pet metara da­
lje). I ova grupa sadrži jednu izgraviranu kost koja
nosi lik soba, a bila je otkrivena u jedinoj pukotini
tog golemog zaklona.
U Fourneau-du-Diable, u Dordognei, D. Pey-
rony je opazio u dnu skloništa poslagane iskle­
sane blokove koji su bili zaštićeni nekom vrsti
brane. Sličnu je pojavu opisao i u Laugerie-Haute.
U Mas d’Azilu, u Breuilovoj galeriji, jedna je iz-
gravirana valutica, s likom konja, kao nekim ču­
dom ostala priljubljena o tle, poslije madlenskog
razdoblja: smještena je tačno ispod malog bizona
izgraviranog na stijeni.
Kipovi
Ni podaci za kipove nisu nimalo iscrpniji, osim
što su ploče, koje su prilično teške i gledane s na­
ličja nezanimljive, u mnogo slučajeva sigurno
sačuvale svoj prvobitni položaj, dok su kipovi po
svoj prilici mnogo češće mijenjali mjesto. Pomanj­
kanje planova je za jedne i druge tako reći pot­
puno. Francuska naselja sadržavala su razmjerno
malo kipova, osim Isturitza gdje je meki pješče­
njak bio obilno korišten, ali zato se u moravskim
Religiozna umjetnost 119
i sovjetskim naseljima broje na stotine. Očito je
da su u regijama, gdje su nastambe bili šatori
podignuti na lesnim zemljištima, kipovi zamjenji­
vali i pločice i pećine. Njihov inventar nije lako
napraviti, jer je većina životinja, osim rijetkih
remek-djela, veoma nejasno oblikovana. Pri tom
treba voditi računa o vremenu njihova nastanka:
većina ih naime pripada stilu II gdje se za sve
životinje bez razlike primjenjivala jedna ista
vratno-leđna krivulja. Bit će da su se raspoznavale
po nekim pojedinostima kojih danas više nema,
kao i prema položaju u cjelokupnom sastavu. Si­
gurno je međutim da se među modeliranim vrs­
tama u Donjim Vjestonicama i u Pavlovu (Mo­
ravska), u Kostjenki, Anosovki i Avdjejevu
(SSSR) nalaze žena, bizon, muškarac, konj, no­
sorog, kozorog, mamut, medvjed i velika pećinska
mačka, to jest isti glavni likovi kao i u Fran­
cuskoj.
Pouzdano se zna da su postojala mala »pre-
nosna« svetišta, ali nam nije poznato u kakvim
su odnosima stajala prema velikim podzemnim
svetištima. Bilo ih je naravno u obitavalištima na
otvorenom, ali su neka, kao ona u Labastideu, ot­
krivena daleko od danjeg svjetla, na samom ulazu
u pećinsko svetište.
Kipovi životinja nisu pobudili odviše živo zani­
manje teoretičara, ali je zato o ženskim kipovima
napisana preobilna literatura, pa se katkad čak
kod inače ozbiljnih istraživača primjećuje izvjesno
pomanjkanje kritičkog duha; simptomatično je i
samo ime V e n e r e koje su im nadjenuli, pa još kad
se čitaju razmatranja o oblinama steatopigijskih
o r in ja š k ih V e n e r a i o krhkijim oblicima b e s tid n e
V e n e r e iz Laugerie-Basse, kad se vidi kakvim ar­
gumentima barataju teoretičari upoređujući pred­
nosti V e n e r e i z L e s p u g u e a s odlikama h o te n to ts k e
V e n e r e , kad se pročita sve što su autori, koji nisu
uvijek laici, napripovijedali o bređim kobilama
120 R e lig ije p r e th is to r ije
i o »ženkama koje pokrivaju mužjaci u vrijeme
tjeranja«, tad čovjek mora da zažali za vremenom
kad su solitrenci skrivenim simbolima izražavali tu
biološku stvarnost o kojoj su po svoj prilici imali
sasvim normalne pojmove.
Ženski likovi iz stila II i III nimalo ne odgovaraju
anatomskim zakonitostima, jednako kao što ni Picas-
sove žene ne bi mogle poslužiti za određivanje antro­
pološkog tipa suvremene Francuskinje. Njihova pla­
stična vrijednost leži upravo u tom što one tačno
odražavaju figurativno oblikovanje svog vremena, iz­
među gravetijenskog i solitrenskog razdoblja, kad su
se likovi životinja prikazivali samo vratno-leđnom
krivuljom na koju bi se nanosili pojedini detalji koji
su se prema kraju sužavali. Uostalom očigledno je da
se figurativni kanon obrađivao i prerađivao tokom
mnogih stoljeća neprestanih kopija; dovoljno je upo-
rediti detalje kipova iz Kostjenki, Willendorfa i Les-
puguea, pa da se svagdje uoči isti arhetip. Čudesna
ženska figura iz Lespuguea izdjelana je u volumenima
koji su uslijed dugovjeka prenošenja toliko stilizirani
da su s anatomskog stanovišta besmisleni. Ono što se
pisalo o božicama plodnosti sasvim je banalno i ne
objašnjava ništa: gotovo u svim religijama plodnost
se smatra poželjnom pojavom, pa pretvaranje žene u
njezin simbol doista ne svjedoči o naročitoj original­
nosti misli. Upoređivati paleolitske kipove s kipovima
iz Mezopotamije ili Nicarague znači zapravo dokazi­
vati da je u tim dijelovima svijeta bilo žena. Ustvari,
mi doista ništa ne znamo o dubokom značenju što su
ga paleolitski ljudi pridavali svojim »Venerama« koje
su isto tako mogle biti »Junone« ili »Prozerpine«.
Gotovo je sigurno da je bilo i kipova muška­
raca, i to potpunih ili svedenih na samo lice, kao
što svjedoče nalazi iz Laussela, Brassempouyja i
mnogih madlenskih naselja. Prema tome izgleda
vjerojatno da su barem u nekim slučajevima ki­
povi obrazovali parove što se podudara s pravi­
lom o znakovima. Ovo nas dovodi do pitanja
»hermafrodita«. I ovdje valja biti oprezan u izno­
šenju mišljenja. Nije isključeno da su paleolitski
Religiozna umjetnost 121
ljudi prikazivali oba spola jedan do drugog, oči­
gledan primjer za to imamo na pločici medvjeda
iz La Madeleine (slika 15, H). Ali ovdje nije riječ
o nekoj hermafroditskoj figuri, već o paru sim­
bola. Čak je moguće da su primjenom neke vrsti
plastičnog kalambura neki vrlo šematizirani ki­
povi gledani s jedne strane imali lik žene, a gle­
dani s druge lik falosa. Ali teško je prihvatiti da
su se paleolitski ljudi ozbiljno podavali svim onim
maštarijama koje su se isprele oko nekoliko ne­
jasnih kamenih ostataka.
Predmeti eventualno upotrebnog karaktera
U predmetnoj umjetnosti izdvaja se čitav niz
predmeta za koje se smatra da su pored praktične
imali možda i »ritualnu« namjenu. To su probu-
šeni štapovi, bacači, lopatice, gladilice, pritiskivači
šila, svjetiljke, poluzaobljeni štapići, koplja, har-
puni i osti. Ukrasi na tim predmetima nisu ni­
kad bili obrađeni u cijelosti, već samo djelomično,
i to u radovima koji su razmatrali ili pojedine
predmete ili pojedine tipove ukrašavanja. Tehnički
nazivi, koje su im dali, proizvod su linije manjeg
otpora, a katkad i čiste fantazije.
Keklo bi se da je likovni sadržaj tih predmeta
isti kao u pećinama ili na pločicama, odnosno kod
kipova, uz neke osobitosti koje zaslužuju paž­
nju. Popis životinja je nešto dulji, naročito se
susreću evropske antilope (divokoza, sajga), kat­
kad vuk i zmija, a sve su to životinje koje se vrlo
rijetko ili nikako ne pojavljuju u zidnoj pećinskoj
umjetnosti.
Kod ovih je predmeta karakteristično što pored bo­
gato oblikovanih likova koji se mogu uporediti s naj­
boljim ostvarenjima zidne umjetnosti, susrećemo mno­
štvo toliko šematiziranih, gotovo geometrijskih likova
da se u neku ruku mogu smatrati dekorativnim na-
122 Religije prethistorije

djevcima. Komparativna analiza pokazala je da ti

likovi pripadaju realističkim sižeima, a opat Breuil je
zapazio da se među njima nalaze jeleni, konji, bizoni
i ribe, dakle životinje koje tvore sadržaj madlenske
utilitarne umjetnosti. Statistička analiza ide malo da­
lje i pokazuje da se šematski ukrasi nalaze prvenstve­
no na predmetima koji su se zbog svoje trošivosti
proizvodili u velikom broju primjeraka, kao što su
koplja i harpuni koji se pri upotrebi lako lome. Na
taj se način, bez obzira na osebine koje su svojstvene
pojedinim vrstama, upotrebna oprema može podije­
liti na predmete dulje trajnosti s razrađenim ukra­
sima i na predmete slabije trajnosti sa šematskim
ukrasima.
Probušeni štapovi. — Probušeni štapovi sačinja­
vaju najbrojniju kategoriju. Njihovi često neo­
bično bogati ukrasi oduvijek su privlačili pažnju
istraživača koji su im nekad sasvim neosnovano
dali naziv »komandnih štapova«, mada nema ni­
jednog razumnog dokaza koji bi govorio u prilog
toj pretpostavci. Kasnije su ih upoređivali s ne­
kim eskimskim oruđem koje služi kao poluga za
ispravljanje na vatri stapke odsječene sa sobljeg
rogovija. Ova pretpostavka izgleda osnovanija.
Ukrasi probušenih štapova neobično su zanim­
ljivi. Na pedeset dovoljno očuvanih primjeraka
dobili smo slijedeći omjer tema:
— u 16 slučajeva držak je nedvosmisleno faliokog
oblika;
— u 30 slučajeva držak je ukrašen (neovisno o mu­
škom obliku vrška) simbolima skupine A, A’ i A”:
konj, kozorog, jelen, srna, sob, mamut, velika pećinska
mačka, medvjed, muškarac, riba, zmija, ptica, račvasti
znak;
— U 7 slučajeva bizoni su ograničeni na predio oko
rupe, na osnovicu drška ili na donji vrh. Ovaj se na Probušeni štapovi: A, Par bizona; B, stilizirani bizon
nekim primjercima račva u dva ogranka ukrašena s drškom faličkog oblika; C, Gornja strana: muška­
urezima koji šematski prikazuju par bizona. Jedan rac, zmije, konji; donja strana: bizoni; D, sob i bizon.
potpuno sačuvan primjerak pronađen je u pećini La A i C9 La Madeleine, B i D, Laugerie-Basse. — Bacači:
Madeleine (slika 13, A, B, D). E, Bedeilhac (Ariege); F, Bruniguel (Tarn-et-Garonne).
124 R e lig ije p r e th is to r ije
Jedini dvoznačni držak zamijećen je na jednom
štapu iz La Madeleine. Na jednoj strani prikazuje
skupinu muškarac-konj-zmija-račvašti znakovi, a na
drugoj dvije glave bizona (slika 13, C).
Prema tome više je nego sigurno da su probu-
šeni štapovi sadržavali iste simboličke parove kao
i zidna umjetnost: držak faličkog oblika koji je
ukrašen jednom od životinja skupine A+ obližnja
rupa, i figurama skupine B. Nije isključeno da je
taj predmet imao čisto simboličko značenje, ali je
isto tako moguće da je radnja oblikovanja koplja
bila shvaćena kao čin pri kojem je ciklus po­
dudarnosti žena-bizon-rana/muškarac-konj -koplj e
igrao bitnu ulogu. U svakom slučaju očito je da
je probušen štap bio vrlo važan predmet koji se
uklapao u samu jezgru paleolitske simbolike.
Bacač je predmet s kukom ili bez nje koji je,
kako se smatra, služio za bacanje koplja, kao što
to pokazuju neki primjeri iz etnografije. Ta je
upotreba vjerojatna, ali nije dokazana. Sigurno je
međutim da se pri obradi sobova roga iz kojeg je
bacač izrađen, vodilo prilično računa o dijelovima
koji su bili izloženi savijanju, ako se pritisak vršio
u predjelu kuke. Na bacačima je, po pravilu, pri­
kazana samo jedna životinja, a statistička obrada
pokazuje da pri tome nije bilo odabiranja. Na
30 primjeraka (a to je za statistiku donja granica)
brojimo:
K onj . 9 (s i. 13, F ) P t i c a ........................2
K o z o r o g 6 (s i. 13, E ) V elik a p ećin sk a
R ib a . . 4 m ačk a . . . . l
S o b ......................... 3 M am ut . . . .
B i z o n .....................3 M uškarac . . . 1
Jedan od najboljih bacača, tzv. »lane« iz Mas
d’Azila prikazuje mladog kozoroga, okrenute glave
(zbog tehničkih razloga), repa podignuta iznad ne­
čeg što ima oblik kobasice, a završava se dvjema
pticama koje obrazuju kuku. Premda ovaj tip
R e lig io zn a u m je tn o st 125
bacača ima nekoliko varijanata (slika 13, E), li­
kovna tema nije razjašnjena. Općenito uzevši
skatologija je odsutna iz paleolitske umjetnosti.
Poznajem samo dva primjera gdje je evociran
urin. U Kabinetu Lascauxa jedna od velikih ma­
čaka pušta mlaz, što je običaj svojstven mužja­
cima koji time označavaju svoj teritorij. Zatim
su to poznati »bizoni u skoku« iz Altamire koji
vjerojatno prikazuju mužjake što se valjaju u
prašini koju su netom natopili da bi zatim pošli
obilježiti stabla i pećine. Te se radnje podudaraju
s općom simbolikom pećina, dok se kozorog iz
Mas d’Azila zasada ne može odgonetnuti.
Bili bacači ili ne, ti se kukasti predmeti na svaki
način ponašaju kao jedan dio pločica ili kipova, s
prilično sličnom brojčanom raspodjelom. Moramo
dakle pretpostaviti ili da su se upotrebljavali po­
jedinačno u okolnostima koje je na osnovu sadaš­
nje dokumentacije teško zamisliti, ili su sačinja­
vali dio nekog simboličkog sastava.
Ostale predmete ne možemo podvrgnuti kritič­
kom proučavanju prema postupku koji smo ovdje
primijenili, bilo što su odviše malobrojni, bilo što
njihovi šematski ukrasi zahtijevaju analizu koja
bi izlazila iz okvira ovog djela. Možemo ih dakle
samo spomenuti.
Predmeti nazvani lopaticama koštani su jezičci
često savinuti, a gornji im je vrh izrezan u obliku
lososova repa. Površina je kod nekih izgravirana
likovima koji kod svih poznatih primjera (oko
dvadesetak) pripadaju skupini A: losos, konj, muš­
1 karac, kozorog, sob, bodljikavi znak (slika 14, od
A do E).
Pritiskivači su najčešće vršci polomljenih ko-
palja, koji se nisu odbacivali već su se upotreb­
ljavali za proizvođenje pritiska. Ukrasi su na njima
još zaostali od nekadanjeg koplja.
Čunci su vjerojatno bili hvataljke koje su slu­
žile za pridržavanje nekog oruđa od kremena.
 R e lig io zn a u m je tn o st 127

Njihovi su ukrasi veoma zanimljivi, a sastoje se

od jednog ovala produžena štapićem što po svoj
prilici odgovara paru znakova. Ukrašene svjetiljke
su rijetke. Svjetiljka iz La Mouthe (slika 15, A)
ima na donjoj strani jednog kozoroga (neke su
nađene na tlu donjom stranom okrenutom prema
gore). Primjerak iz Lascauxa (slika 15, B) ima
držak s dva znaka iz skupine a, istovetna s onima
koji se nalaze posvuda u pećini.
Poluzaobljeni štapići su sječiva s jednom rav­
nom stranom, a isječeni su iz najtvrđe površine
sobova roga. Obično su se lijepila dva po dva,
licem o lice, prema istoj tehnici koja se primjenjuje
kod raskoljena bambusa. Njihovi ukrasi govore
da ovdje nije riječ o jednoj kategoriji predmeta,
već o svjedočanstvima jednog tehničkog postupka:
kod nekih su ukrasi razrađeni i prikazuju živo­
tinje ili seksualne simbole u parovima (slika 15,
H), dok su kod drugih sasvim šematski kao i na
kopljima.
Koplja su ukrašena šematski i često neodgo-
netljivo. Čitke teme pripadaju bez razlike skupini
A ili a: mnogobrojni konji, ribe i račvasti znako­
vi, jelen, srna, sob, nosorog. Isto vrijedi i za
harpune gdje preovlada va riba i račvasti znak.
Ovakav sadržaj ukrasa govori možda u prilog
poistovećivanja koplja s muškim simbolom. Vid­
jeli smo da je u pećinskoj umjetnosti rana neospor­
no ženski simbol. Osti su mali nazupčani pred­
meti kojima je na vrhu bio svezan klin ili peteljka.
Njihova je namjena nepoznata, a simbolizam dvoj­
ben. Sto se tiče tehničke strane sigurno je jedino
da to ni u kojem slučaju nisu bile osti.
SI. 14 — Lopatice
A, Losos, L es E yzies; B, Losos-konj, L a u g erie-B a sse; Predmeti za vješa nje
C, E l P en d o (Š pan jolska ); D, L a u g e rie -B a sse; E, Ko-
zorog i znakovi, Istu ritz; F—G, Privjesci s »ribama«, Ova kategorija obuhvaća sve predmete koji
L a u g e rie -B a sse i M arsou las; H, Privjesak koji prika­ imaju jednu ili više rupa namijenjenih za vješa-
zuje ribu list, L esp u g u e . nje; neki predstavljaju vjerojatno privjeske, dok

SL 15
Svjetiljke: A, La Mouthe; B, Lascaux. — Okrugle ko­
štane pločice; C, Raymonden; D, Bruniquel; E, Izre­
zani oblici, Isturitz; F i G, pločice koje prikazuju mu­
škarce i bizona, Les Eyzies i Raymonden; H, Medvjed
i realistički seksualni simboli, La Madeleine; I, Med­
vjed i apstraktni seksualni simboli, Massat.
Religiozna umjetnost 129
je namjena drugih, kao što su okrugle koštane
pločice i izrezani oblici, još uvijek neizvjesna.
- Okrugle pločice izrezane su iz lopatične kosti
neke životinje u veličini kovanog novca, a u sre­
dini su probušene. Najčešće su ukrašene zrakas-
tim urezima koji na obodnici tvore dekorativni
rub. Na jednoj ili na objema stranama nacrtani
su mahom likovi koji pripadaju bilo skupini A
bilo skupini B: konj, tur, krava i tele (slika 15,
C), kozorog (slika 15, D), divokoza, sob, mamut,
čovjek napadnut od medvjeda. Budući da su ukra­
šene s obje strane ne možemo ih nikako smatrati
dugmetima ili aplikacijama, a niti privjescima, jer
središnji položaj rupe nije pogodan za održavanje
ravnovjesja. Nanizane na nit, sve bi dosad otkri­
vene okrugle pločice (a ima ih tridesetak) mogle
obrazovati povezanu likovnu cjelinu, ali koliko je
poznato, nigdje nisu bile otkrivene u grupama.
Izrezani oblici su glave životinja izrađene iz
jezične kosti i probušene dvjema rupama za pri­
čvršćivanje. Najčešće prikazu ju. konja od kojih se
neki ubrajaju u madlenska remek-djela (slika 15,
E). U Lahastiđeu je pronađena jedinstvena sku­
pina koja je sadržavala osamnaest glava kozoroga
i jednu glavu bizona. Kao i u slučaju okruglih
koštanih pločica, izolirana otkrića izrezanih likova
ne moraju nužno značiti da ti predmeti nisu bili
grupirani u simboličke cjeline. Njihov likovni
sadržaj (konj, bizon, kozorog) odgovara središnjoj
temi zidne umjetnosti istog vremena (stil IV
stariji).
Privjesci se dijele u dvije velike kategorije, ali
su u oba slučaja pri vrhu proviđeni rupom za
vješanje. U prvu kategoriju spadaju jajoliki priv­
jesci, izrađeni u kamenu ili1kosti, i oivičeni deko­
rativnim rubom ureza ili zubaca (slika 16, F). U
sredini nose geometrijske ukrase (slika 16, G, H)
ili, kao oni iz Isturitza, znakove koji se zrakasto
šire iz jedne tačke, a mogu značiti i rane i vulve.
9 Religije prethistorije
130 Religije prethistorije

Neki privjesci iz srednje Evrope (slika 16, I) pri­

kazuju žene s profila u stilizaciji svojstvenoj mad-
lenskoj umjetnosti. I u Saut du Perron (Loire) na­
đen je privjesak na kojem je ugravirana žena s
profila u stilu IV (slika 16, J). Među izduženim
privjescima neki opisuju oblik falosa (Saint-Mar-
cel, Isturitz), a neki nose gravire konja, riba ili
zmija (slika 16, D—E). Dva medvjeđa zuba iz na­
lazišta Duruthy, u okrugu Landes, prikazuju je­
dan tuljana, a drugi lososa. Čini se prema tome
da se ti predmeti mogu ubrojiti među muške
teme. Neki su načinjeni od polomljenih vršaka
kopalja preuređenih za vješanje (slika 16, C), što
obzirom na ono što se nazrijeva od simbolike
koplja izgleda veoma logično.
čini se prema tome da su postojali muški i ženski
privjesci. Teže je reći čemu su služili, jer se ni od
jedne ni od druge vrste nije našao nijedan primjerak
na kosturu muškarca ili žene. Zbog raspršenosti tra­
gova u paleolitskim slojevima, a prvenstveno zbog
pomanjkanja preciznih zapažanja nemoguće je na ovo
.pitanje dati odgovor. Zabilježen je svega jedan poda­
tak izvan evropskog paleolita, ali iz istog vremena i
iste sredine. U Maljti, kraj Bajkalskog jezera u Si­
biru, ruski prethistoričar Gerasimov iskopao je neko­
liko šatorskih temelja gdje se muško oruđe zajedno s
figurama ptica i žensko oruđe s kipovima žena nalazilo
odvojeno, svako na drugoj strani nastambe. Vjerojat­
no je i u evropskom gornjem paleolitu postojala
među spolovima podjela nakita.
Zubi životinja, školjke i privjesci iz kamena ili
kosti predstavljaju važnu kategoriju predmeta koji
su nesumljivo imali vjersko značenje, ali je nji­
hova prava vrijednost još uvijek pod znakom
pitanja. Često ih nalazimo pomiješane s nakitom
koji je zatečen na licu mjesta, ali obzirom na si. 16
nepouzdane materijale kojima raspolažemo, nemo­ Izduženi privjesci: A, S a in t-M a rc e l, B, I s tu r itz , C,
guće ih je odgonetati. Ipak se po svemu čini da Vršak koplja, I s tu r itz , D, Zmije, L esp u g u e; E, Konj,
se od zubi, jelenji očnjak, od školjaka, ciprea, a Istu ritz. — Jajoliki privjesci: F, Istu ritz; G, S a in t-
- M a rcel ; H, L a u g e rie -B a sse. — Ženski privjesci: I.
P eterfels; J, S a u t du P erron .

9*
132 R e lig ije p r e th is to r ije
od predmeta za vješan je, izduženi i jajoliki priv­
jesci podudaraju sa simbolima muškog i ženskog
karaktera.
Obredi
Bilo bi uzbudljivo govoriti o paleolitskim obre­
dima, ali bojimo se da ćemo još jednom razočarati
čitaoca šturim i ikonoklastičkim karakterom na­
ših tumačenja. Naime o paleolitskim se obredima,
ni u naseljima ni u pećinama, ne zna ništa, a to
je posve razumljivo, jer se radi o riječima i rad­
njama koje se ne mogu sačuvati u obliku fosila.
Raspolažemo samo s nekoliko tragova koji se
mogu tumačiti na sve moguće načine, s vrlo ma­
lim izgledima da ćemo naići na onaj pravi.
U pećinama se katkada nalaze spremišta pred­
meta kao na primjer kremeni bjeluci slučajno
pronađeni u Isturitzu (donja spilja), u Labastideu,
u Arcyju (pobodeni u glinenu stijenu), komadi ili
hrpe oker a, kao u Etcheberriku Kharbia (Basses-
-Pyrenćes), u Cougnacu (Lot), u Lascauxu, zatim
svjetiljke ili ploče koje su možda služile za zag-
lavljivanje baklji, kao u Lascauxu; predmeti sak­
riveni po zakucima, kao u Farincourtu (Haute-
-Marne), Labastideu (Hautes-Pyrenees) i Portelu
(Ariege). Neka su od ovih spremišta mogla nas­
tati gomilanjem odbačenih ili zaboravljenih pred­
meta, druga iz želje da se dragocjeni predmeti
sklone na sigurno, a neka možda čak predstavljaju
»obredna« pohranilišta.
Često se kao svjedočanstva obreda inicijacije
navode tragovi koraka (mladenačke pete) koji su
zaostali na jednoj sigom cementiranoj ploči blata
U Tuc-d’Audoubertu (Ariege), u dvorani slavnih
glinenih bizona. Mladići koje su onamo dovodili
da ih podvrgnu inicijaciji, izlazili su navodno nat-
raške i to na petama.
R e lig io zn a u m je tn o s t 133
Da su djeca dolazila u spilje, o tom nema sumnje,
jer su ostavila otiske u Pech-Merleu, Niauxu i Aldč-
neu (Herault). U Niauxu, Pech-Merleu i Tuc-d’Audo­
ubertu ti se mladenački otisci nalaze izvan putova
kojima su gazili odrasli, u mlakama ili na vlažnom
zemljištu. U tom bismo prije mogli vidjeti dokaz slo­
bode kojom su se djeca kretala po pećinama, negoli
neki obred inicijacije, jer bismo u protivnom morali
smatrati »iniciranom« svu djecu koja za kišnih dana
gaćaju petom ili punim stopalom po mlakama javnih
parkova.
Iz svjedočanstva o obredima možemo isključiti
»maskirane vrače koji plešu« jer oni imaju svoje
mjesto u simboličkoj povorci u pećinama; njihovo
prema naprijed nagnuto držanje odražava možda
stvarni stav, ali ne ukazuje ni na kakvu obrednu
radnju.
Najzanimljivije primjere predstavljaju glinene
životinje i »lov« iz pećine Montespan. Ondje je
navodno nađen medvjed bez glave kako među
prednjim šapama drži lubanju jednog medvjedića
(nažalost to otkriće nije popraćeno nijednim do­
kumentom); na životinju se navodno navukla
svježa medvjeđa koža zajedno s glavom, te se
simbolički ubijala udarcima koplja. Šema je lo­
gična i vjerojatna, samo je šteta što glinena povr­
šina, tada još netaknuta, nije bila pažljivije ispi­
tana. Ovdje je sigurno samo to da je jedna živo­
tinja bez glave, u našem slučaju medvjed, bila
označena izvjesnim brojem izbliza zadanih uda­
raca (strop je veoma nizak). To je osma živo­
tinja bez glave koja je nađena u dubokoj unutraš­
njosti pećine, a nosi na sebi slične rane kao izgra-
virani medvjedi iz pećine Trois-Freres. Nedaleko
od nje nalazi se »velika pećinska mačka« (koja
ima sve morfološke oznake konja), također izbo-
dena udarcima. U jednoj odvojenoj galeriji, koja
je tako niska da se mora puzati, nalazi se »lov«,
gdje se na duljini od nekoliko metara redaju
najprije prekrasno prednje tijelo konja, okruženo
134 R e lig ije p r e th is to r ije
s obje strane oblakom rupa i dvjema okomitim
crtama, pa crtež jednog konja obilježen s neko­
liko rupa i okomitih crta i okružen s obje strane
oblakom rupa, zatim još jedan konj kojem oblak
rupa pokriva tijelo, ali sprijeda izlazi izvan zacr­
tanih linija, i na kraju niz okomitih crta. Prikaz
je toliko očuvan da se može proučavati smjer bi­
ljega bacačkog oružja: ovdje nije riječ o glum­
ljenom lovu, već o simboličkoj cjelini (koja je
neosporno u vezi s lovom) koju je davnašnji um­
jetnik izrađivao postupno, ležeći na boku i pužući,
izrađujući u isti mah životinje, tačke i štapiće.
Kad je već riječ o obredima, tad se čitava ova
cjelina može smatrati obredom figurativne izrade,
jer je figurativna izrada sigurno bila prožeta reli-
gioznošću, i to bez sumnje više nego što se to
misli. Samo nemoguće je pred dokumente izvesti
nekadanju hordu koja urla i ubija svoje modele
gađajući ih kopljima.
Mada su istraživači stekli uvjerenje da su ob­
redi postojali, čak i »divljački«, dokumenti i svje­
dočanstva govore samo o postojanju određenog
okvira. A taj se okvir neobično poštovao, štogod
se o tom mislilo ili pisalo; osim u izuzetno rijetkim
slučajevima kasnije se slike nisu nikad crtale
preko ranijih, već su se raspoređivale po raspolo­
živim površinama; superponiranost slika je u ve­
ćini slučajeva istovremena i svjesna. Kad su
madlenci u spilji Ebbou, u pokrajini Ardeche,
otkrili panoe stila III, tad nisu svoje bizone šarali
preko naslikanih turova, već su ih umetali u
slobodne prostore. U pećini La Pasiega i općenito
na brijegu Castillo, jasno se vidi da su se nove
skupine, kako su vremenski nastajale, pomicale iz
dvorane u dvoranu, iz spilje u spilju. U Altamiri
možemo jasno slijediti najmanje tri sukcesivne
serije koje se ne gomilaju bez reda jedna povrh
druge, već se poput opeka slažu do kraja pećine.
Velike skupine u Lascauxu ne samo da nisu bile
R e lig io zn a u m je tn o st 135
uništene, već naprotiv i obnovljene, one u apsidi
najmanje u dva navrata. Obuzeti potrebom da od
paleolitskih ljudi načine mračne primitivce, autori
su ispreli mnoštvo legendi preuzetih iz australi-
janskih ili papuanskih običaja, a i ti su filtrirani
mozgom zapadnjaka koji prilično bijedno zamišlja
ljudske vrednote kad nisu sazdane od naših inte­
lektualnih tananosti. A ono što u pećinama zadiv­
ljuje jest upravo dostojanstvo likovnog ukrasa
što su ga paleolitski ljudi otisnuli u pokretu ka­
mena i na tisuće svjedočanstava o poštovanju
što su ga ukazivali tim djeliipa, u čemu se znatno
razlikuju od mnogih kasnijih potpisnika.
Mnoga su svetišta bila rijetko posjećivana, neka
možda svega jedanput. Ali zato najotvorenija nose
tragove intenzivnog prometa. To se vidi na rubo­
vima glavnih slika, na izoliranim površinama i ka­
menim blokovima, po izlizanosti kamena, izglača-
nosti stalagmitskih stupova i po bezbrojnim nedo­
vršenim figurama, ugrebenim potezima ili spleto­
vima, vratno-leđnim obrisima konja ili bizona, a
sve to neobično podsjeća na zavjetne graffite po
stijenama hramova ili katedrala. Altamira, Les
Combarelles, Las Monedas, La Mouthe i još dvade­
setak svetišta pokazuju iste tragove: u Lascauxu
ih na stotine pokrivaju apsidu koja je pri kraju
života svetišta bila izgubila prvotnu važnost i pre­
pustila svoje zidove biljezima pohodnika.
O obredima možemo prema tome govoriti sa­
mo preko odraza, baš kao naš zvjezdani putnik
kad bi ustanovio da je nožni palac kipa sv. Petra
izlizan od dodira i da su mu podnožje i okolni zi­
dovi pokriveni bezbrojnim potpisima. To je do­
ista malo da se rekonstruira raskoš katoličkog
rituala, a to je gotovo sve čime raspolažemo da
rekonstruiramo odvijanje madlenskih ceremonija.

P ETO POGLAVLJE
RELIGIJA U PALEOLITU
Pošto smo upoznali materijale, pogledajmo što
preostaje od religioznosti paleolitičara. Prije Homo
sapiensa, to jest prije trideset ili četrdeset tisuća
godina, ne nailazimo ni na jedan podatak koji bi
mogao izdržati ozbiljan kritički pristup. Doku-
kumenti se slabo adaptiraju ulozi koju im se želi
naturiti: lubanje sinantropa, donje čeljusti i pe­
ćinski medvjedi, sve su to nalazi koji, osim reli­
gioznog, otvaraju i druge, čak mnogostruke puto­
ve objašnjenja. Zašto je, na primjer, među svim
sisavcima koji su u stanju da znatno poremete
kosture svojih istovrsnika, jedino pećinski med­
vjed ostavio tragove koji se pripisuju kultu? Me­
đu svim tim dvosmislenim dokumentima ima ma­
lo neoborivih činjenica, a i one su veoma kasnog
porijekla. Neandertalac je pri kraju svog tra­
janja ostavio svjedočanstva o pokopavanju umrlih,
jednu do dvije lubanje odložene u pećine, malo
okera, nekoliko fosila, gomile sferoida, nekoliko
šara ugrebenih u kamene blokove. To je dovolj­
no za pretpostavku da se iza isturenih očnih lu­
kova paleantropa već začinjalo nešto što će kasni­
je postati od velike važnosti. To, međutim, nije
dovoljno ni da se ocrtaju najopćenitiji obrisi re­
ligioznog ponašanja. Očigledna svjedočanstva o
percipiranju neobičnog govore nesumnjivo u pri­
log pretpostavci o percipiranju nadnaravnog, ali
ne u onom smislu u kojem ga mi već nekoliko ti­
sućljeća zamišljamo. Religioznost nije sazdana sa­
mo od religije, ona povlači za sobom čitav niz
Religija u paleolitu 137
pratilaca, fizioloških i psiholoških činjenica koje
obrazuju emocionalno polje u kojem racionalno
tumačenje nema glavnu riječ. Pogrešno je kad se
na ljude iz prvih početaka čovječanstva primje­
njuju tokovi intelektualističke misli jedne učene
manjine, misli koja se stoljećima razvijala; s dru­
ge bi strane bilo pretjerano kad ne bismo ondje
nazreli početak onog što će u kasnijim vremenima
postati univerzalno, a ima dovoljno provjerenih
činjenica koje pokazuju da su se i prije Homo
sapiensa obavljale radnje koje nisu bile strogo
usmjerene prema tehnikama materijalnog života.
Nazovimo ih religioznima jer one ukazuju na po­
trebe koje nadilaze okvire materijalnog postojanja,
ali ipak pričekajmo neka stručnjaci za stari i
srednji paleolit prionu preciznijim istraživanjima,
pa ćemo možda raspolagati sigurnijim materijalom.
Gornji paleolit
Ovo razdoblje obiluje mnoštvom podataka koji
pokazuju da se Homo sapiens (ili njegov nepo­
sredni prethodnik) ponašao jednako kao čovjek
iz novijih vremena. Ta se svjedočanstva ne tiču
samo religije, već i tehnike, stanovanja, umjetno­
sti i ukrašavanja; za razliku od onog što im pret­
hodi, ove činjenice tvore intelektualnu klimu u ko­
joj se odmah prepoznajemo. U veoma kratkom
geološkom razmaku koji dijeli neandertalca od
kromanjonca, musterijensko razdoblje od orinja-
škog, to jest u razmaku od 60 000 do 30 000. prije
naše ere, osvojena je značajna etapa, etapa gra­
fičkog simbolizma. Apstraktni jezik postojao je
možda i kod paleantropa, ali to je sasvim proiz­
voljna pretpostavka koju ništa ne potvrđuje; me­
đutim od trenutka kad se uporedo s diskurzivnom
misli javlja grafički izraz, svjedočanstva ostaju
fiksirana. Ta su nam svjedočanstva toliko blizu
138 Religije prethistorije
da se u njima i odviše lako prepoznajemo, pa smo
često skloni da ih tumačimo na jednak način kao
tvorevine naših umjetnika. Sličnim se porivima
rukovodila jedna grupa prethistoričara s kraja
prošlog stoljeća koja je odbacivala religioznu
umjetnost i zastupala mišljenje o prethistorijskom
larpurlartizmu, pretvarajući Les Eyzies u nekakav
paleolitski Montparnasse gdje su bradata mazala
između dva lova na medvjede nabacivala na stije­
ne obrise mamuta i mesnatih žena.
U isto je vrijeme druga iskupina istraživača, isto
toliko iskrena kao prva, ali možda nešto bliža isti­
ni, prenosila na pećinsku umjetnost filtrirane pri­
kaze o Australijancima, zadržavajući ipak ponešto
od zanosa umjetničke nepristranosti protivničke
škole. Gledajući paleolitske figure očima zapad­
njaka, kroz stakla lagano premazana australijan-
skim bojama, otkriva nam se svijet koji je lako
shvatljiv, ali u isti mah i veoma nepovezan jer
je pun praznina koje nismo u stanju popuniti. A
kako su istraživači po svaku cijenu htjeli sve ob­
jasniti, to se o čovjeku iz gornjeg paleolita dobila
krajnje šematizirana slika. Međutim, daleko je oz­
biljnije to što su se puke pretpostavke, prenoseći
se od autora na autora, postepeno pretvorile u ne­
pobitne činjenice, tako da u mnogim djelima, ko­
jima je cilj populariziranje prethistorijske religije,
nailazimo na nevjerojatne tvrdnje koje se nikad
nisu provjerile, nikad podvrgle kritici: uzete jed­
nog dana sa izvora mogućnosti, zaplovile su kasni­
je rijekom tobožnjih činjenica. Prethistorijski čo­
vjek, koga tako rado prikazuju prerušena u vrača,
odavao se, prema tim tvrđenjima, oponašanju lo­
va u pećinama, prekrivajući stijene crtežima bre-
đih kobila i začaranih bizona, ljudskih i životinj­
skih parenja, koliba, bumeranga, harpuna, zamki
i koliba za duhove. Prislanjajući osakaćene ruke
na stijene, obrubijivao ih je crvenim okerom i
vukao ispod hladnih svodova prestrašene mladiće
R e lig ija u p a le o litu 139
da ih posveti u surove pojave nadnaravnog živo­
ta. To je uglavnom sve čime se pothranjivala si­
romašna i naivna slika o pećinskoj religiji. Uosta­
lom iz etnografskih komparacija s Australijanci­
ma ili Bušmanima, bez asimiliranja njihove meta­
fizike, i nije moglo izići ništa bolje. Već sam zdrav
razum i osnovno poštenje morali su upozoriti au­
tore da se prethistorijski dokumenti ne smiju ob­
jašnjavati odviše preciznim predodžbama, jer su se
mogli oslanjati samo na neznatne fragmente ma­
terijalnih činjenica, koji ne pokazuju nikakve po­
vezanosti ni jedni s drugima ni s intelektualnim
sadržajem.
Pa ipak su te činjenične mrvice povukle za sobom
čitav sistem objašnjenja pomoću magije, totemizma i
šamanizma, koji su na neki način povezivali razno­
rodne materijale. Nije potrebno naglašavati da nije­
dan od prethistoričara, koji su fiksirali religiozni su­
stav paleolitičara, nije dolazio u neposredan dodir s
Australijancima, ni s bilo kojim primitivnim narodom,
već ih je poznavao samo preko drugih autora, a isto
tako da se nijedan nije ozbiljno pozabavio pitanjem
magije, već samo koliko mu je trebalo da objasni
pojedine figure iz pećina.
Magija uvijek ovisi o određenom sistemu ob­
jašnjenja svijeta, njezine su karakteristike uvijek
vezane uz taj aparat, a ona mu svojim operaci­
jama određuje ritam i djelotvorno ga usmjeruje.
Dok šu prikazi nadnaravnih bića ili sistema svije­
ta bezbrojni, magijska su svjedočanstva materijal­
no izuzetno rijetka, budući da je riječ o radnja­
ma koje ne ostavljaju tragova. Moglo bi se prije
pretpostaviti da su paleolitičari prikazivali bogo­
ve nego magiju, iako se ne može reći ni to da li
su uopće prikazivali bogove. Magija je vrlo vjero­
jatno postojala u paleolitu, ali, kao što smo vidjeli,
to postojanje nije ničim dokazano: ni figurama ni
njihovim rasporedom. Nije dovoljno što jedan koc­
kasti znak izgleda kao da ujarmljuje glavu košute,
140 Religije prethistorije
pa da se to uzme kao nepobitno svjedočanstvo lo­
vačke magije, jer treba imati na umu da deseci
istovetnih znakova ne ujarmljuju ništa, a da kod
stvaranja suda i oni imaju svoju težinu. Kao što
smo vidjeli, tvrdnju da su rane na pećinskim ži­
votinjama svjedočanstva magijskog uklinjanja
obara svaki malo ozbiljniji pristup. S jednakim
bi se pravom moglo tvrditi da su nebrojeni kri­
ževi svjedočanstva o žalosnom običaju što ga ima­
ju kršćani koji uriču svoje neprijatelje, vješajući
na zid priliku na smrt ranjena čovjeka. Kad se
dokumenti promatraju jednostrano, odvojeni od
svog konteksta, lako dolazi do najčudnijih nespo­
razuma. Vidjeli smo i na čemu se temelji magija
plodnosti. Ostavljajući po strani parenja koja su
iz temelja izmišljena na osnovu nekoliko nejasnih
ili krivo protumačenih figura, kao što su konji iz
Mouthiersa u Charenti, imamo samo životinje š
velikim trbuhom, od kojih su neke očigledno muž­
jaci.
U traženju objašnjenja mnogi su radovi poseg­
nuli za totemizmom. Kad bi se pod tim podrazu­
mijevalo izvjesno jedinstvo između životinjskog i
ljudskog svijeta, ne bi se otkrilo ništa značajno,
ali su autori najčešće govorili o životinjama »to­
temima« plemena ili klanova. Za ovu tezu, me­
đutim, nema materijalnih dokaza: topografski ras­
pored životinjskih simbola, koji je istovetan za
čitavu Evropu i ograničen na veoma malen broj
vrsta, nikako se ne podudara s predodžbom o »to­
temima«, ukoliko ne pretpostavimo da su sva pa­
leolitska društva bila podijeljena na jednake sku­
pine, te da je svako sadržavalo po jedan klan bi­
zona, jedan klan konja i jedan kozoroga. Takvo
tumačenje nije nemoguće, ali ono se s obzirom na
činjenice nužno ne nameće.
Kad je riječ o šamanizmu, ne možemo sasvim
odbaciti pretpostavku da su u paleolitu mogli po­
stojati iscjeljitelji koji su izbavljali duše bolesni-
R e lig ija u p a le o litu 141
ka uz pomoć duhova zaštitnika koji su im služili
kao vodiči u svijetu mrtvih. Ali čak kad bismo
bili uvjereni u ispravnost ove pretpostavke, ne bi­
smo znali na kojim bismo dokumentima mogli
zasnovati svoju tvrdnju. Ono što su neki istra­
živači navodno pronašli mnogo je površnije i te­
melji se na dalekoj sličnosti između »rogatih
vrača« i odjeće sibirskih šamana. Da je stvar bila
»egzotičnija«, moglo bi se s jednakim pravom tvr­
diti da su paleolitičari obožavali đavla. Neki su
autori branili hipotezu o šamanizmu, oslanjajući
se na činjenicu što se pokraj čovjeka iz jame u
Lascauxu pronašlo nešto što bi moglo naličiti na
mali kolac s pticom na vrhu. A kako je poznato
da se kod nekih Indijanaca iz sjeverozapadne
Amerike katkada na grobu šamana stavlja figura
ptice, čovjek iz Lascauxa mora dakle da je bio
šaman. Jedan je autor u tom nalazu vidio figu­
rativni prikaz totema. Po mom je mišljenju si­
gurno jedino to da ptica pripada topografskoj sku­
pini »A« i da se simbolički podudara s muškarcem
i nosorogom, koji su doista njeni najbliži susjedi
na stijeni.
Ima mnogo opravdanja za one koji su na početku
ovog i na kraju prošlog stoljeća morali iz teme­
lja organizirati golemi materijal što ga je u vrlo
kratko vrijeme otkrila prethistorija. Oni su is­
pravno naslutili da su ljudi iz gornjeg paleolita
mislili i postupali na način veoma sličan našem,
a kako nisu imali drugih naučnih putova, to su
posezali u suvremeni svijet, koji je najbliži paleo­
litskom, i ondje odabirali elemente potrebne za
osvjetljavanje svojih ispravnih zapažanja. Me­
đutim, gotovo je nevjerojatno da se u pedeset
godina što su otad protekle, taj naučni folklor,
koji je nastao iz hitne potrebe za dokazima, nij£
nijedanput revidirao, da se, ako ništa drugo,
umjesto nekog indijanskog predmeta uzme pred-
142 R e lig ije p r e th is to r ije
met iz plemena Ainu, koji bi se možda mogao
smatrati prikladnijim.
Sigurno je, iako je to gotovo nedokazivo, da je
pećinski čovjek razvio složene obredne radnje koje
se po svoj prilici nisu mnogo razlikovale od onog
što još uvijek postoji kod nekih od posljednjih pri­
mitivnih skupina u današnjem svijetu. Čini nam
se razumljivo da on nije slikao mamutove čeljusti
samo zato da bi se pozabavio za dugih zimskih
večeri, niti da je stavljao u lubanju vještačke oči
samo da bi preplašio prijatelje koji su mu dola­
zili u pećinu. Možemo sasvim razložito pretpostav­
ljati i to da su ukrašene dvorane bile svjedoci
vrlo slikovitih prizora čaranja i magije, pa možda
i prinošenja ljudskih žrtava, operacija obrednog
kanibalizma ili ritualnih spajanja. Nijedna od
ljudskih predodžaba s tog pojmovnog područja
nije nemoguća, ali to dokumentima ne možemo
potvrditi, osim ako ih ne želimo posvema iskriviti.
Paleolitska religija doprla je do nas preko svog
najvišeg figurativnog dometa, a kad se dobro raz­
misli, to isto vrijedi za svetišta svih ostalih reli­
gija. U svima nalazimo određenu predodžbu svije­
ta simboliziranu ljudskim ili životinjskim likovi­
ma. Hramovi su u isti mah mikrokozmi i pan­
teoni. Ono što se pouzdano zna o Sibircima, Eski­
mima, Australijancima ili o drugim novijim lovač­
kim skupinama, potiče iz istog izvora: umjesto
hramova u njih nalazimo oslikane ili izvajane li­
kove, složene figurice i plesove, a sve to odaje
jednu istu težnju: osvajanje određene vizije svije­
ta. Čovjek može shvatiti i nadvladati svijet samo
preko simbola kreacije. Kad je izgradio okvir koji
odgovara njegovim mjerilima, tek tada može dje­
lovati na buduće događaje. Od paleolita doprli su
do nas samo likovni ukrasi, dok su tragovi radnji
izuzetno rijetki. Stoga nam preostaje da prouča­
vamo samo praznu pozornicu, kao kad bismo mo­
rali rekonstruirati neki komad na osnovu kulisa
R e lig ija u p a le o litu 143
i oslikanih platna koja prikazuju, recimo, palaču,
jezero i šumu, u pozadini.
Utvrdili smo s razmjernom sigurnošću da ti
ukrasi, kako pećinski tako i predmetni, sadrže
mnogobrojne muške i ženske figure (prikazane
realistički ili u obliku znakova) koje su smještene
u sredini kompozicije. Religije koje upotrebljava­
ju muške i ženske figure kao središnji element
praktički su bezbrojne, pa je i izbor objašnjenja
neograničen. Tim se figurama pridružuje jedan
raznorodni par koji, kako to pokazuje statistika,
pretežno sačinjavaju bizon i konj, ili tačnije re­
čeno par bizona i par konja, a čini se da i oni
predstavljaju dvije seksualne skupine koje nado­
punjuju jedna drugu. Nakraju se javlja, u bočnim
položajima, i treća životinja, najčešće kozorog. Mo­
gli bismo naći dosta mitoloških shema u kojima
se dva seksualno različita bića kombiniraju s tre­
ćim, ali kozorog se u većini slučajeva također po­
javljuje u parovima, a isto tako jelen i sob. Ži­
votnu nit koja je povezivala te likove ne možemo
više uhvatiti, ali uporno pojavljivanje iste formu­
le, koja se ponavlja gotovo dvjesta puta, ukazuje
na postojanje vrlo čvrstog osnovnog konteksta.
Znakovi i muške odnosno ženske figure nesum­
njivo tvore određen odnos sa životinjama i samom
pećinom, budući da ih nalazimo u parovima s fi­
gurama životinja, a osim toga izolirani muški zna­
kovi nadopunjuju topografske nepravilnosti koje
se podudaraju sa ženskim atributima. Stoga s pra­
vom možemo smatrati da je pećina bila shvaćena
kao pojam ženskog, barem u nekim svojim dije­
lovima. S druge strane zamjenjivost ženskog zna­
ka i rane otvara vrlo zanimljivu mrežu podudar­
nosti. Činjenica da bizon može nositi na slabina­
ma bilo ranu, bilo vulvu, bez razlike, daje nam
naslutiti postojanje prave metafizike smrti. Dalje
ne možemo ići, jer iz raspoloživih materijala ne
možemo doznati da li je rana zadana kopljem,
144 R e lig ije p r e th is to r ije R e lig ija u p a le o litu 145

koja se očigledno poistovećivala sa seksualnim obrazuju bogatu pozadinu simbola vezanih uz naj­
aktom, bila vezana uz predodžbu vulve kao orga­ tajniju srž misterija.
na rođenja ili uz predodžbu istjecanja krvi. Zbog Taj čudesni skup stoji na svom mjestu na sti­
svoje suzdržanosti paleolitičari nisu bili skloni jenama, zanijemio s iščeznućem posljednjeg mad-
jasnom izrazu svojih predodžaba. Neki dokumenti lenca. Ono što je sačinjavalo usmeni i obredni sa­
kao da ukazuju na izvjesnu asimilaciju žene s bi­ držaj paleolitske religije bilo je možda mnogo raz-
zonom i muškarca s konjem, što dokazuje da she­ nolikije od onog što nam odaju figure; podsjetimo
ma krije u sebi mnogostruke simboličke vidove se na evroazijsku temu orla, lava i bika, koji sva­
koje samo u neznatnoj mjeri možemo dokučiti. Da gdje, u Mezopotamiji, Skitskoj, Egiptu, Kini, In­
se znakovi nalaze uvijek na životinjama, moglo bi diji, odgovaraju drugačijem mitološkom sadržaju,
se pomišljati da te kombinacije odgovaraju sek- a koji su za nas simboli evanđelista. Ono što
sualiziranoj slici lova, što je po svoj prilici tačno, su istraživanja iznijela na vidjelo samo je kostur:
ali nedovoljno, jer se većina znakova nalazi pokraj neki će možda pohitati da zaodjenu tu sjenu, ali
životinja. što se mene tiče, bojim se da bih, pridodavajući
Religiju paleolitika naziremo samo u nejasnoj svjedočanstvima koje nam je ostavila, izdao pećin­
polutami. Osim općeg principa komplementarnosti skog čovjeka.
između likova različite seksualne vrijednosti, mo­
že se utvrditi jedino to da grafički prikazi odgo­
varaju neobično složenom i bogatom sistemu, mno­
go složenijem i bogatijem nego što se dosad misli­
lo. Začudna konstantnost simboličkog rasporeda
dokazuje postojanje određene mitologije koja mo­
ra da je nastala vrlo rano, budući da su već u ori-
njaškom razdoblju zabilježeni parovi životinja i
znakova. Premda još nemamo dovoljno elemenata
da bismo jasno ocrtali postepeno obogaćivanje i
regionalne varijante mitografskog aparata, znamo
da on između kraja solitrenskog i srednje mad-
lenskog razdoblja, to jest između 15 000 i 12 000,
dosiže svoj vrhunac. Čudesno usklađene skupine,
kao što su Gabillou, Lascaux, Pech-Merle, Niaux,
Montespan, Trois-Freres, dokazuju ne samo da je
u to vrijeme, između Loire i Pireneja, središnja
skupina postala izvanredno bogata, sa svojim kom­
binacijama parova životinja, sparenih po različi­
tim vrstama, već i to da složene figure muškarca,
velike pećinske mačke, nosorozi i životinje bez
glave, koje nastavaju duboku unutrašnjost pećina,
Sadržaj

Predgovor (R u d i S u p ek ) 0
Uvod 9
P r v o p o g la v lje
KULT KOSU 17
D ru g o p o g la v lje
POKOPAVANJE UMRLIH 41
T re ć e p o g la v lje
PREDMETI I OBREDI 68
Č e tv r to p o g la v lje
RELIGIOZNA UMJETNOST 79
P e to p o g la v lje
RELIGIJA U PALEOLlTU 136
 A N D R fi LEROI-GOURHAN
RELIGIJE PRETHISTORIJE
P r e v e la
M ELITA WOLF

K o r e k to r
2D E N K A ŠNAJDER

Iz d a v a č »NAPRIJED«
Izd avačk o k n jižarsk o p od u zeće
Z agreb, P a lm o tićev a 30

Z a izd a v a č a
K ALM AN V A JS

Š tam p an o u m artu god . 1968.

u Š tam p arskom zavod u
»OGNJEN PRIČA« u Z agrebu