MIROTVORSTVO I ČOVJEKOLJUBLJE

BISKUPA DR. FRANJE KOMARICE

I. STANJE U BIVŠOJ JUGOSLAVIJI I BOSNI I HERCEGOVINI

PRIJE IZBIJANJA MEĐUACIONALNIH NAPETOSTI I RATA

Bivša Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) se sastojala od 6

federalnih jedinica - republika (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija,
Slovenija, i Srbija s pokrajinama Kosovom i Metohijom i Vojvodinom). U svakoj od tih
republika uz dotični matični narod bilo je, u većem ili manjem broju, i drugih narodnosti i
nacionalnih manjina.
Gotovo sve spomenute republike su pokazivale, od vremena do vremena, nezadovoljstvo
bilo svojim političkim bilo ekonomskim poloţajem u SFRJ, smatrajući da su zapostavljene u
odnosu na Srbiju, koja je imala središnju ili odlučujuću ulogu u svakom pogledu. Osim toga
postojalo je kod većine graĎana u svim republikama SFRJ nezadovoljstvo u pogledu
nametanja materijalističko-komunističke ideologije i propagiranja ateizma.
Poslije smrti predsjednika SFRJ, Josipa Broza Tita, god. 1980., i osobito urušavanjem
komunističkih reţima u istočnoeuropskim zemljama krajem osamdesetih i početkom
devedesetih godina prošlog stoljeća, Hrvati i Slovenci su vidjeli da je to za njih prilika, i
ţeljeli su je iskoristiti, da istupe iz SFRJ i da se posve osamostale i osnuju vlastite suverene
drţave. A kad su Hrvatska i Slovenija jasno i odlučno iskazale svoju namjeru, ni Bosna i
Hercegovina i Makedonija nisu bile voljne dalje ostati u "krnjoj" Jugoslaviji, tako da je njezin
raspad bio neminovan.
Iako je bilo pokušaja da se razdruţivanje republika bivše SFRJ provede mirnim putem i
demokratskim sredstvima, to se nije dogodilo. Srbijanske voĎe su na svaki način htjele
spriječiti odvajanje drugih republika i osnivanje novih samostalnih drţava, pa je zbog toga
došlo i do oruţanih konfrontacija najprije u Sloveniji, a zatim i do pravih ratova u Hrvatskoj i
Bosni i Hercegovini, s veoma teškim posljedicama.
Situacija je bila posebno sloţena u Bosni i Hercegovini, u kojoj su većinu stanovništva po
nacionalnosti činili Muslimani (43,7 %), zatim dolaze Srbi (31,4 %) pa Hrvati (17,3 %).
Takav je, pribliţno, bio i odnos, gledano na vjersku pripadnost, izmeĎu muslimana,
pravoslavnih vjernika i katolika. Muslimani i Hrvati su se na općem referendumu, 1. oţujka
1992., skoro jednodušno izjasnili za istupanje iz SFRJ i za uspostavljanje samostalne ili
neovisne i suverene Bosne i Hercegovine, dok su bosanskohercegovački Srbi taj referendum
bojkotirali, i nisu priznavali njegovih rezultata, nego su odlučili spriječiti stvaranje samostalne
drţave Bosne i Hercegovine, a u slučaju da se ona proglasi, oni su najavili osnivanje svoje
posebne drţave, s ciljem da se u kasnijoj fazi pripoje Srbiji. Za sebe su svojatali većinu
teritorija Bosne i Hercegovine, više od 65 %.
Kad su samostalnost i drţavni suverenitet Bosne i Hercegovine doista i proglašeni, a
Bosnu i Hercegovinu kao suverenu drţavu priznala takoĎer MeĎunarodna zajednica
(Europska Zajednica - 6. travnja 1992., USA - 7. travnja 1992.), Srbi su započeli s
ostvarivanjem svojih prijetnji i planova, čiji je cilj bio da i dalje sačuvaju dominaciju na
većem dijelu teritorija Bosne i Hercegovine, a potom da s područja kojim bi oni gospodarili i
na kojem su činili većinu stanovništva protjeraju Muslimane i Hrvate, ili da ih barem svedu na
najmanji mogući broj. Proglasili su 7. travnja 1992. tzv. autonomnu Srpsku Republiku Bosnu
i Hercegovinu, koju su zapasali s više od 3/5 teritorija Bosne i Hercegovine. Tako zamišljenoj
"drţavi" bosanskohercegovačkih Srba pripala je i skoro cijela katolička banjalučka biskupija
(16.457 km2), zapravo sve osim područja Livna (994 km2), na jugozapadu Bosne i
Hercegovine.
Budući da se to nije moglo postići drugačije nego samo nasilnim istjerivanjem Muslimana
i Hrvata, protiv pripadnika tih dvaju naroda započelo je vršenje neopisivog terora i teških
zlodjela, uz gaţenje gotovo svih ljudskih prava i graĎanskih sloboda.
Da bi zapadnu Bosnu, koja se sastojala od 25 općina, očistili od Muslimana (prema
popisu stanovništva g. 1991. bilo ih je u tim općinama 417.009) i Hrvata (118.663), započeli
su Srbi već krajem 1991. s različitim oblicima prijetnji i pritisaka na hrvatsko i muslimansko
stanovništvo, ne samo u 16 općina u kojima je Srba bilo više nego Muslimana i Hrvata skupa
(Banja Luka, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac,
Bosansko Grahovo, Čelinac, Glamoč, Ključ, Laktaši, Mrkonjić Grad, Prnjavor, Skender
Vakuf, Srbac, Šipovo i Titov Drvar, nego i u 8 općina u kojima su većinu predstavljali
Muslimani i Hrvati (Bihać, Bosanska Krupa, Cazin, Jajce, Kotor Varoš, Livno, Sanski Most i
Velika Kladuša). S pojačanim nasiljem i zločinima nastavljeno je u proljeće 1992., te su ona
trajala sve do sklapanja Daytonskog sporazuma, pred kraj 1995.

II. IZBIJANJE RATA I UKAZIVANJE NA ZLOČINE

KOJI SE ČINE NAD HRVATIMA I KATOLICIMA

U Bosni i Hercegovini su ratni sukobi voĎeni izmeĎu Srba i njihovih regularnih vojnih
snaga i naoruţanih paravojnih skupina, na jednoj, te muslimansko (bošnjačko)-hrvatskih
vojnih formacija i naoruţanih skupina, na drugoj strani. Ne ulazeći u problem definiranja
same naravi voĎenog rata u Bosni i Hercegovini, bilo je zločina protiv neduţnog i
nenaoruţanog stanovništva na obje sukobljene strane, ali ih je u Srpskoj Republici Bosni i
Hercegovini odnosno Republici Srpskoj, kako je kasnije preimenovana, na području koje
pokriva banjalučka biskupija, vršila osobito srpska strana, koja je išla za tim, kako je naprijed
istaknuto, da stvori čiste srpske prostore.
Mnoge zločine su vršili pojedinci ili organizirane skupine, protiv kojih sluţbene vlasti ne
samo da nisu ništa poduzimale, nego su ih nerijetko, na odreĎeni način, i odobravale i
poticale, a sustavno su osnova ljudska prava gazile i sluţbene vlasti.
Kroz čitavo vrijeme rata hrvatsko i muslimansko stanovništvo je, pod pritiskom i iz straha
od srpskih nasilja i zlostavljanja, napuštao svoja ognjišta i bjeţao u Hrvatsku i druge zemlje,
bilo da su mijenjali svoju imovinu za imovinu Srba koji su izbjegli iz Hrvatske, bilo da su je
jednostavno napuštali. U mjesecima kolovozu i rujnu 1995., kad su mnogi Srbi izbjegli iz
Hrvatske i došli na prostor Republike Srpske, tada je i većina dotad još preostalog hrvatskog i
muslimanskog stanovništva u Republici Srpskoj moralo, po naredbi organa srpske vlasti,
napustiti svoje kuće i stanove i svu imovinu, te ih prepustiti drugima, a sami krenuti u tuĎinu.
Sve naprijed navedeno dogaĎalo se na područjima na kojim, ako se izuzme bihaćko-
cazinsko, gotovo da nije ni bilo većih oruţanih sukoba i rata izmeĎu Srba i pripadnika
hrvatskog i muslimanskog naroda. Hrvati sa Srbima nisu ni mogli ulaziti u oruţane sukobe i
rat, budući da su brojčano bili neusporedivo slabiji, a nisu imali ni bilo kakvog naoruţanja da
bi se usudili ulaziti u rat, niti su se oruţjem mogli braniti od onih koji su ih ugroţavali, ubijali
ili tjerali s njihovih ognjišta.
Pregovorima i sklapanjem sporazuma u Daytonu, u studenom 1995., a potpisanim u
Parizu 14. prosinca 1995., zaustavljen je rat u Bosni i Hercegovini, i ona je uspostavljena kao
sloţena drţava, sastavljena od dva ravnopravna entiteta: Federacija Bosne i Hercegovine i
Republika Srpska. Ostale su, meĎutim, do danas, i osjećat će se još dugo vremena, teške
posljedice razorene, ekonomski uništene, te pravno i politički nesreĎene zemlje.
Iako je prošlo već dosta vremena od potpisivanja Daytonskog sporazuma, koji je imao
takoĎer i Aneks (7): Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama, u Republiku Srpsku, na
područje banjalučke biskupije, od prognanih Hrvata i katolika vratio se vrlo mali broj, svega
oko 3.500 (3%). Nešto je povoljnija situacija u pogledu povratka na svoja ognjišta Bošnjaka –
muslimana.
U takvom vremenu, i u takvoj situaciji, djelovao je i djeluje mirotvorac i branitelj ljudskih
prava, mons. dr. Franjo Komarica.

1) Napadi na kuće, pljačka i uništavanje imovine,

te zlostavljanje i ubijanje civila

Već i prije početka otvorenih sukoba i samoga rata u Bosni i Hercegovini, na području
banjalučke biskupije naoruţani pojedinci i manje grupe su počele napadati hrvatske i
katoličke kuće, po kojima su pucali iz vatrenog oruţja i na njih bacali bombe ili podmetali
eksploziv. TakoĎer su upadali u kuće, traţili novac i odnosili tehničku robu i drugo što su
htjeli. To se konstantno činilo i tijekom cijeloga rata, i to po svim ţupama banjalučke
biskupije u Republici Srpskoj.
Istovremeno s napadima na kuće i pljačkom ili uništavanjem imovine, Hrvati i katolici su
bili neprestano izvrgnuti prijetnjama, različitim oblicima psihičkog i fizičkog zlostavljanja,
maltretiranja i mučenja, a velik broj ih je, posve neduţnih, kod svojih kuća i ubijen. Tako je
na području banjalučke biskupije, u svojim kućama i stanovima, ubijeno više od 450 osoba
katoličke vjere i hrvatske nacionalnosti.
Hrvatima i katolicima, a i drugima koji nisu bili srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere,
u Republici Srpskoj su od samog početka rata, i za cijelo vrijeme njegovog trajanja, bili
ugroţeni ţivoti, gaţeno ljudsko dostojanstvo te uskraćivana gotovo sva osnovna ljudska prava
i graĎanske slobode. Velik broj neduţnih ljudi, Hrvata i Muslimana, a osobito uglednijih
predstavnika svog naroda, uhićen je i odveden u zatočeničke zloglasne logore (poznatiji su:
Trnopolje, Omarska, Keraterm, Manjača), gdje su mučeni glaĎu, te tučeni i ubijani.
Nad Hrvatima i katolicima je stalno vršeno nasilje i počinjeni su mnogi zločini, o kojima
je biskup Komarica, odmah nakon što je za njih doznao, obavještavao policiju, vojne
zapovjednike, organe vlasti na nivou općina u kojima su se zločini dešavali (npr. više puta
predsjednika Skupštine općine Banja Luka, te predsjednike Skupština općina Bosanska
Gradiška, Laktaši, Prijedor), kao i organe vlasti Republike Srpske (tako voĎu Srba i
predsjednika Republike Srpske, gosp. dr. Radovana Karadţića, njegovog opunomoćenog
zastupnika u Banja Luci, gosp. Voju Kuprešanina, predsjednika i potpredsjednika Vlade
Republike Srpske, gosp. Vladimira Lukića i gosp. Vitomira Popovića). Izvješćivao je o
zločinima i posrednike MeĎunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, gosp. Cyrusa Vancea i
gosp. Davida lorda Owena, MeĎunarodni komitet Crvenog kriţa, Svetu Stolicu, kao i
općenito svjetsku javnost.
Prosvjedovao je protiv zločina i upućivao apele i molbe da se neduţno stanovništvo
zaštiti, ali ne samo da nasilje i zločini nisu sprječavani i zaustavljeni, nego se najčešće nije ni
istraţivalo tko ih je počinio.
O zlodjelima nad neduţnim civilima i o njihovom ubijanju navodim samo neke
najdramatičnije izvatke iz dopisa biskupa Komarice nekima od nositelj vlasti na lokalnim
razinama i u Republici Srpskoj.
Predsjedniku Skupštine općine Banja Luka, gosp. Predragu Radiću, je 3. kolovoza 1992.
napisao: "Sigurno Vam nisu nepoznate i mnoge provokacije, šikaniranja, ugroţavanja
imovine i ţivota vjernika katolika. Koliko znamo, uzvraćanja ne nepravde nije bilo."1 U istom
dopisu biskup Komarica takoĎer ističe: "Nadalje moram, zajedno s mnogim članovima
Katoličke crkve u ovoj općini, konstatirati, da su velikom broju tih istih članova trenutno
oduzeta ili vrlo ugroţena neka osnovna ljudska prava, kao što su:
1
F. Komarica, U obrani obespravljenih, 2. dopunjeno izdanje, Zagreb 2003., str. 397.
 1. pravo na ravnopravnost bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje;
2. pravo na dobra potrebna za ţivot, osobno izdrţavanje;
3. pravo na rad i poštenu podjelu plodova rada /više od 90 posto katolika je otpušteno s
posla/;
4. kao i pravo na privatno vlasništvo;
5. povrede i ugroţenost slobode savjesti, kao i prava na slobodno mišljenje i izraţavanje;
6. pravo na nepovredivost osobe;
7. pravo na slobodan izbor zvanja;
8. pravo na odgoj i izobrazbu vlastite djece;
9. pravo na slobodno udruţivanje i suodlučivanje u javnom ţivotu i poretku;
10. pravo na dobar glas.
Za svaku od navedenih točaka imamo mnogo konkretnih dokaza, za pojedine /…/, na
ţalost i previše!"2
VoĎi bosanskih Srba, gosp. Radovanu Karadţiću, 12. kolovoza 1992., biskup Komarica je
pisao: "Premda nije bilo ni povoda ni razloga, tj. ni oruţanih napada ni borbi koje bi započeli
katolici u bilo kakvoj samoorganiziranoj ili teritorijalnoj postrojbi, ipak je dosad ubijeno -
kako pouzdano znam - više od 150 civila, djece, ţena i starih osoba."3 (str. 491).
Nakon stravičnog zločina, izvršenog u selu Briševo, općina Prijedor, u kojem je
masakrirano i pobijeno blizu 70 katolika, ljudi, ţena i djece, biskup Komarica je 22. kolovoza
1992. uputio dopis general majoru Momiru Taliću, komandantu 1. krajiškog korpusa
Jugoslavenske narodne armije, u kojem je pisao: "Molim Vas, gospodine komandante,
generale Taliću, i apeliram na Vas, da odmah poduzmete sve potrebne mjere da se spriječe svi
zločini protiv čovječnosti, kao i sve druge nesreće koje katolici na području ljubijske regije, tj.
u ţupama Šurkovac, Ljubija, Stara Rijeka i Ravska, ničim nisu izazvali."4
U dopisu od 15. studenoga 1992., opunomoćenom zastupniku gosp. Karadţića, Voji
Kuprešaninu, napisao je: "Teške, višemjesečne nepravde prema nama dramatično se
povećavaju iz dana u dan rezultirajući: - masakrima i ubijanjima civila /…/; - fizičkim
zlostavljanjem i sakaćenjem mladih i starijih osoba, pa i bolesnika /…/."5
Biskup Komarica, zajedno sa svećenicima biskupije, je u apelu od 17. veljače 1993.,
upućenom svim kompetentnim osobama crkvenog i političkog ţivota u zemlji i svijetu,
ukazao na tragično stanje Hrvata i katolika, koje se svakodnevno pogoršava. U apelu navodi
kakvi se sve oblici nasilja i zločina vrše nad katoličkim vjernicima i hrvatskim narodom.6
Predsjedniku Vlade Republike Srpske, gosp. Vladimiru Lukiću, 25. veljače 1993. piše:
"Svakodnevno i svakonoćno dolaze u mnoge katoličke obitelji uniformirani pojedinci ili
grupe, fizički zlostavljaju nazočne, tjeraju ih iz kuća s nakanom da usele u njih."7
A u pismu potpredsjedniku Vlade Republike Srpske, gosp. Vitomiru Popoviću, od 25.
kolovoza 1993., stoji: "Svakodnevno nam, na ţalost, stiţu vapaji nezaštićenih vjernika koje
često fizički zlostavljaju naoruţane grupe, koje ih, najčešće zbog pljačke i koristoljublja
napadaju, pa čak i ubijaju /…/ Podatke imamo i mi, a moraju ih imati i kompetentne sluţbe
spomenutih općina"8 /a prethodno su nabrojene općine: Bosanska Gradiška, Laktaši, Prijedor,
Banja Luka, Mrkonjić Grad i Ključ – m. op./
U dopisu upućenom 7. listopada 1993. biskup Komarica obavještava predsjednika
Skupštine općine Banja Luka, gosp. Radića, o više ubojstava i ranjavanja civila, istjerivanju iz

2
Isto, str. 398-399.
3
Isto, str. 491.
4
Isto, str. 408.
5
Isto, str. 422-423.
6
Isto, str. 646-647.
7
Isto, str. 500.
8
Isto, str. 516..
stanova i otpuštanju s posla, otimačini i pljački privatne imovine, te dopis završava riječima:
"Očekujem da napokon i Vi, i svi ostali predstavnici vlasti u našoj općini, kao i svi najviši
organi vlasti Republike Srpske, počnete učinkovitije ispunjavati obećanja glede zaštite
osnovnih ljudskih prava manjina, što ste nekoliko puta obećali i meni, a posljednjih dana i
najvišim predstavnicima Katoličke crkve i hrvatskoga naroda."9
U svojim je dopisima srpskim vlastima više puta navodio i konkretne slučajeve
zlostavljanja i mučenja, s imenima ubijenih osoba.
O teškim stradanjima katolika i Hrvata govori i pismo upućeno 4. veljače 1995.
predsjedniku općine Banja Luka, gosp. Predragu Radiću. Biskup Komarica mu piše:
"Posljednjih dana osobno sam se mogao osvjedočiti o nazočnosti nekoliko naoruţanih "bandi"
koje po našim ţupama Ivanjska, Šimići i Barlovci krstare kao lešinari danju i noću, i drsko
upadajući u kuće katolika rade što hoće i pljačkaju, bahato prijeteći ukućanima da što prije
napuste svoje kuće i ognjišta i poĎu u potpunu neizvjesnost, najčešće samo praznih ruku,
prepuštajući silnicima sve što imaju. /…/. Ako se takvo bezakonje ponovno dogaĎa pred
očima sluţbene vlasti, pred policijom na terenu i pred odgovornim organima vlasti naše
općine koje nesmetano obavljaju svoje poslove i cjelovitu kontrolu zbivanja na području naše
općine, onda se ne moţe izbjeći zaključak da ti bezakonici imaju bar prešutnu podršku
sluţbenih organa sadašnje vlasti."10
Stanje se nije mijenjalo na bolje, pa biskup Komarica u dopisu gosp. Radiću, od 3. lipnja
1995., piše: "Iako ne odgovarate na moja pisma, što je takoĎer znakovito i odudara od
uobičajenih normi ponašanja u civiliziranom svijetu, ja Vas, gospodine predsjedniče, ponovno
molim da na temelju ovlaštenja koja Vam daje ipso facto Vaše vodeće mjesto u našoj općini,
odlučnije i učinkovitije počnete braniti temeljna načela humanosti i civilizacije kojoj
pripadamo! A to su osnovna ljudska i graĎanska prava i slobode za svakog Vašeg sugraĎanina
bez razlike, a od kojih su nama, kako Vam je poznato i iz mojih mnogobrojnih dopisa, mnoga
oduzeta još prije tri godine."11
Srpske vlasti su pokušavale uključiti i dio Hrvata u vojsku Republike Srpske. Pripadnici
hrvatskog naroda su uglavnom odbijali pozive za mobilizaciju i izbjegavali su da idu na
ratišta, bilo na području Hrvatske bilo negdje u Bosni i Hercegovini, i da se bore protiv svojih
sunarodnjaka. Zbog toga su već na samom početku rata u Bosni i Hercegovini gotovo svi
Hrvati zaposlenici u drţavnim sluţbama i radnici u poduzećima dobili otkaze, pa osim što su
time bili lišeni zarade, teško su mogli ostvarivati i bilo kakva prava socijalne zaštite, pa i
zdravstvenog osiguranja, a onima koji su već ranije otišli u mirovinu, ona je obustavljena.
Biskup Komarica u pismu od 3. kolovoza 1992. piše predsjedniku Skupštine općine Banja
Luka, gosp. Radiću: "Budući da je onemogućeno djelovanje političkih struktura hrvatskog
naroda, ljudi dolaze biskupu i traţe od njega da se on zauzme za više od 2.800 evidentiranih
otpuštenih s posla zbog neodazivanja, prema svojoj savjesti, ni u jednu vojsku! Iza njih,
prema njihovim tvrdnjama, stoji više od 12.000 članova obitelji potpuno socijalno
nezbrinutih! Gospodine predsjedniče, ova teška činjenica ne moţe i ne smje ni Vas zaobići
bez Vašeg zauzimanja da se pozitivno riješi status ovih ugroţenih ljudi."12
Srpske patrole su obilazile naselja i pretraţivale kuće, da bi hvatali i nasilu odvodili ljude.
Mnogo ih je, iako su se krili i bjeţali od kuća, bilo pohvatano i poslano na ratišta ili u blizinu
fronte da kopaju rovove i podiţu bunkere, gdje su bili izloţeni maltretiranju i velikim
torturama, a upotrebljavani su i kao "ţivi štit" i ginuli. A mnogi su, isto tako, pozivani ili
odvoĎeni na tzv. "radnu obvezu", na obavljanje različitih zadataka: poljodjelske poslove,

9
Isto, str. 446.
10
Isto, str. 462.
11
Isto, str. 476.
12
Isto, str. 399.
kopanje kanala i odrţavanja putova, čišćenje ulica u gradovima, sječu drva u šumama, i tome
slično.
Mnogi Hrvati i katolici su se obraćali biskupu Komarici da intervenira kod nadleţnih
vlasti i da ih zaštiti, što je on u više navrata i pokušavao, ali bez stvarnog uspjeha.
Tako je biskup Komarica pisao 15. studenoga 1992. gosp. Voji Kuprešaninu,
opunomoćenom zastupniku voĎe Srba, gosp. Radovana Karadţića: "Dodatno nespokojstvo i
opravdanu zabrinutost za golu egzistenciju unijela je meĎu katolike, pripadnike poglavito
hrvatskog naroda, ali i drugih naroda /manjih nacionalnih grupa/ cijele Bosanske krajine
ponovno prisilna /valjda peta po redu/ mobilizacija i naoruţavanje, iako je poznato i Vama i
svima kompetentnima da mi nismo htjeli nikakvo naoruţavanje i da smo u tom stavu odlučni i
danas, a bit ćemo i ubuduće!"13 A 20. svibnja 1994. se ţali predsjedniku Vlade Republike
Srpske, gosp. Vladimiru Lukiću, i piše: "Unatoč mnogim obećanjima da se Hrvati neće
odvoditi na rad u područja u kojima se ratuje i da će se prema njima prigodom izvršavanja
radne obaveze ljudski postupati, činjenice govore sasvim drugačije. Mnogi kopaju rovove i
tranšeje na linijama razdvajanja, uz višestruka poniţenja, patnje i svakodnevne opasnosti po
ţivot. TakoĎer se nerijetko dogaĎa da na radne obaveze bivaju odvoĎeni i ljudi koji su bolesni
i nesposobni za izvršavanje teških fizičkih poslova. Ponovno naglašavam da moji vjernici nisu
protiv radne obaveze koja bi imala koliko-toliko ljudsko lice."14
U dramatičnom apelu od 16. lipnja 1995. političkim duţnosnicima Europe i svijeta,
humanitarnim organizacijama, predstavnicima vjerskih zajednica i svim humanim ljudima,
biskup Komarica ističe kako su "već četvrtu godinu oduzeta ili ugroţena gotovo sva ljudska
prava", pa nabraja: "poglavito pravo na ţivot, na imovinu, na dom, zavičaj, rad, socijalnu
zaštitu, na ravnopravnost, na dobra potrebna za ţivot, na vjersku pripadnost i dr."15

2) Nasilje i zločini nad svećenicima, redovnicama,

crkvama i crkvenim zgradama

Ţrtve prijetnji, šikaniranja, odvoĎenja u zatočeništvo ili u logore i umorstva bio je i veći
broj svećenika. Kroz zatočeništvo i logore su prošli svećenici: Ilija Arlović, ţupnik u Staroj
Rijeci, Stipe Šošić, ţupnik u Ljubiji, Zvonko Matijević, ţupnik u Glamoču, Marko Šalić,
ţupnik u Dragalovcima, Petar Jurendić, ţupnik u Mrkonjić Gradu i fra Ivan Franjić, ţupnik u
Kotor Varošu. Ubijeno je ili je umrlo od posljedica torture 6 dijecezanskih svećenika, 1
franjevac i 1 redovnica. Ubijeni su svećenici Ivan Grgić, ţupnik u Ravskoj, Tomislav
Matanović, ţupnik u Prijedoru, Filip Lukenda, ţupnik u Presnačama, i s njim redovnica, s.
Cecilija Grgić. Odveden je iz ţupnog stana u Novoj Topoli Ratko Grgić, i vrlo je vjerojatno
da je ubijen. Od posljedica zlostavljanja i mučenja umrli su svećenici Petar Jurendić i Marko
Šalić, te u franjevačkom samostanu Petrićevac fra Alojzije Atlija.
Na udaru različitih naoruţanih grupa bile su i redovnice - časne sestre, posebno
Klanjateljice Krvi Kristove u dva njihova velika samostana, u Bosanskom Aleksandrovcu,
općina Laktaši, i u Novoj Topoli, općina Bosanska Gradiška.
O odvoĎenju svećenika u zatočeničke logore i o svim ubojstvima svećenika kao i o
upadima u navedene samostane časnih sestara u Bosanskom Aleksandrovcu i u Novoj Topoli
te brutalnom zlostavljanju i sadističkom iţivljavanju nad redovnicama biskup Komarica je
odmah usmeno i pismeno izvješćivao organe za odrţavanje javnog reda i mira i lokalne vlasti
u općinama u kojima su se zločini dogodili, kao i najviše vlasti Republike Srpske,
meĎunarodne posrednike, gosp. Cyrusa Vancea i gosp. Davida lorda Owena te Apostolsku
nuncijaturu u Beogradu i drţavnog tajnika Svete Stolice u Vatikanu.

13
Isto, str. 423.
14
Isto, str. 523.
15
Isto, str. 672-673.
 Biskup Komarica je 6. srpnja 1992. uputio dopis Stanicama milicije u Banja Luci i
Bosanskoj Gradišci, u kojem je obavijestio: "Dana 16. lipnja oko 9.20 iz ţupnog su ureda u
Novoj Topoli četiri nepoznate osobe odvele u smjeru sela Laminci ţupnika vlč. g. Ratka
Grgića. Na moju intervenciju istoga dana u Stanici milicije Nova Topola, kao i kod
predsjednika SO Bosanska Gradiška g. Nebojše Ivaštanina, potvrĎeno mi je da kod organa
vlasti u općini ne postoje nikakvi razlozi za hapšenje ili privoĎenje ţupnika. /…/. Navečer
istoga dana, oko 22.00 sata, u samostan je nasilno ušla ista četvorka. Traţili su da sve
redovnice (njih 22), uglavnom starice izmeĎu 70 i 90 godina, doĎu u jednu prostoriju, gdje je
počelo zajedničko, a onda i pojedinačno zlostavljanje sestara - oruţjem, rukama i pogrdnim
riječima. Posebno su se sadistički i krajnje brutalno okomili na nekoliko mlaĎih sestara, što
zavreĎuje svaku osudu! U analima dugostoljetne povijesti Katoličke crkve na ovim
prostorima nikad nije zabiljeţen sličan slučaj!"16
U pismu gosp. Radovanu Karadţiću 12. kolovoza 1992. biskup Komarica piše: "Bez
ikakve krivnje, kako im je na kraju rečeno, moje su ţupnike u logorima i zatvorima teško
zlostavljali (zapravo mučili), jednoga 12, drugoga 62 dana, treći je još uvijek u logoru od 15.
lipnja o. g.(!), a za četvrtog, odvedenog iz ţupnog stana 16. lipnja o. g., još uvijek ne znam
gdje se nalazi i je li uopće ţiv. Od brojnih slučajeva zlostavljanja svećenika, redovnika,
redovnica i velikog broja vjernika, samo bih spomenuo višemjesečno, neprekidno oruţano
napadanje na samostan redovnica u Bosanskom Aleksandrovcu, kao i sadističko iţivljavanje
naoruţanih uniformiranih osoba nad redovnicama u Novoj Topoli u noći izmeĎu 16. i 17.
lipnja o. g."17
U predstavci što ju je biskup Komarica 25. rujna 1992. poslao gosp. Cyrusu Vanceu i
Davidu lordu Owenu piše: "Višemjesečni oruţani napadi na samostane redovnica u
Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, kao i izravno ugroţavanje njihovih ţivota i
ultimatumi za iseljenje, prisiljavaju na desetke redovnica da potpuno napuste svoje stoljetne
samostane."18
Biskup Komarica je 8. svibnja 1995. uputio dopis ministru unutrašnjih poslova Republike
Srpske, gosp. Ţivku Rakiću, reagirajući na više nasilničkih djela u raznim mjestima, meĎu
kojima je bilo i rušenje franjevačkog samostana Petrićevac i smrtno stradanje fra Alojzija
Atlije. U svezi s ovim posljednjim, biskup piše: "Oko 02.00 sata, 7. svibnja 1995., grupa
naoruţanih uniformiranih zamaskiranih ljudi nasilno je provalila u samostanske prostorije,
izvukla redovnike i redovnice iz njihovih soba kao i dvoje civila, samostanskih radnika,
fizički ih zlostavljala, tako da je jedan redovnik. o. Alojzije Atlija, inače srčani bolesnik,
tijekom zlostavljanja umro."19
Nekoliko dana kasnije, 13. svibnja 1995., ministru gosp. Rakiću je upućeno novo pismo,
u svezi sa nasiljem u ţupi Presnače, u kojem biskup Komarica piše: "Jučer sam Vas telefonski
izvijestio o kidnapiranju ţupnika - čuvara svetišta i redovnice, miniranju ţupne crkve i
biskupijskog svetišta "sv. Terezije" i uništenju poţarom ţupnog pastoralnog centra u
Banjaluci - Presnače, što se dogodilo u ranim jutarnjim satima. Naše tjeskobne slutnje glede
neizvjesne sudbine ţupnika i čuvara svetišta, preč. g. Filipa Lukende, i redovnice, pastoralne
suradnice, s. Cecilije (Pave) Grgić, obistinile su se. Istraţni sudac jutros nas je obavijestio da
su u jednoj prostoriji ţupnog pastoralnog centra, u ţupnoj kancelariji, pronaĎena 'dva
ugljenisana leša'. Specijalist sudske medicine je nakon identifikacije, u svom izvještaju o
uzroku njihove smrti, napisao: 'Partes corporis humani in statione carbonificationis. Mors
violenta. Homicidium.'"20

16
Isto, str. 393..
17
Isto, str. 491.
18
Isto, str. 643..
19
Isto, str. 543-544.
20
Isto, str. 552.
 Kroz čitavo vrijeme rata srpske naoruţane i nenaoruţane grupe i pojedinci su svoj bijes
iskaljivali na vjerskim i sakralnim objektima. Demolirali su, palili i rušili crkve, ţupne kuće i
pastoralne centre, redovničke samostane; oskvrnjivali groblja i odnosili nadgrobne
spomenike; uništavali kipove, slike i druge naboţne predmete. Tako je od rujna 1991. do
sredine srpnja 1995. potpuno uništeno 15 ţupnih crkava, a još 5 teško oštećeno i posve
onesposobljeno za upotrebu; porušeno je ili teško oštećeno, i učinjeno neupotrebljivim više od
20 područnih crkava i više desetaka kapela na grobljima; srušeno je takoĎer ili teško oštećeno
više od 25 ţupnih kuća i pastoralnih centara; teška razaranja su pretrpjela i 2 franjevačka
samostana, u Jajcu i u Banja Luci (Petrićevac).
Rušene su miniranjem i podmetnutim eksplozivom redom takoĎer muslimanske dţamije
(samo u Banja Luci i prigradskim naseljima 16, a meĎu njima i dvije stare - kulturni
spomenici Ferhadija i Arnaudija),
Biskup Komarica je na mnoga od tih zlodjela razaranja i uništavanja crkvenih zgrada i
dobara reagirao i protestirao kod organa vlasti u općinama, kao i kod najviših vlasti Republike
Srpske.

3) Suprotstavljanje biskupa Komarice progonima ljudi

i etničkom čišćenju

Bez ikakve dvojbe, od samog početka ratnih sukoba na prostorima Bosne i Hercegovine,
sva naprijed prikazana zlodjela i nasilja nad Hrvatima i uskraćivanje ili gaţenje njihovih
osnovnih prava i sloboda, imala su za cilj njihovo protjerivanje iz Republike Srpske i
stvaranje etnički čistih srpskih područja. Unatoč mnogim nastojanjima i apelima ili molbama
biskupa Komarice na mnoge strane, da se etničko čišćenje spriječi i zaustavi, to se, naţalost,
nije dogodilo. Iz banjalučke biskupije, s područja Republike Srpske, na kojem je prije rata
ţivjelo oko 80.000 katolika, iselilo je zbog straha, ili je nasilno protjerano, oko 70.000
katolika.
Biskup Komarica je znao što bi za njegovu biskupiju značilo iseljavanje ili protjerivanje
Hrvata katolika, a isto tako i što bi to značilo za mnoštvo prognanika i prognaničkih obitelji,
koje bi ostale bez ičega i morale negdje drugdje za sebe traţiti ţivotni prostor i uvjete za
opstanak. Zato je neprestano dizao svoj glas protiv istjerivanja ljudi iz njihovih kuća i stanova
i protiv etničkog čišćenja.
Biskup Komarica je 12. kolovoza 1992. pisao gosp. dr. Radovanu Karadţiću, voĎi
bosanskih Srba: "Osjećaj krajnje nezaštićenosti, obespravljenosti te gaţenje osnovnih ljudskih
prava prisiljava prevelik broj mojih vjernika /…/ da se osjećaju kao progonjene ţivotinje,
tjerani s vjekovnih ognjišta, koja ni tuĎa otomanska vlast i sila nisu uspjeli ugasiti i uništiti."21
A malo dalje nastavlja: "Ne moţemo i ne smijemo pristati ni na kakav oblik etničkog čišćenja
i permanentnog gaţenja osnovnih ljudskih prava, ne samo zbog naših vjernika katolika, nego i
zbog naroda pokraj nas, konkretno srpskoga, odnosno pravoslavnoga, kojem bi se, u tom
slučaju, lako moglo pripisati provoĎenje u djelo takvog oblika fašizma, rasizma,
genocidnosti."22
U pismu gosp. Voji Kuprešaninu, opunomoćenom zastupniku voĎe bosanskih Srba, gosp.
Karadţića, od 15. studenoga 1992., piše: "Dosadašnjim, višemjesečnim brutalnim fizičkim i
psihičkim pritiskom i oduzimanjem i gaţenjem mnogih osnovnih ljudskih i graĎanskih prava i
sloboda - prema našem saznanju - nekoliko je desetaka tisuća vjernika moje opustošene i
spaljene biskupije natjerano da napusti svoja ognjišta (više od trećine vjernika!)."23

21
Isto, str. 492.
22
Isto, str. 493.
23
Isto, str. 424..
 Biskup Komarica se ţali 23. veljače 1993. gosp. Karadţiću zbog provoĎenja etničkog
čišćenja, te mu piše: "Sadašnja je situacija u mojoj biskupiji doista dramatična! Već je gotovo
polovina vjernika morala napustiti svoje domove zbog sulude ideje o etnički čistim
prostorima! Druga je polovina na rubu strpljivosti zbog konstantne ţivotne ugroţenosti,
potpune obespravljenosti i izravne ugroţenosti od gladi /…/."24
O sustavnom progonu Hrvata i katolika i etničkom čišćenju područja pod srpskom vlašću
biskup Komarica je izvijestio 24. studenoga 1993. predsjednika MeĎunarodnog komiteta
Crvenog kriţa, gosp. Cornelia Samarugu, iznoseći podatke koliko je prije rata bilo vjernika
katolika na tom području, te koliko ih je dotad moralo napustiti svoje domove i nekamo otići.
U svezi s tim biskup Komarica piše: "Kao dio konstitutivnog naroda ove zemlje Bosne i
Hercegovine smatramo svojim prirodnim pravom, povijesnim i sadašnjim, da ostanemo na
svojim stoljetnim prostorima i ognjištima i da na njima i ubuduće mirno i dostojanstveno
ţivimo! Pri ovakvom razvoju dogaĎaja - etničkom čišćenju i primjeni zakona sile i zakona
jačega - bit će to teško ostvariti! I pred Vama i pred institucijom koju predstavljate diţem
odlučno svoj glas protiv svakog etničkog čišćenja i svih drugih oblika gaţenja osnovnih
ljudskih i graĎanskih prava i sloboda, gdje god se to činilo i tko god to činio!" 25 I na kraju je
zamolio: "Apeliram na Vas, poštovani gospodine predsjedniče, da učinite sve što je u Vašoj
moći da se osnovna ljudska i graĎanska prava i slobode pojedinaca i manjina ponovno
uspostave i zajamče, da se zaustavi etničko čišćenje i da se svim prognanicima i izbjeglicama
ponovno omogući dolazak i miran ţivot na njihovim ognjištima!"26
Progoni Hrvata katolika su bili osobito snaţni tijekom 1995. godine. Biskup Komarica je
pisao 1. lipnja 1995. specijalnom izaslaniku Ujedinjenih Naroda za ljudska prava, gosp.
Tadeusu Mazowieckom, kako srpski ekstremisti prisiljavaju i preostali dio katoličkih vjernika
u banjalučkoj općini (pribliţno 12.000) da napuste svoje kuće, te zamolio zaštitu: "Molim
Vas, mnogopoštovana Ekscelencijo, da se zajedno s drugim institucijama kao što su EZ,
MKCK, UNHCR, ali i preko političkih institucija (hrvatska Vlada, Vlada Federacije Bosne i
Hercegovine, Kontaktna skupina i dr.) energičnije zauzmete! /…/. Ne dopustite da trenutno
pravo jačega, jedne relativno male grupe ekstremista iz srpskog naroda, na fašistički način
potpuno iskorijeni nevino nesrpsko stanovništvo u banjalučkoj regiji!"27
U pismu gosp. Karadţiću, od 2. lipnja 1995., biskup Komarica piše da se istjerivanje
nezaštićenih vjernika iz njihovih domova nastavilo, te da se obraćao predsjedniku Skupštine
općine Banja Luka, gosp. Predragu Radiću, Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike
Srpske na Palama, potpredsjedniku Republike Srpske, gosp. dr. Nikoli Koljeviću, i traţio da
se zaustave najnoviji zločini etničkog čišćenja nad katolicima banjalučkog područja, ali nije
bilo nikakvog odgovora ni koristi.
Nakon što je naveo broj prognanih obitelji samo kroz posljednji tjedan dana iz više ţupa
Banja Luke i njezine bliţe okolice, biskup Komarica piše: "Ne znam koji put se pitam, a
pitam i Vas i sve druge odgovorne ljude na ovom području: 'Je li moguće da smo, unatoč
našem humanom i kršćanskom drţanju, za Vas postali nepodnošljivi balast kojega se pod
svaku cijenu ţelite i morate riješiti?"28 A pismo završava molbom: "Dok Vam pišem ove retke
gorke istine o sadašnjoj krajnje nehumanoj situaciji u kojoj smo se kao katolici na području
RS bez naše krivnje našli, ponovno Vas preklinjem da zaustavite nepravde koje nam nanose
sluţbeni općinski organi i njihovi pomoćnici na području banjalučke regije, i da se ne
osvećujete na nama, potpuno neduţnim Vašim sugraĎanima!"29

24
Isto, str. 498.
25
Isto, str. 658.
26
Isto.
27
Isto, str. 667.
28
Isto, str. 560-561.
29
Isto, str. 561..
 Unatoč tolikim apelima protiv prisiljavanja Hrvata i katolika na iseljavanje, u mjesecu
kolovozu 1995. dogodio se završni čin etničkog čišćenja i egzodus više od 20.000 Hrvata i
katolika iz Republike Srpske, s područja banjalučke biskupije, nakon čega ih je u svojim
kućama i stanovima ostalo još svega oko 3.000.
Da je "etničko čišćenje" u Republici Srpskoj i banjalučkoj biskupiji, koje su neki cinično
označavali i kao "humano preseljenje", a koje je i bilo jedini cilj rata, doista i u potpunosti
izvršeno, najbolje govore podaci da je, prema pouzdanim procjenama, iz zapadne Bosne, s
područja banjalučke biskupije, od konca 1991. pa do završetka rata koncem 1995., izbjeglo
ili prognano u Hrvatsku ili nekamo drugdje, više od 70.000 Hrvata i katolika, a muslimana
Bošnjaka oko 200.000.
Što je to značilo za Hrvate i katolike najbolje pokazuju ovi podaci o njihovom broju 1991.
i početkom 1996. godine. U općini Banja Luka, od 29.033 ostalo je svega oko 2.500; u općini
Bosanska Gradiška, od 3.422 ostalo ih je oko 300; u općini Jajce, od 15.781 ostalo ih je svega
oko 50; u općini Kotor Varoš, od 10.640 ostalo ih je manje od 100; u općini Prijedor, od
6.300 ostalo ih je oko 550.
Desetke tisuća muslimanskih i hrvatskih kuća i stanova u zapadnoj Bosni srpske vlasti su
predale srpskim izbjeglicama, koje su pristigle na banjalučko područje, u posjed i na
korištenje, a više desetaka tisuća kuća na tom području devastirano je i posve porušeno.

III. MIROLJUBIVO DRŢANJE KATOLIKA I HRVATA

U BANJOLUČKOJ BISKUPIJI

Kad su napetosti u meĎunacionalnim odnosima Muslimana (Bošnjaka), Srba i Hrvata već

ozbiljno zaprijetile izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini, biskup Franjo Komarica je u svojoj
poruci katoličkim vjernicima i sugraĎanima Banja Luke, za Svjetski dan mira - 1. siječnja
1992., ukazao na pogibelj izbijanja rata, kazavši: "Pred nama, našim gradom i krajem, stoji u
ovom času silno bremenito i sudbonosno pitanje: hoćemo li mir ili rat, zajednički ţivot u miru
i meĎusobnom uvaţavanju i pomaganju ili nesaglediva razaranja svih mostova i veza i
strahote rata kojima svi gubimo sve i u sadašnjosti i za budućnost sljedećih naraštaja, posebno
ovo dragocjeno blago zajedničkoga ţivota u našem zajedničkom vrtu drage nam i jedine
domovine." 30 Dalje je nastavio: "Uvjeren sam da nema normalnog čovjeka, niti meĎu
vjernicima, niti meĎu ostalim našim sugraĎanima u našem gradu, koji bi ţelio rat i uništenje
našeg mirnog suţivota i budućnosti."31
U toj poruci on je kratko, ali odlučno, najavio koje i kakvo će biti njegovo drţanje u
daljnjem tijeku dogaĎaja: "Za sebe osobno mogu sa sigurnošću ustvrditi: kad bi se kojim
slučajem, ne daj Boţe, svi vjernici, katolici ovoga grada i kraja odlučili za primjenu sile i
nasilja jedni protiv drugih, za neke svoje male, kratkotrajne, sebične ciljeve, ja i u tom slučaju
ţelim biti jedini glas koji će vikati i propovijedati svima: 'Braćo, izabrali ste krivi put i način.
Pogubno, neljudski i sramotno je to što činite!'"32 Obratio se tom zgodom onima koji obnašaju
vlast i odlučuju o budućnosti u svojoj sredini i okruţenju, pozvavši ih: "Apeliram na sve
odgovorne u našem gradu, u našoj sredini, u Republici, da dosljedno svojim ljudskim,
plemenitim kvalitetama i svom vjerskom uvjerenju ne dopuste da ih uski interesi stranke ili
naroda kojemu pripadaju spriječe u prevaţnom i glavnom zadatku koji moraju rješavati i za
sve dobro obaviti: očuvati mir i spriječiti širenje ratnih strahota i stradanja u našoj sredini."33
Kad se naziralo da je rat već na pomolu, oglasili su se 4. travnja 1992. zajedničkim
apelom svojim vjernicima, sugraĎanima i ljudima dobre volje, vjerski predstavnici Katoličke

30
Isto, str. 109.
31
Isto.
32
Isto, str. 110.
33
Isto.
crkve, biskup Franjo Komarica, Srpske pravoslavne crkve, episkop Jefrem, i Islamske
zajednice, muftija Ibrahim Halilović. Biskup Komarica je bio ne samo supotpisnik, nego i
inicijator, pa dobrim dijelom i autor tog apela. IzmeĎu ostaloga, u njemu je stajalo: "Uvjereni
smo da meĎu nama nema ni jednoga normalnog čovjeka koji bi ţelio rat i uništenje svega
dobroga što su nam stvorili naši preĎi, a posebno miran suţivot i sretnu budućnost svih
stanovnika našega kraja /…/. Pozivamo stoga sve, a prvenstveno vjernike svih triju konfesija,
da budu istinski i zauzeti mirotvorci meĎu svojim susjedima i poznanicima; da sačuvaju
povjerenje jedni u druge; da zajednički spriječe zlo koje bi netko drugi htio meĎu njih
ubaciti."34
Biskup Komarica i drugi vjerski predstavnici i poglavari Banja Luke su 6. lipnja 1992.
uputili zajednički apel banjalučkom gradonačelniku i odgovornim političarima općine i regije,
u kojem su pisali: "Apelujemo na Vas, gosp. predsjedniče, kao gradonačelnika svih
stanovnika naše općine banjalučke, kao i na sve vas odgovorne političare ove naše regije, koja
je do sada uspjela oduprijeti se ratnim strahotama, da sve poduzmete kako bi se ratni vihor
zaustavio izvan naših granica, a tamo gdje je već, na ţalost, došlo do oruţanih incidenata ili
čak pravih okršaja, da se odmah zaustavi svako daljnje smrtonosno i neljudsko razorno
djelovanje i ponovno uspostavi pravedan mir."35
Ponovno su vjerski poglavari u Banja Luci uputili 23. prosinca 1992. zajednički apel
vjernicima Katoličke crkve, Srpske pravoslavne crkve, Islamske zajednice i svim ljudima
dobre volje, a bio je to, na ţalost, i njihov posljednji zajednički istup u javnosti, u kojem su od
odgovornih političara i vlasti traţili: "Pozivamo i zaklinjemo u ime Boţje sve vas koji
odlučujete o ratu i miru, da se konačno odlučite za pravedni mir, da obustavom ratnih
djelovanja stvorite preduvjete za mirno rješavanje svih postojećih problema!"36
Rat u Bosni i Hercegovini, pa ni na području Republike Srpske i zapadne Bosne, nije
izbjegnut. Ali to ne znači da jasno izrečeni stavovi i apeli nisu imali nikakvog odjeka. Utjecali
su, sasvim sigurno, barem na stanovništvo katoličke vjere i hrvatske nacionalnosti u
banjalučkoj biskupiji. Biskup Komarica je to više puta, različitim sugovornicima i u različitim
prigodama i isticao.
On 3. kolovoza 1992. piše predsjedniku Skupštine općine Banja Luka, gosp. mr. Predragu
Radiću: "Kako Vam je zacijelo poznato, Katolička crkva u ovom gradu i općini nastojala je
sve ovo vrijeme čuvati krhki mir, kako u redovima svojih vjernika, tako i na cijelom području,
meĎu našim cijenjenim sugraĎanima i komšijama."37
Predsjedniku tzv. Autonomne Republike Bosanska Krajina, gosp. Voji Kuprešaninu, 11.
rujna 1992. je napisao: "Redovito su mi predstavnici civilnih i vojnih vlasti govorili da je
katoličko pučanstvo uglavnom miroljubivo i da ne pravi nikakve posebne probleme. /…/ Sve
smo učinili - i ja, i moji svećenici, i većina naših vjernika - da ratni vihor ne donese pogubne
plodove na ovo područje, da katolici na ovom području ne povećavaju strahovitu tragediju
rata koji nam je svima nametnut."38
U predstavci meĎunarodnim posrednicima gosp. Cyrusu Vanceu i gosp. Davidu lordu
Owenu biskup Komarica je 25. rujna 1992. napisao: "Izrazitu miroljubivost najvećeg broja
vjernika moje biskupije i njihovu spremnost na humani suţivot s pripadnicima drugih religija
i naroda na ovom području isticali su mnogi vodeći civilni i vojni duţnosnici u razgovorima
sa mnom u posljednja tri mjeseca, hvaleći pritom vrlo konstruktivan doprinos Katoličke crkve
na sprečavanju ratnih sukoba na ovom području."39

34
Isto, str. 380.
35
Isto, str. 381-382.
36
Isto, str. 385.
37
Isto, str. 397.
38
Isto, str. 495.
39
Isto, str. 641.
 Dopredsjedniku Vlade Republike Hrvatske, gosp. dr. Mati Graniću, 15. listopada 1992.
piše: "Mogu sa zadovoljstvom istaknuti da nam je uspjelo ovaj narod sačuvati od rata, bar u
većem dijelu Bosanske krajine. To nam priznaju i srpske vlasti, koje priznaju da s Hrvatima-
katolicima nemaju nikakvih većih problema."40
Biskup Komarica je 19. listopada 1992. uputio dopis apostolskom nunciju u Beogradu,
mons. Gabrijelu Montalvu. U njemu je, uz prikaz zločina koji su izvršeni u nekim mjestima
biskupije, izvijestio o svom zauzimanju kod hrvatskih vlasti u Zagrebu za otvaranje
komunikacija: prometa, trgovine i PPT-a izmeĎu banjalučkog područja i Hrvatske, i da je u
tome naišao na razumijevanje. A onda kaţe: "Neću se umoriti od traţenja svih mogućih
putova i načina za ponovno uspostavljanje mira i suradnje meĎu zavaĎenom braćom i
susjedima."41 U istom tom dopisu izvješćuje i kako su u kotorvaroškom kraju, u kojem je
stanje bilo vrlo dramatično, od njega lokalne vlasti i sva tri naroda - i Srbi, i Muslimani i
Hrvati - traţili da bude jamstvo za prekid ratnih sukoba i mirno razoruţanje, odnosno za
siguran odlazak onih koji ţele napustiti taj kraj, te da je nekoliko stotina katolika i više stotina
muslimana otišlo iz tog kraja a da se nije desilo nijedno ubojstava i masakriranja, što je inače
bio čest slučaj u ranijem neorganiziranom bjeţanju s tog područja.42
U dramatičnom zajedničkom apelu biskupa Komarice i svećenika banjalučke biskupije,
od 17. veljače 1993., mjerodavnim osobama crkvenog i političkog ţivota u zemlji i svijetu,
stoji: "Poznata je činjenica da smo svi zajedno, otkako su započeli ratni sukobi na području
Bosne i Hercegovine, nastojali učiniti sve što je u našoj moći da vjernici, povjereni našoj
pastirskoj brizi, ne podlegnu napasti upotrebe oruţja protiv svoga susjeda, bilo iz vlastitog ili
drugog naroda, i tako ugroziti tuĎi, ali i svoj ţivot i imovinu. Boţji je dar da nam je to gotovo
u svim našim ţupama i uspjelo."43
U pismu voĎi bosanskih Srba, gosp. dr. Radovanu Karadţiću, 23. veljače 1993., biskup
Komarica piše: "Uvjeravam Vas da je, prema onome koliko poznajem svoje vjernike, najveći
dio njih uistinu kadar i voljan u miru, slozi i meĎusobnom poštovanju ţivjeti s drugim
narodima i članovima drugih vjerskih zajednica, pa tako i s pravoslavnim Srbima." (str. 498).
Biskup Komarica piše gosp. Karadţiću takoĎer 23. oţujka 1993. sljedeće: "Kako prije, tako i
nakon izbijanja nesretnih ratnih sukoba na području Bosne i Hercegovine u proljeće 1992.,
nastojao sam iskoristiti svaku prigodu da u vrlo čestim susretima sa svojim svećenicima i
vjernicima, čestim kontaktima s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve i Islamske
zajednice, kao i s legitimnim lokalnim vlastima, pridonesem očuvanju mira i do tada
nenarušenom zajedničkom mirnom ţivotu na ovim našim prostorima." 44 Predsjedniku
meĎunarodnog komiteta Crvenog Kriţa, gosp. Corneliju Samarugi, biskup Komarica je 24.
studenoga 1993. pisao: "S velikom radošću i zahvalnošću Bogu mogu Vam reći da moj narod
i vjernici katolici ovog područja nisu drugima, ni pravoslavnim Srbima niti Muslimanima,
učinili nikakvo zlo, nikoga nisu ugrozili! Svijetla obraza i vedra pogleda mogu svima
pogledati u lice!"45
A u pismu papi Ivanu Pavlu II. 25. kolovoza 1994. biskup Komarica piše: "Naše
dosljedno, miroljubivo drţanje poznato je našim susjedima, ali i mnogim drugima koji bez nas
odlučuju o našoj budućnosti. Takvim našim stavom, utemeljenim na EvanĎelju, uspjelo nam
je spriječiti još veću katastrofu i tragediju, kako za zajednicu naših vjernika, tako i za mnoge
naše susjede, pripadnike drugih vjerskih i nacionalnih zajednica. I dalje ţelimo ostati ustrajni

40
Isto, str. 579.
41
Isto, str. 227.
42
Isto.
43
Isto, str. 645.
44
Isto, str. 503-504.
45
Isto, str. 658.
u svom odlučnom opredjeljenju: radije nepravdu podnositi nego je drugima nanositi!"46 Piše
Svetom Ocu takoĎer 27. studenoga 1994.: "Od početka izbijanja tragičnih sukoba u Bosni i
Hercegovini nastojao sam, zajedno sa svojim svećenstvom, utjecati na smirivanje napetosti,
pozivajući neumorno vjernike da ne uzimaju oruţje i ne ugroţavaju ni svoje, ni tuĎe ţivote.
/…/. Naše izrazito i konstantno miroljubivo drţanje prema svim našim susjedima - i Srbima, i
Muslimanima - poznato je dobro, i oni nam to redovito priznaju. Boţji je dar da svijetla
obraza stojimo - kao pripadnici svoga naroda i svoje Crkve - pred našim susjedima i pred
Vama, Sveti Oče, ali i pred svojim narodom i cijelom meĎunarodnom zajednicom. Izabrali
smo i provodimo u djelo stav - radije ćemo zlo podnositi nego ga drugima nanositi! Štoviše,
pokušavamo svakodnevno svjesno provoditi u djelo Kristov nalog - 'Ljubite neprijatelje,
molite za one koji vas progone, činite dobro onima koji vas mrze' (Mt 5,44)."47
VoĎi bosanskih Srba, gosp. Karadţiću, u pismu od 11. svibnja 1995. piše: "Vama je
poznato da u ovom ratu na području moje biskupije nije bilo oruţanih sukoba izmeĎu Hrvata i
Srba. Vama je poznat naš odlučan i konzekventan miroljubiv odnos prema svim našim
susjedima. Vama je poznato da smo se i ja i svi moji svećenici, redovnici i redovnice, kao i
naši vjernici katolici maksimalno trudili na širenju atmosfere nenasilja, praštanja i ljubavi
prema onima koji su nam u posljednje tri godine nanijeli mnogo zla i nepravde!"48
Biskup Komarica je 17. svibnja 1995. uputio pismo i njemačkom kancelaru, gosp.
Helmutu Kohlu, u kojem kaţe: "Ovdje nije bilo ratnih sukoba, ponašali smo se isključivo
miroljubivo, nismo našim susjedima ništa naţao učinili. /…/. Našim mirotvornim
ponašanjem, našim praktičnim ekumenizmom s našim susjedima, pravoslavnim Srbima i
Muslimanima, dokazali smo da smo voljni i sposobni ţivjeti u miru i poštujući druge u našoj
jedinoj domovini!"49 .
Potpredsjedniku Vlade i ministru vanjskih poslova Republike Hrvatske, gosp. dr. Mati
Graniću, biskup Komarica u pismu od 25. studenoga 1995. ističe: "Vama je dobro poznato
naše dosadašnje konstantno miroljubivo drţanje, što je rezultiralo vrlo dragocjenom
posljedicom za naše susjede Srbe, jer od nas ni u jednom trenutku nisu bili ugroţeni ni njihovi
ţivoti ni imovina, ni hramovi, niti njihov identitet. Uporno smo nastojali u praksi pokazivati
da smo sposobni za suţivot s drugima, uz puno poštovanje tuĎih specifičnosti i njihovih prava
i sloboda."50 A u pismu gĎi. Elizabeth Rehn, specijalnoj izvjestiteljici Komisije Ujedinjenih
Naroda za ljudska prava, 1. prosinca 1995., nakon što je rat u Bosni i Hercegovini zaustavljen,
pisao je: "Ţelio bih ponovno naglasiti da smo kao vjernici spremni i sposobni na pozitivan
način sudjelovati u izgradnji bolje budućnosti naroda ove regije i zemlje. To smo već
prakticirali čineći napore za mir i praštanje, pokušavajući nametnuti proces pomirenja koji
smo započeli još dok je trajao rat."51
Mnogi bi mogli posvjedočiti da je, doista, istinito što je biskup Komarica navodio i isticao
o svom zauzimanju i miroljubivom drţanju katolika i Hrvata njegove biskupije. Pa ipak,
unatoč svemu, Hrvati i katolici, zajedno s Muslimanima (Bošnjacima), bili su u Republici
Srpskoj, na području kojim se proteţe banjalučka biskupija, ţrtve velikih nasilja, nepravdi i
zločina koji su nad njima vršeni kroz skoro pune četiri godine.
Istina, nastojanje biskupa Komarice da ne doĎe do meĎuetničkih i meĎuvjerskih sukoba
nije spriječilo izbijanje rata i i nije zaustavilo mnoge zločine koji su u njemu, i za njegova
trajanja, počinjeni, ali je biskup Komarica veoma zasluţan što Hrvati njegove biskupije u

46
Isto, str. 263.
47
Isto, str. 267.
48
Isto, str. 549.
49
Isto, strr. 665 i 666.
50
Isto, 631.
51
Isto, str. 689.
Republici Srpskoj nisu uzeli oruţja u ruke da se njime brane i da na silu odgovore silom, i
time je, sasvim sigurno, doprinio da ţrtava rata nije bilo još i više.

IV. ZAUZIMANJE BISKUPA KOMARICE

ZA SVE LJUDE U BOSNI I HERCEGOVINI

Kao katolički biskup i kao pripadnik hrvatskog naroda, razumljivo je da se mons.

Komarica posebice i prvenstveno zauzimao za vjernike katolike svoje biskupije i za Hrvate,
ali nije bio ni vjerski ni nacionalno isključiv. Navodeći stradanja katolika i Hrvata, vrlo često
je spominjao i stradanja Muslimana, a takoĎer i samih Srba, i kad je traţio poštivanje ljudskih
prava i graĎanskih sloboda, traţio je to za svakog čovjeka, i kad se zauzimao za svoje vjernike
i sunarodnjake, isticao je da ono što traţi za njih treba osigurati i pripadnicima drugih vjera i
drugih naroda.
U razgovoru s novinarom austrijske katoličke agencije KNA, gosp. Christophom Strack,
23. srpnja 1992., biskup Komarica je kazao: "Mi se nećemo umoriti u zauzimanju za mir za
sve ljude. Meni nije vaţno da samo katolici ţive u miru. Brinemo i za pravoslavne i
muslimane".52 Kad je čuo za ubojstva neduţnog civilnog stanovništva srpske nacionalnosti na
području općine Kotor Varoš, oglasio se 18. rujna 1992. pismom upućenim sredstvima javnog
priopćavanja, u kojem je kazao: "S dubokim zgraţanjem najodlučnije osuĎujem takvo
zlodjelo, kao i svako drugo njemu slično, ma tko ga i nad kime počinio, ne samo na području
kotorvaroške općine, nego gdje god se ono činilo!"53
U pismu od 15 studenoga 1992. gosp. Voji Kuprešaninu, opunomoćenom zastupniku
voĎe Srba, gosp. Radovana Karadţića, biskup Komarica ističe: "Gospodine Kuprešaninu, ono
što traţim za svoj narod i vjernike moje biskupije iskreno ţelim i svakom drugom narodu i
vjerskoj zajednici."54
U apelu biskupa Komarice i svećenika banjalučke biskupije svim kompetentnim osobama
crkvenog i političkog ţivota u zemlji i svijetu, od 17. veljače 1993., kaţe se: "Znajući da, kao
Kristovi učenici, moramo njegovati poštovanje, slogu, dijalog i mir s drugim ljudima oko nas,
neumorno smo i dosljedno traţili i traţimo, na miran i miroljubiv način, da se osigura
priznanje i poštovanje dostojanstva svake pojedine vjerske i nacionalne skupine i svake
ljudske osobe, kako bi se na ovim prostorima susretanja raznih naroda, kultura, religija i
običaja, i ubuduće sačuvao skladan suţivot za sve, izbjeglo strahovito ratno stradanje,
bezdušno protjerivanje ljudi s njihovih ognjišta i vandalsko uništavanje svega što je vrijedno u
ljudskim očima."55
U pismu gosp. Radovanu Karadţiću, od 23. veljače 1993., biskup Komarica piše: "Dok
osobno, kao čovjek i kršćanin, nikada ne mogu odobriti ugroţavanje ţivota i imovine
nijednog čovjeka, naroda ili vjerske zajednice, pa tako ni sestrinske Srpske pravoslavne crkve,
i svakom prigodom odlučno diţem svoj glas protiv svakog vandalizam i zločina, istodobno
očekujem od odgovornih i utjecajnih ljudi srpskog naroda i Srpske pravoslavne Crkve da se
jednako tako ponašaju, da takoĎer odlučno diţu svoj glas protiv zločina koji se dugima čini, u
konkretnom slučaju nama - katolicima na području RS."56
A u pismu gosp. Karadţiću, od 26. oţujka 1993., biskup Komarica ističe: "I ovaj put, kao
i svaki put kada legitimno traţim pomoć i zaštitu za svoje vjernike i narod kojem pripadam,
diţem svoj glas i za vraćanje oduzetih osnovnih ljudskih prava za svakog čovjeka, za svakog
pripadnika bilo koje druge vjerske zajednice i bilo kojeg drugog naroda, pa tako i za

52
Glas Koncila, 2. kolovoza 1992., str. 3.
53
F. Komarica, U obrani obespravljenih, str. 695.
54
Isto, str. 424.
55
Isto, str. 645.
56
Isto, str. 498.
pripadnike Srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda gdje god je to i kad god je to
aktualno!"57
Biskup Komarica piše slično gosp. Karadţiću i u pismu od 11. svibnja 1995.: "Vama je
poznato da sam osobno, u svakoj prigodi, kao kršćanin i katolički biskup, dosljedno i
neumorno dizao svoj glas u obranu Boţjeg zakona i časti, kao i u zaštitu prava svakog
čovjeka, svake vjerske ili narodne zajednice, pa tako i Srpske pravoslavne crkve i srpskog
naroda, da sam jasno i nedvosmisleno osuĎivao sva zlodjela tko god ih činio ljudima,
narodima, njihovoj imovini, etničkom i kulturnom blagu."58
Kad je biskup Komarica doznao od predsjednika Skupštine općine Banja Luka, gosp.
Radića, da postoji nakana da se sruši u ratu oštećena pravoslavna Saborna crkva sv. Nikole u
Karlovcu (Hrvatska), uputio je 17. veljače 1993. pismo zagrebačkom nadbiskupu, kard. Franji
Kuhariću. Ističe kako ne moţe provjeriti istinitost vijesti koju je dobio, pa nastavlja: "Ipak
sam slobodan zamoliti Vas da - ako je takvo što na pomolu - pokušate kod lokalnih i drugih
odgovornih vlasti učiniti sve da se spriječi rušenje pravoslavne Saborne crkve u Karlovcu -
kao uostalom i bilo koje druge crkve ili bogomolje Srpske pravoslavne crkve."59
Kad je biskup Komarica 1. siječnja 1995. u Banja Luci susreo mitropolita zagrebačko-
ljubljanskog, gosp. Jovana, ovaj ga je zamolio da preporuči njegovu molbu hrvatskim
vlastima za dobivanje na raspolaganje odreĎenih prostorija u Zagrebu. Biskup Komarica je
obećao da će to učiniti, i već je 2. siječnja 1995. pisao predsjedniku Vlade Republike
Hrvatske, gosp. Nikici Valentiću. Nakon što mu je izloţio ţelju mitropolita Jovana, nastavlja:
"Kako me je o svemu obavijestio Visokopreosvećeni mitropolit zagrebački, gospodin Jovan, i
ujedno zamolio za preporuku njegove molbe vlastima Republike Hrvatske, slobodan sam
obratiti se upravo Vama, jer ste me osobno /…/ uvjeravali da su vlasti RH uistinu spremne
izići u susret predstavnicima SPC-a gdje god to mogu."60
Pravoslavni episkop zvorničko-tuzlanski, gosp. Vasilije Kačavenda, je prenio biskupu
Komarici ţelju pravoslavnih episkopa s područja Hrvatske, da im se dopusti da doĎu na
područja svojih eparhija, i da im se izdaju ulazne vize. Biskup Komarica je to u svom pismu
od 28. oţujka 1995. prenio zagrebačkom nadbiskupu, kard. Franji Kuhariću, istaknuvši kako
se od njih dvojice očekuje da se kod vlasti u Zagrebu zauzmu za pozitivno rješenje zahtjeva
pravoslavnih episkopa.61
Kada su početkom svibnja 1995. u Hrvatskoj stradali mnogi Srbi u akciji hrvatske vojske,
biskup Komarica se javio 9. svibnja 1995. pismom patrijarhu Srpske pravoslavne crkve, gosp.
Pavlu, i izrazio mu svoje ţaljenje zbog toga. U pismu on piše: "Mrţnja i osveta, na ţalost, u
posljednje su vrijeme ponovno kao vulkan izbili na obzorje naše svakodnevice. Na području
zapadne Slavonije pogoĎeni su vihorom ratnih sukoba mnogi neduţni civili, pravoslavni Srbi
i njihovi najbliţi. Duboko smo potreseni zlom čije su ţrtve oni postali! I ovaj put iskreno
suosjećamo sa svim nevinim ţrtvama, molimo za njih i iskreno im ţelimo pomoći."62 U tom
pismu takoĎer dalje piše: "Unatoč golgoti koju proţivljavamo pune tri godine, nismo se
umorili pozivati svoje vjernike na praštanje, mir i djela ljubavi (Caritas). Neumorno smo
dizali svoj glas u zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda svakog čovjeka, svake vjerske ili
narodne zajednice."63 Na kraju, biskup Komarica moli patrijarha Pavla da svojim autoritetom
utječe na političare u pogledu zaštite katoličkog stanovništva i vjerskih sluţbenika na
području banjalučke biskupije, kao i svih drugih obespravljenih ljudi.64
57
Isto, str. 510.
58
Isto, str. 550.
59
Isto, str. 235.
60
Isto, str. 613.
61
Isto, str. 282.
62
Isto, str. 372.
63
Isto, str. 374.
64
Isto, str. 375.
 U pismu gosp. Radovanu Karadţiću, od 17. srpnja 1995., biskup Komarica navodi kako
se on zauzeo kod općinskih vlasti i predstavnika Hrvatske demokratske zajednice u Livnu da
se tamošnja pravoslavna crkva, koja je djelomice oštećena u poţaru, popravi, a da su katolički
svećenici spasili od uništenja sve dragocjenosti iz te crkve.65
Kad su ratna djelovanja zaustavljena i započeli pregovori u Daytonu, predstavnici vlasti
Republike Srpske su posjetili biskupa Komaricu i s njim razgovarali o aktualnim problemima,
izmeĎu ostalog i o nedostatku električne struje. Zamolili su ga da se obrati nadbiskupu
zagrebačkom, kard. Franji Kuhariću, kao najutjecajnijoj osobi Katoličke crkve u Hrvatskoj, da
intervenira kod nadleţnih vlasti Republike Hrvatske, da se omogući puštanje i prijenos struje
za banjalučko područje iz hidroelektrane Bočac, izmeĎu Jajca i Banja Luke.
Biskup Komarica je to i učinio, te 4. studenoga 1995. pisao nadbiskupu Kuhariću. U tom
pismu, uz ostalo, piše: "Vašoj je Uzoritosti poznat moj odlučan, principijelan stav da ţelim
pomoći gdje god i koliko god mogu i to u duhu Kristovog naloga /Lk 6,72/, tj. svima bez
razlike, te koliko god mogu sprečavam zlo i nesreću kako bi ih bilo što manje. To sam rekao i
mojim poštovanim sugovornicima, obećavši im da ću Vam pisati i osobno Vas zamoliti, a
preko Vas i kompetentne političare u Zagrebu, da pomognu i nama i svim ljudima ove regije
kojima je pomoć potrebna."66
Biskup Komarica je 4. studenoga 1995. obavijestio potpredsjednika Republike Srpske,
gosp. Nikolu Koljevića, da je pisao nadbiskupu Kuhariću u Zagreb (str. 571), a 9. studenoga
mu je takoĎer javio da je nadbiskup Kuharić već intervenirao kod ministarstva vanjskih
poslova republike Hrvatske.67
Preosvećeni gosp. Hrizostom, pravoslavni episkop eparhije bihaćko-petrovačke, obratio
se 29. svibnja 1998. biskupu Komarici da posreduje kod lokalnih vlasti u Glamoču, u entitetu
Federacije Bosne i Hercegovine, kako bi se jeromonahu o. Savi Lazinici, namjesniku
manastira Veselinja kod Glamoča, osigurali normalni i mirni uvjeti rada i molitve, spriječilo
daljnje provaljivanje crkve i uništavanje predmeta za liturgijsku upotrebu, uznemirivanje i
prijetnje, te vratili sakralni predmeti manastira Veselinja, koji se nalaze sačuvani u zgradi
Crvenog Kriţa u Glamoču.
Biskup Komarica je 8. lipnja 1998. uputio pismo načelniku općine Glamoč, gosp. Ivanu
Damjanoviću, u kojem je naveo nepravilnosti na koje se poţalio preosvećeni Hrizostom, i
zauzeo se za njihovo ispravljanje. Uz ostalo, u pismu je napisao: "Slobodan sam Vas,
gospodine načelniče Damjanoviću zamoliti da, shodno svojim kompetencijama, jeromonahu
ocu Savi Lazinici, namjesniku Manastira Veselinje na području Vaše općine pruţite kako
fizičku sigurnost, tako i nesmetano djelovanje u svojstvu sluţbenog predstavnika Srpske
Pravoslavne Crkve. Vjerujem da ćete u najskorije vrijeme naći prikladan način da sve
sakralne stvari koje su u vlasništvu srpsko-pravoslavnih parohija, odnosno manastira na
području Vaše općine vratite zakonitom vlasniku, tj. sluţbenom predstavniku SPC."68

V. ŠTO JE BISKUPA KOMARICU MOTIVIRALO

ILI POKRETALO U NJEGOVOM MIROTVORSTVU

Djelovanje biskupa Komarice bilo je motivirano i usmjeravano prvenstveno postulatima i

načelima humanizma. Već na temelju svoga humanističkog shvaćanja i opredijeljenosti on se
osjećao pozvanim i obvezanim da se zauzima za poštivanje i obranu ljudskog dostojanstva i
za promicanje i zaštitu osnovnih ljudskih prava i graĎanskih sloboda, a u toj opciji i da se
zalaţe za mir, toleranciju i suţivota svih ljudi i naroda u Bosni i Hercegovini.

65
Isto, str. 563.
66
Isto, str. 338.
67
Isto, str. 572.
68
Vrhbosna, Sarajevo, 1998/3, str.504.
 Nadalje, kao katolički biskup i predstojnik banjalučke biskupije, bio je svjestan pogibelji
koja prijeti da u ratnom vihoru nestane katoličkih vjernika s prostora više nego tisućljetne
njihove nazočnosti. Stoga je već i sama njegova crkvena sluţba, i briga za dobro i opstanak
vjernika i mjesne Crkve, na čijem se čelu nalazio, traţila njegovo angaţiranje ili zauzimanje
za mir, toleranciju i suţivot ljudi u Republici Srpskoj.
A postojao je i snaţan izvanjski razlog neprekidnog i neustrašivog istupanja i djelovanja
biskupa Komarice. Ugroţeni katolici i Hrvati su mu se izravno obraćali i molili da ih zaštiti i
da im pomogne, jer su bili uvjereni da jedini on to i moţe. A tako je, uistinu, i bilo budući da,
jednostavno, nije postojao nitko drugi s autoritetom, nijedan hrvatski politički predstavnik u
Republici Srpskoj, koji je mogao, a i smio, usprotiviti se aktualnoj vlasti i sluţbenoj politici
ekstremnog srpskog nacionalizma. Biskup Komarica se jedini mogao, a onda i morao,
angaţirati za zaštitu naroda kojemu je i sam pripadao - hrvatskoga, koji je bio u velikoj
opasnosti, i koji je, na koncu, doţivio tešku tragediju.
U pismu načelniku Centra javne bezbjednosti u Banja Luci, gosp. Stojanu Ţupljaninu, 11.
rujna 1992. biskup Komarica piše: "Svakodnevno mi se mnogi moji vjernici koji uspiju doći
do mene jadaju kako su nesigurni na vlastitim ognjištima, a mnogi drugi me telefonom zovu i
traţe da ih zaštitim /!/ od stalne pljačke i ugroţavanja javnog ţivota!"69
Predsjedniku Skupštine općine Banja Luka, gosp. Radiću, 19. oţujka 1993. je pisao:
"Izgubivši svako povjerenje u najnuţniju mogućnost zaštite gologa ţivota, od strane političkih
faktora svoga grada, ti se jadni i potpuno obespravljeni ljudi obraćaju ţupnicima, odnosno
biskupu, moleći i preklinjući nas da ih spasimo."70
VoĎi bosanskih Srba, gosp. Karadţiću, biskup Komarica piše 26. oţujka 1993.: "Već sam
Vas ranije, u svojim pismima, upoznao s činjenicom da se mnogi pripadnici moje biskupije
/ali i mnogi drugi/ obraćaju svojim ţupnicima, odnosno meni - biskupu, kao jedinom
'utočištu', traţeći našu intervenciju, pomoć i zaštitu kod lokalnih i viših vlasti, jer su njihovi
legalno izabrani politički predstavnici, bez ikakve presude, poubijani, odvedeni u nepoznato
ili zatvoreni, ili su pak bili prisiljeni na zbijeg /Prijedor, Sanski Most, Bosanska Gradiška,
Kotor-Varoš, Mrkonjić Grad, Laktaši/. Mi smo svjesni svoga eminentnog duhovnog poslanja i
djelovanja meĎu svojim vjernicima. MeĎutim, mnogostruke nevolje koje su snašle naše
vjernike i teške nepravde koje oni mjesecima, ni krivi ni duţni, moraju podnositi, ne moţemo
ne vidjeti, a njihov vapaj za pomoć i zaštitu gologa ţivota i egzistencije ne moţemo ne
čuti!"71
U obraćanju predsjedniku Skupštine općine Banja Luka, gosp. Radiću, 4. veljače 1995.,
biskup Komarica piše: "Naši vjernici /…/ svakodnevno, vrlo uspaničeni, dolaze k meni
potpuno nemoćni nezaštićeni, jer se, kako kaţu, nikome drugom i ne usuĎuju obratit. Vi
dobro znate da ni biskup, ni ţupnici nemaju policiju i vojsku - niti im to treba, niti to ţele - i
da ne mogu poduzeti ništa učinkovitije za zaštitu tih jadnih, ţivotno ugroţenih ljudi, koji su
svakodnevno i svakonoćno izloţeni sili i bezakonju naoruţanih uniformiranih skupina. Ali
lako moţete razumjeti da mi ne moţemo i ne smijemo ostati nijemi i slijepi na mnogostruke
zločine nad našim neduţnim i nezaštićenim vjernicima civilima, jer bi na taj način, iako
pasivno, sudjelovali u toleriranju zločina koji su po svim zakonima civiliziranih drţava
kaţnjivi."72
U pismu predsjedniku Republike Hrvatske, gosp. dr. Franji TuĎmanu, 22. svibnja 1995.,
biskup Komarica piše: "Vama je poznato da su ovdašnji Hrvati, njih gotovo 80.000, ostali bez
najvećega broja svojih izabranih političkih zastupnika, a time i bez osnovne praktične zaštite i
orijentacije. /…/. Sav teret i svu odgovornost za naše obespravljene i nezaštićene ljude

69
F. Komarica, U obrani obespravljenih, str. 418.
70
Isto, str. 432.
71
Isto, str. 507-508..
72
Isto, str. 461.
preuzeli su svećenici, redovnici, redovnice i banjalučki biskup. Svojim ustrajnim ţrtvovanjem
za svoje vjernike i sunarodnjake, /…/ neumornim propovijedanjem miroljubivosti, nenasilja i
praštanja, sačuvani su mnogi ţivoti, ne samo Hrvata, nego i Srba i drugih u ovome kraju."73
U pismu što ga je biskup Komarica uputio 22. lipnja 1995. veleposlaniku Republike
Austrije u Bosni i Hercegovini, gosp. Franzu Bogenu, piše: "Često sam kao biskup, jer nema
nikoga drugoga tko bi nas politički zastupao, morao podići svoj glas, kako kod srpskih, tako i
kod hrvatskih i bosanskih, ali i kod europskih političara u obranu i ponovno dobivanje
osnovnih ljudskih i graĎanskih prava i sloboda."74
Sasvim sigurno, na biskupu Komarici je leţao teret za koji je teško zamisliti da ga moţe
nositi jedan čovjek. Ali on ga je nosio iz dana u dan, i onda kad je i njemu samom prijetila
ţivotna opasnost (a to nije bilo jedanput, vidi npr. dopis general majoru Momiru Taliću, str.
408), nastojeći da uplašene ljude makar ohrabri i oţalošćene da utješi ako ih već nije mogao
učinkovito zaštiti ili im pruţiti neophodnu pomoć.
Koliko god je trpio zbog nasilnog progona svojih katoličkih vjernika i hrvatskog naroda, a
takoĎer i pripadnika drugih vjera i drugih naroda, poduzimao sve što je mogao da se
iseljavanje i progoni ljudi s njihovih ognjišta zaustavi, toliko se i kasnije zauzimao da se
omogući izbjeglicama i prognanicima povratak u njihovu domovinu, njihove zavičaje, njihove
stanove i kuče, a isto tako i da se povratnicima pruţi pomoć i da im se obnove uništeni stanovi
i teško oštećene ili potpuno porušene kuće, a isto tako i da se obnove ili podignu nove škole,
nove bolnice, nove crkve i ţupni pastoralni centri.

VI. POTICANJE NA PRAŠTANJE I POMIRBU

NAKON OBUSTAVE RATA

U vrijeme ratnih godina i strahota kojima su bili izloţeni Hrvati i katolici biskup se
zauzimao za prestanak zlodjela i za poštivanje ljudskog dostojanstva i temeljnih ljudskih
prava i graĎanskih sloboda, te za svakovrsnu humanitarnu pomoć stradalnicima. Kada je rat
zaustavljen trebalo je raditi na liječenju rana. Biskup Komarica je vrlo često u svojim
propovijedima, osobito na masovnijim okupljanjima vjernika u banjalučkoj katedrali, ili
prigodom svojih pastoralnih obilazaka ţupa u biskupiji, ili prognanih vjernika izvan biskupije,
isticao vaţnost i nuţnost opraštanja i pomirbe. To je bio predmet i više njegovih poslanica
kleru i vjernicima biskupije, a o tome je takoĎer govorio sudionicima raznih tribina.
Navodimo samo neke od njegovih misli ili intervenata.
Nakon što su se 5. studenoga 1998. u Biskupskom ordinarijatu u Banja Luci sastali
biskupi Katoličke crkve i episkopi Srpske pravoslavne crkve s područja Bosne i Hercegovine
te razgovarali o traţenju putova i načina uzajamne pomoći i kršćanske solidarnosti napose u
liječenju bolnih rana iz nedavnog rata, te odlučili da na to potaknu i svoj kler, biskup
Komarica je uputio 25. studenoga 1998. pismo pastoralnim svećenicima, u kojem, uz ostalo,
piše: "Sada je, Bogu hvala, opet došlo pogodnije vrijeme da se nekadašnja prijateljska
atmosfera ponovno uspostavlja, gdje god je to moguće. Iako znam da ste u stanju, a i voljni sa
svoje strane i iz ljubavi prema istome Boţanskom Učitelju Isusu Kristu pruţiti pravoslavnoj
braći bratsku i prijateljsku ruku praštanja, pomoći i solidarnosti, ja Vas dodatno molim da to
učinite i da nastojite to i tako ustrajno činiti! /…/. Potičem svakoga od Vas pojedinačno, kao i
sve zajedno da zaloţite sve svoje duhovne sile oko stvaranja ozračja mira, praštanja,
meĎusobnog poštovana i uvaţavanja, kao i bratske pomoći i solidarnosti kako s kršćanskom
pravoslavnom braćom, tako i sa svim drugim ljudima dobre volje." 75

73
Isto, str. 618.
74
Isto, str. 675.
75
Vrhbosna, 1998/4, str. 711.
 Biskup Komarica je 19. prosinca 1998. uputio boţićnu poruku svećenicima, redovnicima
i svim vjernicima biskupije, naslovljenu: "Oprostimo u svom srcu svima onima, koji su nas
uvrijedili, koji su nam zlo ili nepravdu učinili!" U toj poruci on govori o potrebi ljubavi prema
ljudima, te kaţe: "Ta ljubav prema drugim ljudima uključuje - kad je to potrebno - i praštanje,
pomirenje i iskreno nastojanje oko mira sa svim ljudima dobre volje. /…/. Slavljenje Boţića u
ovoj jubilejskoj Godini Boga Oca, /…/ potiče svakoga od nas - članova naše biskupijske
zajednice, ma gdje se i u kakvoj god se situaciji nalazili, da i mi u svome srcu oprostimo
svima onima, koji su nas uvrijedili, koji su nam zlo učinili.76 TakoĎer i u svojoj uskrsnoj
poruci svim vjernicima biskupije, od 18. travnja 2000., biskup Komarica ističe potrebu
opraštanja, pa piše: "Kao kršćani trudimo se da budemo što vjerodostojniji Kistovi sljedbenici
i njegovi svjedoci: /…/; da i mi - uz njegovu pomoć koju nam On uvijek pruţa - opraštamo
jedni drugima naše ljudske slabosti, krivnje, nepravde i grijehe koje jedni drugima činimo.
/…/. Naša biskupija i naša domovina trebaju posebno sada osvjedočenih glasnika Boţje istine
o čovjeku, Boţje ljubavi i milosrĎa prema čovjeku, trebaju glasnika praštanja, pomirenja i
istinskog mira, mira Uskrslog Krista! Hoće li nas takvih biti i koliko će nas takvih biti ovisi o
svakom od nas /…/."77
U svojoj korizmenoj poslanici, od 3. oţujka 2001., upućenoj svećenicima, redovnicima i
svim vjernicima, a koja je naslovljena. "Oproštenjem do trajnoga mira", biskup Komarica
iznova govori o potrebi opraštanja. Citirajući riječi pape Ivana Pavla II. (izrečene u
propovijedi, u Zagrebu 11. rujna 1994.): 'Traţiti oprost i sam oprostiti: tako bi mogla biti
saţeta zadaća koja je pred svima nama, ukoliko se ţele postaviti čvrste pretpostavke za
postizanje istinskog i trajnog mira u vašoj zemlji i biskupiji', biskup Komarica kaţe da ih
"nijedan od nas, ako se smatra pravim katolikom, ne bi smio ni prečuti, ni omalovaţiti".
Dalje biskup Komarica ističe: "Dosadašnje nas iskustvo uči da pravog, istinskog mira meĎu
ljudima, bilo da se radi o bračnoj, obiteljskoj, redovničkoj, crkvenoj ili društvenoj zajednici,
nema bez pomirenja, a pomirenja nema bez opraštanja. Opravdano se moţemo pitati: koliko
smo uistinu voljni i kadri drugima oprostiti i druge moliti za oproštenje."78
Preosvećeni pravoslavni episkop Zahumsko-hercegovački i Primorski, gosp. Grigorije,
organizirao je Konferenciju za mir, odrţanu 6. i 7 travnja 2002. u Trebinju, na koju je bio
pozvan i biskup Komarica. Budući da se pozivu nije mogao odazvati, poslao je svog
zastupnika, a takoĎer i uputio svoju kratku poruku, iz koje navodimo jedan kraći dio: "Pred
svim stanovnicima ove napaćene zemlje Bosne i Hercegovine, pa tako i pred nama, stoji
nezaobilazni zadatak sveobuhvatnog, kako duhovnog tako i materijalnog obnavljanja, stoji
zadatak nove izgradnje humanijeg i civiliziranijeg društva. Za nas, predstavnike vjerskih
zajednica, rad na duhovnoj obnovi je nuţan, bez alternative. Taj rad nuţno uključuje iskreno
nastojanje oko pomirenja na temeljima pravde, kajanja i praštanja. Praštanje i pomirenje su
nuţni preduvjeti za prijeko potreban istinski, pravedni, dugotrajni mir u ovoj zemlji i njezinu
okruţenju."79 U predavanju kojega je odrţao Vijeću Kongresa bošnjačkih intelektualaca ….,
naslovljenom: "Proces pomirenja i budućnost Bosne i Hercegovine", uz ostalo biskup
Komarica je kazao: "Moţda zvuči paradoksalno, ali je u biti istinito, da poziv na istinsko
pomirenje mora prvenstveno doći od strane onih koji su najviše propatili, koji su najveće ţrtve
nasilja i zlodjela. Razlog tome je jednostavan, jer zlodjelo moţe oprostiti samo ţrtva, a ne
počinitelj zlodjela. A bez oproštenja nema ni pravog pomirenja! Oni ljudi koji su počinili
zlodjelo mogu, a i trebaju, pokrenuti kod sebe samih proces kajanja, jer je griţnja savjesti i

76
Vrhbosna, 1999/1, str. 73.
77
Vrhbosna, 2000/2, str. 170-171.
78
Vrhbosna, 2001/1, str. 54.
79
Vrhbosna, 2002/2, str. 146.
osobno kajanje takoĎer jedan od nuţnih preduvjeta i od vitalnog su značenja za istinsko
pomirenje. /…/. Da ponovno doĎe do temeljitog pomirenja meĎu ljudima i narodima Bosne i
Hercegovine, kao i u cijeloj ovoj regiji, da doĎe do gradnje mostova suţivota meĎu susjedima,
potrebno je da se svi kojih se to tiče - konkretno, ovdašnje lokalno stanovništvo - meĎusobno
prihvate, i da shvate kakav je tko i što ga čini drugačijim od drugih. Temelj za njihovo
meĎusobno pomirenje mora biti ono što im je zajedničko, što jedni s drugima dijele. Dakle,
treba započeti s drugim i drugačijim, ne kao da je on neki daleki i tuĎi, nego kao svojim i sebi
bliskim."80
O pomirenju meĎu ljudima biskup Komarica govori i u uskrsnoj poruci od 14. travnja
2003., kazavši: "Pomirenje s ljudima pak uključuje molbu za oproštenje koju moramo uputiti
onima kojima smo nanijeli nepravdu ili štetu, i ujedno naše opraštanje onima koji su nama
učinili zlo ili nepravdu i koji nas mole za oproštenje."81

VII. JAVNA PRIZNANJA I ODLIČJA

DODIJLJENA BISKUPU KOMARICI

Hrabro i odlučno drţanje i dosljedno zauzimanje biskupa Komarice za sve stradalnike, za

mir i suţivot ljudi i naroda različitih nacija i vjera nije ostalo nezapaţeno u domaćoj i
svjetskoj javnosti. Dapače, bilo je uočeno i poznato, i nailazilo je na odobravanje, divljenje i
priznanje mnogih, kako na ratom zahvaćenim prostorima tako i u svijetu, kako iz crkvenih i
katoličkih krugova tako i od političkih struktura i svjetovnih organizacija i institucija.
Papa Ivan Pavao II., koji je u više navrata skretao pozornost svijeta i meĎunarodne
zajednice na ratne strahote i stradanja nevinih ljudi u Bosni i Hercegovini, pa i u Banja Luci i
banjalučkoj biskupiji, ukazivao na samoprijegorno, neustrašivo i časno drţanje biskupa Franje
Komarice. Tako je već 12. srpnja 1992., govoreći okupljenim vjernicima na Trgu sv. Petra o
stradanjima u Bosni i Hercegovini i u Banjoj Luci, istaknuo kako “vrlo zasluţni biskup Banje
Luke ... čini sve što je moguće da ublaţi patnje vjernika svoje biskupije, svećenika i redovnika
s kojima dijeli nevolje i strah”. 82 A u pismu što ga je 12. studenoga 1992. uputio svim
bosanskohercegovačkim biskupima, biskupu Komarici se obraća ovim riječima: “Predradgi
brate, Franjo Komarica, biskupe banjalučki, budi uvjeren u moje duboko suosjećanje u tvojem
teškom poslanju pastira koji su uvijek bio briţljiv da pohodiš zajednice svoje biskupije, da
podrţiš svećenike i vjernike, da se Kristovo stado ne rasprši unatoč zlostavljanjima kojima je
izvrgnuto.”83 Kada Papa nije mogao 8. rujna 1994. doći u pohod izmučenom Sarajevu, nakon
mise slavljene u rezidenciji Castel Gandolfu, uputio je pojedinačno pozdrave
bosanskohercegovačkim biskupima, pa tako i biskupu Komarici, rekavši: "Srdačno
pozdravljam monsinjora Franju Komaricu, pastira banjalučke biskupije, neustrašivog
branitelja katolika i uopće pučanstva toga kraja koje se, naţalost, silno smanjilo zbog
neljudske politike tzv. 'etničkog čišćenja'."84
O drţanju biskupa Komarice svoje su mišljenje iznijeli i neki ugledniji biskupi Katoličke
crkve. Tako je, govoreći u priopćenju za tisak o stanju u sjevernoj Bosni, ovakvu ocjenu dao
9. svibnja 1995. Karl Lehmann, biskup Mainza, i tada predsjednik Njemačke biskupske
konferencije: "Banjalučki biskup, Franjo Komarica, neprestano je nastojao skrenuti pozornost
svjetske javnosti na te dogaĎaje /…/. Katolička crkva je svoje vjernike na tom području,

80
Proces pomirenja i budućnost BiH, Izdavač: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca; Biblioteka: Posebna
izdanja, br. 63; Sarajevo 2000., str. 19-20.
81
Vrhbosna, 2003/2, str. 165-166.
82
Nagovor uz AnĎeoski pozdrav, Vatikanske dnevne novine: L'Osservatore Romano. 17.-18. kolovoza 1992.,
str. 4.
83
L'Osservatore Romano, 16.-17. studenoga 1992., str. 7.
84
L'Osservatore Romano, 9. rujna 1994., str. 6.
unatoč njihove bezizlazne situacije, suzdrţavala da ne pribjegnu nasilju. Ona je traţila prava
za sve progonjene, bez obzira na naciju i vjeru." A nadbiskup Newarka, i predsjednik
izvanrednog Vijeća biskupske konferencije USA za pomoć Crkvi u Srednjoj i Istočno Europi,
mons. Theodore Edgar McCarrick, koji je u više navrata dolazio u Banja Luku, 12. svibnja
1995. je izjavio: "Svojom stalnom osobnom predanošću evanĎelju ţivota i potrazi za mirnim
rješenjem sukoba u tome, ratom podijeljenom, području, biskup Komarica je jedinstveni
primjer i voditelj usred nacionalne mrţnje i slijepoga militarizma."85
Biskup Komarica je za svoje drţanje i djelovanje dobio i više javnih priznanja i odličja,
domaćih i meĎunarodnih civilnih institucija.86
Tako mu je 12. prosinca 1995. dodijeljena medalja Radne skupine Europske Zajednice za
humanitarnu pomoć (Eurpean Community Task Force /ECTF/), "za osobni doprinos u
pomaganju ljudima u potrebi na banjalučkom području i za sveukupno njegovo nastojanje da
ublaţi patnje naroda u svojoj biskupiji." U obavijesti o odluci da se odličje dodijeli biskupu
Komarici, voditelj spomenute ustanove, gosp. Francisco Martinez-Esparza, 1. prosinca 1995.
piše: "Duboko poštujući sve Vaše napore u pruţanju pomoći manjinama na području Banja
Luke kao i Vaš osobni doprinos u pruţanju pomoći onima kojima je ona najpotrebnija, čast
mi je izvijestiti Vas da sam, kao šef Radne skupine Europske Zajednice - ECTF odlučio
dodijeliti Vam medalju ECTF-a".
Savez katoličkih studentskih društava za socijalne znanosti i socijalnu djelatnost u
Njemačkoj UNITAS 2. svibnja 1997. je dodijelio biskupu Komarici svoju nagradu "Heinrich-
Pesch-Preis" za posebne zasluge u ostvarenju katoličke socijalne nauke i temeljnih vrijednosti
europske kulture. U priopćenju o dodjeli te nagrade, 23. srpnja 1996., stoji: "Vi ste svojom
ustrajnošću, svojom socijalno-karitativnom djelatnošću prema nevoljnicima, bez razlike na
etničku i vjersku pripadnost, i svojim zauzimanjem za dostojanstvo i prava svih ljudi vidljivo
pokazali u čemu se sastoji socijalna nauka Crkve. /…/. Vi ste doprinijeli da za mnoge postane
ţivim ono što Ivan Pavao II. neprestance naglašava, naime, da je 'čovjek put Crkve', i da
Crkva u svom socijalnom naviještanju ide za tim da se za sve ljude ove zemlje postigne
sloboda, mir i socijalna pravda u mjeri u kojoj je to uopće moguće."
Srpsko graĎansko vijeće Bosne i Hercegovine, Fondacija za ljudska prava i meĎuetničku
toleranciju, sa sjedištem u Sarajevu, dodijelilo je biskupu Komarci 22. lipnja 1997. povelju
"za izuzetan doprinos u borbi za ljudska prava i multietničku toleranciju u ratnom periodu
1992.-1995. u Bosni i Hercegovini."
Grupa europskih narodnih stranaka (kršćanski demokrati) Europskog parlamenta
dodijelila je u Strasbourgu, 16. prosinca 1997., biskupu Komarici medalju Robert Schuman u
"znak priznanja za njegovo djelovanje u sluţbi europske integracije."
Helsinški komitete za ljudska prava u Bosni i Hercegovini dodijelio mu je za godinu
1998. povelju "za izuzetan doprinos na polju ljudskih prava."
Stalni komitet MeĎunarodne lige humanista, pod predsjedanjem gosp. Helmuta Moritza,
dodijelio je 1999. biskupu Komaricu povelju humanizma "za doprinos u izgradnji
demokracije, povjerenja i tolerancije koji se temelje na humanističkim načelima."
Fondacija Coudenhove-Kalergi, kojoj predsjeda gosp. Alois Mock, 12 travnja 2002. je
dodijelila Europsku nagradu Coudenhove-Kalergi 2002. biskupu Komarici, za kojeg se kaţe
da je "postao simbol kršćanskog heroizma i mirnog otpora protiv vladavine terora militantnog
nacionalizma."
U najnovije vrijeme biskup Komarica je odlikovan od Europskog senata časti, sa
sjedištem u Antwerpenu, koji ga je primio za svoga člana "pro pace et unitate, e meritu et
honoris causa", a svečanost dodjele odlikovanja odrţana je 1. veljače 2004.

85
IKA-Vijesti, Zagreb, br. 20/95, 18. svibnja 1995., str. 7.
86
Plakete i Povelje o tome mogu se vidjeti u Biskupskom Ordinarijatu u Banjoj Luci.
 Mislimo da u ocjeni djela biskupa Komarice osobitu teţinu imaju riječi gospoĎe Doris
Pack, predsjednice Odbora Europskog parlamenta za odnose s jugoistočnom Europom, koja je
u travnju 1996., na povratku iz Banja Luke, o biskup Komarici izjavila: "Biskup je, kao i
uvijek, vrlo kreativan i aktivan. Vrlo je čvrst u svom uvjerenju da postigne pomirenje. On ne
misli samo na Hrvate, misli i na Srbe i na Muslimane. /…/. On ţeli postići ono što je nekada
bilo – zajednički suţivot na cijelom širem banjalučkom području. Upravo stoga od njega
nikada nećete čuti niti jednu lošu riječ o Srbima kao narodu; on se trudi da shvati njihove
probleme. Jedino što biskup traţi jest razumijevanje za preostale Hrvate i mogućnost povratka
za one koji se ţele vratiti."87

87
IKA-Vijesti, br. 18/96, 2. svibnja 1996., str. 8.