PROIZVODNJE I TROŠKOVI S OSVRTOM NA UTJECAJ ICT NA

MIKROEKONOMIJU (sažetak 4. nastavne cjeline iz Osnova ekonomije)

Doc.dr.sc. Ksenija Vuković

4.1. Troškovi u ekonomiji

Za proizvodnju je potreban utrošak inputa (rada, kapitala, materijala, energije) a njihov

novčani ekvivalent predstavlja trošak.

Mjerenje troškova: ekonomisti mjere i eksplicitne i implicitne (oportunitetne) troškove.

Eksplicitni troškovi su oni koji se mogu direktno iskazati, odnosno predstavljaju novčani
izdatak za poduzeće, a implicitni ne predstavljaju novčani izdatak, već su posljedica određene
odluke. Odnose se na oportunitetne troškove.

Kratkoročni troškovi: da bi minimizirali troškove u kratkom roku, poduzeća prilagođavaju

varijabilne faktore (poput rada), ali ne mogu prilagoditi fiksne faktore (npr, kapital).
Dugoročni troškovi: dugoročni je trošak jednak ili manji od kratkoročnog jer je poduzeće
fleksibilnije u dugom roku: događaju se tehnološke promjene, radnici i menadžeri uče na
iskustvu.

Za potrebe ekonomske analize i razumijevanje poslovanja potrebno je razlikovati fiksne i

varijabilne troškove. Kriterij podjele u ovom slučaju ponašanje troškova u ovisnosti o
količini proizvoda koju poduzeće proizvodi.
Fiksni troškovi su koji se ne mijenjaju bez obzira na količinu proizvoda, npr. trošak plaća
menadžera, trošak amortizacije (gubitak vrijednosti strojeva zbog uporabe ili zastarijevanja)
itd.
Varijabilni troškovi mijenjaju se ovisno o količini proizvoda (npr. troškovi materijala).

Nepovratni (nataloženi) troškovi (sunk cost) – trošak koji ne omogućuje alternativnu

uporabu inputa u koji su uložena sredstva. Npr. ako poduzeće kupi opremu koja može
poslužiti isključivo za proizvodnju onog za što je konstruirana i za koju svrhu je namijenjena,
dakle nema adekvatnu alternativu korištenja, tada je to nepovratni trošak (tvornica Vartilen u
Varaždinu). Nema alternativne uporabe pa je oportunitetni trošak nula. Trošak koji je učinjen
i ne može se promijeniti treba zanemariti kod donošenja poslovnih odluka.

Transakcijski troškovi su troškovi koje ekonomski subjekti imaju u procesu usuglašavanja i

primjene pogodbe (npr. da bismo se sporazumjeli ili sklopili posao s osobom koja ne govori
isti jezik, potrebno je angažirati prevoditelja).

4.2. Odnos ukupne, prosječne i granične veličine u ekonomskoj analizi

U ekonomskoj analizi koristimo kategorije ukupne, prosječne i granične veličine. Utvrđeni

odnosi između ukupnih, prosječnih i graničnih veličina vrijede bez obzira izražavaju li
veličine prihoda, troškova, proizvodnje, ili bilo kojih drugih varijabli kod kojih se mogu
definirati prosječne i granične veličine.

U tablici 4.1. je primjer ukupnog, prosječnog i graničnog proizvoda, koji se dobiva na

određenoj površini obradive zemlje, ulaganjem različite veličine rada, odnosno broja radnika.

Tablica 4.1. Ukupni, prosječni i granični proizvod

Broj radnika Ukupni proizvod Prosječni proizvod Granični (marginalni)

proizvod
(T- total) (A- average)
(M- marginal)

(1) (2) (3 = 2 : 1) (4 2 i 2 i-1 )

0 0 0 0

1 10 10 10

2 30 15 20

3 60 20 30

4 80 20 20

5 90 18 10

6 96 16 6
Prva dva stupca pokazuju koliku će proizvodnju dati različiti broj angažiranih radnika na
određenoj površini obradive zemlje. Prosječni proizvod jednostavno se dobiva dijeljenjem
ukupnog proizvoda s brojem radnika te označava ostvarenu proizvodnju po radniku, odnosno
njihovu poduktivnost ili proizvodnost. Granični proizvod dobiva se oduzimanjem prethodnog
od sljedećeg sukcesivnog člana iz stupca «ukupan proizvod», što znači da granični proizvod
pokazuje za koliko svaki dodatni radnik povećava proizvodnju.

O odnosima između ukupne prosječne i granične veličine postoji 6 osnovnih stavova:

1. ukupna, prosječna i granična veličina uvijek su jednake za prvu jedinicu,

2. ukupna veličina uvijek je zbroj dotadašnjih graničnih veličina,
3. ako prosječna veličina raste, granična veličina veća je od prosječne,
4. ako prosječna veličina opada, granična veličina manja je od prosječne,
5. kad prosječna veličina dostiže maksimalnu ili minimalnu vrijednost, granična veličina
jednaka je prosječnoj,
6. dodatak neke fiksne vrijednosti ukupnoj veličini ne utječe na graničnu veličinu.

4.3. Ukupni, prosječni i granični (marginalni) troškovi

Ukupni trošak je tržišna vrijednost svih inputa koje poduzeće koristi u proizvodnji:

TC=FC+VC

te predstavlja zbroj ukupnog fiksnog i ukupnog varijabilnog troška.

Prosječni ukupni trošak jednak je ukupnom trošku podijeljenom s količinom proizvoda:

ATC= TC/Q

Granični trošak je povećanje ukupnog troška koje nastaje proizvodnjom dodatne jedinice
proizvoda:
MC= TC/ Q
4.4. Granični troškovi u proizvodnji informacijskih dobara

Pojava, primjena i proizvodnja ICT dovela je do određenih novih pojava na području teorije
troškova – neki su troškovi u svom značenju i interpretaciji dobili osobitu važnost u novim
uvjetima, kao što su granični (marginalni troškovi). Granični trošak se pojavljuje sa svakom
dodatnom jedinicom proizvoda, no s pojavom informacijskih dobara taj trošak dobiva osobito
značenje, obzirom da se smanjuju troškovi dodatne jedinice proizvoda (npr. skupo je
proizvesti nosač zvuka ili knjigu, ali svaki dodatni nosi relativno mali trošak, kod
informacijskih dobara glavi je trošak tzv. prve kopije (first copy cost) i praktično se približava
nuli.

4.5. Troškovi vezani uz korištenje ICT - troškovi promjene dobavljača (switching costs)

Osim nove interpretacije , odnosno dobrih primjera niskih graničnih troškova praksa uporabe
ICT dovela je do novih pojmova vezanih uz troškove zamjene dobavljača (switching costs) i
uz to također povezan pojam blokiranja ili zaključavanja kupca (lock-in). Na mnogim
tržištima kupci se suočavaju s neizbježnim troškovima pri zamjeni dobavljača. Trošak koji za
potrošača nastaje uslijed promjene dobavljača, brenda ili proizvoda. Ti su troškovi većinom
monetarne (novčane) prirode, ali mogu biti vezani uz psihološke efekte, napor koji treba
ulagati ili uz trošenje vremena.

Troškovi zamjene (switching costs) mogu biti prouzročeni potrebom za kompatibilnošću s

drugim korisnicima (to su mrežni efekti), i/ili s postojećom opremom, transakcijskim
troškovima, troškovima učenja, troškovima pretraživanja, psihološkim troškovima promjene
brenda kao i umjetnim troškovima promjene (induciranima od strane prodavača).1
Suočavajući sa s troškovima zamjene, kupcu se čini skupim promijeniti dobavljača i nastojat
će kupovati od istog dobavljača cijelo vrijeme. Transakcijski troškovi su troškovi koji se
pojavljuju kad treba započeti odnos s novim dobavljačem, a ponekad uključuje i troškove koji
su potrebni da se okonča suradnja s postojećim dobavljačem. Troškovi učenja predstavljaju
napor koji treba uložiti kupac da bi dostigao isti nivo udobnosti ili pogodnosti s novim
proizvodom u odnosu na ono što je imao sa starim proizvodom. Umjetni troškovi zamjene
nastaju smišljenim akcijama poduzeća : popusti na ponovljene kupnje, nagrade itd. Pored ovih
eksplicitnih troškova, postoje i implicitni troškovi promjene vezani uz sklonosti u
odlučivanju, primjerice sklonost nepromijenjenom stanju (status quo) te odbojan stav prema
riziku, osobito kad kupac nije siguran u kvalitetu ostalih proizvoda ili brendova. Primijećeno
je da troškovi promjene mogu utjecati na niz važnih elemenata konkurentnosti. Na primjer,

1
Vidi: Klemperer (1987:375-394)
troškovi promjene mogu biti vezani uz cijene, odluke o ulasku, modele difuzije novog
proizvoda i cjenovne ratove.2

4.6. Proizvodna funkcija

Proizvodna funkcija pokazuje koliko je moguće maksimalno proizvesti outputa (proizvoda)

uz zadanu količinu inputa. Radi jednostavnosti pristupa pretpostavimo da u proizvodnju
ulažemo samo dva inputa – rad i kapital proizvodna funkcija glasi:

Y= f (K,L)

gdje je K oznaka za kapital, a L oznaka za rad (engl. labour)

Kako će se mijenjati proizvodna funkcija, odnosno kakav će biti odnos outputa i inputa,
ovisno o tome kako i koliko mijenjamo ulaganje inputa, razmotrit ćemo dvije situacije:

1. mijenja se ulaganje jednog proizvodnog faktora (inputa) dok ostali proizvodni faktori
ostaju neizmijenjeni
2. mijenja se ulaganje svih proizvodnih faktora proporcionalno

Što se događa u 1. slučaju? Kako se povećava ulaganje jednog proizvodnog faktora (npr.
rada), a drugi ostane nepromijenjen (kapital) granični proizvod (prinos) će se sa svakom
dodatnom jedinicom uloženog rada granični proizvod će se smanjivati (vidi tablicu 4.1.).

Tu pojavu, koja vrijedi za većinu proizvodnih procesa, nazivamo zakonom opadajućih

graničnih prinosa.

U drugom slučaju kad se proporcionalno povećava ulaganje svih proizvodnih faktora moguće
su trojake posljedice na promjenu outputa:

a) output se povećava više od uloženog – rastuće ekonomije obujma

Udvostručenjem količine svih inputa količina proizvodnje bit će više nego udvostručena –
kroz veći obujam proizvodnje menadžeri i zaposlenici specijaliziraju se u svojim poslovima te
koriste bolje strojeve te veće tvornice (npr. tekuća traka za sastavljanje automobila je slučaj
rastućih prinosa).

2
Vidi: Klemperer (1987), Beggs i Klemperer (1992), Farrell i Shapiro (1985).
 b) output se povećava jednakim tempom – konstantne ekonomije obujma

Udvostručenjem količine svih inputa količina proizvodnje bit će udvostručena – veličina

pogona ne utječe na produktivnost (produktivnost je uobičajena mjera efikasnosti rada u
proizvodnji, iako možemo govoriti i o produktivnosti drugih faktora – kapitala, kao i o
ukupnoj faktorskoj produktivnosti; produktivnost je pokazatelj prosječnog proizvoda po
radniku).

c) output se povećava manje u odnosu na povećanje inputa – opadajuće ekonomije

obujma

Udvostručenjem količine svih inputa količina proizvodnje bit će manje nego udvostručena – u
velikim pogonima može doći do smanjenja produktivnosti rada i kapitala, najčešće zbog
poteškoća u organizaciji i upravljanju velikim sustavima – npr. problemi koordinacije radnih
zadataka i komunikacije.

Ekonomije obujma u području informacijskih dobara postoje i na strani ponude i na strani

potražnje. Zbog lakoće reproduciranja mali je granični (marginalni) trošak, a ponuda je
gotovo savršeno elastična. Međutim, fiksni troškovi proizvodnje prve jedinice proizvoda su
visoki, a mogu postati i nepovratni.

Kod korištenja dobara koji proizlaze iz informcijsko-komunikacijske tehnologije, ekonomije

obujma na strani potražnje nazivamo mrežnim eksternalijama. Što je više korisnika u mreži,
veća je korist za svakog korisnika (bankomat, e-mail i dr.), iako se mogu pojaviti i negativne
eksternalije (zagušenost uslijed prevelikog broja korisnika na mreži).
Dodatak: Skraćeni pregled troškova

Pojam Definicija Skraćeni opis

Eksplicitni troškovi
Implicitni troškovi
Fiksni troškovi
Varijabilni troškovi
Ukupni trošak
Prosječni fiksni trošak
Prosječni varijabilni trošak
Prosječni ukupni trošak
Granični trošak
Troškovi koji zahtijevaju
novčani izdatak poduzeća
Troškovi koji ne zahtijevaju
novčani izdatak poduzeća
Troškovi koji se ne mijenjaju FC
s promjenom proizvedene
količine proizvoda
Troškovi koji se mijenjaju s VC
promjenom proizvedene
količine proizvoda
Tržišna vrijednost svih inputa TC=FC+VC
koje poduzeće koristi u
proizvodnji, zbroj fiksnog i
varijabilnog troška
Fiksni troškovi podijeljeni s AFC=FC/Q
količinom proizvodnje
Varijabilni troškovi AVC=VC/Q
podijeljeni s količinom
proizvodnje
Ukupni troškovi podijeljeni s ATC=TC/Q
količinom proizvodnje
Povećanje ukupnog troška MC=∆TC/∆Q
koje nastaje proizvodnjom
dodatne jedinice proizvoda:

Korištena literatura:

Beggs, A., Klemperer, P., Multi-period competition with switching costs, Econometrica, vol. 60, br. 3,
str. 651-666, 1992.

Benić, Đ., Osnove ekonomije, Školska knjiga, Zagreb, 2004.

Karić, M., Mikroekonomika, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek, 2006.

Klemperer, P. , Markets with consumer switching costs, Quarterly Journal of Economics, vol.102, br.
2, str.375-394, 1987.

Kovačević, B., Osnove poslovne ekonomije, Mikrorad, Zagreb, 2001.

Mankiw, N. G., Osnove ekonomije, Mate i Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta, Zagreb,
2006.

Pindyck R. S., Rubinfeld, D.L., Mikroekonomija, Mate d.o.o., Zagreb, 2005.

Samuelson, P., Nordhaus, W., Ekonomija, 18. izdanje, Mate, Zagreb, 2007.