AQUAE IASAE

Današnje varaždinske toplice ostatci su drevnog središta domaćih Jaza. U

rimsko doba, toplice su nosile naziv Aquae Iasae što u prijevodi znači Jaške
toplice. Sustavnim istraživanjem otkriveni su ostatci građevinskog sklopa s
hramovima kapitolijskog trojstva te prostora s glavnim izvorom i elementima
reprezentativno uređenog zdenca ljekovite vode te kupališnim zgradama koje su
u kasnom razdoblju Rimskoga carstva dobile kršćansku namjenu. Pronađene
natpise datiramo u 4.stoljeće. njihova namjena je bila da budu uzidani, usađeni
ili na drugi način učvršćeni uz zidnu plohu u nekom javnom prostoru Jaških
toplica, najvjerojatnije u jugoistočnom dijelu trijema podignutog oko termalnog
izvora. Svetište Aquae Iassae do sada je jedino poznato svetište u Panoniji u
kojem su štovana sva tri omiljena božanstva cara Karakale- Apolon, Episkulap i
Serapis pa je car možda ondje tražio ozdravljenje ili savjete proročanstva. U 4.
stoljeću u doba Konstantina, dolazi do velike obnove kompleksa zbog stradanja
u požaru. Ponovnom izgradnjom nije se značajno promijenio izgled svetišta što
ukazuje na to da nije došlo do promjena ni u religijskom životu.

Vitruvije, forumi: središte javnog i političkog života, odraz najviših

arhitektonskih dostignuća u izgradnji grada, mjesto održavanja priredbi, čak i
gladijatorskih borbi.
Sačuvani forumi nalaze se u Dokleji, Jaderu (Zadar), Puli, dok samo obrise
foruma vidimo u Saloni. Na forumu su se nalazile sve važne ustanove: tribunali
smješteni u bazilike, bazilike, škole, kurije, razna kulturna mjesta. Često se
forum nalazio na sjecištima glavne poprečne i glavne uzdužne ulice (Cardo i
Decumanus).
Forum u Dokleji nalazi se u srednjem dijelu grada do sjevernog bedema.
Orijentacija je približno sjever–jug, a uz to svojom južnom stranom prati liniju
glavnog dekumana. Središnji pločnik je kvadratne osnove, koji je i inače
karakterističan za zatvorene komplekse. Omeđen dvama stepenicama i za toliko
je bio niži od okolnih površina.
Pseudo-Skilak, u znanosti uobičajen pseudonim anonimnoga zemljopisca (Grčka, IV. st.
pr. Kr.). Njegovo djelo Peripl zemlj. je prikaz sredozemnih obala u obliku priručnika za
priobalnu plovidbu, s podatcima o lukama, udaljenostima, stanovništvu i otocima. Pripada
knjiž. rodu periplâ (grč. περίπλοι: oplovbe). Njegova prvotna jezgra, kojoj je u rukopisnoj
predaji mnogo toga naknadno dopisivano, nastala je oko 350. pr. Kr., te ne može biti (kako se
to prije držalo) djelo pravoga Skilaka (Σκύλαξ) iz Kariande, grč. pomorca i zemljopisca iz
VI–V. st. pr. Kr., koji je po nalogu perz. kralja Darija oplovio i opisao obale od ušća Inda do
današnjega Sueza. U dijelu teksta koji opisuje istočnojadransku obalu od Istre do Epira
Pseudo-Skilak navodi uz ostalo da između Veneta i Liburna ima narod zvan (H)istri i rijeka
→ Istar te da plovidba uz istar. obalu traje dan i noć. Tomu je podatku dopisano da uz
liburnsku obalu postoji i otok → Istrida. Iako ponavlja mitske podatke o Istru – Dunavu i
Istridi, Pseudo-Skilakov je zapis važan za pov. zemljopis Istre zato što potvrđuje škrti i
mnogo stariji Hekatejev podatak o Istrima u Jonskome zaljevu i što ga proširuje podatkom o
istar. sjeverozap. i sjeveroist. susjedima. Prijevod dijela Periplusa koji govori o istočnoj
jadranskoj obali:[uredi VE | uredi]Nakon Veneta je narod Histra i rijeka Istros (rijeka Mirna).
Putovanje duž obale Histra traje dan i noć.Nakon Histra je narod Liburna. A u ovog su naroda
gradovi uz more Lias, Idassa, Attienites, Dyyrta, Aloupsoi, Olsoi, Pedetai, Hemionoi.
Liburnima vladaju žene i žene su slobodne od muškaraca, te se miješaju sa svojim vlastitim
robovima i s muškarcima sa susjednih područja. Na ovom su području sljedeći otoci kojima
znam imena, a mnogo ih je i bez imena: Istris, otok od 210 stadija i širine 120, Elektrides
(kvarnerski otoci), Mentorides (Rab, Pag i okolni otoci), i ti su otoci veliki, zatim rijeka
Katarbates (Krka). Putovanje duž Liburnske obale traje dva dana.Nakon Liburna je
narod Ilira, a Iliri žive uz more sve do Chaonie kod Kerkyre i otoka Alkinosa. A tamo je grčki
grad imenom Herakleja, s lukom. Barbari, zvani Lotofagi, su ovi: Hierastamnai, Boulinoi i
Hylloi. A ovi kažu da ih je Hyllos, Heraklov sin naselio, i oni su barbari. A nastavaju
poluotok malo manji od Peloponeza. Boulinoi žive pored njih. A Boulinoi su Ilirski narod. A
obalno putovanje od područja Boulinoia do rijeke Nestos (rijeka Cetina) traje dugi dan.A od
Nestosa putovanje slijedi zaljev. I cijeli taj zaljev zove se Manios. I obalno putovanje traje
jedan dan. A u tom su zaljevu otoci, Proteras (Drvenik Veli), Krateiai (Brač), Olynta (Šolta). I
oni su jedan od drugoga udaljeni dva stadija ili malo više. Zatim su Pharos (Hvar) i Issa (Vis).
Jer ovdje je Novi Pharos (Stari Grad na Hvaru), grčki otok, i otok Issa, i to su grčki gradovi.
Prije plovidbe duž obalu do rijeke Narone (rijeka Neretva), mnogo se zemlje izbočuje vrlo
mnogo prema moru. I tu je otok blizu obalnog područja, čije je ime Melita (Mljet), i drugi
otok blizu njega, čije je ime crna Korkyra (Korčula). I taj otok se pruža duž jednog poluotoka
s obalnog područja, a s drugim poluotokom dolazi prema rijeci Naroni. A od Melite udaljen je
20 stadija, a od obalnog područja 8 stadija.Nakon Nestijaca je rijeka Narona (Neretva), i put u
Naronu nije uzak, jer čak i trirema ulazi u nju, i drugi brodovi do gornjeg trgovačkog grada
koji je od mora udaljen 80 stadija. Tamo su Manijci, po narodnosti Ilirci. Tamo je jezero,
veliko, prema unutrašnjosti od trgovačkog grada, i jezero se pruža do Ilirskog naroda
Autariatai. I tamo je otok u jezeru od 120 stadija i zemlja je na otoku vrlo dobro obrađena. I iz
tog jezera teče rijeka Narona, Od Narone do rijeke Arion dan je putovanja, a od rijeke Arion
do rijeke Rhizous putovanje od pola dana. Kadmosovo i Harmonijino kamenje je ovdje i
svetište nedaleko od rijeke Rhizous. Od rijeke Rhizous do Bouthoe putovanje (...) i trgovački
grad.
GRČKO-ILIRSKI NOVCI Poznata ostava grčkoga novca iz Škudljivca kod Staroga Grada na otoku Hvaru,
otkrivena 1835. godine. Ostava je još uvijek nedovoljno istražena. Sastoji se od brončanog novca
gradova Farosa, Farosa s prekovima IONIO i Herakleje, a datira oko 330.-320. god. pr. Kr. Ostava se
sastoji od brončanog novca gradova Farosa, Farosa s prekovima IONIO i Herakleje, a datira oko 330.-
320. god. pr. Kr. i predstavlja jedan od najranijih i najznačajnijih dokaza o postojanju kovnica novca u
4. st. pr. Kr. u srednjoj Dalmaciji (Visonà 1988:22). Velika nominala, prekov isejskim žigom - Jonijeva
glava, natpis IONIO, dupin (prekovan na farski novac, Zeusova glava, jarac, natpis ΦΑ) 344.–330. g. pr.
Kr Iako je još uvijek nedovoljno istražena, svojim sadržajem omogućuje dobar uvid u opću tipologiju,
kronologiju, rasprostranjenost, metrološke i stilističke karakteristike te kontinuitet djelovanja tih
kovnica. Ostavu je 1835. god. slučajno otkrio mjesni težak Nikola Buratović, Nicolò Burattov, zvan
Massan (nekoć zvan Tommaso), u šumovitom polju zvanom Škudljivac 2 , udaljenom oko 4 km
istočno od Staroga Grada (Pharos), na neidentificiranoj lokaciji koja se prema Kubitscheku nalazila
nedaleko od posjeda numizmatičara Petra Nisitea/Niziteo3 (Kubitschek 1897:161). Prema Ljubiću,
rođenom Hvaraninu, koji je još kao mlad često boravio u Nisiteovom domu, u kojem je dobio poticaje
za nastavljanje Nisiteova djela, taj je lokalitet bio vinograd (Rendić- Miočević 1970:354; Zaninović
2008:145). Rački također smatra da je riječ o vinogradu te ga opisuje kao „vinograd na zemljištu
staroga Hvara“.4 zbirka grčko-dalmatinskog novca prodana je (oko 150 komada) austrijskom
numizmatičaru Teodoru Ungeru, a s njom i novci Dimala, Herakleje, Farosa, Isse i kralja Baleja
(Ballaios). Unger je na osnovi Nisiteove zbirke izgradio vlastitu poveliku zbirku grčko-dalmatinskog
novca koju je opisao G. Kubitschek 1897. (priopćenje izloženo u Numizmatičkom društvu u Beču) u
splitskom Bulletinu1 U tipologiji grčkog novca poznata je česta praksa preuzimanja tipova novca
matičnog grada u novoosnovanim kolonijama pa tako imamo prikaz koze na novcu Parosa, odnosno
jarca na novcu Farosa. Tijekom 4. st. pr. Kr. kovao se farski brončani novac tipa Zeus/jarac/ legenda
ΦΑΡΙΩΝ u dvije nominale: većoj – hemilitra i manjoj – trias U farskoj su kovnici prekivane i farske
emisije (Zeus/jarac) s isejskim žigovima, koje uz glavu Jonija imaju i natpis IONIO, a na reversu dupina
bez valova (k. br. 47–55). Među njima nalazimo primjerke koji nisu u potpunosti prekovani, već imaju
prekovane averse i neprekovane reverse (k. br. 56, 57). U toj skupini, s natpisom IONIO, samo je
jedan prekovani farski primjerak koji u odsječku ima legendu ΦΑ (k. br. 58), za razliku od ostalih koji
su u odsječku bez legende. Novac Herakleje, grčke kolonije u srednjoj Dalmaciji koja je još
neidentificirana, a spominje se u Pseudo–Skilakovu spisu Periplus, zastupljen je sa 29 primjeraka.
Postojanje Skilakove Herakleje utvrđeno je velikom količinom novca koji se nalazi na dalmatinskoj
obali, a drugdje se jedva pojavljuje. Najviše je novca ove kovnice otkriveno na otoku Hvaru pa bi se
prema tome moglo pretpostaviti da se kovnica nalazila na tom otoku (Kos 1998: 135). Međutim,
nalazi heraklejskog novca zabilježeni su i na susjednom otoku Braču (Mirnik 1979: 11). Prema nekim
razmišljanjima, nalazila se na mjestu današnjega grada Hvara, među ostalim, i zbog dobre luke
(Zaninović 1992: 35-48). Kovnica je u 4. st. pr. Kr. kratkotrajno djelovala, a u njoj je, prema sirakuškoj
novčanoj mjeri, emitiran brončani novac triju vrijednosti. Veliki H. GÖRICKE-LUKIĆ: Ostava grčkog
novca iz Škudljivca na otoku Hvaru, VAMZ, 3. s., XLV (2012) 314 i srednji na aversu imaju Heraklovu
glavu pokrivenu lavljom kožom, a na reversu njegove atribute luk i toljagu s legendom. Teški je novac
vjerojatno iskovan prije novca dviju nižih vrijednosti
AEQUUM Čitluk, selo oko 5 km sjeverno od Sinja; 490 st. (2011). Na području
sela bio je rimski municipij, koji je za cara Klaudija (41–54) postao rimskom
kolonijom (colonia Claudia Aequum). Sačuvani su ostatci zidina (mjestimice
visoki do 2 m), foruma te vjerojatno termalne građevine; istočno od grada bila
je nekropola (natpisi). U Aequumu su nađeni vrsni primjerci antičke skulpture:
mramorni kipovi Hekate i Herakla (monumentalna glava), mramorni lik Fortune
(bez glave) koja sjedi te dio carskoga kipa. Uz Aequum se vežu i spomenici
nađeni u bližoj okolici, rađeni u jednoj drugoj tradiciji, a prikazuju poznate
likove iz domaćega ilirsko-delmatskoga kulta (Silvan, Dijana). Današnji Čitluk
nalazi se u neposrednoj blizini grada Sinja i na rubnom području
njegovog prostranog Sinjskog polja. U antičko vrijeme dosegao je
doseljenjem rimskih vojnika, odnosno, kolonista sredinom 1.st.po.Kr.
status agrarne veteranske kolonije, osnovane za vrijeme vladavine
cara Klaudija (41.-54.godine) koja po njemu i nosi sluzbenu carsku
titulaturu grada colonia Claudia Aequum, kao jedino naselje takvog
stupnja u unutrašnjosti rimske provincije Dalmacije. Grad četvrtasta
oblika odlikuje klasični antički urbanizam (urbs quadrata) s pravilnim
ortogonalnim rasterom ulica, brojnim javnim građevinama te gradskim
fortifikacijama kao atributom antičkog grada. To je posljednje rimska
kolonija utemeljena na istočnojadranskoj obali, odnosno, u njoj
gravitirajućem području. Dotičan grad također je pravilno strukturiran, sa
središtem i forumom na križanju karda i dekumana. Aequum je zapravo
je središte širega okolnog područja na kojem žive kolonisti, gdje pretežu
javni sadržaji i gdje ima malo prostora predviđenog za stanovanje.
Kolonisti iz okolice u naseobini zadovoljavaju svoje upravne, kulturne,
religijske kao i društveno-rekreacijske potrebe. Također se na području
rimskog Aequuma pretpostavlja postojanje građevine amfiteatra,
namijenjene za priređivanje surovih i krvavih gladijatorskih igara.
NARONA Smatra se da je u vremenu 4.-2. st. pr. Krista na području Narone bilo naselje i
trgovište s grčkim i greciziranim stanovništvom. Naronu prvi spominje grčki povjesničar Pseudo
Skilaks u 4. st. pr. Kr., pišući da je Neretva plovna do emporija (pristaništa), koje je očito bilo u
Naroni. Teopomp, o kojemu piše geograf Strabon, kaže da su u Naroni grčki trgovci prodavali
keramičke proizvode. Kako se radilo o stanovništvu koje je bilo lojalno Rimu nije čudo da je
Narona više puta bila polazište vojnih pohoda Rimljana protiv pobunjenih Delmatao čemu govore
povijesni zapisi. U 1. st. pr. Kr. ovo naselje postaje Colonia Iulia Narona - rimska kolonija Narona.
Narona postaje vojno, upravno, sudsko i kulturno središte Naronitanskog okruga. Osim trgovine
bilo je razvijeno i graditeljstvo, kiparstvo i slikarstvo. Nepokorni Delmati tjerali su Rimljane na
stalne vojne pohode, a s vojskom su stizali i trgovci što je dodatno učvršćivalo položaj Narone
kao važna trgovišta. U takvu okružju raslo je i bogatstvo pa je logično da su se u Naroni mogle
graditi luksuzne građevine, podizati skupocjeni kipovi.Narona se vjerojatno protezala u opsegu od
25 hektara, što znači na dobar dio današnjega močvarna predjela. Imale je izgrađene prometnice
prema Saloni i Epidaurumu. Zgrade su podizane od tesana kamena i opeke, krovna cigla uvozila
se iz Italije (Pansiana, Ambrosiana i dr.).Pitanje propasti Narone predmet je mnogih istraživanja.
Spominju se kataklizme, provale Slavena i Avara. Prof. Emilio Marin smatra da se Narona
jednostavno ugasila. Zna se da je Naronska biskupija postojala još u prvoj polovini šestoga
stoljeća jer je na Saboru u Saloni (530. i 533.) bio nazočan biskup Narone. Vrijeme je to
raspada Zapadnog Rimskog Carstva kada značenje Narone zasigurno slabi. Malo po malo
većina stanovnika potražila je egzistenciju na drugim mjestima, mada je vjerojatno da je dio njih
ostao. Jačanjem kršćanstva kršćani su često uništavali poganske građevine i simbole (kipovi koji
su predstavljali božanstva). Tijekom sljedećih stoljeća nezaštićena Narona često je bila
predmetom pljačke. U vrijeme Mlečana postojala je i organizirana trgovina naronitanskim
umjetninama pa, da je moguće istražiti, vjerojatno bi se utvrdilo da mnoge vile u Veneciji krase
upravo umjetnine donesene iz Narone.

Narona i Rimski imperijU početku rimske vladavine Narona je bila conventus civium
Romanorum (zajednica rimskih građana), te municipij (općina s nepotpunim rimskim građanskim
pravom). Narona je postala rimska kolonija (Colonia Iulia Narona), dakle s punim rimskim
građanskim pravom, možda u doba Cezara u 1. st. pr. Kr. Njome su upravljali quattuorviri (vijeće
četvorice), pa duoviri (kolegij dvojice), birani iz redova gradskoga vijeća (ordo decurionum). U
središtu grada podiže se trg (forum) s javnim građevinama – hram, kurija i dr., dok je amfiteatar
vjerojatno bio izvan grada. Narona je u provinciji Dalmaciji bila Conventus
Naronitanus (Naronitanski konvent), sudsko i upravno središte jedne regije. Konvent se protezao
područjem mnogih ilirskih plemena i sezao je od jadranske obale, na zapadu do Cetine, pa u
unutrašnjost Bosne istočno od Vrbasa, ušće Bosne, a na istoku je prelazio Drinu, uključujući Crnu
Goru i dobar dio primorske Albanije.Naronski ager (zemljište u vlasništvu grada Narone) graničio
je na obali s agerom Salone blizu Makarske, u unutrašnjosti s agerom Novae
(Runovići kod Imotskoga, zahvaćajući današnji Ljubuški i Čapljinu, gdje je graničio s
agerom Diluntuma (Stolac) i na jugu je zahvaćao Ston i Pelješac do granice s agerom
Epidauruma. Kolonija Narona dodjeljivala je često zemlju u svojemu ageru veteranima na otpustu
iz vojne službe.Narona je u V. i VI. st. postala sijelo biskupije, jer se u VI. st. spominje njezin
biskup Marcel (Marcellus, episcopus ecclesiae Naronitanae). Narona je imala najmanje tri crkve
iz ranokršćanskoga razdoblja: najveća, možda episkopalna, bila je bazilika na mjestu današnje
crkve Sv. Vida, te bazilika na lokalitetu Erešove bare i bazilika u vodovodu, na trasi vodovoda
prema Korčuli, ispod ceste Vid – LjubuškiRekonstrukcija Augusteuma u Naroni (kipovi carske obitelj
(slijeva): Lucije Cezar, Gaj Julije Cezar, Julija Starija, Marko Vipsanije Agripa, Antonija Mlađa, Oktavija
Mlađa, Livija, August, Tiberije, Germanik, Druz Stariji, Klaudije, Agripina Mlađa, Agripina
Starija, Vespazijan)
IADER Jadera (Iadera, Jadra, Jadar, Idassa) je liburnijsko naselje iz kojeg se razvio
današnji Zadar, Hrvatska. Kasnije je Jadera postala kolonija rimskih građana.
Prije naseljavanja ilirskih plemena ovaj je prostor naseljavao pradavni mediteranski narod iz čijeg
predindoeuropskog jezika vrlo vjerojatno potječe i sam naziv naselja - Jader, Jadra ili Jadera, koji
su poslije preuzele i druge civilizacije. Ime naselja vezano je uz neki pradavni hidrografski pojam.
Ilirsko naselje potječe iz 9. stoljeća pr. Kr., koje je već u 7. i 6. stoljeću pr. Kr. značajno središte
ilirskog plemena Liburni kojima je zadarska luka bila polazište za brojna trgovačka putovanja i
sigurno sidrište. Jadasini kao stanovnici Idasse ili Jadera prvi se put spominju 384. pr. Kr. na
grčkom natpisu iz Farosa (današnji Stari Grad na Hvaru) kao saveznici hvarskih starosjedilaca u
borbi protiv novodoseljenih grčkih kolonista. Grčki zemljopisac Skilaks Skarianderis spominje
Idassu/Jadar, a stanovnike naziva Jadasinima.
Koloniju rimskih građana - Colonia Julia Jader osnovao je 48. pr. Kr. najvjerojatnije sam Julije
Cezar. Jader je bio uređen po svim načelima rimskog urbanizma: pet uzdužnih i veći broj
poprečnih ulica stvaralo je pravilnu mrežu gradskih komunikacija, koje su dijelile grad po strogom
geometrijskom redu na pravokutne kvartove - insule. Na zapadnom kraju grada izgrađen je glavni
trg - rimski forum, a do njega nešto povišeni kapitolij s hramom. Kapitolij je bio omeđen
jednokatnim, a forum dvokatnim trijemom. Na prostoru okrenutom moru izgrađen je gospodarski
trg - emporij. Rimski Jader bio je zaštićen jakim zidima, na više mjesta ojačanih monumentalnim
kulama, a imao je i javni vodovod s vodom iz 40 km udaljene Vrane, sustav kanalizacije, terme i
druge značajke visoko razvijenog urbanog života. Također se na području rimskog Zadra
pretpostavlja postojanje građevine amfiteatra za održavanje krvavih gladijatorskih borbi, kao i
građevine teatra za priređivanje scenskih igara.
SALONA: Salona je prvotno bila obalno uporište i luka ilirskih Delmata u neposrednoj
blizini Traguriona i Epetiona, kolonija koje su u 3. stoljeću pr. Kr. osnovali isejski Grci. U to
vrijeme u Saloni je pored domaćih Ilira i grčkih doseljenika živio i velik broj Italika. U vrijeme
rimskih sukoba s Ilirima za prevlast na istočnojadranskoj obali, u Saloni je 119. pr. Kr. boravio
rimski prokonzul Lucije Cecilije Metel, koji je zbog svojih pobjeda nad Ilirima prozvan Dalmatik
(Dalmaticus).
Nakon građanskog rata između Cezara i Pompeja, 48. g. pr. Krista Salona je dobila status rimske
kolonije s punim naslovom Colonia Martia Ivlia Salona, te postaje središtem Ilirika, kasnije
provincije Dalmacije.
Nakon gušenja posljednje ilirske pobune (Batonov ustanak, od 6. do 9. god.) za Salonu nastupa
razdoblje mira i prosperiteta vidljivo kroz urbanistički razvoj i snažnu graditeljsku aktivnost.[1]
Stara gradska jezgra bila je trapezastog oblika opasana zidinama i utvrđena kulama čiji pojedini
dijelovi potječu iz 2. st. pr. Krista. Do danas se sačuvao istočni trakt gradskih zidina građen od
velikih kamenih blokova s vratima omeđenim osmerokutnim kulama iz Augustova vremena (Porta
Caesarea). Od njih je kretala cesta čiji je jedan pravac skretao prema jugoistoku i jugu, dok je
drugi vodio na sjever prema unutrašnjosti.
Nagli razvoj grada u vrijeme Augusta i kroz cijelo prvo stoljeće pratila je gradnja javnih objekata.
U jugoistočnom dijelu sagrađen je forum s kapitolijem kao središtem javnog, političkog i vjerskog
života. U blizini foruma je krajem 1. stoljeća podignuto kazalište koje je moglo primiti oko 3500
gledatelja. Prikaz Salone na kojemu se vidi teatar nalazi se na Trajanovu stupu u Rimu.

Djevojka iz Salone, mramorni portret s početka 3. st., Arheološki muzej, Zagreb.

Južno od kazališta nalazio se ranije sagrađeni hram. Izvan gradskih zidina, uz ceste koje su
vodile izvan grada, prema rimskom običaju nastajale su nekropole. Najpoznatija je zapadna
nekropola, nazvana in horto Metrodori, smještena uz cestu prema Tragurionu i poznata po
"kiklopskoj" gradnji ogradnih zidova grobnih parcela. Od 1. st. pr. Krista grad se širi na zapad i
istok, a zbog opasnosti od germanskihplemena proširenja se opasuju zidinama i utvrđuju
pravokutnim kulama. Grad dobija eliptičan oblik čije su osi bile oko 1600 metara u pravcu istok-
zapad i oko 700 metara u pravcu sjever-jug.
Prilikom gradnje bedema pojedini objekti, radi brže gradnje, postaju njihovim sastavnim dijelom.
U bedeme su inkorporirani nadzemni dio vodovoda koji je grad opskrbljivao pitkom vodom s
izvora Jadra već u 1. st. pr. Krista i najmonumentalnija salonitanska građevina amfiteatar,
podignuta u drugoj polovici 2. st. na krajnjem sjeverozapadnom dijelu grada.
Amfiteatar
Ova rimska građevina, u čijoj su se areni odvijale krvave borbe gladijatora i zvijeri, mogla je
primiti gotovo 19.000 gledatelja. U supstrukcijama gledališta otkrivena su dva svetišta božice
sudbine i osvete Nemeze koju su štovali gladijatori. Kršćani su kasnije ta svetišta pretvorili u
memorijalne kapele u spomen na kršćanske mučenike ubijene u areni.
Na području istočnog gradskog proširenja otkriveni su dijelovi stambenih objekata i ostaci
gradske inzule, a jugoistočno od Porte Caesaree ruševine jedne luksuzne vile, vjerojatno
praetoriuma, palače namjesnika provincije. Podovi palače ukrašeni su višebojnim mozaicima s
prikazom likova iz mitologije (Apolon, Triton, Orfej).
U Saloni je otkriven veći broj privatnih i javnih termi. Najbolje su očuvane Velike gradske terme s
kraja 2. stoljeća u istočnom dijelu grada.
Značajno razdoblje u razvoju grada bila je vladavina cara Dioklecijana koji je nedaleko Salone
sagradio veličanstvenu palaču u koju se povlači nakon abdikacije 1. svibnja 305. godine, od kada
se računa postojanje grada Splita.[2]
U njegovo vrijeme grade se mnoge monumentalne građevine, obnavljaju forum, hramovi i terme
te dograđuje amfiteatar. U to doba Salona s okolicom broji oko 60.000 stanovnika, a u gradu
vlada snažan kozmopolitski duh. Pored službene rimske religije u Saloni su egzistirala razna
orijentalna vjerovanja kao kultovi Izide, Kibele, a osobito je bilo rašireno štovanje maloazijskog
božanstva sunca Mitre, čija svetišta su pronađena na više mjesta unutar grada.
Od sredine 3. stoljeća u Saloni se razvija kršćanska zajednica, što se vezuje uz djelovanje prvoga
salonitanskog biskupa Venancija, koji je došao iz Rima sa zadaćom organiziranja Crkve u Saloni i
širenja kršćanstva u unutrašnjosti provincije. Za vladavine cara Dioklecijana (284.-305.) njegov je
nasljednik, biskup Domnius, porijeklom iz Sirije, stradao u progonima kršćana 304. godine. Uz
njega, mućeni su i smaknuti brojni drugi kršćani s područja Salone, uključujući Anastazija,
svećenika Asterija te četiri vojnika Dioklecijanove tjelesne straže (Antiohijan, Gajan, Telij i
Paulinijan).[3]
Nakon što je rimski car Konstantin izdao 313. godine tzv. Milanski edikt kojim kršćanima dopušta
slobodno ispovijedanje vjere, a jedan od njegovih nasljednika car Teodozije Velikikrajem 4.
stoljeća kršćanstvo proglasio jedinom dopuštenom religijom, uvelike se promijenio urbanistički
razvoj grada. Središte grada premješteno je s foruma u istočni dio grada, gdje je početkom 5.
stoljeća podignut episkopalni centar s dvojnim bazilikama, krstionicom i biskupskom palačom.
Početkom 5. stoljeća salonitanski biskup postao je metropolitom Dalmacije, a u Saloni
su 530. i 533. godine održana dva značajna crkvena sabora svih dalmatinskih biskupa.
Nakon podjele Carstva 395. godine provincija Dalmacija pripala je zapadnom dijelu, a nakon
pada zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, Salona se našla u sastavu države ostrogotskog
kralja Odoakara.