KRŠĆANSKI EGZISTENCIJALIZAM SÖRENA KIERKEGAARDA

fra Daniel Patafta | fra Mihajlo Vujnović Filozofija - Članci i radovi

Danski filozof Sören Kierkegaard (1813. – 1855.) uz Arthura Schopenhauera svakako je
najizrazitiji protivnik Hegelova racionalizma, a po tezama svoga iracionalizma, koji je
povezan i s određenom dozom fatalizma te na njega nadovezanim pesimizmom, preteča je
filozofije 20. stoljeća. Za svoga života nije se uspio jače afirmirati, ostao je osoba bez
utjecaja, predmet smijeha i izrugivanja, a nakon smrti predmet šutnje i zaborava. No, njegova
je misao u 20. stoljeću postala iznimno popularna i utjecajna, njegova djela prevođena su na
sve značajnije svjetske jezike, tako da se danas niti jedna povijest filozofije ne može zamisliti
bez dijela o njemu. Kao vjesnik duhovne krize i pionir nihilizma, koji tek treba stupiti na
povijesno – filozofsku scenu te će ga do kraja razraditi i rasvijetliti Friedrich Nietzsche,
nihilizma koji će se roditi iz osjećaja straha i očajanja kao posljedica ratova, revolucija i
neuspjeha koje je građanski čovjek doživio i proživljavao u drugoj polovici 19. i na samom
početku 20. stoljeća.
Stoga nas i ne treba začuditi činjenica da je znatnije zanimanje za filozofiju Sörena
Kierkegaarda počelo nakon Prvog svjetskog rata koji je sa svim svojim strašnim posljedicama
bio jedan od prvih pokazatelja da razvoj Zapada i nije tako besprijekoran i sretan kako se to
do tada moglo misliti. Zaboravljen u 19. st. Kierkegaard će svoju punu afirmaciju doživjeti u
20. stoljeću, te će biti prepoznat kao prvi filozof egzistencije. [1]
Iako iza sebe nije ostavio razrađeni filozofski sustav, njegova filozofska poruka, njegov život
koji je potpuno podredio svojoj misiji, njegova dijela iz kojih se iščitava duboka proživljenost
onog što je pisao nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.

1. Život i lik Sörena Kierkegaarda

Sören Aabye Kierkegaard rođen je i umro u Kopenhagenu (5. svibnja 1813. – 11. studenog
1855.). Njegova je biografija određena s nekoliko odnosa i događaja koji su imali
dalekosežne posljedice na filozofov život i njegovo djelo. Na prvome je mjestu odnos s ocem,
uspješnim trgovcem ali izuzetno melankoličnim i mučljivim čovjekom, kojeg su cijelog
života razdirali neopisivi osjećaji krivnje. Odrastajući u rigidnoj protestantskoj obitelji, u
ozračju straha, krivnje i krutog protestantskog formalizma i sam je zapao u kompleks krivnje.
Tijesna psihološka i duhovna povezanost s puritanski religioznim ocem već je zarana
usmjerila Kierkegaarda na zaokupljenost idejom smisla kršćanstva. Tako je 1830. godine
započeo studij teologije i filozofije te nešto kasnije i staroklasične studije. Tijekom studija
teologije, uz koji se iznimno mnogo bavi filozofijom, književnošću i poviješću, Kierkegaard
proživljava sveopću životnu krizu, zanemaruje studij i vjeru i predaje se raspuštenom životu
da bi 1838. godine potresen očevom smrću doživio obraćenje. Nastavlja studij te je 1840.
godine položio državni ispit i postigao stupanj magistra radom Pojam ironije. Iste se godine
zaručio s Reginom Olsen, ali nakon godinu dana prekida zaruke, došavši prethodno do
uvjerenja da je on čovjek s posebnom misijom koja ne ide zajedno s brakom. Iako se zanosio
mišlju da postane pastor ne odlučuje se za taj poziv nego živi rentijerski i potpuno se
posvećuje filozofiranju i pisanju svojih djela.[2]

Kada je Schelling 1841. godine u Berlinu započeo svoja predavanja u kojima je htio ići dalje
od Hegela, nastalo je veliko oduševljenje, i mnogi su to smatrali značajnim događajem te su
došli u Berlin kako bi čuli novo stvaranje u filozofiji. Tada su se u Berlinu našli Friedrich
Engels, Jakob Burckhardt i anarhist Bakunjin. Došao je i Kierkegaard kako bi slušao
Schellingova razmišljanja o odnosu filozofije i stvarnosti. U početku je bio oduševljen
Schellingovim predavanjima ali se naposljetku razočarao i otputovao iz Berlina prije

1
završetka kolegija i seminara.[3]
Na Kierkegaardovu misao uvelike je utjecao i njegov danski učitelj filozofije profesor F. C.
Sibbern, koji je svojim subjektivitetom istine i svojim antiapriorističkim stavom utjecao na
Kierkegaardovo mišljenje. Traga je ostavio i njegov osobni prijatelj, pjesnik i filozof Poul
Martin Möller, profesor u Kopenhagenu i Kristijaniji, koga smatraju izvornim stvaraocem
danskoga filozofskog duha. Bio je kritičar svake pojmovne konstrukcije i jednostavnih
sistema. Sve vrijedno se po njemu ostvaruje osobnom samodjelatnošću te su tako ideje
individualizma i progresa osnovne ideje njegove filozofije.

Vrativši se iz Berlina živi povučeno kao slobodni pisac u svome rodnome gradu. Kao
nezavisni i slobodni mislilac živio je sa svojim idejama i za njih te je tijekom života zapadao
u duhovne krize, koje su ga često dovodile do dubokog očajanja i duševnih muka, koje su se
kretale između straha i nade, sumnje i vjere, bijede i veličine. Zbog toga je proveo čitav život
u oštrim polemikama s mnogim predstavnicima javnog mnijenja pogotovo sa predstavnicima
Danske crkve za koju je tvrdio da je izdala kršćanstvo i da je puna samoprijevare i laži.[4]
Nakon što se razočaran vratio iz Berlina izdaje svoje prvo glavno djelo Ili – ili, koje postiže
znatan uspjeh i za kojim u kratkim razmacima slijede brojne druge knjige. Nakon što su u
kopenhagenskom satiričkom listu Korasar izašle pozitivne kritike njegovih djela Ili – ili i
Završnog neznanstvenog zaglavka uz Filozofijsko trunje, Kierkegaard je odvratio kako bi mu
draže bilo da su ga takve novine strle. Započela je ogorčena javna polemika koja je dovela do
toga da je Kierkegaard neprestano javno ismijavan i napadan na ulici.[5]
Ubrzo nakon toga upustio se svom žestinom u sukob s Danskom crkvom, odnosno službenim
kršćanstvom, kojoj je zamjerio potpuno iskrivljavanje Kristova nauka i smisla njegove pojave
u vremenu i među ljudima. Do kraja života piše mnogo ali brzo posustaje a mnoga djela
ostavlja nedovršena. U njima uglavnom prevladavaju kršćanske religijske teme. Pred kraj
života izdaje časopis Trenutak. Umire sam i životno potpuno iscrpljen, u 43 godini života, 11.
studenog 1855. godine. On je poput Sokrata svoju filozofiju živio kao svoj osobni stav i
primjereno je izrazio literarnim oblikom svojih djela.[6]

2. Djela
Njegov život i djelo povezani su na neuobičajeno isprepleten način, u kojem je vrlo teško
razlučiti odjek neke životne situacije od misaone konstrukcije. Osobito se to odnosi na
Kierkegaardovo razvrgnuće zaruka s Reginom Olsen, što je zacijelo jedna od najznamenitijih
ljubavnih priča u biografskoj filozofskoj povijesti, ali zacijelo i jedini primjer da su ljubavni
jadi postali neposredni izvor filozofske misli. Kierkegaardova nemogućnost da ostvari životni
vezu sa stvarnom osobom, nemogućnost koja je proizlazila iz njegova opredjeljenja za
filozofiranje i mišljenje kao jedinu zbiljsku egzistenciju i od oca naslijeđenog osjećaja krivnje
i grijeha, vraća se u knjigama na različite načine; jednom je to koncepcija o stadijima na
životnom putu (estetski, etički i religijski), a drugi puta je to za Kierkegaardovo filozofiranje
ključna koncepcija ponavljanja, u kojima se, nizom užasnih kušnji i životnih lomova, tek
postiže vlastita egzistencija.
Kierkegaardovo djelo Ili – ili tiskano je u veljači 1843. godine. U njemu je on pokušao
saopćiti svoje osobne životne probleme. Sve ono što je smatrao da može postati tipično i za
druge ljude izložio je na filozofsko – poetski način. Osnovna kategorija koja obuhvaća život i
cjelokupnu ljudsku neizvjesnost jest stav ili – ili.[7]
Premda je čitavo Kierkegaardovo stvaralaštvo obilježeno vjerskom interpretacijom, Strah i
drhtanje to odražava na izniman način, ono je pohvala vjeri kao nečemu istodobno
najzahtjevnijem i najpotrebnijem. Objavljeno je 1843. godine, neposredno nakon izlaska
dvaju svezaka djela Ili – ili, a u isto vrijeme kad i Ponavljanje. U djelu Strah i drhtanje
Kierkegaard daje svoje viđenje biblijskog događaja. Glavni lik djela je biblijski patrijarh

2
Abraham. Njegov život i primjer sami po sebi imaju simboličko značenje, a Kierkegaard u
ovom djelu ulaže sav svoj stvaralački genij, svu svoju spekulativnost i poetsku snagu,
pozivajući čitatelja da Abrahamovu kušnju doživi kao svoju, njegovu vjeru kao izazov našoj.
Samo ako zastanemo nad Abrahamom, ako se uživimo u njegov život, postanemo dionici
treptaja njegove duše, osjetimo strah i drhtanje koji su ga prožimali moći ćemo shvatiti
dinamiku vjere, osjetiti veličinu, zahtjeve i blagoslov koji stoji pred onima koji se upuste u tu
božansku avanturu.[8]
Slijedeće važnije Kierkegaardovo djelo svakako je Filozofijsko trunje (1844.), koje je jedno
od njegovih najsistematičnije napisanih djela. Pored svoje kratkoće ono je reprezentativno
Kierkegaardovo filozofsko djelo. U njemu istražuje način na koji ljudi dolaze do vjere.
Najprije objašnjava razliku između grčkog (od Sokrata pa nadalje) i kršćanskog poimanja
istine. Iako je temeljna tema nominalno religijska i tiče se pitanja kako konačni i vremenito ili
povijesno opstojeći čovjek može doseći vječnu istinu, odnosno kako se može postati
kršćaninom. Mnogi najbitniji elementi Kierkegaardova filozofiranja u ovom su djelu jasno,
cjelovito i razmjerno precizno izloženi. Polazište je, dakako, protuhegelovsko; već od prvih
stranica napada se i jetko rastače ideja posredovanja, središnje mjesto dijalektike kojom se
povezuje i u sustav ugrađuju ono subjektivno i objektivno, mišljenje i ono biti. Kierkegaard u
Filozofijskom trunju sintetizira svoju misao (te ističe četiri ključne novosti kršćanstva):

1. pretpostavljen je novi organ = vjera (pomoću koje čovjek može doći do Boga;
2. nova pretpostavka = svijest o grijehu (budući da je čovjek neistina, a istinu može dobiti
jedino od Boga);
3. novo rješenje = trenutak (istina nije oduvijek u čovjeku)
4. novi učitelj = Bog u vremenu (Isus Krist)[9]

Egzistencijalna bolest na smrt Kierkegaardovo je djelo tiskano 1849. godine. Na primjeru iz

Ivanovog evanđelja (11,4) priča o bolesnom Lazaru, Kierkegaard razmatra problem čovjeka i
vjerovanja. Smrt kao prirodni fenomen znači kraj jedne egzistencije i promjenu u nešto
drugo. Prema njemu nikakvo postojanje kao individualitet ne može biti nepromjenjivo i
vječno.[10]
Vježbanje u kršćanstvu posljednje je Kierkegaardovo veliko djelo. Nastalo je kao kompilacija
više članaka, a konačno je objavljeno 1849. godine. Njime je Kierkegaard zaokružio svoje
tumačenje kršćanske religije. U njemu je sažeo sva ključna pitanja kojima se za života bavio:
kako postati kršćanin, koje su glavne teze kršćanske doktrine, može li se dokazati Božje
postojanje (ima li uopće smisla pokušati ga dokazati), u kakvom su odnosu vjera i razum,
jesu li religiozna vjerovanja racionalno utemeljena itd. [11]

3. Problem egzistencije kod Kierkegaarda

Polazni i središnji problem Kierkegaardove filozofije jest problem egzistencije kao
pojedinačne opstojnosti. Život je neponovljivo jedinstvo. Čovjek je biće mogućnosti, slobode
i osobne odgovornosti za vlastitu sudbinu. Njegov je individualni opstanak izuzetak
(egzistencija kao ex – sistere) koji se ne da nikakvom shemom ni općim planom racionalno
do kraja proniknuti, iscrpiti ili predvidjeti. Egzistencija kao ex – sistere, kao biti izvan nekog
kompaktnog bitka, očituje se svagda kao konačnost, kao ograničenost, kao individuum, koji u
sebi nosi osebujnu podvojenost, posebnu distancu života pojedinačnog i općeg, podvojenost
između subjekta i objekta, mišljenja i bitka. Egzistencija je sastavljena svagda od posebnih
momenata, prostora i vremena, te ne može biti zahvaćena kategorijom neke bezlične
kolektivne biti, koja je svagda produkt spekulativne apstrakcije. Svaka egzistencija kao
rezultat grijeha i slobode biva u svojoj zbilji konstruirana kao posebna i osebujna, kao
neposredno dana. Čovjek u svojoj svijesti – zapravo samosvijesti – može sam svoju

3
egzistenciju razumjeti iz sebe samoga kao odijeljeni pojedinačni fenomen, kao pojedinačna
vrednota. Zato mnogi Kierkegaardov sistem nazivaju atomističkim, jer je svaka ljudska datost
ujedno osebujna pojedinačnost, koja se ne može iz nekog općeg refleksiranog stava
protumačiti. Ona se može protumačiti samo sama iz sebe i prema tome je svaka istina uvijek
subjektivna. Time se Kierkegaard suprotstavlja Hegelu kada postavlja tezu: subjektivitet je
istina. Zato on iz svoje filozofske refleksije isključuje sve kategorije bilo kojeg univerzalnog i
racionalnog sistema kao što su objektivno, općevažno, nužno i sl. i zamjenjuje ih
kategorijama subjektivno, posebno, moguće i sl. Kierkegaard je kritizirao utapanje u masu
koja ne misli svojom glavom i ne odlučuje za sebe, nego samo oponaša druge.[12]
Kierkegaard se tako najradikalnije suprotstavlja Hegelu, njegovom panlogizmu,
racionalizmu, dijalektici nužnosti, filozofiji apsoluta, dijalektici pomirenja, učenju da je istina
cjelina i sustav. On smatra da sustav uvijek zataji kad ga živi individuum ozbiljno pita za
djelovanje, jer se egzistencija kao konkretnost suprotstavlja svakoj apstrakciji. Tako
Hegelovoj izjavi: Ono što je u mojoj filozofiji moje, Kierkegaard suprotstavlja svoju izjavu:
Ono što u mojoj filozofiji nije moje, to je pogrešno. Istina je istina samo kada je istina za me.
[13]
Egzistencija pokazuje ono što je specifično za čovjeka, što se očituje najbolje u stanjima
tjeskobe, očaja, slobodnog izbora i vjere. Dok bi Hegel htio u svojoj logici apsorbirati sve
suprotnosti, Kierkegaard naglašava da to nije moguće. Naime, čovjek je u životu često pred
izborom između dviju alternativa koje se međusobno isključuju (to je ono njegovo poznato:
ili-ili). Za njega nema determinizma razvoja događaja u povijesti, jer je čovjek pred
slobodnim izborom. Izbor je čak nemoguće izbjeći, jer i neizabiranje je također izbor.[14]
Kao zastupnik kršćanskog egzistencijalizma, smatra religioznu dimenziju jedinom koja
čovjeku omogućuje potpuno samoostvarenje. Njegov kršćanski egzistencijalizam utemeljen
je na antropologiji, tj. pokušaju da čovjek u potpunosti ostvari svoje čovještvo. Cjelokupna
egzistencija temelji se na strasti za egzistiranjem. Pojedinac u tom smislu im a zadaću
odlučiti se, a zatim upustiti u projekt vlastitog samoostvarenja. Na tom putu glavni mu je
oslonac vjera, koja je za njega čovjekova najviša strast. Ona je također polazišna točka u
čovjekovu nastojanju da postane kršćanin, a dolazak do Boga označava krajnje i potpuno
ostvarenje. Slobodno možemo reči da za Kierkegaarda postati čovjek zapravo znači postati
kršćanin.[15]
Ističe kako je samoostvarenje posebno važan način na koji će čovjek pokušati doći do svog
krajnjeg cilja. U procesu ostvarivanja ključan je odabir pravih opcija, jer ima na raspolaganju
mnoge, a sve ne dovode do krajnjeg cilja, tj. do Boga.
Razlog zbog kojeg je središnja tema Kierkegaardova stvaralaštva upravo religija jest u tome
što smatra da je kršćanstvo njegove generacije veoma udaljeno od izvornog kršćanstva.
Štoviše, primjećuje da mnogi ljudi koji sebe nazivaju kršćanima ne znaju koji je pravi smisao
te religije, jer je vjera svedena na zakonsku obvezu, niti su se ostvarili kao religiozni ljudi.
Upravo u toj krivoj slici kršćanstva svoga vremena vidi nužnost ponovnog preispitivanja
izvora religioznosti. Smatra da svaki čovjek ima priliku postati kršćaninom ako to želi. Bog je
taj koji je u čovjeka usadio želju za konačnim ostvarenjem, a ono se neće dogoditi tj. neće biti
potpuno ukoliko se čovjek religiozno ne ostvari. Bez odnosa s Bogom čovjek ne može postići
(potpuno) samoostvarenje. Tako polazišna točka njegove filozofije ostaje čovjek, tj. ono što
on predstavlja samome sebi. Čovjek je, smatra Kierkegaard, misterij, koji cijeli život
pokušava odgonetnuti vlastitu enigmu i razumjeti samoga sebe, što je posvjedočio i svojim
životom. Smatra kako postoji temelj od kojeg svi kreću, a to je želja ili strast za potpunim
ostvarenjem, tj. postignućem autentičnog čovještva.[16]
Kršćanski ili religiozni egzistencijalizam Sörena Kierkegaarda čovjek interpretira kao biće
koje se unutar vlastitoga ostvarenja oslanja na Boga, koji jamči potpunost ostvarenja.

4
3.1. Tri stadija egzistencije ili problem ili – ili
Govoreći o načinima na koje čovjek može postići egzistiranje, Kierkegaard izdvaja tri
temeljna načina ili sloja egzistencije: estetski, etički i religiozni. Treba naglasiti da nema
automatskog prijelaza s jednog na drugi stadij, to je opet stvar slobodnog izbora i odluke
svakog čovjeka. Zato mnogi ljudi cijeli život ostaju na prvom stadiju. U razlici tih triju
stupnjeva odluka ili – ili odnosi se na cjelokupan život, a prema tome i različit cilj.
Estetski stadij je stadij u kojem čovjek izabire ono izvanjsko i osjetilno. Ovaj prvi stadij
odnosi se na neposrednost života. Ovdje čovjek živi bez cilja, bez pogleda dalje od sadašnjeg
trenutka, živi prema načelu: Život treba uživati. To je uvijek jedno ekscentrično stanje, jer
čovjek bira nešto periferno, a ne ono što je u središtu njegove nutrine. Uglavnom je to
senzualizam i hedonizam u svojoj modernoj formi. Tu nema jednoobraznosti ali i bitne
razlike. Estet je čovjek kojim upravljaju izvanjske okolnosti. On nije donio odluku o
preuzimanju brige za projekt svoga vlastitog ostvarenja jer ga izvanjski poticaji toliko
privlače da nije svjestan kako im se oduprijeti niti im se pokušava oduprijeti. Privlači ga
uvijek ponovno isprobavanje novoga. Na kraju ga pogađa beznađe jer je u stalnom strahu od
pomanjkanja novih mogućnosti i izazova te ostaje neostvaren u potpunosti.
Etički stadij je stadij razumskog izbora, izbora samoga sebe, a ne izvanjskosti. U njemu
čovjek preuzima odgovornost za sebe. Ali i u ovom stadiju čovjek bira nešto konačno, a to ga
guši. Zato on teži nadići ovo stanje, ali se suočava sa svojim granicama. Sve ga to upućuje na
spoznaju da nije sam sebe dao na svijet, upućuje ga na Stvoritelja. Čovjek na ovome stadiju
ne bira trenutak nego trajno pa stoga i apsolutno. Tu nema obilja mogućnosti; izbor se sužava
a time i pojednostavljuje. No istodobno to pojednostavnjenje jest i otežavanje, jer je odluka
definitivna. Etički kriterij sadrži odnos suprotnosti koje treba razdvojiti.
Religiozni stadij je stadij izlaženja iz sebe i okretanja Bogu, izbor beskonačnog i vječnog.
Odnos prema Bogu treba biti osoban, individualan i izravan. Ovaj izbor Kierkegaard naziva i
skok vjere, a on uključuje rizik, jer ga čovjek kao konačno biće ne može do kraja sagledati.
Ovaj stadij Kierkegaard naziva ultimatumom za čovjeka koji želi viši cilj. Religiozni stupanj
kao završetak cilja, ali i kao negacija prvih dvaju stadija, treba otvoriti povijesni horizont na
kome će čovječanstvo zasnovati nove ideale.[17]
Kierkegaard u svojim filozofskim promišljanjima ističe važnost pojma egzistencije, kojoj se
treba pristupiti pojedinačno jer su načini njezina ostvarenja različiti od čovjeka do čovjeka i
ovise o odlukama koje se u određenom trenutku donesu. Dakle egzistencija koja se temelji na
pojedinačnosti i razlikuje od pojedinca do pojedinca s jedne strane apelira na slobodu, dok s
druge strane označava rizik. Upravo zbog isticanja pojedinačne egzistencije Kierkegaarda su
njegovi nasljednici prozvali ocem egzistencijalizma, novog pravca u filozofiji 19. stoljeća.

3.2. Kategorija straha

U svojoj je filozofiji Kierkegaard pokušao do kraja izvesti problem religioznog stadija. Na
tome je području jedna od presudnih kategorija – strah. Osjećaj straha kao religioznog odnosa
prema Bogu Kierkegaard interpretira na primjeru Abrahama i daje svoje viđenje biblijskog
događaja. Riječ je o nalogu što ga je Bog dao Abrahamu, tražeći od njega da žrtvuje sina
jedinorođenca kako bi dokazao svoju vjeru u Boga. Kierkegaard razmatra Abrahamov strah
kao etički i religiozni problem. Gledano etičkim kategorijama, to što Abraham priprema nije
ništa drugo nego umorstvo. U religioznom smislu to što Abraham priprema zove se žrtva.
Boga treba slušati. Cijeli problem Abrahama Kierkegaard svodi na tezu da vjerovanje počinje
ondje gdje prestaje mišljenje. Stoga je vjerovanje u principu paradoks, i to paradoks koji
namjeravano ubojstvo preobražava u sveto djelo.[18]
Strah pred nečim što postoji i što se može vidjeti iz određenog sadržaja postavlja pred
čovjeka nužnost odluke. No strah pred nečim što je tu (tjeskoba ili bojazan) pojavljuje se kao

5
nemir u slobodi. Predmet tjeskobe mogao bi se označiti kao Ništa, no to Ništa stalno iskrsava.
Pomisao na drukčiji ishod onoga što očekujemo unosi osjećaj neizvjesnosti. Tjeskoba je
psihološko stanje u kome čovjek razmišlja o budućnosti. Što se sve više duha unosi u taj
odnos, čovjek može biti relativno sigurniji, no apsolutno nikad. Stoga strah i tjeskobu svi
osjećaju i kao bića duha nose je u sebi. Samo onaj čovjek koji ništa ne misli može biti
slobodan od tjeskobe. Čovjek može tjeskobu rješavati na dva načina: mišljenjem ili
sadržajem vjerovanja, Kierkegaard se odlučio za ovaj drugi put.[19]

Kierkegaard je, promatrajući živote drugih ljudi zaključio kako se ne samo on nego svaki
čovjek, pita o mogućnostima postignuća autentičnog egzistiranja. Svakom čovjeku, pa tako i
Kierkegaardu, dana je sloboda odabira vlastitog životnog puta, no uz jaku motiviranost uvijek
je istovremeno prisutan i strah od mogućeg neuspjeha. Događa se da iz straha od neuspjeha
čovjek ne odabire niti jednu opciju, te ostaje tjeskoban i nezadovoljan. Ljudsku egzistenciju s
jedne strane obilježava strast ili želja za postignućem autentičnosti, dok je s druge strane
prisutan strah od neuspjeha, koji se često manifestira kao očaj, tjeskoba i beznađe. No, strast i
tjeskoba ili strast i beznađe istovremeno predstavljaju moguće pokretače čovjekova
potpunog ostvarenja.[20]
On dvoumi jeli čovjek sposoban ispravno odabrati najbolje moguće rješenje s obzirom na
vlastito ostvarenje ili mu pritom treba pomoć. Za Kierkegaarda ta pomoć je Bog, koji traži
vjerovanje i pokornost. Život u takvom horizontu nalik je na smrt ali religiozni čovjek to ne
može shvatiti kao zlo, već kao put traženja eshatološkog dobra.

3.3. Kategorija bolesti na smrt

Nikakvo postojanje kao individualitet ne može biti nepromjenjivo i vječno. U takvom odnosu
čovjek se može nečemu nadati samo dok živi. Smrt i nada potpune su suprotnosti. U
kršćanskom shvaćanju svijeta smrt nije definitivan kraj, nego samo trenutak i prijelaz u
eshatološku stvarnost. Stoga u kršćanskom smislu smrt nije bolest na smrt. Bolest na smrt kao
životni problem, a ne kao eshatološki izraz, postoji u očajanju. To je određenje duha prema
nečemu prema čemu se čovjek odnosi. Očajanje čovjeka pokreće i drži u napetosti. Ipak,
očajanje se u najstrožem smislu može označiti kao bolest na smrt, jer je muka očajanja baš u
tome da se ne može umrijeti.[21]
Smrt bi bila utjeha da je svemu kraj, ali očajanje ne vidi ni cilja ni završetka. U tome je
smislu očajanje bolest na smrt. Očajanje je prema tome proturječnost puna muke, što znači
umirati a opet ne umrijeti. Kierkegaard ističe da je vjerovanje suprotnost očajanju. To je
sigurno jer religiozni čovjek premješta očajanje iz svijeta zbiljnosti u mogućnost
eshatološkog cilja.

3.4. Kategorija ponavljanja i religiozni individualitet

Egzistencijalni problem ili – ili kod Kierkegaarda ima svoje presudno značenje u shvaćanju
kršćanstva. Jedino kršćanstvo koje Kierkegaard priznaje jest ono iz prvih stoljeća, koje se
uvelike razlikuje od službene, tj. institucionalizirane Crkve. Kršćanstvo nije komocija, kako
ga je prikazivala crkva u njegovo doba: ono prema Kierkegaardu ponajprije označava patnju,
strah, tjeskobu, očaj, beznađe, žrtvu ali i potpuno povjerenje i predanje Bogu.[22]
Bit prave religioznosti ispoljava se, prema Kierkegaardu, u kategoriji ponavljanja. To znači
da nitko ništa ne može postići bez vlastitog djelovanja. Nijednom kršćaninu ne pomaže
činjenica da je Crkva stara dva tisućljeća i što ima mnogo svetaca. Trijumf Crkve je varka.
Treba ostati kod sebe i u sebi. Ponavljanjem svaki pojedinac mora ostvariti potpuno cjeloviti
sadržaj pravog vjerovanja. Bez svoga puta nema uspjeha. Put drugih još ništa ne znači za one
koji to sami nisu postigli, niti mogu tim putem ići. Svatko treba ponoviti put Spasitelja, što je
smisao sakramentalnog misterija.[23]

6
Ponavljanje je etička upornost s izgledom za religioznim ostvarenjem – sadržajno područje u
kojem ponavljanje ima svoj predmet postojanja. U traženju uporišta Kierkegaard se usmjeruje
prema religioznom cilju, pa dobiva religiozno apsolutni kriterij. Prema njemu bez ponavljanja
pojedinac bi bio preveden u vanjski svijet i prestao bi biti svoje ja.
Da bi se postigao religiozni individualitet, nema prijelaza kvantitete u kvalitetu. Odluka je
skok sa stupnja ljutnje ili srdžbe, koja se zatim kao neizvjesnost prevladava i prima religiozni
sadržaj kao istinu. Time se Kierkegaard suprotstavlja Hegelu, jer njegova egzistencijalna
kvalitativna dijalektika ne poznaje objektivno kretanje u bitku, nego samo religiozni
subjektivitet. Nema prijelaza već postoji samo ponavljanje. To je svojevrsni iracionalizam
koji se bori za čisto kršćanstvo.[24]

4. Odnos filozofije i kršćanstva

Kierkegaard je oduvijek smatrao problematičnim odnos filozofije i kršćanstva. Smatrao je da
kršćanstvo ne pripada području filozofije, nego povijesti, te da njegovo prihvaćanje ne zavisi
od spekulativnih i znanstvenih argumentacija nego od slobodne odluke za vjeru. U mladosti
je to ispoljavao kroz misao: filozofija i kršćanstvo ne idu zajedno.
Kierkegaard smatra da filozofiju ne možemo jednostavno pomiriti s kršćanstvom. Istine
kršćanstva može se jedino svjedočiti, usklađujući vlastitu egzistenciju s njom. Na taj način
dolazi do ponavljanja u vlastitom životu. Npr. tvrdnju, koju kršćani prihvaćaju kao istinu, da
Bog postoji jest apsolutna činjenica i kao takva ne može se demonstrirati, jer se činjenice
same po sebi ne demonstriraju: ona se može samo prihvatiti i odbaciti.[25]
On upravo smatra nužnim ukazati na novu zadaću filozofije, a to je isticanje vrijednosti
pojedinca te pravo svakoga tko se odlučuje o tome kakav želi postati i na koji način to
realizirati. Može se reći da Kierkegaard zastupa tzv. kršćanski egzistencijalizam koji čovjeka
shvaća kao biće koje se za postignuće autentičnog egzistiranja osim na sebe prvenstveno
oslanja na Boga koji garantira potpunost ostvarenja. Smatra da jedino pojedinac može
pretpostavljati nositelja vrijednosti, dok društvo promatrano u cjelini karakterizira
nazadovanje. Zato i ukazuje na negativne strane društva, koje mogu predstavljati najveću
prijetnju čovjekovu autentičnom egzistiranju, budući da se društvo sastoji od mase anonimaca
koji najčešće žive oponašajući jedni druge.[26]

Zaključak
Kao što je već napomenuto na početku, značenje i utjecaj filozofske misli Sörena
Kierkegaarda svoju je punu afirmaciju doživjelo u 20. stoljeću. Kao pisac i polemičar vezan
je za svoje doba ali ako filozofski mislilac nadilazi to doba i otkriva ideje koje su trajnije
nego vrijeme.
Njegova je filozofska misao utjecala na pjesnike 20. stoljeća, tako da pod njegovim direktnim
utjecajem stvaraju neka svoja djela Hebbel, Björson, Ibsen i Jacobson. Rilke uči danski samo
da bi mogao na izvorniku studirati Kierkegaardove spise. U španjolskom pjesništvu ostavlja
traga na Miguela de Unamuno. Svojom dijalektičkom teologijom utječe na suvremenu
protestantsku teologiju i filozofiju, na Karla Bartha, Friedricha Gogartena i Emila Brunnera.
Najveći utjecaj imati će na razvoj egzistencijalističke misli dvadesetih i tridesetih godina
prošloga stoljeća.[27]
Hegelov objektivni i apsolutni idealizam u neprestanome suprotstavljanju doveo je do
ekstremne subjektivističke i individualističke antiteze. S tom i takvom iracionalno –
individualističkom tematikom oživio je suvremenu filozofiju, a s njenim rješenjem započeo
put koji je egzistencijalizam 20. stoljeća tek dalje nastavio.