Univerzitet u Sarajevu

Prirodno – matematički fakultet

Odsjek za fiziku

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA:

PSIHOLOGIJA
Tema:
Inteligencija. Modeli inteligencije. Vrste inteligencije( akademska,
socijalna, praktična i emocionalna inteligencija). Individualne razlike u
inteligenciji

Profesor: doc.dr Nermin Đapo Student:

Sabaheta

Mahmutović

Sarajevo, 2017. godina

SADRŽAJ

1. UVOD......................................................................................................................................................... 1
2. DEFINICIJA INTELIGENCIJE ....................................................................................................................... 2
2.1. Neka shvatanja inteligencije .............................................................................................................. 2
3. VRSTE INTELIGENCIJE ............................................................................................................................... 5
3.1. Akademska inteligencija .................................................................................................................... 5
3.2. Socijalna inteligencija ......................................................................................................................... 5
3.3. SOCIJALNA I PRAKTIČNA INTELIGENCIJA KAO TEMELJ NASTANKA EMOCIONALNE INTELIGENCIJE 5
4. INDIVIDUALNE RAZLIKE U INTELIGENCIJI .............................................................................................. 6
5. MJERENJE INTELIGENCIJE ......................................................................................................................... 7
6 . RAZVOJ INTELIGENCIJE ............................................................................................................................ 8
6.1. Neke zanimljivosti vezane za razvoj inteligencije kod djece .............................................................. 9
7. ZAKLJUČAK ............................................................................................................................................. 10
8. LITERATURA ....................................................................................................................................... 11
1. UVOD

Apstraktna sposobnost karakteristična svim umnim procesima ( pamćenju, zapažanju, osjećanju,

maštanju i zaključivanju) odvaja ljudska bića od svih drugih živih bića. Mogućnost
prilagođavanja na ekstremnim temperaturama kao i život pod vodom ili putovanje na Mjesec ne
omogućava nam naša sopstvena snaga već INTELIGENCIJA.

Svi smo mi dovoljno upoznati sa pojmom inteligencija. Svako od nas percepira inteligenciju na
sebi svojstven način. Već u ranoj životnoj dobi stječemo neki dojam o tome koliko smo
inteligentni u odnosu na druge. Inteligenciju povezujemo s uspjehom u obrazovanju,
napredovanjem u poslu i prikladnim socijalnim ponašanjem. Psiholozi koriste inteligenciju kao
crtu ličnosti koja može barem djelimično protumačiti zašto se ljudi ponašaju ( ili se ne ponašaju)
prilagođeno i inventivno. Uprkos našem poznavanju pojma inteligencije, inteligencija se ne
može vidjeti, dodirnuti ili fizikalno mjeriti. Ali, kao što ističe Kimble (1994.), pojam
inteligencije vezan je uz određene prediktore, kao što su rezultati u testovima inteligencije, i uz
ponašanje, npr. uspjeh u školi. Ipak, pojam inteligencije se može interpretirati na različite načine.
U okviru ovog seminarskog rada govorit ćemo o različitim shvatanjima inteligencije, vrstama
inteligencije, individualnim razlikama u inteligenciji, vidjet ćemo kako se inteligencija mjeri kao
i razvoj inteligencije. Iznijet ćemo i neke zanimljivosti vezane za razvoj inteligencije kod djece.

1
2. DEFINICIJA INTELIGENCIJE

Inteligencija spada među najpopularnija područja psihologije, ali i svakodnevne društvene teme.
Laici nadugačko i naširoko raspravljaju o tome ko je inteligentan, kako postati pametnijim i
koliko je važan količnik inteligencije. Psiholozi i drugi znanstvenici raspravljaju o definiciji
inteligencije, vezi između inteligencije i drugih društvenih vrlina, poput kreativnosti, ili pak
društvenih mana, poput kriminaliteta i načinima mjerenja inteligencije ( Gardner, Konrnhaber,
Wake 1999.). Najčešće izgovorena i napisana definicija inteligencije je da inteligencija
predstavlja sposobnost rješavanja nekih novih problema.

Inteligencija je sposobnost snalaženja pojedinca u nekim novim, nepoznatim

situacijama.

2.1. Neka shvatanja inteligencije

Krajem 19. i početkom 20. vijeka raspravljalo se o jednoj, općoj inteligenciji. Engleski psiholog
Charles Spearman 1904. godine smatra da ponašanje koja smatramo inteligentnim imaju, u
osnovi, jedan zajednički faktor. Taj faktor nazvao je G faktorom, odnosno faktorom opće ili
,,generalne inteligencije". Smatrao je da G faktor predstavlja sposobnosti rasuđivanja i rješavanja
problema. U prilog ovog stajališta Spearman je razvio dvofaktorsko shvatanje inteligencije,
opažajući da se ljudi koji se ističu u jednom području najčešće ističu i u drugim područjima.

Istaknuo je da su čak i najsposobnije osobe relativno superiorne samo u nekim područjima, bilo
da se radi o muzici, poeziji ili poduzetništvu. Zbog tog razloga je predložio specifične ili S
faktore, koje bi tumačili postojanje specifičnih spobnosti. Primjenjujući faktorsku analizu na niz
testova specifičnih sposobnosti, američki psiholog Louis Thurstone utvrdio je da dobijeni
podaci, samo u ograničenoj mjeri, govore u prilog postojanja G faktora. On je zaključio da je
Spearman isuviše pojednostavio pojam inteligencije. Njegovi podaci su ukazali na postojanje
najmanje 7 specifičnih faktora sposobnosti, a to su:

2
1. Verbalno shvatanje (V), razumijevanje verbalnih sadržaja;

2. Fluencija riječi (W), odnosi se na sposobnost rečitosti;

3. Numerički faktor (N), sposobnost brzog i lahkog rada sa brojevima;

4. Postorna sposobnost (S), znači sposobnost predstavljanja i zamišljanja promjena u prostoru;

5. Asocijativno pamćenje (M), odnosi se na usku sposobnost pamćenja određenog sadržaja

naročito onog bez ikakvog logičkog smisla;

6. Perceptualna brzina (P), sposobnost brzog i tačnog zapažanja sličnosti i razlika;

7. Rezonovanje (R), zaključivanje o odnosima, posebno dijelova i cjeline, ima važnu ulogu pri
svim inteligentnim operacijama;

Psiholog P. Guilford je svojim istraživanjima povećao broj faktora na više od 180. Problem s
takvim proširivanjem je u tome- što više faktora uvodimo, to je veće preklapanje među njima.

3
Slika 1. Gilfordov model strukture inteligencije (Rathus, 2001.)

H. Gardner predlaže postojanje sedam vrsta inteligencije. On smatra da svaka od tih

inteligencija ima svoju neurološku osnovicu u različitim dijelovima mozga. Lingvistička
inteligencija se odnosi na razumijevanje pojmova, čitanja, pisanje.

Itrapersonalna inteligencija se odnosi na razumijevanje sebe- ko smo, kako se možemo

promijeniti. Tjelesno- kinestetska inteligencija, plesanje, sport, i sl. Muzička inteligencija, na
pjevanje, komponovanje, sviranje instrumenata.

Spacijalna inteligencija podrazumijeva odlično tumačenje mapa, te snalaženje u prostoru. Osoba

sa matematičko-logičkom inteligencijom odlično rješava logičko-matematičke probleme, te
logički dobro zaključuje. Interpersonalna inteligencija je razumijevanje ponašanja, emocija i
motiva.

4
Slika 2. Gardnerova teorija višestrukih inteligencija ( Rathus, 2001)

Catellov model inteligencije (1971.) je dao teoriju dva opća faktora: fluidne i kristalizirane
inteligencija. Fluida inteligencija je opća sposobnost otkrivanja relacija u svim područjima.
Odnosi se na brzinu i tačnost apstraktnog rezonovanja. Ona je nezavisna od iskustva i edukacije.
Kristalizirana inteligencija je sposobnost izvođenja relacija u specifičnim područjima. Za razliku
od fluidne, na njen razvoj utiču iskustvo i edukacija. Razvoj kristalizirane inteligencije je
povezan sa razvojem fluidne inteligencije. Onako kako je razvijena kristalna to ovisi od fluidne
inteligencije.

3. VRSTE INTELIGENCIJE

Ljudska bića se razlikuju po mnogim osobinama, imaju različite sposobnosti razumijevanja,

različite načine rješavanja problema kao i načine komunikacije sa drugim ljudima. Sve ove
sposobnosti neminovno uključuju i emocije, raspoloženje i motivisanost kao glavne faktore
uspjeha. U okviru ove teme važno je objasniti i pojmove akademske i socijalne inteligencije kao
temelj nastanka emocionalne inteligencije.

3.1. Akademska inteligencija

Najpoznatija ljestvica prema kojoj se određuje sposobnost svakog pojedinca je koeficijent
inteligencije ( IQ) pa se zbog toga ova vrsta inteligencije i naziva AKADEMSKA
INTELIGENCIJA. Ona predstavlja sposobnost da se na logičan način rješavaju različite
problemske situacije. Ta sposobnost se određuje i mjeri različitim nivoima zadataka.

3.2. Socijalna inteligencija

Socijalna inteligencija se odnosi na sposobnost i vještine snalaženja u svakodnevnim životnim

situacijama, a kako joj i samo ime kaže socijalna, odnosi se na međuljudsku komunikaciju. Kako
će i u koliko mjeri svako od nas pristupiti rješavanju problema na različite načine, takođe se
može procijeniti na različite načine i vrijednovati po različitim kriterijumima.

3.3. SOCIJALNA I PRAKTIČNA INTELIGENCIJA KAO TEMELJ NASTANKA

EMOCIONALNE INTELIGENCIJE

Uzimaju za mjerilo nove teorije, inteligencija se može posmatrati kao skup različitih vrsta
inteligencije. Općenita podjela inteligencije na akademsku i socijalnu pogodna je za objašnjenje
nastanka konstrukta emocionalne inteligencije. Iz samog naziva možemo zaključiti da se
emocionalna inteligencija odnosi na sposobnost poznavanja sopstvenih osjećaja kao i osjećaja
drugih ljudi, motiviranja sebi i drugih i dobrog upravljanja emocijama u sebi i kod odnosa sa

5
drugim ljudima. Sternberg i Wagner (1994, prema Takšiću 1998) istražujući inteligentno
ponašanje u svakodnevnom životu su došli do zaključka da to nije ono koje se zahtijeva u
testovima IQ-a, nego praktično znanje održavanja samoregulacije i kontrole, kako raditi s
drugima i kako prihvaćati ono što drugi čine. Bitno je istaći da se treba razlikovati postignuća od
inteligencije. Postignuće se odnosi na iskustvena stečena znanja i vještine, pa uključuje
specifične sadržaje poput poznavanja jezika, historije i matematike. Odnos između postignuća i
iskustava čini se očitim. Na primjer neće nas iznenaditi da student koji uči španjolski, ali ne i
francuski, postigne bolji rezultat u testu znanja iz španjolskog nego iz francuskog jezika.
Emocionalna inteligencija može biti statična i dinamična ( promjenjljiva). Kao što smo već rekli
da se ljudska bića razlikuju po mnogim osobinama, moramo uzeti u obzir da je osnova svake
ljudske aktivnosti emocija. Neki ljudi su vrlo postojni u osjećanjima i ponašanju dok kod drugih
je puno više izražena varijacija u emocionalnoj inteligenciji. Emocionalna inteligencija se
potpuno formira u pubertetu, pa se kod većine ljudi bitnije ne mijenja. Ali pojedincima se nude
različite prilike putem odeđenih edukativnih sadržaja kako stare navike zamijeniti boljim.
Naravno treba ustrajavati u tome stalno i iznova. Široko područje životnih situacija nam otežava
tačno mjerenje emocionalne inteligencije. Istraživanjem se pokazalo da ukoliko se primijene
tradicionalni testovi inteligencije sa apstraktnim zadacima, pojavljuje se problem jer se rijetko
susreću u praksi. Sternberg naglašava da su akademski testovi inteligencije jasnije definisani,
sadrže sve informacije da se mogu riješiti, imaju samo jedno rješenje do kojeg se dolazi na jedan
jedini način. S druge strane praktični problemi su drugačiji, nude više mogućnosti za
rješavanje. Do rješenja se ne dolazi tako lako potrebno je iskustvo u svakodnevnim situacijama.
Važno je posebno naglasiti da kod socijalne inteligencije ne vrijedi provođenje testova kao što je
to slučaj sa akademskom inteligencijom. Za nju treba posvjetiti puno pažnje, isticati važnost
vlastitog ponašanja kao i rad sa drugima i uvažavanje njihovih stavova i mišljenja.

4. INDIVIDUALNE RAZLIKE U INTELIGENCIJI

Kako što smo već dosada i naučili, ljudske sposobnosti se po mnogo čemu razlikuju. Različite
karakteristike kao što su na primjer fizička, anatomska, psihološka se proučavaju a takođe i
mjere i na osnovu njih se može ustanoviti postojanje individualnih razlika među pojedincima.
Većina tih karakteristika rasprostire se u populaciji u vidu normalne raspodjele (tzv. Gausove
krive). To znači da najveći broj ljudi ima srednje izraženu mjerenu karakteristiku a samo mali
broj ljudi spada u ekstremne kategorije (ima najmanji i najveći intenzitet mjerene karakteristike).

Pored naučnog značaja ispitivanja individualnih razlika psihičkih osobina i funkcija, shvatanje da
postoje individualne razlike među ljudima ima i svoj praktični značaj. Individualne razlike u
pogledu psiholoških osobina ljudi u praksi utvrđuju se putem standardizovanih psiholoških
mjernih instrumenta, testova. Na osnovu rezultata koje pojedinac ostvari na nekom od testova
(npr: testova inteligencije ili ličnosti) može se statistički utvrditi njegovo mjesto u populaciji (da
li je postignuće date osobe prosječno, nadprosječno ili ispodprosječno). Ovakvi podaci sa testova
koriste se često u odabiru kandidata za neko radno mjesto. Mjere psihičkih osobina dobijene na

6
osnovu testova su relativne a ne apsolutne mjere, jer se „pamet“ ili osobine ličnosti ne mogu
mjeriti kao što se može mjeriti visina, težina ili nivo šećera u krvi. Ali i pored toga ove mjere su
u dovoljnom stepenu pouzdane i govore nešto o osobama, prije svega govore o njegovom mjestu
u odnosu na druge ljude. Nije preporučljivo oslanjati se samo na rezultate testova, jer u većini
slučajeva ti testovi su bazirani na rezultatima ispitanika iz drugih kultura. Psihološke testove
mogu primjenjivati samo stručni psiholozi. Interpretacija testova i na kraju donošenje zaključaka
zahtijeva mnogo šire znanje od pukog sabiranja bodova i računanja pomoću jednostavnih
matematičkih formula. Često nestručnjaci zanemaruju činjenicu da ljudi na isti problem reaguju
različito. Ljudima treba pristupati različito, na primjer, neki ljudi su preosetljivi na kritiku i kada
ih neko kritikuje oni mogu da se povuku ili da se naljute (introvertni tip), dok kod nekih drugih
ljudi kritika ili direktan pristup podstiče njihovu motivaciju i spremnost na saradnju (ekstravertni
tip osoba). Mi obično mislimo da ljudi razmišljaju kao i mi, da možemo sve stvari i osobine
ličnosti generalizirati. Što često dovodi do konflikata i nesuglasica.

Sagledavanje značaja individualnih razlika omogućava nam da bolje razumijemo druge ljude, da
uvidimo koji su to tipovi ljudi koji su nama slični i sa kojima možemo da gradimo nekakve
konstruktivne odnose (npr: vezu, brak, prijateljstvo, timski rad itd) umjesto da uporno vjerujemo
da su svi ljudi isti kao i mi i shodno tome nerealno zahtjevamo od drugih da se ponašaju onako
kako mi smatramo da bi trebalo.

5. MJERENJE INTELIGENCIJE

Rad u školama nam na najbolji način omogućava da sagledamo različite potencijale učenika.
Zamisao za mjerenje inteligencije potiče jos iz 1905. Zamisao da je uspjeh u obrazovanju ovisan
o dječijoj inteligenciji navela je Francuze Alferda Bineta i Theodorea Simona da kreiraju mjere
inteligencije. Njihov test inteligencije omogućavao je ispitivanje inteligencije djece od treće
godine, pa sve do prosječno odraslih. Za svaku godinu života test je sadržavao 6 zadataka, pa
uspješno rješavanje svakog zadatka dobija vrijednost od 2 mjeseca mentalne dobi. Odnos između
fizičke i mentalne dobi bi pokazao da li je dijete zaostalo u razvoju ili je ispred svojih vršnjaka.
Na primjer, testirano dijete od 8 godina života zaostaje 48 mjeseci mentalne dobi , što predstavlja
veliki zaostatak, ali za dijete od 12 godina isti zaostatak od 48 mjeseci znači znatno manji
zaostatak. Na prijedlog njemačkog psihologa Wilhelma Sterna je prihvaćen jedan drugi način
računanja, takozvani koeficijent inteligencije koji se računa prema formuli:

KI= MU/KU*100

MU- mentalna dob u mjesecima

KU- kronologijska dob u mjesecima

Prosječna inteligencija predstavlja mentalnu dob sa KI od 90 do 110. Inteligencija, kao i većina

ostalih prirodnih svojstava čovjeka, distribuira se po takozvanoj normalnoj raspodjeli. Iznad 140
radi se o visokoj nadarenosti, a što je koeficijent viši, to je inteligencija sve bliža nadprosječnoj

7
inteligenciji. Kod neke djece i odraslih nađene su vrijednosti od oko 200 mentalnih jedinica.
Kako što je i prikazano na slici 3, što je KI manji, ulazimo u zonu lakše mentalno zaostalih, pa
srednje mentalno zaostalih, teže i teško mentalno zaostalih. Ipak testovi inteligencije nisu toliko
savršeni. Svi testovi inteligencije ne mjere iste aspekte kognitivne sposobnosti. Prije početka
testiranja treba biti odmoran i smiren. Ukoliko test ponavljamo više puta, to prerasta u proces
učenja, što bi rezultiralo većim koeficijentom inteligencije. Pokazano je da se detaljnom
podjelom dolazi čak do 120 specifičnih faktora inteligencije. Temeljnom podjelom se može
smatrati podjela na verbalne i neverbalne testove.

Slika 3. Količnik inteligencije u populaciji ( Rathus, 2001)

6 . RAZVOJ INTELIGENCIJE

Iz dosadašnjeg izlaganja poznato nam je da postoje različita shvatanja inteligencije a takođe i

gledišta o razvoju inteligencije. Neki psiholozi smatraju da je inteligencija urođena, neki da je
nasljedna ili pak zavisi od razvoja tjeslesne građe. Svi ovi uticaji su evidentni za razvoj
inteligencije. Istraživanjem je pokazano da brak skopljen između bliskih rođaka dovodi do
smanjenja inteligencije, već 25 % takve djece je teško mentalno retardirano. Najbolje se u
odjeljenju vidi razlika u intelektualnom razvoju učenika. Sasvim je normalno da neka djeca

8
imaju veće sposobnosti učenja a neka manje. Učenje omogućava razvoj inteligencije, a
inteligencija olakšava učenje. Da bi se inteligencija razvijala mora se stalno održavati jer i ona
vremenom može slabiti ukoliko se ne iskoristi. Što se tiče savladavanja gradiva u školi nije
potrebna neka velika inteligencija, bitan je pristup učenju, motivisanost i disciplina u radu.
Međutim treba nam biti jasno da svako od nas ima različite sposobnosti i mogućnosti. Za
ostvarivanje nekih nadprosječnih rezultata, kao na primjer rezultata na takmičenjima pored
napornog rada potreban je kapacitet za određenu oblast. Ne može se sve naučiti na nastavi za
postizanje nadprosječnih rezultata. Kvalitetna nastava je potreban uslov ali ne i dovoljan.
Nadprosječan učenik treba biti ,,klikeraš" i primijeniti naučeno u novim situacijama.
Inteligencija se razvija u ranoj mladosti, roditelji treba da započnu sa vježbama i govorno-
ritmičkim igrama koje podstiču djetetov razvoj. Naravno u tome ne treba pretjerati da ne bi
došlo do kratkoročnih ili dugoročnih posljedica. Takođe i raznovrsna ishrana bogata voćem i
povrćem utiče na razvoj inteligencije. Kako bi mozak u potpunosti funkcionisao potreban je i
kvalitetan san. Pokazalo se da rješavanje zagonetki, križaljki i kvizova utiče na održavanje
mentalne sposobnosti. Bitno je da mislimo pozitivno a ne da šaljemo mozgu razne negativne
poruke kao što su: nisam bas siguran, zivčan sam, ne mogu položiti ovaj ispit, ne znam kako ću
se snaći u tom poslu i tome slično. Negativne misli i izjave puno utiču iako toga nismo baš
svjesni, usporavaju nas i ograničavaju. Uvijek vrijedi izreka misli pozitivno da bi bilo pozitivno.

Neke razlike u testovima inteligencije su u korist žena: verbalno razumijevanje, verbalna

fluentnost, socijalna inteligencija i neki aspekti pamćenja; a u korist muškaraca: socijalna
sposobnost, numeričko rezonovanje i mehaničke informacije ( Rathus, 2001.).

6.1. Neke zanimljivosti vezane za razvoj inteligencije kod djece

Nedavne studije su pokazale da:

- djeca začeta u alkoholisanom stanju imaju niži stepen inteligencije

- način na koji je dijete rođeno ( prirodno ili carskim rezom) utiče na dalji psihofizički razvoj.
Ukoliko je zdravstveno prihvatnjivo, puno je bolji i zdraviji prirodan porođaj uz prisustvo i
drugog roditelja.

- stres i buka utiču generalno negativno na nervni sistem čovjeka a pogotovu u ranom razvoju
djeteta

- posvjećivanje dovoljno pažnje djetetu, zabava sa djetetom i često milovanje i maženje podstiče
razvoj tjelesnih i duševnih funkcija

- slušanje kalsične muzike stimuliše razvoj moždanih vijuga.

Ova tema je jako opširna i interesantna, o njoj se može diskutovati iz različitih aspekata ljudskog
života. Bitno je djecu učiti pravim vrijednostima i smislu života. Davati im značaj u početnim

9
fazama razvoja, da oni osjete da su nam bitni, da u roditeljima vide prave prijatelje. Temelj koji
im roditelji postave, vaspitanje koje ponesu od kuće nepobitan su preduslov za dalji napredak u
svim sferama njihovog životu. Osjećaj koji nam neko usadi od rane maldosti, a posebno roditelji,
a potom i vaspitači i nastavnici, da smo bitni u životu, da istakne naše najbolje osobine bitan su
faktor za profil našeg budućeg zanimanja.

7. ZAKLJUČAK

Možemo zaključiti da je od svih sposobnosti inteligencija izazvala najviše interesovanja kako

kod psihologa tako i kod laika. Mnogi ljudi imaju različite predstave o tome šta je inteligencija, i
mnoge riječi našeg jezika predstavljaju različite nivoe intelektualnih sposobnosti: bistar,
oštrouman, promišljen, obazriv itd. Ne postoji univerzalna definicija inteligencije, čak i se i dalje
odvija debata o tome šta se zapravo podrazumijeva pod ovim pojmom; da li je inteligencija jedna
opća sposobnost ili nekolicina samostalnih sistema sposobnosti; da li je to osobnost mozga,
karakteristika ponašanja ili zbir znanja i spremnosti.

Istraživanja su pokazala da na školski uspjeh nema toliki uticaj inteligencija koliko pristup
učenju. I to je ono što je zajedničko odličnim učenicima. Oni imaju ono što bismo mogli nazvati
ispravnim pristupom: motivisani su, skoncentrisani, opušteni, ignorišu sve što bi moglo da ih
ometa u procesu učenja i, ako im je potrebna pomoć u pisanju domaćeg zadatka ili učenja, znaju
kako da je potraže. Inteligencija je potrebna ali ne i dovoljna sama od sebe bez rada. Ukoliko
učenik koji posjeduje inteligenciju za određenu oblast, tu inteligenciju često ne usavršava, ona se
postepeno gubi. Bitno je istaći da je za uspjeh pored inteligencije potreban marljiv rad. Svaki
učenik koji se interesuje za određenu oblast svojim radom i trudom može dobiti maksimalnu
ocjenu ali za dalji uspjeh na takmičenju pored rada neophodna je i nadarenost za određenu
oblast.Svako od nas je inteligentan i predodređen za nešto samo je potrebno da usmjerimo svoje
afinitete prema onome u čemu smo najbolji.

10
8. LITERATURA

1.Rathus,Temelji psihologije

2. http://maturski.org/PSIHOLOGIJA/Pojam-EmocionalnaInteligencija.html

3. Mujo O. Hasković, Uvod u psihologiju

4. http://www.vaspsiholog.com/2010/09/individualne-razlike/

5. http://oliver.efri.hr/zavrsni/1027.B.pdf

11