PORODIČNO PRAVO

Osnovni pojmovi o porodičnom pravu i porodici

1. Pojam porodičnog prava, Porodično pravo je sistem pravnih normoi kojima se

uređuju lični i imovinski odnosi koji nastaju između članova porodice, a koji pretežno
proizilaze iz braka ili srodstva.
2. Predmet porodičnog prava su porodični odnosikoji se usposatavljaju između
fizičkih lica međusobno povezanih nekom od pravno relevantnih činjenica kao što su
brak, krvno i tazbinsko srodstvo, usvojenje starateljstvo i vanbračna zajednica.
Subjekt porodičnog prava može biti samo član porodice kao fizičko lice, a ne
porodica kao cjelina ( porodica nema svojstvo pravnog lica i ne može se pojaviti kao
titular porodičnih prava i obaveza.
Objekt porodičnih pdnosa su ljudske radnje i stvari.
Porodični odnosi mogu biti: lični i imovinski. Lični ( neimovinski) primarni su sastojak
potodičnih odnosa, jer osiguravaju posebnost porodičnih odnosa. Imovinsk porodični
odnosi u većini prtavnih sistema uređuje u okviru porodičnog prava, a ne stvaranog i
obligacionog prava.
Metod porodičnog prava predstavlja način (tehniku) uređivanaj porodičnih odnosa.
Porodično pravo ne posjeduje jedinstven metod regulisanja veće se koristi sljedećim
pravilima regulisanja koja važe u građanskom pravu:
a) Subjekti koji učestvuju u porodičnom odnosu norme porodičnog prava
tretiraju kao pravno jednake ( načelo pravne jednakosti) i pravne nejednakosti koji
važi u donosima roditelja i djece,
b) Zasnivanje porodičnih odnosa prepušteno je volji subjekata ( načelo
autonomije: sklapanje braka, zasnivanje vanbračne zajednice, priznavanje očinstva i
materinstva),
c) Zaštita porodičnih prava ostvaruje se jednim dijelom na inicijativu titulara
porodičnog prava po nečelu dispozitivnosti ( npr. tužba za razvod braka, tužba za
poništenje braka i sl.). Drugim dijrlom zaštita zaštita porodičnih orava ostvaruje se i
po službenoj dužnosti (načelo oficijelnosti: tužba tužioca za za poništenje braka,
tužbi organa staratelja za sprječavanje nasilja u porodici),
d) Titularima porodičnih prava nije dopušteno da svoja subjektivna pravva i obaveze
prenose na dtruge ili da ih se odreknu po načelima neprenosivosti i neodrecivosti
Izuzetak postoji samo u slučaju kada roditelj djeteta prenosi roditeljsko pravo ili se
odriče roditeljskog prava davanjem saglasnosti za zasnivanje usvojenja.

3. Načela porodičnog prava su:

1. Posebna zaštita porodice ( porodica uvijek uživa zaštitu društva i države),
2. Poštovanje porodičnog života (osnovno ljudsko pravo koje se priznaje svakom
čovjeku),
3. Slobodno odlučivanje o rađanju djece, i
 4. Zabrana diskriminacije (sadržano je u ustavnim garancijama jednakosti svih pred
zakonom i ustavom, te u zabrani diskriminacije po bilo kom osnovu.
4. Izvori porodičnog prava:
a) Zakon ( Ustav, Porodični i dtugi zakoni), međunarodni ugovori (od posebne su
važnosti međunarodni dokumenti o ljudskim pravima: Univerzalna deklaracija o
pravima čovjeka, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni
pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
b) Sudska praksa u našem pravu nije izvor prava. Sudovi sude na osnovu ustava i
zakona. Zakoni, podzakonski akti i drugi propisi stupaju na snagu osmog dana od dana
objavljivanja i ne mogu imati retroaktivno dejstvo.
c) Pravo evropskog suda za ljudska prava kao izvor porodičnog prava-odlučuje o
pitanjima tumačenja ili primjene Evropske konvencije o ljudskim pravima za koje mu
predstavku podnese država ugovornica (međudržavna predstavka), odnosno
pojedinac, nevladina organizacija ili grupa lica (pojedinačna predstavka). Sud uzima u
postupak predmete tek kada se iscrpe svi unutrašnji pravni lijekovi,
d) Običaj kao izvor porodičnog prava. Običaj je nepisano opšte pravilo ponašanja, koje
nastaje dugotrajnim ponavljanjemu istim životnim situacijama i koje je prihvaćeno od
strane pripadnika određene društvene grupe. Razlikuju se pravni običaji (običajno pravo)
i faktički običaji (obični). U našem pravu običaji nisu uvršteni u izvore orava, jer sudovi
sude na osnovu ustava, zakona i drugih opštih akata, odnosno običaji mogu biti izvor
prava samo ako zakon na njih izričito upućuje,
e) Pravna nauka kao izvor porodičnog prava. Pod pravnom naukom podrazumjevaju se
rezultati naučnih i stručnih istraživanja, rasprava, polemika pravnih pisaca o pojedinim
pravnim pitanjima. Pravna nauka danas ne predstavlja formalni izvor prava. Materijali
stručnih komisija angažovanih na izradi nacrta zakona nezamjenjiv su izvor za tumačenje
pravne norme i utvrđivanja zakonodavnog motiva (ratio legis).

PORODICA
1. Vrste porodice
Porodica se može odrediti kao zajednica lica povezanih brakom (vanbračnom
vezom) i srodstvom, odnosno to je životna zajednica roditelja, djece i ostalih
bliskih srodnika između kojih postoje prava i dužnosti.
Vrste porodice, istorijski gledano možemo zapaziti: matrijarhalnu porodicu (vlast majke kao
starješine porodice i nepovoljan položaj muške djece – sinova), patrijarhalnu porodicu (vlast
muškarca kao starješine porodice i nepovoljniji položaj ženske djece) i savremenu (demokratsku)
porodicu. Prema veličini porodice se mogu podijeliti na Malu porodicu (porodica u užem smislu)
koja obuhvata roditelje i njihovu djecu (najčešće djecu koju izdražavaju), Veliku porodicu
(porodičnu zadrugu, kuću) koja je po SGZ imala svojstvo pravnog lica.
2. (Pojam) Srodstvo je pravna veza (porodični odnos) između dva ili više
fizičkih lica koja proizvodi dejstva u svakoj porodici. Srodstvo je odnos između najmanje
dva lica koji za njih stvara određena prava i obaveze. Izraz srodstvo ne obuhvata samo krvno
srodstvo nego i ostala srodstva. Vrste srodstva: krvno, tazbinsko i adoptivno srodstvo.
a) Krvno srodstvo, predstavlja pravni odnos između dva ili više lica koja direktno potiču
jedno od drugoga ili zajedničkog pretka. Ono se isključivo zasniva rađanjem. Prvu liniju krvnog
srodstva ( linea recta) čine lica koja potiču jedno od drugog direktno (npr. otac-sin). Jedan
pravac ide od predaka ka potomcima i naziva se nishodnom linijom (descendenti). Drugi pravac
ide od potomaka ka precima (npr. od praunuka ka pradedi) i naziva se ushidna linija
(ascendenti). Pobočna linija obuhvata sva lica koja potiču od zajedničkog pretka ili od para
zajedničkih predaka. Ukoliko krvni srosnici potiču od para zajedničkog pretka ili od para
zajedničkih predaka (rođeni brat i sestra ili brat i sestra od strica) nazivaju se punorodni srodnici
(germani), a ukoliko imaju samo jednog zajedničkog pretka (polubraća, polusestre, nazivaju se
polurodni pobočni srodnici, znači oni mogu poticati od zajedničkog oca a različite majke, tada se
nazivaju jednokrvnim (consanguinei), odnosno od jedne majke a različitog oca, nazivaju se
jednoutrobnim (uterini).
b) Tazbibsko srodstvo predstavlja odnos jednog bračnog druga i krvnih srodnika drugog
bračnog druga, što znači da se ono zasniva putem braka, za razliku od krvnog koje se zasniva
rađanjem.
c) Adoptivno srodstvo (građansko srodstvo) nastaje pravnim putem, usvajanjem tuđeg
maloljetnog djeteta. Srodstvo po usvojenju obuhvata sve osobe koje bi se međusobno nalazile u
u krvnoim srodstvu da se umjesto usvojenje dogodilo rođenje djeteta.
d) Računanje srodstva.
Računanje krvnog srodstva vrši se u svakom konkretnom slučaju a srodnici rangiraju po
tome koliko zajedničke krvi imaju. Udaljenost ili blizina srodstva se određuje brojem rođenja
koja su se dogodila između osoba čiji stepen srodstva treba utvrditi, po pravilu koliko rođenja
toliko stepana. Krvno srodstvo je bliže ako je broj rođenja između dva posmatrana srodnika manji
i obratno. U pobočnoj liniji nema prvpg stepena srodstva.
Računanje tazbinskog srodstva vrši se na identičan način kao i računanje krvnog srodstva.
U kojoj liniji i stepenu krvnog srodstva se suprug nalazi sa svojim srodnikom u istoj liniji i stepenu
tazbinskog srodstva je i njegov bračni drug sa tom osobom. (Pr. otac i sin se nalaze u 1. stepenu
prave linije krvnog srodstva, pa su zato sinovljeva supruga (snaha) i njegov otac (svekar) u prvom
stepenu prave linije tazbinskog srodstva.
Računanje adoptivnog srodstva, Usvojenik i njegovi potomci se nalaze u onoj liniji i onom
stepenu adoptivnog srodstva sa usvojiteljima i njihovim krvnim srodnicima, u kojem bi po krvnom
srodstvu bilo djete usvojitelja i svi njegovi srodnici.
e) Značaj srodstva, sve tri vrste srodstva po pravilu zasnivaju trajnu vezu među srodnicima,
koja ne prestaje ni smrću ni razvodom braka. Jedino može prestati srodstvo zasnovano
usvojenjem u slučaju njegovog poništenja. Navešćemo neke od najvažnijih instituta u kojima
srodstvo igra presudnuu ulogu: Bračna smetnja, krvno srodstvo predstavlja smetnju u pravoj liniji
bez obzira na stepen srodstva, a u pobočnoj liniji predstavlja bračnu smetnju za sve srodnike
drugog i trećeg stepena srodstva. Kod srodnika četvrtog stepena krvnog srodstva u pobočnoj liniji
predstavlja bračnu smetnju samo srodstvo između djece rođene braće i sestara i polubraće i
polusestara (tzv. polubratučad). Tazbinsko srodstvo je bračna smetnja samo u prvom stepenu
prave linije. Adoptivno srodstvo je izjednačeno sa krvnim srodstvom.
Adoptivna smetnja, krvno srodstvo je smetnja za zasnivanje usvojenja u prvom stepenu prave
linije, bez obzira na stepen srodstva, a u pobočnoj liniji samo u drugom stepenu srodstva.
Zakonsko izdražavanje obavezom zakonskog izdražavanja obuhvaćeni su svi krvni srodnici u
pravoj liniji, te braća i sestre, pastorci, očuh i maćeha, kao i adoptivni srodnici po pravilima koja
važe za krvno srodstvo. Zakonsko nasljeđivanje, krvno srodstvo i srodstvo zasnovano usvojenjem
predstavlja osnov za grupisanje srodnika u nasljedne redove. Krivično djelo, krvno srodstvo
između svih krvnih srodnika prave linije i između brata i sestre ulazi u sastav bića krivičnog djela
„rodoskrvljenje.“ Izuzeće, sudija ili sudija porotnik u krivičnom postupku, tako da ne može vršiti
svoju funkciju ako mu je okrivljeni (njegov branilac, tužilac, oštećeni i sl) srodnik po krvi u pravoj
liniji bez obzira na stepen srodstva, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, odnosno tazbinski
srodnik do drugog stepena srodstva. Zakup stana, članovima porodičnog domaćinstva zakupca
stana koji imaju pravo da poslije njegove smrti koriste stan, smatraju se bračni drug, njegova
djeca, usvojenik, pastorak, njegovi roditelji, kao i lica koja je zakupac po zakonu dužan da
izdražava. Penzija, pravo na penziju imaju članovi porodice: bračni drug, djeca rođena u braku,
vanbračna usvojena, pastorčad koje je osiguranik izdržavao, njegovi roditelji, usvojitelji, te očuh i
maćeha. Porez, poreskom obvezniku priznaju se odbitci za izdržavanje članova porodice prilokom
obračunavanja poreza. isL.

LIČNO IME

1. Pojam: Lično ime je osnovno obilježje fizičkih lica, koje služi za identifikaciju njegovog
statusa. Sastoji se od imena i prezimena. Ime (rođeno ime) predstavlja način lične identifikacije
i individualizacije jednog lica prema svakom drugom licu u okviru jedne porodice, a prezime
(porodičnio ime) označava vezanost tog lica za porodicu ili širu srodničku grupu.
2. Načela o ličnom imenu: 1. lično ime je lično neimovinsko pravo ( pravo na ime ne
zstarjeva), 2. Pravo na lično ime stiče se rođenjem, a štiti se od trenutka upisa u matičnu knjigu
rođenja, 3. Svako je dužan da se služi svojim ličnim imenom, 4. Lično ime se može promijeniti.
3. Određivanje ličnog imena, lično ime djetetu određuju njegovi roditelji zajednički i
sporazumno. Oni mogu odrediti rođeno ime djeteta prema svom nahođenju, ali ne mogu
odrediti pogrdno ime. Organ starateljstva određuje lično ime djeteta u sljedećim situacijama: 1.
kada roditelji ne mogu da postignu sporazum o imenu djeteta, nakon saslušanja roditelja, 2. ako
ni jedan od roditelja nije živ ili nije u mogućnosti da vrši roditeljsko pravo, lično ime djeteta
takođe određuje organ starateljstva
4. Promjena ličnog imena, Lično ime se može promijeniti prilikom promjene
porodičnog statusa ili po zahtjevu, u posebnom upravnom postupku. Promjena porodičnog
statusa, maloljetnom djetetu kome je određeno lično ime, može se promjeniti prezime poslije
promjene porodičnog statusa do koga je došlo nakon utvrđivanja očinstva ili materinstva,
odnosno osporavanje očinstva ili materinstva. Prezimena djeteta mjenjaju se prilokom
usvojenja. Za promjenu ličnog imena djeteta starijeg od 10 godina potreban je njegov pristanak.
Promjena ličnog imena vrši se i prilikom sklapanja braka. Po prestanku braka supružnik koji je
promjenio prezime prilikom sklapanja braka može u roku od 60 dana uzeti prezime koje je
ranije nosio.
Promjena u posebnom postupku, svaki građanin stariji od 15 godina ima pravo da
promjeni lično ime, odnosno samo rođeno ime ili samo prezime na osnovu zahtjeva koji
lično podnese opštinskom organu uprave nadležnom po mjestu prebivališta podnosioca
 zahtjeva. Za djecu mlađu od 15 godina zahtjev podnosi zakonski zastupnik. Neće biti
odobrena promjena imena licu protiv koga se vodi krivični postupak za djelo za koje se goni
po službenoj dužnosti, licu osuđenom za krivično djelo dok kaznu ne odsluži, licu za koga se
utvrdi da promjenom imena želi da izbjegne neku svoju obavezu.

MATIČNE KNJIGE

1. Pojam matičnih knjiga, Matične knjige su javne isprave u koje se upisuju sve činjenice u
vezi sa ličnim statusom fizičkog lica i to prvenstveno one koje su u neposrednoj vezi sa
rođenjem, sklapanjem braka i smrću jednog lica. Vođenje matičnih knjiga je u nadležnosti
opština, svaka za svoju teritoriju, određuju jedno ili više matičnih područja na kojima se vode
matične knjige.
2. Načela matičnih knjiga:
1. Načelo oficijelnosti - vođenje matičnih knjiga je u nadležnost državnih organa koji ih vode
po službenoj dužnosti,
2. Načelo jednoobraznosti, u matične knjige upisuju se podaci koji su zasnovani na
jedinstvenim osnovama za cijelu državu,
3. Načelo javnosti, podaci koje sadrže matične knjige moraju biti dostupni osobi na koju se
odnose, članu porodice i sl.
4. Načelo autentičnosti, činjenice koje se upisuju u matičnu knjigu smatraju se tačnim dok se
sudskim putem ne utvrdi suprotno, tako da izvodi iz matičnih knjiga imaju snagu javnih
isprava.
3. Vrste matičnih knjiga:
1. Matična knjiga rođenih sadrži podatke o rođenju (ime, prezime i pol djeteta, čas, dan,
mjesec, godiina i mjesto rođenja djeteta, državljanstvo djeteta i podatke o roditeljima. U
matičnu knjigu rođenih upisuju se naknadno i druge činjenice koje se tiču ličnog statusa
(sklapanje braka, poništenje braka, podaci o očinstvu, materinstvu utvrđeni u sudskom
postupku i sl.
2. Matična knjiga vjenčanih sadrži podatke o sklapanju braka ( lične podatke supružnika,
vrijeme i mjesto zaključivanja braka, izjave supružnika o prezimenu, podatke o svjedocima,
podatke o matičaru koji je sklopio brak, podatke o roditeljima supružnika, odluku o poništenju
ili razvodu braka.
3. Matična knjiga umrlih, sadrži podatke o smrti ( ime i prezime umrlog sa svim lličnim
podacima, vrijeme i mjesto smrti umrlog, bračno stanje umrlog, prebivalište, državljanstvo,
podatke o bračnom drugu umrlog, odluku o proglašenju nestalog za umrlog).

BRAK
Naše zakonodavstvo daje sljedeću definiciju braka: „ Brak je zakonom uređena
zajednica života žene i muškarca.“ Iz ove definicije proizilazi nekoliko karakteristika zakonskog
pojma braka: 1. Pravni poredak priznaje svojstvo braka samo onim zaajednicama koje
ispunjavaju zahtjeve utvrđene zakonom o zasnivanju, dejstvima i prestanku braka, 2. Žena i
muškarac su subjekti bračnog odnosa, 3. za pojam braka bitna je zajednica života žene i
muškarca.
1. Pojam i predmet bračnog prava, bračno pravo je dio porodičnog prava, a
obuhvata skup propisa kojima se uređuje brak i odnosi u braku, te vanbračna zajednica i
odnosi vanbračnih partnera. Pravno uređenje braka podrazumjeva propisivanje činjenica
relevantnih kako za sklapanje tako i za prestanak braka. Pravne norme iz oblasti bračnog
pravapretežno su imperativne prirode što znači da supružnici ne mogu mjenjati njihov sadržaj.
2. Načela bračnog prava, proizilaze iz ustavnih odredbi o braku i porodici i to:
1. Ravnopravnost supružnika proističe iz ustavnog načela o ravnopravnosti polova i zabrani
diskriminacije. Ovo načelo u potpunost izjednačava muža i ženu u pogledu sticanja, vršenja i
zaštite svih prava i obaveza u braku.
2. Institucionalnost braka, primjena ovog načela ostvaruje kroz zahtjev da se brak i pravni
odnosi u braku urede zakonom,
3. Slobodan pristanak na brak, jedno je od osnovnih ustavnih sloboda čovjeka i građanina,
4. Laicitet braka, donošenje pravila kojima se uređuje brak i pravni odnosi u braku u
nadležnosti je državnih (svjetovnih), a ne crkvenih (duhovnih) organa,
5. Monogamioja, ovo načelo glasi da je dozvoljeno sklapanje braka između jedne žene i jednog
muškarca. Nije dozvoljenio sklapanje braka jednog muškarca sa dvije ili više žena (bigamija ili
poligamija), niti jedne žene sa dva ili više muškaraca (biandrija ili poliandrija),
6. Raskidivost braka, svako ima pravo da slobodno odlučuje ne samo o zaključivanju nego i o
raskidanju braka,
7. Izjednačavanje vanbračne zajednice sa brakom,Vanbračna zajednica izjednačena je sa
brakom na osnovu izričite ustavne norme, a vanbraćnim partnerima priznata su prava i dužnosti
pod uslovima uređenim zakonom.
SKLAPANJE BRAKA

1. Pretpostavke za postojanje braka, jesu činjenice bez čijeg ispunjenja brak pravno
uopšte ne može nastati. Činjenice koje se tradicionalno smatraju za pretpostavke postojanja
braka su: različitost polova, saglasna izjava volja i zakonska forma.Kod nas ova podjela ne
postoji.
2. Pretpostavke za punovažnost braka, to su one pretpostavke koje obezbjeđuju da
jedan brak koji je nastao, istovremeno bude i punovažan.
a) Pozitivne pretpostavke za punovažnost braka su: različitost polova ( dva lica koja
sklapaju brak moraju biti različitog pola), kod nas nije dozvoljeno sklapanje braka između lica
istog pola), sporno može biti pitanje da li se brak smatra punovažnim u slučajevima:
hermafroditizma i transseksualiteta.
Hermafroditizam je urođeno stanje dvostrukosti reproduktivne strukture, pol takve osobe
nije moguće jasno definisati kao isključivo muški ili isključivo ženski. Razlikuju se pravi i lažni
hermafroditizam. Pravi hermafroditizam naziva se stanje kada se pored jednog tipa polne
žlijezde (npr. testisa) nađe i druga polna žlijezda (npr. jajnik ili njen dio). Problem
hermafroditizma u pravu se rješava pomoću jednog kriterijuma, a to je pitanje koji je pol
preovlađujući kod hermafrodita.
Transseksualitet je psihosocijalni poremećaj identiteta koji se manifestuje tako što ličnost
koja posjeduje sve spoljne karakteristike jednog pola istovremeno čvrsto vjeruje da pripada
drugom polu. To su osobe kod kojih postoi jako izražen osjećaj nelagodnosti usljed
nepodudarnosti između biološkog pola na jednoj strai te sopstvenog polnog identitetai
sopstvene polne uloge na drugoj strain. Prema vladajućem stavu medicinskih eksperata za ovu
oblast jeino uspješno liječenje je u adaptaciji spoljnih polnih obilježja prema postojećem
identitetu ličnosti, a to je hiruršja intervencija. U našem pravu nema zakonskog rješenja
problema transeksualnosti niti postoji bilo kakva sudska praksa o ovom pitanju. Brak koji sklopi
lice nakon što se podvrglo operaciji promjene pola smatra se važećim u većini pravnih sistema.
Na lice koje promjeni pol nakon zaključivanja braka ne bi se mogla primjeniti odredba o
nedostatku pretpostavke za punovažnost braka, već bi se moglo govoriti o postojanju razloga
za prestanak braka, je se postojanje pretpostavki za punovažnost braka (različitost polova)
cijeni u momentu zaključenja braka.

Saglasna izjava volja. Druga bitna pretpostavka za punovažnost braka jeste saglasna izjava
volja budućih supružnika da stupaju u brak. Da bi izjava volje bila pravno relevantna potrebno je
da se ispuni nekoliko uslova:

1. Izjava osoba koje sklapaju brak treba da bude data riječima koje su
izgovorene ili napisane . Drugačije rečeno brak se nikada ne može zaključiti određenim
znacima, gestovima ili preduzimanjem neke druge radnje koja ima isto značenje i istu svrhu.
Volja se ne može izraziti ni konkludentnim radnjama,

2. Volja mora biti nedvosmislena i jasna da pokaže postojanje ozbiljne namjere

za sklapanje braka,

3. Izjave moraju biti istovremeno date. Ako su izjave dali prvo jedan pa drugi
supružnik smatraju se istovremene,

4. Izjava ne smije biti modifikovana uslovom ili rokom,

5. Izjava mora biti data lično vjerenici pošto je ugovor o braku specijalan I za njega je
propisana svečana forma koja zahtjeva prisustvo oba buduća supružnika. Izuzetno opštinski
organ može dozvoliti zaključivanje braka i ako je prisutan samo jedan budući supružnik i
punomoćnik drugog budućeg supružnika (a drugi je bolestan od teške zarazne bolest, izdražava
kaznu zatvora I sl.). U tom slučaju punomoćje mora imati određene karakteristike: 1. Da sdarži
lične podatke o vlastodavcu, punomoćniku i licu sa kojim se preko pnompćnika sklapa brak, 2.
Da bude ovjereno, 3. Specijalno izdato samo za sklapanje konkretnog braka, 4. Da bude
naznačen datum njegove ovjere (važi 90 dana od dana ovjere).

Zakonska forma sklapanja braka. Za sklapanje braka zahtjeva se natočita svečana il bitna
forma (forma ad solemnitatem) . Kada se ova bitna, forma primjeni na sklapanje braka, brak
ne može biti punovažan dok se ta forma ne ispuni. Ona ima dvojaku funkciju: da skrene
budućim supružnicima na značaj braka i pravnog odnosa u koji ulaze, druga svrha svečane
forme braka nalazi se u zaštiti opšteg interesa, da se zaključuju samo oni brakovi koji su
društveno poželjni i opravdani.

Zakonska forma za sklapanje braka u našem pravu sastoji se iz dva elementa: 1. Nadležnost za
sklapanje braka I 2. Postupak za sklapanje braka.

Nadležnost za sklapanje braka, predstavlja pravo i dužnost organa uprave da pristupa

sklapanju braka. Nadležnost za sklapanje braka može biti: 1. Stvarna, 2. Mjesna I 3.
Funkcionalna.

Stvarano nadležaan organ za sklapanje braka je opštinski organ uprave na čijem području se
vode matične knjige.

Mjesna nadležnost za sklapanje braka u našem pozitivnom pravu uopšte nije predviđena. To
znači da su lica koja žele da sklope brak slobodna u izboru opštinu pred čijim će stvarno
nadležnim organom uprave saglasno zjaviti da stupaju u brak.

Funkcionalna nadležnost za sklapanje braka, označava da je u ime skupštine opštine ovlašćen

da sklapa brak matičar. Njegovo prisustvo je konstitutivni element za nastanak braka ( on
obavlja i sve tehničke radnje: sastavlja zapisnik, provjerava ispunjenost pretpostavki za
punovažnost braka isl.).

Postupak za sklapanje braka sastiji se iz tri faze: 1. Prethodnog postupka (podnošenje prijave),
2. Postupak vjenčanja,3. Postupak registracije braka.

Prijavni (prethodni ) postupak započinju lica koja namjeravaju da sklope brak, podnoseći
zahtjev za sklapanje braka matičaru nadležne opštine. Uz zahtjev (usmeni ili pismeni) podnose
isprave koje dokazuju da će namjeravani brak biti punovažan (Izvodiz matične knjige rođenih,
pravnosnažnu presudu o razvodu ili poništenju prethodnog braka I dr). Nakon podnošenja
zahtjeva, matičar provjerava da li su ispunjeni svi uslovi za sklapanje braka, ako utvrdi da nisu
usmeno će saopštiti podnosiocima zahtjeva da ne mogu zaključiti brak. Oni nakon toga mogu
tražiti da u roku od 8 dana matičar donese rješenje o odbijanju zahtjeva za sklapanje braka, na
koje mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Ako pak matičar utvrdi da
su ispunjeni uslovi za sklapanje braka nastaviće započeti postupak. Dan sklapanja braka
određuje matičar u sporazumu sa budućim supružnicima. Matičar je dužan da buduće
supružnike upozna sa pravnim posljedicama koje nastupaju sklapanjem braka, a posebno da se
sporazumeju o prezimenu.

Postupak vjenčanja odvija se u prostoriji naročito određenoj za tu namjenu, a može se

obavljati i na drugom mjestu, ako za to postoji opravdan razlog. Sklapanju braka obavezno
prisustvuju oba buduća supružnika (odnosno jedan supružnik i punomoćnik drugog supružnika),
matičar i dva svjedoka. Svjedok pri sklapanju braka može biti svako poslovno sposobno lice.
Postupak se odvija tako što matičar najprije utvrđuje identitet budućih supružnika i podnosi
izvještaj da su oni pristupili sklapanju braka i da su za punovažnost njihovog braka ispunjeni svi
uslovi predviđeni zakonom. Poslije toga pojedinačno pita svakog od budućih supržnika da li
pristaju da međusobnosklope brak. Poslije datih potvrdnih izjava volje budućih supružnika,
matičar će proglasiti da je brak sklopljen.

Postupak registracije braka sprovodi se upisom sklopljenog braka u matičnu knjigu

vjenčanih u koju se potpisuju supružnici, svjedoci i matičar i punomoćnik svojim imenom I
prezimenom pored imena supružnika koga zastupa. Poslije upisa u matičnu knjigu vjenčanim
supružnicima se odmah izdaje izvod iz matične knjige vjenčanih.

Sklapanje braka radi ostvarivanja zajednice života supružnika. Zajednica života je

jedan od osnovnih i najvažnijh elemenata za punovažnost braka. Ako je brak sklopljen za
ostvarivanjem nekih drugih ciljev a ne ostvarivanja zajenice života (sticanja nasljedstva,
ostvarivanja porodične penzije I sl) onda če takav brak biti ništav. Sklapanje fiktivnog braka od
strane samo jednog supružnika nedovoljno je za njegovu nevažnost.

Bračne smetnje za punovažnost braka (negativne pretpostavke) su:

1. Bračnost, brak ne može sklopiti lice koje je već u braku. Ova bračna smetnja dovodi do
apsolutne ništavosti braka. Ona je neotklonjiva, jer sud ne može dati dozvolu za sklapanje braka
osobi čiji prethodni brak nije prestao na način predviđen zakonom. Bračnost je privremena
bračna smetnja s obzirom da protekom određenog vremena može prestati.

2. Nesposobnost za rasuđivanje, brak ne može da sklopi lice koje nije sposobno za rasuđivanje.
Uzrok nesposobnosti za rasuđivanj može biti duševna bolest. Razlikuju se apsolutna
nesposobnost za rasuđivanje i nesposobnost za pravilno rasuđivanje (to je situacija u kojoj
osoba koja izjavljuje volju da sklopi brak nije svjesna pravog značenja svojih riječi. Nesposobnost
za rasuđivanje je bračna smetnja koja povlači apsolutnu ništavost braka.

3. Srodstvo je pravom priznati prirodni i društveni odnos dva ili vise lica na osnovu kojeg se
između njih zasnivaju određena prava I obaveze.
Krvno srodstvo predstavlja prirodnu, biološku vezu dva ili vise lica koja potiču jedno od
drugog (prava linija) ili od zajedničkog pretka (pobočna linija).Krvni srodnici pravoj ushodnoj I
nishodnoj liniji, bez obzira na stepen srodstva ne mogu sklapati brak. Krvni srodnici u pobočnoj
liniji u drugom I trećem stepenu srodstva takođe ne mogu međusobno sklapati brak. U
četvrtom stepenu srodstva pobočne linije nije dozvoljeno sklapanje braka između djece rođene
brace i sestara ili djece polubraće i polusestara (tzv. Prvobratučad). Krvno srodstvo kao bračna
smetnja prouzrokuje apsolutnu ništavost braka. U našem pravu krvno srodstvo je neotklonjiva i
trajna bračna smetnja.

Tazbinsko srodstvo, predstavlja odnos jednog supružnika i krvnih srodnika drugog bračnog
supružnika. Tazbinsko srodstvo je bračna smetnja samo u prvom stepenu prave ushodne i
nishodne linije tazbinskog srodstva. To praktično znači da brak ne mogu međusobno sklopiti:
svekar i snaha, zet i tašta, očuh i pastorka, te maćeha i pastorak. Tazbinsko srodstvo je bračna
smetnja koja dovodi do apsolutne ništavosti braka.

Adoptivno srodstvo, srodstvo po usvojenju ili građansko srodstvo. Za razliku od krvnog srodstva
koje predstavlja prirodnu i biološku vezu dva lica, zasniva se vještačkim putem. Ovo srodstvo u
potpunosti imitira krvno srodstvo u pogledu rvananja srodstva po linijama i stepenima.
Adoptivno srodstvo, kao bračna smetnja identično je onom koje važi za krvno srodstvo što znači
da usvojenik ne može zaključiti brak sa svim onim licima sa kojim ni rođeno dijete usvojitelja ne
bi moglo da sklopi brak zbog postojanja smetnje krvnog srodstva. Postojanje adoptivnog
srodstva predstavlja bračnu smetnju koja povlači apsolutnu ništavost braka. Ono je neotklonjiva
smetnja, a poput krvnog srodstva i trajna i relativna smetnja.

Starateljstvo. Bračna smetnja starateljstva znači da je nedopušteno sklapanje braka između

staratelja I štićenika, samo za vrijeme dok traje starateljstvo. Starateljstvo kao bračna smetnja
povlači apsolutnu ništavost braka. Ona je neotklonjiva , pošto sud nema ovlašćenje za davanje
dozvole za sklapanje braka. Prema trajanju starateljstvo je privremena bračna smetnja, jer
staratelj i štićenik mogu sklopiti brak kada prestane starateljstvo. Ono je i relativna bračna
smetnja jer djeluje samo između staratelja I štćenika.

Maloljetstvo, bračnu zrelost u našem pravu fizičko lice stiče puniljetstvom istovremeno sa
sticanjem poslovne sposobnosti, što znači brak može zaključiti fizičko lice kada navrši 18 godina
života. Ova bračna smetnja je otklonjiva: sud u vanparničnom postupku može donijeti rješenje
o dispenzaciji bračne smetnje maloljetstva ako utvrdi: da je zahtjev podnijela osoba koja je
navršila 16 godina, da za sklapanje braka postoje opravdani razlozi i da je maloljetnik duševno I
tjelesno zdrav za vršenje prava i obaveza braka. Maloljetsvo kao bračna smetnja povlači
relativnu ništavost braka. Maloljetstvo je neotklonjiva bračna smetnja za maloljetnike ispod 16
godina, a otklonjiva za maloljetnike starije od 16 godina. Ono je i privremena i apsolutna
(djeluje prema svim maloljetnicima) bračna smetnja.

Mane volje, izjava volje mora biti slobodna da bi brak bio punovažan: Prinuda je
nedozvoljen akt jednog lica kojim se drugo lice prisiljava da izjavi volju u određenom prvcu. Ona
može biti kao fizička prinuda (posljedica je fizičke sile prilikom sklapanja braka). Psihička prinuda
ili prijetnja ( cilj joj je da izazove strah kod budućeg supružnika da da pozirivnu izjavu za
zaključenje braka). Da bi prinuda (fizička ili psihička) mogla biti uzrok ništavosti braka treba da
budu ispunjeni sljedeči uslovi: 1. Prinuda mora biti ozbiljna, 2. Mora odlučujuće uticati na
izjavu volje budućeg supružnika, 3. Svaka prinuda na sklapanje braka je protivpravna.

Zabluda je kriva predstva o stvarnosti. U bračnom pravu relativna je jedino zabluda koja
predstavlja netačnu predstavu o ličnosti drugog supružnika. Na punovažnost braka u našem
pravu utiču tri vrste zabluda: 1. Zabluda o ličnosti – zabluda identiteta (kada jedna osoba sklopi
brak sa licem koje je fizički različito od onoga sa kojim ona stvarno želi da sklopi brak, 2.
Zabluda o građanskoj ličnosti (događa se kada je osoba sa kojom se želi zaključiti brak fizički
identična sa osobom sa kojom je brak sklopljen, alo postoji zabluda o nizu okolnosti koje čine
građanski identitet ličnosti: budući supružnik se lažno predsravljao, krijući svoj pravi građanski
identite. Atributi građanskog identiteta jednog lica su: lično ime, prebivačište, datum rođenja,
državljantvo, bračni i porodični status. Prikrivanje samo jednog od navedenih atributa ne mora
značiti zabludu ograđanskoj ličnosti. Zabluda je pravno relevantna samo ako supružnik koji je u
zabludi ne bi skloio brak da je znao za istinite okolnosti o građanskoj ličnosti drugog supružnika,
3. Zabluda o bitnim osobinama postoji kada se radi o nekoj bitnoj osobini zbog koje supružnik
koji je u zabludi ne bi sklopio brak da je za nju znao ( to su fizička, moralna, psihička, socijalna i
druga obilježja supružnika. Bitnom se može smatrati samo ona osobina koja bi drugog
supružnika odvratila od sklapanja braka da je za nju znala.

Bračne zabrane jesu okolnosti znog kojih je po zakonu zabranjeno sklapanje braka, ali se
sklopljeni brak uprkos postojanju bračne zabrane ne može poništiti.

DEJSTVA BRAKA

Sklapanjem braka nastaju za supružnike određena prava i dužnosti. Prava i dužnosti kojima se
štite neki najvažniji lični i imovinski interesi supružnika.
Vrste pravnih dejstava:
1. Dejstva braka na poslovnu sposobnost ( maloljetnik sklapanjem braka stiče potpun poslovnu
sposobnost koja se vise ne može izgubiti usljed toga što je brak na osnovu koga je ona stečena
prestao prije nego je supružnik postao punoljetan,

2. Dejstva braka na lične odnose supružnika ( lična ptava i dužnosti su imperativnog karaktera i
u njih spadaju: ravnopravnost, vođenje zajedničkog života, uzajamno poštovanje i pomaganje,
sloboda izbora i zanimanja, dispozitivna prava I dužnosti: izbor prezimena, pdređivanje mjesta
stanovanja i vođenje zajedničkog domaćinstva.,

3. Dejstva braka na imovinske odnose supružnika.

PRESTANAK BRAKA

1. PRESTANAK NEVAŽEĆEG BRAKA

a) Nepostojeći brak, tradicionalno se smatralo da su nepostojeći brakovi svi brakovi
prilokom čijeg sklapanja nisu bile ispunjene tri bitne pretpostavke za postojanje braka: 1.
Različitost polova, 2. Saglasna izjava volja, 3. Zakonska forma. Ovako određen pojam
nepostojećeg braka izgleda da je opravdan. On se temelji na činjenici da nisu bile ispunjene
pretpostavke za nastanak braka, dok se kod ništavih brakova takve pretpostavke ispunjene, ali je
egzistencija braka društveno nepoželjna i time zabranjena pozitivnim pravom.
2. Ništav (apsolutno ništav) brak, Brakovi prilokom čijeg sklapanja nisu bile ispunjene
pretpostavke za punovažnost, nazivaju se ništavim brakovima (apsolutno ništavim). Kao što se
vidi za razliku od nepostojećih brakova, ništav brak po svom spoljnom izgledu ispunjavaju uslove
za nastanak braka, ali pored toga ovakav brak nije punovažan. Ništavim brakom smatraju se: 1.
brakovi prilikom čijeg sklapanja nisu bili ispunjeni uslovi za postojanje braka (ako su brak
sklopila dva lica istog pola, ako brak nije sklopljen pred matičarem, ako izjava volja budućih
supružnika nije bila saglasna), 2. Brakovi sklopljeni protivno zakonom utvrđenim bračnim
smetnjama (bračnost, trajna nesposobnost za rasuđivanje, srodstvo i starateljstvo, 3. Brakovi
koji nisu sklopljeni radi ostvarivanja zajednice života supružnika.
a) Cilj, ništavost brakova je sredstvo kojim se sprječava pravno dejstvo brakova koji su u
suprotnosti sa javnim interesima izraženim prinudnim propisima.
b) Pozivanje na ništavost, na ništavost braka mogu se pozivati: supružnici i lica koja imaju
pravni interes. Tužbu za poništenje braka mogu podnijeti i tužilac i pravobranilac.
c) Konvalidacija, u građanskom ptavu apsolutno ništavi poslovi se ne mogu konvalidirati,
međutim brak koji se poništava iz razloga apsolutne ništavosti može buti konvalidiran i na taj
način osnažen odlukom suda. Naše pravo poznaje nekoliko situacija u kojim če se izvršii
konvalidacija apsolutno ništavog braka:
1. Neće se poništiti novi brak sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od supružnika,
ako je taj brak prestao do zaključenja glavne rasprave,
2. Neće se poništiti kasniji brak, ako prethodni brak nije postojao ili je bio ništav,
3. Ako se kao razlog za poništenje braka pojavljuje otklonjiva smetnja tazbinskog srodstva (u
ovom slučaju sud može donijeti odluku o oslobađanju od bračne smetnje i odbiti tužbu za
poništenje braka,
4. Neće biti poništen brak koji nije bio sklopljen radi ostvarivanja zajednice života supružnika,
već radi prikrivanja nekog pravnog posla ili drugog cilja, pod uslovom da su supružnici kasnije
uspostavili zajednicu života.
Pravne posljedice, poništenjem braka nastupaju za supružnike pravna dejstva kaoi u slučaju
razvoda braka, što znači da ništavi brakovi proizvode sva pravna dejstva punovažnog braka sve
do pravnosnažnosti sudske odluke o poništenju.

RUŠLJIV (RELATIVNO NIŠTAV) BRAK

Rušljivi brakovi jesu oni brakovi prilikom čijeg sklapanja nisu bile ispunjene pretpostavke za
punovažnost braka, ali je sankcija za povredu imperativnih propisa koji ne dozvoljavaju sklapanje
braka znatno blaža. Rušljivi brakovi su: a) brakovi sklopljeni sa bračnom smetnjom:
nesposobnost za rasuđivanje, ako je nesposobnost prestala tokom trajanja braka,
b)maloljetstva, c) mana volje.
Na rušljive brakove primjenjuje se sljedeći pravni režim.
1. Cilj, Relativno ništavim brakovima vređaju se pojedinačni (privatni) interesi.
2. Pozivanje na ništavost, krug lica koji mogu zahtjevati poništaj rušljivog braka je mnogo
uži od onih koji je kod ništavih brakova. To je zbog toga što se rušljivim brakovima isključivo
vrijeđaju interesi supružnika. Tužba za poništenje rušljivog braka može se podnijeti samo u
zakonom utvrđenim rokovima, čija dužina zavisi od razloga rušljivosti. Pravo na tužbu u našem
pravu imaju: 1. Supružnik koj je u času sklapanja braka bio nesposoban za rasuđivanje, ali je
tokom trajanja braka prestala nesposobnost za rasuđivanje. Rok za podizanje tužbe iznosi godinu
dana od dana prestanka razloga koji su prouzrokovali nesposobnost za rasuđivanje, odnosno od
dana pravnosnažnost sudske odluke o vraćanju poslovne sposobnosti, 2. Maloljetni supružnik
koji sklopi brak bez dozvole suda. Rok za podizanje tužbe iznosi godinu dana od dana sticanja
punoljetstva, 3. Roditelji ili staratelji maloljetnog supružnika, koji je bez dozvole suda sklopio
brak. Poništenje braka ne može se tražiti poslije sticanja punoljetstva, 4. Supružnik koji je sklopio
brak pod prinudom ili u zabludi. Rok za podnošenje tužbe iznosi godinu dana od dana kada je
prinuda prestala ili je zabluda uočena.
3. Konvalidacija jeste naknadno osnaženje rušljivog braka odlukom suda.
 4. Pravne posljedice, ukoliko dođe do poništaja rušljivog braka nastupaju iste posljedice kao
i u slučaju poništenja ništavog braka. Dejstva poništenja nastupaju samo za budućnost, a sudska
odluka ima konstututivni karakter.

PRESTANAK PUNOVAŽNOG BRAKA

1. Smrt, smrt jednog supružnika ili istovremena smrt oba supružnika predstavlja prirodni način
prestanka braka. Činjenica smrti upisuje se u matičnu knjigu umrlih i dokazuje izvodom iz ove
knjige.
2. Proglašenje za umrlo, Punovažan brak može prestati i proglašenjem nestalog supružnika za
unrlog. Kada postoji neizvjesnost da li je supružnik još živ, živ supružnik može pokrenuti postupak
za proglašenje nestalog bračnog druga za umrlog. Po našim propisima za umrlog se može
proglasiti:
1. lice o čijem životu se za posljednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti, a od čijeg rođenja je
proteklo 70 godina,
2. Liceo čijem životu za poslednjih 5godina nije bilo nikakviv vijesti, a okolnosti pod kojima je
nestalo čine vjerovatnim da više nije živo,
3. Lice koje je nestalo u neposrednoj smrtnoj opasnosti (brodolom, saobraćajni udes,
zemljotres, poplava I sl.),
4. Lice koje je nestalo u toku rata ili u vezi sa ratnim događajima, a o čijem životu nije bilo
nikakvih vijesti godinu dana od prestanka neprijateljstva. Proglašenje nestalog za umrlog može
predložiti svaka osoba koja za to ima pravni inters, tužilac ipravobranilac (kada se radi o
imovinskim interesima države). Za proglašenje nestalog za umrlog nadležan je osnovni sud u
vanparničnom postupku. Nestaloj osobi sud ili organ starateljstva postavlja staraoca. Sud
oglasom koji se postavlja na oglasnu tablu i “Sl. Glsniku” poziva nestalu osobu da se javi sudu u
roku od 3 mjeseca, ako se ne javi sud nastavlja postupak. U rješenju o proglašenju nestalog za
umrlog utvrđuje se tačan dan, a po mogućnosti i sat koji se smatra kao vrenme smrti nestalog.
Prestanak braka koji je nastupio proglašenjem nestalog lica za umrlo je definitivan, bez obzira da
li je drugi supružnik u međuvreenu sklopio drugi brak.
3. Razvod braka je jedini pravni način prestanka punovažnog braka, za vrijeme života
supružnika. Do prestanka braka razvodom može doći samo odluom nadležnog suda, na način i
prema postupku koji je propisan zakonom.
4. Opšti i posebni uzroci za razvod braka: Opšti (generalni) uzrok je: Ozbiljna I trajna
poremećenost bračnih odnosa, nepovratna propast braka i sl, Posebni (specijalni) uzroci za
razvod braka kod kojih zakonodavac tačno imenuje činjenice i okolnosti zbog kojih se može tražiti
razvod braka, a to su: preljuba, zlostavljanje, nerazumno ponašanje, zlonamjerno ili
neopravdano napuštanje, nanošenje teških povreda i sl.
5. Apsolutni i relativni uzroci za razvod braka, za apsolutni uzrok karakteristično je
da njima zakonodavac daje značenje samostalnih uzroka za razvod braka. Relativni uzroci nisu
činjenice koje imaju samostalno značenje i nisu dovoljan uslov za razvod braka. Ove činjenice za
razvod braka ne mogu same dovesti do razvoda braka, već moraju biti povezane sa drugim
okolnostima, kako bi sud mogao donijeti odluku o razvodu braka.
6. Skrivljeni I neskrivljeni uzroci za razvod braka, u skrivljene uzroke soadaju koji su
kao nedopušteni postupci jednog ili oba supružnika (preljuba, zlonamjerno ili neopravdano
napuštanje, osuda zbog sramotnog djela, ozbiljna povreda bračnih dužnosti. Neskrivljeni uzroci
proizilaze iz životne stvarnosti i nisu samovoljni: nestalost, duševna bolest, ozbiljna I trajna
poremećenost bračnih odnosa.
7. Razvod braka u domaćem pravu su:

1. Sporazumni razvod i
2. Razvod po tužbi.
Sporazmni razvod zasniva se na saglasnoj volji supružnika da se brak razvede. U našem pravu
supružnici koji žele da se sporazumno razvedu dužni su da uz prijedlog za sporazumni razvod
braka podnesu i sporazum o vršenju roditeljskog prava i pismeni sporazum o zajedničkoj
imovini. Sporauumom o razvodu braka može se pradvidjeti zajedničko vršenje roditeljskog prava
ili samostalno vršebje roditeljskg prava (povjeravanju zajedničkog djeteta jednom roditelju). Kod
ovog načina razvoda braka ima nekoliko pravila: 1. Ukoliko nedostaju sporazum o budućem
vršenju roditeljskog prava i sporazum o diobi zajedničke imovine sud će postupiti kao sa
neurednim podneskom, odnosno vratiće supružnicima sporazum da ga dopune I odrediti rok za
dopunu. Ako to supružnici ne učine u ostavljenom roku prijedlog za sporazumni razvod braka
smatraće se povučenim, a ako ga vrate nedopunjenim sud će ga odbaciti kao neuredan, 2. Sud
nema ovlašćenja da se miješa u sporazum o brakorazvodnom uzroku, ali ima ovlašćenje da se
miješa u sadržaj sporazuma o djeci, 3. Sporazum o diobi zajedničke imovine takođe je prepušten
volji supružnika.
Razvod braka po tužbi, zasniva se na dva brakorazvodna uzroka: a) ozbiljna i trajna
poremećenost bračnih odnosa i b) objektivna nemogućnost ostvarivanja zajednice života
supružnika.
a) Ozbiljna i trajna poremećenost bračnih odnosa jeste opšti, relativni i neskrivljani
brakorazvodni uzrok, to znači da je razvod braka posljedica jedne ili vise okolnosti koje nsu u
odlučujućoj mjeri doprinjele (bez ičije krivice) neodrživosti braka. Da bi poremećenost
predstavljala valjan osnov za razvod braka ona treba da bude ozbiljna i trajna. Ozbiljna je ona
koja teško pogađa bračne odnose i potpuno prekida svaku komunikaciju između supružnika,
Trajna je ako traje duže vrijemei koja ne daje izglede da nastala kriza u odnosima supružnika bude
okončana.
b) Objektivna nemogućnost ostvarivanja zajednice života između supružnika je takođe
opšti, neskrivljen i relativni brakorazvodni uzrok. Ako zajednica života nije moguća svaki od
supružnika ima pravo na razvod braka.

POSTUPAK PRESTANKA BRAKA

Brak može pravno da prestane samo u odgovarajućem sudskom postuoku koji je uređen
pravilima o bračnom sporu.

Pokteranje postupka. Postupak u bračnom sporu može biti pokrenut: tužbom za poništenje
braka, tužbom za utvrđenje postojanja braka I tužbom za razvod braka i prijedlogom za
sporazumni razvod braka,

a) tužbom za poništenje braka pokreće se postupak za poništenje braka iz uzroka apsolutne i

relativne ništavosti,

b)tužbom za utvrđenje postojanja braka, pokreće se postupak kada postojanje braka nije
moguće dokazati izvodom iz matične knjige vjenčanih,

c) tužbom za razvod braka započinje spor radi razvoda braka. Tužbu mogu podnijeti oba
supružnika ako su ispunjeni zakonom propisani uslovi,

d) prijedlog za sporazumni razvod braka, podnosi se samo kada supružnici žele da se njihov
brak razvede sporazumno

Nadležnost: Za sve bračne sporove su stvarno nadležni sudovi opšte nadležnosti (osbovni
udovi). Mjesno nadležan u bračnim sporovima, pored suda opšte mjesne nadležnosti (sud na
čijem području tuženi ima prebivalište) i sud na čijem području su supružnici imali zajedničko
prebivalište. Funkcionalna nadležnost u prvostepenom postupku bračni sporovi raspravljaju se
pred vjećem od jednog sudije i dvojice sudija porotnika, a u druostepenom postuku od trojice
sudija.

Osobenosti postupka, postupak u bračnim sporovima razlikuje se od paričnog postupka. U

postupcima u vezi sa poodičnim odnosima sudije moraju biti lica koja su stekla posebna znanja
iz oblasti prava djeteta, a sudije porotnici treba da budu birani iz redova stručnih lica koja imaju
iskustva u radu sa djecom i mladima. Ovi postupci su hitni, ako se odnosi na djete ili roditelja
koji vrše roditeljsko pravo. Zbog hitnosti tužba se ne dostavlja tuženom na odgovor I postupak
se sprovodi najviše na dva ročišta, a prvo ročište se mora zakazati u roku od 15 dana od kada
su tužba i prilozi uz nju primljeni u sudu, a drugostepeni sud mora u roku od 30 dana donijeti
odluku po žalbi računajući od dana prijema žalbe. U ovim sporovima javnost je zakonski
isključena. Naknadu o troškovima postupka sud donosi po slobodnoj ocjeni vodeći računa o
razlozima pravičnosti. U bračnom sporu karakteristično je i sljedeće: 1. U sporovima za
sporazumni razvod braka supružnike ne može zastupati isti punomoćnik, 2. Ne može se izreći :
presuda zbog propuštanja, presuda na osnovu priznanja ili odricanja i stranke ne mogu zaključiti
poravnanje, 3. Tužilac može povući tužbu do zaključenja glavne rasprave i bez pristanka tužene.

Postupak posredovanja je sastavni dio postupka o bračnim sporovima. Posredovanje

(medijacija) je jedan od više alternativnih načina rješavanja porova, van sudskih ili upravnih
postupaka uz pomoć neutralne osobe. Medijacija treba da posluži da, umjesto parničnog
postupka (koji traje dugo, mnogo košta I sl), se neutralna i potpuna procjena predmeta od
strane treće nepristasne osobe, poveća mogćnost uspješnog okončanja spornog odnosa.
Postupak posredovanja ne sprovodi se ako jedan od supružnika ne pristine na posredovanje,
nesposoban za rasuđivanje, boravište jednog supružnika nepoznato. Posredovanje po pravilu
sprovodi sud, tako što zakazuje ročište za posredovanje. Sudija koji rukovodi posredovanjem
ne može učestvovati u donošenju odluke kasnijoj fazi postupka. Postupak posredovanja ima
dvije faze: 1, Mirenje I 2. Nagodba.

Mirenje se sprovodi samo u bračnom sporu koji je pokrenut tužbom za razvod braka budući
da je svrha mirenja da se poremćeni odnosi spružnika razrješe bez razvoda braka. Mirenju
nema mjesta ako je podignuta tužba za poništenje braka i ako je podnesen prijedlog za
sporazumni razvod braka. U postupku mirenja zakazuje se posebno ročište pred predsjednikom
vijeća na koje će biti pozvani supružnici (ne mogu ih zastupati punomoćnici). Ako se supružnici
pomire smatraće se da je tužba za razvod braka povučena. U suprotnom ako sne dođe do
pomirenja (jedan ili oba supružnika ne pristupe ročištu) smatraće se da mirenje nije uspjelo i
nastaviće se postupak nagodbe. O mirenju se sastavlja zapisnik kji mora sadržavati izjave
supružnika da su se pomirili odnosno da mirenje nije uspjelo. Postupak mirenja ne može trajati
duže od 2 mjeseca od dana dostavljanja tužbe sudu.

Nagodba se sprovodi kada mirenje supružnika nije uspjelo. Smisao nagodbe je da supružnici
razrješe dva najpornija pitanja: 1. Da postignu sporazum o vršenju roditeljskog prava i 2.
Sporazumiju se o diobi zajedničke imovine. Nagodba je uspjela ako supružnici postignu
sporazum o ova dva sporazuma, a djelimično uspješnim ako se postigne samo jedan od ova dva
sporazuma. Nagodba će se smatrati neuspjelom ako se jedan ili oba supružnika ne odazovu
pozivu na nagodbu ili ne postigni ni jedan od ova dva sporazuma.
 DEJSTVA PRESTANKA BRAKA

Dejstva prestanka braka smrću. Prestanak braka smrću jednog supružnika ili njegovim
proglašenjem za urlog proizvodi određene porodično pravne posljedice u odnosu na drugog
supružnika.

1. Sklapanje novog braka, preživjeli supružnik ima pravo da odmah sklopi novi brak ne čekajući
nikakav protok vremena,

2. Prezime, drugi supružnik ima pravo da zadrži prezime koje je stekao sklapanjem braka ili da
ponovo uzme prezime koje je imao prije sklapanje braka,

3. Zajednička imovina, preživjeli supružnik ima pravo zahtjevati izdvajanje svog udjela iz
zajedničke imovine iz zaostavštine umrlog supružnika. U tom slučaju preživjeli supružnik ima
pravo svojine na dijelu zajedničke imovine čijem je sticanju dopinjeo svojim radom u toku trajanja
bračne zajednice, a na dijelu zajedničke imovine koji bude pripao mužu ima pravo nasljeđa.

Dejstva prestanka braka poništenjem ili razvodom. 1. Sklapanje novog braka, isto pravo
kao I preživjeli supružnik da sklopi novi brak. 2. Prezime, isto kao i preživjeli supružnik (zadržati
prezime koje je uzela po zaključivanju braka ili vratiti prezime koje je imala prije sklapanja braka,
3. Zajednička imovina, isto, 4. Izdražavanje supružnika, 5. Povraćaj poklona.

Dejstva prestanka braka na djecu

Vršenje roditeljskog prava. Ukoliko brak prestane smrću odnosno proglašenjem nestalog
supružnika za umrlo, preživjeli supružnik vrši roditeljsko pravo sam. Kada brak prestane
poništenjem ili razvodom mora se rješiti pitanje da li će oba ili samo jedan supružnik vršiti
roditeljsko pravo. Oni to mogu sporazumno rješiti, ako pak to ne riješe sporazumno odluku o
vršenju rodoteljskog prava donijeće sud, rukovodeći se najboljim interesom djeteta.

Pravo stanovanja, Prestankom zajednice života roditelja , može se otvoriti mogućnost da dijete
i roditelj koji vrši roditeljsko pravo steknu pravo stanovanja na stanu koji je vlasništvo drugog
roditelja.

VANBRAČNA ZAJEDNICA
Pojam. Vanbračna zajednica je zajednica života jednog muškarca i žene koji nisu sklopili brak.
Vanbračna zajednica u našem pravu se definiše pomoću tri bitna elementa:

1. Zajednica života vanbračnih partnera (ona trba da je stvarna i potpuna),

2. Dužina trajanja zajednice (treba da traje toliko dugo da se može ustanoviti sličnost sa brakom),
3. Smetnja za konstituisanje zakonskog pojma vanbračne zajednice ( između vanbračnih
partnera u vrijeme zasnivanja vanbračne zajednice ne smije postojati nijedna bračna smetnja
(bračnost, nesposobnost za rasuđivanje, srodstvo, starateljstvo, maloljetstvo ili mane volje).

DIJETE

DIJETE POD RODITELJSKIM STARANJEM

1. Pojam i predmet odnosa djeteta i roditelja. Odnos roditelja I djeteta nastaje

prirodnim putem i zasniva se na biološkoj činjenici rađanja.
2. Načela pravnog uređenja odnosa djeteta i roditelja
a) Priznavanje posebnog korpusa prava djeteta, skoro svi pravni sistemi priznaju sljedeća
prava djeteta (pravo: na lično ime, upis u matičnu knjigu rođenih, da sazna svoje porijeklo, da
bude zštićeno od psihičkog fizićkog I ekonomskog iskorišćavanja I zloupotrebljavanja I dr.)
b) Posebna zaštita majke, samohranog roditelja i djeteta,
c) Posebna zaštita djeteta o kome se roditelji ne staraju i djeteta ometenog u psihičkom i
fizičkom razvoju,
d) Ravnopravnost roditelja i jednakost usvojitelja i roditelja,
e) Ravnopravnost bračne, vanbračne i usvojene djece,
f) Pravo i dužnost roditelja da se staraju o svojoj djeci.
Porodični status djeteta
Materinstvo
Utvrđivanje materinstva rađanjem, u našem pravu materinstvo se utvrđuje, prema izričitoj
zakonskoj odredbi, tako što se majkom djeteta smatra žena koja ga je rodila, bez obtira da li je
majka bila u braku u trenutku porođaja ili je dijete rodila izvan braka. Pitanje koja je žena rodila
dijete u pravilu nije sporna. Još od rimskog prava važilo je pravilo da je majka uvijek poznata, s
obzirom na to da je porođaj vidljiva činjenica. Posljednjih godina utvrđivanje materinstva ponovo
postaje aktuelno povodom nekih mjera za potpomognuto rođenje. U novije vrijeme majlka se
može koristiti ptavom na “anonimni porođaj”Npr. u Francuskoj žena prilikom prijema u
zdravstvenu ustanovu radi porođaja ima pravo da zatraži od te ustanove da činjenica o njenom
prijemu na porođaj i identitetu ostane skrivena. Ona nakon porođaja ostavlja dijete službi za
socijalno staranje. Odluka majke da se koristi pravom na anonimni porođaj spriječava dijete da
u kasnijem sudskom postupku utvrdi svoje porijeklo u odnosu na majku, a time i na oca. O
pravu na anonimni porođaj majke podijeljena su mišljenja u pravnoj teoriji. Neki ga opravdavaju
cijeneći da to doprinosi smanjenju čedomorstva, abortusa ili napuštanja novorođene djece.
Protivnici ovog instituta smatraju da dijete ne može doći na svijet bez roditelja.
Utvrđivanje materinstva sudskom odlukom, kada je porijeklo djeteta od majke sporno,
materinstvo se može utvrditi i sudskom odlukom. Pravo na utvrđivanje materinstva imaju: 1.
Dijete, 2. žena koja tvrdi da je majka djeteta, 3. žena koja tvrdi da je majka djeteta, osporava
materinstvo drugoj ženi i istom tužbom traži da se utvrdi njeno materinstvo.
1. Dijete, može podnijeti tužbu za utvrđivanje materinstva bez obzira na rok. Za vrijeme
dok je dijete maloljetno tužbu može podnijeti samo staratelj uz odobrenje organa starateljstva.
2. Žena koja tvrdida je majka djeteta, može podnijeti tužbu za utvrđivanje materinstva u
roku od godinu dana saznanja da je ona rodila dijete, a najkasnije u roku od 10 godina od
rođenja djeteta. Ovo znači da materinstvo uopšte nije utvrđeno prilikom rođenja djeteta, pa
žena koja tvrdi dag a je rodila dokazuje tu činjenicu pred sudom, kako bi se i pravno smatrala
majkom djeteta.
3. Žena koja tvrdi da je majka djeteta, koja osporava materinstvo drugoj ženi i istom
tužbom traži da se utvrdi njeno materinstvo, ona tužbom osporava već utvrđeno materinstvo
ženi koja je upisana u knjigu rođenih kao majka djeteta.
Pravo na tužbu radi utvrđivabnja materinstva ne prelazi na nasljednike, ali nasljednici djeteta
odnosno žene koja tvrdi da je majka djeteta mogu nastaviti postupak radi utvrđivanja
materinstva.
Pasivno legitimisano lice u sporu koji se vodi radi utvrđivanja materinstva po pravilu je žena
čije se materinstvo utvrđuje. Ako tužbu podnosi dijete tužena će biti žena za koju on smatra
dag a je rodila, a ako tužbu podnosi žena koja tvrdi da je majka djeteta tužba se podnosi protiv
djeteta. Ako tužbu podnosi žena koja tvrdi da je majka djeteta i koja osporava meterinstvo
drugoj ženi i istom tužbom traži da se utvrdi njeno materinstvo, tužena će biti žena koja je
upisana u knjigu rođenih kao majka djeteta. Posebna procesna situacija, nastupa onda kada
osoba protiv koje je podnijeta tužba i za koju se tvrdi da je majka djeteta nije više živa, rješava se
tako što se tužba podnosi protiv nasljednika tužene. Ako nema naslljednika tužba se podnosi
protiv države. Dejstv pravosnažne sudske presude kojom je utvrđeno materinstvo ogleda se u
tome što se utvrđuje porijeklo djeteta i majke. To znači da se između djeteta i majke zasnivaju
sva međusobna prava i obaveze koje poznaje porodično pravo. Smatra se da je materinstvo
utvrđeno od trenutka rođenja djeteta (ex tunc) i djeluje prema svima (erga omnes).
Osporavanje materinstva, porijeklo djeteta od majke mnogo jednostavnije se utvrđuje nego
očinstvo. Pravo na osporavanje materinstva u našem pravu imaju: 1. dijete, 2. žena koja je
upisana u knjigu rođenih kao majka (može osporavati svoje materinstvo ako smatra da nije majka
djeteta). Tužbu može podnijeti u roku od godinu dana od dana saznanja da nije majka djeteta,
odnosno u roku od 10 godina od rođenja djeteta, 3. žena koja tvrdi da je majka (može osporiti
materinstvo ženi koja je kao majka upisana u matičnu knjigu rođrnih, tužbu podnosi žena koja
sebe smatra biološkom majkom djeteta. Subjektivni rok iznosi godinu dana od saznaanja, a
objektivni rok 10 godina od rođenja djeteta , 4. muškarac koji se po zakonu smatra ocem djeteta
( može podnijeti tužbu u roku od godinu dana od saznanja da žena upisana u matičnu knjigu
rođenih kao majka djeteta nije rodila djete odnosno u roku od 10 godina od rođenja djeteta).
 BRAČNO OČINSTVO
1. Utvrđivanje bračnog očinstva. Najjednostavnije rečeno bračno dijete je ono koje
potziče iz braka svojih roditelja. To je dijete koje je rođeno u braku i utvđeno je njegovo
očinstvo i materinstvo. Pošto se bračno očinstvo djeteta utvrđuje na osnovu braka njegovog oca
sa njegovom majkom, potrebno je da budu ispunjena dva uslova:
1.da je dijete rodila žena koja je bila u braku u vrijeme njegovog rođenja ili začeća (materinstvo)
2. da dijete potiče od oca koji je bio u braku sa njegovom majkom u vrijeme njegovog rođenja
ili začeća (bračno očinstvo).
U našem pravu bračno očinstvo se utvrđuje na osnovu pravne pretpostavke koja glasi da se: ocem
djeteta rođenog u braku kao i u roku od 300 dana po prestanku braka, ako je brak prestao
smrću muža , a majka nije sklopila brak u ovom roku, smatra se muž majke djeteta.
Dijete je rođeno u braku ako je:
1. rođeno u razdoblju od trenutka sklapanja braka do časa prestanka braka.
2. djete je rođeno u roku od 300 dana po prestanku braka ukoliko je rođeno u razdoblju od časa
prastanka braka do isteka ovog roga. Ukoliko je brak prestao a majka je sklopila novi brak
pretpostavka o bračnom očinstvu se ne primjenjuje.
2. Osporavanje bračnog očinstva, pretpostavka o bračnom očinstvu djeteta je oboriva
pravna pretpostavka, što znači da je dozvoljeno dokazivati da muž majke djeteta nije njegov
prirodni otac. Prema našem pravu tužbu za osporavanje očinstva mogu podići: 1. Dijete (može
osporavati da mu je prirodni otac onaj muškarac koji se po zakonu smatra ocem, bez obzira na
rok), Majka, Muž majke i Muškarac koji tvrdi da je otac djeteta. 2. Majka može takođe istinitost
pretpostavke da je njen muž otac djeteta koje je rodila u braku ili u roku od 300 danaod dana
prestanka braka smrću njenog muža. Rok za tužbu iznosi godinu od saznanja da njen muž nije
otac djeteta, odnosno 10 godina od rođenja djeteta). 3. Muž majke najdirektnije je zainteresovan
da se utvrdi kako on nije otac djeteta koje je u braku sa njim rodila njegova supruga. Isti je rok za
podnošenje tužbe 1, odnosno 10 godina. 4. Muškarac koji tvrdi da je otac djeteta ima pravo da
ospori pretpostavku o bračnom očinstvu djeteta. Ovo pravo ima samo onaj muškarac koji istom
tužbom traži i utvrđivanje sopstvenog očinstva.
Pasivno legitimisana lica su nužni suparničari. To znači da se spor može rješiti jedino odlukom
koja ima dejstvo prema svim suparničsarima.
Dejstvo pravnosnažne sudske odluke kojom je osporeno bračno očinstvo ima deklaratorni
karakter, to znači da dijete ima status vanbračnog djeteta od trenutka rođenja (ex tunc -
retroaktivno) i djeluje (erga omnes – prema svima).
Vanbračno očinstvo, naše pravo nema odredbi o tome koja se djeca smatraju vanbračnom.
Zaključivanjem argumentum a contrario možemo reći da se vanbračnim djetetom smatra: 1.
Dijete koje je rodila neudata žena, 2. Dijete koje je rodila žena u roku od 300 dana po razvodu
odnosno poništenju braka, 3. Dijete koje je rodila žena poslije isteka roka od 300 dana po
prestanku braka.
Utvrđibanje vanbračnog očinstva, priznanje očinstva je jednostrana izjava volje muškarca
koji sebe smatra ocem vanbračnog djeteta. Da bi priznanje bilo punovažno potrebno je se ispune
sljedeći uslovi: Očinstvo može priznati muškarac koji je navršio 16 godina, poslovno nesposobno
lice i maloljetnik mlađi od 16 godina ne mogu priznati očinstvo. Izjava o priznanju očinstva mora
biti data lično i ne smije biti uslovljena i ograničena rokom.
Pravilo je da se priznaje samo očinstvo živo rođenog djeteta, dakle koje je steklo pravni
subjektivitet. U našem pravu može se priznati i začeto a nerođeno dijete pod usloviom da se rodi
živo. Sa priznanjem očinstva potrebna je i saglasnost majke vanbračnog djeteta, a ako je dijete
starije od 16 godina potrebna je i njegova saglasnost.
Očinstvo se može priznati: Pred matičarem (prilikom prijavljive rođenja djeteta i naknadno
u odvojenom postuoku radi utvrđivanja očinstva), 2. Priznanje pred organom starateljstva, može
se dati na zapisnik koji se odmah dostavlja matičaru za upis rođenja djeteta u matičnu knjigu
rođenih. 3. Priznanje pred sudom može biti učinjeno u vanparničnom (isto kao i priznanje dato
pred matičarem. Vanparnični sud mora da primi izjavu o priznanju očinstva i ispravu dostavi
nadležnom matičaru radi upisa u matični knjigu rođenih, 4. U parničnom postupku sud takođe
dostavlja presudu na osnovu priznanja matičaru na dalji postupak.
Poništavanje izjave o priznanju očinstva i izjave o saglasnosti s priznatim očinstvom. Izjava o
priznanju očinstva smatraće se ništavom ukoliko su povrijeđeni bitni uslovi predviđeni zakonom
(upisano očinstvo na osnovu nevažećeg testamenta, očinstvo prizna muškarac potpuno lišen
poslovne sposobnosti idt.). Tužbu za poništavanje očinstva mogu podnijeti lica koja su dala
izjavu, lica koja imaju pravni interes da izjava bude poništena i tužilac. Izjava o priznanju
očinstva smatra se rušljivom ako je data pod prinudom ili zabludi.
Utvrđivanje vanbračnog očinstva sudsko odlukom
Kada očinstvo nije bilo utvrđeno priznanjem, tužbu radi priznanja očinstva mogu podići: dijete,
majka, muškarac koji tvrdi da je otac djeteta, pokušao je dag a prizna, ali sa tim priznanjen nisu
saglasni: majka i dijete, odnosno staratelj djeteta.
Dejstvo presude, ogleda se u tome što se utvrđuje porijeklo djeteta od oca. Između djeteta i
oca zasnivaju se sva međusobna prava i obaveze, zasniva se i odnos srodstva sa porodicom
njegovog vanbračnog oca.
Osporavanje vanbračnog očinstva, imaju pravo: 1. Dijete možem osporavati da mu je otac onaj
koji ga je priznao za svoje, bez obzira na rok i pod uslovom da se dijete nije saglasilo sa priznanjem
očinstva, 2. Majka može osporavati da je otac njenog deteta osoba koja je priznala dijete uz uslov
da se nije saglasila sa priznanjem djeteta, već das u se saglasili dijete ili staratelj djeteta, 3.
Muškarac koji tvrdi da je otac djeteta ima pravo da ospori vanbračno očinstvo koje je utvrđeno
priznanjem nekog drugog muškarca i koje je upisano u matičnu knjigu rođenih. Dejstvo presude
je u tome što se ocem djeteta ne smatra više muškarac koji ga je priznao za svoje dijete.

POSTUPAK U MATERNITETSKIM I PATERNITETSKIM SPOROVIMA

Pokretanje postupka: Ovi sporovi pokteću se isključivo tužbom ( tužba radi utvrđivanja
materinstva, tužba radi utvrđivanja očinstva, tužba radi osporavanja materinstva, tužba radi
ospravanja očinstva i tužba radi poništenja priznanja očunstva. Nadležnost: stvarno je nadležan
sud opšte nadležnosti (osnovni sud), a mjesno je nadležan sud gdje tuženi ima prebivalište, a ako
tuži dijete onda i sud na čijem području djte ima prebivalište ili boravište. Funkcionalna
nadležnost. u prvom stepenu sudsko vijeće je sastavljeno od jednog sudije i dvojice sudija
porotnika, a u drugom stepenu od trojice sudija. Postupak je hitan i javnost je zakonski
isključena.

USVOJENJE

Usvojenje je pravna ustanova kojom se vještačkim, pravnim putem formira roditeljski odnos
između tuđeg maloljetnog djeteta (usvojenika) i punoljetne poslovno sposobne osobe
(usvojitelja). Tako se konstituiše neraskidiva veza između usvojitelja i svih njegovih srodnika sa
jedne strane i usvojenika i njegovih potomaka sa druge strane, kao i sva prava i obaveze koja po
zakonu postoje između roditelja i djeteta. Zasnivanjem usvojenja usvojenik u potpunosti ulazi u
porodicu usvojitelja.
Zasnivanje usvojenja: Za punovažno zasnivanje usvojenja potrebno je isppuniti određene
zakonske pretpostavke: a) Opšta podobnost usvojenika, b) Opšta podobnost usvojitelja i c)
Pretpostavke koje se odnose na formu usvojenja.
OPŠTA PODOBNOST USVOJENIKA
U našem pravu može se usvojiti samo: 1. Rođenje usvojenika, samo dijete koje je rođeno može
biti usvojeno, 2. Interes usvojenika ( usvojenje je dopušrteno samo ako je u najboljem interesu
usvojenika, 3. Maloljetstvo usvojenika ( u našem pravu usvojenje se može zasnovati najkasnije
dok dijete ne navrši 18 godina, isto tako ne može biti usvojeno dijete koje nije navršilo tri mjeseca
života,
4. Porodični status usvojenika, u našem pravu može se usvojiti dijete: koje nema žive roditelje,
čiji roditelji su nepoznati ili im je nepoznato boravište, čiji su roditelji lišeni roditeljskog prava ili
su poslovno nesposobni i čiji roditelji su se sglasili sa usvojenjem.
5. Krvno srodstvo usvojenika, zabranjeno je usvajanje djeteta koje je usvojitelju krvni srodnik u
pravoj liniji bez obzira na stepen srodstva ili mu je brat odnosno sestra,
 6. Adoptivno srodstvo, ne može se usvajati dijete koje je već usvojeno, ova zabrana traje dok
traje prethodno usvojenje.
7. Staratrljstvo usvojioca nad usvojenikom, dijete pod starateljstvom ne može biti usvojeno od
strane svog staratelja, sve dok staratelj ne bude razrješen dužnosti staratelja.
8. Saglasnost roditelja ili staratelja, saglasnost roditelja može biti data uz a) onačenje usvojitelja,
i b) bez označenja usvojitelja.
Roditelj ne može dati saglasnost za usvojenje prije nego što dijete navrši 2 mjeseca života, a datu
saglasnost može povući u roku od 30 dana od dana davanja saglasnosti.
9. Saglasnost usvojenika, ovaj uslov se primjenjuje ukoliko je dijete starije od 10 godina i
sposobno za rasuđivanje.

OPŠTA PODOBNOST USVOJITELJA,

U našem pravu usvojitelj može biti osoba koja je starija od usvojenika najmanje 18, a najviše 45
godina.
1. Poslovna sposobnost usvojitelja, znači da usvojitelj može biti samo poslovno sposobna
osoba,
2. Starost usvojitelja, razlika u godinama između usvojitelja i usvojenika ne može biti manja od
18 niti veće od 45 godina,
3. Lična svojstva usvojitelja, određena su zakonom tako da usvojiti može samo lice koje ima
lična svojstva, na osnovu kojih se može zaključiti da će se roditeljsko pravo vršiti u najboljem
interesu djeteta, što usvojitelj treba da dokaže pred organom starateljstva.
4. Bračni i roditeljski status usvojitelja, usvojiti mogu samo supružnici ili vanbračni partneri
zajedno. Izuzetno može se dozvoliti da se kao usvojitelj pojavi samo jedan supružnik i to: a) kada
usvaja dijete svog supružnika ili vanbračnog partnera b) odlukom nadležnog ministarstva, ako
dijete živi samo i ako za to postoje opravdani razlozi.
5. Priprema usvojitelja, usvojiti može samo lice koje pripremljeno za usvojenje po posebnom
program (sprovodi ga organ starateljstva).
6. Državljanstvo usvojitelja, u našem pravu adoptivnu sposobnost za usvojenje imaju samo
državljani naše države.
C) FORMA USVOJENJA, Da bi usvojenje bilo punovažno ono mora biti zaključeno u formi i pred
nadležnim organom u odgovarajućem postupku.
1. Nadležnost, stvarno nadležan organ za zasnivanje usvojenja je organ starateljstva (Centar za
socijalni rad), mjesno nadležan je organ po mjestu njegovog prebivališta, odnosno boravišta.
2. Postupak,
a) Pripremni postupak ima 3 faze: 1. inicijativom organa starateljstva po službenoj dužnosti, 2.
pismenim zahtjevom budućih usvojitelja organu starateljstva na čijem području imaju
 zajedničko prebivališe odnosno boraviše, 3. Pismenim zahtjevom organu starateljstvana čijem
području dijete ima prebivalište ili boravište. U prethodnom postupku preduzimaju se sve radnje
neophodne da se usviojenje zasnuje u najboljem interesu za dijete.
b) Postupak donošenja odluke, predstavlja rezultat ispitivanja svih okolnosti značajnih za usvojenje.
Javnost je isključena u postupku usvojenja.
c) Postupak registracije usvojenja, organ starateljstva koji je zasniovao usvojenje odmah donosi
rješenje o novom upisu rođenja usvojenika i dostavlja ga nadležnom matičaru. Usvojenje uživa
tajnost iz razumljivih razloga.
3. Dejstva usvojenja, 1. Lično ime usvojenika, zasnivanjem usvojenja usvolenik dobija lično ime
prema istim pravilima po kojima lično ime djeteta određuju njegovi roditelji. Dijete koje je
navršilo 10 godina i sposobno je za rasuđivanje ima pravo na davanje saglasnosti za promjenu
svog ličnog imena, 2. Porodičnopravna dejstva, odnose se na: 1. Zabranu osporavanja porijekla
usvojenog djeteta ( u matičnu knjigu rođenih upisuju se usvojitelji kao roditelji djeteta), 2.
Građansko srodstvo se zasniva između usvojitelja i svih njegovih srodnika, s jedne strane i
usvojenika i svih njegovih potomaka sa druge strane, 3. Bračna smetnja, nakon zasnivanja
usvojenja brak se ne može zaključiti između istih onih lica između kojih se brak ne može zaključiti
da je bilo rođenje umjesto potpunog usvojenja, 4. Prestaje roditeljsko pravo prirodnog roditelja i
prenosi se na usvojitelja.
4. Nasljednopravna dejstva, nasljednopravni položaj usvojenika i svih njegovih potomaka isti
je kao da se radi o prirodnom roditeljskom odnosu i krvnom srodstvu kao da se radi o zakonskom
nasljeđivanju.
5. Prestanak usvojenja, do poništenja usvojenja dolazi zbog apsolutne i relativne ništavosti. Do
apsolutne ništavosti dolazi ako u postupku usvojenja nije bila poštovana neka pretpostavka koja
se odnosi na zasnivanje usvojenja i da je taj nedostatak predviđen kao uzrok apsolutne ništavosti.
Tužbu mogu podnijeti: usvojitelj, usvojenik, roditelji odnosnosno staratelj usvojenika i lica koja
imaju pravni interes i tužilac. Relativna ništavost, nastupa kada je saglasnost za usvojenje data
pod prinudomili u zabludi. Dejstvo, poništenje je jedini način prestanka usvojenja. Poništenje
djeluje od trenutka pravosnažnosti i praktičnoo znači da od tog momenta prestaju sve pravne
posljedice koje su nastale usvojenjem: dijete koje je promjenilo prezime može poslije prestanka
usvojenja poništenjem uzeti svoje prezime, gasi se adoptivno srodstvo.

PRAVA DJETETA I RODITELJSKO PRAVO

1. Prava djeteta su:

a) da zna ko su mu roditelji, dijete koje je navršilo 15 godina i koje je sposobno za rasuđivanje
ima pravo da izvrši uvid u matičnu knjigu rođenih i drugu dokumentaciju koja se odnosi na
njegovo porijeklo,
b) Pravo djeteta da živi sa roditeljima i da se roditelji staraju o njemu. Ovo pravo djeteta može
biti ograničeno sudskom odlukom u slučaju nasilja u porodici,
c) Pravo djeteta na lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi, ako roditelji djteta ne žive
zajedno, dijete ima pravo da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi,
d) Pravo djeteta na pravilan i potpun razvoj, djeteu se moraju obezbjediti najbolji životni i
zdravstveni uslovi za pravilan i potpun razvoj,
e) Pravo djeteta na obrazovanje, dijete ima pravo na obrazovanje u skladu sa svojim
sposobnostima, željama i okolnostima, a ako je navršilo 15 godina života, ako je sposobno za
rasuđivanje može odlučiti koju će srednju školu pohađati. Redovno osnovno školovanje je
obavezno i besplatno. Dalje školovanje svoje djece roditelji obezbjeđuju u skladu sa svojim
mogućnostima,
f) Pravo djeteta da preduzima pravne poslove ( poslovna sposobnost djeteta), 1. Mlađi
punoljetnik je dijete koje nije navršilo 14 godina života i koje može preduzimati pravne poslove
kojima isključivo pribavlja prava ( poklon, zajam bez kamate i sl) i pravne poslove malog značaja.
Svi drugi poslovi koje maloljetnik zaključi apsolutno su ništavi. 2. Stariji maloljetnik, je dijete koje
je navršilo 14 godina i koje , pored pposlova koje može preduzimati malđi maloljetnik, može
preduzimati i sve druge pravne poslove uz prethodni ili naknadnu saglasnost roditelja, g) Pravo
djeteta da slobodnio izrazi svoje mišljene, dijete koje je sposobno da formira svoje mišljenje ima
pravo i dag a slobodno izrazi.

RODITELJSKO PRAVO

Pojam roditeljskog prava, Prava i dužnosti roditelja da brinu o ličnosti, pravima i interesima
svog maloljetnog djeteta u našem pravu se označava kao roditeljsko pravo. Roditeljsko pravo
je strogo lično pravo i ono se ne može prenositi na druga lica, niti se roditelji po pravilu mogu
odreći roditeljskog prava (osim davanja saglasnosti za zasnivanje usvojenja ili faktičkim
napuštanjem djeteta.

Sadržina roditeljskog prava, Staranje o ličnosti djeteta obuhvata:

1. Lično ime djeteta, pravo je i dužnost roditela da svom djetetu sporazumno odrede lično
ime, to zmači ime i prezime. Oni mogu izabrati ime koje god žele, pod uslovom da nijr pogrdnoa,
koje vrijeđa moral. Lično ime djeteta određuje samo jedan roditelj, ako drugi roditelj nije u životu
ili ije u mogućnosti da vrši roditeljsko pravo. Roditelji su dužni da nadležnom matičaru prijave ime
djeteta u roku od 2 mjeseca od dana rođenja djeteta. Ako oba roditelja nisu živa, odnosno nisu
poznata ili u zakonskom roku nisu odredili ime djeteta lično ime djeteta određuje organ
starateljstva.
2. Čuvanje i podizanje djece, podrazumjeva smještaj djeteta. Čuvanje djeteta
podrazumjeva i trajni nadzor nad kretanjem djeteta, kao i brigu o tome da se dijete ne povrijedi
i da mu se ne dogodi nesreća. Podizanje djeteta podrazumjeva staranje o životu i zdravlju
djeteta.
3. Vaspitavanje djeteta, (društveno, moralnofizičko i intelektualno vaspitanje

Zastupanje djeteta, roditelji su zakonski zastupnici svog maloljetnog djeteta. Oba roditelja su
zakonski zastupnici. Roditelji koji vrše roditeljsko pravo mogu se dogovoriti da jedan od njh zastpa
maloljetno dijete. Ako dijete ima oba roditelja, a roditeljsko pravo vrši samo jedan roditelj, pravo
zastupanja ima onaj roditelj kome je dijete povreno na čuvanje suskom odlukom. Obim
zastupanja, roditelji zastupaju dijete u svim pravnim poslovima izvan granica njegove poslovne i
procesne sposobnosti (zakonsko zastupanje). Prestanak zastupanja, zakonsko zastupanje djeteta
prestaje kada ono postane punoljetno i stekne potpunu poslovnu sposobnost. Punoljetstvo se
stiče sa navršenih 18 godina života. Izuzetno, ptavo da nastave zakonsko zastupanje svog djeteta
i poslije punoljetstva imaju roditelji kojima sudskom odlukom bude produženo roditeljsko pravo.
Sud tada odlučuje da li je produženo pravo izjednačeno sa mlađim ili starijim maloljetnikom.

Izdražavanje djeteta, je pravo i dužnost roditelja i propisano je kao sastavni dio roditeljskog
prava.

PRAVA I DUŽNOSTI RODITELJA

1. Zajedničko vršenje roditeljskog prava na osnovu zakona. Roditeljsko pravo pripada i ocu
i majci i oni ga vrše zajednički u pogledu svih prava i dužnoszi. Ovo je slučaj kada oba roditelja
žive zajedno u bračnoj ili vanbračnoj zajednici sa djetetom,
2. Zajedničko vrešenje roditeljskog prava na osnovu sporazuma, roditelji mogu nastaviti da
vrše roditeljsko pravo zajednički i sporazumno nakon što prestanu da žive zajedno u braku ili
vanbračnoj zajednici.
3. Vršenje roditeljskog prava od strane jednog roditelja, događa se kada roditeljsko pravo
pripada samo jednom roditelju. Takva situacija se javlja ako je jedan roditelj umro, nepoznat ili
potpuno lišen roditeljskog prava,
4. Samostalno vrešenje roditeljskog prava zbog nemogućnosti drugog roditelja da vrši
roditeljsko pravo, Npr. kada je teško bolestan, na izdražavanju kazne zatvora, u zarobljeništvu,
ako je lišen poslovne sposobnosti, odrekao se roditeljskog prava i sl.
5. Samostalno vršenje roditeljskog prava na osnovu sporazuma, roditelji se mogu
sporazumjeti da povjere zajedničko dijete jednom roditelju uz određivanje naknade koju drugi
roditelj treba da daje kao doprinos za izdražavanje djeteta, kao i način kako će dijete održavati
odnos sa drugim roditeljem.
6. Samostalno vršenje roditeljskog prava na osnovu sudske odluke,
7. Nadzor nad vršenjem roditeljskog prava:
Preventivni nadzor nad vršenjem roditeljskog pravaobavlja organ starateljstva. Mjere
preventivnog nadtora odnose se na situaciju kada oba roditelja još uvijek zajednički i
sporazumno,
Kolektivni nadzor obavlja organ starateljstva kada donosi odluke kojima koriguje roditelje u
vršenju roditeljskog prava, a to je: 1. upozoravanje roditeljana nedostatke u vršenju roditeljskog
prava u pogledu vaspitavanja i podizanja maloljetnog djeteta, 2. Upućivanje roditelja na
razgovor u porodično savjetovalište ili neku drugu specijalizovanu ustanovu za posredovanje u
porodičnim odnosima, 3. Polaganje računa o upravljanju imovinom djeteta, provodi se u cilju
zaštite imovinskih prava i interesa djeteta.
8. Pokretanje sudskih postupaka, organ starateljstva može i pred sudom pokretati postupke
na koje je ovlašćen zakonom. Obično ih prteduzima kada prethodno preduzete mjere nisu dale
rezulate.
9. Lišenje roditeljskog prava, je najteža porodičnopravna sankcija, koja se izriče radi zaštite
ličnosti, prava i inters maloljtnog djeteta. U slučaju potpunog lišenja roditeljskog prava
roditeljima se u cjelini oduzima roditeljsko pravo. Osnov potpunog lišenja roditeljskog prava: a)
Zloupotreba roditeljskog prava, kada postupci roditelja protivrječe interesima djeteta u toj mjeri
da je ugrožen njihov fizički, moralni i intelektualni razvoj (fizičko, seksualno i emocionalno
zlostavljanje djeteta, izrabljuje dijete prekomjernim i teškim radom koji utiče na moral i zdravlje
djeteta.
b) Grubo zanemarivanje roditeljskih dužnosti, kada roditelj uopšte ne brine o svom djetetu niti
poidmiruje njegove osnovne životne potrebe ( ne vodi računa o ishrani djeteta, higijeni, liječenju,
ne izdražava ga i sl.),
10. Dejstva potpunog lišrnja roditeljskog prava, Roditelj se lišava roditeljskog prava
na neodređeno vrijeme u odnosu na svu djecu ili u odnosu na samo jedno dijete. Lišenje se može
odnositi na jednog i na oba roditelja u zavisnosti koji od njih vrši zloupotrbu roditeljskog prava.
Ako se oba roditelja liše roditeljskog prava dijete se smatra maloljetnikom bez staranja. Država je
dužna da to dijete zbrine, najčešće u hraniteljskoj ili usvojiteljskoj porodici. Sudskom odlukom o
potpunom lišenju roditeljskog prava roditel se lišava svih prava i dužnosti iz sadržaja roditeljskog
prava. Ta odluka se mora zabilježiti u matičnu knjigu rođenih i druge javne registre.
11. Djelimično lišenje roditeljskog prava
1. Osnov djelimimičnog lišenja roditeljskog prava, Roditelj koji nesavjeno vrši prava i
dužnosti iz sadržaja roditeljskog prava mžoee djelimično biti lišen roditeljskog prava (jednog
ili više roditeljskih prava, ali nikada ne može biti lišen dužnosti izdržavanja djeteta).
a) Djelimično lišenje roditeljskog prava. Roditelj koji vrši roditeljsko pravo (može biti lišen
prava I dužnosti: na čuvanje, podizanje, vaspitavanje, obrazovanje i zastupanje djeteta, te
upravljanja i raspolaganja imovinom djeteta),
b) Djelimićno lišenje roditeljskog prava roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo, roditelj može
biti lišen roditeljskog prava na održavanje ličnih odnosa sa djetetom ili prava koja bitno utiču na
život djeteta, ova mjera se donosi ku slučaju veće ili manje nesavjesnosti roditelja u izvršavanju
roditeljskih prava I dužnosti.
2. Djelimično lišenje roditeljskog prava, roditelj se djelimični lišava roditeljskog prava na
neodređeno vrijeme u odnosu na svu djecu ili samo na jedno dijete. Djelimično lišenje
roditeljskog prava, lišava jednog ili oba roditelja, ali na različit način i u zavisnostiod toga da li taj
roditelj vrši ili ne vrši roditeljsko pravo. Ako je roditelj djelimično lišen roditeljskog prava on
nastavlja da vrši roditeljska prava u onom dijelu koga nije lišen zajedno sa drugim roditeljem. I
prilikom djelimičnog lišenja roditeljskog prava, sud može istovremeno odrediti jednu ili više
mjera zaštite djeteta od nasilja u porodici.

VRAĆANJE RODITELJSKOG PRAVA

Roditeljsko pravo može se odlukom suda u posebnom parničnom postupku postupku,
vratitinroditelju, kada prestanu razlozi zbog kojih je bio lišen potpuno ili djelimično roditeljskog
prava.
Prestanak roditeljskog prava;
a) Punoljetstvo djeteta, kada dijete navrši 18 godina života, postaje punoljetno i potpuno
poslovno sposobno. U trentku kada dijete navrši 18 godina aurtomatski, po zakonu, prestaje
roditeljsko pravo. Prestankom roditeljskog prava prestaju sva prava i dužnosti koje čine njegovu
sadržinu,
b) Emancipacija djeteta, prije punoljetstva potpuna poslovna sposobnost u našem pravu može
se steći u dva slučaja: 1. Sklapanjem braka uz saglasnost suda i 2. Sa navršenih 16 godina života,
postao roditelj i dostigao tjelesnu i duhovnu zrelost za samostalno staranje o sopstvenoj ličnosti.
3. Usvojenjem, prestaje roditeljsko pravo živog roditelja, koji se saglasio sa usvojenjem i na
usvojitelja prelaze sva prava iz sdadržine roditeljskog prava,
4. Smrt roditelja ili djeteta, Smrću jednog roditelja prestaje samo njegovo roditeljsko pravo, a
smrću oba roditelja prestaje roditeljsko pravo oba roditelja,
5. Lišenje roditeljskog prava, prestaje pravnosnažnošću sudske presude.,
6. Prestanak produženog roditeljskog prava, prestaje kada prestanu razlozi koji su doveli do
sudske odluke o produženom roditeljskom pravu.
Produženje roditeljskog prava, 1. Osnov produženja roditeljskog prava su: bolest ili
psihofizičke smetnje zbog kojih dijete nije u stanju da se sam stara o sebi i o zaštiti svojih prava i
interesa.
Postupak produženja roditeljskog prava. Odluku o produženju roditeljskog prava donosi sud u
vanparničnom postupku. Postupak sud može pokrenuti po službenoj dužnosti ili na zahtjev
ovlašćenih službenih lica. Zahtjev treba podnijeti prije punoljetstva djeteta.
Dejstva produženja roditeljskog prava, pravnosnažnošću sudske presude o produženju
roditeljskog prava, roditelji stiču pravni osnov da nastave sa vršenjem svih prava i dužnosti iz
sadržaja roditeljskog prava. Prestankom razloga zbog kojih je produženo roditeljsko pravo nad
punoljetnom osobom, sud može u vanparničnom postupku, donijeti odluku o prestanku
produženja roditeljskog prava.

POSTUPAK U SPORU ZA ZAŠTITU PRAVA DJETETA U SPORU ZA VRŠENJE

ODNOSNO LIŠENJE RODITELJSKOG PRAVA

1. Pokretanje postupka, ovi postupci pokreću se isključivo tužbom. Tužbu za zaštitu

prava djeteta mogu podnijeti: dijete, roditelj djeteta, tužilac i organ starateljstva. Tužbu za
vršenje roditeljskog prava mogu podnijeti: dijete, roditelj djeteta i organ starateljstva, Tužbu za
lišenje roditeljskog prava podižu: dijete, drugi roditelj, tužilac i organ atarateljstva, a Tužbu za
vraćanje roditeljskog prava može podnijeti roditelj koji je bio lišen roditeljskog prava.
2. Nadležnost, za ove sporove stvarno su nadležni osnovni sudovi opšte nadležnosti, a
mjesno su nadležni sudovi na čijem području tuženi ima prebivalište.

1. Pojam djeteta bez roditeljskog staranja, dijete bez roditeljskog staranja je:
a) Dijete koje uopšte nema roditelja (nisu živi, nepoznati su ili je nepoznato njihovo boravište),
b) Dijete čiji su roditelji živi, ali su potpuno lišeni roditeljskog prava,
c) Dijete koje ima žive roditelje, ali oni iz bilo kog razloga trajno ili privremeno ne vrše
roditeljsko pravo ( lišeni nsu poslovne sposobnosti, lišeni roditeljskog prava i sl).

HRANITELJSTVO

Hraniteljstvo se u pravnoj nauci najčešće definiše kao uzimanje tuđeg djeteta na besplatnu
ishranu i vaspitanje. Hraniteljstvom se ne zasniva nikakvo srodstvo između djeteta (hranjenika)
i odresle osobe koja uzima tuđe dijete da se o njemu stara (hranitelja), nti dijete prekida
srodnički odnos sa svojom prirodnom porodicom. Za razliku od usvojenja, na hranitelja se ne
prenosi roditeljsko pravo u cjelini nego se prenose samo neka prava i obeveze: čuvanje,
podizanje, vaspitavanje, obrazovanje i eventualno izdržavanje. Svrha hraniteljstva, naročito u
teškim vremenima, da se djetetu koje je ostalo bez roditelja il roditeljskog staranja pruži
privremena zaštita i utočište, dok ne prođu te izuzetne okolnosti. Osnovna odlika hraniteljstva ,
u starim pravima, je njegova besplatnost.

ZASNIVANJE HRANITELJSTVA
A) Opšta podobnost hranjenika
1. Interes hranjenika, ovaj uslov treba da obezbjedi da hraniteljstvo bude dopušteno samo
ukoliko je u najboljem interesu hranjenika; Organ starateljstva prije donošenja odluke treba da
utvrdi razloge zbog kojih potreba treba zasnovati hraniteljstvo.
 2. Maloljetstvo hranjenika, U našem pravu hraniteljstvo se može zasnovati najkasnije dok
dijete navrši 18 godina života,
3. Porodični status hranjenika, u našem pravu na hraniteljstvo se može dati dijete koje je
bez roditeljskog staranja, ali i dijete koje je pod roditeljskim staranjem, koje ima smetnje u psiho-
fizikom razvoju ili dijete sa poremećajima u ponašanju.
4. Saglasnost roditelja ili staratelja hranjenika, poterbna je saglasnost oba roditelja ako su
živa ili samo živog roditelja. Saglasnost roditelja se ne traži ako je dijete bez roditeljskog staranja,
5. Saglasnost hranjenika, ovaj uslov se traži samo ako je hranjenik navršio 10 godina života
i sposobno je za rasuđivanje.
B) OPŠTA PODOBNOST HRANITELJA
1. Lična svojstva hranitelja, hranitelj mora biti lice za koje je utvrđeno da se može starati
o djetetu u njegovom najboljem interesu. Tako da hranitelj ne može biti: a) lice koje je potpuno
ili djelimčno lišeno roditeljskog prava, b) lice koje je potpuno ili djelimično lišeno poslovne
sposobnosti, c) lice oboljelo od bolesti koja štetno može uticati na hranjenika i d) lice osuđivano
za krivična djela protiv braka i porodice, života i tijela i sl.
2. Priprema hranitelja, hranitelj može biti lice koje je pripremljeno za hraniteljstvo po
posebnom programu.
C) FORMA HRANITELJSTVA,
Postupak zasnivanja hraniteljstva odvija se po pravilima zasnivanja usvojenja. Organ
starateljstva vodi posebnu evidenciju i dokumentaciju o zasnivanju hraniteljstva. Organ
starateljstva može odlučiti i o zasnivanju povremenog staratelstva ( to se najčešće odnosi na djecu
koja žive u institucijama, pa da privremeno, tokom odmora, praznika osjte - iskuse život u
porodici.
1. Dejstva hraniteljstva, naknada se plaća iz sredstava socijalne zaštite. Hranitelj koji
primi dijet u svoju porodicu dužan je da ga čuva, podiže, vaspitava, obrazuje, a posebno da se
stara o tome da se dijete osposobi za samostalan život i rad. Dužan je da omogući posjete
roditelja, te da o bitnim pitanjima o hranjeniku odlučuje sporazumno sa njegovim roditeljima. Da
organu starateljstva daje sve potrebne podatke o zdravstvenom stanju, obrazovanju i školovanju
djeteta. Hranitelju se isplaćuje mjesečna naknada za izdržavanje djeteta u njegovoj porodici.

2. Prestanak hraniteljstva:
3. a) prestankom potrebe za hraniteljstvom ( punoljetstvo djeteta, kada dijete stekne potpunu
poslovnu sposobnost, kada dijete bude usvojeno i smrću djeteta). Hraniteljstvo se može produžiti
do najviše 26 goine djeteta, ako se dijete redovno školuje,
4. b) smrt hranitelja, i
5. c) raskid hraniteljstva: Hraniteljstvo se raskida odlukom organa starateljstva na zahtjev
hranitelja, roditelja i ili staratelja hranjenika, na njihov sporazumni zahtjev.
 STARATELJSTVO

1. Pojam i svrha starateljstva, Starateljstvo predstavlja poseban vid zaštite meloljetnih lica o
kojima se roditelji ne staraju, punoljetnih osoba koje nisu sposobne da se same brinu os vojim
pravima i interesima, kao i svih drugih lica koja su iz nekih posebnih razloga koja su u
privremenoj nemogućnosti da neposredno štite svoja prava i interese.
2. Organ starateljstva, je poseban državni organ kome je povjereno vršenje poslova
starateljstva.
3. Poslovi organa starateljstva:
a) Poslovi koji se odnose na zaštitu lica pod starateljstvom:
Neposredno ili posredno obavljanje poslova starateljstva. Neposredno starateljstvo znači da
organ starateljstva sam obavlja funkciju staratelja. Organ posebnim rješenjem određuje
stručnjaka organa starateljstva, koje u njegovo ime obavlja poslove staratelja. Posredno
starateljstvo vrši se kada organ starateljstva postavlja štićeniku staratelja koji se neposredno
stara o ličnosti i imovinskim pravima i interesima štićenika.
Rukovođenje poslovima staratelja, obuhvata sljedeće postupke organa starateljstva: 1.
Donošenje rješenja o stavljanju pod starateljstvo, 2. Donošenju privremenog zaključka o
obezbjeđenju smještaja štićenika, 3. Preduzimanje mjera prema staratelju ako ne obavlja dobro
povjerene mu poslove, 4. Davanje ovlašćenja staratelju za preduzimanje pravnih poslova vezanih
za ličnost i imovinu štićenika, 5. Odlučivanje o nagrađivanju štićenika, Vođenje starateljske knjige,
Nadzor i pomooć u ostvarivanju poslova starateljstva, predstavlja stalnu obavezeu organa
starateljstva prema staratelju. S druge strane staratelj je dužan da organu starateljstva podnese
izvještaj i položi račune o svom radu za svaku kalendarsku godinu Organ starateljstva rima i
ispituje pritužbe na rad staratelja. Pritužbe na rad organa starateljstva može podnijeti staratelj i
štićenik. Pritužbe se podnose nadležnom ministrstvu za porpdičnu zaštitu.
Poszupak pred organom starateljstva: a) Stvarno nadležan organ za vođenje postupka stavljanja
pod starateljstvo u prvom stepenu je centar za socijalni rad. Drugostepeni organ je Ministarstvo
nadležno za porodičnu zaštitu, b) Mjesna nadležnost organa starateljstva određena je prema
prebivalištu odnosno boravištu lica koje se stavlja pod starateljstvo, ako se to ne zna mjesno
nadležan je organ na čijem području je štićenik nađen.

Pokretanje postupka,
Pokreće ga organ starateljstva po službnoj dužnosti, a zakon obavezuje veliki broj subjekata da
obavijeste organ starateljstva o potrebi da se neko lice stavi pod starateljstvo i to zdravstvene
i ibrazovne ustanove, ustanove socijalne zaštite, pravosudni i drugi državni organi, udruženja i
građani.
Vođenje postupka, postupak se vodi po odredbama Porodičnog zakona i Zakona o opštem
upravnom postupku.

STARATELJ

Pojam staratelja, To je, po pravilu, fizičko lice koje se neposredno stara o ličnosti i imovinskim
pravima i interesima štićenika.

Izbor staratelja, za staratelja se postavlja lice koje ima lična svojstva i sposobnosti potrebne
za obavljanje dužnosti staratelja i koje pri tome pristane da bude staratelj. Za staratelja ne može
biti postavljeno lice: koje je potpuno ili djelmčno lišeno poslovne sposobnosti ili roditeljskog
prava, lice čiji su interesi suprotni interesima štićenika i sl. Naše pravo izričito obavezuje organ
starateljstva da za staratelja prvenstveno postavi: supružnika, srodnika ili hranitelja štićenika.
Štićenik koji e navršio 10 godinai koji je sposoban za rasuđivanje ima pravo da predloži lice koje
će mu biti staratelj.

Postavljanje staratelja, Rješenjem o stavljanju pod starateljstvo, organ starateljstva postavlja

staratelja i određuje njegova prava i dužnosti uz obavezu da rješenje uruči staratelju bez
odlaganja. Uručenjem rješenje staratelju smatra se da je staratelj uveden u dužnost i a je upoznat
sa svojim pravima i dužnostima. Ako štićenik ima imovinu ona se predaje na upravljanje i
raspolaganje staratelju.

Vrste staratelja

1. Priroda i obim ovlašćenja starateljske funkcije, prema prirodi i obimu ovlašćenja

starateljske funkcije razlikuju se:
a) Matični staratelj, je onaj staratelj koji se u potpunosti brine o ličnosti i imovinskim
pravima i interesima štićenika, te se može nazvati osnovnim ili glavnim štićenikom,
b) Staratelj imovine, postavlja se pored matičnog staratelja ukoliko štićenik ima
nepokretnosti izvam svog prebivališta ili prebivališta matičnog staratelja,
c) Posebni staratelj, postavlja se, takođe, pored matičnog staratelja, ali samo za obavljanje
određenih poslova ili vrste poslova.
2. Trajanje starateljske funkcije, s obzirom na trajanje starateljske funkcije dijele se
na;
a) Stalni staratelj, određuje se svakoj osobi koja se stavlja pod starateljstvo, a njegova
dužnost traje sve dok postoji potreba za starateljstvom.
b) Privremeni staratelj, postavlja se licu:
1. Čije je boravište nepoznato, a on nema zakonskog zastupnika ili punomoćnika,
2. Nepoznatom vlasniku imovine,
3. Licu čiji su interesi suprotnosti sa interesima njegovog zakonskog zastupnika,
4. Stranim državljanima koji se nalazi ili ima imovinu na teritoriji naše države,
5. Licu koje zahtjeva da mu se postavi privremeni zastupnik iz opravdanih razloga i drugim
slučajevima kada je to predviđeno zakonom.
3. Broj lica pod starateljstvom:
a) inokosni staratelj, koji se postavlja za staratelja samo jednom štićeniku,
b) staratelj većeg broja štićenika, stara se o više lica istovremeno. Za svakog od ovih štićenika
organ starateljstva donosi posenu dluku o stavljanju pod starateljstvo,
c) zajednički staratelj, koji vrši dužnost nad dvije ili više osoba, ali se sva ta starateljstva tretiraju
kao jedna cjelina i svi štićenici dijele istu pravnu sudbinu. Ovo je inače rijetka pojava u
savremenom pravu.
4. Dužnosti staratelja,
a) Staranje o štićeniku, koje obuhvata: staranje o ličnoszi, zastupanje, pribavljanje sredstava za
izdržavanje, upravljanje i raspolaganje imovinom štićenika,
b) Odgovornost staratelja za naknadu štete. Staratelj odgovara za štetu koju je učinio štićeniku,
za štetu koju štićenik prouzrokuje drugom licu.
5. Dužnost staratelja prema organu starateljstava, Staratelj podnosi organu
starateljstva 3 vrste izvještaja: 1, Redovni izvještaj podnodi početkom svake kalendarske godine.
Izvještaj treba da sadrži sve ono štpo je bitno za ličnost štićenika, zdravlje, obrazovanje i sl. 2.
Vanredan izvještaj, podnosi kda to zahtijeva organ starateljstva ( obično kada organ starateljstva
sazna za neke zloupoterbe startelja, 3. Završni izvještaj, podnosi se prilokom prestanka
starateljske funkcije i sadrži ukupne aktivnosti staratelja i preduzetih mjera starateljske zaštite.
6. Prava staratelja:
1. Pravo na naknadu troškova nastalih u vezi sa zaštitom ličnosti i imovinskih prava i interesa
štićenika (to su troškovi prevoza, smještaja ili ishrane i smještaja i sl). Troškovi se nadoknađuju
prvenstveno iz štićenikovih prihoda, osim ako se time ne ugrožava štićenikovo izdržavanje).,
2. Pravo na naknadu koja se isplaćuje iz štićenikovih prihoda.

7. Prestanak dužnosti staratelja. Dužnost staratelja prestaje:

1. Smrću staratelja, pošto je starateljstvo strogo vezano za ličnost staratelja,
2. Razrješenjem staratelja može biti po:
a) službenoj dužnosti, organ starateljstva razrješava staratelja ako utvrdi da za to postoje
zakonski razlozi (staratelj prestao da obavlja dužnosti ili ih zloupotrebljava ili ih obavlja
nesavjesno i ako dođe do zaključka da bi za štićenika bilo korisnije da mu postavi drugog
staratelja) organ starateljstva dužan je da roku od 30 dana od dana kada je utvrdio te činjenice
razriješi staratelja,
b) po zahtjevu staratelja, organ je dužan da ga razriješi u roku od 60 dana od dana podnošenja
starateljovog zahtjeva za razrješenje,
3. Prestanak starateljstva. Staratljstvo nad maloljetnim štićenikom prestaje:
1) Punoljetstvom štićenika,
2. Emancipacijom štićenika,
3. Usvojenjem štićenika,
4. Smrću štićenika,
5. Pravnosnažnošću sudske odluke o vraćanju roditeljskog prava, odnosno vraćanju poslovne
sposobnosti roditeljima maloljetnog štićenika,
6. Preuzimanjem vršenja roditeljskog prava.

STARATELJSTVO NAD MALOLJETNIKOM

1. Stavljanje pod starateljstvo, Pd starateljstvo se stavlja dijete bez roditeljskog

staranja i to: a) dijete koje nema roditelje i b) Dijete koje ima roditelje, ali oni iz bilo kog razloga
privremeno ili trajno ne vrše roditeljsko pravo.
2. Dužnosti staratelja nad maloljetnikom: Staratelj treba da obavlja svoje dužnosti
tako da čuva, podiže, vaspitava i obrazuje štićenika i tako ga što prije osposobi za samostalan
život. Briga o smještaju djeteta predstavlja prvenstvenu obavezu staratelja. Staratelj nije dužan
da štićenika čuva i podiže u svojoj porodici. Maloljetnom štićenikom staratelj može obezbjediti
smještaj u: srodničkoj porodici, hraniteljskoj porodici i ustanovi za smještaj.
3. Zastupanje, Staratelj je zakonski zastupnik štićenika. Štićenik ima jednaku poslovnu
sposobnost kao i djete pod roditeljskim staranjem, što znači da staratelj zastupa štićenika na isti
način kao i roditelj što zastupa svoje dijete. Maloljetnik pod starateljstvom koji nije navršio 14
godina može preduzimati: a) Sve pravne poslove kojima isključivo pribavlja prava, b) Poslove
kojima ne stiče ni prava ni obaveze, c) Pravne poslove malog značaja. Maloljetni štićenik koji je
navršio 14 godina života samostalno zaključuje poslove kao i mlađi maloljetnik pod roditeljskim
staranjem i zaključuje sve pravne poslove uz (prethodnu ili naknadnu) saglasnost staratelja.
4. Pribavljanje sredstava za izdržavanje, Staratelj nije dužan da izdržava štićenika,
ali je obavezan da se brine o pribavljanju sredstava za izdržavanje štićenika. Sredstva za
uzdražavanje, saglasno zakonu, pribavljaju se sljedećim redom:
1. Iz prihoda štićenika,
2. Iz sredstava pribavljenih od lica koja su po zakonu dužna da izdražavaju štićenika,
3. Iz imovine štićenika,
4. Iz sredstava socijalne zaštite i
5, Iz drugih izvora.
5. Upravljanje i raspolagnje imovinom štićenika, jedna je od posbnih dužnosti
staratelja.
6.
STARATELJSTVO NAD LICEM LIŠENIM POSLOVNE SPOSOBNOSTI

1. Stavljanje pod starateljstvo:

a) Osnov lišenja poslovne sposobnosti: Potpuno lišenje poslovne sposobnosti,
punoljetnog lica zbog bolesti u psiho-fizičkom razvoju jer nije sposobno za normalno rasuđivanje
i nije u stanju da se samo stara o sebi i o zaštiti svojih prava i interesa.

Djelimično se lišava poslovne sposobnosti punoljetno lice koje zbog bolesti ili smetnji u psiho-
fizičkom razvoju, svojim postupcima neposredno ugrožava sopstvena prava i interese.

2. Postupak lišenja poslovne sposobnosti, odvija se pred sudom u vanparničnom

postupku. Postupak pokreće sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog organa starateljstva,
bračnog druga, djeteta ili roditelja lica prema kome se vodi postupak. Prijedlog može podnijeti i
samo lice koje treba da bude lišeno poslovne sposobnosti. U postupku se izvode svi neophodni
dokazi ( medicinsko vještačenje i sl).
3. Dejstva lišenja poslovne sposobnosti. Rješenje o lišenju poslovne sposobnosti ima
konstitutivni karakter, jer od njegove pravnosnažnosti nastupaju sve pravne posljedice ( lice koje
je imalo psolovnu sposobnost je gubi i mora se sataviti pod starateljstvo).
4. Vraćanje poslovne sposobnosti, poslovna sposobnost može se vratiti licu koje je bilo
lišeno poslovne sposobnosti odlukom suda u vanparničnom postupku ukoliko su prestali razlozi
koji su doveli do lišenja

DUŽNOSTI STARAZELJA NAD LICEM LIŠENIM POSLOVNE SPOSOBNOSTI

Staranje o ličnosti,
Zastupanje (obim ovlašćenja zavisi od toga da li je riječ o potpunom ili djelimičnom lišenju
poslovne sposobnosti),
Pribavljanje sredstava za izdražavanje,
Upravljanje i raspolaganje imovinom šrićenika.

PRIVREMENO STARATELJSTVO

Privremeno starateljstvo može se zasnovati nad:

- Odsutnim licem,
- Nad imovinom nepoznatog sopstvenika,
- Kolizijsko starteljstvo,
- Starateljstvo nad stranim državljaninom,
- Voljno starateljstvo i
- Privremeno strateljstvo

IZDRŽAVANJE

Pojam zakonskog izdržavanja. Obaveza zakonskog izdražavanja je pravni odnos između

dvije određene strane u kome jedna strana (povjerilac izdržavanja) ima pravo da zahtijeva od
druge strane (davaoca izdržavanja) određeno davanje, koje se sastoji u obezbjeđenju sredstava
za zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Obavza izdražavanja može poticati iz različitih izvora:

1. Ugovora o doživotnom izdržavanju, ugovora o hraniteljstvu,

2. Jednostranog pravnog posla (npr. Iz testamenta),

3. Drigih pravnih činjenica kaošto su: Brak, srodstvo, vanbračna zajednica (zakonsko izdržavanje).

Pravna priroda zakonskog izdržavanja.

1. Zakonsko izdržavanje je uređeno imperativnim ptopisima, što znači da se povjerilac i
davalac izdržavanja ne mogu sporezumjevati o ovome, niti se povjerilac može odreći svog prava.
2. Zakonsko izdržavanje je lično imovinsko pravo i kao takvo je strogo vezano za ličnost
povjerioca i dužnika, pa se ne može prenosuti na druge osobe,
3. Pravo na zakonsko izdržavanje ne zastarjeva (zastarjevaju samo potraživanja dospjelih
obrok,
4. Zakonsko izdržavanje se ne može tražiti za proteklo vrijeme (ne živi se u prošlosti), nego
samo za budućnost ( u sudskoj praksi se dosuđuje od momenta podnošenja tužbe),
5. Isplaćeni iznosi zakonskog izdržavanja se ne vraćaju (ako je neko plaćao, a nije trebao ili
je dužnik plaćao više nego šo je treba, zakonska obaveza izdržavanje pretvara se u naturalnu
obligaciju,
6. Obaveza zakonskog izdržavanje se ne mož mijenjati,
7. Obaveza zakonskog izdržavanja zavisi od minimalne sume izdržavanja ( Minimalnu sumu
izdržavanja predstavlja suma koju periodično utvrđuje nadležno ministarstvo za porodičnu
zaštitu),
8. Zakonsko izdržavanje ima privilegovan status u izvršnom postupku (relativno prvenstvo
namirenja kod prinudnog izvršenja),
9. Zakonsko izdržavanje ima privilegovan status u parničnom postupku (sud je dužan da
hitno postupa o izdržavanju),
10. Zakonsko izdržavanje uživa posebnu zaštitu u krivičnom postupku. Onaj ko ne daje
zakonsko izdražvnje podliježe krivičnoj odgovornosti za krivično djelo „nedavanje izdržavanja“
11. Redoslijed po kome se ostvaruje pravo na zakonsko izdržavanje propisan je zakonom.
 IZDRŽAVANJE IZMEĐU SUPRUŽNIKA

1) Izdržavanje za vrijeme trajanja braka (objektivne i subjektivne)

A) Objektivne pretpostavke, Pravo na izdrćavanje ima supružnik koji nema dovoljno

sredstava za izdržavanje, a nije sposobno za rad ili je nezaaposlen.
a) Nedostatak sredstava za izdržavanje. Sredstva za izdržavanje nema onaj supružnik koji
nema sredstava za život (nema imovine i stalnih prihoda iz kojih bi mogao da pokrije troškove
svoje egzistencije, kao i supružnik koji nije u mogućnosti da snosi sve nužne troškove svoje
egzistencije). Neobezbjeđenim supružnikom smatra se i supružnik koji posjeduje imovinu, ali iz
nje ne može da obezbjedi prihode neophodne za život,
b) Nesposobnost za rad ili nezaposlenost, a) Nesposobnost za rad jeste onaj suprug, koji
usljed bolesti, invalidnosti ili starosti nije u mogućnosti da obavlja poslove kojima se ostvaruje
zarada ili neki drugi prihod. Nesposobnost za rad može biti privremena i trajna ili djelimična ili
potpuna, pa od toga zavisi trajanje i visina izdržavanja, b) Nezaposlenost, nezaposlenim licem
koje, uprkos svim uloženim naporima, nije našao posao od čije bi zarade mogao obezbjediti
neophodna sredstva za život.
B) Subjektivna pretpostavka, Supružnik nema pravo na izdržavanje ako bi prihvatanje
njegovog zahtjeva predstavljalo očiglednu nepravdu za drugog supružnika.
a) Očigledna nepravda, skup okolnosti čijom ocjenom se dolazi do zaključka da bi bilo
povrijeđeno načelo pravičnosti ako bi se pravo na izdržavnje priznalo supružniku, koji inače
ispinjava sve uslive za izdržavanje (ako je brak kratko trajao, ako su supružnici dugo vodili odvojen
život, ako zajednica života nije ni uspostavljena i sl),
b) Pretpostavka koja se odnosi na dužnika izdržavanja. Postojanje mogućnosti za
izdržavanje, znači da je dužnik u stanju da iz sopstvenih prihoda ili imovine podmiruje potrebe za
izdržavanjem svog supružnika, a time u bitnoj mjeri ne ugrožava svoje izdržavanje i izdržavanje
drugih lica koje je po zakonu dužan izdržavati.

IZDRŽAVANJE POSLIJE PRESTANKA BRAKA

1. Izdržavanje poslije prestanka braka

A) Pretpostavke za izdržavanje. Sve što je rečeno o obavezi izdržavanja u braku važi i za
izdržavanje poslije razvoda braka.
B) Zahtjev za izdržavanje, supružnik ostvaruje pravo na izdržavanje u postupku za razvod
ili poništenje braka, što znači da ima pravo da postavi zahtjev za izdržavanje najkasnije do
zaključenja glavne rasprave u bračnom sporu. Izuzetno supružnik možr i u odvojenoj parnici
postviti alimentacioni zahtjev, ali samo pod sljedećim kumulativnim uslovima: a) da su uslovi od
kojih zavisi pravo na izdržavanje postojali u vrijeme pretanka brka i da još uvijek postoje u
vrijeme zaključenja glavne rasprave u parnici za izdržavnje, b) Da je zahtjev postavljen u
zakonski predviđenom roku koji iznosi godin dana od dana pravnosnažnosti odluke o razvodu
braka, c) Da povjerilac izdržavanja pokaže postojanje pravdanih razloga što takav zahtjev nije
postavio u bračnom sporu.
C) Trjanje izdržavanja, izdržavanje supružnika može trajati određeno ili neodređeno
vrijeme, ali izdržavnje supružnika po prestanku brak može trajati najviše 5 godina.
a) Izržavanje na određeno vrijeme dosuđuje se supružniku koji je u mogućnosti da u
dogledno vrijeme obezbjedi sredstva za egzistenciju ( privremena pomoć supružniku),
b) Izdržavanje na neodređeno vrijeme dosuđuje se po pravilu supružniku u toku trajanja
braka
D) Prestanak izdržavanja. Izdržavanje uvijek prestaje u sljedećim slučajevim: istekom
vremena na koje je izdržavanje određno, smrću povjerioca ili dužnika izdražavanja, kada
povjerilac izdržavanj sklopi novi brak ili zasnuje vanbračnu zajednicu.

IZDRŽAVANJE IZMEĐU VANBRAČNIH PARTNERA

A) Pretpostavke za izdržavanje, pravo na izdražavanje između vanbračnih partnera

uslovljeni je ispunjenjem uslova koji se odnose na pojam vanbračne zajednice, a to su:
a) Postojanje zajednice života, ako nema zajednice života, onda nema ni vanbračne
zajednice,
b) Trajanje zajednice života, vanbračni partneri imaju međusobno pravo na izdržavanje pod
uslovom da je njihova zajednica života trajna, ona je i uslov za ostvarivanje prava na alimentaciju
vanbračnog partnera,
c) Nepostojanje bračnih smetnji, Pojam vanbračne zajednice uslovljen je u našm pravu
odsustvom bračnih smetnji (bračnost, nesposobnost za rasuđivanje, srodstva, starateljstva,
maloljetstvo i mane volje).
d) Zahtjev za izdržavnje, vanbračni partner može ostvariti pravo na izdržavanje u roku od
godinu dana od dana prestanka zajednice života,
e) Trajanje izdržavanja, može se dosuditi na određeno i neodređeno vrijeme pod jednakim
uslovima ko i izdržavanje supružnika,
f) Prestnak izdržavanja, Izdržavanje vanbračnih supružnika prestaje potpuno jednako kako
prestaje izdržavanje između supružnika.
 IZDRŽAVANJE MAJKE DIJETETA

Otac dijeteta dužan je da izdržava majiku svoga djeteta, bez obzira na to da li ga sa

majkom djeteta vezuje brak ili vanbračna zajednica, te da li zajednica života između njega i majke
djeteta još uvijek traje ili je prestala. Pravo na ovakvo izdržavanje ima majka djeteta koja nema
dovoljno sredstava za izdržavanje. Izdržavanje se dosuđuje za vrijeme od 3 mjeseca prije
porođaja i godinu poslije porođaja. Pravo na izdržavanje djeteta može se ostvariti samo ako je
prethodno utvrđeno očinstvo.

A) Izdržavanje maloljetnog djeteta

Obaveza roditelja da izdržavaju svoje maloljetno dijete zajednička je obaveza roditelja, bez
obzira na to koji od roditelja vrši roditeljsko pravoi, da li uopšte vrši roditeljsko pravo. Ista
obaveza pogađa i krvne srodnike u pravoj ushodnoj liniji ako roditelji nisu živi ili nemaju dovoljno
sredstava za izdržavanje.

Roditelji su dužni da izdržavaju dijte iz sopstvene imovine ili prohoda u skladu sa svojim
mogućnostima. Roditelji su dužni da uz žrtvovanje nekih sopstvenih potreba obezbjede
izdržavanje svom maloljetnom djetetu. Činjenica da je roditelj nezaposlen i bez sopstvene
imovine, što još studira, nalazi se na odsluženju vojnog roka, u zatvoru, odnosno štp je svojom
voljom raskinuo radni odnos ne predstavljaju izvinjavajući razlog za oslobađanje roditelja od
obaveze izdržavanja maloljetnog djeteta. Drugim riječima roditelji su dužni da se odriču vlastitog
egzinstecijalnog minimuma i da ulažu napore za pribavljanje potrebnih materijalnih sredstava
kada je u pitanju njihova obaveza izdržavanja maloljetnog dijeteta.Uz saglasnost organa
starateljstva roditelji mogu otuđiti ili opteretiti imovinu djeteta radi njegovog izdržavanja.

B) Izdržavanje punoljetnog djeteta

a) Izdržavanje djeteta koje je nesposobno za rad. Punoljetno dijete koje je zbog

bolesti ili psiho-fizičkih razloga nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava, roditelji su dužni
da ga izdržavaju sve dok te okolnosti traju,
b) Izdržavanje djeteta na školovanju. Roditelji su i nakon sticanja punoljetstva dužni
da izdržavaju svoje dijete koje se redovno školuje, a njihova obaveza traje do isteka vremena
trajanja školovanja u odgovarajućoj školi ili fakultetu. Obaveza roditelja u svakom slučaju traje
dok dijete ne navrši 26 godina života. Ovo podrazumjeva i činjenicu da dijete redovno izvršava
svoje školske obaveze. U praksi se postavilo pitanje da li dijete ima pravo na izdržavanje ako se
nalazi na postdiplomskom studiju prije navršene 26 gosine života. Sudovi su zauzeli stav da upis
na postdiplomske studije ne predstavlja nastavak školovanja, niti završetak prethodnog
školovanja, nago početak novih studija za koji nije moguće ustanoviti finansijsku odgovornost
roditelja..
C) Izdržavanje roditelja.

Roditelj ima pravo na izdržavanje od svoga djeteta pod sljedećim uslovima:

a) Ako nije sposoban za rad i
b) Ako nema dovoljno sredstava za izdržavanje

Obaveza izdržavanja roditelja odnosi se prvenstveno na punoljetno dijete, ali i maloljetno dijete
koje svojim radom stiče zaradu ili njegova imovina daje prihode. Ako postoji više djece, dužnost
izdržavanja roditelja odnosi se na svu djecu (bračnu i vanbračnu) kao podijeljena obaveza u skladu
sa njihovim materijalnim mogućnostima.

D) Izdržavanje između srodnika

a) Izdražavanje između krvnih srodnika. Osim obaveze izdržavanja između roditelja i djece,
zakonska dužnost izdržavanja između ostalih krvnih srodnika obuhvata sve krvne srodnike u
pravoj ushodnoj i nishodnoj linii, te braću i sestre, ali samo ako su maloljetni i ako roditelji nisu
živi ili nemaju dovoljno sredstava za izdržavanje.
b) Izdržavanje između tazbinskih srodnika. Može nastati uz određene uslove, samo između
očuha i maćehe sa jedne strane i pastorka sa druge strane. Očuh i maćeha su dužni da izdržavaju
svog maloljetnog pastorka koji nema srodnike koji, su po zakonu dužni da ga izdržavaju, odnosno
ako srodnici za to nemaju mogućnosti. Punoljetni pastorak je dužan da prema svojim
mogućnostima izdržava svoju maćehu odnosno očuha, ako su oni nesposobni za rad ili nemaju
sredstava za izdržavanje.
c) Izdržavanje između adoptivnih srodnika. Na izdržavanje adoptivnih srodnika primjenjuju
se odgovarajuče odredbe koje se donose na izdržavanje djeteta, roditelja, i drugih krvnih srodnika
budući da usvojitelj vrši sva prava i dužnosti iz sadržine roditeljskog prava kao i prirodni roditelji.

IMOVINA
Zakonski imovinski režim u našem pravu obuhvata zajedničku i posebnu imovinu supružnika.

1. Zajednička imovina
Zajednička imovina je ona imovina koju su supružnici stekli radom u toku trajanja zajednice
života u braku. To znači da je pojam zajedničke imovine određen dvjema ključnim činjenicama:
1. Rad i 2. Zajednica života supružnika.

1. Rad. Zajednička imovina potiče od odvojenog ili zajedničkog rada supružnika što je njena
osnovna karakteristika. Veza između zajedničke imovine i rada može biti posredna i neposredna.
Neposredna veza između rada i zajedničke imovine postoji onda kada je u pitanju rad koji ima
direktne finansijske efekte izražene kroz odgovarajuću zaradu. Posredna veza postoji kada rad
kao neposredan rezultat nema zaradu, već se tim radom drugom supružniku omogućava ili
olakšava sticanje veće zarade. Imovinska dovit koja nastane stvaranjem nekog intelektualnog
prava ostvarena u toku trajanja braka čini zajedničku imovinu.
Plodovi i prihodi stvari sa posebne imovine smatraju se zajedničkom imovinom (npr. zemljište
je u posebnoj imovini jednog bračnog supružnika, a obrađuju ga oba bračna supružnika svojim
radom za vrijeme trajanja braka).
I prihodi iz zajedničke imovine koji nisu stečeni zajedničkim radom (zakupnina, plodovi, kamate
na zajedničkim novčanim sredstvima u banci). Zajednička je i imovina koju je bračni supružnik
stekao igrom na sreću. Pokloni trećih lica učinjeni tokom trajanja bračne zajednice ( u novcu,
stvarima i sl) čine zajedničku imovinu bez obzira koji ih je bračni supružnik primio. Ugovor o
doživotnom izdržavanji je osnov za sticanje zajedničke imovine. U zajedničku imovinu ulazi i pravo
svojine na stanu koji je stečen otkupom stana od strane jednog bračnog supružnika (za vrijeme
trajanja braka na kome je on imao izvorno stanarsko pravo).
2. Zajednica života bračnih supružnika. Zajednička imovina se može sticati samo
ako postoji zajednica života bračnih supružnika. Zajednička imovina nastaje i u braku koji je
kasnije poništen, sve dok presuda o poništenju braka ne postane pravnosnažna. Visina udjela
bračnih supružnika zavisi od rada kojim se posredno ili neposredno stiče ili održava imovina.
Zajednica života se ispoljava u zajedničkom stanovanju, organizovanju i vođenju zajedničkog
domaćinstva, pomaganju, održavanju seksualnih odnosa. Pored naprijed navedenih objektivnih
činjenica postoje i subjektivne činjenice koje se ne mogu neposredno zapaziti (npr. želja i volja
supružnika da takvu zajednicu održavaju). Zajednica života bračnih supružnika postoji i kada oni
u kratkom period žive odvojeno ( odsluženje vojnog roka, rad u inostranstvu, odsluženje kazne
zatvora i sl.). Razvodu braka često prethodi prestanak zajednice života bračnih supružnika koji
nema privremeni karakter. U takvom “mrtvom braku” bračni supružnici prekidaju lične i
imovinske odnose. Stoga imovina koju stekne jedan bračni supružnik poslije prekida bračne
zajednice, a prije prestanka braka ne predstavlja zajedničku imovinu, nego posbno imovinu
onog bračnog supružnika koji ju je stekao.
3. Prava koja su predmet zajedničke imovine. Predmet zajedničke imovine su
apsolutna i relativna prava. Apsolutna prava su: stvarana, autorka i prava industrijske svojine.
Od stvarnih prava značajnija su: pravo svojine, pravo etažne svojine, založno pravo, pravo
građenja, pravo stvarne službenosti, pravo trajnog korišćenja nepokretnosti. Lične službenosti
po pravilu ne čine predmet zajedničke svojine jer su vezana za ličnost titulara i neprenosiva su.
Lična prava su apsolutna subjektivna prava na ličnim dobrima (pravo na život, zdravlje, slobodu,
ugled, čast itd.). Autorska prava i prava industrijske svojine mogu biti predmet zajedničke imovine
u imovinskom dijelu i odnosi se na iskorišćavanje autorskog djela odnosno pronalaska.
Relativna – obligaciona prava obuhvataju prava i obaveze u jednom obligacionom odnosu.
To su potraživanja iz ugovora o prodaji, zakupu, prevozu i sl. Zajedničku imovinu terete obaveze
koje su bračni supružnici preuzeli zajedno ili ih je preuzeo jedna supružnik uz saglasnost drugog.
4. Pravna priroda zajedničke omovine. Zajednička imovina je nepodijeljeno pravo
na apsolutnim i relativnim pravima koja su stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice.
Bračnim supružnicima nije poznato koliki je njihov udio u zajedničkoj imovini.
Ako je predmet zajedničke imovine pravo svojine ( na pokretnoj ili nepokretnoj stvari) tada
dijelovi svojine nisu određeni bilo po obimu ili alikvotnim dijelovima. Shodno tome ni jedan bračni
supružnik ne može samostalno raspolagati svojim pravom svojine ( za razliku od suvlasnika čiji je
dio određen bilo po udjelima ili alikvotno). Bračni supružnici samo ztajedno mogu raspolagati sa
zajedničkom imovinom. Diobu zajedničkih stvari može zahtijevati bilo koji bračni supružnik.
Dioba se sastoji u određivanju alikvotnih dijelova svakog bračnog supružnika na stvari. Pravo
svojine bračnih supružnika na nepokretnostima upisuje se kao njihova zajednička svojina u
zemljišne knjige sa neopredjeljenim dijelovima.
5. Upravljanje i raspolaganje zajedničkom imovinom. Bračni supružnici kao titulari
zajedničke imovine imovine su ovlašćeni da zajednički posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku
imovinu. Oni samo sporazumno mogu raspolagati zadničkom imovinom. Pored zajedničke svojine
bračni supružnici imaju i zajedničku sudržavinu i oni zajednički uživaju zaštitu od uznemiravanja
ili oduzimanja zajedničke sudržavine (smetanje sudržavine).
Upravljanje zajedničkom imovinom obuhvata preduzimanje zajedničkih radnji radi
podmirenja tekućih potreba bračne odnosno porodične zajednice. Kupovina, ogrjeva, obuće,
odjeće, hrane i sl. takođe se smatra poslovima upravljanja zajedničkom imovinom.
Korišćenje zajedničke imovine podrazumjeva upotrebu imovinskih prava radi realizacije
njihove upotrebne vrijednosti.
Raspolaganje zajedničkom imovinom. Raspolaganje podrazumjeva preduzimanje
pravnih radnji kojima se otuđuju ili opterećuju predmeti iz imovinske mase kao što su prodaja,
poklon, zaloga, zasnivanje hipoteke, prava službenosti i sl. Ugovorom o punomoćstvu bračni
supružnici mogu predvidjeti da jedan od njih obavlja poslove: 1. upravljanja i raspolaganja
cjelokupnom zajedničkom imovinom ili njenim dijelom, 2. Upravljanja cjelokuppnom zasjedničko
imovinom ili njenim dijelom, 3. Raspolaganje cjelokupnom zajedničkom imovinom ili njenim
dijelom, a mogu te poslove prenijeti i na treće lice. U slučaju kada jednom bračnom supružniku
bude oduzeta poslovna sposobnost postaviće mu se staralac koji ga zastupa. Za otuđenje ili
opterećenje zajedničke imovine u ovom slučaju mora se pribaviti saglasnost staratelja.
6. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika. Porodični zakon postavlja pretpostavku da
svakom od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. Ova pretpostavka
se može pobijati u postupku diobe pred osnovnim sudom. Režim zajedničke imovine određen je
imperativnoim propisima i može prestati diobom dok brak traje i nakon prestanka braka. Za
vrijeme trajanja braka bračni supružnici mogu sporazumno podijeliti zajedničku imovinu koju su
stekli do dana diobe. Nakon izvršene diobe bračni supružnici imovinu koju budu i dalje sticali
zajedničkim radom u toku trajanja bračne zajednice činiće i dalje njihovu zajedničku imovinu.
Dioba zajedničke imovine može se izvršiti u bilo koje vrijeme. Zajedničku imovinu bračni
supružnici mogu podijeliti sporazumno ili zahtijevat da sud odluči koliki su njihovi dijelovi u toj
imovini.
a) Sporazumna dioba zajedničke imovine. Ugovor o diobi zajedničke imovine zaključuje se
po opštim pravilima ugovornog prava za vrijeme trajanja braka i poslije prestanka braka. Bračni
supružnici zajedničku imovinu mogu podijeliti tako da: 1. odrede dijelove u cijeloj imovini sa po
½., 2. Odrede dijelove na jednom dijelu zajedničke imovine (npr. podijele samo pokretne ili
samo nepokretne stvari)., 3. Odrede dijelove na pojedinoj stvari., 4. Svakom bračnom
suupružniku pripadnu pojedine stvari., 5. Jedan bračni supružnik isplati drugom bračnom
supružniku novčanu vrijednost njegovog dijela.
Ugovor o diobi nepokretnosti koje čine predmet zajedničke imovine mora biti zaključen u pisanoj
formi, a potpisi ugovarača ovjereni kod notara.
b) Sudska dioba zajedničke imovine. Ako bračni supružnici nisu sporazumno podijelili
zajedničku imovinu, mogu zahtijevati d aim sud odredi veći dio od pripadajuće polovine
zajedničke imovine. Sud će takav zahtjev usvojiti ako supružnik dokaže da je njegov doprinos u
stvaranju zajedničke imovine bio veći od doprinosa drugog supružnika.
Pravo da zahtijeva diobu zajedničke imovine imaju:
1. bračni supružnici,
2. nasljednici umrlog bračnog supružnika ili supružnika koji je proglašen za umrlog,
3. povjerilac jednog bračnog supružnika ako potraživanje ne može ostvariti iz posebne imovine
tog bračnog supružnika.

Sudska dioba zajedničke imoviune može se ostrvariti u svako doba: za vrijeme trajanja braka i
nakon njegovog prestanka. Pravo na diobu zajedničke imovine ne zastarjeva. Sud kome je
zahtjev za diobu podnio samo jedan supružnik dužan je odrediti udio sbvakog bračnog supružnika
u zajedničkoj imovini i nije ovlašćen da određuje udio samo jednog bračnog supružnika koji je
pokrenuo spor. Veličinu udjela bračnih supružnika sud će odrediti samo u pogledu imovine
navedene u tužbi. Supružnici mogu dio zajedničke imovine sporazumno podijeliti i tužbom
zahtijevati podjelu ostale imovinske mase koja ulazi u zajedničku imovinu. Veličinu udjela bračnih
supružnika u zajedničkoj imovini sud utvrđuje na osnovu rada bračnih supružnika, odnosno
prema njihovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine.

Pri donošenju odluke sud će prvenstveno cijeniti:

a) zaradu i druge prihode supružnika,

b) pomoć jednog bračnog supružnika drugom (obućari prave obuću za sve članove porodice ili
ljekari liječi sve članove porodivce),
c) staranje o djeci (majka se obično više brine o djeci),

d) vođenje domaćih poslova (nabavka, spremanje jela, peglanje, čišćenje – žena više obavlja ove
poslove) i

e) svaki drugi oblik rada koji doprinosi povećanju zajedničke imovine.

7. Izdvajanje i dodjela određenih stvari

a) Predmeti koji služe za obavljanje zanimanja. Prilikom diobe zajedničke imovine bračni
supružnik može postaviti zahtjev da se u njego dio unesu oni predmeti koji mu služe za
obavljanje njegovog zanimanja, pod uslovom da vrijednost tih stvari neje nesrazmjerno velika u
odnosu na vrijednost cjelokupne imovine. Ukoliko je vrijednost tih predmeta nesrazmjerno velika
u odnosu na cjelokupnu imovinu izvršiće se dioba i tih predmeta, ukoliko bračni supružnici ne
postignu neki drugi sporazum. Ako vrijednost ovih predmeta nije nesrazmjerno velika unijeće se
u dio bračnog supružnika koji ih koristi za obavljanje svog zanimanja.

b) Stvari za ličnu upotrebu. Na zahtjev supružnika u njegov udio iz diobe zajedničke imovine
unijeće se stvari koje koristi za ličnu upotrebu. Ako je vrijednost ovih stvari nesrazmjerno velika
u odnosu na ostalu imovinu izvršiće se i njihova dioba, ako se supružnici drugačije ne dogovore
(to su stvari ženska odjeća, obuća, nakit, sredstva za ličnu higijenu i sl). Pošto te stvari isključivo
koristi jedan bračni supružnik može se izvesti zaključag da su se supružnici prećutno dogovorili
da te stvari iz zajedničke imovine pređu u posebnu imovinu bračnog supružnika.

c) Stvari koje neposredno ili posredno služe djeci. Bračnom supružniku kome su povjerena
zajednička djeca na vaspitanje i zaštitu daju se ipored njegovog dijela i stvari koje služe samo djeci
( to su dječiji namještaj, odjeća, obuća, igračke, školski pribor, knjige i drugi predmeti koje djeca
isključivo koriste). Stvari koje su stekla djeca radom, poklonom, nasljeđivanjem nemaju takav
pravni režim. U tom slučaju bračnim supružnicima se pored njihovog udjela daju i stvari koje
pripadaju svakom pojedinom djetetu.

d) Pravo preče kupovine supružnika u izvršnom postupku. Bračni supružnici imaju pravo preče
kupovine stvari iz zajedničke imovine ako je određena njihova prodaja u izvršnom postupku radi
namirenja udjela drugog supružnika.

8. Odgovornost bračnih supružnika za obaveze prema trećim licima.

Za preuzete obaveze bračni supružnik može odgovarati: lično i solidarno.

Lična odgovornost. Za obaveze koje je preuzeo prije sklapanja braka bračni supružnik odgovara
lično. Lične obaveze nastaju prvenstveno prilikom upravljanja i raspolaganja posebnom
imovinom. Za ove obaveze bračni supružnik odgovara svojom posebnom imovinom i
pripadajućim dijelom iz zajedničke imovine.

Solidarna odgovornost. Bračni supružnici solidarno odgovaraju za obaveze koje je jedan bračni
supružnik zasnovao radi podmirenja tekućih potreba bračne zajednice.