DRUŠTVENA STRUKTURA RUDARSKIH GRADOVA

Pronalaskom ruda došlo je do formiranja novog društva koji dobija nove okvire koji uključuju i njemačke
Sase i Dubrovčane. Njemački Sasi su bili stručno osoblje angažovano u rudarskoj proizvodnji sa svojim
savremenim znanjem o rudarskim tehnikama. Dali su temelje i rudama i naseljima koja su tu nastajala. U
XV stoljeću se svega dva lika navode kao Sasi a u Zakonu o rudnicima Stefana Lazarevića nema više termina
Sas. Vremenom su domaći ljudi uzeli ulogu sasa. 1397. godine javili su se za Siciliju rudari iskusni majstori
iz Novog Brda koji su bili Saskog porijekla. Saski zakonik u turskoj verziji ili nasi srednjovjekovni zakonici
ne donose pojedinačne rudnike nego govori o kolektivnoj slici. Znamo da je zakon o rudnicima despota
stefana lazarevica namjenjen rudnicima Novog Brda. Među dužnicima samog grada navedeno je 120
rudnika koji nose narodna imena. Dolaskom u Srbiju Sasi su se organizivali tako sto su bili vlasnici jednog
djela rudnika, nije moguće utvrditi kada su domaći ljudi pored Sasa bili vlasnici rudnika. U zakonima o
rudnicima Stefana Lazarevuća se govori o upravama činovnicima koji su davali koncesiju za ekspolataciju
ruda. Godine 1460. spominju se urbari viši i niži. Njima su bili podređeni Hutmani (nisam sigurna jel ovo
pise) predstavnici rudara. U Srebrenici se ne spominju, u Novom Brdu su poznata 10 hutmana. Bilo je
kvalifikovanih rudara koji au nazivani po poslu koji su obavljali.Poznati su plakaoničari iz Novog Brda. U
Janji i u Sreberenici se javljaju neki ljudi tzv. Plakaonicari. Ipak, najmnogobrojniji su bilo obicni rudnici ali
su u njima se obavljali i najteui poslovi najčešće najniži sloj. Međutim, zakon o rudnicima ne pravi razliku
izmedju njih i studnih lica. Uglavnom, zanimanja hutmana, urbara i slicnih je donosilo bolji drustveni ugled.
U Knjizi Mihaila Lukarevica napisana su 14 valturka iz Novog Brda. Oni su vjerovatnoulagali novsc u
kupovinu rude , istucene i oprane a zatim je topili i prodavali. Jedni smatraju da se podjela rada nije vršila
u Srebrenici dok prema drugima ona samo nije bila tako izražena kao u Novom Brdu. Despot Stefan(1417)
i Stjepan Tomaš (1446) donijete su odluke da valturci u Srebrenici ne mogu srebro direktno prodavati
trgovncima nego mora proci drzavnu kovnicu. Za obavljanje složenih rudarskih poslova učestvovali su
pripadnici razičitih društvenih grupa domaći i stranci. Vlasnici rudarskih okana bili su podjednako strani i
domaći ljudi ali do kraja XIV stoljeća bili su iskljucivo domaći. Dubrovčani nisu nikada ulazili u jame nniti u
procesu proizvodnje, time su bili vlasnici jedne ili dvije jame ili nekih njegovih djelova. Česti su bili slučajevi
i zajedničkih udružavanja kao suvlasnici.Dubrovčani su kako to Sima Ćirković navodi finansirali rudnicku
prozivodnju ali sa radnom snagom drugih ljudi. Time se objašnjava da su nek Dubrovcani bili vlasnici ruda
i u Novom Brdu i u Srebrenici.

II
Pored zanimanja vezanih za rudarstvo, rudari su se bavili i trgovinom. Glavni nosioci trgovine su bili
Dubrovčani . Povečanom trgovinom Dubrovcana je bilo sve vise pa su pravili svoje naseobine. U drugoj
polovini XIV st. Poznato je samo Novo Brdo a početkom XV stoljeća se pojavljuje u Trenći, Janjevu,
Rudinku, Zajači, Belasici. Srebrenica je varlila sa brojem Dubrovcana 1434. godine nalazilo se tamo oko
500 Dubrovcana. U manjim rudnicima bilo je i manji broj Dubrovcana. U Srbiju su dolazili trgvci iz raznih
djelova , naručito iz primorskih krajeva. Spominju se Grci u Novom Brdu. U Srebrenici je bio šarolik sastav
stanovništva, nalaze se stanovnici iz okolnih mjesta. Iz primorskih gradova dolaze Kotorani, Uliciljani i
Korčulani. Također su dolazaili Albanci, Grci, Truci i Cigani. Domaći ljudi se također uklapaju u trgovini ali
njihova trgovackaaktivnos ostaje nepoznata jer su većinom bili u trgovini zajedno sa Dubrovcanima. Ipak,
su postali znacajan dio trovine.

III

Zanatstvo je bitna odrednica koja nam donosi podatke vise o stranim zanatlijama za razliku od domaćih.
U Novom Brdu spomenuto je 50 domacih zanatlija sa oko 13 raznih struka (prema Mihaila Lukarevica).
Zanatlije su bile smjestene u pdogradjijma i imali su svoje organizacije sa protomajstorom na čelu. U
Zakonima Stefana Lazarevica donesene su posebne regulative o cjenama krojača, obučara, kovača i
mesara što govori o rasprostranjenosti ovih djelatnosti. Ponekad se nađu imena domaćih zanatlija i u
drugim rudnicima u prvom redu Srebrenici. Pored dubrovackih zanatlija koji dolaze po ugovoru nalaze se
i drubrovcani zanatlije u njihovim naseobinama. U Srebrencii od 1412 do 1459. godine boravili su oko 170
dubrovackih zanatlija, najviše ih je bilo zlatra oko 70. U drugim mjestima nije detaljno obrađena zanatska
djelatnost. M. Dinić je u radu samo posredno spomenuo zanatlije u Novom Brdu, Rudiniku i Trepći. Na
osnovu tih informacija moze se zakljuciti da ih je bilo znatno manje nego u Srebrenici. U Novom Brdu je
bilo najvise zlatara (13) a najmanje krojaca. Poslije Srebrenici i Novog Brda najvise zanatlija ima u Trepću.
U srpskih rudnicima su najvise djeloval dubrovcani iako se ne smije zaboraviti ni vaznost domacih.
Posebnu paznju prvilaci da su kovaci gotovo svi domaci ljudi. U Srebrenici nema kovaca u Novom Brdu su
posebno regulisane odredbe kovaca a u Mihaila Lukarevica zavedeno je njih 12. Također, dolazilo je do
mjesanja raznih rudarskih zanata tipa zlatari sa plemenitim metalima i slicno. Zabiljezeno je i sloboda
kretanja zanatlija iz jednog mjesta u drugo.

IV

Rudnici su zanimljivi jer se u njima pojavljuje razlicit broj zanimanja kojih nema u gradskim naseljima. U
Srebrenici se stalno nalaze ljekari koji pruzaju svoje usluge. Pored toga spominju se trojica racunovodja i
dva pisara za poslove rudarkse ekonomije. U Srebrenici se spominju umjetnic, glumci i fluraši dok u
Novom Brdu pominje se pored glumaca jedan slikar i neki Vukašin, riznčar. Pojavljuju se i ljudi za
svakodnevne aktivnosti kao sto su brijaci. U Novom Brdu i Srebrenici se nalaze krčmari. Javljaju se i lica
javne vjere. U Novom Brdu je poznati su i katolicki svestenici a izricito se spominju i u Trepći i Janjevu a
svakako je bilo tih ljudi i u drugim mjestima gdje imaju katolicke crkve. Bilo je i sluga zaposlenih kod
dubrovackih trgovaca narucito u Srebrenici i u Novom Brdu. Ćirković smatra da je razvijenost ovih krajeva
bila slicna kao u pojedinim sdjlovima Evrope iz prelaza iz srednjeg u novi vijek.

Raznolikih stanovnika je bilo u rudarskih djelovima od domacih i stranih do bogatih i siromasnih. Najmanje
je poznat kako je izgkedao njihov zivot i kakav je bio njihov polozaj. U početku su socijalnu elitu cinili i Sasi
i Dubrovčani, dok su Sasi išćezavali Dubrovčana je bilo sve više. Među dubrovcanima je bilo i vlastele i
pucara oni se razlikuju po prezimenima i titulaturi „ser“ uz ime vlastele. Naručito mnogo je vlateele je bilo
u Srebrenici. Poznate su porodice: Bobaljevići, Rastići, Lukarevići... itd. Nisu svi imali isti znacaj. Kljucnu
ulogu u dubrovackoj neseobini u Srebrenici je igrala vlasteoska porodica Gučetića. Njeni članovi astoje da
ucestvuju kao konzuli u konzulatima. U sudskim kolegijama ih ima 1419. Poslije ove prodoice dolaze
Sokorjevici kojih u sudskim kolegijama ima 1032, a poslije njih dolaze Gundulići sa 836.Ove tri porodice
spadaju prema Variši Krekići u grupu od sedam porodica koje su se istakle u Dubrovniku XV stoljecu. Pored
ovih ljudi vaznu ulogu igraju domaci ljudi koji se bave trgovinom, zanatstvoom i rudarstvom. Bogate se
vecinom preko trgovine sto im daje stvarnu snagu. Nisu se svi bogstili i vrmeenom dolazi do njihovog
raslojavanja. Bogati stecu ugled i nije slucajno da se domaci trgovci javljaju na poloazju kneza, purgara,
carinika i sl. Uprvao ovi iz imucnijeg sloja poticali su oni domaci ljudi koji su vec od kraja XIV stoljeća sticali
pravo na dubrovacko gradjanstvo. Ima pouzdanih indicija da se medju licima koji se javljaju medju
dubrovackim sudskim parnicama javljaju domaci ljudi.. Treba imati na umu da pravni polozaj nije isto sto
i porijeklo i da dubrovacki gradjani nisu obavezno iz Dubrovnika, iako je to bio uslov za dobijanja
gradjanstva ipak je praksa drugacije pokazivala.Izgleda da he u prvoj polovini XV vijeka bilo dosta domacih
ljudi koji su nastojali da zive u svom rodnom mjestu sa statusom dubrovackog gradjanina. Time su
zauzimali bolji polozaj u svojoj sredini