Enes Karić

SVJETOVI KUR’ĀNA I
DIMENZIJE POBOŽNOSTI

Uvod

M
nogi danas uočavaju da je “kultura pobožnosti” u krizi
kod velikog broja vjernika, muslimana, kršćana, jevre-
ja, budista, kao i na mnogim stranama svijeta. Izljevi
mržnje iz, uvjetno kazano, “pobožnih razloga” itekako su česti.
O ovome mediji svakodnevno svjedoče, a o fenomenu “erupcija
mržnje i nasilja” u ime religije, napisane su i vrijedne knjige.1
Žalosno je da već odavno u muslimanskom svijetu, ili u mno-
gim današnjim muslimanskim društvima, vidimo nasilne i erup-
tivne izljeve “pobožnosti” koji se ničim ne mogu opravdati, na-
pose ne Kurʼānom i islamskom tradicijom. Naravno, posezanje
za “pobožnošću” kao sredstvom najogavnije agitacije nije samo
muslimanski problem danas, već jednako tako i drugih svjetskih
religijskih zajednica. Teško je prihvatiti da danas mnogi vjernici
posežu za simboličkim blagom pobožnosti i predanosti Bogu u
nasilne svrhe, bahato iskorištene od državne pragme, partijske
politike, ideologije, sektaštva itd. Ovaj esej pišemo s posebnim
ciljem, da se makar izdaleka i skromno podsjetimo na posve dru-
gačije, to jest nenasilne pristupe pobožnosti i predanosti Bogu o
kojima čitamo u poglavljima Kurʼāna i u islamskoj tradiciji.
Doista, mnoge stranice Kurʼāna nude raskošna kazivanja o
pobožnosti i predanosti Bogu. Nesumnjivo, baš to je utjecalo na
muslimanske teozofe, umnike, komentatore, mistike, pjesnike
1
  Usp. npr. Karen Armstrong, Bitka za Boga, fundamentalizam u judaizmu, kršćanstvu
i islamu, izd. Šahinpašić, Sarajevo, 2007.

Takvim za 2019. 7
i putnike da napišu djela o pobožnosti čije duhovne vrijednosti
ni danas ne jenjavaju. Također, obznane Kurʼāna o pobožnosti i
predanosti Bogu utjecale su na muslimanske zajednice i društva
da onô svetô prepoznaju u veličanstvenim očitovanjima Svemira.
Budnost za to svetô vodila je ka prepoznavanju i poštivanju vri-
jednosti života svih ljudi, pa i života minerala, biljaka i životinja.
Nepatvorena predanost usmjerena prema Bogu svoje rezultate
ima i u izravnom poštovanju i respektu spram Božijih stvorenja i
Božijih stvari. Pobožnost je svojim valjanim i ćudorednim učin-
kom neodvojiva od moralnog i ćudorednog odnosa prema svim
svjetovima, ljudima i stvarima.2
Dakako, pogrešno je Kurʼān čitati kao “puki molitvenik”,
strogo i bespogovorno izdeklamiran čovjeku, sa mnoštvom
“molitvenih” imperativa koji se ne osvrću na moral i dobra dje-
la, baš kao što je pogrešno čovjekovu pobožnost svoditi na puku
obredoslovnost vjere (ʻibādah) ili na formalno obavljene “ritu-
ale” i “vjerske dužnosti”, iako su, naravno, to obredoslovnô u
vjeri, zatim rituali i vjerske dužnosti za čovjeka itekako važni i
imaju neodmjenjivo mjesto u životu pobožnih ljudi. Baš stoga
što su visoko cijenili obredne i ritualne dimenzije vjere, komen-
tatori Kurʼāna su često isticali da su obredi, rituali i klanjanje
važno sredstvo “uzdizanja čovjeka”, kako se to i kaže u jednoj
maksimi: As-Salātu miʻrāğu l-muʼmini – “Namaz je mirādž /
uzdignuće, uzašašće /vjernika!”3 Sa tih viših razina, iz te “verti-
kalne pozicije”, čovjek će lakše vidjeti koje su mu svrhe u “ho-
rizontalama života” koje činjenje dobra imaju za svoju glavnu
posljedicu.
Time što obredima, ritualima, klanjanju, namāzu i molitva-
ma doznačuje jednu višu, rekli bismo uzvišen(ij)u svrhu, Kurʼān
2
  Bilo je dugih i mirnih epoha u kojima su živjeli muslimani koji su u svojim džamija-
ma, tekijama, zavijama, medresama, hanikasima, bibliotekama... emanirali islamsku
duhovnost na način uzdizanja čovjekove duše, njezinog oduševljavanja, razgaljivanja
i nagovora na mir, spokoj i viša postignuća u ovom prolaznom ovozemnom životu.
Tada molitva nije bila sredstvo kojim se opravdava nepošten, nedoličan i nemoralan
cilj. Ali, to je tema za neka druga vremena.
3
  Na arapskom: ِ‫اج مْ ُالؤْ ِمن‬
ُ ‫ال ُة ِم ْع َر‬
َ ‫الص‬
َّ

8 Takvim za 2019.
uveliko poopćuje, transponira i umnaža prostranstva očitovanja
pobožnosti i predanosti Bogu. Nije samo čovječanstvo onô koje
može biti pobožno i predano Bogu. Naprotiv, Svemir, Kosmos,
Vaseljena, minerali, biljke i životinje – sve to je, prema svjetogle-
đu Kurʼānu, u stanju jedne intenzivne predanosti Bogu i posve-
ćeno je Njegovom veličanju. Poradi toga svega Kurʼān poziva
čovjeka e da i on, kao dvonožno biće koje je primilo iznimno
velike i izobilne darove od Boga, umom sagleda, srcem prozre i
nadahnućem pronikne u mnogolika očitovanja pobožnosti i pre-
danosti Bogu “na vanjskim i nutarnjim obzorjima” svih svjetova
o kojima Kurʼān govori na zadivan način.4 Baš to upravo je tako
snažno proosjetio pjesnik Yūnus Emre:
Sa stijenama, s planinama,
zvao bih Te, Gospodaru.
Sa pticama u svitanja
zvao bih Te, Gospodaru.
Na dnu vode sa ribama,
u pustinji s gazelama,
s poludjelim uzdasima
zvao bih Te, Gospodaru...5

“Pobožnost” Prirode – predanost i nužnost

Mnogi tvrde da je, prema općim porukama Kurʼāna koje se
pomaljaju iz cjeline te knjige, moguće izvesti opće i načelne crte
kurʼānske “kosmologije”. Tako se iz āyāta i odlomaka Kurʼāna o
stvaranju svjetova (Svemira, Kosmosa) razumije da u odnosu na
Boga sve drugo, u prvom redu, ima status Božijeg stvorenja. Bog
u Svome “bogovstvu”6 nema takmaca, nema sudruga! – jedna
4
  Usp. Kurʼān, Objašnjenje/Fussilat, 41:53.
5
  Ovu pjesmu Yūnusa Emrea već odavno imamo u izvanrednom prepjevu Amine Ši-
ljak-Jesenković. A interpretiraju je bosanskohercegovački izvođači ilahija i kasida.
  Bosanskom riječju “bogovstvo” hafiz Sejjid Zenunović prevodi kurʼānsku riječ al-
6

ْ‫ إ‬sūra Svemilosni/ar-Raḥmān, 55:26-27. Hafiz Sejjid Zenunović prevodi

ikrām (‫)ال ْك َر ُام‬,
stavke 55:26-27 ovako: Sve što je na Zemlji proće, jedino će Bog Veliki ostati sa Svo-
jom falom i Bogovstvom. Navedeno prema: Omer Nakičević, Hafiz Sejjid Zenunović i

Takvim za 2019. 9
je od važnih poruka Kurʼāna. O Allāhu ili Bogu u Kurʼānu se
primarno govori kao o Stvoritelju (ẖāliq), Gospodaru/Održavate-
lju (rabb), Svemilosnom (raḥmān) i Samilosnom (raḥīm).7 Bog
stvara svjetove, čovjeku nevidljive (anđeli/meleki, džini...) i vid-
ljive sektore bivstvovanja i postojanja, stvara Svemir, Kosmos,
Vaseljenu... i njihova sazviježđa i sfere te mineralna, biljna, živo-
tinjska carstva. Štaviše, Bog neprestano širi ovaj svemir (A nebo
smo Mi [Moćnom Božanskom] Rukom sazdali, i, zbilja, Mi smo
[ovih nebesa] širitelji).8 Napokon, Bog stvara čovjeka, ljude, čo-
vječanstvo. Sa stranica Kurʼāna se naročito razumije sljedeće:
na Božiju inicijativu stvaranja (ẖalq) Božija stvorenja dužna su
odgovoriti zahvalnošću (šukr), pokornošću, predanošću, posluš-
nošću, odanošću Bogu i posvjedočenjem i štovanjem Boga kao
svoga Stvoritelja.
Kurʼān snažno i na mnogo mjesta dirljivo i dojmljivo zbori
o svjetovima kosmičke i zemaljske Prirode, također intenzivno
govori i o svjetovima Čovjeka i Čovječanstva. Ali, to dvoje (Pri-
roda i Čovjek) u Kurʼānu nije strogo rastavljeno, jer sām čovjek
stvoren je od suštine/biti zemlje,9 svoj ovosvjetovni život reali-
zira na Zemlji na kojoj, sa svoje strane, kao namjesnik Božiji
(ẖalīfah) gradi mnogolike kulturne sredine, podiže civilizacije i
tako zakorjenjuje svoja raznolika povijesna trajanja.
Oslovimo li štovanje Allāha ili Boga na tragu mnogih poruka
Kurʼāna, potrebno je imati u vidu barem dva polazišta: Allāhu/
Bogu je predana sva Priroda, ali predanost Allāhu/Bogu stavljena
je u dužnost i samom čovjeku.
Kad su posrijedi svjetovi Prirode, sve naprijed spomenuto:
Svemir/kosmos, sazviježđa i sfere, mineralna, biljna i životinjska
carstva na stranicama Kurʼāna umnogome imaju status “Božijih

njegov prijevod Kurʼāna, izd. Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2002, str. 388.
  Ovdje se trebamo podsjetiti na Lijepa Božija imena (al-asmāʼu l-ḥusnā – ‫نى‬ ْ‫أ‬
ُ ْ‫)ال ْس اَم ُء ح‬
َ ‫ال ْس‬
7

koja kroz Kurʼān imaju ulogu da “opišu” i “predstave” Boga.

8
  Kurʼān, Oni koji pušu/aḏ-Ḏāriyāt, 51:47.
ٍ ِ‫ال َل ٍة ِم ْن ن‬
  Usp. Kurʼān, Vjernici/al-Muʼminūn, 23:12. i dalje (min sulālatin min ṭīn – ‫طي‬
9 ِ
َ ‫)م ْن ُس‬.

10 Takvim za 2019.
znakova”,10 njihova se “pobožnost” očituje kao predanost Bogu
iz samog njihova postojanja. Iz Kurʼāna se razumije da je njihovo
postojanje jednako, rekli bismo i sinhrono, njihovom predanom
klanjanju (yasğudu)11 Bogu kao Stvoritelju. Kurʼān opetovano
poručuje da su svi ovi svjetovi Prirode tu, vidljivi su u svojim
prostranstvima, došli su na Božanski zov ili Gospodarov poziv,
pojavili su se milom ili silom12 da Bogu budu predani, pokorni i
poslušni.
Prema obznanama Kurʼāna, primarni status mnogolikih svje-
tova Prirode očituje se u nekoj vrsti unaprijed zadate predanosti,
zahvalnosti i pokornosti Bogu: sve na nebesima i na Zemlji kla-
nja se Bogu, čak i sjene njihove jutrom i navečer,13 anđeli/meleki
i životinje klanjaju se, to jest: ničice padaju Bogu, i pritom se
ne ohole;14 k tome, Bogu ničice padaju Sunce, Mjesec, zvijez-
de, planine, drveće, životinje i mnogi ljudi – a mnogi [ljudi] i
kaznu zaslužuju!15 Štaviše, i grmljavina veliča Božiju slavu, a i
meleki pred Njim u strahu.16 I sama pčela od Boga je nadahnuta,
njoj se zapovijeda da se hrani iz svakojakih plodova, i da krotko
ide stazama svoga Gospodara.17 U sūri 21:79 spominju se ptice,
svjedoči se: I Mi potčinismo planine i ptice, da s Dāvūdom Boga
slave!18
Kad je posrijedi predanost Prirode Bogu, jedan opći proglas
Kurʼāna ima posebnu važnost: Wa lahū aslama man fi s-samāwāti
wa l-arḍi ṭawʻan aw karhan (Bogu se predaje sve što je na
10
  “Božiji znakovi” ili “Božiji znaci” u Kurʼānu se označavaju riječima āyātullāh.
11
  Usp. Kurʼān, Pčele/an-Naḥl, 16:49. (Bogu ničice pada sve živo na nebesima i na Ze-
mlji, a i meleki/anđeli, oni se ne ohole. – ‫ض ِمن دَا َّب ٍة َو مْالَلاَ ئِ َك ُة‬ َ ْ‫ات َو َما يِف أ‬
ِ ‫ال ْر‬ ِ ‫الس اَم َو‬ ِ ‫َولِ َّل‬
َّ ‫ـه َي ْس ُجدُ َما يِف‬
َ ‫ب‬
‫ون‬ ُ ِ‫وهُ ْم اَل َي ْست َْك ر‬ ).
َ
12
  Ṭawʻan wa karhan (usp. Porodica ʻImrānova/Āli ʻImrān, 3:85; također ṭawʻan aw
karhan u suri Fussilat, 41:11).
13
  Kurʼān, Grmljavina/ar-Raʻd, 13:15.
14
  Kurʼān, Pčele/an-Naḥl, 16:49.
15
  Kurʼān, Hadž/al-Ḥağğ, 22:18.
16
  Kurʼān, Grmljavina/ar-Raʻd, 13:13.
17
  Kurʼān, Pčele/an-Naḥl, 16:89.
18
  Kurʼān, Vjerovjesnici/al-Anbiyā, 21:79.

Takvim za 2019. 11
n­ ebesima i sve što je na Zemlji, milom ili silom).19 Komentatori
Kurʼāna davno su uočili da je sva Priroda, sva Vaseljena, u sta-
tusu ovog aslama (ili predanosti Bogu). Nisu rijetke sūfīje koje
Prirodu nazivaju muslim (od aslama – muslim) – taj muslim(an)
jeste i Priroda na način Bića ili Bitka (ili, pak, uvjetno rečeno,
mnogih bivstvovanja) koji su Bogu predani. Naravno, mnogi da-
našnji muslimani su svojim nedoličnim, silničkim i bahatim po-
našanjem iskrivili i izvitoperili značenje riječi muslim(an). Ali,
to je tema za drugu priliku.
Potrebno je ovdje, makar preliminarno, napomenuti da veliki
broj klasičnih islamskih djela “predanost Prirode Bogu”, o kojoj
govori Kurʼān, ne reduciraju ni na koji determinizam ili njegove
surogate, napose ne na one determinizme koji su formulirani u
evropskim filozofskim djelima iz 18. i 19. stoljeća. Prema sa-
mom Kurʼānu, nije Priroda pasivna, niti slijepa. I sama Priroda
se očituje u nekoj težnji, pokazuje jednu posebnu vrstu inicijative
i stremljenja prema Bogu. U krajnjemu, sve se zapućuje prema
Bogu, sve je na Putu koji vodi k Njemu! Kurʼān jasno kazuje da
i Zemlja i nebesa govore i odazivaju se Bogu: ʼDolazimo [Ti,
Bože, odazivamo Ti se, Bože] pokorno!ʼ20
Ğalāluddīn (Dželāluddīn) Rūmī je ispjevao stihove neprola-
zne vrijednosti o ljubavi i privlačenju u Prirodi, o tome da sve
teži Bogu i Njemu se zapućuje. U Mesneviji kaže:
‫س‬ُ ِ‫َفإِ َذا ُك ْن َت َح ِديدً ا جُي ِْذ ُب َك مْالَغْ نَاطي‬
ِ ‫َو إِ َذا ُك ْن َت َق َّش ًة َت ْن َج ِذ ُب َن ْح َو ا ْل َك ْه َر َم‬
‫ان‬
Ako li si željezo, privući će te magnet,
a ako si slamka, bićeš privučen prema jantaru (dragom
kamenu).21

19
 Kurʼān, Porodica ʻImrānova/Āli ʻImrān, 3:83.
20
 Kurʼān, Objašnjenje/Fussilat, 41:11.
21
 Usp. Ğalāluddīn ar-Rūmī, Maṯnawī (prijevod na arapski: Ibrāhīm ad-Dassūqī Šatā),
IV knjiga, Kairo, 1997, str. 179.

12 Takvim za 2019.
 O zadivnoj međuzavisnosti u Prirodi Rûmî još dodaje:
:‫ال‬ َّ ِ‫آن جَي َْأ ُر ب‬
ً ِ‫الش ْك َوى َقائ‬ َّ ‫إِ َّن‬
َ ‫الظ ْم‬

‫َأ ْي َن مْالَ ُاء ا ْل َع ْذ ُب؟‬

ً ِ‫َو مْالَ ُاء َيشْ ُكو َأ ْي ًضا َقائ‬
:‫ال‬
َّ ‫َأ ْي َن‬
‫الشا ِر ُب؟‬
Žedni u žalu viče:
“Gdje je ta voda za piće?”
A i voda vapi isto tako:
“Za vodom potrebit ima li neko?”
ٍ ‫يف ْاعتِن‬
‫َاق‬ ِ ‫َوال َّل ْي ُل َه َك َذا َم َع الن ََّها ِر‬
‫اق‬ ِ ‫ور ِة َل ِكن َُّه اَم‬
ٍ ‫يف ا ِّت َف‬ َ ‫الص‬ ِ ‫إِ هَّن اَُم خُ ْمت َِل َف‬
ِ ‫ان‬
ُّ ‫يف‬
Eto tako [s vremenom biva], noć je sa danom u zagrljaju,
različiti oblikom, ali jedno drugom pristaju.22
Pa ipak, čovjeku je teško doznati kako to, doista, svekolika
Priroda slavi Boga, kako se ona klanja Bogu. Na ovom mjestu
čovjekovo diskurzivno mišljenje pokazuje nemoć i za pomoć se
obraća intuiciji, srcu i duhovnim sredstvima spoznaje – kako to
vidimo u komentarima Kurʼāna.

Predanost svjetova Prirode –

nagovor čovjeka na ćudoredno divljenje
Kad razviđamo predanost Prirode Bogu, potrebno je imati u
vidu čovjeka i njegov dug štovanja Boga. Usudimo li se iznosi-
ti opće sudove o Kurʼānu, moglo bi se reći da temeljna knjiga
islama kao Božija Objava traži razmišljanje o stvaranju Nebe-
sa i Zemlje mnogo više nego li što traži razmišljanje o samome
Bogu.23 Božiji Glas u Kurʼānu zapovijeda Muhammedu, a.s. ­(a
22
 Ğalāluddīn ar-Rūmī, Mesnevija (Al-Maṯnawī), III svezak, ṣ. 377.
23
 Usp. Porodica ʻImrānova/Āli ʻImrān, 3:190-192.

Takvim za 2019. 13
to znači: svakom čovjeku!): Pogledajte sve što je na Nebesima
i na Zemlji!24 Gledanje ili posmatranje (an-naẓar – ‫ )الن ََّظ ُر‬Nebe-
sa i Zemlje, spomenuto na ovom i sličnim mjestima u Kurʼānu,
posve određeno upućuje na pomno promatranje fenomena stva-
ranja, kao i nagovor čovjeka da razmisli o svrhama Postojanja
te da povjeruje u Boga i da se pobožno preda Njegovoj volji.
Promatrajte, pogledajte kako je Bog započeo stvaranje [iz ništa;
ili: promatrajte kako Bog /uvijek/ započinje stvaranje /iz ništa/]25
– poruka je Kurʼāna kojom se ljude gotovo usrdno moli da u či-
njenici stvaranja svijeta pronađu više razloge, pa i opravdanja, za
svoju predanost Bogu.
Ali, promatranje Prirode i nagovor čovjeka da bude predan
njezinom Stvoritelju, Bogu, popraćeno je u Kurʼānu sa činjeni-
com ljepote. Božija Objava, Božiji Govor Kurʼāna (kalāmullāh
– ِ‫ال ُم اهلل‬
َ ‫)ك‬
َ svjedoči:
Bog je sedam nebesa stvorio na katove,
a u onom što Svemilosnog stvorenje je
ti [čovječe] ne vidiš nikakvo komešanje!
Pa, pogled vrati opet:
da li zapažaš ikakav nered?!
A, zatim, još mnogo puta pogledaj ti,
pogled će ti se klonuo i umoran vratiti!26
Posvuda poruka Kurʼāna povezuje, ako čak i ne poistovjećuje,
život Svemira, Kosmosa, Vaseljene... sa ljepotom Svemira, kao i
sa svemirskom pobožnošću i predanošću Bogu. Na tim mjestima
jasno vidimo snažne nagovore čovjeku da na sve te svjetove Pri-
rode gleda, koliko je to moguće, kao na nesaglediva prostranstva
očitovanja jedne permanentne ljepote, reda, sklada, udivljenja
i predanosti Bogu. Eto, to su tek neki razlozi zašto se svjetovi

24
  Kurʼān, Jūnus/Yūnus, 10:101.
25
  Kurʼān, Pauk/al-ʻAnkabūt, 29:20.
26
  Kurʼān, Vlast/al-Mulk, 67:3-4.

14 Takvim za 2019.
Prirode kao permanentnog i raskošnog stvaranja tiču čovjekovih
najdubljih inspiracija koje u svome srcu i duši osjeća za Boga,
pa i onih nabožnih stremljenja kad god upre pogled u dubine
nebeskog plavetnila.
Istovremeno, dionice Kurʼāna koje govore o predanosti Pri-
rode Bogu posve jasno čovjeka suočavaju i sa najdubljim sadr-
žajima njegove pobožnosti i predanosti Bogu. Naprimjer, čovjek
vidi zamrlu zemlju, ali kada Bog na nju spusti kišu, zemlja za-
treperi, obraste i obnikne svakovrsnim biljem divnim.27 Ili, pak,
Bog je diljem zemlje dao da iznikne svakovrsno bilje prelijepo.28
U tumačenju ovih i sličnih odlomaka i āyāta Kurʼāna, komenta-
tori nerijetko slijede metodologiju kontemplacije (at-tadabbur –
ُ ‫)التَّ َد�ب‬: iz mnogolikih fenomena oživljavanja Prirode čovjek treba
‫ُّر‬
zaumiti događanje Sudnjega dana, Dana proživljenja. A to je već
nagovor čovjeka na pobožnost, na predanost Bogu.
Istaknimo na ovom mjestu da je čovjek u svojoj pobožnosti i
predanosti neposredni saučesnik sa predanošću svjetova Prirode
Bogu. Zato se u Kurʼānu govori npr. o večernjem, jutarnjem...
klanjanju, a večeri i jutra na Zemlji su ustrojena kretanjem Sun-
ca. Da čovjek bude saučesnik “u molitvi Sunca” ili “u molitvi
Mjeseca” – a ne da se klanja Suncu ili Mjesecu! – to je suština
čovjekove inspiracije Svemirom, Kosmosom, Vaseljenom, i, u
krajnjemu, to je islam! Kurʼān oglašava:
Od Njegovih su Znakova i noć, i dan,
i Sunce i Mjesec!
Ne padajte ničice ni Suncu, ni Mjesecu,
ničice padajte samo Bogu
koji ih je stvorio...29

27
  Kurʼān, Hadž/al-Ḥağğ, 22:5.
28
  Kurʼān, Kāf/Qāf, 50:7.
29
  Kurʼān, Objašnjenje/Fussilat, 41:37.

Takvim za 2019. 15
 Pobožnost čovjeka iz slobode
(čovjek i kultura pobožnosti)
U Kurʼānu se pobožnost, dobročinstvo, čestitost (al-birr,
at-taqwā, al-iḥsān),30 u određenijem i strožijem smislu, snažno
vezuje za čovjeka, za ljude, muškarce i žene, za cijelo čovječan-
stvo. Moguće je razlog ovome pronaći i u činjenici da čovjekova
pobožnost dolazi i iz čovjekove slobode. U vezi sa čovjekovom
pobožnošću iz Kurʼāna se pretežno razumije sljedeće: za razli-
ku od svjetova Prirode (sazviježđa, sfera, svemira ili kosmosa te
mineralnih, biljnih i životinjskih carstava...), čija pobožnost ne
َ ْ‫ أ‬ili Pologa da
proizlazi iz slobodom prihvaćenog amānata (‫)ال َما َن ُة‬
budu namjesnici Božiji, čovjekova predanost i pobožnost upra-
31

vo trebaju biti posljedica čovjekove slobodne odluke i izbora.

Ko hoće [od ljudi] – nekʼ vjeruje, a ko hoće [od ljudi] – nekʼ ne
vjeruje!32 – važno je načelo Kurʼāna. Uz ovu obznanu Kurʼāna
(18:29) važna je i sljedeća: U vjeri nema prisile! (2:256).33
Naravno, iz cjeline Kurʼāna jasno se razumije da ta knjiga kao
Božiji Govor i Božija Objava ohrabruje čovječanstvo da bude
pobožno, da vjeruje u Boga, da Mu bude predano. Kurʼān ima ri-
ječi hvale za ljudske odluke da se posvete Bogu, da iz predanosti
Njemu rade dobra i izbjegavaju ružna djela, da pobožno poniru
u misli o Božijem stvaranju, da ljubopitljivo promatraju nebesa
itd.
Pa ipak, kurʼānska kazivanja o pobožnosti (ili nepobožnosti)
čovjeka i čovječanstva uvijek su snažno protkana porukom da
vijesti o Bogu oslovljavaju slobodnog čovjeka. Tu se nahode
30
  Ima nekoliko riječi koje u Kurʼānu znače pobožnost. To su: birr, taqwā, iḥsān. Ove
kurʼānske riječi u islamskim disciplinama poprimile su, u kasnijim vremenima, sta-
tus termina.
31
  Mi smo doista Polog/amānet ponudili nebesima, i Zemlji, i planinama, pa su odbili
da ga ponesu i od njega se sustegli bijahu, a čovjek Polog ponese... Kurʼān, Savezni-
ci/al-Aḥzāb, 33:72.
32
  Kurʼān, Pećina/al-Kahf, 18:29.
33
  Ima mišljenja da se cjelina “U vjeri nema prisile!” može formulirati i: “U vjeru nema
prisile!” Ova druga mogućnost podrazumijeva da nema prisile u prihvatanju vjere, ili
da nema prisile u prihvatanju islama.

16 Takvim za 2019.
r­ azlozi zašto se u Kurʼānu nalaze mnoge proklamacije i obznane
o pobožnosti iz kojih se mogu, ulaganjem posebnih duhovnih
napora i tumačenja, izvesti opći principi jedne “kulture islam-
ske ili muslimanske pobožnosti”. Neka od tih načela ovdje ćemo
ukratko, i u preliminarnoj formi, navesti: 1) Gnušanje spram li-
cemjerne pobožnosti: veliki dio Kurʼāna posvećen je muslimani-
ma licemjerima (al-munāfiqūn). Formalno, oni su dio Zajednice,
ali ih kazivanja Kurʼāna detektiraju kao ljude pri kojima je hinje-
na pobožnost. Osim što ih moralno osuđuje i izvrgava poruzi sa
ćudorednih stanovišta, vrlo je zanimljivo da se u Kurʼānu ne daje
nikome punomoć da na munāfike nasrne silom. Sura 2:14 posve
jasno ukazuje da se licemjerna pobožnost može prepoznati po
tome što je “situaciono određena”. Kad susretnu one koji vjeruju,
kažu: “Vjerujemo!” A kad se osame sa šejtanima svojim, vele:
„Mi smo uz vas!”34 2) Pobožnost kao odgovornost: Kurʼān kao
Božija Objava uz vjeru u Boga spominje brigu o prosjacima, uz
vjeru u Sudnji dan spominje pažnju prema siročadima itd.35 Ovim
se vidi kurʼānsko načelo pobožnosti kao društvene odgovornosti,
ne na način pomoći iz prisile ili diktatom državnog sistema, već
na način ohrabrivanja čovjeka pojedinca da se iz svoje snažne
pojedinačne volje osvrne oko sebe i svoju vjeru u Boga potvrdi i
“ostvari” pomažući slabe, nejake, ucviljene, obespravljene, one
zapale u dužničko ropstvo itd. 3) Otklon od formalizma: Kurʼān
angažirano odbacuje formalizam u pobožnosti i predanosti Bogu:
Nije dobročinstvo (al-birr) u tome da Istoku ili Zapadu okreće-
te lica svoja...36 Dobročinstvo, odnosno pobožnost i predanost
Bogu, kako se ističe na ovom mjestu (2:177) u Kurʼānu, sastoji
se u vjeri u Boga, Onaj Svijet, meleke/anđele, vjerovjesnike, u
davanju od svoga imetka rodbini, siročadi, ubogima, putnicima,
prosjacima, za oslobađanje robova iz ropstva...37 Ovo je jedno od
preko dvije stotine mjesta gdje se u Kurʼānu vjerovanje u Boga
34
  Kurʼān, Krava/al-Baqarah, 2:14.
35
  Usp. Kurʼān, Dobročinstvo/al-Māʻūn, 107:1-7.
36
  Kurʼān, Krava/al-Baqarah, 2:177.
37
  Kurʼān, Krava/al-Baqarah, 2:177.

Takvim za 2019. 17
najbliže povezuje sa dobročinstvenim postupcima prema ljudi-
ma. U savremenom dobu ova su mjesta iz Kurʼāna bila predmet
pomne obrade u studijama u kojima se tretiraju “socijalna učenja”
koja se mogu izvesti iz Kurʼāna. 4) Otklon od paganskih rituala:
u Kurʼānu se, na dojmljiv način, uči i odgaja prvotnu musliman-
sku zajednicu da pobožnost ne reduciraju na magijske obrede
ili na “paganske rituale” drevnih Arabljana. Naime, drevnoara-
bljanska paganska “pobožnost”, realizirana u molitvama, bila je
svedena na zviždanje i pljeskanje rukama,38 bez razmišljanja o
Svemiru i Stvaranju, bez duhovnog poniranja i kontempliranja
o svrhama Postojanja. Pogotovo je drevnoarabljanska idolatrij-
ska pobožnost bila neosjetljiva na društvenu eksploataciju. 5)
Zabrana pobožnosti iz inata i mržnje prema drugim religijama:
Kurʼān strogo zabranjuje “psovanje božanstava koje mnogoboš-
ci obožavaju”. Ta proklamacija Kurʼāna proteže se i na svetinje
drugih religija a uslijedila je zbog suzbijanja međuvjerske mržnje
i radi toga da se izbjegne njihovo psovanje Allāha iz odmazde i
neznanja.39 Ovim se u Kurʼānu priznaje da na Zemlji živi čovje-
čanstvo raznolikih vjera i uvjerenja, te je potrebno znati mirno i
miroljubivo upravljati razlikama među njima. Prema Kurʼānu,
pobožnost i predanost Bogu ne trebaju biti iz inata, iz prkosa, iz
nadmenosti.40 6) Insistiranje na uravnoteženom glasu pri obav-
ljanju namāza i klanjanju: iz Kurʼāna se dā izvesti načelo od-
bacivanja “razmetanja pobožnošću”. To se vidi u retku 17:110,
gdje se Muhammedu, a.s., (to jest, čovjeku) zapovijeda: Nemoj

38
  Kurʼān, Plijen/al-Anfāl, 8:35.
39
  Kurʼān, Stoka/al-Anʻām, 6:108.
40
  Rijetka su mjesta u Kurʼānu gdje se pobožnost ili obred obavljanja “molitve” pove-
zuje sa nekom vrstom “tvrdog stava” ili “žestine” prema nekome. Ipak, jedno takvo
“strožije mjesto” prema mekkanskim idolopoklonicima nalazimo u suri Pobjeda/al-
Fatḥ, 48:29: Muhammed je Allāhov poslanik (Božiji poslanik)! A oni koji su s njim,
spram nevjernika su žestoki i među se samilosni. Ti ih [one koji su sa Muhammedom]
vidiš kako klanjaju i ničice padaju, tražeći blagodat i zadovoljstvo od Allāha (od
Boga). Na licima njihovim vidi se trag od padanja ničice... Pa ipak, ovaj i još neko-
liko sličnih redaka Kurʼāna su iznimka, a opći ton Kurʼāna je da se kroz pobožnost
pokaže milost prema svim stvorenjima. Među posljedicama predanosti Bogu nalazi
se i milost (raḥmah).

18 Takvim za 2019.
iz sveg glasa namāz (klanjanje, “molitvu”) obavljati, a ni posve
tiho ga utihnuti, već nekako između toga ti sredinu nađi!41 Ovim
insistiranjem na, rekli bismo, “ljepoti glasa pri namāzu ili klanja-
nju”, Kurʼān nam stavlja do znanja da namāz (klanjanje) ne smije
preći u dreku, viku, dernjavu, buku i nered. Štaviše, ljudima je
dopušteno da domisle i sami kreiraju svojevrsnu “estetiku gla-
sa” svojih namaza i molitvi. 7) Promoviranje suštine pobožnosti
uz poštivanje njezine forme: kako god cijeli Kurʼān traži da se
u Boga dostojanstveno vjeruje i da Ga se dolično štuje (haqqa
qadrih...),42 također se insistira na suštini pobožnosti Bogu, uz
poštivanje njezine forme. Naprimjer, u Kurʼānu se obznanjuje
da meso i krv životinja ili, pak, kurbana, koje ljudi kolju ne stižu
do Boga, niti je to potrebno, već je suština u tome da tim mesom
nahranite onoga ko prosjak je!43 Na istom mjestu (22:37) se veli
da do Boga stiže vaša ljudska bogobojaznost (yanāluhū t-taqwā
minkum – ‫ْوى ِم ْن ُك ْم‬
َ ‫) َينَا ُل ُه ال َّتق‬. 8) Promoviranje kulture čišćenja: Boži-
ja Riječ na različitim mjestima promovira čišćenje tijela vodom.
U jednoj “kulturi pobožnosti” koja se dā derivirati iz Kurʼāna vid-
ljivo je da se čišćenje tijela povezuje sa obredima i klanjanjem,
čime se čišćenju želi ukazati iznimna važnost i povezati ga sa
postupkom koji ima višu vrijednost. Sūra Trpeza/al-Māʼida (5:6)
spominje kako opće kupanje i pranje cijelog tijela, tako i pranje
lica, ruku i nogu pred namāz i klanjanje. Koliko je čišćenje važno
vidimo i po tome što se u ovoj alineji Kurʼāna spominje tayam-
mum ili simboličko čišćenje zemljom i njezinim derivatima tada
kad nema vode.44 9) Isticanje ljepote u odijevanju: odijevanje je
činjenica kulture, naravno. U Kurʼānu se o odjeći i odijevanju
govori različitim povodima. Za nas je posebno važan redak 7:31,
gdje se lijepa odjeća (zīnah) povezuje sa obavljanjem namāza
i klanjanjem. Nagizdajte se kad god namāz obavljate (kad god

41
  Kurʼān, Noćno putovanje/al-Isrā, 17:110.
42
  Kurʼān, Skupine/az-Zumar, 39:67.
43
  Kurʼān, Hadž/al-Ḥağğ, 22:36-37.
44
  Usp. Kurʼān, Trpeza/al-Māʼida, 5:6.

Takvim za 2019. 19
klanjate)! – obznanjuje se u Kurʼānu.45 Iz insistiranja na ljepoti
odjeće (i čovjekove vanjštine) posredno se zaključuje da pobož-
nost treba biti u svrhe dobročinstva a ne grubosti i bahatosti. 10)
Zabrana nasilja: Sūra 2:194 zabranjuje prepirku (ğidāl – ‫ال‬ ٌ َ‫)جد‬
ِ
u danima hadža ili hodočašća. Analogijom se dolazi do spoznaje
da se obredi, rituali, pobožnost i predanost Bogu ne smiju koristi-
ti u svrhu svađe, zavade, omraze, kivnje, mržnje, bijesa, raskola,
krvoprolića i sl.
***
Dodajmo na kraju još i to da su mnogi muslimani danas u ve-
likoj potrebi da preispitaju načine na koje doživljavaju i realizira-
ju svoju pobožnost i predanost Bogu. U Kurʼānu se na čovjekov
odnos sa Bogom i prema Bogu ne gleda kao na unaprijed zavr-
šen proces, već se snažno insistira na “posljedicama čovjekove
pobožnosti” po druge ljude. Islamsko “obredno zdanje” ili “pet
stubova islama”: Svjedočenje da je Bog jedan i jedini, klanjanje
namāza, davanje zekāta, post mjeseca ramazana, obavljanje had-
ža – nijedno od toga nije cilj sadržan ili završen u samome sebi,
već su to tako važna sredstva da se čovjek udruži sa Bogom u
činjenju dobrih djela. Baš tako i baš zato Kurʼān poziva ljude da
“pomognu Bogu!” Kurʼān obznanjuje: O vjernici! Ako vi Boga
pomognete, i On će vas pomoći i vaše noge učvrstiti!46

45
  Usp. Kurʼān, Zidine/al-Aʻrāf, 7:31.
46
  Usp. Kurʼān, Muhammed/Muḥammad, 47:7.

20 Takvim za 2019.