Razvoj ranobizantske države (324. – 610.

) uvjetovan je rimskom državnošću, grčkom kulturom, te

kršćanskom vjerom. No sam početak povijesnog perioda određenog bizantskom kulturom odredila su
dva ključna događaja: pobjeda kršćanstva i preseljenje prijestolnice iz Rima u Carigrad.

U svojim počecima Bizant i ne predstavlja ništa drugo nego prirodni produžetak Rimskog Carstva,
preuzimajući njihovu ideju univerzalnosti stvarali su svoj položaj u odnosu na svijet, polažući pravo
na sve zemlje nekadašnjeg Carstva. U ranom stadiju možemo govoriti o ranobizantskoj kao i kasno
rimskoj povijesti, opisujući prva 3. stoljeća bizantske državnosti, ili posljednja 3.stoljeća rimske
povijesti. Bitno je naglasiti kako su sami sebe nazivali Rimljanima, a današnji termin Bizanta skovan je
tek u kasnijim periodima.

Možemo reći kako je Bizant preuzeo najbolje iz antičke tradicije koju je uvelike baštinio. Po grčkoj
kulturi bio je najvažnije kulturno i obrazovno središte, a oslonjen na tradicije rimske državnosti
zauzima iznimno mjesto među srednjovjekovnim državama. Dodamo li tim temeljima razvijen pravni,
ekonomski i financijski sustav, postaje jasno zašto je u odnosu na ostale ranosrednjovjekovne države
djelovao nadmoćno, posebno s obzirom na naturalnu privredu kojom su se ostale države vodile. Ipak,
cijenu sve te izvrsnosti, bogatstva i visoke kulture snosio je običan narod koji je bio izložen izrabljivan
i obespravljen.

Car Dioklecijan je prvi želio reorganizirati Carstvo reformama, koje je nastavio i Konstantin Veliki.
Njihove reforme i pothvati vođeni su željom za učvršćenjem carske vlasti u nemirnim vremena,
sprovodeći autokraciju carske moći, te centralizaciju i birokratizaciju države. Sam Dioklecijan je vlast
podijelio na dvojicu augusta, kojima sui mala pomagati dvojica cezara, a smjenom cezari bi postajali
augusti, koji su svojom voljom birale nove cezare. Međutim, takav princip biranja vodio je u
neizbježne sukobe, iz kojih je kao pobijednik izasao sam Konstantin. On se držao Dioklecijanovih
principa, ali je vlast podijelio između svojih sinova. Dioklecijan je carstvo podijelio na dijaceze, a
Konstantin na prefecture koje su se sastojale od dijaceza, koje su se sastojale od više provincija. Taj
princip se zapravo može opisati kao centralistički hijerarhijski strukturiran upravni sustav, čije su
granice tek od 4. stoljeća jasno poznate.

Tako su se na kraju stvorile četiri prefekture (Istoka, Ilirska, Italska, Galska), kojima je upravljao
pretorijski prefekt. Najvažnija odrednica Dioklecijanovih i Konstantinovih reformi bio je razdvajanje
svjetovne od vojne vlasti, tako da je civilnu vlast imao provincijski namjesnik, a vojnu dux provincije.
Rim i Carigrad su bili izuzeti iz vlasti provincijskih prefekta, koji su bili pod upravom gradskih prefekta.
Za Konstantina najutjecajniji činovnik postaje magister officiorum, pod čijim nadzorom su bile sve
officie u Carstvu, što praktički znači čitavu upravu Carstva uključujući i prefektorsku.

S obzirom na ekonomsku krizu 3. stoljeća, propadanje rimskog novca, rast cijena, te prelazak na
naturnu privredu, sama ideja premještanja sjedišta Carstva na istok koji je gušće naseljen i privredno
predstavlja veći potencijal bila je unaprijed određena. Osim toga, tu su vojni i strateški ciljevi kojima
je car Konstantin nesumnjivo bio vođen. Carstvu su na donjem Dunavu sa sjevera prijetili barbari, u
Maloj Aziji prijetnja su bili Sasanidi koji su se smatrali legitimnim nasljednicima perzijskih Ahemenida,
čime su polagali pravo na njihov nekadašnji teritorij rasprostiranja. Još je Dioklecijan koji je boravio u
Nikomediji uvidio važnost postojanja centra na istoku, no tek je Konstanin 324. godine započeo s
gradnjom nove prijestolnice Carstva. Iako je prijestolnicom proglašen 330. godine, smatra se kako je
već u 6. Stoljeći imao oko pola milijuna stanovnika.

Kao što sam na samom početku napisala, Bizantsko carstvo kakvo poznajemo nije moguće zamisliti
bez krščanskog utjecaja. Iako se Konstantin smatra prvim kršćanskim carem, jednako vješto je
koketirao i s paganskim kultovima. Smatra se kako se pokrstio na smrtnoj postelji, ali većina njegovih
postupaka ipak je bila proračunata i rađenja u svrhu učvršćenja vlasti. S vremenom odnos Crkve i
države postaje sve čvršći, a car između ostalog preuzima ulogu zaštitnika Crkve i jedine prave vjere.
Zasjedanjem Nicejskog koncila 325. godine stvoreni su temelji kršćanske dogme i kanona. Sazvao ga
je sam car Konstantin kako bi se raspravilo pitanje arijanstva i Kristove prirode. Unatoč tomu što se
arijanstvo proglasilo herezom, same vjerske ideje su uspjele podijeliti Konstantinove potomke.

Seobom naroda i njihovim prodiranjem u sjeverne dijelove Carstva, te borbama s carstvima istoka,
Bizant se našao u konstantnom sukobu na dva fronta, a takva situacija će se nastaviti sve do kraja
Carstva. Sasi i Irci provaljuju u Britaniju, sa Alamanima Carstvo ratuje na Rajni, a sa Sarmatima i
Kvadima na Podunavlju. Bizant je najviše od svega uzdrmala pojava Vizigota na Dunavu koji su se
stacionirali u Trakiji, te su zajedno s Ostrogotima i Hunima pustošili Carstvo. Ti upadi se događaju za
vrijeme cara Valensa (364. – 378.) koji se s Vizigotima i Ostrogotima sukobio kod Drinopolja 378.
Godine, gdje je njegova vojska poražena, a sam car ubijen. Valens je prvi car koji se borio na obadva
fronta, budući da je njegov prethodnik car Jovijan (363. – 364.) s Perzijom imao sklopljen mir.Valensa
je naslijedio Teodozije I. koji je težio diplomaciji s Gotima, tako im je uvjetno rečeno dozvolio boraviti
unutar granica njegovog carstva (Vizigoti u Trakiji, Ostrogoti u Panoniji), oslobodio ih je poreza, ali su
morali služiti vojsku. Značajan je po tomu što je kršćanstvo učinio državnom religijom, a Carstvo je
podijelio između dvojice sinova Arkadija i Honorija. Teodozijevom smrću, politika mira s Gotima je
doživjela krizu, pa je Alarik s Vizigotima pustošio čitav Balkanski poluotok, sve do samog Carigrada. Iz
čitave situacije Alarik je izašao kao carski magistar militum per Illyricum. No ubrzo su u samom gradu
jačale portugermanske struje, koje su naposljetku prevagnule, te su germani isključivani iz vojske, a
sam Alarik je sa svojim trupama krenuo u Italiju, gdje je 410. godine osvojio Rim. Tim događajem
zapadno carstvo je gotovo potpuno oslabljeno, a istok je četrdesetih godina 5. Stoljeća napadao Atila
s Hunima. Pustošio je Balkanski poluotok, a s Carigradom je bio u stalnim mirovnim pregovorima.
Godine 452. Huni uništavaju Italiju, ali već sljedeće godine Atila umire, a s njim i njegovo carstvo.
Zapadni dio Carstva je bio opustošen, a najvažniji teritoriji bili su pod germanskim narodima, koji su
počeli osnivati svoja vlastita kraljvstva. Vandali su to učinili u Africi, a Vizigoti u Galiji i Španjolskoj.

Unatoč germanskim osvajanjima zapada, ideja univerzanosti Carstva je uspijela preživjeti, a na

prelazu iz 5. u 6. stoljeće kriza izazvana seobom napokon je prevaziđena, te je Bizant mogao pokušati
spasiti izgubljena zapadna područja. Nakon smrti cara Anastazija I. carem je proglašen Justinijan I.
(527. – 565.) koji raskida s monofizitskom politikom svoga prethodnika, te u skladu sa svojim
težnjama ka zapadu ponovno uspostavlja crkveno zajedništvo s Rimom. Budući da je težio ponovnom
jedinstvu carstva vodio je politiku restauracije. Justinijanov vojskovođa Belizar je 533. Krenuo u Afriku
gdje je bez većih problema pobijedio Vandale. Godine 535. Kreće na Ostrogotsko kraljevstvo,
međutim tek 555. Godine njihov otpor je slomio genijalni strateg i diplomata Narzes. Velika osvajanja
završena su ratom protiv Vizigota u Španjolskoj, gdje su uspjeli zauzeti jugoistočni dio poluotoka.
Time je veći dio prijašnjih teritorija ponovno bio u granicama Carstva. Međutim ratovi na zapadu
oslabili su granicu na Dunavu, a tu je bila u moćna Perzija zbog koje je Bizant u Maloj Aziji počeo
gubiti dvoje teritorije. Justinijan je s perzijancima jos 532. Godine sklopio vječni mir, I plaćajući danak
imao je slobodu da kreće na zapad. Međutim Perzijanci nakon sedam godina krše mir i zauzimaju
Armeniju, Iberiju i Laziku. Tek 562.godine se ostvaruje mir na 40 godina, Bizant plaća danak, a
Perzijanci se pristaju povući iz Lazike. Osim Perzijanaca problem su stvarali i Slaveni, koji su od prvih
godina Justinijanove vladavine u savezu s Bugarima upadali na područje Balkana, međutim u
počecima zadovoljavali su se pljačkanjem nakon čega bi se vratili na svoje položaje iza Dunava. Pored
vanjskopolitičkih problema godine 532.izbio je ustanak Nika, ujedinjenih dema zelenih i plavih koji su
zajedno marširali protiv cara. Sam Justinijan već je želio odstupiti od vlasti, ali vođen odlučnošću
carice Teodore i snalažljivošću svojih vojskovođa okončao je pobunu.
Justinijanovo najvažnije djelo ipak se odnosi na kodifikaciju rimskog prava. Zbirka je objavljenja
529.godine kao Codex Justinianus, a u velike je olakšala život u Carstvu budući da regulira javni I
privatni život, međusobne odnose građana kao i vlasničke odnose. Justinijan je bio posljednji rimski
car na bizantskom postolju, I za njegove vladavine carstvo je doživjelo posljednji uspon povrativši
ranije navedene dijelove teritorija. Međutim već 568.godine u Italiju provaljuju Langobardi, Vizigoti
zauzimaju Cordobu, te je zapravo u nasljedstvo ostavio financijski iscrpljeno i posve uzdrmano
carstvo.

Justinijanovi nasljednici su osnovnim ciljem smatrali učvrščenje bizantskih položaja u prednjoj Aziji.
Justin II. (565. – 578.) prekršio je mirovni ugovor, i započeo je period ratova, najviše oko pretenzija
prema Armeniji, koja je bila važno trgovišno središte. U sukobima s Perzijom izmijenila su se trojica
careva Justin II, Tiberije Konstantin (578. – 582.) i Mauricije (582. – 602.), no tek za Mauricija uspjeli
su postići mirovni ugovor, a Bizantu je pripao i dobar dio Armenije (591.). Mauricije je mir uspio
ostvariti zbog unutarnjih nemira Perzije, gdje je Kosrau II. Parviz uz njegovu pomoć uspio doći na
vlast.

Car Mauricije je za svoje vladavine stvorio dva egzarhata: Ravennu i Kartagu, u kojima su egzarsi
svojih područja imali vojnu i civilnu vlast. Dok je se stanje u Aziji i preostalim dijelovima zapada
stabilizirao, situacija na Balkanu je postaja sve kritičnija. Razlog tomu su stalni upadi Avara i Slavena
na srednjem Dunavu, te samostalnih Slavenskih plemena s donjeg toka Dunava. Slaveni su se
osamdesetih godina 6.st. počeli trajno naseljavati na području balkanskog poluotoka što ranije nije
bio slučaj. Sa vlasti ga je svrgnuo Foka (602. – 610.), kojeg je pak u ulozi osvetnika napao perzijski
Kosrau II., a balkanski poluotok su preplavili Slaveni i Avari. U toj situaciji kartaški egzarh Heraklije se
digao protiv Fokine tiranije, i na Carigrad poslao svoga sina Heraklija mlađeg, koji je svrgnuo Foku i
610. Godine primio krunu od strane patrijarha.

Sa Fokom završava ranobizantski period, a započinje prava povijest Bizanta kao srednjovjekovnoga
grčkog carstva.