1.

3 MOLEKULARNA OSNOVA NASLJEĐIVANJA

 1869.g. JOHANN FRIEDRICH MIESCHER- prvi izolirao molekulu DNA iz jezgre ljudskih bijelih
krvnih stanica i spermija lososa i nazvao ju je NUKLEIN (nucleu- jezgra), a kasnije je naziv
promijenjen u NUKLEINSKA KISELINA
 ROSALIND FRANKLIN i MAURICE WILKINS pomocu difrakcije rendgenskih zraka otkrili su
prostornu građu tzv. HELIKSA DNA
 JAMES WATSON i FRANCIS CRICK na temelju rezultala rendgenske kristalografije i kemijske
analize predložili su model strukture DNA
 Osnovna jedinica nukleinske kiseline je NUKLEOTID
 U sastav nukleotida ulaze: DUŠIČNA BAZA, ŠEĆER i FOSFATNA SKUPINA
 Šećer i baza bez fosfatne skupine povezani su N-glikozidnom vezom, pa te spojeve nazivamo
NUKLEOZIDI
 Budući da je svala molekula DNA i RNA izgrađena od mnoštva nukleotida, nazvana je
POLINUKLEOTID
 Ovisno o vrsti šećera koje nukleotid sadržava raulikujemo dvije vrste nukleinskih kiselina:
deoksiribonukleinska kiselina (DNA) i ribonukleinska kiselina (RNA)
 DNA djeluje kao kalup za (m)RNA a ona je uputa za redoslijed aminokiselina u polipeptidnom
lancu
 Dijelove DNA koji specifičnim slijedovima nukleotida određuju osobine organizma nazivamo
GENIMA, dok cjelokupna DNA jedne stanice ili organizma čini GENOM
 DNA grade četiri različita nukleotida

*svaki sadržava ili PURINSKU BAZU ADENIN (A) ILI GVANIN, ili PIRIMIDINSKU CITOZIN (C) ILI TIMIN
(T) vezanu za šećer deoksiribozu i fosfatnu skupinu

 pojedinačni nukleotidi vezani su FOSFODIESTERSKOM VEZOM tako da je 3’-ugljik s OH

skupinom deoksiriboze prethodnog nukleotida povezan s fosfatom na 5’-ugljiku deoksiriboze
sljedećeg nukleotida

*stoga fosfodiesterske veze unutar nukleotidnog lanca imaju usmjerenje 5’-3’

 DNA je dvostruka zavojnica ( dvostruka linearna molekula) izgrađena od dvaju zasebnih

polinukleotidnih lanaca DNA koji se omataju jedan oko drugog ANTIPARALELNO i tvore
dvostruki heliks te tako deoksiribozne veze svakog lanca imaju suprotne 5’-3’ smjerove
 polinukleotidni lanci DNA spareni VEZAMA su VODIKOVIM između nukleotidnih parova
svakog lanca DNA, pri čemu se zbog stereokemijskih ograničenja A uvijrk sparuje s T ( dvije
vodikove veze), a G s C ( tri vodikove veze )
 ovo pravilo KOMPLEMENTARNOG SPARIVANJA baza znači da sekvenca jednog lanca DNA
određuje sekvencu na drugom, što je nužno za replikaciju, dekodiranje i popravak molekule
DNA
 svaki organizam ima specifičan raspored nukleotida u molekulama DNA, i on je isti u svim
molekulama DNA jednog organizma
  teorijske varijacije rasporeda nukleotida su beskonačne, a izračunavaju se prema formuli 4n(
4-četiri vrste dušičnih baza, n- ukupni broj nukleotida u jednoj molekuli DNA)
 prije nego što se stanice podijele nužno je da kromosomi,a to su molekule DNA spiralizirane
uz pomoc proteina da bi se smanjila njezina oštećenja tijekom diobe stanice, budu
udvostručeni kako bi stanice kćeri sadržavale sve kopije gena potrebne za staničnu strukturu i
funkciju
 sposobnost DNA da kopira samu sebe naziva se sposobnošću SAMOUMNOŽAVANJA
(AUTOREPLIKACIJE), a od temeljne je važnosti za njezinu ulogu nasljednog materijala
 dvostruka zavojnica eukariotske DNA i činjenica da sekvenca na jednom lancu određuje
sekvencu komplementarnog lanca pogodna je za mehanizam udvostručenja( replikacije) i
mehanizam prepisivanja ( transkripcije)
 potpuna replikacija DNA zbiva se prije stanične diobe, u INTERFAZI
 tijekom replikacije DNA dva se roditeljska lanca dvostruke zavojnice DNA razmataju i
specifični enzimi DNA POLIMERAZE stvaraju komplementarne kopije svakog lanca
upotrebljavajući roditeljski lanac kao kalup

*budući da da dvije novonastale dvolančane molekule DNA sadržavaju jedan roditeljski lanac i jedan
novosintetizirani lanac, proces replikacije smatramo POLUKONZERVATIVNIM( SEMIKOZERVATIVNIM)

 replikacija ne počinje bilo gdje na molekuli DNA . već na određenim mjestima- ISHODIŠTA
REPLIKACIJE i nastavlja se duž molekule DNA dok se taj dio DNA ne udvostruči
 eukariotska DNA replicira od 10 do 100 nukleotidnih parova u sekundi, zato sadržava više
ishodišta replikacije, jedno na otprilike dvije-tri tisuće parova baza, pa se replikacija odvija
mnogo brže
 DNA virusi imaju jedno ishodište replikacije- u skladu sa svojim mnogo manjim genomom

 Proces udvostručenja počinje tako da se dva nasuprotna lanca dvostruke DNA djelovanjem
enzima počnu odmatati i razdvajati. Uz pomoć mnogih enzima dolazi do kidanja vodikovih
veza između dušićnih baza te razdvajanja polinukleotidnih lanaca, nakon čega slijedi sinteza
komplementarnih lanaca

Replikacija DNA tijekom višestrukih staničnih dioba podliježe greškama

*kemijski reagansi, ionizirajuće zračenje i ultraljubičasto svijetlo mogu uzrokovati brojne promjene
u strukturi DNA

 pakiranje brojnih i velikih DNA molekula je nužno zbog uspješnosti odvijanja dioba stanica

*proteini HISTONI pakiraju DNA u kompleks KROMATIN, koji sabijanjem oblikuje strukture zvane
kromosomi

 KONDENZACIJA DNA nužna je jer ljudska stanica ima približno 4x10( na 9) nukleotidnih
parova baza čija je ukupna duljina približno 1 m. Pakiranje DNA omogućuje pet vrsta histona:
H1, H2A, H2B, H3 i H4. Oko 145 parova baza DNA ovija oktamer histona koji sadrđava po
dvije kopije histona H2A, H2B, H3 i H4, a naziva se NUKLEOSOM.
 *NUKLEOSOMI se vežu duž polinukleotidnog lanca histonom H1 i nabiru se u izrazito kondenziranu
strukturu zvanu KROMATINSKO ili SOLENOIDNO VLAKNO

* Daljnje sabijanje DNA pomoću drugih nehistonskih kromosomskih proteina stvara KROMOSOME

Dvije molekule DNA nastale replikacijom u fazi S interfaze tvore dvije sestrinske kromatide koje se
drže zajedno u području suženja, zvanog CENTROMERA, dok se krajevi kromosoma nazivajo
TELOMERE

 1944. – austrijski biokemičar ERWIN CHARGAFF

Pravilo – PRINCIP KOMPLEMENTARNOSTI

 1937. FEULGEN- tehnikom bojanja dokazala se DNA (purpurno ljubičasta)

FUNKCIJA DNA

-gradi gene

-sudjeluje u biosintezi proteina

-može se samoumnožavati

- može se mjenjati( mutacije)