1

Agata Kristi

ZAVJESA

Poaroov posljednji slučaj

Prvo poglavlje

Tko ponekad nije osjetio iznenadnu bol kad bi se sjetio nekog

davnog događaja ili svojeg postupka.
Tada sam to uradio...
Zašto nas te riječi uvijek progone? To sam pitanje sebi postavio
dok sam sjedio u vlaku, promatrajući ravne pejzaže Eseksa.
Koliko je prošlo vremena od dana kad sam pošao na isto ovakvo
putovanje? Osjećao sam (smiješno) da je najbolji dio mog života
prošao!
Ranjen u ratu koji će za mene uvijek ostati strašni rat, iako je sad
izbrisan drugim još užasnijim ratom.
Tada 1916, mladom Arturu Hejstingsu činilo se da je već star i
zreo. Nisam bio svjestan da je za mene tek počinjao život.
Putovao sam, iako to nisam znao, da sretnem čovjeka čiji će
utjecaj izmijeniti moj život. Zapravo, pošao sam u posjet starom
prijatelju Džonu Kevendišu, čija je majka, koja se bila ponovo udala,
imala ljetnikovac Stajls. Prijatan susret starih poznanika, to je bilo
sve što sam očekivao, i ne sanjajući da ću uskoro biti gurnut u
mračne zbrke tajanstvenog ubojstva.
U Stajlsu sam ponovo sreo čudnog malog čovjeka, Herkula
Poaroa, kojeg sam upoznao u Belgiji.
Kako sam bio oduševljen kad sam vidio kako prema meni ide
cestom figura s velikim brkovima.
Herkul Poaro! Od tih dana bio je moj najdraži prijatelj, on je
izmijenio moj život.

2
 Dok sam s njim tragao za jednim ubojicom, sreo sam svoju ženu,
najiskrenijeg i najdražeg druga kojeg može imati čovjek.
Sada ona leži u argentinskoj zemlji. Umrla je bez patnje, kao što
je željela. Ali ostavila je za sobom osamljena i nesretna čovjeka.
Kad bih se mogao vratiti ponovo proživjeti život. Kad bi to
mogao biti onaj dan u 1916. kad sam prvi put putovao u Stajls. Kako
se mjesto promijenilo od tada! Koliko je poznatih ljudi nestalo!
Kavendiševi su prodali Stajls. Džon Kavendiš je mrtav, a njegova
žena Meri (ta fascinantno zagonetna osoba) još živi u Devonšajru.
Loren sa ženom i djecom živi u južnoj Africi.
Promjene svuda promjene!
Ali je jedna stvar, čudno, bila ista. Ja putujem u Stajls da se
nađem s Herkulom Poaroom.
Kako sam se začudio kad sam primio njegovo pismo
naslovljeno: Stajls Kort, Stajls, Eseks.
Gotovo godinu dana nisam vidio starog prijatelja. Kad sam ga
posljednji put sreo, zaprepastio sam se i rastužio. Bio je vrlo star.
Gotovo obogaljen od artritisa. Bio je u Egiptu s nadom da će
poboljšati zdravlje, ali se vratio, kako mi je pisao, još bolesniji. Ipak
pismo je bilo vedro.

Sigurno ste se iznenadili kad ste vidjeli odakle pišem? To budi

stare uspomene, zar ne? Da, ovdje sam u Stajlsu. Zamislite, to je sad
pansion. Vodi ga jedan od onih vaših starih pukovnika, vrlo stara
škola. To je platila, bien entendu, njegova žena. Ona je odličan
menadžer, ali ima oštar jezik i jadni pukovnik zbog toga mnogo pati.
Da sam na njegovu mjestu, ja bih je se riješio.
Vidio sam njihov oglas u novinama i sudbina me odvela da
ponovo odem na mjesto koje je bilo moj prvi dom u ovoj zemlji. U
mojim godinama čovjek voli oživljavati prošlost!
I, zamislite, ovdje sam našao čovjeka, baroneta, koji je prijatelj
poslodavca vaše kćeri. (Ta fraza zvuči kao francuska zadaća, zar
ne?)

3
 Odmah sam smislio plan. On želi pozvati Franklinove da ovdje
provedu ljeto. Ja ću pak vas prisiliti da dođete i svi ćemo biti
zajedno, en famille. Bit će to izvrsno. Zbog toga, dragi moj
Hejstingse, depechez vous, dođite hitno. Za vas sam rezervirao sobu
s kupaonicom (modernizirao se dragi stari Stajls) i cjenkao se s
gospođom pukovnika Lutrela dok nisam sklopio povoljan ugovor,
tres bon marche ugovor.
Franklinovi i vaša šarmantna Džudit stići će za nekoliko dana.
Sve je uređeno i zato više ne treba pričati.

A bientot
Uvijek vaš, Herkul Poaro.

Prijedlog je bio primamljiv i ja sam bez oklijevanja prihvatio

poziv starog prijatelja. Nisam imao nikakvih obaveza, a nisam imao
ni sređena doma koji bi me zadržao. Što se tiče moje djece, jedan
dječak bio je u mornarici, drugi je bio oženjen i vodio je farmu u
Argentini. Moja kćer Grejs bila je udata za vojnika i živjela je negdje
u Indiji. Posljednje dijete, Džudit, potajno sam uvijek najviše volio,
iako je nikad nisam shvaćao. Čudno, šutljivo dijete uvijek je skrivalo
svoje osjećaje, što me ponekad vrijeđalo i uznemiravalo. Moja žena
imala je za to više razumijevanja. Uvjeravala me da to nije izraz
nedostatka poštovanja ili povjerenja, nego neka vrsta unutrašnjeg
pritiska. Ali i ona se ponekad brinula za dijete. Džuditini osjećaji,
rekla je, bili su preintenzivni, preduboki, ali ju je na sreću štitio
instinkt. Imala je čudne napade povučenosti. Njen um je bio najbolji
u porodici i mi smo bili sretni kad je odlučila da ide na sveučilište.
Diplomirala je prije godinu dana i zaposlila se kao asistentica
liječnika koji se bavi istraživanjem tropskih bolesti. Njegova žena
bila je napola invalid.
Često sam sumnjao nije li Džuditino oduševljenje za posao i
privrženost šefu znak da se možda zaljubila. Ali razuvjerio me i
umirio njihov sasvim poslovni odnos.

4
 Vjerujem da me Džudit voli, ali ona je suzdržljive naravi, i često
se ljutila zbog mojih, kako je govorila, sentimentalnih i zastarjelih
nazora. Iskreno rečeno, bio sam malo uzbuđen zbog kćeri.
U tom trenutku morao sam prekinuti razmišljanje, jer je vlak
ušao u stanicu Stjals St. Meri.
Ona se uopće nije promijenila. Vrijeme je prošlo, a stanica je još
bila usred polja, bez nekog određenog razloga za postojanje.
Dok me taksi vozio kroz mjesto, primijetio sam da su godine
ipak ostavile trag. I Stajls St. Meri krenuo je naprijed. Benzinske
stanice, kino, dvije nove krčme i nizovi novih kuća.
Upravo smo ušli kroz kapiju Stajlsa. Učinilomi se da smo se
ponovo povukli iz modernog vremena. Park je bio isti kakva sam ga
se sjećao, ali put je bio loše održavan i sav u korovu. Skrenuli smo
iza ugla i ugledali kuću. Izvana je izgledala ista i bila joj je prijeko
potrebna obnova.
Kao i pri dolasku prije mnogo godina, među vrtnim gredicama
kretala se ženska figura. Srce mi je zastalo. Tada se figura uspravila,
pošla prema meni i sam sam se sebi nasmijao. Veći kontrast
robustnoj Evelin Hauard ne bi se mogao ni zamisliti.
Bila je to nježna starija žena sijede kose, rumenih obraza s
hladnim blijedoplavim očima, koje se nikako nisu uklapale u njeno
ljubazno ponašanje, za moj ukus čak preterano.
- Vi ste sigurno kapetan Hejstings? - upitala je. - A ja sam
isprljala ruke i ne mogu se rukovati. Oduševljeni smo što vas vidimo
ovdje. Mnogo smo slušali o vama! Moram se predstaviti. Ja sam
gospođa Lutrel. Muž i ja kupili smo ovu kuću u napadu gluposti i sad
pokušavamo iz toga napraviti dobar posao. Nikad nisam mislila da ću
biti vlasnica hotela! Ali ja vam dosađujem, kapetane Hejstingse, ja
sam vrlo poslovna žena. Sakupljam rijetkosti.
Oboje smo se nasmijali, kao da je to neka dobra šala, ali bilo mi
je jasno da je ono što je gospođa Lutrel rekla bilo zapravo napola
istina. Iza njezine maske starije šarmantne dame uhvatio sam izraz
okrutnosti.

5
 Iako je gospođa Lutrel obično govorila irskim naglaskom, u sebi
nije imala irske krvi. Bila je to puka afektacija.
Pitao sam za svog prijatelja.
- Jadni M. Poaro. Kako čezne za vašim dolaskom. To bi svakog
dirnulo. Zaista mi ga je žao, užasno pati.
Išli smo prema kući, dok je ona skidala svoje vrtne rukavice.
- I vaša draga kćerka - nastavila je - kako je to draga djevojka.
Svi se divimo njenoj izvanrednoj inteligenciji. Ali ja sam staromodna
i za mene je i sramota i grijeh da takva djevojka, koja bi morala ići
na zabave i plesati s mladim ljudima, cijeli dan vezuje zečeve i
naginje se nad mikroskop. To treba ostaviti mrzovoljnim ženama.
- Gdje je Džudit? - upitao sam. - Je li negdje u blizini.
Gospođa Lutrel napravila je tužnu facu.
- Jadna djevojka! Zatvorena je u tom studiju u dnu vrta. Doktor
Franklin ga je iznajmio od mene i napunio ga morskom prasadi,
miševima i zečevima. Uboge životinjice. Nisam sigurna da mi se
sviđa ta nauka, gospodine Hejstings. O, evo mog muža.
Pukovnik Lutrel upravo se pojavio iza ugla kuće. Bio je to vrlo
visok, mršav stariji čovjek s mrtvački blijedim licem, blijedoplavim
očima, koji je imao naviku da neodlučno čupka svoj bijeli brčić.
Rukovao sam se s pukovnikom Lutrelom.
- Došli ste s onim u pet i četrdeset?
- Kako bi inače došao? - prekinula ga je gospođa Lutrel. - Na
kraju, kakve to ima veze? Povedi ga gore i pokaži mu sobu, Džordž.
A možda biste željeli poći ravno do M. Poaroa? Ili možda prvo želite
čaj?
Uvjerio sam je da ne želim čaj i da bih radije najprije pozdravio
svog prijatelja.
- U redu, pođimo - pozvao me pukovnik Lutrel. - Jesu li već
odnijeli kapetanove stvari gore, Dejzi?
- To je tvoj posao, Džordž - strogo ga je upozorila gospođa
Lutrel. - Ja sam bila u vrtu. Ne mogu paziti na sve.
- Ne, ne, naravno, ne. Ja ja ću se za to pobrinuti, draga.

6
 Pošao sam za njim stepenicama. Na ulaznim vratima susreli smo
sijedog čovjeka, nježne građe i dječački neobuzdana lica. Zurio je
van s dalekozorom u ruci.
- Tamo je par sjenica u gnijezdu na platanu - kazao je
zamuhujući.
Dok smo ulazili, u hol Lutrel je rekao:
- To je Norton. Ugodan čovjek. Lud je za pticama.
U holu kraj stola je stajao vrlo visok čovjek. Bilo je očito da je
upravo završio telefonski razgovor. Pogledavši prema meni, rekao je:
- Najradije bih potamanio sve poduzetnike i graditelje. Nikad
ništa nije u redu. Prokletnici!
Njegova srdžba bila je tako smiješna i skrušena da smo se
obojica nasmijala. Odmah me oduševio taj čovjek. Doimao se vrlo
lijepo. Prešao je pedesetu, a njegovo potamnjelo lice svjedočilo je da
provodi život u prirodi. Ti se ljudi sreću sve rjeđe i rjeđe, Englez
stare škole, uspravan, ljubitelj prirode i čovjek koji se umije vladati.
Gotovo se nisam ni iznenadio kad mi ga je pukovnik Lutrel
predstavio kao Ser Vilijama Bojda Karingtona. Svojedobno je, kao
guverner jedne provincije u Indiji, postigao izvanredne uspjehe. Bio
je poznat i kao odličan strijelac i veliki lovac. Takvih ljudi,
razmišljao sam tužno, više nema u ovom degeneriranom svijetu.
- Aha, drago mi je što sam upoznao tako poznatu ličnost, mon
ami Hejstings. - Nasmijao se. - Dragi stari Belgijanac mnogo govori
o vama, znate. Naravno, ovdje je i vaša kćerka. Zaista draga
djevojka.
- Ne bih rekao da Džudit mnogo govori o meni - nasmiješio sam
se.
- Ne, ne, previše je moderna. Ove se današnje djevojke uvijek
nekako zbune kad moraju priznati da imaju majku ili oca.
- Roditelji su prava sramota - kazao sam.
- Ne bih se žalostio zbog toga nasmijao se. Na žalost, ja nemam
djece. Vaša Džudit je zgodna djevojka, samo je opsjednuta tim
svojim poslom. To je prilično opasno. - Ponovo je podigao slušalicu.

7
 - Nadam se da vam neće smetati, Lutrel, ako počnem proklinjati
vaše mjenjačnice. Ja nisam strpljiv čovjek.
- Samo olakšajte dušu - kazao je Lutrel.
Pošli smo gore stepenicama. Vodio me kroz lijevo krilo zgrade
do kraja hodnika i tada sam shvatio da je Poaro za mene izabrao istu
sobu u kojoj sam nekad boravio.
Ovdje je bilo dosta promjena. Dok sam prolazio hodnikom, kroz
jedna otvorena vrata ugledao sam sasvim drugi raspored. Nekadašnje
velike spavaće sobe bile su pregrađene u nekoliko manjih prostorija.
I od moje sobe oduzet je dio za malu kupaonicu. Bila je
namještena jeftinim modernim pokućstvom što me prilično
razočaralo. Mnogo bi mi se više sviđao stil koji bi pristajao toj
starinskoj kući.
Pukovnik mi je objasnio da je Poaroova soba točno nasuprot
mojoj. Upravo me namjeravao odvesti do njega kad se iz hola začuo
oštar poziv: - Džordž!
Pukovnik Lutrel nervozno se trgnuo. Ruka mu je dodirnula
brčić.
- Ja, ja, siguran sam da je sve u redu? Pozvonite ako nešto
zatrebate.
- Džordž!
- Dolazim, draga, dolazim!
Požurio je niz hodnik, časak sam gledao za njim, a tada sam s
uzbuđenim lupanjem srca prešao hodnik i pokucao na Poaroova
vrata.

8
 Drugo poglavlje

Ništa nije tako tužno kao pustoš koju donose godine.

Jadni moj prijatelj. Mnogo puta sam ga opisivao, zato moram i
sada. Shrvan artritisom, pao je u invalidska kolica. Nekad krupan i
snažan čovjek, sav se nekako uvukao u sebe i smanjio. Lice mu je
bilo puno bora. Brkovi su, istina, još bili crni, ali to je samo
pojačavalo kontrast, iako mu to ne bih rekao ni za sva blaga svijeta.
U nekim godinama obojena kosa izaziva upravo suprotan dojam.
Sjećam se kako sam se, jednom davno, iznenadio saznavši da crnilo
Poaroove kose potječe iz bočice. Ali sad je to djelovalo teatralno i
čovjeku se činilo kao da nosi periku, a da njegov brk služi za
uveseljavanje djece.
Samo su oči ostale iste, žive, pronicljive i jasne i sad, bez
sumnje, smekšane toplinom osjećaja.
- O, mon ami, Hejstings, mon ami, Hejstings!
Nagnuo sam glavu i on me, po običaju, toplo zagrlio.
- Mon ami!
Naslonio se natrag, promatrajući me.
- Da, sasvim ste isti - uspravna leđa, ravna ramena, sijeda kosa
tres distingue. Znate li, prijatelju, da se dobro držite. Les femmes, da
li se još zanimaju za vas?
- Ali, Poaro - pobunio sam se - zar baš morate
- Uvjeravam vas, prijatelju, samo vas iskušavam - prekinuo me.
Kad su vrlo mlade djevojke osobito ljubazne to je kraj! Jadni stari
gospodin, govore, moramo biti dobre prema njemu. Sigurno je
užasno biti takav. Ali vi, Hejstingse vous etes encore jeune. Za vas
još ima mogućnosti. Tako, zavrnite brkove, podignite ramena i ne
budite tako smeteni.
Nasmijao sam se.
- Vi ste zaista famozni, Poaro. A kako ste vi?
- Ja? - upitao je s grimasom. - Ja sam olupina. Ja sam ruševina.
Ne mogu hodati. Bogalj! Na sreću, još mogu sam jesti, ali inače treba

9
na mene paziti kao na bebu. Stavljati me u krevet, prati i oblačiti.
Enfin, to nije zabavno. Ali iako je vanjski dio ruševina, srce još kuca.
- Zaista, najbolje srce na svijetu.
- Srce? Možda. Nisam mislio na srce. Mozak, mon cher, je ono
što sam mislio pod jezgrom. Moj mozak još izvanredno funkcionira.
Primijetio sam da mozak nije doživio nikakve promjene.
- I sviđa vam se ovdje? - upitao sam.
- Podnošljivo je - Poaro je slegnuo ramenima. - Razumije se, to
nije Ric. Ne, zaista. Soba u kojoj sam bio kad sam došao bila je mala
i neprikladno namještena. Ali preselio sam se u ovu, a nisu mi
povećali cijenu. Osim toga, hrana je engleska, i to ona najgora. Te su
prokulice tako velike i tvrde. Kuhani krumpir ili je pretvrd ili se
raspada. Varivo je vodnjikavo, bez soli papra ili bilo kakva začina -
zastao je.
- Zvuči užasno - kimnuo sam.
- Ne prigovaram - rekao je Poaro, a nastavio je to raditi. - Pa i ta
takozvana modernizacija. Spavaće sobe su isprepletene cijevima i što
izlazi iz njih? Mlaka voda, mon ami. A ručnici, tanki i maleni!
- Bilo je bolje u stara vremena - kazao sam zamišljeno.
Sjetio sam se oblaka pare koja je kuljala kad bi se otvorila
slavina u jedinoj kupaonici koju je posjedovao Stajls, jedna od onih
kupaonica u kojima velika kada sa stranicama od mahagonija
ponosno stoji u sredini. Sjetio sam se velikih, mekih ručnika i sjajnih
kanti punih vrele vode, koje su stajale u starinskom basenu.
- Ali čovjek ne smije prigovarati - ponovio je Poaro. - Ja sam
spreman da patim zbog valjanog razloga.
Iznenada sam se uznemirio.
- Poaro, vi niste u neprilici s novcem? Znam da je rat teško
pogodio mnoge ljude.
- Ne, ne, prijatelju - brzo me razuvjerio Poaro. - Ja sam u
odličnoj situaciji. Zapravo, ja sam bogat. Nije me oskudica dovela
ovamo.
- Onda je sve u redu - odahnuo sam. - Mislim da vas shvaćam.
Kako godine prolaze, čovjek sve više želi da vrati stare dane. Čovjek

10
pokušava vratiti stare osjećaje. Iako mi je na neki način bolan,
boravak u ovoj kući oživljuje stotine starih misli i osjećaja, koje sam
sasvim zaboravio. Usuđujem se reći da je tako i s vama.
- Ni govora. Uopće ne osjećam tako.
- Bili su to lijepi dani - kazao sam tužno.
- Možete govoriti za sebe, Hejstingse. U Stajls St. Mari došao
sam u tužno vrijeme. Bio sam izbjeglica, ranjen, prognan iz doma i
domovine, primljen iz milosrđa u stranoj zemlji. Ne, to nije bilo
veselo. Tada nisam znao da ću u Engleskoj naći svoj dom i sreću.
- To sam zaboravio - ispričao sam se.
- Očito. Uvijek drugima pripisujete vlastite osjećaje. Hejstings je
bio sretan svi su bili sretni.
- Nije baš tako - sa smiješkom sam odbijao njegove optužbe.
- U svakom slučaju, to nije istina - nastavio je Poaro. - Osvrnete
se u prošlost i u vašim očima zaiskre suze. O, sretni dani! Tada sam
bio mlad. Ali zapravo, dragi prijatelju, niste bili tako sretni kao što
mislite. Vi ste prije toga bili ozbiljno ranjeni, bili ste ogorčeni zbog
toga što više niste sposobni za aktivnu službu, upravo očajni zbog
prisilnog boravka u oporavilištu. Sve ste još više komplicirali thime
što ste se istodobno zaljubili u dvije žene.
Nasmijao sam se i pocrvenio.
- Kakvo pamćenje, Poaro!
- I sad se sjećam vaših melankoličnih uzdaha dok ste pričali
gluposti o dvjema lijepim ženama.
- Sjećate li se što ste rekli? Rekli ste: Nijedna od njih nije za vas!
Ali, courage, mon ami. Lovit ćemo zajedno i onda možda...
Zastao sam. Jer Poaro i ja smo otišli loviti u Francusku i tamo
sam sreo jednu ženu.
- Znam, Hejstingse, znam - nježno me potapšao po ruci. - Rana
je još svježa. Ali ne razmišljajte o tome, ne osvrćite se iza sebe.
- Da gledam naprijed? - prezrivo sam odmahnuo rukom. Što ima
naprijed?
- Eh bien, prijatelju. Treba obaviti jedan posao.
- Posao? Gdje?

11
 - Ovdje.
Pogledao sam ga začuđeno.
- Trenutak prije nastavio je Poaro pitali ste me zašto sam došao
ovamo. Mogli ste primijetiti da vam nisam odgovorio. Sad ću vam
reći. Ovdje sam da ulovim ubojicu.
Zaprepastio sam se. Na trenutak sam pomislio da bunca.
- Vi to zaista mislite?
- Naravno da mislim. Zašto bih inače nastojao da mi se
pridružite? Moji udovi nisu više aktivni, ali je um, kao što sam vam
rekao, bistar. A moje je pravilo uvijek bilo isto: sjedni i razmisli. To
još mogu raditi zapravo to jedino i mogu, ali za aktivni dio akcije
imat ću svog dragocjenog Hejstingsa.
- Zaista tako mislite?
- Naravno da mislim. Nas ćemo dvojica još jedanput loviti
zajedno.
Trebalo mi je nekoliko časaka da shvatim da Poaro misli
ozbiljno.
Prijedlog je bio zaista fantastičan, ali nemam razloga da
sumnjam u njegovu oštroumnost.
- Najzad ste povjerovali - kazao je s osmijehom. - Najprije ste
pomislili da sam poludio?
- Ne, ne - usprotivio sam se odlučno. - Samo, ne čini mi se da bi
u takvoj kući mogao biti ubojica.
- Mislite?
- Naravno, još nisam vidio sve ljude.
- Koga ste vidjeli?
- Samo Lutrelove, čovjeka koji se zove Norton, koji izgleda
zaista bezazleno, i Bojda Karingtona. Moram vam reći da sam se
oduševio njime.
Poaro je kimnuo potvrdno.
- Dakle, Hejstingse, reći ću vam i ovo: kad vidite i ostale
stanovnike kuće, moje tvrdnje izgledat će vam isto tako nemoguće
kao i sada.
- Tko je još ovdje?

12
 - Franklinovi, doktor i gospođa, bolničarka koja vodi brigu o
gospođi Franklin i vaša kćerka Džudit. Zatim, ovdje je čovjek koji se
zove Alerton, osvajač ženskih srca, i gospođica Kol, žena tridesetih
godina. Svi su oni, mogu vam reći, vrlo simpatični ljudi.
- I jedan od njih je ubojica?
- I jedan od njih je ubojica.
- Ali zašto, kako to mislite?
Bilo mi je teško postaviti pravo pitanje, nekako sam se zbunio.
- Ne uzbuđujte se, prijatelju. Pođimo od početka. Dohvatite mi,
molim vas, malu kutiju sa stola. Bien. A evo i ključeva!
Otključavši kutiju, izvadio je iz nje hrpu strojem ispisanih papira
i izresaka iz novina.
- Proučite to u slobodno vrijeme, Hejstingse. Ovog trenutka neću
vas zamarati novinskim izrescima. To su obični novinski osvrti o
različitim tragedijama, često su pogrešni, ponekad izražavaju neke
slutnje. Da biste dobili potpuniju sliku, predlažem vam da pročitate
kratak pregled koji sam ja napisao.

Slučaj A: Eterington
Leonard Eterington. Ovisan o drogama i alkoholu. Gruba narav,
zapravo sadist. Žena mlada i privlačna. Očajna i nesretna.
Etherington je umro od trovanja hranom. Ali sudski liječnik nije bio
zadovoljan. Autopsija je pokazala da je uzrok smrti trovanje
arsenom. To je upozorilo da je posrijedi ubojstvo i da je sve počelo
mnogo prije.
Gospođa Eterington je uhapšena i optužena za ubojstvo. Saznalo
se za njeno prijatelstvo s čovjekom iz državne službe koji se vratio u
Indiju. Nije bilo dokaza za pravu nevjeru, ali bilo je očito da između
njih vlada duboka simpatija. I onda se mladi čovjek oženio
djevojkom koju je sreo na putovanju. Nije se točno znalo je li
gospođa Eterington dobila pismo, u kojem je o tome obavještava,
prije ili poslije muževljeve smrti.

13
 Na suđenju je prema njoj izražavana velika simpatija zbog
muževljeva teškog karaktera i njegovih grubosti prema njoj. Sud je
bio na njenoj strani, naglašavajući da osuda mora biti pravedna.
Gospođa Eterington bila je oslobođena. Ipak je ostao dojam da je
kriva. Poslije je teško živjela, prijatelji su je izbjegavali, svi su joj
okrenuli leđa. Umrla je dvije godine kasnije, pošto je uzela previše
tableta za spavanje. Utvrđena je slučajna smrt.

Slučaj B: Mis Zarples

Starija usidjelica. Invalid. Težak život s mnogo patnje i bolova.
Pazila ju je njena nećakinja Freda Klaj. Gospođica Zarples umrla je
zbog prevelike doze morfija. Freda Klaj priznala je djelo, govoreći
da je njena tetka toliko mnogo trpjela da to ona nije mogla podnijeti.
Zato joj je dala malo više morfija kako bi ublažila bolove. Policija je
smatrala da je čin bio svjestan, ne slučajan, ali su uzeli u obzir
okolnosti u kojima je počinjen.

Slučaj C: Edvard Rigs

Poljoprivredni radnik. Zatekao je ženu u preljubi s njihovim
stanarom Benom Kreigom. Kraeig i gospođa Rigs nađeni su mrtvi.
Metak je bio iz Rigsove puške. Rigs se predao policiji i izjavio da je
to on možda uradio, ali da se ne sjeća. Rekao je da se ničeg ne sjeća.
Osuđen je na smrt, ali je kazna preinačena u doživotnu robiju.

Slučaj D: Derek Bradli

Vodio je ljubav s nekom djevojkom. Žena je to otkrila i
zaprijetila da će ga ubiti. Bradli je umro od trovanja cijanidom, koji
je ispio u pivu. Gospođa Bradli je uhapšena i optužena za ubojstvo.
Slomili su je unakrsnim ispitivanjem. Osuđena je i obješena.

Slučaj E: Metju Ličfild

Stariji tiranin. Imao je četiri kćeri kojima nije dopuštao ni
najsitnije radosti. Jedne večeri netko ga je dočekao pred vratima i
ubio udarcem u glavu. Poslije, nakon policijske istrage, njegova

14
najstarija kćer Margaret došla je u policijsku stanicu i izjavila da je
ona ubila oca. Učinila je to, kako je rekla, zato da bi mlađe sestre
mogle živjeti kao ljudi prije nego što bude prekasno. Ličfild je iza
sebe ostavio veliko bogastvo. Margaret Ličfild proglašena je krivom
i osuđena na zatvor u Bradmuru, ali je umrla ubrzo nakon toga.

Čitao sam pažljivo, ali sam se još više zbunio. Na kraju sam
spustio papire i upitno pogledao Poaroa.
- Dakle, mon ami?
- Sjećam se slučaja Bradli - kazao sam polako. Čitao sam o tome
u ono vrijeme. Ona je bila vrlo lijepa žena.
Poaro je potvrdno kimnuo glavom.
- Ali morate mi objasniti. O čemu je riječ?
- Recite mi najprije što vi mislite.
Bio sam zatečen.
- Dali ste opis pet različitih ubojstava. Sva su se ona dogodila na
različitim mjestima, a i ljudi su iz različitih društvenih slojeva. Čini
mi se da među njima nema nikakve sličnosti. Zapravo, prvi je slučaj
sadizma i nesretna žena želi da se riješi svog muža, u drugome je
riječ o eutanaziji, treći je vjerojatno počinjen u pijanstvu iako ubojica
nije pokušavao da izbjegne kaznu, u četvrtome je motiv ljubomora, a
peti je bio brutalan, iako je vjerojatno počinjen u trenutku očajanja.
Zastao sam i upitao: - Zar u njima ima nešto zajedničko što sam
previdio?
- Ne, ne, vi ste to vrlo pažljivo proučili. Jedino što ste mogli
spomenuti, ali niste, jest činjenica da se ni u jednom od tih slučajeva
nije javila nikakva sumnja u neku drugu osobu.
- Ne razumijem.
- Gospođa Eterington, na primjer, bila je oslobođena. Ali svatko
je ipak bio siguran da je to ona učinila. Freda Klaj nije bila javno
optužena, ali nitko nije razmišljao ni o kakvoj drugoj mogućnosti za
zločin. Rigs je tvrdio da se ne sjeća da je ubio ženu i njenog
ljubavnika, ali uopće nije postavljeno pitanje nije li to mogao učiniti

15
netko drugi. Margaret Ličfild je priznala. Vidite, Hejstingse, u
svakom slučaju bio je po jedan osumnjičeni i nitko drugi.
- To je istina, ali ne vidim kakav ste poseban zaključak izvukli iz
toga.
- Pazite, dolazimo do činjenice koju još ne znate. Pretpostavljate
li da je u svakom od tih slučajeva bila jedna čudna zajednička crta?
- Na što mislite?
- Molim vas, vrlo pazljivo poslušajte ovo što ću vam sad reći -
polako je kazao Poaro.
- Reći ću to ovako. Postoji određena, ličnost. X. Ni u jednom od
tih slučajeva X nije imao neki posebni motiv da bi se riješio žrtve. U
jednom slučaju, koliko sam mogao otkriti, X je bio oko dvjesta milja
udaljen od mjesta zločina. Ipak ću vam i to reći. X je bio u prisnim
odnosima s Eteringtonom. Neko je vrijeme živio u istom mjestu gdje
i Rigsovi, bio je znanac gospođe Bradli. Imam sliku na kojoj su X i
Freda Klaj snimljeni kako zajedno idu ulicom, a X je bio blizu kuće
kad je umirao stari Metju Ličfild. Što kažete na to?
Gledao sam ga.
- Da, to je malo previše - rekao sam polako. - Koincidencija
može biti u dva slučaja, možda čak i tri, ali pet je ipak previše.
Koliko god je to neobično, sigurno ima neka veza između tih
različitih ubojstava.
- I kažite što sam ja zaključio?
- Da je X ubojica?
- U tom slučaju, Hejstingse, poći ćete samnom korak dalje.
Dopustite da vam kažem: X je u ovoj kući.
- Ovdje? U Stajlsu?
- U stjlesu. I koji biste zaključak izvukli iz toga?
Znao sam što slijedi kad sam rekao: - Nastavite recite.
- Ovdje će uskoro biti počinjeno ubojstvo - ozbiljno je izjavio
Herkul Poaro.

16
 Treće poglavlje

Trenutak ili dva s nevjericom sam buljio u Poaroa, a onda sam

reagirao.
- Ne neće - kazao sam. Vi ćete to spriječiti.
- Odani prijatelju - nasmiješio se Poaro. - Kako cijenim vaše
povjerenje! Touk de meme, nisam, siguran je li to opravdano u ovom
slučaju.
- Glupost! Naravno da to možete spriječiti.
Poaroov glas bio je ozbiljan, dok je govorio:
- Razmislite, Hejstingse. Čovjek može uhvatiti ubojicu, to je
točno. Ali kako može spriječiti ubojstvo?
- Ali ako ste vi u pitanju i ako znate unaprijed... - nemoćno sam
zastao jer sam iznenada spoznao teškoće.
- Shvatili ste. Nije to tako jednostavno. Postoje zapravo samo tri
mogućnosti. Prva je upozoriti žrtvu. Opomenuti je da bude oprezna.
To nije uvijek uspješno, jer je neke ljude nevjerojatno teško uvjeriti
da im prijeti smrtna opasnost osobito od nekoga tko im je blizak i
drag. Ogorčeno odbijaju da to povjeruju. Drugi način je upozoriti
ubojicu. Diskretno mu najaviti: znam vaše namjere. Ako taj i taj
umre, prijatelju, sigurno ćete biti obješeni. To je obično mnogo
uspješnije, ali čak i to nije sasvim siguran način. Zato što su ubojice
najtaštiji ljudi na svijetu. Ubojica je uvijek pametniji nego bilo tko
drugi - nikad nitko neće posumnjati u nju ili njega - policija će se
sasvim zbuniti. Zbog toga će on (ili ona) ipak ići svojim putem i ti
ćeš imati jedino zadovolstvo da ih poslije objesiš.
Zastao je i rekao zamišljeno: - Dva puta sam u svom životu
upozorio ubojicu - jedanput u Egiptu, drugi put negdje drugdje. U
oba slučaja kriminalac je odlučio da ubije. Tako može biti i ovaj put.
- Rekli ste da postoji i treća mogućnost - podsjetio sam ga.
- Ah, da. Za nju čovjek mora biti krajnje mudar. Morate biti
potpuno sigurni kako će se i kada to dogoditi i morate se pojaviti u
pravom trenutku. Morate uhvatiti ubojicu, ako ne na samom djelu,

17
onda u pripremama koje ne dopuštaju bilo kakvu sumnju u njegove
namjere.
- Uvjeravam vas - nastavio je Poaro - to je vrlo teško i delikatno
i uopće ne jamči uspjeh. Mogu biti samouvjeren i uobražen, ali toliko
ipak nisam.
- Koju ćete metodu upotrijebiti ovaj put?
- Vjerojatno sve tri. Prva je najteža.
- Zašto? Meni se čini da je najlakša.
- I jest, ako poznajete buduću žrtvu. Ali zar ne shvaćate,
Hejstingse, ja ne znam tko je žrtva?
- Što?
Uzviknuo sam to bez razmišljanja. I tek tada sam shvatio
teškoću položaja. Sigurno je bila neka veza u toj seriji zločina, ali mi
nismo znali koja. A bez toga nismo mogli znati tko je ugrožen.
Poaro je kimnuo, kao da je na mom licu vidio da sam shvatio
teškoću položaja.
- Vidite, prijatelju, to nije tako lako.
- Nije - potvrdio sam. - Shvaćam, vi do sada niste mogli naći
vezu među svim tim slučajevima.
- Ništa - odmahnuo je glavom Poaro.
Ponovo sam razmišljao. U zločinima A, B i C morali smo se
baviti s nećim što je sugeriralo na abecedni red, iako se to zapravo
pretvorilo u nešto sasvim drugo.
- Sasvim ste sigurni da nije u pitanju novac, ništa slično onom
što ste otkrili u slučaju Evelin Karlajl? - upitao sam.
- Nema. Možete biti sasvim sigurni, dragi moj Hejstingse, da
sam prvo to ispitao.
To je bila istina. Poaro bi uvijek najprije posumnjao u pohlepu
za novcem.
Nastavio sam razmišljati. Možda neka osveta? To bi više
odgovaralo činjenicama, ali ipak nisam, otkrio nikakvu međusobnu
povezanost. Prisjetio sam se priče koju sam pročitao u seriji o
besmislenim ubojstvima ključ je bio u tome što su sve žrtve bile
članovi suda, a ubojica je bio čovjek kojeg su oni osudili. Nešto me

18
upozoravalo da bi tako moglo biti i u ovom slučaju. Ali bilo mi je
neugodno i zadržao sam tu misao za sebe.
- I sad mi recite tko je X? - upitao sam umjesto toga.
Na moje zaprepaštenje, Poaro je odlučno odmahnuo glavom.
- To vam neću reći.
- Glupost. Zašto ne?
- Zato što ste vi, mon cher, još isti stari Hejstings - zažmirkao je
očima Poaro. - Vaše je lice kao otvorena knjiga. Ne želim, da se dok
sjedite, gledajući u X-a na vašem licu jasno čita: ovaj je ubojica.
- Ako treba, mogu se pretvarati.
- Kad se pokušate pretvarati, još je gore. Ne, ne, mon ami, nas
dvojica moramo ostati sasvim nesapaženi. Sve dok ne dođe pravi
trenutak.
- Tvrdoglavi stari đavle, dobro se sjećam... - zastao sam, jer se
čulo kucanje na vratima.
- Uđite - pozvao je Poaro.
I ušla je moja kćer Džudit.
Volio bih opisati Džudit, ali to mi nikad nije polazilo za rukom.
Džudit je visoka, stasita djevojka, ima ravne tamne obrve i vrlo
lijepu liniju brade i usta, hladna u svojoj ozbiljnosti. Vrlo je ponosna
i pomalo prezriva, čini mi se da oko nje uvijek zrači nešto što
opominje na tragediju.
Džudit nije ušla i poljubila me - ne ona nije bila takva. Samo se
nasmiješila i rekla: - Zdravo, oče.
Osmijeh joj je bio stidljiv i pomalo zbunjen, ali sam osjetio da
joj je, usprkos tome što to nije pokazivala, drago što me vidi.
- Dakle, stigao sam - kazao sam osjećajući se glupo, kao što se
obično osjećam pred mladima.
- Vrlo pametno od tebe, dragi - rekla je Džudit.
- Opisao sam mu kuhinju - kazao je Poaro.
- Je'l jako loša? - upitala je Džudit.
- Ne bi to trebala pitati, dijete. Znači da ne misliš ni na što drugo
osim na testove i mikroskop? Tvoj srednji prst sasvim je plav od

19
metilnog alkohola. Neće biti dobro za tvog muža, ako se ne
zainteresiraš za njegov želudac.
- Usuđujem se reći da neću imati muža.
- Naravno da ćeš ga imati. Zašto te onda bon Dieu stvorio?
- Za mnoge stvari, nadam se - odgovorila je Džudit
- Le marriage prije svega.
- Vrlo dobro - slegla je ramenima Džudit. - Naći ćete mi dobrog
muza i ja ću se pažljivo brinuti o njegovu želucu.
- Ona mi se ruga - požalio se Poaro. - Jednoga dana će shvatiti
da sam ja mudar, stari čovjek.
Ponovo se čulo kucanje na vratima i ušao je doktor Franklin. Bio
je to visok čovjek od trideset i pet godina, s odlučnim ustima,
crvenom kosom i jasnim plavim očima. Bio je nevjerojatno nespretan
i zbog svoje rastresenosti neprestano je upadao u neprilike.
I ovaj put je naletio na naslon Poaroova stolca i napola
okrenuvši glavu automatski je promrmljao: - Oprostite.
Htio sam se nasmijati, ali Džudit je ostala ozbiljna. Pretpostavio
sam da se sasvim navikla na te stvari.
- Sjećate se mog oca? - upitala je Džudit.
Doktor Franklin se zagledao, nervozno zatreptao očima i odmah
ispružio ruku, govoreći nespretno:
- Naravno, naravno, kako ste? Čuo sam da dolazite. - Okrenuo se
Džuditi. - Što misliš, trebamo li se presvui? Ako ne trebamo, mogli
bismo malo nastaviti nakon večere. Ako priredimo još nekoliko tih
stakalaca...
- Ne - prekinula ga je Džudit - želim razgovarati s ocem.
- Da. Naravno. - Iznenada se nasmiješio i počeo se poput
dječaka ispričavati. - Žao mi je... upao sam tako bezobzirno. To je
naprosto neoprostivo zaista sam neotesan. Oprostite mi.
Sat je počeo otkucavati ure i Franklin ga je žurno pogledao.
- Bože, zar je zaista tako kasno? Obećao sam Barbari da ću joj
čitati prije večere.
Nasmiješio nam se i požurio van, udarivši u dovratak.
- Kako je gospođa Franklin? - upitao sam.

20
 - Prilično loše - odgovorila je Džudit.
- Vrlo je tužno što je tako nemoćna - kazao sam.
- Doktor je očajan - rekla je Džudit. - On voli zdrave ljude.
- Kako ste vi mladi teški! - uzviknuo sam.
- Samo iznosim činjenice - odgovorila je hladno.
- Ipak dobri doktor žuri da joj čita - branio ga je Poaro.
- Vrlo glupo - primjetila je Džudit. - I bolničarka joj može isto
dobro čitati, ako to ona želi. Prezirala bih svakoga tko bi mi glasno
čitao.
- Dobro, dobro, ukusi su različiti - umirivao sam je.
- Ona je vrlo glupa - i dalje se ljutila Džudit.
- No, mon enfant, ne bih se s tobom složio usprotivio se Poaro.
- Ne čita nikad nita drugo osim najjeftinijih romana. Uopće je ne
zanima njegov posao. Neprestano govorio o svom zdravlju.
- Ipak tvrdim, drago dijete, da ona razmišlja o stvarima o kojima
ti nemaš pojma - nije popuštao Poaro.
- Vrlo je ženstvena - rekla je Džudit. - Neprestano mu guguće i
prede. Mislim da se i vama sviđaju takve žene, ujače Herkul.
- Ni govora - rekao sam. - On voli krupne i blistave žene, na
primjer Ruskinje.
- Tako vi mene odajete, Hejstingse? Tvoj otac, Džudit, uvijek je
bio slab prema kestenjastoj kosi. Zbog nje je često upadao u
neprilike.
Džudit se smiješila obojici.
- Kakav ste vi smješan par.
- Moram se raspakirati, a možda bih se prije večere mogao i
okupati.
Poaro je pritisnuo zvonce koje mu je bilo nadomak ruke i uskoro
je ušao njegov sobar. Iznenadio sam se kad sam vidio da tog čovjeka
uopće ne poznajem.
- Kako? Gdje je Džordž?
Sobar Džordž je dugo godina bio kod Poaroa.

21
 - Džordž se vratio porodici. Bolestan mu je otac. Nadam se da će
mi se jednom vratiti. U međuvremenu - nasmiješio se novom sobaru
Kertis pazi na mene.
Kertis se odano nasmiješio. Bio je to jak čovjek priglupo
volovskog lica.
Kad sam izlazio iz sobe, primijetio sam kako je Poaro pažljivo
zaključao kutiju s tajnim papirima. Dok sam prelazio preko hodnika
u svoju sobu, u glavi mi je vladala prava zbrka.

22
 Četvrto poglavlje

Te sam se večeri osjećao vrlo čudno, činilo mi se da je cijeli

život postao nestvaran.
Nekoliko puta, dok sam se oblačio, pitao sam se nije li Poaro sve
to izmislio? Na kraju, on je star čovjek uništena zdravlja. Mogao je
tvrditi da je njegov um još bistar, ali je li to zaista tako? Cijeli je
život proveo istražujući zločine.
Zar bi bilo čudno kad bi sad vidio zločin i tamo gdje ga nema?
Ogorčiavalo ga je prisilno mirovanje, što bi bilo normalnije nego da
je sam sebi izmislio novi lov na čovjeka? Izabrao je nekoliko
događaja iz novina i otkrio u njima nešto čega nije bilo - skrivenu
figuru suludog masovnog ubojice. Sve je govorilo da je gospođa
Etherington zaista ubila svog muža, radnik je ubio svoju ženu, mlada
žena je dala tetki preveliku dozu morfija, ljubomorna žena riješila se
muža kao što je i prijetila, a luda usidjelica zaista je počinila zločin
koji je i priznala. Zapravo, svi su ti zločini, čini se, bili upravo takvi
kakvim su i prikazani.
Prema Poaroovoj teoriji, sve je to bio samo privid i ja sam mu
morao vjerovati. Poaro je rekao da se priprema ubojstvo. Kao i prije
Stiles će biti kuća zločina.
Vrijeme će pokazati je li to istina, ali ako je istina, moramo se
pripremiti za taj događaj.
Što je najvažnije, Poaro, zna tko je ubojica, a ja ne znam.
Što sam više razmišljao o tome, sve sam se više ljutio. Zaista je
to bilo prokleto drsko od Poaroa. Želio je moju suradnju, a ipak nije
imao povjerenja u mene!
Zašto? On je rekao razlog svakako vrlo banalan. Već su me
umorile te glupe šale na račun moje naivne otvorenosti. Mogu čuvati
tajnu kao i svatko drugi. Poaro je uvijek tvrdio kako svatko može
pročitati moje misli. Da me ne bi uvrijedio, govorio je kako u meni
uvijek prevlada poštenje, koje se užasava svih prijevara!

23
 Naravno, razmišljao sam, ako je sve to proizvod Poaroove
mašte, njegova uzdržljivost mogla se lako objasniti.
Nisam došao ni do kakvog zaključka kad se oglasio gong i ja
sam sišao na večeru spreman da otkrijem Poaroova mističnog X-a.
Tog trenutka sam vjerovao u sve što je rekao Poaro. Ispod ovog
krova bio je čovjek, koji je već pet puta ubio i koji se spremao da
ubije ponovo. Tko je on?
U salonu prije ulaska u blagovaonicu predstavljeni su mi
gospođica Kol i major Alerton. Prva je bila visoka, lijepa žena od
trideset tri ili trideset četiri godine. Major Alerton odmah mi se nije
dopao. Bio je to čovjek dobra izgleda u ranim četrdesetim godinama,
širokih ramena, bronzana lica, razgovorljiv, a većina onog što bi
rekao imalo je dvojako značenje. Vrećice ispod očiju svjedočile su o
razuzdanom životu. Vjerojatno luta okolo, mnogo pije i ljubaka sa
ženama.
Kako sam zapazio, stari pukovnik Lutrel također ga nije volio, a
i Bojd Karington ukočeno se držao prema njemu. Naprotiv, kod žena
imao veliki uspjeh. Gospođa Lutrel mu je oduševljeno cvrkutala, dok
joj je on nemarno laskao jedva skrivajući neskromnost. Bio sam ljut
kad sam vidio da Džudit također uživa u njegovu društvu, nastojeći
da razgovara s njim. Zašto se najgori tip muškarca uvijek svidi
najljepšoj ženi. Već dugo me mučilo to pitanje. Instinktivno sam
znao da je Alerton ništarija - devet od deset muškaraca u tome bi se
složilo sa mnom. Ali devet ili možda svih deset žena odmah bi se
oduševilo njime.
Kad smo se smjestili za stol i dok su nam posluživali tanjure
pune bijele ljepljive tekućine prelazio sam očima po cijelom društvu.
Ako je Poaro imao pravo, jedan od ovih ljudi bio je opasni
ubojica vjerojatno i luđak.
Poaro to nije zapravo rekao, ali pretpostavljao sam da je X
vjerojatno muškarac.
Tko bi to mogao biti od ovih ljudi?
Svakako ne stari pukovnik Lutrel, koji se ne umije oduprijeti ni
svojoj ženi. Norton, čovjek kojeg sam susreo kako zuri iz zgrade sa

24
dalekozorom? Nije mi izgledao kao zločinac. Doimao se kao prijatan
čovjek, prilično nedjelotvoran. Naravno, rekao sam sebi, mnoge su
ubojice bili mali beznačajni ljudi upravo su zločinom željeli dokazati
svoju snagu. Oni zamjeraju što ih ljudi potcjenjuju. Norton bi mogao
biti taj tip ubojice Ali što je s njegovim oduševljenjem za ptice?
Uvijek sam vjerovao da je ljubav prema prirodi osnovni znak
čovjekova zdravlja.
Bojd Karington? Izvan svake sumnje. Čovjek poznat u svijetu.
Izvrstan sportaš, administrator, čovjek kojeg svi vole i poštuju.
Franklina sam također odbacio. Znao sam koliko ga Džudit poštuje i
kako mu se divi,
Došao sam do majora Alertona. Odmah sam ga procijenio. Vrlo
opak čovjek. Spreman da prevari i rođenu majku. I sve to uz
šarmantan osmijeh. Upravo je pričao neku priču o vlastitom porazu i
kod svih izazvao smijeh i simpatije pokajničkim šalama na vlastiti
račun.
Ako je Alerton bio X, zaključio sam, njegovi su zločini
počinjeni iz neke koristi.
Istina, Poaro nije određeno rekao da je X muškarac. Razmišljao
sam o gospođici Kol. Bila je rastresena i nemirna, očito je nervozna
žena. Bila je lijepa. Ipak, doimala se sasvim normalno. Ona, gospođa
Lutrel i Džudit bile su jedine žene za večerom. Gospođa Franklin je
večerala gore u sobi, a njena bolničarka jest će poslije nas.
Poslije večere stajao sam kraj prozora u salonu, gledajući u vrt.
Sjetio sam se vremena kad sam ugledao mladu crvenokosu Cynthiju
Murdoch kako trči preko ovog travnjaka. Kako je bila dražesna u
svojoj bijeloj haljini.
Izgubljen u mislima iz prošlosti, trgnuo sam se kad me Džudit
ispod ruke povela na terasu.
- Što se dogodilo? - kratko je upitala.
- Dogodilo? Na što misliš? - iznenadio sam se.
- Cijelo si vrijeme bio tako čudan. Zašto si za vrijeme večere
zurio u ljude?

25
 Naljutio sam se. Nisam imao pojma da su me toliko prevladali
osjećaji.
- Ozbiljno? Razmišljao sam o prošlosti. Sigurno sam vidio
duhove.
- Pa da, naravno, bio si ovdje još kao mladić. Ovdje su ubili
jednu staru ženu.
- Otrovali su je strihninom.
- Je li bila lijepa ili ružna?
Razmišljao sam o pitanju.
- Bila je vrlo draga žena - odgovorio sam polako. - Velikodušna.
Vrlo milosrdna.
- Milosrdna velikodušnost! - uzviknula je prezrivo. Zatim je
postavila čudno pitanje.
- Da li su ovdje ljudi bili sretni?
Ne, oni nisu bili sretni. To sam dobro znao.
- Nisu - odgovorio sam.
- Zašto?
- Zato što su se osjećali kao zatvorenici. Gospođa Ingelthorp je
imala sav novac i ona ga je razdijelila. Njena pastorčad nije mogla
živjeti po svome.
Čuo sam kako je Džudit uzdahnula. Stisnula je moju ruku.
- To je pokvareno, pokvareno. Zloupotreba sile. To se ne bi
smjelo dopustiti. Stari, bolesni ljudi ne bi smjeli imati u rukama moć
da upravljaju životima mladih i snažnih. Da ih drže vezane,
izjedajući ih, trošeći njihovu snagu. To je sebično.
- Stani, nemaju samo mlađi taj monopol - prekinuo sam je suho.
- Znam, oče, ti misliš da smo mi mladi sebični. Vjerojatno i
jesmo, ali to je čista sebičnost. Na kraju, mi samo želimo ono što
nam pripada, ne želimo da itko išta radi za nas, ne želimo od ljudi
napraviti robove.
- Ne, vi ih samo pregazite, ako vam se nađu na putu.
Džudit mi je stisnula ruku.
- Ne budi tako oštar! Ja baš i ne gazim a i ti nikad nisi pokušao
upravljati našim životima. Mi smo ti zbog toga zahvalni.

26
 - Bojim se da bih to želio - kazao sam iskreno. - Vaša je majka
insistirala da vam se dopusti da pravite vlastite greške.
Džudit je ponovo stisnula moju ruku.
- Znam. Ti bi želio da kvocaš oko nas kao kokoš. Mrzim
kvocanje. Ali ti se slažeš sa mnom da je koristan život vredniji od
nekorisnoga, zar ne?
- To se ponekad događa - složio sam se. - Ali nema potrebe za
drastičnim mjerama. To samo ovisi o tome kad tko želi otići.
- Da, je li to tako?
Ton joj je bio tako žestok da sam je zaprepašteno pogledao. Bilo
je previše mračno da bih jasno vidio njeno lice. Nastavila je tiho i
zabrinuto.
- Sve je to tako teško, financijska ovisnost, osjećaj odgovornosti,
strah da ne povrijediš nekog tko te voli. A neki ljudi su tako
beskrupulozni, oni znaju kako treba da igraju. Neki su ljudi kao
pijavice.
- Draga moja Džudit! - uzviknuo sam, osupnut žestinom njenog
glasa.
Učinilo mi se da je primijetila kako je bila preoštra. Nasmijala se
i izvukla ruku iz moje.
- Bila sam žestoka? To je zato što sam se uzbudila. Vidiš, znam
jedan slučaj Jedan je starac bio grozan tiranin. I kad je netko bio
dovoljno hrabar da prereže čvor i oslobodi ljude koje je voljela, oni
su je proglasili ludom. Ludom? To je bilo najpametnije i najhrabrije,
djelo koje je netko uradio.
Pogodila me užasna podudarnost. Nedavno sam čuo nešto
slično? Gdje?
- Džudit, - upitao sam oštro, - o kojem to slučaju govoriš?
- O ti ga ne poznaješ. Neki prijatelji Franklinovih. Starac se zvao
Ličfild. Bio je prilično bogat i kinjio je svoje nesretne kćeri. Nikad
im nije dopuštao da izlaze ili bilo koga vide. Zaista je bio lud, ali ne i
prema medicinskim mjerilima.
- I najstarija kćer ga je ubila? - rekao sam.

27
 - Sigurno si čitao o tome? Ti bi to nazvao ubojstvom ali to nije
počinila zbog sebe. Margaret Litchfield otišla je ravno na policiju i
prijavila se. Mislim da je bila vrlo hrabra. Ja ne bih imala takve
hrabrosti.
- Hrabrosti da se predaš ili hrabrosti da počiniš zločin?
- Oboje.
- Drago mi je što to čujem, - kazao sam ozbiljno. - Ne volim
slušati kako govoriš da je neko ubojstvo opravdano. - Zastao sam i
dodao: - Što doktor Franklin misli o tome.
- Misli da je to zaslužio - rekla je Džudit. - Znaš, oče, neki ljudi
zaista traže da budu ubijeni.
- Džudit, neću da govoriš tako. Tko ti je usadio takve ideje?
- Nitko.
- Dopusti da ti kažem da je sve to vrlo opasna glupost.
- Znam. Ostavimo to. - Zastala je. - Došla sam, zapravo, da ti
predani poruku gospođe Franklin. Željela bi te vidjeti, ako možeš
doći u njenu sobu.
- Bit će mi drago. Žao mi je što se osjećala previše loše da siđe
na večeru.
- Nije njoj ništa - bezosjećajno je rekla Džudit. - Samo pravi
zbrku.
- Mladi su zaista nemilosrdni.

28
 Peto poglavlje

Gospođu Franklin susreo sam samo jedanput. Bila je to žena

tridesetih godina, s licem madone. Velike smeđe oči, kosa
razdijeljena po sredini i dugo nježno lice. Bila je vrlo krhka, a koža je
bila prozirna.
Ležala je na ležaljci, podbočena jastucima u vrlo otmjenom
negližeu.
Franklin i Bojd Karington pili su kod nje kavu. Gospođa
Franklin pozdravila me ispruženom rukom i osmijehom.
- Kako mi je drago što ste došli, kapetane Hejstingse. To je
zaista dobro za Džudit. To dijete previše radi.
- Usprkos tome izgleda vrlo dobro - rekao sam, prihvaćajući
njeznu ruku.
- Da, sretna je - uzdahnula je Barbara Franklin. Kako joj
zavidim. Ona ne zna što je bolest, što vi mislite, sestro? Oh!
Dopustite da vas upoznam. To je sestra Krejven, koja je jako, jako
dobra prema meni. Ne znam što bih bez nje. Njeguje me kao dijete.
Sestra Krejven bila je visoka žena dobra izgleda, lijepe boje i
divne glave s crvenom kosom. Primijetio sam njene duge i bijele
ruke sasvim različite od ruku koje sam viđao u sestara u bolnici. Vrlo
šutljiva djevojka, ponekad uopće nije odgovarala. Sad nije čak ni
pomakla glavu.
- Zaista - nastavila je gospođa Franklin. - Džon previše umara tu
jadnu djevojku. On je tako nemilosrdan. Ti si nemilosrdan, Džone!
Njen muž je stajao kraj prozora i gledao van. Zviždukao je neku
veselu melodiju i zveckao sitnišem u džepu.
- Što si kazala, Barbara? - upitao je začuđeno.
- Rekla sam da bez milosti umaraš Džudit Hejstings. Sad je
kapetan Hejstings ovdje i nas ćemo se dvoje udružiti da te spriječimo
u tome.
Franklin nije imao smisla za šalu. Zabrinuto se okrenuo prema
Džuditi.

29
 - Morate mi reći, ako pretjeram - promrmljao je.
- Oni samo pokušavaju biti zabavni - umirila ga je Džudit. - Ali
kad već govorimo o poslu, željela bih vas upitati o boji za drugo
stakalce, znate, ono koje...
- Da, da - uzvratio je sa žarom. - Ako vam nije teško, hajdemo
dolje u laboratorij. Želio bih biti sasvim siguran.
U razgovoru su izišli iz sobe.
Barbara Franklin se naslonila na jastuke i uzdahnula. Sestra
Krejven iznenada je nezadovoljno rekla: - Mislim da je gospođica
Hejstings zapravo nemilosrdna.
- Tako sam beskorisna! - ponovo je uzdahnula gospođa Franklin.
- Znam da bih se morala zanimati za Džonov rad, ali jednostavno ne
mogu.
- Gluposti, Babs - prekinuo ju je Bojd Karington. - Ti si u redu.
Ne zabrinjavaj se.
- Dragi Bille, ali brinem se. Tako sam nesigurna u sebe. Sve je to
tako teško, ne mogu se toga osloboditi. Sve je to prljavo. Zamorci i
štakori i sve ostalo. - Stresla se. - Znam da je to glupo. Ali osjećam
se tako bolesno. Želim misliti na lijepe, sretne stvari na ptice i
cvijeće i dječju igru. Ti to znaš, Bili.
Prišao je i uhvatio njenu ruku. Dok ju je, gledao njegovo je lice
postalo vrlo nježno. Bilo je to čudno jer je Bojd Karington bio izrazit
muškarac.
- Nisi se mnogo promijenila od svoje sedamnaeste, Babs - rekao
je. - Sjećaš li se svoje vrtne kućice, pojila za ptice i kokosa?
Okrenuo se prema meni.
- Barbara i ja smo stari drugovi iz djetinjstva.
- Stari drugovi iz igre - pobunila se.
- Nisam zaboravio da si ti petnaest godina mlađa od mene. Ali ja
sam se igrao s tobom dok si bila malešna. Ja sam bio mladić i nosio
sam te na leđima, draga moja. A kad sam poslije vratio kući, ugledao
sam prekrasnu mladu damu. Upravo tad si prvi put izišla u društvo. I
ja sam te vodio na igralište za golf i učio te igrati. Sjećaš li se?
- Bille, zar misliš da sam zaboravila?

30
 - Moji su roditelji živjeli ovdje - objasnila mi je ona. - A Bili je
posjećivao ujaka Ser Everarda u Knatonu.
- Kakav je to mauzolej - rekao je Bojd Karington. Ponekad
poželim da oživim to mjesto.
- To bi se moglo lako učiniti, Bille.
- Tako je, Babs, ali nezgoda je u tome što ja nemam ideje. Za to
je potrebna žena.
- Rekla sam da ću ti doći i pomoći. Mislim to ozbiljno.
Ser Vilijam je sa sumnjim pogledao sestru Krejven.
- Ako si dovolno jaka, mogao bih te odvesti. Što vi mislite o
tome, sestro?
- Da, Ser Vilijame. Mislim da bi to prijalo gospođi Franklin ako
bude pažljiva i ne pretjera.
- Znači to je dogovoreno - kazao je Bojd Karington. - A sad
lijepo spavaj. Odmori se za sutrašnji dan.
Obojica smo zaželjeli laku noć gospođi i izišli zajedno. Kad smo
silazili niz stepenice, Bojd Karington rekao je oporo:
- Ne možete ni zamisliti kako je bila ljupka u sedamnaestoj
godini. Vratio sam se kući iz Burme. Znate, ondje mi je umrla žena.
Nije važno, reći ću vam da sam izgubio glavu zbog nje. Udala se za
Franklina tri ili četiri godine poslije toga. To nije sretan brak.
Uvjeren sam da je to uzrok njene bolesti. Taj je čovjek ne razumije i
ne cijeni je. Ona je vrlo osjetljiva. Sve su njene smetnje na nervnoj
bazi. Izvedite je, zabavite je, zainteresirajte i ona je potpuno drukčija
ličnost. Ali taj prokleti luđak neprestano zuri u epruvete, proučava
stanovnike i kulturu zapadne Afrike.
Ljutito je odmahnuo rukom.
Mislio sam da vjerojatno ima nešto u tome što je rekao. Ipak
iznenadilo me da je Bojda Karingtona privukla gospođa Franklin,
tako bolešljiva ličnost, iako lijepa i nježna. Bojd Karington je bio pun
života i činilo mi se da bi bio nestrpljiv s neurotičnim bolesnikom.
Ipak, Barbara Franklin je sigurno bila lijepa djevojka, a u mnogim
muškarcima, posebno idealistima kakav je bio Bojd Karington, prvi
su dojmovi vrlo duboki i teško ih je izbrisati.

31
 Dolje nas je susrela gospođa Lutrel i predložila nam da igramo
bridž. Ispričao sam se, rekavši da se želim pridružiti Poarou.
Svog sam prijatelja zatekao u krevetu. Kertis se kretao po sobi,
uređujući je, ali je odmah izišao, zatvorivši vrata za sobom.
- Vi i vaš prokleti običaj da čuvate stvari za sebe! - potužio sam
mu se. - Cijelu sam večer pokušavao otkriti tko je X.
- Sigurno ste zbog toga bili rastreseni - primijetio je moj
prijatelj. - Zar nitko nije zapazio da ste odsutni duhom i pitao vas što
se dogodilo?
Pocrvenio sam, sjetivši se Džuditina pitanja.
Poaro je vidio moju zbunjenost i na njegovu se licu pojavio
podrugljiv smiješak. Ipak nije ništa rekao.
- I što ste zaključili? - upitao je.
- Hoćete li mi reći, ako pogodim?
- Ni govora.
- Razmišljao sam o Nortonu.
Poaroovo se lice nije promijenilo.
- Ne, nemam ništa protiv njega. Vjerojatno me zainteresirao zato
što je drukčiji od ostalih. Osim toga, on je neupadljiv. Čini mi se da
bi ubojica za kojim tragamo trebao biti neupadljiv.
- To je istina. Ali ima mnogo više načina da čovjek bude
neupadljiv nego što vi mislite.
- Kako to mislite?
- Kad opaki stranac stigne negdje nekoliko dana prije ubojstva,
bez nekog određenog razloga, odmah će ga primijetiti. Bilo bi bolje
kad bi stranac bio neka nevažna ličnost, zauzeta nekim bezopasnim
sportom, recimo ribolovom.
- Ili promatranjem ptica - složio sam se.
- Da, ali to je upravo ono što sam i ja rekao. S druge strane -
nastavio je Poaro - može čak biti bolje ako je ubojica već poznata
ličnost. Mogao bi, recimo, biti mesar. To bi imalo još neke prednosti,
jer na mesaru nitko ne bi primijetio krvave mrlje.
- Vi ste smiješni! Svatko bi znao da se mesar posvadio s
pekarom.

32
 - Ne bi, ako bi mesar postao mesar samo zato da bi mogao ubiti
pekara, čovjek uvijek mora gledati i korak unatrag.
Pazljivo sam ga promatrao, pokušavajući dokučiti ne krije li se
možda u tim riječima neki nagovještaj. Ako one znače nešto
određeno, onda bi se mogle odnositi na pukovnika Lutrela. Je li on
otvorio pansion s određenom namjerom, kako bi imao mogućnost da
ubije nekog od gostiju?
Poaro je lagano odmahnuo glavom.
- Na mojem licu nećete pročitati odgovor.
- Zaista ste luckasti, Poaro - uzdahnuo sam. - U svakom slučaju,
Norton nije jedini u kojeg sumnjam, što je s tim Attertonom?
- Ne sviđa vam se? - upitao je Poaro i dalje ravnodušna lica.
- Ne sviđa mi se.
- Smatrate ga opakim?
- Točno. Zar vi ne mislite tako?
- Svakako. Ženama je vrlo privlačan - polako je primijetio
Poaro.
- Kako žene mogu biti tako glupe!? - uzviknuo sam prezrivo. -
Što vide u tom tipu?
- Tko zna? Ali to je uvijek tako. Mauvais sujet uvijek su
privlačni ženama.
- Ali zašto?
Poaro je slegnuo ramenima.
- Vjerojatno vide nešto što mi ne vidimo.
- Ali što?
- Opasnost, možda svatko, prijatelju, traži malo opasnosti u
životu. Neki to nađu, recimo, u borbi s bikovima. Neki čitaju o tome.
Neki to nađu u filmovima. Ali siguran sam da prevelika sigurnost
nije u prirodi ljudskog bića. Muškarci nalaze opasnost u mnogim
stvarima žene su prisiljene da svoje opasnosti najčešće nalaze u
ljubavnim aferama. Zato one vjerojatno vole znak tigra - uvučene
pandže, varljiv skok. Odličnog čovjeka, koji će biti dobar muž
odbacuju.

33
 Nekoliko trenutaka razmišljao sam o tome u tišini, a zatim sam
se vratio na prijašnju temu.
- Znate, Poaro, lako ću otkriti tko je X. Najvažnije je saznati tko
poznaje sve ljude. Mislim ljude iz vaših pet slučajeva.
Iznio sam to pobjedonosno, ali Poaro me jedva pogledao.
- Nisam vas pozvao ovamo, Hejstingse, da bih gledao kako
nespretno i s naporom krčite put koji sam već prešao. Dopustite da
vam kažem da to nije tako jednostavno kako mislite. Četiri slučaja
dogodila su se u ovoj pokrajini. Ljudi koji su se okupili pod ovim
krovom nisu stranci koji su ovamo stigli nezavisno jedni od drugih.
To nije hotel u pravom smislu riječi. Lutrelovi su iz ovog kraja.
Stajali su loše, kupili su ovu kuću i počeli na sreću. Ljudi koji dolaze
ovamo njihovi su prijatelji, ili prijatelji njihovih prijatelja. Ser
Vilijam je nagovorio Franklinove. Oni su privukli Nortona, a
vjerojatno i gospođicu Kol, i tako dalje. To znači da postoji velika
mogućnost da određenu ličnost, koju poznaje jedan od tih ljudi,
poznaju i svi ostali. X-a je mogao namaniti bilo tko od njih. Uzmite
slučaj radnika Rigsa. Selo u kojem se dogodila tragedija nije daleko
od kuće ujaka Bojda Karingtona. Roditelji gospođe Franklin također
su zivjeli blizu. Krčmu u tom mjestu posjećuju mnogi turisti. Neki
prijatelji obitelji gospođe Franklin odsjeli su u njoj. Norton i
gospođica Kol mogli su također ondje odsjesti, a vjerojatno i jesu.
Ne, ne prijatelju. Molim vas, obećajte mi da nećete poduzimati te
nespretne pokušaje da otkrijete tu tajnu.
- Sve je to prokleto glupo. Osjećam da bih htio sve napustiti.
Kažem vam, Poaro, umoran sam od tih šala o mom licu na koje se
sve može pročitati. To nije smiješno.
- Jeste li sigurni da je to jedini razlog? - mirno je odgovorio
Poaro. - Zar ne shvaćate, prijatelju, da bi to moglo biti opasno? Zar
ne vidite da se brinem za vašu sigurnost?
Zaprepastio sam se. Do tog trenutka nisam na to ni pomislio.
Naravno to je, bila istina. Ako pametan i spretan ubojica, koji je već
počinio pet zločina, iznenada shvati činjenicu da za njim tragaju,
postat će opasno za onoga tko je na tragu.

34
 - Ali onda ste i vi i vi ste u opasnosti, Poaro - zabrinuo sam se.
Poaro je prezrivo odmahnuo rukom.
- Mogu paziti na sebe. Osim toga, zar nemam svog vjernog
čuvara da pazi na mene? Svog odanog Hejstingsa.

35
 Šesto poglavlje

Poaro je rano lijegao. Zato sam ga napustio i pošao dolje,

zaustavivši se da izmijenim koju riječ sa sobarom Kertisom.
Zapazio sam da je polako shvaćao, ali je bio pouzdan i
sposoban. Uz Poaroa je bio od njegova povratka iz Egipta.
Gospodarevo zdravlje, kako mi je rekao, bilo je prilično dobro, ali je
često imao opasne srčane napadaje i u posljednjih nekoliko mjeseci
srce mu je jako oslabilo. Kao stroj koji polako prestaje raditi.
Bio je to koristan i bogat život. Mogao je biti zadovoljan. Ipak
me žalostilo kako se moj stari prijatelj sad mora boriti za svaki dan
života. Čak i ovako obogaljen i slab, nije se predavao.
Silazio sam niz stepenice tužna srca. Jedva sam mogao zamisliti
život bez Poaroa.
U salonu su bili upravo završili jednu partiju i pozvali me da se
pridružim. Pomislio sam da bi me to moglo rastresti i prihvatio sam.
Bojd Karington je izišao i sjeo sam za stol s Nortonom, pukovnikom
i gospođom Lutrel.
- Što kažete, gospodine Nortone, hoćemo li nas dvoje opet
nastaviti zajedno? - upitala je gospođa Lutrel. - Bili smo vrlo
uspješni partneri.
Norton se zadovolno smiješio, ali je promrmljao da bi se igrači
trebali zamijeniti.
Gospođa Lutrel je to prihvatila, iako prilično nevoljko.
Norton i ja igrali smo protiv Lutrelovih. Primijetio sam da je
gospođa Lutrel zbog toga vrlo nezadovoljna. Grizla je usnicu,
praskala za svaku sitnicu i postala gruba, izgubivši svu svoju
privlačnost.
Uskoro sam otkrio zašto. Često sam poslije igrao s pukovnikom
Lutrelom i on zaista nije bio tako loš igrač. Kako bih to opisao, bio je
umjeren igrač, ali vrlo zaboravljiv. Zato je često pravio zaista velike
greške. A dok je igrao sa svojom ženom, neprestano je griješio. Očito
je bio nesiguran i zato je igrao triput gore nego obično. Gospođa

36
Lutrel je bila vrlo dobar igrač, iako vrlo neugodan suigrač. Grabila je
svaku priliku, zaobilazila je pravila ako je mogla ili ih isticala, kad
joj je to odgovaralo. Bila je nevjerojatno spretna da otkrije
protivnikove karte. Drugim riječima, igrala je da pobijedi.
Uskoro sam shvatio što je Poaro mislio kad je rekao da je ljuta
kao ocat. Za vrijeme kartanja savladavanja je nestalo i ona se rugala
svakoj pogreški jadnog supruga. Nortonu i meni bilo je vrlo
neugodno i bio sam sretan kad se partija završila.
Obojica smo se ispričala na račun kasnih sati. Kad smo malo
odmakli, Norton je nepromišljeno dao oduška svojim osjećajima.
- Velim vam, Hejstingse, to je grozno. Razljutilo me kako kinji
tog momka. I poniznost kojom on to prihvaća! Jadnik! U njemu
nema više ni traga od onog vatrenog indijskog pukovnika.
- Pst! - upozorio sam ga, bojeći se da bi ga pukovnik Lutrel
mogao čuti.
- Ma on više ništa ne čuje osim njenih zapovjedi.
- Ne bih se čudio ako je na kraju pokuša ubiti.
- Neće - odmahnuo je glavom Norton. - Skršila ga je. On će do
smrti govoriti: Da, draga, ne draga, žao mi je, draga, čupkajući
brkove i blejeći kao ovca. Ne bi uspio ni kad bi pokušao.
Žalosno sam kimnuo, jer mi se činilo da Norton govori istinu.
Zastali smo u predvorju i primijetio sam da su vrata prema vrtu
otvorena.
- Ne bismo li ih trebali zatvoriti? - upitao sam.
- Ovaj... - s oklijevanjem je kazao Norton - mislim da još nisu
svi u kući.
Iznenada sam posumnjao.
- Tko je vani?
- Vaša kćer. Mislim i Alerton.
Pokušao je to kazati nemarno, ali sjetivši se razgovora s
Poaroom, iznenada sam se osjetio vrlo neugodno.
Džudit i Alerton. Ali Džudit, moja pametna, mirna Džudit ne bi
pala pod utjecaj takvog čovjeka? Ona bi ga sigurno prozrela.

37
 Ponovio sam to sebi nekoliko puta, ali nemir nije nestao. Ležao
sam zatvorenih očiju i neprestano se prevrtao u krevetu.
Bila je to noć puna brige. Obuzelo me očajan osjećaj gubitka.
Kad bi barem bila živa moja draga Sinders. Toliko sam se godina
oslanjao na nju. Uvijek je znala postupati s djecom.
Bez nje sam se osjećao očajno bespomoćan. Na meni je ležala
odgovornost za njihovu sigurnost i sreću. Hoću li odgovoriti tom
zadatku? Da li sam bio mudar? Spoticao sam se, pravio greške. Ako
Džudit upropasti svoje izglede za sreću, ako bude patila?
U očajanju upalio sam svjetlo i sjeo.
Ovako ne smijem nastaviti. Moram zaspati.
Izišavši iz kreveta, otišao sam do umivaonika i sumnjičavo
pogledao u bočicu s aspirinima.
Ne, treba mi nešto jače od aspirina. Sjetio sam se da Poaro
vjerojatno ima neke pilule za spavanje. Prešao sam preko hodnika do
njegove sobe i zastao oklijevajući pred njegovim vratima. Bilo mi je
neprijatno da ga probudim.
Uto sam čuo korake i pogledao uzduž hodnika. Prema meni je
dolazio Alerton. Bilo je prilično mračno i dok mi nije prišao, nisam
mu mogao vidjeti lice. A kad mi se približio, sav sam se ukočio. Taj
se čovjek samozadovoljno smješkao, a meni se osmijeh nimalo nije
sviđao.
- Zdravo, Hejstingse, još ste na nogama?
- Ne mogu spavati - odgovorio sam kratko.
- Zar samo to? Odmah ćemo to srediti. Dođite k meni.
Slijedio sam ga u sobu, koja je bila pokraj moje.
- Ostali ste dugo - primijetio sam.
- Nikad ne liježem rano. Ne kad vani ima razonode. Čovjek ne
smije propustiti ove lijepe večeri.
Smijao se i ponovo mi se nije svidio taj smijeh.
Pošao sam za njim u kupaonicu. Otvorio je ormarić i izvadio
bočicu s tabletama.
- To je ono pravo. Spavat ćete kao zaklani, i snivati lijepe snove.
Prekrasni slumberyl!

38
 Zabrinulo me njegovo oduševljenje.
- Zar ne mislite da je to opasno? - upitao sam sumnjičavo.
- Jest ako ih uzmete previše. To je barbiturat koji nije toksičan
ako se uzme samo jedan.
Nasmiješio se i uglovi njegovih usana neprijatno su mu iskrivili
lice.
- Mislim da se ne bi mogli dobiti bez liječničkog recepta - rekao
sam.
- Ne bi. U svakom slučaju, vi ih ne biste dobili.
Mislim da sam bio glup, ali mi je izlijetjelo prije nego što sam
shvatio što govorim.
- Vi ste znali Etheringtona? upitao sam ga.
Odmah sam znao da sam pogodio. Pogled mu je postao oprezan
i hladan, a i glas je zazvučao napeto.
- Da, da znao sam Etheringtona. - Kako ništa nisam odgovorio,
nastavio je. - Etherington je uzimao drogu ali je pretjerao. Čovjek
mora znati kad mora prestati. On to nije znao. Njegova je žena zaista
imala sreću. Da simpatije sudaca nisu bile na njenoj strani, sigurno bi
je objesili.

Dao mi je dvije tablete.

- Jeste li dobro poznavali Etheringtona? - pitao je.
- Nisam - kazao sam iskreno.
Na trenutak se činilo da ne zna kako bi nastavio, onda se naglo
okrenuo i glasno nasmijao.
- Ha! Zabavan momak. Nije bio baš blistava duha, ali dobro smo
se zabavljali.
Zahvalio sam mu na tabletama i otišao u svoju sobu.
Kad sam ponovo legao i ugasio svjetlo, pitao sam se nisam li bio
glup.
Bio sam gotovo uvjeren da je Alerton taj X. A ja sam mu otkrio
kako sumnjam u njega.

39
 Sedmo poglavlje

Moje pripovijedanje o danima provedenim u Stajlsu mora biti

opširno. Kad razmišljam o tome, prisjećam se mnoštva razgovora
koji su mi se urezali u pamet.
Prije svega, vrlo brzo sam otkrio da je Hercule Poaro zaista
nemoćan. Vjerovao sam, kao što je rekao, da je njegov um još vrlo
bistar, ali fizički je bio tako slab da sam odmah shvatio kako će moja
uloga biti mnogo veća nego što sam pretpostavljao. Trebao sam biti
Poaroove oči i uši.
Istina, kad god bi bio lijep dan, Kertis bi svojeg gospodara
pažljivo donio dolje gdje su ga čekala njegova kolica. Tada bi odveo
Poaroa u vrt i izabrao tiho mjesto bez vjetra. U dane, kad je vrijeme
bilo nepovoljno, on bi ga dovezao u salon.
U salonu je razgovarao sa svakim tko bi naišao, ali to nije bilo
isto kao u vrijeme kad je Poaro mogao sam izabirati sugovornika. On
više nije mogao odabrati čovjeka s kojim je želio razgovarati.
Dan poslije mog dolaska Franklin me odveo u stari studio u vrtu,
koji je bio na brzinu preuređen u laboratorij. Odmah moram reći da
nisam znanstveno obrazovan. U opisu rada doktora Franklina,
vjerojatno ću upotrijebiti krive izraze i razljutiti one koji su dobro
upućeni u materiju.
Koliko sam kao laik mogao razabrati, Franklin je
eksperimentirao s različitim alkaloidima, koje je dobio iz
physostigma venenosuma. Shvatio sam nešto više slušajući jedan
razgovor između Franklina i Poaroa. Džudit, koja mi je pokušala to
objasniti, bila je, kao i svi gorljivi mladi ljudi, preopširna i samo me
još više zbunila. Pokušala mi je naučno objasniti alkaloide
physostigmine, eserine, physoveine i geneserine, a zatim je prešla na
supstancije s nemogućim imenima, kao prostigmin ili
demethilcarbonic ester od trihydroxipheyl trimethil lamonuma, i tako
dalje. Pokazalo se da je to ista stvar samo se do nje dolazi na drugi
način. Sve su to za mene bila španska sela. Izazvao sam Džuditin

40
gnjev kad sam upitao kakvo to dobro donosi čovječanstvu? Nema
pitanja koje više razbjesni učenjaka. Judith me ljutito pogledala i dala
se u dugo naučno objašnjavanje. Krajnji resultat bio je, kako sam sve
sabrao, da su određena plemena naroda zapadne Afrike pokazala
nevjerojatnu otpornost prema jednom uzročniku smrtne bolesti, koja
se zvala koliko se sjećam jordanitis. Prvi ju je otkrio neki entuzijast
dr Jordan. Bila je to vrlo rijetka tropska bolest koja je u bijelih ljudi
izazivala fatalne posljedice.
Raspalio sam Džudit kad sam primijetio kako bi bilo mnogo
mudrije pronaći lijek protiv te bolesti!
Džudit mi je bijesno objasnila da jedini cilj vrijedan obrazovanja
nije dobročinstvo prema ljudskoj rasi, nego napredovanje ljudskog
znanja
Promotrio sam neka stakalca kroz mikroskop, razgledao neke
fotografije stanovnika zapadne Afrike, bacio pogled na uspavanog
štakora u staklenom sandučiću i požurio na zrak.
Kao što sam rekao, mnogo više sam shvatio iz Franklinova
razgovora s Poaroom.
- Znate, Poaro, stvar je zanimljivija za vas nego za mene. Taj je
grah osuđen i mora se dokazati je li kriv ili nevin. Ta zapadnoafrička
plemena vjeruju slijepo ili su vjerovali da su postali mudri. Oni će to
svjesno žvakati uvjereni da će ih to ubiti ako su krivi, ili će ostati živi
ako su nevini.
- I tako oni umiru?
- Ne, ne umiru svi - kazao je Franklin. - To je ono što su
donedavno svi vjerovali. Mnogo toga sad uzbuđuje znanstvenike.
Ima dvije različite vrste tog graha, ali oni su tako slični da se teško
razlikuju. Oba sadrže physostigmin i geneserin, ali u drugim zrnima
mogu izolirati, ili barem mislim da mogu izolirati još jedan alkaloid i
djelovanje tog alkaloida neutralizira ostale. Druga zrna redovito se
žvaću na tajnom ritualu. I ljudi koji ih žvaću, nikad ne obolijevaju od
jordanitisa. Treća supstancija ima nevjerojatno djelovanje na mišićni
sistem, ali bez smrtonosnih posljedica. To je prokleto zanimljivo. Na
žalost, čisti alkaloid je vrlo nestabilan. Ipak, postižem rezultate. Ali

41
potrebno je još mnogo istraživanja. To je ono što treba učiniti. Da,
svakako treba. Dao bih dušu đavlu da... - naglo je zastao. I nacerio
se. - Oprostite, previše sam uzbuđen.
- Kao što kažete - umirivao ga je Poaro - to bi mnogo olakšalo
posao ljudima koji istražuju zločine. Lako bi otkrili tko je kriv, a tko
je nevin. Jednostavno bi im dali da žvaću taj grah.
- Da, ali vaše nevolje ne bi tu završile - upozorio me Franklin. -
Jer, zapravo, što je krivnja a što nevinost?
- Mislim da u to nema nikakve sumnje - primijetio sam.
- Kriteriji o zlu i dobru često su se mijenjali u toku stoljeća. Ono
što biste vi ispitivali bilo bi vjerojatno pitanje krivnje ili nevinosti. A
to zapravo nema nikakve vrijednosti.
- Kako to mislite?
- Dragi prijatelju, zamislite da čovjek smatra kako on ima pravo
da ubije diktatora, ili zelenaša, ili svodnika, ili bilo koga za koga
smatra da zaslužuje ljudski prezir. Vi ćete ga smatrati krivim, ali on
je uvjeren da je nevin, što bi tada mogao postići, grah?
- Ali mora postojati krivnja za ubojstva - pobunio sam se.
- Ima mnogo ljudi koje bih ja želio ubiti - veselo je kazao doktor
Franklin. - Ne biste mi vjerovali, ali bih poslije toga imao čistu
savjest. Ja mislim, znate, da bi osamdeset posto ljudi trebalo ukloniti.
Bilo bi nam mnogo bolje bez njih.
Ustao je i izišao, vedro zviždućući.
Zaprepašteno sam gledao za njim. Poaroov glas vratio me u
stvarnost.
- Dragi prijatelju, izgledate kao da ste ugledali zmijsko leglo.
Nadajmo se da naš prijatelj doktor neće ostvariti ono što je govorio.
- Ali ako pretpostavimo da hoće?
Odlučio sam da ipak moram upozoriti Džudit na Alertona.
Morao sam znati kako će ona reagirati. Znao sam da je ona
samosvjesna djevojka, sposobna da se brine sama za sebe, i nisam
očekivao da bi je uopće mogao privući čovijek kakav je bio Alerton.
Pretpostavljam da sam joj to spomenuo, jer sam želio da me
razuvjeri.

42
 Na žalost, nije bilo onako kako sam očekivao. Bio sam prilično
nespretan. Nema ničega goreg za mlade nego slušati savjete starijih.
Pokušavao sam da moje riječi zvuče bezbrižno. Mislim da nisam
uspio.
Džudit se odmah narogušila.
- Što je to? - upitala je. - Roditeljsko upozorenje na zločestog
vuka?
- Ne, ne Džudit, naravno da nije.
- Kladim se da ne voliš majora Alertona?
- Iskreno rečeno, ne volim. Zapravo mislim da ga ni ti ne voliš.
- Zašto ne bih?
- Pa, mislim da on nije tvoj tip?
- A kakav je moj tip?
Džudit me uvijek lako mogla uzbuditi. Oklijevao sam. Gledala
me s prezrivim osmijehom.
- Naravno, ti ga ne voliš. Ali meni se sviđa. Mislim da je vrlo
sposoban.
- Zabavan možda. - Trudio sam se da to kažem što mirnije.
- On je vrlo privlačan. Tako bi mislila svaka žena. Muškarci to,
naravno, ne vide.
- Oni to zaista ne vide. - Nastavio sam prilično nespretno. - Bila
si vani s njim prošle noći i bilo je vrlo kasno...
Nije mi dopustila da završim. Počela je oluja.
- Ti si, oče, zaista glup! Zar ne shvaćaš da se u svojim godinama
mogu sama brinuti o sebi. Odakle ti uopće pravo da nadzireš što
radim i koga biram za prijatelja. To je besmisleno miješanje u živote
djece, koje me naprosto razbjesni. Ja te mnogo volim ali ja sam
odrasla žena i moj život je samo moj. Nemoj početi od sebe praviti
ludu.
Tako me pogodila da sam ostao bez riječi, a Džudit je brzo otišla
od mene.
Ostao sam s osjećajem da sam učinio više lošeg nego dobrog.
Stajao sam izgubljen u mislima kad me prenuo uzvik sestre
Krejven.

43
 - Dajem peni za vaše misli, kapetane Hejstings.
Bio sam sretan što me prekinula u razmišljanju.
Sestra Krejven je zaista bila zgodna žena. Ponašala se malo
preslobodno, ali je bila ugodna i inteligentna.
Upravo je smjestila svoju bolesnicu na sunčano mjesto nedaleko
od laboratorija.
- Gospođu Franklin zanima posao njenog muža? - upitao sam.
- Oh, to je previše naučno za nju - odmahnula je glavom. -
Znate, kapetane Hejstingse, ona uopće nije prava žena.
- Ne bih to rekao.
- Posao doktora Franklina može zanimati samo nekog tko nešto
zna o medicini. On je zaista vrlo pametan čovjek. Genijalan. Jadnik,
tako mi ga je žao.
- Žao?
- Da. Često sam vidjela slične slučajeve. Oženio je krivu ženu.
- Mislite da ona nije za njega?
- A vi to ne mislite? Oni nemaju uopće ničeg zajedničkog.
- Čini se da je vrlo voli. Tako je obziran prema njoj i želi
udovoljiti svakoj njenoj želji.
- Ona to iskorištava - nasmijala se sestra.
- Mislite da ona iskorištava svoju bolest? - upitao sam začuđeno.
- Sve što njeno veličanstvo poželi, to se ostvari. Neke su takve
žene vrlo mudre. Ako im se itko protivi, one jednostavno legnu i
razbole se, ili dobiju zivčani slom. Ali gospođa Franklin je mnogo
mudrija. Cijelu noć ne spava i ujutro je blijeda i iscrpljena.
- Ali ona je zaista bolesna? - upitao sam prilično zatečen.
Sestra Krejven čudno me pogledala.
- Da, da, naravno - odgovorila je suho i zatim je naglo
promijenila temu.
Upitala me je li istina da sam ovdje bio još za vrijeme prvog
rata.
- Da, to je istina.
- Tada se ovdje dogodilo umorstvo, zar ne? - upitala je tiho. -
Ubili su jednu staru damu?

44
 - Da.
- I vi ste u to vrijeme bili ovdje?
- Bio sam.
- To onda sve objašnjava?
- Objašnjava? Što?
Pogledala me iskosa.
- Atmosferu u mjestu. Zar to ne osjećate? Ja osjećam. Nešto nije
u redu, ako shvaćate što mislim.
Razmišljao sam. Je li to moguće? Može li nasilna smrt koja se
dogodila u određenom mjestu ostaviti tako duboke tragove da se to
osjeti i poslije toliko godina? Ljudi kažu da može. Je li Stajls nosio
tragove tog tako davnog događaja? Jesu li se ovdje, među tim
zidovima, u vrtovima zadržala sjećanja na ubojstvo i postajala sve
jača da bi došla do kulminacije u posljednjem činu. Zar ona još truju
zrak?
Sestra Krejven prekinula je iznenada moje misli rekavši:
- Jednom sam bila u kući u kojoj se dogodilo ubojstvo. Nikad to
nisam zaboravila. Nitko ne zaboravlja, znate. Stradao je jedan od
mojih bolesnika. Morala sam svjedočiti. To me vrlo uzbudilo. To je
neprijatno iskustvo za djevojku.
- Sigurno jest. Vjerujem vam.
Iza kuće pojavio se Bojd Karington. Kao obično, izgledao je kao
da je njegova zivahna ličnost odagnala sve sjene i brige. Bio je tako
velik, tako prirodan - jedan od onih dragih ljudi koji zrače vedrinom.
- Jutro, Hejstingse, jutro, sestro. Gdje je gospođa Franklin?
- Dobro jutro, Ser Vilijame. Gospođa Franklin je dolje na kraju
vrta ispod vrbe blizu laboratorija.
- A Franklin je pretpostavljam u laboratoriju?
- Jest, Ser Vilijame s gospođicom Hejstings.
- Sirotica. U ovakvo divno jutro zatvorena s tim zamorcima. Ne
smijete to dopustiti, Hejstingse.
- Gospođica Hejstings je sasvim sretna - brzo je upala sestra
Krejven. - Ona to voli i sigurno doktor ne može sam bez nje.

45
 - Ubogi momak - primijetio je Bojd Karington. - Kad bih ja
imao tako lijepu djevojku za asistenticu kao što je vaša kćer Džudit,
ja bih gledao nju, a ne zamorce.
To je bila šala koja se Džuditi nipošto ne bi dopala, ali sestra
Krejven glasno se nasmijala.
- Ser Vilijame, zaista ne smijete govoriti takve stvari! -
uzviknula je. - Svi mi znamo kakvi ste. Ali doktor Franklin je vrlo
ozbiljan sasvim je zanesen u svoj posao.
- Čini se da je njegova žena zauzela pravi položaj kako bi mogla
imati na oku muža. Uvjeren sam da je ljubomorna. - veselo je kazao
Bojd Karington.
- Vi znate previše, Ser Vilijame.
Sestra Krejven je, čini se, uživala u tom zadirkivanju.
- Mislim da bih morala poći po mlijeko za gospođu Franklin -
rekla je nevoljko i polako otišla.
- Zgodna djevojka - primijetio je Bojd Karington, gledajući za
njim. - Lijepa kosa i zdravi zubi. Vrlo je ženstvena. Sigurno je to
dosadan život uvijek paziti na bolesne ljude. Takva djevojka
zaslužuje bolju sudbinu.
- No, dobro, vjerojatno će se jednoga dana udati.
- Imate pravo.
Uzdahnuo je i mislim da je pomislio na svoju mrtvu ženu.
- Hoćete li poći sa mnom u Knaton da ga vidite? - upitao me.
- Rado. Volio bih. Samo ću najprije pogledati da me možda ne
treba Poaro.
Zatekao sam Poaroa na verandi dobro ušuškana u stolcu. I on me
nagovarao da idem.
- Svakako pođite, Hejstingse. To je najljepše imanje. Morate to
vidjeti.
- Želio bih, ali mi je žao da vas ostavim.
- Dragi prijatelju, samo vi idite sa Ser Vilijamom. On je
šarmantan čovjek, zar ne?
- Izvanredan oduševio sam se.
- Da. Mislim da je on upravo vaš tip - nasmiješio se Poaro.

46
 Uživao sam u izletu.
Ne samo zato što je vrijeme bilo lijepo, pravi blistavi ljetni dan,
već sam uživao i u društvu tog čovjeka.
Vedrina Bojda Karingtona i njegovo veliko životno iskustvo bili
su zaista privlačni. Zanimljivo je pričao o svojim danima provedenim
u Indiji, zatim o nekim plemenskim tradicijama u istočnoj Africi.
Tako sam se zanio, slušajući ga da sam zaboravio brige zbog Džudit i
zbog Poaroova otkrića.
Svidio mi se i način na koji je Bojd Karington govorio o mom
prijatelju. Osjećao je duboko poštovanje prema njemu i njegovu
poslu. Bio je tužan zbog njegove sadašnje bolesti. Smatrao je da je
Poaroov život bio tako bogat da moj prijatelj može u svojim
uspomenama naći zadovoljstvo i samopoštovanje.
- Čak i više, tvrdim da je njegov um briljantan kao i uvijek.
- Tako je - potvrdio sam.
- Nema veće greške nego pomisliti da se fizička slabost
odražava na umne sposobnosti. Uopće nije tako. Anno Domini
mnogo se manje odražava na um nego što biste pomislili. Ne bih se
usudio počiniti zločin pred Poaroom.
- Uhvatio bi vas - rekao sam, smješkajući se.
- Kladim se da bi. Osim toga, ja bih bio vrlo nespretan zločinac.
Ništa ne mogu planirati. Previše sam nestrpljiv. Ako bih počinio
ubojstvo, bilo bi to bez predumišljaja.
- Takav se slučaj otkriva najteže.
- Ne vjerujem. Vjerojatno bih ostavio tragove na sve strane.
Sretan sam što ne naginjem kriminalu. Jedini ljudi koje bih mogao
ubiti to su ucjenjivači. To je prljav posao. Uvijek sam mislio da
ucjenjivača treba strijeljati, što vi kažete.
Složio sam se s njime.
Uto je izišao mladi arhitekt da ga pozdravi i mi smo prešli na
razgledavanje kuće i onoga što se dotad uradilo.
Knaton je bio iz doba Tudora, a jedno krilo dodano je kasnije.
Nije se modernizirao ni mijenjao od 1840. godine, kad su bile
sagrađene dvije primitivne kupaonice.

47
 Bojd Karington je objasnio da je njegov ujak bio gotovo
pustinjak. Nije volio ljude i živio je u jednom uglu velike kuće. Bojd
Karington i njegov brat provodili su ovdje svoje školske praznike
prije nego što se Ser Edvard povukao u samoću.
Starac se nikad nije ženio i potrošio je samo desetinu svojeg
velikog bogatstva tako da je sadašnji baronet bio vrlo bogat čovjek.
- Ali vrlo usamljen - rekao je uzdahnuvši.
Šutio sam. Predobro sam ga razumio da bih to mogao izraziti
riječima. Jer i ja sam bio osamljen čovjek. Otkad je umrla Sinders,
osjećao sam se samo napola čovjek.
Oklijevajući, izrazio sam tek dio onog što sam osjećao.
- Da, Hejstingse, ali vi ste imali nešto što ja nikad nisam.
Zastao je i zatim mi je gotovo u grču ispričao svoju tragediju.
Pričao je o prekrasnoj mladoj ženi, divnom stvorenju, nesretno
opterećenom teškim nasljeđem. Gotovo svi iz njene porodice umrli
su od posljedica alkoholizma. I sama je bila zrtva tog poroka.
Nepunu godinu nakon vjenčanja umrla je kao teški alkoholičar. On je
nije optuživao. Shvatio je da je nasljeđe bilo za nju preteško
opterećenje. Poslije njezine smrti odlučio je da živi sam. Iskustvo je
bilo pregorko da bi se ponovo oženio.
- Čovjek se osjeća sigurnije kad je sam - kazao je jednostavno.
- Shvaćam vas.
- Bila je to teška tragedija. Osjećao sam se star i ogorčen. - Malo
je zastao. - Istina, jedanput sam bio doveden u kušnju. Ali ona je bila
toliko mlada i mislio sam da nemam prava tražiti od nje da se veže za
razočaranog čovjeka. Bio sam prestar za nju, bila je tako mlada, tako
draga, tako nevina.
- Nije li to ona trebala prosuditi?
- Ne znam, Hejstingse. Tada sam mislio drukčije, činilo mi se da
joj se sviđam. Ali, bila je tako mlada. Uvijek ću je pamtiti onakvu
kakva je bila kad smo se rastajali. S glavom nagnutom ustranu taj
pomalo začuđen pogled, mala njezna ruka.
Zastao je. Njegove su me riječi podsjetile na nekog kojeg
poznajem, ali nisam znao na koga.

48
 Bojd Karington prekinuo je moje razmišljanje.
- Bio sam lud - rekao je. - Lud je svaki čovjek koji propusti
šansu. U svakom slučaju, sad ovdje samujem u toj velikoj kući i
nemam nikoga dragog da sjedi na čelu mojeg stola.
Bio mi je prijatan taj njegov pomalo starinski način razmišljanja.
To je stvorilo sliku starog svijeta, privlačnog i jednostavnog.
- Gdje je sad dama? - upitao sam.
- Udala se - gorko je odvratio. - I tako sam se navikao na život
neženje. Dođite i pogledajte vrtove. Vrlo su zapušteni, ali su
izvanredno lijepi.
Dojmilo me ono što sam vidio. Knaton je, bez sumnje, bio vrlo
lijep posjed i nisam se čudio što se Bojd Karington ponosi njime.
Poznavao je sve ljude u susjedstvu, iako su oni bili pridošlice.
Pukovnika Lutrela znao je još iz starih dana i nadao se da će im
se Stajls isplatiti.
- Jadni stari Tobi Lutrel. Upao je u teške materijalne brige rekao
je. Odličan vojnik i vrlo dobar strijelac. Jednom sam s njim išao na
safari u Africi. To su bili dani! Već je bio oženjen. Na sreću, žena
nije bila s njime. Čovjek ne bi povjerovao što sve žene mogu uraditi
od muškaraca! Stari Tobi Lutrel, pred kojim su se tresli potčinjeni!
Bio je vrlo strog oficir. A sada je manji od makova zrna. Ta žena ima
zaista oštar jesik. Ali je i sposobna. Ako itko uspije izvući novac iz te
kuće, to će učiniti ona. Lutrel nikad nije imao smisla za poslove. Ali
gospođa Lutrel bi prodala rođenu baku.
- Čini mi se da pretjeruje - primijetio sam.
Bojd Karington se nasmiješio kao da ga to zabavlja.
- Znam. Jeste li kad igrali s njima bridž?
Odgovorio sam da jesam.
- Mogu vam reći da se u kartanju klonim ženskih igrača. Ako me
poslušate, učinit ćete isto.
Ispričao sam mu kako smo se Norton i ja neugodno osjećali one
prve večeri.
- Upravo tako. Čovjek ne zna kamo bi gledao od neugodnosti.
Simpatičan je čovjek taj Norton dodao je. Vrlo miran. Neprestano

49
promatra ptice. Ne voli ih ubijati. Čudno! Nema smisla za sport.
Rekao sam mu da je mnogo izgubio. Ne shvaćam što nalazi u tome
da luta šumama i kroz dalekozor promatra ptice.
Tada nismo imali pojma koliko će Nortonov hobi imati važnu
ulogu u skorašnjim događajima.

50
 Osmo poglavlje

Dani su prolazili. Bili su to dani neprijatnog iščekivanja.

Ništa se nije dogodilo. Bilo je nekoliko sukoba, svađa, slučajnih
razmirica gostiju Stajlsa i različitih primjedaba. Kada sam ih sve
postavio na pravo mjesto, mnogo toga mi se razjasnilo.
S nekoliko riječi Poaro me upozorio na nešto vrlo važno.
Prigovarao sam što nije imao u mene povjerenja. - To nije fer, -
kazao sam mu. Obojica smo znali isto unatoč tome što sam ja bio
ograničen, a on oštrouman u izvlačenju pravih zaključaka.
- Upravo tako, prijatelju - odmahnuo je rukom. - Nije fer! To
nije ni sportski! To nije igra!
- To nije igra, to nije sport!
- Vi želite da pronađete tko je X. Nisam vas zbog toga zvao.
Nije potrebno da se bavite thime. Ja znam odgovor na to pitanje. Ali
ono što neznam, a što moram znati jest to tko će uskoro umrijeti. To
je pitanje, mon vieux. Ne želim da se igrate otkrivanja, nego da
spriječite da netko umre.
Uplašio sam se.
- Naravno - odgovorio sam polako. - To ste jedanput već rekli,
ali vas nisam sasvim shvatio.
- Onda shvatite sada odmah.
- Da, da, hoću mislim, shvatio sam.
- Bien! Onda recite mi, Hejstingse, tko je taj tko će umrijeti?
Gledao sam ga bespomoćno.
- Nemam pojma.
- Onda morate pronaći! Zašto ste inače ovdje?
- Svakako - rekao sam, ponovo se sjetivši razmišljanja o slučaju
- mora postojati veza između žrtve i tog X-a. - Kad biste mi rekli tko
je X...
Poaro je tako žestoko odmahnuo glavom da sam se prepao.
- Jesam li vam rekao da neće biti nikakve veze između X-a i
smrti. To je sigurno.

51
 - Mislite, veza će biti prikrivena?
- Tako dobro prikrivena da je nećemo otkriti ni vi ni ja.
- Ali kad bi se razmotrila X-ova prošlost.
- Rekao sam, ne. Svakako, ne sad. Nekoga će ubiti svakog
trenutka, shvaćate li to?
- Nekoga u ovoj kući?
- Da.
- I vi zaista ne znate koga ili kako?
- Kad bih znao, ne bih od vas tražio da mi to otkrijete.
- Svoje pretpostavke jednostavno temeljite na prisutnosti X-a?
Nisam se mogao snaći, ali Poaroove samokontrole je nestalo. On
se ukočio i vikao je na mene.
- Ma foi, koliko vam puta treba ponoviti? Ako mnoštvo ratnih
dopisnika iznenada stigne u određeno mjesto u Evropi, što to znači?
Znači da je rat! Ako liječnici iz cijelog svijeta dođu u određeni grad,
što to pokazuje? Da će se u njemu održati neka medicinska
konferencija. A ondje gdje se skupljaju lešinari, sigurno ima i leševa.
Ako vidite hajku u močvari, bit će pucnjave. Ugledate li čovjeka koji
je iznenada stao i bacio se u more, znači da će se netko utopiti. Ako
vidite kako žene srednjih godina i vrijedne poštovanja potajno
izviruju preko ograde, možete biti sigurni da se iza ograde događa
nešto. Na kraju, ako osjetite miris hrane i primijetite kako ljudi idu
hodnikom u jednom pravcu, možete biti sigurni da će se uskoro
poslužiti jelo.
Razmišljao sam o tome časak i zatim sam rekao, uzevši kao
primjer prvu analogiju.
- Ipak, jedan ratni dopisnik ne čini rat.
- Svakako ne čini. I jedna lasta ne čini proljeće. Ali jedan
ubojica, Hejstingse, čini ubojstvo.
To je bilo neosporno. Ali ipak mi se činilo, što vjerojatno Poarou
nije palo na pamet, da i ubojice imaju slobodno vrijeme. X je možda
u Stajlsu jednostavno bio na odmoru bez ikakvih ubilačkih namjera.
Poaro je bio toliko uzbuđen da se nisam usudio izreći tu
pretpostavku. Samo sam zaključo da mi se cijela stvar čini beznadna.

52
 - Moramo čekati.
- I vidjeti - završio je Poaro. - Kao vaš gospodin Askvit u
prošlom ratu! To je ono, mon cher, što ne smijemo raditi. Nisam
rekao da ćemo uspjeti. Jer, kad ubojica odluči da ubije, nije ga lako
spriječiti. Ali možemo pokušati. Zamislite, Hejstingse, da igrate
bridž. Možete vidjeti sve karte. Od vas se traži da predskažete
rezultat.
- To nije lako. - odmahnuo sam glavom. - Nemam pojma. Kad
bih znao tko je X.
Poaro se ponovo razbjesnio. Vikao je tako glasno da je Kertis
preplašeno dotrčao iz susjedne sobe. Poaro mu je mahnuo da ode i
kad je opet bio vani, moj prijatelj se malo smirio.
- Hajdete, Hejstingse, niste tako glupi kako se želite prikazati.
Proučili ste slučajeve. Možda ne znate tko je X, ali znate tehniku
njegovih zločina.
- Razumijem - rekao sam.
- Naravno da razumijete. Nevolja je u tome što ste lijeni. Volite
se igrati i pogađati. Ne volite mozgati svojom glavom. Što je osnovni
element X-ove tehnike? Zar nije u tome da je svaki zločin
kompletan? Da tako kažem, postoji motiv za zločin, tu je mogućnost,
tu je smisao i, kao posljednje i najvažnije, tu je zločinac.
Istog trenutka sam shvatio. Kakva sam bio budala kad to već
nisam otkrio,
- Vidim - rekao sam. - Moram tražiti nekoga tko... tko odgovara
tim zahtjevima - potencijalnu žrtvu.
Poaro se naslonio s Uzdahom. - Enfin. Vrlo sam umoran.
Pošaljite mi Kertisa. Sad znate svoj posao. Vi ste aktivni, vrzmajte se
okolo, slijedite ljude, razgovarajte s njima, špiunirajte ih i
promatrajte. (Već sam zaustio da prigovorim, ali sam se predomislio.
Bio bi to prastari izgovor.) Možete prisluškivati, možete kleknuti i
viriti kroz ključanice.
- Neću viriti kroz ključanice - prekinuo sam ga ljutito.
Poaro je zatvorio oči.

53
 - U redu. Nećete viriti kroz ključanice. Ostat ćete džentlmen i
nekoga će ubiti. U Engleza je uvijek prva čast. Vaša čast je važnija
od nečijeg života. Bien. To je razumljivo.
- Ali, do đavola Poaro!
- Pošaljite mi Kertisa - hladno je kazao Poaro. - Idite. Vi ste
tvrdoglavi i užasno glupi i želio bih da imam nekoga drugog u koga
bih mogao imati povjerenje. Morat ću prekinuti s vama i vašim
apsurdnim idejama. Kad ne možete upotrijebiti mozak, upotrijebite
oči, uši i nos, koliko vam to dopušta vaša čast.
Slijedećeg dana smogao sam hrabrost i iznio ideju o kojoj sam
već duže razmišljao. Htio sam to i prije predložiti, ali sam se
pribojavao hoće li to Poaro prihvatiti.
- Razmišljao sam, Poaro, ja više nisam onaj stari Hejstings.
Rekli ste da sam glup u tome ima istine. Malo je od mene ostalo
poslije Sindersine smrti.
Zastao sam. Poaro je promrmljao nešto što je trebalo izražavati
suosjećanje.
- Ali tu je čovjek koji bi nam mogao pomoći upravo onakav
kakvog trebamo. Mozak, mašta, spretnost, odlučnost, to je čovjek
velikog iskustva. Govorim o Bojdu Karingtonu. On je čovjek kakvog
trebamo, Poaro. Povjerite mu se. Iznesite mu svoje sumnje.
- Ni govora - odlučno je odbio Poaro.
- Ali zašto ne? Ne možete reći da nije pametan pametniji je od
mene.
- Izbijte sebi tu ideju iz glave, Hejstingse. Nikome se nećemo
povjeravati. To razumijete bien? Razumijete li, zabranjujem vam da
o tome govorite.
- U redu, ako tako kažete, ali zaista Bojd Karington...
- Bla, bla, bla! Bojd Karington! Zašto ste tako obuzeti njime?
Što je on, na kraju? Čovjek koji je oduševljen sam sobom, zato što ga
ljudi oslovljavaju sa Vaša Ekscelencijo? Čovjek dobrog ponašanja.
Nije on baš izvanredan, vaš Bojd Karington. On se ponavlja, dva
puta priča istu priču i što je još gore, njegovo pamćenje je tako loše
da vam priča ono što ste vi pričali njemu. Čovjek izvanrednih

54
mogućnosti? Nipošto! Obični stari dosadnjaković, brbljavac en fin
punjena ptica.
Bila je istina da je Bojd Karington imao slabo pamćenje. Sjetio
sam se događaja koji je toliko uzrujao Poaroa. On mu je ispričao
događaj iz svojih policijskih dana u Belgiji i samo nekoliko dana
nakon toga, kad se nekoliko nas okupilo u vrtu, Bojd Karington je
pričao istu priču Poarou, započevši je s primjedbom: 'Sjećam se kako
mi je Tchef de la Surete u Parizu kazao...'
Shvatio sam da ga to grize. Više ništa nisam rekao i taktično sam
se povukao.
Sišao sam stepenicama i izišao u vrt. U njemu nije bilo nikoga,
pa sam prošao kroz drvored do travnate uzvisine na kojoj je bila
mala, prilično oronula sjenica. Ovdje sam sjeo, zapalio lulu i smjestio
se da dobro razmislim o svemu.
Tko je ovdje u Stjlesu imao dobar motiv da nekoga ubije ili za
koga bih mogao ustanoviti da ga ima.
Ostavljajući na stranu slučaj pukovnika Lutrela, koji bi jedva
podigao ruku na svoju ženu, bez obzira na razlog koji bi ga na to
naterao, nisam se mogao sjetiti nikoga drugog.
Nezgoda je bila u tome što nisam mnogo znao o tim ljudima.
Što, na primjer, znam o Nortonu ili gospođici Kol? Koji su
uobičajeni motivi za ubojstvo? Novac? Bojd Karington je bio jedini
bogat čovjek u tom društvu. Ako on umre, tko bi naslijedio taj
novac? Bi li to bio itko od onih koji su sad u kući? Sumnjao sam u to,
ali to je točka koju bi valjalo ispitati. Mogao bi, na primjer, ostaviti
novac za istraživanje i učiniti Franklina izvršiocem oporuke. Tada bi
se doktorove prilično nesmotrene izjave o tome kako bi trebalo
ukloniti osamdeset posto ljudi, opasno okrenule protiv njega. A
možda bi Norton ili gospođica Kol mogli biti daleki rođaci koji bi
automatski postali nasljednici. Prilično nategnuto, ali moguće. Da li
bi pukovnik Lutrel, kao stari prijatel, imao koristi od oporuke Bojda
Karingtona? Thime sam, čini se, uglavnom iscrpio sumnje u vezi s
novcem. Okrenuo sam se ostalim mogućnostima. Franklinovi.
Gospođa Franklin je bolesna. Je li moguće da je polako truju i da li bi

55
odgovornost za njenu smrt pala na muževljeva leđa? On je liječnik i
bez sumnje zna kako se to radi. A što bi bio motiv? Sledio sam se
kad sam pomislio da bi to mogla biti Džudit. Ja sam znao da je
njihov odnos strogo poslovan ali da li bi to vjerovali ostali? Bi li
povjerovao cinični policijski inspektor? Džudit je lijepa mlada žena.
Privlačna sekretarica ili asistentica bila je motiv mnogih zločina. Ta
me mogućnost obeshrabrila.
Zatim sam razmišljao o Alertonu. Postoji li ikakav razlog da se
ukloni Alerton? Ako već mora biti ubojstvo, želio bih da žrtva bude
Alerton. Čovjek bi lako našao motiv. Gospođica Kol, iako više nije
mlada, još je lijepa žena. Ona bi to mogla učiniti iz ljubomore, ako su
njih dvoje ikad bili u intimnim odnosima. Iako, nisam imao razloga
da vjerujem u to. Osim toga, ako je Alerton X...
Nezadovoljno sam odmahnuo glavom. To nije vodilo nikamo.
Začuo sam korake po šljunku. Bio je to Franklin. Žurio je kući s
rukama u džepovima i spuštene glave. Izgledao je nekako snuždeno.
Vidjevši ga takvog, shvatio sam da je on vrlo nesretan čovjek.
Tako sam se zanio razmišljanjem o njemu da nisam čuo korake
iza sebe i uplašeno sam se trgnuo kad mi se obratila gospođica Kol.
- Nisam čuo da dolazite - ispričao sam se, skočivši na noge.
Razgledala je sjenicu.
- Pravi viktorijanski stil.
- Zar ne? Samo je puna paučine, čekajte, obrisat ću ovu klupu da
sjednete.
Učinilo mi se da je to dobra prilika da je upoznam. Promatrao
sam je ispod oka dok sam čistio klupu.
Ona je bila žena između tridesete i četrdesete, malo premršava,
pravilnih crta i vrlo lijepih očiju. Izgledala je nekako rezervirana,
zapravo povučena. Iznenada mi je sinulo da je ta žena mnogo patila i
da je duboko razočarana u život. Poželio sam da nešto više saznam o
Elizabeti Kol.
- Evo - kazao sam nakon posljednjeg udarca maramicom - to je
najbolje što sam mogao učiniti.
- Hvala - nasmiješila se i sjela.

56
 Sjeo sam kraj nje. Sjedalo je prijeteći zaškripalo, ali je izdržalo.
- Maloprije sam vidio doktora Franklina.
- Da?
- Pogodilo me kad sam vidio da je on zapravo vrlo nesretan.
- Naravno da jest - rekla je mirno. - To ste morali shvatiti.
- Zapravo sve dosad sam mislio da je zaljubljen u svoj posao.
- I ja.
- Zar je to nesreća? Rekao bih da je to najveća sreća koju čovjek
može poželjeti.
- Da, to ne poričem ali nesreća je ako vas sputavaju da uradite
ono što osjećate da bi ste trebali uraditi.
Gledao sam je začuđeno. Nastavila je objašnjavati.
- Prošle jeseni doktoru Franklinu ponudili su da ode u Afriku i
tamo nastavi istraživanja. On je nevjerojatno sposoban, kao što znate,
i zaista je već postigao izvanredne rezultate na tom području.
- I nije otišao?
- Nije. Protiv toga se pobunila njegova žena. Ona ne bi izdržala
tu klimu, a nije htjela ostati ovdje, osobito ako je to značilo da mora
živjeti vrlo štedljivo. Ponuđena plaća nije bila baš visoka.
- Vjerojatno je osjećao da je ne može ostaviti kad je tako slaba
zdravlja.
- Vi mnogo znate o njenom zdravstvenom stanju, kapetane
Hejstingse?
- Ne znam, ali ona je težak bolesnik, zar ne?
- Svakako uživa biti bolesna - oštro je odgovorila gospođica Kol.
Pogledao sam je sa sumnjim. Očito, njene simpatije bile su na
strani muža.
- Pretpostavljam da su bolesne žene sklone sebičnosti.
- Da, mislim da su invalidi - pravi invalidi, obično vrlo sebični.
Zbog toga ih ne možemo osuđivati.
- Vi mislite da gospođa Franklin nije ozbiljno bolesna?
- Ne, to ne kažem. Ipak, ona uvijek postigne ono što želi.
Ušutio sam. Shvatio sam da gospođica Kol vrlo dobro poznaje
prilike u Franklinovom braku.

57
 - Vjerojatno dobro poznajete doktora Franklina? - upitao sam
znatiželno.
- Ne, ne - odmahnula je glavom. - Srela sam ga samo dvaput
prije dolaska ovamo.
- Ali on vam je sigurno govorio o sebi.
Ponovo je odmahnula glavom.
- Nije, ovo što sam vam sad rekla saznala sam od vaše kćeri.
Džudit je, razmišljao sam s gorčinom, govorila sa svakim osim
sa mnom.
Gospođica Kol je nastavila.
- Džudit je odana svom poslodavcu i zato se ne čudim što
osuđuje sebičnosti gospođe Franklin.
- I vi mislite da je ona sebična?
- Da. Ali mogu shvatiti i nju. Nije joj lako. Zato mi je jasno da je
Franklin morao odbiti ponudu zbog nje. Džudit, naravno, misli da se
on ne bi smio obazirati na ženu nego nastaviti s poslom. Vaša kćerka
je zanesen znanstveni radnik.
- Znam - kazao sam razočarano. - To me ponekad zabrinjava. To
nije prirodno, ako shvaćate što mislim. Osjećam da bi morala živjeti
kao ostale djevojke da se želi više provoditi. Da se zabavlja i zaljubi
u nekog dobrog mladića. Na kraju, mladost je doba koje čovjek treba
veselo proživjeti, a ne buljiti u epruvete. To nije prirodno. U naše
doba mi smo se zabavljali, udvarali uživali vi to znate.
Trenutak je zavladala tišina, a onda je gospođica Kol rekla
hladno:
- Ja ne znam.
Užasnuo sam se. Ne razmišljajući, govorio sam kao da smo nas
dvoje vršnjaci. Ali toga trenutka sam shvatio da je ona više od deset
godina mlađa i da sam nehotice bio vrlo netaktičan. Ispričavao sam
se što sam bolje umio.
- Ne, ne nisam to mislila - prekinula me. - Molim vas, nemojte
se ispričavati. Jednostavno sam mislila ono što sam rekla. Ja ne
znam. Nisam se nikad zabavljala ni provodila.
U njezinom glasu osjetio sam duboku gorčinu.

58
 - Žao mi je - kazao sam tiho.
- To nema veze - nasmiješila se. - Ne budite tako iznenađeni.
Radije govorimo o nečem drugom.
- Ispričajte mi nešto o drugim ljudima ovdje zamolio sam je.
- Lutrelove poznajem cijeli život. Prilično je tužno što sad
moraju raditi posebno za nj. On je drag. A i ona je bolja nego što
mislite. Postala je gramzljiva samo zato što se cijeli život patila i
teško zarađivala novac. To uvijek tako završi. U nje mi se jedino ne
sviđa njezina prevelika brbljivost.
- Recite mi nešto o gospodinu Nortonu.
- Zaista se nema što reći. On je vrlo zgodan, pomalo stidljiv i
priglup. Uvijek je živio s majkom, prilično ograničenom i
mrzovoljnom ženom. Imala je velik utjecaj nad njim. Umrla je prije
nekoliko godina. On voli ptice i cvijeće. Vrlo je ugodan čovjek. On
je čovjek koji vidi mnogo.
- Mislite kroz svoj dalekozor?
- Nisam mislila baš to - nasmiješila se gospođica Kol. - Htjela
sam reći kako ima dobro zapažanje. To je karakteristično za tihe
ljude. On je nesebičan i vrlo obziran, ali je prilično neefikasan, ako
me shvaćate.
- Da, da, shvaćam - kimnuo sam.
- To je loša strana ovakvog mjesta. - Ponovo se u njenom glasu
osjetila gorčina. - Pansion koji vode propali bogataši pun je propalih
ljudi ljudi koji nikad nisu nigdje stigli i neće ništa postići - ljudi koje
je život slomio i sad su stari, umorni i dokrajčeni.
Njen glas je zamro. Obuzela me duboka tuga. Kako je to istinito!
Mi smo skup propalih ljudi. Sive glave, siva srca, sivi snovi. Ja sam
osamljen i tužan, žena kraj mene puna gorčine i razočaranja.
Ambiciozni doktor Franklin ukroćen i osujećen ženinom bolesti, čak
i Poaro, nekad genijalni Poaro, sad je bogalj, slomljeni starac.
Kako je sve bilo drukčije u stare dane kad sam prvi put došao u
Stjles. Sjećanje je bilo prejako i nehotice sam uzviknuo.
- Što je? - brzo je upitala moja sugovornica.

59
 - Ništa. Bio sam ovdje prije mnogo godina kao mlad čovjek.
Zaprepastila me razlika između sadašnjosti i prošlosti.
- Shvaćam. Je li to onda bila sretna kuća? Jesu li ovdje svi bili
sretni?
Čudno je kako ponekad jedna primjedba sasvim izmijeni tok
misli. Iznenada se, kao s kaleidoskopom, pokazala sasvim drukčija
slika.
Shvatio sam da zapravo žalim za prošlošću a ne za tim prošlim
događajima. Jer čak i tada, u to davno vrijeme u Stajlsu nije bilo
sreće. Sjetio sam se činjenica. Moj prijatel Džon i njegova žena,
oboje nesretni i siti života. Loren Kavendiš utonuo u melankoliju.
Sintijina djevojačka veselost zatomljena njenom ovisnošću. Ingltorp
živi s bogatom ženom zbog njena novca. Nitko od njih nije bio
sretan. I sad ponovo nitko nije sretan. Stjles nije sretna kuća.
- Prepustio sam se lažnoj sentimentalnosti - kazao sam gospođici
Kol. - Nikad to nije bila sretna kuća. Nije ni sada. Ovdje su svi
nesretni.
- Ne, ne. Vaša kćerka...
- Džudit nije sretna - prekinuo sam je. Rekao sam to sa
sigurnošću iznenadne spoznaje. - Ne. Džudit nije sretna.
- Bojd Karington? - upitao sam sa sumnjim. - Neki dan se žalio
da je osamljen ali bez obzira na to mislim da je prilično sretan.
- Da, ali Ser Vilijam ne pripada ovamo, među nas - oštro je
primijetila gospođica Kol.
- On je iz vanjskog svijeta svijeta uspjeha i nezavisnosti. Uspio
je u životu i svjestan je toga. On nije jedan od od okljaštrenih.
Bila je to čudno izabrana riječ. Okrenuo sam se i pogledao je.
- Hoćete li mi reći zašto ste upotrijebili baš taj izraz.
- Zato što je to istina - rekla je s iznenadnom energijom. - Što se
tiče mene, svakako je istina. Ja sam okljaštrena.
- Shvaćam, bili ste vrlo nesretni - kazao sam ozbiljno.
- Vi ne znate tko sam ja? - upitala je mirno.
- Znam vaše ime.

60
 - Kol je zapravo majčino djevojačko prezime. Uzela sam ga
poslije...
- Poslije čega?
- Moje prezime je Ličfild.
U prvi trenutak se nisam mogao sjetiti, a onda mi je sinulo.
- Metju Ličfild?
Kimnula je potvrdno.
- Vidim da znate o tome. Na to sam mislila, kad sam ono rekla.
Moj je otac bio invalid i tiranin. Zabranjivao nam je sve. Nismo
mogli pozivati prijatelje u kuću, niti izlaziti. Nije nam davao novac.
Bili smo kao u zatvoru.
Zastala je, a oči su joj se širom otvorile i postale još tamnije.
- I onda je sestra... moja sestra...
- Molim vas nemojte nastaviti. To je previše bolno za vas. Znam
sve o tome. Nema potrebe da mi to pričate.
- Ali vi niste znali Megi. To je nemoguće - nevjerojatno. Znam
da je otišla na policiju, da se sama prijavila i da je priznala. Ali ja to
ni sad ne mogu vjerovati. Nekako osjećam da to nije istina da se to
nije moglo dogoditi onako kako je to ona ispričala.
- Mislite - oklijevao sam - da su Činjenice bile drukčije.
- Ne, ne - prekinula me - to nije bila Megi! To nije nalik na nju
to nije bila Megi.
Gotovo sam već bio zaustio, ali sam se savladao. Još nije bilo
vrijeme, da mogu reći: 'Imate pravo. To nije bila Megi.'

61
 Deveto poglavlje

Bilo je oko šest sati kad smo ugledali kako pukovnik dolazi
puteljkom. Imao je lovačku pušku i u ruci je nosio par mrtvih
golubova.
Začudio se kad sam ga pozdravio, kao da se iznenadio što nas
vidi.
- Zdravo, što vas dvoje radite ovdje? Ta sjenica nije više baš
sigurna. Mogla bi se sručiti na vaše glave. Sigurno ste se uprljali
ovdje, Elizabet.
- Nisam. Kapetan Hejstings je upropastio maramicu da bi
sačuvao moju haljinu.
- Zaista? Onda je u redu - ozbiljno je promrmljao pukovnik.
Stajao je grickajući usnu i mi smo ustali da mu se pridružimo.
- Pokušao sam uloviti nekoliko tih prokletih golubova. Prave
mnogo štete.
- Čuo sam da ste dobar strijelac.
- Da? Tko vam je to rekao? Bojd Karington? Bio sam bio. Sad
sam zarđao. Idu godine!
- S godinama slabi vid - kazao sam.
- Glupost! Vid je još odličan. Nosim naočale za čitanje, ali na
daleko dobro vidim.
- Kakva prekrasna večer - kazala je gospođica Kol.
Bila je to istina. Sunce je tonulo prema zapadu i sve je obojilo
zlatom, dajući drveću dublje sjene.
- Prava tiha engleska večer koje se čovjek sjeća u dalekim
tropskim krajevima. - Kazao sam to naglas. Pukovnik Lutrel se
složio.
- Da, da, često sam razmišljao o takvim večerima ondje u Indiji,
znate. Tada uvijek mislite na povratak i smirivanje.
Kimnuo sam.
- Smiriti se, doći kući - nastavio je. - Ali nikad ne bude onako
kako ste zamišljali.

62
 Pomislio sam da on sigurno nije zamišljao kako će poslije
povratka kući držati pansion i trpjeti neprestano ženino prigovaranje.
Došetali smo se do kuće i pridružili se Nortonu i Bojdu
Karingtonu koji su sjedili na terasi, a gospođica Kol je otišla u kuću.
Pričali smo nekoliko minuta. Pukovnik Lutrel se razvedrio.
Ispričao je nekoliko šala i postao živahniji nego obično.
- Bio je vruć dan, baš sam žedan - primijetio je Norton.
- Popijte piće, momci. Na račun kuće, hoćete? - pukovnikov glas
bio je sretan i neobuzdan.
Zahvalili smo mu i prihvatili. Digao se i ušao u kuću.
Sjedili smo upravo ispred prozora dnevne sobe. Prozor je bio
otvoren pa smo čuli kako pukovnik otvara ormar i kako je vadičepom
izvukao čep iz boce.
Uto se javio oštar i neugodan glas gospođe Lutrel.
- Što to radiš, Džordž?
Pukovnikov glas prešao je u mrmljanje. Čuli smo samo poneku
riječ: momci vani, piće.
- Nećeš raditi takve stvari, Džordž! - prasnula je gospođa Lutrel.
- Kakva ideja! Kako misliš da ćemo ikad isplatiti ovu kuću, budeš li
svakoga častio pićem? Ovdje se piće mora plaćati. Ja imam smisla za
posao, ako ga ti nemaš. Ti bi sutra bankrotirao, da nema mene.
Moram te nadzirati kao dijete. Da, upravo kao dijete. Nemaš ni
trunke pameti. Daj mi tu bocu. Rekla sam, daj mi bocu!
Ponovo se čulo tiho mrmljanje.
- Ne marim hoće li čuti, ili neće - oštro je odgovorila gospođa
Lutrel. - Boca ide natrag u ormar i ja ću ga zaključati.
Čulo se kako se ključ okreće u bravi
- Tako! Tako se to radi!
Ovaj put pukovnik je povisio glas.
- Otišla si predaleko, Dejzi. Neću to podnositi.
- Nećeš podnositi? A tko si ti, željela bih znati? Tko vodi ovu
kuću? Ja. I nikad to nemoj zaboraviti.
Začuli su se koraci. Očito je gospođa Lutrel izišla iz sobe.

63
 Uskoro se pojavio pukovnik. U tih nekoliko minuta kao da je
ostario nekoliko godina.
Svi smo bili osupnuti. Iskreno smo žalili pukovnika Lutrela i
najradije bismo je bili ubili.
- Strašno mi je žao, momci - ispričavao se smeteno. - Čini se da
je nestalo viskija.
Sigurno je bio svjestan da nismo mogli a da ne čujemo ono što
se događalo. Ako to i nije shvatio, naše mu je ponašanje to otkrilo.
Svima nam je bilo vrlo neugodno, a Norton se sasvim zbunio. Počeo
je tvrditi kako zapravo i nije želio piće zbog skorašnje večere a zatim
je promijenio temu i počeo nepovezano koješta drobiti. Bio je to
zaista strašan trenutak. Ja sam bio potpuno paralisiran, a Bojd
Karington, koji nas je jedini mogao razvedriti nije dobio mogućnost
zbog Nortonova brbljanja.
Krajičkom oka vidio sam gospođu Lutrel kako se sa spravom za
plijevljenje šepiri među gredicama. Ona je svakako bila sposobna
žena, ali osjećao sam gorčinu prema njoj. Nitko nema prava da
ponizuje drugog čovjeka.
Norton je i dalje uzbuđeno brbljao. Podigao je golubove i pričao
nam kako su mu se smijali u osnovnoj školi kad se razbolio kad je
vidio ubijenog zeca. Zatim je počeo dugu i nepovezanu priču o
nekom događaju iz škole, kad je ubijen gonič. Govorili smo o
različitim događajima, a zatim je Bojd Karington pročistio grlo i
rekao:
- Jednom mojem konjušaru dogodila se zanimljiva stvar. Bio je
Irac. Za praznike je otišao u Irsku. Kad se vratio, upitao sam ga je li
se dobro proveo. 'Svakako, najbolji praznici koje sam ikad imao.'
'Drago mi je,' kazao sam prilično iznenađen zbog njegova
oduševljenja. 'Da, da, bili su to veliki praznici. Ubio sam brata.' 'Ubili
ste brata!' uzviknuo sam. 'Aha. Prošla je cijela godina kako sam to
želio. Bio sam na krovu u Dublinu i vidio sam kako ulicom dolazi
brat, a ja sam u ruci imao pušku. Bio je to dobar pogodak, rekao sam
sebi. Pokupio sam ga kao pticu. Taj divni trenutak nikad neću
zaboraviti.'

64
 Bojd Karington je pričao dobro, s dramatskim pauzama. Svi smo
se nasmijali i osjećali lakše. Kad se digao i otišao, rekavši da se mora
okupati prije večere, Norton je izrazio naše osjećaje kad je
oduševljeno kazao: - Zaista, divan momak!
- Da, da dobar čovjek - kimnuo je Lutrel.
- Uvijek je imao uspjeha - nastavio je Norton. Čega god se
taknuo, pretvaralo se u uspjeh. Pametan je i zna što hoće čovjek pun
akcije.
- Neki ljudi su takvi - polako je rekao Lutrel. - Uspijevaju u
svemu. Oni ne mogu pogriješiti. Neki ljudi imaju sreću.
- Ne, ne, gospodine - odmahnuo je glavom Norton. -Nije to
sreća. - Citirao je: - 'Nije to u našim zvijezdama, dragi Brute nego u
nama samima.'
- Možda imate pravo - složio se Lutrel.
- U svakom slučaju, imao je sreću kad je naslijedio Knaton -
dodao sam. - Kakvo imanje! Ali morao bi se oženiti. Bit će previše
osamljen.
- Da se oženi i smiri? - nasmijao se Norton. - Da bi ga zatim
gnjavila žena.
Bila je to obična primjedba koju je svatko mogao izreći. Ali ovo
nipošto nije bio sretan trenutak i Norton je to shvatio čim ju je
izgovorio. Pokušao je to popraviti, ali se tako zapetljao da je najzad
radije ušutio. Sve je to još više pogoršalo cijelu situaciju.
Ja sam iznio neku idiotsku primjedbu o večernjem svjetlu. Tek
toliko da ne zavlada šutnja. Pukovnik Lutrel uopće se nije obazirao
na nas.
- Ne, Bojda Karingtona neće mučiti žena - kazao je mirno i
odlučno. On nije čovjek koji bi to dopustio. On je muškarac.
Bilo nam je vrlo neprijatno. Ponovo je Norton počeo brbljati o
bridžu. Uto je veliki divlji golub preletio iznad naših glava i smjestio
se na grani obližnjeg drveta.
- Evo još jednog štetočine - rekao je pukovnik Lutrel i podigao
pušku.

65
 Ali prije nego što je uspio nanišaniti, ptica je odletjela između
drveća izvan dometa puške.
U istom trenutku pukovnikovu pažnju privuklo je neko kretanje
na obronku.
- Prokletstvo, to zec grize koru mlade voćke! A ogradio sam to
mjesto!
Podigao je pušku i zapucao.
Začuo se ženski vrisak koji se pretvorio u užasni hropac.
Puška je ispala iz pukovnikove ruke.
- Bože, pa to je Dejzi! - viknuo je izbezumljeno.
Već sam trčao preko travnjaka. Norton je stigao za mnom.
Kleknuo sam kraj gospođe Lutrel. Pala je kraj stabla mlade voćke.
Ovdje je trava bila visoka i zato pukovnik nije jasno vidio, samo je
naslutio lelujanje trave. I svjetlo je bilo nejasno, jer se spuštao
sumrak. Iz njenog ramena je šiktala krv.
Sagnuo sam se da pregledam ranu i pogledao Nortona. Naslonio
se na stablo i pozelenio je kao da će mu pozliti.
- Ne podnosim krv ispričavao se.
- Odmah nađite Franklina - požurio sam ga. - Ili bolničarku.
Kimnuo je i otrčao.
Sestra Krejven došla je prva. Stigla je vrlo brzo i odmah se dala
na posao da zaustavi krvarenje. Uskoro je dotrčao i Franklin.
Odnijeli smo je u kuću i položili na krevet. Franklin joj je očistio i
previo ranu. Poslao je po njenog liječnika, a sestra Krejven je ostala s
njim.
Došao sam do Franklina upravo kad je završio telefonski
razgovor.
- Kako je?
- Izvući će se. Nije teško ranjena. Kako se to dogodilo?
Ispričao sam mu.
- Razumijem - kazao je. - Gdje je pukovnik? Sigurno je
slomljen. Njemu je vjerojatno potrebno više pažnje nego njoj. Čini
mi se da njegovo srce nije baš u redu.

66
 Pukovnika Lutrela našli smo u sobi za pušenje. Bio je blijed kao
zid i potpuno izbezumljen.
- Dejzi? Da li je... kako je... - upitao je sa strahom.
- Sve je u redu, gospodine - brzo ga je umirio Franklin. - Ne
morate se brinuti.
- Ja... mislio sam zec gricka koru... ne znam kako mi se to moglo
dogoditi - govorio je smeteno.
- To se događa - tešio ga je Franklin. - I sami znate da se to
događa. Bolje bi bilo da mi dopustite da vas pregledam. Ne izgledate
baš najbolje.
- Ja sam dobro. Mogu li... mogu li ići do nje?
- Još ne. Kod nje je sestra Krejven. Ali nemojte se brinuti. Ona
je dobro. Uskoro će doći dr Oliver i on će vam reći to isto.
Ostavio sam ih u sobi i izišao van. Ugledao sam Džudit i
Alertona. Dolazili su prema meni i bezbrižno se smijali.
To me naljutilo. Oštro sam pozvao Džudit i ona me iznenađeno
pogledala. U par riječi objasnio sam im što se dogodilo.
- Čudna stvar - kazala je moja kćer. Uopće se nije uzbudila.
Alertonovo ponašanje bilo je nečuveno. Kao da je sve to smatrao
šalom.
- Stara je svadljivica najzad dobila što je i zaslužila - primijetio
je. - Mislite li da je to on učinio namjerno?
- Naravno da nije! - razbjesnio sam se. - To je bio nesretan
slučaj.
- Znam ja takve nesretne slučajeve. Ponekad su prokleto
dobrodošli. Kažem vam, ako je to učinio namjerno, skidam mu kapu.
- Kako vam to pada na pamet rekao sam ljutito.
- Nemojte biti previše sigurni. Poznavao sam dvojicu koji su
ubili svoje žene. Jedan je čistio pištolj. Drugi je gađao u ženu iz šale,
kako je rekao. Nije znao da je stvarca napunjena. Obadvojica su
oslobođena. Vraški dobri alibiji, rekao bih.
- Pukovnik Lutrel nije takav čovjek - odgovorio sam hladno.
- Nisu se svađali, zar ne?

67
 Okrenuo sam se ljutito, pokušavajući sakriti zbunjenost. Alerton
se previše približio činjenici. Prvi put se u mene uvukla sumnja.
Ni susret s Bojdom Karingtonom ništa nije popravio. On je šetao
uz jezero, kako mi je objasnio. Rekao sam mu što se dogodilo.
- Vi ne mislite da je on namjerno pucao u nju, Hejstingse? -
odmah je upitao.
- Bože!
- Žao mi je. Nisam to trebao reći. Samo sam pomislio, čovjek se
pita... Ona ga je često provocirala.
Obojica smo šutjela, sjetivši se scene kojoj smo nehotice
prisustvovali.
Nesretan i zabrinut pošao sam do Poaroa.
Već je od Kertisa čuo što se dogodilo, ali je jedva čekao da čuje
sve detalje. Od dolaska u Stjles morao sam mu iscrpno prenositi
većinu svojih susreta i razgovora, činilo mu se da se tako osjeća
manje izdvojen. To mu je stvaralo iluziju aktivnog sudjelovanja u
svemu što se događalo. Uvijek sam imao dobro i besprijekorno
pamćenje i bilo mi je lako detaljno prenijeti svaku riječ.
Poaro je pažljivo slušao. Uzdao sam se da će mi on odagnati
užasnu sumnju koja me sad sve više opsjedala. Ali prije nego što mi
je bilo što mogao reći, začulo se kucanje na vratima.
Bila je sestra Krejven. Ispričala se što nam smeta.
- Oprostite, mislila sam da je doktor ovdje. Gospođa Lutrel se
osvijestila i sad je zabrinuta za muža. Željela bi ga vidjeti. Znate li
gdje je, kapetane Hejstingse?
Ponudio sam se da ću ga potraziti. Poaro mi je potvrdno kimnuo
i sestra Krejven mi je toplo zahvalila.
Jedva sam našao pukovnika Lutrela. Bio je u jednoj maloj sobi u
koju se rijetko zalazilo. Stajao je i gledao kroz prosor.
Naglo se okrenuo kad sam ušao. Njegove oči su me pitale.
- Vaša žena se osvijestila, pukovniče, i želi vas vidjeti.
Boja mu se vratila u obraze i tek sam tada shvatio koliko je
dotad bio blijed.
- Ona ona me želi vidjeti? Ja ću... ja ću doći odmah.

68
 Bio je tako nesiguran, kad je krenuo prema vratima, da sam mu
prišao i prihvatio ga pod ruku. Naslonio se na mene dok smo se
penjali stepenicama. Teško je disao. Kao što je Franklin i predvidio,
šok je bio vrlo ozbiljan.
Došli smo do vrata njezine sobe. Pokucao sam i začuo se jasan
glas sestre Krejven:
- Uđite.
Pridržavajući ga, ušao sam s njim u sobu. Krevet je bio odijeljen
paravanom i mi smo zašli iza njega.
Gospođa Lutrel bila je vrlo blijeda i slaba, ležala je zatvorenih
očiju. Otvorila ih je kad nas je čula.
- Džordž, Džordž - pozvala ga je slabim, gotovo bezbojnim
glasom.
- Dejzi, moja draga...
Jedna ruka bila joj je u zavojima, a ona druga, polako se kretala
prema njemu. Koraknuo je naprijed i uzeo njenu malu slabu ruku u
svoju.
- Dejzi - ponovo je kazao. - Hvala Bogu, dobro si.
Kad sam vidio njegove zamagljene oči i duboku ljubav i
zabrinutost u njima, osjetio sam se postiđen zbog svih naših
stravičnih sumnji.
Tiho sam se iskrao iz sobe. To nije laž, nego duboki izraz
zahvalnosti. Osjećao sam se beskrajno rasterećen.
Zvuk gonga preplašio me dok sam išao niz hodnik. Sasvim sam
zaboravio na vrijeme. Nesreća je sve poremetila. Samo je kuhar radio
kao i obično i pripremio večeru točno na vrijeme.
Većina od nas nije se presvukla, a pukovnik Lutrel uopće se nije
pojavio. Ali dolje je bila gospođa Franklin, u privlačnoj
svijetloružičastoj haljini. Izgledala je zdravo i raspoloženo. Franklin
je, naprotiv, bio zlovoljan i zamišljen.
Poslije večere Alerton i Džudit opet su nestali zajedno u vrtu.
Još sam malo sjedio slušajući Franklinovu i Nortonovu diskusiju o
tropskim bolestima. Norton je bio simpatičan i zainteresiran slušalac,
čak i kad je malo znao o temi razgovora.

69
 Gospođa Franklin i Bojd Karington razgovarali su u drugom
dijelu sobe. Pokazivao joj je neke uzorke od kretona za zavjese.
Elizabet Kol čitala je knjigu i činilo se da se potpuno udubila u
nju. Osjetio sam da je zbunjena prema meni. Vjerojatno zbog onog
što mi je ispričala to poslijepodne. Bilo mi je žao zbog nje, ali nadao
sam se da se neće pokajati što mi se povjerila. Htio sam joj reći kako
poštujem njeno povjerenje i kako se može pouzdati u mene, ali mi
nije dala priliku.
Uskoro sam otišao Poarou. Kod njega sam zatekao pukovnika
Lutrela. Sjedio je kraj male svjetilke i govorio Poarou. Mislim da je
pukovnik govorio više sebi nego onome koji ga je slušao.
- Dobro se sjećam, bio je lovački ples. Na sebi je imala bijelu
haljinu od tila koja je lepršala oko nje. Bila je prekrasna djevojka
povremeno bi me pogledala. Nisam mogao odvojiti oči od nje i rekao
sam sebi: to je djevojka koju ćeš oženiti. I to sam učinio. Bilo je
divno s njom - bila je tako obijesna i radosna. Uvijek je davala
onoliko koliko je dobivala.
Nasmijao se zadovolno.
Mogao sam zamisliti Dejzi Lutrel. Mlada, obijesna lica, onako
brbljava i vedra. A s godinama je postala prava svadljivica.
Ali pukovnik Lutrel je mislio na tu mladu djevojku, svoju prvu
ljubav. Svoju Dejzi.
Ponovo sam se osjetio posramljen zbog onog što smo govorili
prije nekoliko sati.
Kad se pukovnik Lutrel oprostio od nas, cijelu sam stvar
izbrbljao Poarou.
Slušao je vrlo mirno i na njegovu licu ništa nisam mogao
pročitati.
- I tako ste vi, Hejstingse, pomislili da je pucanj bio ispaljen
namjerno?
- Da, sad se osjećam postiđen.
Poaro opet nije reagirao.
- Je li vam to slučajno palo na pamet ili vam je netko drugi
govorio o tome?

70
 - Alerton je nešto rekao - odgovorio sam ljutito. - On bi to,
naravno, učinio.
- Još netko?
- I Bojd Karington je to sugerirao.
- Bojd Karington.
- Najzad, on je svjetski čovjek i ima iskustva.
- Da upravo tako. On nije vidio kako se to odigralo?
- Nije, bio je u šetnji prije večere.
- Razumijem.
- Mislim da zapravo nisam vjerovao u to - rekao sam zbunjeno. -
Bilo je to samo...
- Ne morate se toliko kajati zbog svojih sumnji - prekinuo me
Poaro. - Svatko bi to mogao pomisliti, s obzirom na prilike. Da, to je
sasvim prirodno.
Nešto mi u Poaroovu ponašanju nije bilo sasvim jasno. Kao da
je nešto iščekivao. Njegove su me oči promatrale upitno.
- Možda. Ali kad sam vidio koliko joj je odan... - kazao sam
polako.
- Upravo tako. To je čest slučaj, zapamtite. Iza svađa,
nerazumijevanja i neprijatelstva u svakodnevnom životu mogu se
skrivati duboki i iskreni osjećaji.
Složio sam se. Sjetio sam se toplog, odanog pogleda u očima
gospođe Lutrel kad je gledala u muža dok je stajao kraj njena
uzglavlja. U tom pogledu nije bilo ni gorčine, ni netrpeljivosti, ni
bijesa.
Ipak me još nešto zabrinjavalo u Poaroovu ponašanju. Taj upitni,
prodorni pogled kao da čeka da nešto shvatim ali što?
Upravo sam lijegao u krevet kad mi je sinulo. Udarilo me kao
malj posred čela.
Da je gospođa Lutrel ubijena, to bi bio još jedan slučaj sličan
svima ostalim! Pukovnik Lutrel bi očigledno ubio svoju ženu! To bi
bilo proglašeno nesretnim slučajem, iako u isto vrijeme nitko ne bi
bio siguran je li to zaista nesretan slučaj ili je to učinjeno namjerno.

71
Nedovoljno dokaza da se dokaže umorstvo, ali sasvim dovoljno da se
sumnja u ubojstvo.
Ali to znači... to znači..? Što to znači?
To znači ako to uopće ima smisla da nije pukovnik Lutrel pucao
u gospođu Lutrel nego je to bio X. A to je bilo nemoguće. Možda ne
toliko nemoguće koliko gotovo nevjerojatno. Ali ako pretpostavimo
da je netko drugi čekao taj čas i da je istodobno, kad je pukovnik
Lutrel pucao (u zeca), ta druga osoba pucala u gospođu Lutrel. Tada
bi se čuo samo jedan pucanj. Ili bi se malo malo razišao, što bi se
moglo smatrati jekom. (Sad, kad sam o tome razmišljao, bila je jeka.)
Ali ne, to je apsurdno! Postoji način da se točno utvrdi iz kojeg
je oružja metak ispaljen. Oznake na metku moraju se slagati s
oznakama puščane cijevi.
Ali to je samo onda kad policija nastoji ustanoviti iz kojeg je
oružja ispaljen metak. U ovom slučaju nitko to ne bi istraživao. Jer
pukovnik Lutrel je, isto tako kao i svi ostali, bio siguran da je on
ispalio taj fatalni metak. Nikome to nebi ni palo na pamet. Sumnjalo
bi se jedino u to je li pucao slučajno ili namjerno - pitanje koje nikad
ne bi bilo riječeno.
I zbog toga je taj slučaj dospio među one ostale zato se priključo
slučaju radnika Rigsa koji se nije sjećao nego je pretpostavljao da je
počinio ubojstvo, slučaju Margaret Ličfild koja je izgubila glavu i
predala se za zločin koji nije počinila.
Da, taj je slučaj bio isti kao i ostali i sad sam shvatio Poaroovo
ponašanje. On je čekao da sam uočim tu činjenicu.

72
 Deseto poglavlje

Kazao sam to Poarou slijedećeg jutra. Njegovo lice se ozarilo i

on je zakimao glavom.
- Odlično, Hejstingse! Pitao sam se hoćete li otkriti podudarnost.
Nisam vam želio pomagati, razumijete.
- Onda sam u pravu. To je još jedan X-ov slučaj?
- Neosporno.
- Ali zašto Poaro? Kakav je motiv?
Poaro je odmahnuo glavom.
- Zar ne znate? Sigurno nešto pretpostavljate?
Vi znate vezu između svih tih različitih slučajeva?
- Mislim da znam.
- Dakle, onda? - jedva sam se obuzdavao.
- Ne, Hejstingse.
- Ali ja moram znati.
- Mnogo je bolje da ne znate.
- Zašto?
- Jednostavno prihvatite da tako mora biti.
- Vi ste nepopravljivi - rekao sam. - Slomljeni artritisom, sjedite
ovdje bespomoćno, a ipak pokušavate raditi sami.
- Ne, ja ništa ne radim sam. Naprotiv, vi sve radite sa mnom,
Hejstingse. Vi ste moje oči i uši. Jedino vam ne mogu reći ono što bi
moglo biti opasno.
- Za mene?
- Za ubojicu.
- Ne želite da on posumnja da ste mu na tragu - rekao sam
polako. Pretpostavljam da je to. Ili mislite da se ne mogu brinuti sam
za sebe.
- Ipak biste trebali znati jednu stvar, Hejstingse. Čovjek koji je
jedanput ubio, ubit će ponovo i ponovo i ponovo.
- U svakom slučaju, ovaj put nije bilo novog ubojstva - nisam
popuštao. - Jedan metak je ispaljen u prazno.

73
 - Da, to je vrlo sretna okolnost zaista sretna. Kao što sam vam
rekao, takve je stvari teško predvidjeti. - Zabrinuto je uzdahnuo.
Izašao sam tiho. Tužno sam pomislio kako Poaro više nije
sposoban za bilo kakav napor. Njegov je um bistar, ali on je bolestan
i umoran čovjek.
Poaro me upozorio da ne pokušavam dokučiti tko je X. Ipak sam
bio uvjeren da sam otkrio tko je ta ličnost. U Stajlsu postoji samo
jedan čovjek kojeg sam smatrao lošim. Osim toga, htio sam nešto
ispitati. Pokus će sigurno dati negativan odgovor, ali će ipak imati
određenu vrijednost.
Poslije doručka pozvao sam Džudit da prošetamo u vrtu.
- Gdje si bila sinoć kad sam te sreo s majorom Alertonom? -
upitao sam je čim smo izišli.
Nevolja je kad se usredotočite samo na jednu misao. Tada
previdite kako će reagirati onaj drugi.
Gotovo sam se uplašio kad se Džudit razljutila na mene.
- Zaista, oče, uopće ne smatram da se to tebe tiče.
Bio sam zatečen.
- Ja, ja samo pitam.
- Da, ali zašto? Zašto neprestano samo postavljaš pitanja? Što
radim? Kamo idem? S kim sam? To je nepodnošljivo. Smiješno!
Ovaj put uopće nisam pitao gdje je bila Džudit. Zanimao me
Alerton.
- Ali, Džudit, ne vidim razloga zašto ne bih mogao postaviti
jednostavno pitanje - pokušao sam je umiriti.
- A ja ne znam zašto pitaš.
- Jednostavno sam se čudio zašto ni jedno od vas nije znalo što
se dogodilo.
- Misliš o nesreći? Bila sam u selu da kupim marke, ako baš
moraš znati.
- Alerton nije bio s tobom?
- Ne, nije bio! - razdraženo je odgovorila. - Zapravo, sreli smo se
blizu kuće samo dvije minute prije nego što si ti naišao. Nadam se da
si sad zadovoljan. Ali ti želim reći da se to tebe uopće ne tiče. Čak da

74
sam cijeli dan šetala s Alertonom. Imam dvadeset i jednu godinu i
sama zarađujem i to kako provodim vrijeme, moj je vlastiti problem.
- Naravno - kazao sam brzo, pokušavajući ublažiti oštrinu
razgovora.
- Drago mi je što se slažeš - kazala je mirnije. - Pokušaj da ne
postaneš težak otac - nasmiješila se napola pokajnički. - Nemaš
pojma kako je to glupo. Kad samo ne bi toliko čeketao.
- Neću, ubuduće zaista neću - obećao sam joj.
Tog trenutka stigao je Franklin.
- Zdravo, Džudit. Dođite. Već smo zakasnili.
Bio je osoran, zapravo neuljudan i to me uzrujalo. Znao sam da
je Džuditin poslodavac, da je može pozvati kad želi i naređivati joj,
kad je već plaća. Ipak nisam vidio razloga zašto se ne bi ponašao s
uobičajenim poštovanjem. Prema ostalim ljudima bio je uglađeniji,
ali prema Džudit nikad nije imao obzira. Jedva da ju je gledao kad joj
je govorio, zapravo samo naređivao. Čini se da mu Džudit to nije
zamjerala. Sinulo mi je kako je to posebno nezgodno kad se usporedi
s Alertonovom pretjeranom pažnjom. Bez sumnje, Džon Franklin je
bio deset puta bolji čovjek od Alertona, ali je u usporedbi s njim bio
u vrlo nezavidnom položaju.
Promatrao sam Franklina dok je žurio prema laboratoriju.
Nezgrapan hod, ukočena pojava, koščato lice oštrih crta, i prepuno
pjega. Ružan i nezgrapan čovjek. Istina, pametan je, ali žene rijetko
privuče samo pamet. Razočarano sam pomislio da Džudit zbog svog
posla praktički i nema prilike da upozna druge muškarce. Uopće nije
imala nikakva iskustva. U usporedbi s grubim i nespretnim
Franklinom, Alertonov lažni šarm privlačio ju je svom snagom
suprotnosti. Jadna moja djevojka, nije imala mogućnosti da ocijeni
kako je zapravo sasvim isprazan čovjek.
Pretpostavimo da se ozbilno zaljubila u njega? Zainteresiranost,
koju sad pokazuje, bio je zabrinjavajući znak. Znao sam da je
Alerton loš čovjek. Bio je možda i više. Možda je Alerton...
Mogao je biti. U vrijeme kad je ispaljen hitac, nije bio s Džudit.

75
 Ali koji je motiv svih tih na izgled bezrazložnih zločina? Bio
sam siguran da Alerton nipošto nije lud. Bio je mudar, vrlo mudar, i
vrlo nekarakteran. A Džudit, moja Džudit, vidi previše toga u njemu.
Sve do tada, iako sam bio vrlo zabrinut zbog svoje kćeri,
prenapetost mi nije dopuštala da razmišljam o svojim brigama.
Svakog trenutka mogao se dogoditi zločin i to me neprestano
nagonilo da pokušavam otkriti tko je X.
Sad kad je zločin pokušan i propao, mogao sam razmišljati o tim
stvarima. I što sam više razmišljao, bio sam sve zabrinutiji. U
slučajnom razgovoru otkrio sam da je Alerton oženjen čovjek.
Bojd Karington, koji je sve znao o svakome, objasnio mi je još
neke stvari. Alertonova žena bila je vjerna katolkinja. Ostavila ga je
ubrzo poslije vjenčanja. Ali vjera joj nije dopuštala da se razvede.
- Ako mene pitate, to sve objašnjava - rekao je Bojd Karington. -
Njegove namjere uvijek su nečasne, a to što je oženjen upravo mu
odgovara.
Vrlo ugodno za očevo uho!
Dani nakon nesreće protjecali su bez posebnih događaja, ali moj
je nemir rastao.
Pukovnik Lutrel je većinu vremena provodio u ženinoj sobi.
Stigla je nova bolničarka, pa se sestra Krejven mogla vratiti gospođi
Franklin.
Bez zlobe, moram reći da sam primijetio kako se gospođa
Franklin uzbuđuje zato što više nije u centru pažnje. Briga i pažnja
kojom je okruživana gospođa Lutrel nervirala je mladu damu,
naviknutu da njeno zdravlje bude uvijek na prvom mjestu.
Opružena vani u mreži za ljuljanje, neprestano je nešto
zahtijevala. Ni jedno jelo koje bi joj donijeli nije joj odgovaralo,
svemu je prigovarala i nezadovoljno odmahivala glavom.
- Tako mrzim što prigovaram - požalila se Poarou. - Zapravo se
stidim zbog svog jadnog zdravlja. To tako ponižava kad uvijek
moram moliti ljude da mi štogod učine. Ponekad pomislim da
bolesnici ne bi trebali živjeti. Ako netko nije zdrav i sposoban za
ovaj svijet, jednostavno treba da nestane.

76
 - Ni govora, madame! Nježnom, egzotičnom cvijetu moramo
osigurati zaštitu staklenika on ne podnosi hladne vjetrove. Obično
žito raste na vjetru i kiši, ali zato nije vrednije. Pogledajte mene -
zgrčen sam, zgrbljen, ne mogu se kretati ali ne razmišljam o tome da
završim sa životom. Uživam u onom što mogu u hrani, piću,
zadovoljstvu razmišljanja.
- S vama je drukčije. - Gospođa Franklin je uzdahnula i
promrmljala. - Vi ste sami. A uz mene je jadni Džon. Osjećam kakav
sam teret za nj. Bolesna, nesposobna žena. Kamen o vratu.
- Sigurno vam to nikad nije rekao.
- Nije rekao, naravno da nije. Ali muškarci su tako providni.
Džon ne zna skrivati svoje osjećaje. On, naravno, ne želi biti
neuljudan, ali je, na žalost, bezosjećajan čovjek. On nema osjećaja i
zato ih ne očekuje ni od drugih. Tako je strašno kad si rođen kao
debelokožac.
- Ne bih tako opisao gospodina Franklina.
- Ne biste? Ali vi ga ne poznajete tako dobro kao ja. Znam da bi
se on bez mene osjećao mnogo slobodnije. Ponekad sam, znate, tako
očajna da mi se čini da bi bilo najbolje svemu učiniti kraj.
- Molim vas, gospođo!
- Od kakve sam koristi bilo kome? Otići iz svega toga u Veliko
Nepoznato - kimnula je glavom. - I onda bi Džon bio slobodan.
- Glupost! - uzviknula je sestra Krejven kad sam joj ponovio taj
razgovor. - Neće ona učiniti ništa. Ne brinite, kapetane Hejstingse.
Ljudima koji pričaju takve stvari nije ni na kraj pameti da to urade.
Moram reći da se raspoloženje gospođe Franklin popravilo čim
se smirilo uzbuđenje zbog ranjavanja gospođe Lutrel i čim joj se
vratila sestra Krejven.
Jednog prekrasnog jutra Kertis je dovezao Poaroa ispod breze
kraj laboratorija. To je bilo njegovo omiljeno mjesto. Bilo je
zaklonjeno od istočnog vjetra, zapravo ovdje se jedva osjećao i
dašak. To je odgovaralo Poarou, koji je mrzio propuh i uvijek je bio
sumnjičav prema svježem zraku, čini mi se da je on mnogo više volio
biti u kući, ali je pristajao da sjedi vani dobro zamotan u deku.

77
 Sišao sam dolje da mu se pridružim i upravo kad sam stigao,
gospođa Franklin je izišla iz laboratorija.
Bila je vrlo lijepo odjevena i izgledala je prilično veselo.
Objasnila je da ide s Bojdom Karingtonom vidjeti kuću, kako bi mu
pomogla u izboru zavjesa.
- Kad sam jučer bila kod Džona u laboratoriju, ostavila sam
torbicu - objasnila nam je. - Džon i Džudit odvezli su se danas u
Tadkaster jer im nedostaje neki kemijski reagens.
Utonula je u stolicu kraj Poaroa i odmahnula glavom. - Jadni
ljudi, tako sam sretna što nemam smisla za znanost. U ovako lijep
dan sve to izgleda glupo.
- Nemojte da vas čuju znanstvenici.
- Ne, ne naravno. - Naglo se uozbiljila. - Ne smijete misliti,
gospodine Poaro, da se ja ne divim mome suprugu. Naprotiv. Mislim
da se on žrtvuje za svoj posao. - Njetin glas je podrhtavao.
Pomislio sam da gospođa Franklin igra prilično različite uloge.
U ovom trenutku bila je odana žena koja obožava svog heroja.
Nagnula se naprijed, stavljajući ruku na Poaroovo koljeno.
- Džon je zaista neka vrsta sveca. Ponekad me to plaši.
Nazvati Franklina svecem, bilo je ipak pretjerano. Ali Barbara
Franklin nastavila je sa sjajem u očima.
- On će učiniti sve - preuzeti svaki rizik - samo da pridonese
ljudskom znanju. To zavređuje divljenje?
- Svakako, svakako - potvrdio je Poaro.
- Ali ponekad se zaista bojim zbog njega. On ne preza ni pred
čime. Taj užasni grah koji sad istražuje. Tako se bojim da ne počne
eksperimentirati na sebi.
- On je vrlo opasan - rekao sam.
Odmahnula je glavom s laganim osmijehom.
- Ne poznajete Džona. Zar niste čuli što je on učinio s onim
novim plinom?
- Nisam.
- Radili su s nekim novim plinom. Džon je pristao da se
podvrgne pokusima. Bio je zatvoren u cisterni oko trideset šest sati,

78
mjerio je puls, temperaturu, broj udisaja i izdisaja, da vidi kakve su
posljedice. Bio je to opasan pothvat. To mi je poslije rekao jedan
profesor. Lako je mogao nastradati. Ali takav je Džon uopće ne misli
na sebe. Mislim da je divno biti takav? Ja nikad ne bih imala
hrabrosti za to.
- To zahtijeva zaista veliku hrabrost potvrdio je Poaro.
- Tako je. Ja se ponosim njime, ali se u isto vrijeme i bojim.
Ponekad nisu dovolni samo zamorci i žabe. Bojim se tog groznog
graha, bojim se da će se Džonu dogoditi nešto strašno. - Uzdahnula
je i odmahnula glavom. - Ali on mi se samo smije. On je zaista neka
vrsta sveca.
Uto je stigao Bojd Karingtton.
- Zdravo, Babs, jesi li spremna?
- Jesam, Bili, čekam te.
- Nadam se da te to neće previše umoriti.
- Neće, danas se osjećam bolje nego godinama dosad.
Ustala je, ljupko nam se nasmiješila i odšetala preko travnjaka sa
svojim visokim pratiocem.
- Doktor Franklin, moderni svetac hm... - rekao je Poaro.
- Čudno držanje, ali čini se da je dama takva - razmišljao sam
glasno.
- Kakva?
- Igra različite uloge. Jedan dan je nerazumna, zanemarena žena,
zatim je nesebična, žena koja mrzi sebe zato što je teret za voljenog
čovjeka. Danas je bila supruga koja obožava svog junaka. Nezgoda
je u tome što sve uloge igra s pretjeranim žarom.
- Vi mislite da je gospođa Franklin glupa - zamišljeno je kazao
Poaro.
- Ne bih tako rekao - vjerojatno nije baš pametna.
- Ona nije vaš tip.
- Tko je moj tip? -prasnuo sam.
- Zatvorite oči i vidjet ćete koga vam vile šalju - neočekivano je
odgovorio Poaro.

79
 Nisam mu mogao ništa odgovoriti jer je tog trenutka dotrčala
sestra Krejven. Nasmiješila nam se, a zatim produžila do laboratorija.
Ušla je unutra i odmah izišla s rukavicama u ruci.
- Najprije torbica, a sad rukavice, uvijek nešto zaboravlja -
primijetila je i požurila za Barbarom Franklin i Bojdom
Karingtonom.
Razmišljao sam kako je gospođa Franklin jedna od onih žena,
koje neprestano ostavljaju ili gube svoje stvari, očekujući od drugih
da ih pronalaze, kao nešto najnormalnije, čak se ponosila thime.
- Imam glavu kao sito - često je govorila.
Promatrao sam sestru Krejven kako trči travnjakom i nestaje.
Trčala je dobro, tijelo joj je bilo uspravno i čvrsto.
- Mislim da je toj ženi sigurno dosta takva života. Gospođi
Frankin nije potrebna njega nego netko tko će joj tražiti izgubljene
stvari. Zaista nije ni uljudna ni obzirna.
Poaroov odgovor me posebno naljutio. Zatvorio je oči i bez
ikakva razloga promrmljao:
- Crvena kosa.
Bez sumnje, sestra Krejven je imala crvenu kosu ali zašto je
Poaro izabrao ovaj trenutak da mi to kaže.
Ništa nisam odgovorio.

80
 Jedanaesto poglavlje

Čini mi se da se sutradan prije ručka vodio razgovor koji me

vrlo uznemirio.
Bilo nas je četvoro Džudit, Bojd Karington, Norton i ja.
Ne sjećam se kako je počelo, ali razgovarali smo o eutanasiji.
Kao i uvijek, Bojd Karington je govorio najviše, Norton bi
ubacio poneku riječ, a Džudit je šutjela, ali je vrlo zainteresirano
slušala.
Ja sam priznao da to ne bih mogao učiniti i kad bi postojali i te
kako valjani razlozi. Osim toga, rekao sam, kako mislim da bi rođaci
time stekli preveliku moć.
Norton se složio sa mnom. Dodao je da on misli kako bi se to
moglo učiniti samo ako to želi bolesnik koji teško pati i čija je smrt
neminovna.
- Da, ali to je čudna stvar - kazao je Bojd Karington. - Činjenica
je da i najzabrinutiji čovjek ponekad ne želi da se spasi boli, kako
obično kažemo.
Ispričao nam je da je poznavao jednog čovjeka koji je imao
užasne bolove od raka. Taj čovjek je molio liječnika da mu da nešto
što bi svemu učinilo kraj. Liječnik mu je odgovorio da to ne može
uraditi. Pri odlasku ostavio je bolesniku nekoliko tableta morfija i
pažljivo mu objasnio koliko ih može uzeti, a koja bi količina bila
opasna. Tako je ostavio bolesniku da sam odluči. On je mogao uzeti
fatalnu količinu, ali nije to učinio.
- To dokazuje - ustvrdio je Bojd Karington - da uprkos svemu
čovjek više voli svoje patnje nego brzi kraj.
Tada je Džudit progovorila prvi put, i to odlučno i bez
okolišanja:
- Naravno - kazala je - ne bi se trebalo prepustiti da on odlučuje.
Bojd Karington upitao je što misli pri tom.

81
 - Mislim da svatko tko je slab, odnosno bolestan nema snage da
sam odluči. On to ne može. To se mora učiniti umjesto njega. To je
dužnost nekoga tko ga voli.
- Duznost? - upitao sam nesigurno.
Džudit se okrenula prema meni.
- Da, duznost. Duznost nekoga tko je snažan i tko će preuzeti
odgovornost.
- I biti optužen za ubojstvo? - odmahnuo je glavom Bojd
Karington.
- Ne mora biti. U svakom slučaju, ako nekoga volite, preuzet
ćete risik.
- Ali slušajte, Džudit, to je preteška odgovornost - pobunio se
Norton.
- Mislim da nije. Ljudi se previše boje odgovornosti. Preuzet će
odgovornost za psa, a zašto ne bi i za čovjeka?
- To je ipak nešto drugo.
- To je mnogo važnije - kazala je Džudit.
- Ostavili ste me bez riječi - promrmljao je Norton.
- I vi biste preuzeli taj rizik upitao je Bojd Karington.
- Mislim da bih. Ne bojim se rizika.
Bojd Karington je odmahnuo glavom.
- Ipak to ne bi bilo dobro. Ne smije se ljudima tako olako dati
moć da odlučuju o tuđem životu.
- Zapravo. - Norton se obratio Bojdu Karigtonu - većina ljudi ne
bi imala snage da preuzme tu odgovornost. Ne vjerujem da biste je
imali kad biste to zaista morali učiniti - nasmiješio se Džudit.
- Razumije se, čovjek ne može biti siguran - zamišljeno je rekla
Džudit. - Ipak mislim da bih to učinila.
- Možda, ako bi vam to donijelo korist - primijetio je Norton.
Džudit je naglo pocrvenjela.
- To upravo pokazuje da me uopće niste razumjeli - odgovorila
je oštro. - To nikad ne bih učinila iz koristi. Zar ne razumijete? -
obratila se svima. - To mora biti potpuno bezlično, čovjek može
preuzeti odgovornost ako je siguran da je to sasvim nesebično.

82
 - Ipak vi to ne biste učinili - zaključo je Norton.
- Sigurno bih - tvrdila je Džudit. - Da počnemo s thime da život
ne smatram tako vrijednim kao vi ostali. Oni nesposobni, beskorisni
trebali bi se ukloniti. Na tom svijetu previše je zbrke. Samo ljudima,
koji mogu pridonositi društvu valja dopustiti da žive. Druge treba
bezbolno odstraniti. Vi se slažete sa mnom, zar ne? - obratila se
Bojdu Karingtonu.
- U principu, da. Samo vrijedni treba da prežive.
- Vi ne biste uželi zakon u ruke kad bi to bilo potrebno?
- Možda. Ne znam...- dvoumio se Bojd Karington.
- Mnogi ljudi teoretski bi se s vama slozili. Ali praksa je nešto
sasvim drugo - dodao je Norton.
- To nije logično.
- Naravno da nije - uzrujao se Norton. - To je zaista pitanje
hrabrosti. Čovjek jednostavno nema dovolno jak želudac za to,
govoreći vulgarno.
Džudit je šutjela.
- Iskreno rečeno, Džudit, i vi biste bili isti - nastavio je Norton. -
Vi ne biste imali hrabrosti kad bi do toga došlo. Zar nije tako.
- Mislim da se varate, Nortone - usprotivio se Bojd Karington.
Mislim da Džudit ima hrabrosti. Na sreću, nema prilike da to i
pokaže.
Čuo se gong iz kuće.
Džudit je ustala.
- Nemate pravo, znate - rekla je vrlo odlučno Nortonu. - Imam
mnogo, mnogo jači želudac nego što mislite.
Pošla je ravno u kuću.
- Čekajte me, Džudit - potrčao je Bojd Karington za njim.
Išao sam za njima zabrinut. Norton me odmah shvatio i pokušao
me utješiti.
- Ona to nije mislila ozbiljno - rekao je. - To je napola dorečena
misao. To je svojstveno mladima, ali na svu sreću to se nikad ne
ostvari. To ostaje samo razgovor.

83
 Mislim da ga je Džudit čula, jer nas je ljutito pogledala preko
ramena.
- Ne brinite, Hejstingse - snizio je glas. - To su puke teorije. Ali
nešto mi je čudno.
- Što?
Norton se zbunio. - Ne bih se želio miješati, ali taj Alerton...
- Alerton?
- Da, žao mi je što se miješam, ali da sam na vašem mjestu, ne
bih joj dopustio da s njim bude prečesto. Njega ne prati baš dobar
glas.
- I sam vidim kakav je - požalio sam se. - Ali što ja tu mogu
- Znam, znam. Djevojke mogu paziti same na sebe, tako se kaže.
Većina i može. Ali Alerton ima posebnu tehniku. - Oklijevao je, a
zatim rekao: - Mislim da vam ipak moram reći. Nemojte dopustiti da
to ide dalje. Slučajno sam saznao nešto dosta neugodno o njemu.
Bila je to priča o djevojci koja je bila sigurna u sebe, o modernoj
i neovisnoj djevojci. Alerton je upotrebio svu svoju moć da je
savlada. Poslije je okrenuo ploču. Priča je završila s razočaranom
djevojkom koja se otrovala veronalom.
Najstrašnije je u svemu tome bilo to što je ta djevojka bila vrlo
slična Džudit neovisna, samouvjerena. To su djevojke koje kad gube,
gube s očajanjem i predanosti i te su osobine strane malim glupim
guščcama.
Ušao sam u blagovaonicu s užasnom, zlom slutnjim.

84
 Dvanaesto poglavlje

- Jeste li zabrinuti zbog nečeg, mon ami? - upitao me Poaro to

poslije podne.
Samo sam kimnuo glavom. Osjećao sam da nemam pravo
opteretiti Poaroa još i s tim svojim problemom. I onako nije mogao
ništa pomoći.
Na svaki njegov savjet Džudit bi odmahnula rukom i poput svih
mladih pomislila kako su ti starci dosadni.
Džudit, moja Džudit
Teško je opisati što sam proživio toga dana. Kad sam poslije
razmišljao o tome, nešto sam pripisao i atmosferi Stajlsa. Bila je to
kuća crne prošlosti i zlokobne sadašnjosti. Sjena ubojstva i ubojice
lebdjela je nad tom kućom.
Čvrsto sam vjerovao da je ubojica Alerton, a moja Džudit je
zaljubljena u njega! To je bilo nevjerojatno stravično a ja nisam znao
što da učinim.
Bilo je to poslije ručka kad me Bojd Karington povukao ustranu.
Malo je zaobilazio, a zatim je rekao pomalo nestrpljivo:
- Ne želim se miješati, ali mislim da morate razgovarati s
kćerkom. Upozorite je. Znate taj momak Alerton prate ga loše
glasine a ona to, čini se, ne shvaća.
Kako je lako tim ljudima bez djece. Upozoriti? Bi li to koristilo?
Ili još više sve pogoršalo?
Kad bi samo Sinders bila živa. Ona bi znala što treba učiniti.
Priznajem, najprije sam htio i dalje šutjeti. Ali uskoro sam
shvatio da je to kukavičluk. Stresao sam se pri pomisli na razgovor s
Džudit. Vidite, bojao sam se svoje visoke lijepe kćerke.
Koračao sam gore-dolje po vrtu i postajao sve uznemireniji. I ne
znajući, skrenuo sam u ružičnjak i tog trenutka više i nisam imao što
odlučivati. Ondje je na klupi sjedila Džudit. U cijelom životu nisam
vidio izraz veće nesreće na licu jedne žene.
Maska je nestala i umjesto nje ugledao sam tugu i očaj.

85
 Skupio sam hrabrost i pošao k njoj. Nije me čula dok nisam sjeo
kraj nje.
- Džudit, zaboga, ne uzimaj to toliko k srcu.
Uplašeno se okrenula prema meni.
- Oče? Nisam te čula.
Nastavio sam, znajući da bi sve propalo ako bih sad zastao.
- Najdraža moja djevojko, nemoj misliti da ne znam, da ne
vidim. On to ne zaslužuje vjeruj mi, on to ne zaslužuje.
Njeno zabrinuto, uznemireno lice okrenulo se prema meni.
- Znaš li o čemu govoriš? - upitala je polako.
- Znam. Ti si zaljubljena u tog čovjeka. Ali, draga, to nije dobro.
Tužno se smiješila. Bio je to osmijeh nemoći.
- Možda je to znam isto tako kao i ti.
- Ne znaš! Ne možeš znati, Džudit! On je oženjen čovjek. Tebi
nema budućnosti s njim samo tuga i sramota i sve će završiti u
gorkom samoprijeziru.
Osmijeh je postao još tužniji.
- Kako tužno govoriš, oče?
- Napusti to, Džudit, napusti sve!
- Ne mogu!
- On to ne zaslužuje, draga.
- Meni je on najvredniji na svijetu - kazala je čvrsto.
- Ne, ne Džudit, ja te molim.
Osmijeha je nestalo. Bijesno se okrenula prema meni.
- Kako se usuđuješ? Kako se usuđuješ miješati? Nikad više
nećeš sa mnom razgovarati o tome. Mrzim te, mrzim te. To se tebe
ne tiče. To je moj život samo moj život.
Ustala je. Odgurnula me rukom i prošla kraj mene. Kao furija.
Gledao sam za njim očajan.
Ostao sam tamo još oko četvrt sata, bespomoćan i zaprepašten,
nesposoban da bilo što učinim.
Takva su me zatekli Elizabet Kol i Norton.
Bili su vrlo ljubazni prema meni. Sigurno su vidjeli da sam u
šoku, ali su bili previše obzirni da bi to pokazali. Umjesto toga,

86
poveli su me u šetnju. Oboje su bili veliki ljubitelji prirode. Elizabet
Kol mi je pokasivala različite vrste divljeg cvijeća, a Norton ptice
kroz dalekozor. Razgovarali su mirno i o vedrim temama tako da
sam se malo pomalo vraćao u normalno stanje, iako sam u suštini još
bio vrlo uzbuđen. Još mi se činilo da je sve protiv mene i priroda i
ljudi.
Zbog toga kad je Norton s dalekozorom na očima uzviknuo: -
Ako to nije pijetao, ja sam... - i zatim naglo zašutio, odmah sam
posumnjao. Pružio sam ruku za dalekozorom.
- Dajte da vidim - odlučno sam zatražio.
- Ne, ne, ipak sam pogriješio - zbunjeno je petljao. - Odletio je.
Ne to je bila sasvim obična ptica.
Poblijedio je i izbjegavao moj pogled. Bio je uznemiren i
zbunjen.
I sad smatram da se nisam prevario kad sam zaključo da je on
kroz dalakozor vidio nešto što nije želio da ja vidim.
Što god da je vidio, bio je tako očito pogođen time da to nije
mogao prikriti.
Promatrao je neko udaljeno mjesto u šumi. Što je vidio tamo?
- Dajte da vidim - ponovo sam zatražio i zgrabio dalekozor.
Sjećam se da mi ga je pokušao oduzeti, ali je to učinio nespretno.
Grubo sam ga odgurnuo.
Norton je rekao slabo.
- To zaista nije bilo. Mislim, ptica je odletjela. Žalim.
Ruka mi je malo drhtala, dok sam namještao dalekozor. Bile su
to jake loše leće. Usmjerio sam ih tamo gdje sam mislio da je gledao
Norton.
Ali nisam vidio ništa ništa osim bijelog od sjaja (bijela
djevojačka haljina?) među drvećem.
Spustio sam dalekozor. Bez riječi sam ga pružio Nortonu. Nismo
se ni pogledali. Izgledao je zabrinuto i preplašeno.
Vratili smo se kući. Sjećam se da Norton cijelim putem nije
progovorio ni riječi.

87
 Gospođa Franklin i Bojd Karington stigli su u kuću ubrzo poslije
nas. Bili su s njegovim kolima u Tadkasteru, jer je željela nešto
kupovati.
Ona zaista nije gubila vrijeme. Iz automobila je izneseno
mnoštvo paketa. Veselo je razgovarala i smijala se.
Bojda Karingtona otremila je gore s posebno osjetljivim
predmetima, a meni je velikodušno predala drugu hrpu paketića.
Govorila je brzo i nekako uzbuđeno.
- Užasno vruće, zar ne? Mislim da će biti oluje. Vrijeme će se
uskoro promijeniti. Kažu da vlada velika nestašica vode. Već dugo
godina nije bilo takve suše.
- Što ste radili? -obratila se gospođici Elizabet Kol. - Gdje je
Džon? Rekao je da ima glavobolju i da ide prošetati. Brine me ta
njegova glavobolja. Mislim da je nezadovoljan zbog svojih pokusa.
Sigurno ne idu kako treba. Tako bih željela da mi više govori o tim
stvarima.
Zastala je i okrenula se prema Nortonu:
- Vrlo ste tihi, gospodine Norton. Zar se nešto dogodilo?
Izgledate uplašeno. Valjda niste vidjeli duha?
- Ne, ne, nisam vidio duha. Nešto sam se zamislio.
U tom trenutku kroz vrata je Kertis ušao, gurajući Poaroa u
kolicima.
Zastao je u hodniku i spremao se da podigne gospodara na ruke i
odnese ga uz stepenice.
Poaroove su oči iznenada živnule, sve nas je oštro promotrio.
- Što je? Da li se nešto dogodilo? - upitao je s iščekivanjem.
Najprije nitko nije ništa odgovorio, a tada je Barbara Franklin s
izvještačenim osmijehom rekla:
- Naravno da nije. Što bi se dogodilo? To je samo napetost zbog
dolaska oluje. Ja sam užasno umorna. Hoćete li donijeti gore te
stvari, kapetane Hejstingse? Hvala vam mnogo.
Išao sam za njim stepenicama i zatim duž istočnog krila. Njena
je soba bila na kraju tog dijela kuće.

88
 Gospođa Franklin je otvorila vrata. Bio sam iza nje s rukama
punim paketa.
Iznenada je zastala na vratima. Kraj prozora sestra Krejven
gledala je u dlan Bojda Karingtona.
On ju je pogledao i nasmijao se zbunjeno.
- Zdravo. Slušam o svojoj budućnosti. Sestra mi sve čita s dlana.
- Zaista? Nisam imala pojma o tome - hladno je odgovorila
Barbara Franklin. Nisam znao da je nervira sestra Krejven. - Molim
vas uzmite te stvari, sestro! I istucite mi jaje sa šećerom. Vrlo sam
umorna. Donesite mi i termofor. Odmah ću leći u postelju.
- Svakako, gospođo Franklin.
Sestra Krejven je odmah ustala i ponovo postala samo vrlo
savjesna bolničarka.
- Molim te, Bili, idi - kazala je gospođa Franklin. - Strašno sam
umorna.
- O, Babs, to je bilo previše za tebe - zabrinuo se Bojd
Karington. Kako sam mogao biti tako besobziran. Nisam ti smio
dopustiti da se premoriš.
Gospođa Franklin anđeoski mu se osmijehnula.
- Nisam željela ništa reći. Mrzim biti dosadna.
Nas dvojica smo izišli zajedno iz sobe, pomalo zbunjeni, i
ostavili smo žene same.
- Kakva sam prokleta budala! Barbara je izgledala tako svježe i
veselo da sam sasvim zaboravio njezinu bolest. Nadam se da nije
pretjerala.
- Ujutro kad se probudi opet će biti sve u redu - mehanički sam
odgovorio.
Sišao je stepenicama. Malo sam oklijevao, ali na kraju sam ipak
odlučio da odem Poarou. Sigurno me očekuje. Prvi put sam nevoljko
išao k njemu. Bio sam tako zaokupljen svojim mislima i još sam
osjećao neki čudan grč u želucu.
Polako sam koračao hodnikom. Došavši pred Alertonovu sobu,
čuo sam glasove. Nisam namjeravao prisluškivati, iako sam

89
automatski stao pred vratima. Uto su se vrata otvorila na njima se
pojavila Džudit.
Ukočila se kad me vidjela. Uhvatio sam je za ruku i ugurao u
svoju sobu. Iznenada sam se razbjesnio.
- Što radiš u sobi tog čovjeka?
Nepomično me gledala. Sad se nije ljutila, ali je bila potpuno
hladna. Nekoliko sekundi nije odgovorila.
- Ne želim to, rekao sam ti. Ti ne znaš što radiš.
- Mislim da je to što govoriš zaista besramno, - kazala je
sarkastično.
- To je sramota tvoje generacije prema mojoj. Svi moramo
poštovati određene norme. Razumiješ li, Džudit, ja ti zabranjujem da
više išta imaš s tim čovjekom.
- Razumijem. Znači... - to je rekla je mirno.
- Poričeš li da si zaljubljena u njega?
- Ne.
- Ali ti ne znaš tko je on. Ne možeš znati.
Bez ikakva uljepšavanja ponovio sam joj priču o Alertonu.
- Shvaćaš li kakav je on podlac - rekao sam na kraju.
Bila je sasvim nesainteresirana i prezirno se osmijehnula.
- Budi uvjeren da nikad nisam ni mislila da je svetac.
- Zar ti to ništa ne znači, Džudit? Ti nisi tako pokvarena.
- Nazovi to kako želiš.
- Džudit, ti nisi, ti... - bojao sam se izreći ono što sam mislio.
- Slušaj me sad, oče. Ja radim što želim. Nemože me tiranizirati.
I nije dobro propovijedati. S mojim životom radit ću ono što mi se
sviđa i ti me ne možeš zaustaviti.
Iduće sekunde već je isašla iz sobe.
Srušio sam se na stolicu. To je gore, mnogo gore nego što sam
mislio. Ona je potpuno zaluđena. Nije bilo nikog kome sam se
mogao potužiti. Njena majka, jedino biće koje bi možda poslušala,
bila je mrtva. Sve je ovisilo o meni.
Mislim da nikad nisam toliko patio.

90
 Ustao sam. Oprao sam se, obrijao i presvukao. Sišao sam na
večeru. Ponašao sam se sasvim normalno. Izgledalo je da nitko nije
primijetio ništa neobično.
Jedan ili dva puta vidio sam kako me Džudit ljutito gleda.
A cijelo to vrijeme postajao sam sve odlučniji. Potrebna je samo
hrabrost i razboritost.
Poslije večere izišli smo, pogledali u nebo i zaključli da se
približava oluja koja će donijeti kišu.
Krajičkom oka primijetio sam kako je Džudit nestala iza ugla.
Odmah je i Alerton otišao u istom pravcu.
Završio sam razgovor s Bojdom Karingtonom i pošao za njima.
Norton me pokušao zaustaviti. Uhvatio me za ruku. Čini mi se
da me htio povesti u šetnju. Nisam se obazirao na njega.
Bio je još sa mnom kad sam skrenuo iza kuće.
Oni su bili tamo. Vidio sam Džuditino lice i kako se Alerton
naginje nad nju da bi je poljubio.
Onda su nešto razgovarali. Pošao sam korak naprijed.
Norton me svom snagom vukao k sebi.
- Ne radite to, ne možete
- Mogu. I hoću - prekinuo sam ga odlučno.
- To nije dobro, dragi prijatelju. Sve je to vrlo bolno, ali vi ne
možete učiniti ništa.
Šutio sam. Mogao je misliti da je tako, ali ja sam znao da nije.
Norton je nastavio:
- Znam kako se čovjek osjeća kad je nemoćan, ali jedino što se
može jest priznati poraz. Prihvatite to, čovječe.
Nisam mu proturiječio. Htio sam dobiti na vremenu. Ponovo
sam otišao iza kuće.
Njih dvoje su bili nestali, ali ja sam znao gdje ću ih naći. U sjeni
jorgovana skrivala se sjenica. Pošao sam onamo. Mislim da je
Norton još bio sa mnom, ali nisam siguran.
Kad sam se priblizio sjenici, začuo sam glasove i zastao. Čuo
sam Alertonov glas.

91
 - Draga moja djevojko, to je sređeno. Ne prigovaraj više. Sutra
pođi u grad. Ja ću reći da idem u Ipsvič gdje ću ostati nekoliko dana s
prijateljem, a ti telefoniraj iz Londona da se ne možeš vratiti. I tko će
saznati za malu lijepu večeru u mom stanu? Nećeš požaliti, obećajem
ti.
Osjetio sam kako se Norton pomaknuo kraj mene i polako se
okrenuo. Gotovo sam se nasmijao kad sam vidio njegovo zabrinuto
lice. Pustio sam ga da me odvede u kuću. Pristao sam da se vratim,
jer sam tog trenutka spoznao što ću učiniti.
- Ne brinite više. Sve je beskorisno, sad to vidim. Ne možeš
upravljati životima svoje djece. Odustajem.
Odlaknulo mu je.
Kratko nakon toga rekao sam mu da idem ravno u krevet.
Izmislio sam da me prilično boli glava.
Uopće nije posumnjao u moje namjere.
Na čas sam zastao u hodniku. Bio je sasvim tih. Ovdje nije bilo
nikoga. Svi su kreveti bili spremni za spavanje. Nortona, koji je imao
sobu na toj strani, ostavio sam dolje. Elizabet Kol igrala je bridž.
Kertisa sam u prolazu vidio dolje na večeri. Bio sam sam.
Laskao sam sebi da nisam toliko godina uzalud radio s Poaroom.
Znao sam sve mjere opreznosti.
Sutra Alerton neće sresti Džudit u Londonu.
Sutra Alerton neće ići nikamo.
Sve je bilo tako smiješno jednostavno.
Ušao sam u sobu i useo bočicu s aspirinima. Zatim sam otišao u
Alertonovu sobu, pa u kupaonicu. Tablete slumberyla bile su u
ormariću. Smatrao sam da bi osam tableta bilo dovoljno. Inače se
smije uzeti jedna ili najviše dvije. Osam će sigurno biti dovoljno.
Sam Alerton je rekao da su vrlo toksične. Pročitao sam natpis. Opas
no je prekoračiti propisanu dosu.
Nasmiješio sam se.
Omotao sam svilenu maramicu oko ruke i pažljivo uhvatio
bočicu. Ne smije biti nikakvih tragova.

92
 Izvadio sam tablete. Da, bile su iste veličine kao aspirini. Stavio
sam osam aspirina u bočicu i onda je dopunio slumberylom,
ostavljajući osam vani. Sve je izgledalo kao i prije. Alerton ništa
neće primijetiti.
Vratio sam se u svoju sobu. Imao sam bocu viskija većina nas je
u Stajlsu imala viski u sobi. Izvadio sam dvije čaše i sodu. Alerton
još nikad nije odbio piće. Kad dođe gore, pozvat ću ga na viski.
Stavio sam tablete u malo alkohola. Lako su se otopile. Kušao
sam mješavinu. Možda malo gorči, ali jedva primjetno. Imao sam
plan. Nalit ću sebi piće kad Alerton dođe. Pružit ću ga njemu, a sebi
ću naliti drugo. Sve lako i prirodno.
On nije znao za moju mržnju. Osim ako mu Džudit nije rekla?
Razmišljao sam o toj mogućnosti, ali sam zaključo da to sigurno nije
učinila. Džudit nikome ništa ne priča.
On vjerojatno smatra da je nemam pojma o njihovim planovima.
Više nisam imao ništa drugo raditi nego čekati. To će vjerojatno
potrajati sat ili dva. Alerton je uvijek lijegao kasno.
Iznenadno kucanje na vratima preplašilo me. Bio je to Kertis.
Tražio me Poaro.
Bilo mi je teško. Cijele večeri nijedanput nisam pomislio na
njega. Sigurno se pitao što se dogodilo sa mnom. To me zabrinulo.
Prvo, bilo me stid što nisam bio uz njega, a drugo, nisam želio da
bilo što posumnja.
Pošao sam za Kertisom preko hodnika.
- Eh bien, vi ste me zapustili? - uzviknuo je Poaro.
Zijevnuo sam uz osmijeh opravdavanja.
- Strašno mi je žao - ispričavao sam se. - Ali imam takvu očajnu
glavobolju jedva gledam. Mislim da je oluja u zraku. Zbog toga sam
zaista smeten. Sasvim sam zaboravio da vam nisam došao zaželjeti
laku noć.
Kao što sam se nadao, Poaro se odmah zabrinuo. Ponudio mi je
lijek. Ljutio se što sam sjedio vani na propuhu. (Bio je najtopliji dan
tog ljeta!) Odbio sam aspirin, rekavši da sam već uzeo jedan, ali

93
nisam mogao izbjeći da ne po pijem šalicu slatke i odvratne
čokolade!
- To smiruje živce - uvjeravao me Poaro.
Popio sam je i onda mu rekao laku noć, dok su mi u ušima
zvonile njegove zabrinute riječi.
Vratio sam se u sobu i bučno zatvorio vrata. Poslije sam ih
bešumno odškrinuo. Tako da mi ne promakne Alerton kad bude
prolazio. Ali to neće biti baš uskoro.
Sjedio sam i čekao. Mislio sam na svoju mrtvu ženu.
- Ti me razumiješ, draga, moram je spasiti - prošaptao sam.
Ostavila mi je Džudit da se brinem o njoj i ja je nisam smio
iznevjeriti.
U toj noćnoj tišini osjetio sam kao da je Sinders vrlo blizu mene.
Gotovo sam osjetio njezinu fizičku prisutnost.
I dalje sam sjedio i čekao.

94
 Trinaesto poglavlje

Sad moram reći nešto što zaista uništava moje samopoštovanje.

Jer, istina je, vidite, da sam ja, čekajući Alertona zaspao.
Tome se zapravo ne bih trebao ni čuditi. Prethodne noći spavao
sam vrlo loše. Cijeli taj dan proveo sam na zraku, a mučile su me
brige i napetost zbog onog što sam odlučio učiniti. Osim svega,
osjećao se pritisak skorašnje oluje.
Bilo kako bilo, to se dogodilo. Zaspao sam na stolici, a kad sam
se probudio, već je svanulo jutro i vani se čuo cvrkut ptica. Sjedio
sam sav zgrčen u stolcu, u večernjem odijelu, s čudnim okusom
gorčine u ustima i glavoboljom.
Najprije sam bio zbunjen, zatim ogorčen, ali na kraju sam
osjetio beskrajno olakšanje.
Tko li je ono napisao: Najtmurniji dan proživi do sutra i proći
će. Kako je to istinito! Tak sam sad vidio koliko sam bio razdražen i
besuman. Bio sam odlučio ubiti čovjeka!
Tog trenutka ugledao sam čašu s viskijem ispred sebe. Ustao
sam, hitro razmaknuo zavjese i izlio ga kroz prosor. Mora da sam
prošle noći bio lud!
Obrijao sam se, okupao i presvukao. Osjećao sam se mnogo
bolje. Otišao sam Poarou jer sa znao da se uvijek budio vrlo rano.
Sjeo sam i sve mu ispričao.
Mogu reći da sam osjetio veliko olakšanje.
Blago mi je kimnuo.
- U kakve ste se gluposti upustili! Drago mi je što ste mi došli i
sve priznali. Ali, dragi prijatelju, zašto mi to niste rekli jučer?
- Pretpostavljam da sam se bojao da ćete me pokušati spriječiti -
ispričavao sam se zbunjeno.
- Naravno da bih vas spriječio. Zar mislite da bih vas želio
vidjeti kako visite zbog takvog lopova kao što je Alerton?
- Nitko to ne bi otkrio - rekao sam. - Produzeo sam sve mjere
opreza.

95
 - To misle sve ubojice. Vi ste iskreni. Ali dopustite da vam
kažem, mon ami, vi niste tako mudri kao što mislite.
- Sve sam pažljivo isplanirao, čak sam obrisao otiske prstiju s
bočice.
- Svakako. Tako ste obrisali i Alertonove otiske. A kad njega
nađu mrtvog, što onda! I kad se autopsijom ustanovi da je umro od
prevelike doze slumberyla. Je li ih uzeo slučajno ili namjerno. Tiens,
njegovih otisaka nema na bočici. Ali zašto? Da je to samoubojstvo,
ne bi imao razloga da ih obriše. I onda pregledaju preostale tablete i
otkriju da ih je više od polovine zamijenjeno aspirinima.
- Pa svatko ima aspirina - promrmljao sam tiho.
- Naravno, ali svatko nema kćer koju Alerton obasipa pažnjom
da upotrijebim starinsku frazu. I upravo jučer ste se zbog njega
svadili s kćerkom. Dva čovjeka, Bojd Karington i Norton, mogu se
zakleti da niste gajili prijateljske osjećaje prema tom čovjeku. Ne,
Hejstingse, to ne bi bilo dobro. Odmah bi se pažnja usmjerila na vas,
a do tada biste vjerojatno već bili u takvom stanju straha i grižnje
savjesti da bi svaki malo bolji policijski inspektor vrlo brzo otkrio da
ste vi krivac. Isto je tako moguće da vas je netko vidio dok ste hodali
s tabletama.
- Nije moguće. Nikog nije bilo u blisini.
- A balkon? Ako je netko bio na njemu i promatrao što radite. Ili
je netko jednostavno virio kroz ključanicu.
- Opsjednuti ste ključanicom, Poaro. Ljudi ne provode vrijeme
vireći kroz ključanice.
Poaro je napola sklopio oči i primijetio kako sam uvijek bio
naivan.
- Dopustite da vam kažem, u ovoj se kući s ključevima događaju
čudne stvari. Uvijek volim zaključati vrata, čak ako je i Kertis u
susjednoj sobi. Ali ubrzo poslije mojeg dolaska, ključ je nestao.
Uopće ga nismo mogli naći i morao sam dati napraviti novi.
- Ipak ne vjerujem da ga je netko ukrao. Strašno je pomisliti da
to netko radi s određenom namjerom. - Spustio sam glas. - Poaro, vi

96
ne mislite da je zbog davno počinjenog ubojstva u zraku ostala još
neka vrsta infekcije?
- Mislite virus ubojstva? To je zanimljiva misao.
- Kuće imaju svoju atmosferu - kazao sam zamišljeno. - Ova
kuća ima zlokobnu prošlost.
Poaro je potvrdno kimnuo.
- Da. Ovdje je bilo ljudi, nekoliko ljudi koji su žarko željeli tuđu
smrt. To je istina.
- Vjerujem da to na neki način utječe na čovjeka. Ali sad, Poaro,
recite mi šta da radim s Džuditom i Alertonom. To se mora nekako
zaustaviti, što mislite da bih trebao učiniti?
- Ne činite ništa - odgovorio je odlučno.
- Ali?
- Vjerujte mi, najbolje je da se uopće ne miješate.
- Kad bih uhvatio Alertona?
- Što možete reći ili učiniti? Džudit ima dvadeset i jednu godinu
i svoj je gospodar.
- Ali osjećam da bih trebao nešto uraditi.
- Ne, Hejstingse - prekinuo me Poaro. - Ne utvarajte sebi da ste
dovoljno pametni i dovoljno jaki, ili čak dovoljno lukavi da svoje
mišljenje nametnete bilo kojem od to dvoje ljudi. Alerton zna kako
će se suprotstaviti gnjevnim očevima i vjerojatno uživa u tome kao u
dobroj šali. Džudit pak nije čovjek kojeg možete zaplašiti.
Savjetovao bih vam, ako je to uopće moguće, da učinite nešto drugo.
Da sam na vašem mjestu, imao bih povjerenja u kćerku.
Pogledao sam ga.
- Džudit je - rekao je Herkul Poaro - sačinjena od vrlo dobrog
materijala. Iskreno rečeno, ja joj se divim.
- I ja joj se divim. Ali bojim se za nju.
Poaro je iznenada ljutito odmahnuo rukom.
- I ja se bojim za nju. A ja sam bespomoćan. Dani prolaze.
Opasnost je tu, Hejstingse, i to vrlo blizu.

97
 Isto tako dobro kao i Poaro znao sam da je opasnost blizu. Imao
sam više razloga nego on da to znam zbog onog što sam čuo prošle
noći.
Dok sam išao na doručak razmišljao sam o Poaroovoj izjavi.
Imao bih povjerenja u nju.
To je došlo neočekivano, ali mi je dalo čudan osjećaj radosti.
Gotovo istodobno osvjedočio sam se da je istinito. Očito, Džudit je
promijenila mišljenje i nije pošla u London toga dana.
Umjesto toga kao i obično odmah poslije doručka otišla je s
Franklinom u laboratorij i bilo je jasno da će imati naporan radni dan.
Obuzeo me osjećaj zahvalnosti. Kako sam bio lud i razočaran
prošle noći. Sve sam uzimao zdravo za gotovo. Pa naravno da Džudit
nije prihvatila Alertonovu sumnjivu ponudu. Sad sam se sjetio da
uopće nisam čuo njezin potvrdan odgovor. Ne, ona je bila prefina,
predobra i iskrena da bi pristala. Ona je odbila sastanak.
Alerton je rano doručkovao i otišao u Ipswich. Držao se plana i
bio je uvjeren da će Džudit, kao što je planirao, doći u London.
Dakle, grdno će se razočarati, mislio sam veselo.
Naišao je Bojd Karington i mrzovoljno primijetio da izgledam
vrlo veselo tog jutra.
- Da, dobio sam neke dobre vijesti - odgovorio sam mu.
Rekao je da se osjeća užasno. Imao je dosadan razgovor s
arhitektom zbog nekih teškoća u gradnji, a prekorio ga je i lokalni
građevinski inspektor. Osim toga dobio je neka nepovoljna pisma.
Uza sve to bojao se da se gospođa Franklin premorila prošloga dana.
Gospođa Franklin je to skupo naplaćivala. Kako sam saznao od
sestre Krejven, bila je nemoguća.
Sestra Krejven je morala odustati od svog slobodnog dana, iako
joj ga je bila obećala. Već je sve pripremila za posjet nekim
prijateljima i sad je bila ogorčena. Od ranog jutra gospođa Franklin
je neprestano nešto zahtijevala, tražila je eteričnu sol, pa termofor, pa
jaje sa šećerom, pa mlijeko. Sve joj je bilo ili preslatko ili prevruće.
Neprekidno je prigovarala. Žalila se na bolove oko srca, grčeve u
rukama i nogama, groznicu i tko zna što.

98
 Nitko od nas nije to shvatio ozbilno. Svi smo to pripisivali
njesinoj hipohondriji.
Sestra Krejven i doktor Franklin također se nisu zabrinuli.
Doktora Franklina pozvali su iz laboratorija. On je saslušao
ženine žalbe, upitao je bi li htjela da pozove mjesnog liječnika (što je
ona grubo odbila) zatim joj je pripremio sedativ, umirio je što je
bolje mogao i opet otišao na posao.
- Naravno, on zna da ona samo izigrava - povjerila mi je sestra
Krejven.
- Vi mislite da zaista nije ništa ozbilno?
- Temperatura joj je normalna, puls također. Samo cmizdri bez
razloga, kažem vam.
Bila je razdražena i bezobzirnija nego obično.
- Ona uživa kada može nekoga gnjaviti. Presretna je kad njen
muž, iako premoren, i ja trčimo oko nje. Čak je Ser Vilijam izvan
sebe jer se osjeća kriv što ju je premorio jučer. Takva je ona.
Sestra Krejven očito ju je danas smatrala nemogućom. I ja sam
se uvjerio da je gospođa Franklin bila zaista neobično gruba prema
njoj. Ona je bila od one vrste žena koje instiktivno ne vole bolničarke
i poslugu.
I tako nitko od nas nije ozbilno shvatio njeno neraspoloženje.
Jedino je Bojd Karington zabrinuto hodao okolo i izgledao kao
dječak kojeg su izgrdili.
Koliko li sam puta poslije razmišljao o događajima toga dana,
pokušavajući se sjetiti jesmo li nešto previdjeli, možda neki naizgled
beznačajni incident. Pokušavao sam se sjetiti ponašanja svakoga od
nas. Jesmo li svi bili uobičajenog raspoloženja ili je netko bio
uzbuđen.
Dajte da još jedanput razmotrim što se sjećam o svakome od
nas.
Bojd Karington, kao što sam rekao, izgledao je da se osjeća kriv.
Čini se da je mislio kako je prethodnog dana bio bezobziran i
sebičan, ne misleći na slabo zdravlje svoje suputnice. Dva tri puta
popeo se gore da pita kako je Barbari Franklin i sestra Krejven, koja

99
ni sama nije bila dobro raspoložena, osorno se otresla na njega. Čak
je bio u selu da kupi kutiju čokolade. Poslali su je natrag. Gospođa
Franklin ne podnosi čokoladu. Razočarano je otvorio kutiju u sobi za
pušenje i ponudio Nortona i mene.
Norton je, sad se sjećam, toga jutra imao nešto na umu. Bio je
odsutan duhom i vidio sam da je nekoliko puta skupio obrve kao da
razmišlja o nečemu.
Volio je čokoladu, ali ju je pojeo automatski i ne znajući što
jede.
Vrijeme se promijenilo. Od deset sati padala je kiša koja je
svima donijela olakšanje.
Kertis je donio Poaroa dolje oko podne i smjestio ga u
blagavaonicu. Ovdje mu se pridružila Elizabet Kol i svirala mu na
klaviru. Svirala je lijepo, i to Baha i Mocarta, skladatelje koje je moj
prijatelj najviše volio.
Franklin i Džudit došli su iz vrta oko dvanaest i po sati. Džudit
je bila blijeda i napeta, iako se izvana doimala vrlo mirna. Franklin je
sjeo s nama. Izgledao je umorno i također imao izraz čovjeka koji
nešto želi učiniti.
Rekao sam nešto o tome kako je kiša donijela olakšanje, a on je
brzo dodao:
- Da. Ima trenutaka kad se nešto lomi - učinilo mi se kao da ne
govori o vremenu. Nespretan kao i obično, zapeo je za stol i prosuo
pola čokoladica. Odmah se ispričao zapravo kutiji.
To je trebalo biti smiješno, ali nekako nije bilo. Brzo se sagnuo i
pokupio rasute čokoladice.
Norton ga je upitao je li imao naporno jutro.
Osmijehnuo se jasno i živo kao dječak.
- Ne, ne, iznenada sam shvatio da sam bio na pogrešnom putu.
Treba pojednostaviti postupak. Sve to može ići mnogo brže.
Stajao je lagano se njišuši, odsutna pogleda.
- Da, da, mnogo bolji put.

100
 Ako smo ujutro svi bili nervozni, poslijepodne je bilo
neočekivano prijatno. Kiša je prestala i zasjalo je sunce, ali zrak je
bio čist i svjež.
Gospođu Lutrel donijeli su dolje na verandu. Osjećala se dobro i
bila je šarmantna, ali se nije ponašala onako pretjerano kao obično.
Zadirkivala je muža, ali nježno i s ljubavlju, a on joj se zadovoljno
smiješio. Svi smo se radovali, videći ih tako dobro raspoložene.
Poaro je dopustio da ga izvesu van i također je bio dobre volje.
Mislim da mu se svidjelo promatrati prijateljsko ponašanje
Lutrelovih. Pukovnik je izgledao desetak godina mlađi. Bio je
nekako sigurniji u sebe i rjeđe je čupkao brkove. Čak je predložio da
poslije večere igraju bridž.
- Dejzi već čezne za bridžom.
- Zaista - potvrdila je gospođa Lutrel.
Norton je mislio da bi je to možda premorilo.
- Igrat ću samo jedno dijeljenje - kazala je gospođa Lutrel - i
obećajem da neću prigovarati jadnom Džordžu.
- Draga, znam da sam grozan igrač - pobunio se pukovnik.
- No, pa upravo mi to pruža veliko zadovoljstvo da te mogu
zadirkivati.
Svi smo se nasmijali.
- Znam ja svoje greške, ali ih se ne kanim odreći dok živim -
nastavila je gospođa Lutrel. - Džordž se jednostavno mora pomiriti s
tim.
Pukovnik Lutrel pogledao ju je smušeno.
Mislim da je taj njihov sadašnji sklad i vedrina poslije u toku
toga dana potakla razgovor o braku i razvodu.
Jesu li muškarci i žene sretniji zbog toga što lakše dobivaju
razvod? Ili možda upravo povremena razdoblja otuđivanja ili
nezgode s trećom osobom daju više mogućnosti za oživljavanje
osjećaja i prijateljstva?
Ponekad je čudno vidjeti koliko se razlikuju životna shvaćanja
ljudi.

101
 Moj brak je bio vrlo sretan i uspješan i ja sam čovjek starog
kova, ali ipak sam za razvod - da se prekine s onim što je zauvijek
izgubljeno i počne nešto novo. Bojd Karington, koji je imao nesretan
brak, držao je da je ta veza neraskidiva. Rekao je da brak treba
poštovati. To je osnova države.
Norton, iako bez iskustva, mislio je isto kao i ja.
Franklin, suvremeni znanstvenik, bio je rezolutno, protiv
razvoda. To se kosi s njegovim shvaćanjem o jasnom, znanstvenom
razmišljanju i djelovanju. Ako čovjek preuzme neke odgovornosti,
on ih mora poštovati, ženidbeni ugovor je ugovor, kako je kazao,
čovjek u to ulazi slobodnom voljom i mora ostati dosljedan zadanoj
riječi. Sve drugo stvara gužve i neprilike.
Naslonivši se u stolcu, dugim je nogama gurkao stol i kazao:
- Čovjek izabire svoju ženu. Ona je njegova odgovornost dok ne
umre ili dok ne umre on.
- I ponekad blagosilja smrt? - primijetio je Norton s humorom.
Svi smo se nasmijali.
- Bolje ništa ne govorite, prijatelju, vi niste bili oženjeni -
opomenuo ga je Bojd Karington.
- Mislim da je sad prekasno - odmahnuo je rukom Norton.
- Jeste li sigurni?, - pogled Bojda Karingtna bio je podrugljiv.
Upravo u tom trenutku pridružila nam se Elizabet Kol. Vratila se
od gospođe Franklin.
Pitao sam se da li mi se to samo učinilo, ili je Bojd Karington
zaista značajno pogledavao u nju i Nortona? Je li moguće da je
Norton pocrvenio?
To me potaklo da bolje promotrim Elizabet Kol. Ona je bila
privlačna mlada žena. Što više, bila je lijepa. Zapravo vrlo šarmantna
i simpatična osoba koja je mogla usrećiti svakog muškarca.
Posljednjih dana njih su dvoje mnoge sate proveli zajedno.
Tražeći divlje cvijeće i ptice, oni su se sprijateljili. Sjetio sam se
kako je za Nortona rekla da je drag čovjek.
Dakle, ako je tako, bilo mi je drago zbog nje. Njeno pusto i
tužno djevojaštvo ne bi se smjelo ispriječiti njenoj sreći. Tragedija

102
koja joj je uništila život nije učinjena uzaludno. Dok sam je gledao,
pomislio sam da svakako izgleda mnogo sretnije i vedrije nego kad
sam došao u Stajls.
Elizabet Kol i Norton da, to bi moglo biti.
Ali iznenada me obuzeo neodređeni osjećaj nelagodnosti i
zabrinutosti. Ovdje je nesigurno i opasno planirati sreću. Bilo je
nešto zlosretno u Stajlsu. To sam jasno osjetio. Tog trenutka postao
sam beskrajno umoran i preplašen.
Već iduće minute taj je osjećaj nestao. Mislim da to nitko nije
primijetio osim Bojda Karingtona.
- Nešto se dogodilo, Hejstingse? - upitao me ispod glasa.
- Nije, zašto?
- Izgledali ste čudno, ne mogu to objasniti.
- Samo osjećaj strepnje.
- Opomena pred nesreću?
- Možda, ako to želite tako reći. Osjećaj da bi se nešto moglo
dogoditi.
- Čudno i ja sam to osjetio. Znate li što bi to moglo biti?
Gledao me pazljivo.
Odmahnuo sam glavom. Zaista nisam imao na umu nešto
određeno. Bio je to samo znak duboke depresije i straha.
Tada je iz kuće izišla Džudit. Hodala je polako, visoko
uzdignute glave, stisnutih usana, lice joj je bilo tužno i lijepo.
Pomislio sam kako nimalo nije slična ni meni ni Sinders.
Doimala se kao mladi misionar. Sličnu asocijaciju imao je i Norton.
- Vjerojatno je upravo isto tako kao vi sada izgledala vaša
imenjakinja prije nego što je Holofernu odrezala glavu.
Džudit se nasmiješila i malo podigla obrve.
- Ne mogu se sjetiti zašto je to željela.
- Zbog najviših moralnih principa, za dobro zajednice.
Lagano zadirkivanje u njegovu glasu uzrujalo je Džudit.
Pocrvenjela je, prošla kraj njega i sjela kraj Franklina.
- Gospođa Franklin se osjeća mnogo bolje. Želi da svi pođemo
gore i popijemo s njim kavu - kazala je.

103
 Gospođa Franklin je zaista promjenjiva raspoloženja, razmišljao
sam uspinjući se stepenicama poslije večere. Pošto je cijeli dan svima
zagorčavala život, sad je postala sušta ljubaznost.
Sjedila je na otomanu u svijetloplavom negližeu. Kraj nje je bila
mala polica za knjige na kojoj je stajao aparat za kavu. Njeni okretni
i bijeli prsti vješto su pripremali kavu dok joj je sestra Krejven
dodavala sve što je potrebno.
Svi smo bili ovdje osim Poaroa koji se uvijek povlačo prije
večere, Alertona koji se nije vratio iz Ipsviča, te gospođe i pukovnika
Lutrela koji su ostali dolje.
Sobom se raširio predivan miris kave. U Stajlsu je kava uvijek
bila neukusna mutna tekućina i zato smo s nestrpljenjem očekivali
ovu koju priprema gospođa Franklin.
Franklin je sjedio s druge strane stola, prihvatajući šalice, kako
ih je ona punila. Bojd Karington stajao je na dnu sofe, Elizabet Kol i
Norton bili su kraj prozora. Sestra Krejven je popravila uzglavlje
kreveta. Sjedio sam u naslonjaču, zabavljen rješavanjem križaljke u
Tajmsu.
- Ili ljubav ili treći rizik? - Čitao sam glasno. - Osam slova.
- Vjerojatno anagram - rekao je Franklin.
Razmišljali smo trenutak. Ja sam nastavio.
- Pukotine između brda su neprijatne.
- Brane - rekao je Bojd Karington brzo.
- Citat: Gdje god je jeka pitana, njen odgovor je... Tenison. Pet
slova.
- Gdje - predložila je gospođa Franklin. - Svakako to je pravo. I
jeka odgovara gdje?
Nisam bio siguran. - Trebalo bi da riječ završi sa v.
- Mnoge riječi završavaju sa v. Kako, i sad, i snijeg (how, now i
snow).
- Tenisonov citat glasi: I jeka je kad god je pitana odgovarala:
smrt - kazala je Elizabet Kol kraj prozora.
Osjetio sam da netko iza mene teško diše. Osvrnuo sam se. Bila
je Džudit. Otišla je do prozora, a zatim van na balkon.

104
 Čuo sam kako žličica udara o tanjurić Barbare Franklin. Došao
sam do slijedećeg pitanja.
- Ljubomora je zelenooko čudovište rekao je taj čovjek.
- Šekspir - sjetio se Bojd Karington.
- Je li to Otelo ili Emilija - upitala je gospođa Franklin.
- Sve je predugo. Treba četiri slova.
- Jago.
- Sigurna sam da je Otelo.
- To uopće nije iz Othela. To je Romeo rekao Juliji.
Svi smo iznosili svoje mišljenje. Iznenada je Džudit uzviknula s
balkona:
- Pogledajte, pada zvijezda. Još jedna.
- Gdje je? - upitao je Bojd Karington. - Moramo nešto poželjeti.
Izišao je na balkon do Elizabet Kol, Džudit i Nortona. Sestra
Krejven je također pošla za njima. Franklin je ustao i pridružio im se.
Stajali su tamo i uzvikujući gledali u noć.
Ostao sam uz križaljku. Zašto bih ja gledao zvijezdu koja pada?
Nemam što zaželjeti...
Iznenada se s balkona vratio Bojd Karington.
- Barbara, moraš...
- Ne, ne mogu. Preumorna sam - odbila je gospođa Franklin.
- Gluposti, Babs. Moraš i nešto poželjeti. - Smijao se. - Ne buni
se, ja ću te odnijeti.
On ju je podigao na ruke i ponio.
- Bille, spusti me, ne budi lud! - opirala mu se u smijehu.
- Male djevojčice moraju izići i nešto poželjeti.
Iznio ju je kroz vrata i smjestio na balkonu.
Još sam se više zadubio u križaljku. Htio sam odagnati sjećanje
na jasnu tropsku noć, kreketanje žaba i zvijezdu koja pada. Stajao
sam kraj prozora, vratio se i podigao Sinders, odnio sam je na
rukama da vidi zvijezdu i poželi...
Crte na križaljci zamaglile su se pred mojim očima. Jedna osoba
se povukla s balkona i ušla u sobu - Džudit.

105
 Džudit ne smije vidjeti moje suze. To nipošto! Nagnuo sam se
nad policu i pravio se da tražim knjigu. Sjetio sam se da sam tamo
vidio jedno staro izdanje Šekspira. Da bilo je ondje. Potražio sam
Othella.
- Što radiš, oče?
Promrmljao sam nešto o križalci i nastavio okretati stranice. Da
bio je to Jago.

O spasi me, Bože, ljubomore.

To je zelenooko čudovište koje se
hrani ismijavanjem.

Džudit je nastavila:

Ni mak, ni mandragora, ni sva

uspavljujuća sredstva svijeta
neće te nikad izliječiti kao sladak san
koji si sanjao jučer.

Glas joj je zvonio lijepo i duboko.

Ostali su se vraćali, veselo razgovarajući. Gospođa Franklin je
zauzela svoje mjesto na otomanu. Franklin se vratio na svoje mjesto i
uzeo svoju kavu. Norton i Elizabet Kol brzo su popili kavu i ispričali
se, jer su obećali igrati bridž s Lutrelovima.
Gospođa Franklin popila je kavu, a zatim zatražila svoje
kapljice. Džudit ih je donijela iz kupaonice jer je sestra Krejven
upravo bila izišla.
Franklin je besciljno lutao sobom. Spotakao se o pokrajni stolić.
- Ne budi tako nespretan Džon - oštro ga je prekorila žena.
- Žao mi je, Barbara. Razmišljao sam o nečemu.
- Ti si pravi nespretni medvjed! - uzrujala se gospođa Franklin.
Pogledao ju je odsutno.
- Lijepa noć. Prošetat ću - kazao je. Izašao je.

106
 - On je genije. To se vidi po njegovu ponašanju, zaista mu se
divim. Takva strast za poslom - kazala je gospođa Franklin.
- Da, da pametan momak - složio se Bojd Karington.
Džudit je naglo izišla iz sobe gotovo se sudarivši sa sestrom
Krejven na vratima.
- Što misliš o partiji piketa, Babs? - upitao je Bojd Karington.
- O divno. Možete li naći neke karte, sestro?
Sestra Krejven je otišla po karte, a ja sam gospođi Franklin
zaželio laku noć i zahvalio joj na kavi.
U hodniku sam naišao na Franklina i Džudit. Stajali su i gledali
kroz prozor.
Nisu razgovarali samo su stajali jedno uz drugo.
Franklin je pogledao preko ramena kad me čuo. Krenuo je dva
tri koraka, zastao i upitao: - Idete li u šetnju, Džudit?
Moja kćer je odmahnula glavom.
- Ne bih noćas. Idem u krevet. Laku noć.
Sišao sam s Franklinom. On je zviždukao i smiješio se.
Učinilo mi se da je to neuljudno, jer sam se osjećao potišteno.
- Izgledate zadovolni večeras.
- Da. Učinio sam nešto što sam već odavno želio. Vrlo uspješno.
Dolje sam se rastao od njega i zastao kraj igrača bridža. Norton
mi je namignuo da ne vidi gospođa Lutrel. Čini se da su se igrači
odlično slagali.
Alerton se još nije bio vratio. Učinilo mi se kao da je kuća bez
njega sretnija i manje zastrašujuća.
Popeo sam se u Poaroovu sobu. Kod njega sam zatekao Džudit.
Nasmiješila mi se bez riječi.
- Ona vam je oprostila, mon ami, - rekao je Poaro sa značajnim
pogledom.
- Zaista.
Džudit je ustala. Stavila mi je ruke oko vrata i poljubila me.
- Jadni oče. Ja sam ta kojoj treba oprostiti. I zato oprosti mi i reci
laku noć.
- Žao mi je, Džudit. Jako mi je žao. Nisam to mislio.

107
 - Sve je u redu - prekinula me. Zabora vimo to. Opet je sve
dobro. Smiješila se ne određeno. Sad je sve u redu ponovila je i tiho
napustila sobu.
Kad je otišla, Poaro me pogledao.
- Dakle? Što se događalo ove večeri? - upitao me.
Ispružio sam ruke.
- Ništa se nije dogodilo - izjavio sam.
Zaista sam to olako rekao. Jer, nešto se dogodilo te noći.
Gospođa Franklin se ozbiljno razboljela. Poslali su po dva liječnika,
ali uzaludno. Umrla je slijedeće jutro.
Tek dvadeset četiri sata kasnije saznali smo da je umrla od
trovanja physostigminom.

108
 Četrnaesto poglavlje

Ispitivanje je počelo poslije dva dana. To je bilo drugo

ispitivanje koje sam doživio u ovom dijelu svijeta.
Sudac istražitelj bila je jedna sredovječna žena oštra pogleda i
vrlo suhoparna.
Prvo je provedena liječnička istraga. Utvrđeno je da je uzrok
smrti trovanje physostigminom, a pronađeni su i ostali alkaloidi iz
graha. Trovanje se moralo dogoditi prošle večeri između 19 i 24 sata.
Policijski poručnik i njegove kolege nisu htjeli biti precizniji.
Zatim je ispitan doktor Franklin. Ostavio je dobar dojam.
Njegova je izjava bila jasna i jednostavna. Poslije ženine smrti
pregledao je otopine u labo ratoriju. Otkrio je da je bočica, koja je
trebala sadržati opasnu otopinu alkoloida graha potrebna radi
eksperimenta, napunjena običnom vodom. U njoj su bili samo
tragovi prijašnjeg sadržaja. Nije mogao reći kad je to učinjeno jer taj
preparat nije upotrebljavao već nekoliko dana.
Postavili su pitanje tko je sve mogao ući u laboratorij. Doktor
Franklin je rekao da je laboratorij obično zaključan i da on drži ključ
u džepu. Njegova asistentica gospođica Hejstings imala je duplikat
ključa. Tko god je želio ući u laboratorij, morao je dobiti ključ od nje
ili njega. Njegova žena ga je često posuđivala, kad bi zaboravljala
svoje stvari u laboratoriju. On nikad nije donio preparat
physostigmina u kuću ili ženinu sobu, a misli da ona to ni u kojem
slučaju nije mogla uzeti slučajno.
Kad su ga dalje ispitivali, kazao je da se njegova žena neko
vrijeme osjećala loše. Nije imala nikakvu organsku bolest. Patila je
od depresije i naglih promjena raspoloženja.
U posljednje vrijeme bila je vedrija i on se nadao da joj se
poboljšalo zdravlje. Nisu se svadili i dobro su se slagali. Zadnje
večeri njegova žena izgledala je vesela i raspoložena.
Rekao je da je ona često pričala o tome kako će skončati život,
ali da on to nije smatrao ozbiljnim. Zamoljen da bude jasniji,

109
odgovorio je da njegova žena nije bila tip sklon samoubojstvu. To on
misli kao liječnik i suprug.
Poslije njega došla je sestra Krejven. Doimala se mudro i
ozbiljno u svojoj uniformi i odgovarala je kratko i profesionalno.
Više od dva mjeseca bila je u službi gospođe Franklin. Bolesnica je
patila od teške depresije. Ona ju je najmanje tri puta čula kako
izjavljuje da želi da se sve završi, da je njen život nepotreban i da je
samo teret svojem mužu.
- Zašto je to rekla? Je li bilo nekog udaljavanja među njima?
- Nije, ali je njenom mužu nedavno ponuđen posao u
inozemstvu. On ga je odbio zato da je ne ostavi.
- I ponekad se zbog toga osjećala krivom?
- Da. Za sve je krivila svoje loše zdravlje i svega joj je bilo
dosta.
- Je li doktor Franklin znao o tome?
- Mislim da mu to nije govorila.
- Ali je bila podlozna depresiji.
- Svakako.
- Da li je ikad posebno spomenula samoubojstvo?
- Vjerujem da je mislila na to kad je govorila - želim sve
završiti.
- Nikad nije spomenula kako se namjerava ubiti?
- Nije. Bila je vrlo neodređena.
- Da li ju je u posljednje vrijeme nešto posebno žalostilo?
- Nije, bila je prilično dobro raspoložena.
- Slažete li se da je bila odlično raspoložena one večeri prije
nego što je umrla?
- Pa bila je uzbuđena - oklijevala je sestra Krejven. - Imala je loš
dan i prigovarala je zbog bolova i vrtoglavice. Uvečer je izgledala
bolje, ali je njeno raspoloženje bilo nekako neprirodno. Doimala se
nemirno i napeto.
- Jeste li vidjeli kakvu bočicu ili nešto u čemu bi mogao biti
otrov?
- Nisam.

110
 - Šta je jela i pila?
- Jela je juhu, kotlet, grašak, krumpir i puding od višnja. Popila
je čašu burgunca.
- Tko joj je donio burgundac?
- Imala je bocu u svojoj sobi. Nešto je ostalo, u boci, vjerujem
da je to pregledano i da u vinu nije bilo ničega.
- Je li mogla staviti drogu u čašu, a da to vi ne primijetite?
- Mogla je. Vrtjela sam se po sobi, spremajući stvari. Nisam je
gledala. Uza se je imala malu kutiji i torbicu. Mogla je staviti u
burgundac što god je htjela, ili kasnije u kavu, ili vruće mlijeko koje
je posljednje popila.
- Imate li kakvu ideju što je mogla učiniti s bočicom.
Pa, pretpostavljam da ju je poslije mogla baciti kroz prozor, ili u
košaricu za otpatke. A mogla ju je čak i oprati i vratiti u ormarić za
lijekove u kupaonici. Tamo ima nekoliko praznih bočica. Sačuvala
sam ih, jer su praktične.
- Kad ste posljednji put vidjeli gospođu Franklin?
U dvadeset dva i trideset. Spremila sam je za noć. Popila je
vruće mlijeko i rekla da bi željela aspirin.
- Kako je bila tada?
Sestra Krejven je malo razmišljala.
- Kao i obično Ne, ipak mi se čini da je bila preuzbuđena.
- Nije bila potištena?
- Ne, bila je nekako grozničava, kako da kažem. Ali ako je to
samoubojstvo, kako vi mislite, onda je to mogao biti osjećaj
žrtvovanja.
- Je li ona bila ličnost koja bi sebi oduzela život.
Nastala je stanka. Kao da se sestra Krejven nije mogla odlučiti.
- Ne znam - rekla je najzad. - Ipak mislim da jest. Bila je vrlo
neuravnotežena.
Ser Vilijam Bojd bio je slijedeći. Bio je vrlo uzbuđen, ali je
sabrano dao svoju izjavu.
Te večeri igrao je sa žrtvom piket. Nije primijetio nikakve
znakove potištenosti, ali nekoliko dana ranije gospođa Franklin je u

111
razgovoru spomenula da bi si najradije oduzela život. Bila je vrlo
nesebična žena i duboko pogođena osjećajem krivnje što ometa
muževljevu karijeru. Bila je odana suprugu i ponosila se njegovim
uspjesima. Ponekad je bila vrlo zabrinuta zbog svog zdravlja.
Zatim je pozvana Džudit, bila je vrlo kratka.
Ništa ne zna o iznošenju physostigmina iz laboratorija. One
večeri, kad se dogodila tragedija, gospođa Franklin joj je izgledala
kao obično, iako malo preuzbuđena. Nikad nije čula da gospođa
Franklin spominje samoubojstvo.
Posljednji je bio Herkul Poaro. Svjedočio je s mnogo žestine i
izazvao je izvanredan dojam. Opisao je razgovor koji je s gospođom
Franklin vodio dan prije njene smrti. Bila je vrlo potištena i nekoliko
je puta rekla da se želi svega riješiti. Brinulo ju je njeno zdravlje i
povjerila mu se da je duboko ogorčena zbog takvog bezvrijednog
života. Rekla mu je kako ponekad osjeća da bi bilo prekrasno zaspati
i ne probuditi se.
Njegov slijedeći odgovor sve je uzbudio.
- U jutro, 10. lipnja, sjedili ste u vrtu pred laboratorijem?
- Jesam.
- Jeste li vidjeli gospođu Franklin da izlazi iz laboratorija?
- Jesam.
- Je li imala nešto u ruci?
- U desnoj ruci držala je bočicu.
- Jeste li potpuno sigurni u to?
- Jesam.
- Je li bila zbunjena kad vas je vidjela?
- Bila je zatečena.
Sudac je počeo sređivati istrazni materijal. Porota mora donijeti
zaključak kako je žrtva umrla. Uzrok smrti se zna jer je to utvrđeno
medicinskom pretragom. Pokojnica je otrovana sulfatom. Oni moraju
utvrditi je li to uzela slučajno, ili namjerno, ili joj je to dala neka
druga osoba. Čuli su da je pokojnica bila melankolična, da je bila
slaba zdravlja i da je neprekidno bila napetih živaca. Gospodin
Herkul Poaro, svjedok čije ime treba poštovati, izjavio je da je vidio

112
gospođu Franklin kako izlazi iz laboratorija s bočicom u ruci i da se
zbunila kad ga je vidjela. Moguće je da je upravo tada iz laboratorija
uzela otrov, želeći sebi oduzeti život. Čini se da je patila od fiksne
ideje da stoji na putu svome mužu i njegovoj karijeri. Bilo je rečeno
da je doktor Franklin bio dobar i nježan muž, te da nikad nije bio
nestrpljiv zbog njene bolesti, niti je prigovarao što osujećuje njegovu
karijeru. Vjerojatno je to bila samo njena ideja. U žena koje pate od
živčanih smetnji javljaju se čudne ideje. Nije dokazano kako je uzela
otrov i kada. Vjerojatno je malo čudno što nije nađena bočica u kojoj
se držao otrov. Ali možda ju je, kao što je rekla sestra Krejven,
gospođa Franklin oprala i stavila u ormarić u kupaonici. Preostaje da
porota donese svoju odluku o tome.
Presuda je izrečena nakon kratkog razmatranja.
Porota smatra da je gospođa Franklin oduzela sebi život u
trenutku neuravnoteženosti.
Pola sata kasnije bio sam u Poaroovoj sobi. Bio je vrlo uzbuđen.
Kertis ga je smjestio u krevet i osvježio ga.
Umirao sam od želje da govorim, ali morao sam se savladati dok
sobar ne napusti sobu.
Onda sam prasnuo.
- Je li istina, Poaro, ono što ste rekli? Jeste li vidjeli bočicu u
ruci gospođe Franklin kad je izlazila iz laboratorija?
Slab smiješak preletio je Poaroovim licem.
- Zar vi to niste vidjeli, prijatelju? - promrmljao je.
- Nisam.
- Ali možda niste primijetili?
- Naravno, ne mogu tvrditi da je nije imala uza se. - Sumnjičavo
sam ga pogledao. - Pitam vas, jeste li govorili istinu?
- Zar mislite da bih lagao?
- Ne bih se iznenadio.
- Hejstingse, vi me iznenađujete. Kamo je nestalo vaše
povjerenje?
- Ne mislim da biste vi zaista izigrali sud - priznao sam.

113
 - To ne bi bilo lažno svjedočenje. Ja nisam bio pod zakletvom -
mirno je primijetio Poaro.
- Onda je to bila laž?
- Što sam rekao mon ami, rekao sam - odmahnuo je Poaro
rukom. - O tome ne treba raspravljati.
- Jednostavno vas ne razumijem! - viknuo sam.
- Što ne razumijete?
- Vaše svjedočenje o tome kako je gospođa Franklin govorila o
samoubojstvu, o svojoj potištenosti.
- Enfin, čuli ste je da tako govori.
- Jesam. Ali to je bilo samo jedno od njenih raspoloženja. Vi to
niste objasnili.
- Možda nisam ni želio.
Buljio sam u njega.
- Vi ste željeli da presuda glasi samoubojstvo?
Poaro je malo zastao.
- Mislim, Hejstingse, da vi ne shvaćate ozbiljnost situacije. Ako
baš hoćete, želio sam da presuda glasi samoubojstvo.
- Ali vi to ne mislite, vi ne mislite da je ona počinila
samoubojstvo.
Odmahnuo je glavom.
- Mislite da je ubijena?
- Da, Hejstingse, ubijena je.
- Pa zašto to pokušavate zataškati i proglasiti samoubojstvom?
To prekida sva dalja istraživanja.
- Jasno.
- Vi ste to željeli?
- Jesam.
- Ali zašto?
- Zar vi to zaista ne razumijete? Nije važno, u to nećemo ulaziti.
Morate mi vjerovati da je to bilo ubojstvo, promišljeno, namjerno
ubojstvo. Kažem vam, Hejstingse, i nije čudno što to nismo mogli
spriječiti. Jer, ubojica je odlučan i okrutan.
- I što će se dogoditi poslije? - upitao sam.

114
 - Slučaj je završen - nasmiješio se Poaro. - Označen i stavljen u
arhivu. To je za njih samo ubojstvo. Ali vi i ja, Hejstingse,
nastavljamo raditi. Rovat ćemo kao krtice. Prije ili poslije uhvatit
ćemo X-a.
- Pretpostavimo da u međuvremenu još netko bude ubijen?
- Ne vjerujem - odmahnuo je Poaro glavom. - Osim, ako netko
nije nešto vidio ili nešto zna. Ali ako je tako, to ćemo na vrijeme
saznati.

115
 Petnaesto poglavlje

Nejasno se sjećam ostalih događaja u danima neposredno poslije

istrage o smrti gospođe Franklin. Da, naravno, bio je sprovod, kojem
je prisustvovalo mnogo znatiželjnika iz Stajlsa i St. Mari. Tada me
oslovila neka stara žena vlažnih očiju, nalik na vješticu.
Prišla mi je upravo kad smo izišli iz mrtvačnice.
- Čini mi se da vas se sjećam, gospodine?
- Pa, možda...
Nastavila je i ne slušajući što sam rekao.
- Prošlo je više od dvadeset godina otkad je umrla stara dama u
dvorcu. Tada je to bilo prvo ubojstvo u Stjlesu. To neće biti
posljednje, kazala sam. Staru gospođu Ingltorp sredio je muž. Svi
smo bili sigurni u to. - Lukavo me gledala. - Možda je i ovaj put bio
muž.
- Što to znači? - upitao sam strogo. - Zar niste čuli da je ovo
samoubojstvo?
- To je kazao sudac. Ali on može pogriješiti? - Gurnula me. -
Liječnici znaju kako će se riješiti svoje žene. A, čini se, da mu ona
baš nije bila dobra.
Ljutito sam je pogledao i ona je otišla, promrmljavši kako ona
nije ništa mislila, samo joj je, eto, čudno što se to dogodilo po drugi
put.
- Zaista čudno, a oba puta i vi ste bili ovdje?
Upitao sam se ne sumnja li ona da sam ja počinio oba ubojstva.
To me uznemirilo. Iznenada sam shvatio kako su čudna i opasna ta
mjesna šaputanja.
Na kraju, to i nije bilo loše. Jer netko je ubio gospođu Franklin.
Kao što sam rekao, sjećam se vrlo malo stvari iz tih dana.
Poaroovo zdravlje vrlo me zabrinulo. Kertis mi je došao blijeda lica i
uzbuđeno mi saopštio da je Poaro imao opasan srčani napad.
- Čini mi se, gospodine, da bi morao poći liječniku.

116
 Odmah sam otišao Poarou, koji je odlučno odbio taj prijedlog.
To mi nije bilo nalik na njega. Uvijek se brinuo o svom zdravlju.
Bojao se propuha, pri najmanjem povjetarcu hodao je šalom oko
vrata, užasavao se mokrih nogu, mjerio temperaturu i odlazio u
krevet pri prvoj sumnji na prehladu. To sam ja zvao fluxion de
poitrine! Znao sam da se i za sitnice savjetovao s liječnikom.
A sad, kad je zaista bio bolestan, kao da se promijenio.
A možda je upravo to bio pravi razlog. Sve dotad je znao da mu
ne prijeti velika opasnost. Sad kad je zaista bolestan, vjerojatno se
bojao saznati istinu. Možda je liječnika odbijao iz straha.
Moje je savjete odbacivao odlučno i ljutito.
- Ali ja sam se savjetovao s liječnikom. I to ne s jednim nego s
mnogima. Bio sam kod Blanka i Dasa i što su učinili? Poslali su me u
Egipat gdje sam se osjećao još gore. Bio sam također kod R. E. koji
je bio specijalist za srce.
- Što je rekao? - upitao sam.
Poaro me ozbilno pogledao i ja sam se uplašio.
- Učinio je sve što se moglo učiniti - kazao je mirno. - Svi su mi
lijekovi pri ruci. Više od toga ne može se učiniti. Vidite, Hejstingse
uzaludno je zvati liječnika. Mon ami, motor se istrošio. Nije to
automobil, da se stavi novi motor, pa da i dalje radi.
- Ali, Poaro, sigurno ima nešto. Kertis...
- Što je s Kertisom?
- Došao je k meni. Bio je zabrinut. Imali ste napad.
- Da, da - kimnuo je Poaro - ponekad imam napade. Gotovo se
onesvijestim od bolova. Kertis se nije naviknuo na to.
- Zar zaista nećete poći liječniku?
- To nema smisla, prijatelju.
Govorio je vrlo mirno, ali odlučno. Ponovo sam se uplašio.
Poaro mi se nasmiješio.
- Ovo je, moj posljednji slučaj. To je također moj najzanimljiviji
slučaj i najteži. Jer u X-u imamo nevjerojatnog tehničara, izvrsnog,
koji izaziva divljenje, iako to čovjek ne želi. Mon cher, taj X radi

117
tako sposobno da je potukao mene, Herkula Poaroa! On je tako vješt
da ga ja ne mogu nadmudriti.
- Ako niste zdravi... - počeo sam zabrinuto.
Očito sam kazao krivu riječ. Herkul Poaro se razbjesnio.
- Zar vam morari sto puta reći da nema potrebe za fizičkim
naprezanjem? Čovjek mora samo razmišljati.
- Da, naravno, to radite dobro.
- Dobro? Izvanredno! Noge su mi otkazale, srce se poigrava sa
mnom, ali moj mozak, Hejstingse, funkcionira odlično.
- Izvanredno - umirivao sam ga.
Ali dok sam polako silazio stepenicama, pomislio sam kako
Poaroov mozak ipak ne reagira tako brzo kao nekad. Jer gospođa
Lutrel je jedva spašena, a gospođa Franklin je umrla. A što smo mi
učinili? Praktički ništa.
- Hejstingse, predložili ste da se savjetujem s liječnikom - kazao
je Poaro sutradan.
- Bio bih mnogo sretniji ako biste to učinili - rekao sam žustro.
- Eh bien, poslušat ću vas. Razgovarat ću s doktorom
Franklinom.
- Franklinom? - zabezeknuo sam se.
- Pa on je liječnik?
- Jest, ali njegovo je zanimanje istraživanje?
- Bez sumnje. Siguran sam da ne bi uspio kao praktičar. Ali on
ima kvalifikacije. Zapravo, on zna stvar bolje nego većina, kako to
piše u romanima.
Nisam bio zadovoljan. Iako nisam sumnjao u Franklinovu
sposobnost, znao sam da je savršeno nezainteresiran za ljudske
bolesti. Vjerojatno je bio izvanredan znanstvenik, ali uopće nije bio
prikladan da se brine za bilo kojeg bolesnika. Ipak, kako Poaro nije
imao mjesnog liječnika, Franklin je prihvatio da ga pregleda. Ali,
objasnio je, budu li potrebne pretrage, morat će pozvati mjesnog
liječnika.
Franklin se dugo zadržao kod Poaroa.

118
 Kad je najzad izišao, povukao sam ga u svoju sobu i zatvorio
vrata.
- Dakle? upitao sam zabrinuto.
- On je divan čovjek - zamišljeno je rekao Franklin.
- Ah to, naravno - odmahnuo sam, jer se to razumjelo samo po
sebi. - Ali njegovo zdravlje?
- Njegovo zdravlje? - Franklin je izgledao prilično iznenađen,
kao da sam spomenuo nešto potpuno nevazno. - Naravno, zdravlje
mu je načeto.
Osjećao sam da tako ne bi smio govoriti profesionalac. Pa ipak
Džudit mi je rekla da je Franklin u svoje vrijeme bio najbolji student.
- Je li jako loše? upitao sam.
Bacio je pogled na mene.
- Želite znati?
- Naravno.
Šta ta luda misli?
- Većina ljudi ne želi znati. Oni ne žele istinu. Oni žele nadu.
Makar se i zavaravali. Naprosto začuđuje kako im to uspijeva. Ali
kod Poaroa neće biti tako.
- Mislite li? - ponovo me ščepao strah.
Franklin je kimnuo potvrdno.
- To je u redu. Rekao bih uskoro. Ne bih vam to rekao da mi to
nije odobrio.
- Onda on zna?
- Zna. Srce može zakazati svakog trenutka. Naravno, čovjek ne
može znati kada. - Zastao je i zatim rekao. - Iz onog što je govorio,
mislim da želi nešto završiti, nešto što je poduzeo. Znate li nešto o
tome?
- Znam.
Franklin me pogledao sa zanimanjem.
- Želi završiti posao.
- Razumijem.
Pitao sam se nagađa li Džon Franklin u čemu se sastoji posao.

119
 - Nadam se da će uspjeti - kazao je polako. - Po onome što je
rekao, čini se da mu to mnogo znači. - Zastao je te dodao. -
Izvanredan um.
- Zar nema ništa što bi se moglo učiniti? - upitao sam zabrinuto.
- Ima ampule amylnitrata da ih uzme kad osjeti da se približava
napad.
Tada je rekao nešto čudno.
- On vrlo poštuje čovjekov život, zar ne?
- Mislim da poštuje.
Kako sam često slušao Poaroa kako kaže: Ja ne odobravam
umorstvo. Te riječi, tako izvorne uvijek su izazivale moju maštu.
- U tome se razlikujemo - nastavio je Franklin. - Ja ne poštujem.
Pogledao sam ga znatiželno. Nakrivio je glavu i blago se
osmijehnuo.
- Upravo tako. Ako smrt u svakom slučaju mora doći, što znači
hoće li doći prije ili poslije? To je tako mala razlika.
- Što vas je, zaboga, navelo da postanete liječnik, kad tako
mislite? - naljutio sam se.
- O, dragi prijatelju, medicina nije samo odgađanje posljednjeg
kraja. To je mnogo više to je dokazivanje života. Ako umre zdrav
čovjek, to ne znači mnogo. Ako umre imbecil, kreten, to je dobra
stvar. Ali ako ispravljajući lučenje njegove tiroidne žlijezde, kretena
pretvorite u zdravu normalnu osobu, to je vrlo važno.
Gledao sam ga s više zanimanja. I dalje sam mislio da doktora
Franklina nikad ne bih pozvao kad bih obolio od gripe, ali morao
sam osjetiti poštovanje prema odanosti nauci i prema velikoj snazi
tog čovjeka. Primijetio sam da se promijenio od ženine smrti. Nije
bio tužan. Naprotiv, izgledao je življi, manje odsutan duhom i pun
nove energije i strasti.
- Vi i Džudit niste mnogo slični? - iznenada je prekinuo moje
razmišljanje.
- Ne, mislim da nismo.
- Je li ona slična majci?

120
 - Zapravo i nije - odmahnuo sam glavom. - Moja žena je bila
vesela. Ništa nije uzimala ozbiljno i trudila se da i ja postanem takav,
ali bez velikog uspjeha.
- Vi ste prilično težak otac? - nasmiješio se. - Tako kaže Džudit.
Džudit se rijetko smije, ona je ozbiljna mlada žena. Previše radi. To
je moja greška.
- Vaš je posao sigurno vrlo zanimljiv - kazao sam iz pristojnosti.
- A?
- Rekao sam da je vaš posao sigurno zanimljiv.
- Samo nekima. Svima ostalima je dosadan. Vjerojatno imaju
pravo. U svakom slučaju okrenuo je glavu, ramena su mu se ukrutila,
iznenada se doimao kao snažan i muževan čovjek - sad imam šansu.
Bože, vikao bih iz svega glasa. Danas sam primio pismo od
ministarstva. Daju mi onaj posao. Počinjem za deset dana.
- U Africi?
- Da. To je predivno.
- Tako brzo - osjetio sam se zatečen.
- Kako to mislite, tako brzo? - zagledao se u mene. - Mislite
nakon Barbarine smrti? Zašto ne, zaboga? Nema potreba da se
pretvaram kako mi njena smrt nije donijela veliko olakšanje.
Kao da ga je zabavljalo moje zaprepaštenje.
- Nemam vremena za konvencionalnosti. Zaljubio sam se u
Barbaru bila je vrlo lijepa djevojka oženio sam se njome i prestao je
voljeti za manje od godinu dana. Mislim da je to kod nje trajalo još
kraće. Naravno, razočarao sam je. Mislila je da me može izmijeniti.
Ali nije uspjela. Ja sam sebičan, svojeglav i radim ono što želim.
- Ali taj posao u Africi odbili ste zbog nje - primijetio sam.
- Jesam. Ali razlog je bio čisto financijski. Barbara se navikla na
lagodan život. Da sam otišao, morao bih je ostaviti u oskudici. Ali
sad - nasmiješio se radosno kao dječak - sve se okrenulo meni u
korist.
Bio sam ogorčen. Znao sam da mnogi muškarci ne žale mnogo
kad ime žena umre. Ali ovo je bilo previše prostački.
Na mom licu je pročitao što mislim, ali nije odustao.

121
 - Istina je rijetko prijatna. A ipak štedi vrijeme i nepotrebno
objašnjavanje.
- I vas uopće ne zabrinjava što je vaša žena počinila
samoubojstvo? - upitao sam oštro.
- Zapravo, ne vjerujem da je počinila samoubojstvo - odgovorio
je zamišljeno. - To nije nalik na nju.
- Ali što mislite da se dogodilo?
- Ne znam - uhvatio me za ruku. - Ne želim znati. Razumijete li?
Zurio sam u njega. Oči su mu hladne.
- Ne želim znati - ponovio je. - Eto vidite, ne zanima me.
Vidio sam ali nisam razumio.
Ne znam kad sam primijetio da Stiven Norton ima nešto na umu.
Poslije istrage bio je vrlo tih. Kad je završio sprovod šetao je okolo s
očima uprtim u zemlju. Imao je naviku da prolazi rukom kroz svoju
kratko ošišanu kosu sve dok se ne bi nakostriješila kao ježeve bodlje.
To je radio sasvim nesvjesno i odsutna duha. Na pitanja je odgovarao
nesabrano i bezvoljno. Sve me to nagnalo na pomisao da je on zbog
nečeg zabrinut. Obzirno sam ga upitao nije li možda čuo neke vijesti,
ali je odlučno odbio. Tako sam privremeno odustao da bilo što pitam.
Ali malo poslije kao da je želio čuti moje mišljenje o nečem.
Nespretno je okolišao o nekim nevaznim stvarima da bi se na kraju
upustio u razgovor o etici.
- Znate, Hejstingse, vrlo je jednostavno reći kad je nešto pravo
ili krivo. Ali kad treba procijeniti, to nije tako jednostavno. Mislim,
čovjek naleti na nešto, sasvim nehotice nešto otkrije, sve je to puki
slučaj i iz toga ne možete izvući nikakvu korist, a ipak to može biti
vrlo važno. Razumijete li što želim reći?
- Zapravo ne razumijem - rekao sam zbunjeno.
Podigao je obrve i prošao rukom kroz kosu koja je opet smiješno
stršala.
- To je teško objasniti. Pa evo, pretpostavimo da vam se
dogodilo da nešto pročitate u privatnom pismu, koje ste greškom
otvorili pismu koje je upućeno nekom drugom, a vi ga počnete čitati,

122
jer mislite da je za vas, i pročitate nešto što nije namijenjeno vama.
Znate, to se može dogoditi.
- Naravno da može.
- I što bi čovjek učinio?
- Pretpostavljam da biste otišli toj osobi i rekli: Vrlo mi je žao,
ali ovo sam otvorio nehotice.
Norton je uzdahnuo i rekao da to i nije teko jednostavno.
- Vidite, mogli biste pročitati nešto zbunjujuće.
- Mislite, to bi zbunilo tu osobu? Pretpostavljam da biste se
trebali ponašati kao da niste ništa pročitali da ste na vrijeme opazili
zabunu.
- Da - kazao je Norton, ali kao da još nije bio zadovoljan.
- Želio bih znati što bih trebao učiniti - razmišljao je.
- Ne vidim drugo rješenje - odgovorio sam mu.
- Vidite, Hejstingse, ima tu mnogo više toga. Pretpostavimo da
je ono što ste pročitali vrlo važno za nekog drugog.
Izgubio sam strpljenje.
- Zaista, Nortone, ne shvaćam vas. Ne možete samo tako hodati
okolo i čitati tuđa pisma!
- Ne, ne, naravno da ne mogu. Nisam to mislio. To uopće i nije
bilo pismo. Uzeo sam samo taj primjer. Moglo je to biti bilo što.
Nešto što si slučajno čuo, pročitao ili vidio. To naravno zadržiš za
sebe, osim...
- Osim, što?
- Osim, ako to nije nešto što bih trebao reći - kazao je polako.
Iznenada sam se zainteresirao.
- Pazite, pretpostavimo, recimo, da ste slučajno nešto vidjeli
kroz ključaonicu.
Ključaonica me podsjetila na Poaroa!
Norton je tvrdoglavo nastavio:
- Mislim, imali ste razlog da pogledate kroz ključaonicu ključ
može biti gurnut i vi samo pogledate je li ključaonica slobodna ili
zbog nekog drugog razloga i tako provirite i ugledate nešto što niste
očekivali da ćete vidjeti. Ono što ste vidjeli...

123
 Na trenutak sam izgubio nit njegovog razlaganja, jer mi je
najednom nešto palo na um. Sjetio sam se onoga dana kad je Norton
podigao dalekozor da vidi djetlića. Sjetio, sam se iznenadne
zbunjenosti i njegova nastojanja da me spriječi da i ja pogledam kroz
dalekozor. Došao sam do zaključka da je on vidio nešto što se ticalo
mene zapravo da su to bili Alerton i Džudit. Ali ako to nije bilo? Ako
je vidio nešto sasvim drugo? Tada sam pomislio da su to bili Alerton
i Džudit zato što sam u to vrijeme bio toliko obuzet njima da nisam
ni na što drugo mislio.
- Je li to nešto što ste vidjeli kroz dalekozor? - upitao sam.
- Kako ste pogodili, Hejstingse? - zaprepastio se Norton.
- To je bilo onog dana kad smo s Elizabet Kol bili na brežuljku,
zar ne?
- Da.
- I vi niste zeljeli da ja vidim.
- To nije bilo... to nije bilo namijenjeno nikome od nas.
- Što je to bilo?
Norton se namrštio.
- Upravo je o tome riječ. Treba li reći? Mislim, je li to
špijuniranje. Vidio sam nešto što nisam namjeravao vidjeti. Ondje je
zaista bio djetlić, ali uzgred sam vidio i to drugo.
Zastao je. Bio sam znatiželjan, nevjerojatno znatiželjan, iako
sam poštovao njegove obzire.
- Je li bilo nešto značajno?
- Mogli bismo to tako protumačiti - kazao je polako. - Da, tako
je. Ne, u stvari ne znam.
- Ima li to kakvu vezu sa smrću gospođe Franklin?
- Kako to da ste me upravo to pitali? - Čudno me pogledao.
- Onda, ima li?
- Nema direktno. Ali moglo bi imati - rekao je polako. - To bi
moglo baciti drukčije svjetlo na određene stvari. To bi moglo
značiti... Prokletstvo, ne znam što da učinim!

124
 Bio sam u dilemi. Osjećao sam da Norton oklijeva da kaže što je
vidio. Shvaćao sam ga. I ja bih osjećao isto. Uvijek je neugodno
saznati nešto na takav način.
Tada mi je na pamet pala misao.
- Zašto se ne savjetujete s Poaroom?
- Poaroom? - začudio se Norton.
- Da, upitajte ga za savjet.
- Možda bi to bilo dobro? - razmišljao je Norton. - Samo, on je
stranac - zastao je zbunjeno.
Znao sam što misli. Istodobno sam pomislio kako to da Poarou
nikad nije palo na pamet da sam upotrijebi dalekozor?
- On će poštovati vaše povjerenje - nagovarao sam ga. -
Uostalom, ne morate prihvatiti njegov savjet, ako vam se ne sviđa.
- To je istina. Znate, Hejstingse, mislim da ću upravo to učiniti -
kazao je s olakšanjem.
Zaprepastilo me Poaroovo uzbuđenje kad sam ga obavijestio o
tome.
- Što ste rekli, Hejstingse?
Odbacio je komadić tosta, koji je upravo prinosio ustima.
- Recite mi, recite brzo? - upitao je napeto.
Ponovio sam priču.
- Vidio je nešto kroz dalekozor toga dana - ponavljao je Poaro
zamišljeno. - Nešto što vam neće reći. - Njegova ruka zgrabila je
moju. - Nikome drugom nije pričao o tome?
- Mislim da nije. Ne, siguran sam da nije.
- Budite vrlo oprezni, Hejstingse. Važno je da nikome drugom
ništa ne kaže. Nitko ne smije čak ni naslutiti nešto. Inače bi moglo
biti opasno.
- Opasno?
- Vrlo opasno.
Poaroovo lice bilo je ozbiljno.
- Nagovorite ga, mon ami, da me posjeti ove večeri. Samo
običan prijateljski posjet, razumijete. Nitko ne smije posumnjati da

125
postoji neki određeni razlog njegovu dolasku. I budite oprezni,
Hejstingse, budite vrlo, vrlo oprezni. Tko je još bio s vama tada?
- Elizabet Kol.
- Je li ona primijetila nešto čudno u njegovu ponašanju?
Pokušao sam se sjetiti.
- Ne znam. Mogla je. Da je upitam?
- Nećete pitati ništa, Hejstingse apsolutno ništa.

126
 Šesnaesto poglavlje

Predao sam Nortonu Poaroovu poruku.

- Da, da, poći ću k njemu. Ali znate, Hejstingse, zapravo mi je
žao što sam to spomenuo čak i vama.
- Uzgred, vi niste nikome drugome pričali o tome? - upitao sam
ga.
- Ne. Naravno da nisam.
- I nemojte. Barem dok ne vidite Poaroa.
Primijetio sam malo oklijevanje u njegovu prvom odgovoru, ali
drugi je bio sasvim odrečan. Ipak, toga sam se sjetio tek kasnije.
Ponovo sam se popeo na brežuljak gdje smo bili onoga dana. Ali
nisam bio sam. Ondje je bila Elizabet Kol.
- Izgledate vrlo uzbuđeni, kapetane Hejstingse. Zar se nešto
dogodilo?
Pokušao sam se smiriti.
- Ne, ne ništa. Ostao sam bez daha od brzog hoda. Padat će kiša
- dodao sam uobičajenim glasom.
Pogledala je nebo.
- Mislim da hoće.
Nekoliko trenutaka stajali smo bez riječi. Ta mi je žena bila vrlo
simpatična. Otkad mi je ispričala svoju tragediju, koja joj je uništila
život, zainteresirao sam se za nju. Dvoje ljudi koji pate imaju nešto
zajedničko. Ipak, mislio sam, ovo je njeno drugo proljeće.
- Zapravo, ne samo da sam uzbuđen, ja sam očajan, čuo sam loše
stvari o mom dragom prijatelju?
- O gospodinu Poarou?
Osjetio sam da joj se moram povjeriti.
- Potpuno vas shvaćam - kazala je suosjećajno kad sam završio.
- I tako, kraj može stići svaki čas?
- Kad ode, ostat ću sasvim sam na svijetu.
- Nemojte govoriti tako. Imate Džudit i ostalu djecu.

127
 - Oni su razbacani po svijetu. A Džudit ima svoj posao, ona me
ne treba.
- Sumnjam da djeca ikad trebaju roditelje, sve dok se ne nađu u
nekoj nevolji. To tako mora biti. Ja sam mnogo više osamljena od
vas. Moje sestre su daleko, jedna u Americi, a druga u Italiji.
- Ali, draga Elizabet, za vas život tek počinje.
- U trideset petoj?
- Što je trideset i pet godina! Da ih barem ja imam. Osim toga, ni
ja nisam baš slijep - dodao sam sa značajnim smiješkom.
Ispitivački me pogledala i pocrvenjela.
- Ne mislite valjda? Ali Stiven Norton i ja smo samo prijatelji.
Imamo mnogo zajedničkih crta.
- To bolje.
- On je on je samo vrlo ljubazan.
- Draga moja, ne vjerujte da je to puka ljubeznost. Mi muškarci
nikad nismo ljubazni bez razloga.
Elizabet Kol iznenada se uozbiljila.
- Vi ste okrutni! - kazala je uplašeno. - Kako bih ikad smjela i
pomisliti na udaju. S ovakvom prošlosti, sa sestrom ubojicom ili
ludom. Ne znam što je gore.
- Ne smijete na to misliti. Sjetite se da to možda nije istina!
- Što želite reći? To je istina!
- Zar se ne sjećate kako ste mi sami rekli: To nije bila Megi?
- Čovjek tako osjeća - uzdahnula je.
- Čovjek često osjeti istinu.
- Kako to mislite?
- Vaša sestra nije ubila oca.
Rukom je pokrila usta i široko otvorenih očiju uplašeno me
pogledala.
- Vi ste ludi! - uzviknula je. - Mora da ste ludi! Tko vam je to
rekao?
- Nije važno - rekao sam. - To je istina. Jednoga dana to ću vam
dokazati.
Nedaleko od kuće naletio sam na Bojda Karingtona.

128
 - Ovo je moja posljednja večer ovdje - obavijestio me. - Sutra
odlazim.
- U Knaton?
- Da.
To je vrlo uzbudljivo za vas.
- Mislim da jest. Uzdahnuo je. U svakom slučaju, bit ću sretan
kad odem odavde.
- Hrana je prilično loša, a i posluga baš nije ljubazna.
Nisam to mislio. Na kraju, jeftino je. Za taj novac ne možete
očekivati mnogo. Ne, Hejstingse, ne volim ovu kuću. Nešto je
zloslutno u njoj. Ovdje se nešto događa.
- Očito se događa.
- Ne znam što je to. Vjerojatno kuće u kojima se jedanput
dogodi umorstvo više nikad nisu iste Meni se to ne sviđa. Najprije,
ona nezgoda gospođe Lutrel prokleto čudna stvar, a zatim smrt sirote
Barbare. - Malo je zastao. - Ona je zaista posljednja osoba na svijetu
koja bi počinila samoubojstvo.
- Ne znam da li bih išao tako daleko...
- Ja bih - prekinuo me. - Porazgovarajte sa svima koji su bili s
njim dan prije. Bila je dobro raspoložena uživala je u izlasku. Jedino
se zabrinjavala zbog toga što je Džon previše zaokupljen
eksperimentiranjem, pa bi mogao pretjerati, te i sebe podvrći
eksperimentu. Znate li što želim reći, Hejstingse?
- Ne znam.
- Želim reći da je odgovoran za njenu smrt. Sa mnom je uvijek
bila sretna. On je dopustio da primijeti kako sprečava njegovu
karijeru. (Ja bih njemu pokazao karijeru!) I to ju je slomilo. Taj je
čovjek prokleto bešćutan. Hladno mi je izjavio da sad ide u Afriku.
Ne bih bio iznenađen da ju je on ubio.
- Vi to ne mislite - rekao sam oštro.
- No, da. Ali podsjećam vas, najviše zbog toga što znam da je on
ne bi ubio na taj način. Mislim, zna se da je on radio s tim
physostigminom i logično je da ga ne bi upotrijebio. Ipak,

129
Hejstingse, nisam jedini koji misli da je Franklin sumnjiv. To mi je
nagovijestio i netko tko bi to trebao znati.
- Tko je to? - upitao sam strogo.
- Sestra Krejven - kazao je mirnije.
- Ona? - zaprepastio sam se.
- Pst. Ne vičite. Da, sestra Krejven mi je to natuknula. Ona ne
voli Franklina, nikad joj se nije sviđao.
Čudio sam se. Rekao bih da je to bio prvi čovjek, koji se nije
svidio sestri Krejven. Iznenada mi je sinulo da ona dobro poznaje
prilike u Franklinovu braku.
- Ona ostaje ovdje noćas - rekao je Bojd Karington.
- Što? Sestra Krejven je otišla odmah poslije sprovoda -
iznenadio sam se.
- Samo za tu noć - objasnio je Bojd Karington.
- Ah tako.
Uzbudio sam se zbog povratka sestre Krejven, iako nisam znao
zašto. Je li postojao neki razlog za njen povratak? Ona ne voli
Franklina, rekao je Bojd Karington.
- Ona nema prava bacati ljagu na doktora Franklina - razbjesnio
sam se. - Na kraju, i inspektoru je izjavila da je posrijedi
samoubojstvo. To i Poaroova izjava da je vidio gospođu Franklin
kako izlazi s bočicom u ruci prevagnulo je u odluci porote.
- Kakva bočica? - naljutio se Bojd Karington. Žene uvijek nose
neke bočice bočica parfema, losiona za kosu, laka za nokte. Tvrdnja
da je te večeri imala bočicu u ruci ne znači da je ona mislila na
samoubojstvo. Gluposti!
Zašutio je, jer je prema nama dolazio Alerton. U daljini se čula
grmljavina. Ponovo sam pomislio da je Alerton prava hulja.
Ali on je bio odsutan one noći kad je umrla Barbara Franklin.
Osim toga, kakav bi bio njegov motiv?
Tada sam se sjetio da X nikad nije imao motiv. To je bila
njegova snaga, To je i bilo ono što nam je onemogućavalo da
napredujemo. Pa ipak, svakog je trenutka mogao sinuti taj mali
tračak svjetlosti.

130
 Mislim da bih sad želio reći da nikad nisam ni smatrao da bi
Poaro mogao izgubiti. U borbi između Poaroa i X-a nisam ni
pomišljao na mogućnost da bi X mogao izaći kao pobjednik. Usprkos
Poaroovoj bolesti vjerovao sam u njega. Vidite, navikao sam na
Poaroove uspjehe.
Poaro mi je usadio prvu sumnju. Posjetio sam ga prije večere.
Ne sjećam se o čemu smo prije toga razgovarali, ali on je iznenada
upotrijebio frazu ako se meni išta dogodi.
- Ništa se neće dogoditi ništa se ne može dogoditi - pobunio sam
se.
- Eh, bien, onda niste pažljivo slušali što vam je rekao doktor
Franklin.
- Franklin ne zna. Vi ćete živjeti još mnogo godina, Poaro.
- Možda, prijatelju, iako ne vjerujem. Ali sad govorim o
određenom slučaju. Iako mogu uskoro umrijeti, to možda još nije
dovoljno rano za našeg prijatelja X-a.
- Što kažete? - zaprepastio sam se.
- Da, da Hejstingse - kimnuo je Poaro. X je inteligentan.
Zapravo vrlo inteligentan. I X je morao shvatiti da bi moj nestanak,
makar i nekoliko dana prije normalne smrti, bio vrlo važan.
- Ali onda što će se onda dogoditi? - zabrinuo sam se.
- Kad pukovnik padne, mon ami, slijedeći preuzima komandu.
Vi ćete nastaviti.
- Ja? Ja ništa ne znam.
- I to sam uredio. Ako mi se išta dogodi, ovdje ćete naći -
pokazao je na zaključanu kutiju kraj sebe - sve što morate znati.
Vidite, to sam pripremio za svaku eventualnost.
- Za to zaista ne treba biti posebno pametan. Sad mi recite sve
što moram znati. Sad mi recite sve što treba znati.
- Ne, prijatelju, činjenica da ne znate ono što ja znam velika je
prednost.
- Vi ste mi ostavili iscrpan opis i sve podatke?
- Ni govora! Toga bi se mogao domoći X.
- Što ste onda ostavili?

131
 - Upute. X-u one neće ništa značiti, budite sigurni u to ali vas će
odvesti na put do istine.
- Nisam tako siguran u to. Zašto ste tako tvrdoglavi, Poaro?
Uvijek sve komplicirate. Uvijek!
- Možda. Ali budite sigurni da će vas moje zabilješke dovesti do
istine. - Zastao je i zatim rekao: - I možda ćete poželjeti da vas ne
odvedu predaleko. Umjesto toga reći ćete: Spustite zavjesu.
Neki prizvuk u njegovu glasu, ponovo je u meni pobudio neki
nejasan, neodređen strah, koji sam već nekoliko puta osjetio. Bilo je
to kao da negdje, nadomak ruke, postoji činjenica koju ne želim
vidjeti koju ne bih podnio. Nešto što je već duboko u meni, znao sam
Odagnao sam taj osjećaj i sišao na večeru.

132
 Sedamnaesto poglavlje

Večera je veselo protekla u vedrom raspoloženju. Gospođa

Lutrel bila je opet duhovita irska dama. Franklin je bio veseliji nego
ikad dosada. Prvi put sam vidio sestru Krejven u običnoj odjeći. Ona
je očito bila vrlo atraktivna mlada žena, sad kad je skinula oznake
svoje profesije.
Poslije večere gospođa Lutrel je predložila da igraju bridž, ali
već su bile počele neke zajedničke igre. U devet i trideset Norton je
izjavio da ide obići Poaroa.
- Dobra ideja - rekao je Bojd Karington. - Žao mi je što je u
posljednje vrijeme loše. Poći ću i ja gore.
Morao sam brzo reagirati.
- Nemojte zamjeriti, ali njega zaista umara da razgovara s više
ljudi u isto vrijeme.
- Obećao sam mu posuditi knjigu o pticama - brzo je prihvatio
Norton.
- U redu. Vraćate li se, Hejstingse? - upitao je Bojd Karington.
- Naravno.
Pošao sam gore s Nortonom. Poaro je čekao. Progovorivši riječ-
dvije, sišao sam dolje. Počeli smo igrati neku igru.
Mislim da nam je Bojd Karington zamjerio što smo bili tako
bezbrižni te noći. Vjerojatno je mislio da smo prelako zaboravili
nedavnu tragediju. Bio je odsutan duhom, često je igrao pogrešne
karte i najzad je odustao od igre. Otišao je do prozora i otvorio ga. U
daljini se čula grmljavina. Približavala se oluja. Ponovo je zatvorio
prozor i vratio se. Malo je promatrao našu igru i zatim izišao iz sobe.
Legao sam u krevet u petnaest do jedanaest. Nisam išao Poarou.
Mogao je spavati. Osim toga, nisam želio razmišljati o Stajlsu i
njegovim problemima. Želio sam spavati spavati i zaboraviti.
Upravo sam bio zadrijemao, kad me trgnuo neki zvuk. Pomislio
sam da to netko kuca na moja vrata.

133
 - Uđite! - viknuo sam, ali kako nije bilo odgovora, ustao sam,
upalio svjetlo i provirio u hodnik.
Vidio sam kako Norton izlazi iz kupaonice i ide prema svojoj
sobi. Na sebi je imao kabasti kućni ogrtač čudnih boja, kosa mu je
kao obično bila nakostriješena. Ušao je u sobu, zatvorio vrata i
gotovo se istodobno čulo kako okreće ključ u bravi.
Grmljavina je bila sve jača. Oluja tek što nije počela. Ponovo
sam legao u postelju, čudno se osjećajući zbog onoga zvuka ključa u
vratima.
Razmišljao sam zašto je to učinio. Da li Norton uvijek
zaključava noću vrata? Je li ga Poaro upozorio da to učini? S
nelagodom sam se sjetio kako je tajanstveno nestao Poaroov ključ.
Moja je teskoba rasla, dok je oluja povećavala napetost. Ustao
sam i zaključao svoja vrata. Tada sam se vratio u krevet i zaspao.
Posjetio sam Poaroa prije doručka.
Bio je u krevetu. Ponovo sam se osupnuo kad sam vidio kako
loše izgleda. Lice su mu izbrazdale duboke bore premorenosti i
iscrpljenosti.
- Kako ste?
Postojim, prijatelju - jedva se osmijehnuo. - Još postojim.
- Nemate bolova?
- Nemam, samo umor - uzdahnuo je - vrlo sam umoran.
Kimnuo sam.
- Što je bilo prošle noći? Je li vam Norton rekao što je vidio
onoga dna?
- Rekao mi je.
- Što je to bilo?
Poaro mi nije odmah odgovorio.
- Nisam siguran, Hejstingse, da bi bilo dobro da vam kažem.
Mogli biste pogrešno shvatiti. Norton mi je rekao kako je vidio dvoje
ljudi.
- Džudit i Alertona! - uzviknuo sam. Cijelo vrijeme sam to
mislio.

134
 - Eh bien, non. Nisu to bili Džudit i Alerton. Nisam li vam rekao
da ćete shvatiti pogrešno. Vi ste opterećeni jednom jedinom idejom.
- Žao mi je - ispričao sam se zbunjeno. - Recite mi.
- Reći ću vam sutra. Moram još o svemu detaljno razmisliti.
- Je li to pomoglo pri rješavanju slučaja?
Poaro je kimnuo. Zatvorio je oči, naslonivši se na jastuk.
- Slučaj je završen. Da, završen je. Ostalo je još samo malo toga
da se poveže. Idite na doručak, prijatelju. Pri izlasku, pošaljite mi
Kertisa.
Učinio sam što mi je rekao i sišao u blagovaonicu, želio sam
vidjeti Nortona. Bio sam vrlo znatiželjan da saznam što je rekao
Poarou.
Bio sam nesretan. Pogodila me Poaroova bezvoljnost. I zašto je i
dalje tako tajanstven? Što je uzrok te njegove neobjašnjive tuge?
Gdje je istina u svemu tome?
Norton nije bio u blagovaonici.
Poslije doručka izišao sam u vrt. Nakon oluje zrak je bio svjež i
prohladan. Primijetio sam da je te noći palo dosta kiše. U vrtu je bio i
Bojd Karington. Obradovao sam se kad sam ga ugledao i poželio da
mu se povjerim. Već sam odavno o tome razmišljao. Tog trenutka
upao sam u kušnju da to najzad i učinim. Poaro zaista više ne može
sve nositi na svojim plećima.
Tog jutra Bojd Karington doimao se vrlo vitalno. Bio je tako
siguran u sebe da sam osjetio duboko povjerenje i prema njemu.
- Jutros kasnite - prigovorio mi je u šali.
- Dugo sam spavao - kimnuo sam pokajnički.
- Oluja je bila vrlo jaka. Jeste li čuli?
Te su me riječi podsjetile da sam kroza san čuo udare gromova.
- Jučer sam bio vrlo nervozan zbog atmosferskog pritiska, ali
danas mi je bolje. - Ispružio je niku i zijevnuo.
- Gdje je Norton? - upitao sam.
- Čini se da je još gore. Lijenčina.

135
 Obojica smo podigli pogled. Prozor Nortonove sobe bio je točno
iznad mjesta gdje smo stajali. Preplašio sam se, jer je jedino taj
prozor još bio zamračen.
- To je čudno. Mislite li da su ga zaboravili pozvati?
- Zaista ne znam. Nadam se da nije bolestan. Hajdemo gore i
pogledajmo.
Zajedno smo se popeli do sobe. U hodniku smo sreli sobaricu
priglupa lica koja nas je izvijestila da gospodin Norton nije
odgovorio kad je kucala. Kucala je nekoliko puta, ali valjda je nije
čuo. Vrata su bila zaključana.
Iznenada me spopala zla slutnja. Lupao sam na vrata i vikao:
- Nortone, probudite se! Nortone! Probudite se, probudite se -
ponavljao sam sa sve većom teskobom.
Kad smo shvatili da nam nitko neće odgovoriti, pošli smo po
pukovnika Lutrela. U njegovim plavim očima ugledali smo strah.
Nesvjesno je povukao brčiće.
Gospođa Lutrel, uvijek prisebna, brzo je donijela odluku.
- Morat ćete vrata otvoriti na silu. Nemamo druge mogućnosti.
Drugi put u životu vidio sam provaljena vrata u Stajlsu. Iza tih
vrata ugledao sam isti prizor kao i prvi put. Nasilnu smrt.
Norton je ležao na krevetu u kućnom ogrtaču. Ključ od vrata
našli smo u njegovu džepu. U ruci je držao mali pištolj, izgledao je
kao igračka, ali je ipak mogao ubiti. Nasred Nortonova čela bila je
mala rupa.
Na trenutak, to me na nešto podsjetilo. Nešto vrlo staro. Ali bio
sam previše uzbuđen da bih se sjetio.
Kad sam ušao u Poaroovu sobu, sve je pročitao na mom licu.
- Što se dogodilo? Norton? - upitao je,
- Mrtav!
- Kako? Kada?
Ispričao sam mu u nekoliko riječi.
- Kažu da je to samoubojstvo - završio sam umorno. - Vrata su
bila zaključana. Prozori zamračeni. Ključ u njegovu džepu. Ja sam ga
vidio kako je ušao u sobu i čuo kako zaključava vrata.

136
 - Vidjeli ste ga, Hejstingse?
- Jesam.
Objasnio sam mu kako sam ga prošle noći vidio u hodniku.
- Jeste li sigurni da je to bio Norton.
- Naravno. Svugdje bih prepoznao taj strašni kućni ogrtač.
Na trenutak Poaro je opet bio onaj stari.
- Ali vi identificirate čovjeka, a ne kućni ogrtač. Ma foi! Svatko
može obući taj kućni ogrtač.
- Istina je da nisam vidio njegovo lice - kazao sam polako. - Ali
bila je to njegova kosa i lagano je hramao.
- Svatko može hramati, mon Dieu!
Pogledao sam ga začuđeno.
- Želite reći da to nije bio Norton?
- Ništa ja ne želim reći. Jednostavno sam se uzrujao zbog
činjenica koje iznosite kao tvrdnju da je to bio Norton. Ne, ne,
nipošto nisam mislio da to nije bio Norton. Teško bi to mogao biti
bilo tko drugi. Ovdje su svi muškarci visoki mnogo viši nego što je
bio on i enfin vi to niste mogli zanemariti. Norton je bio visok samo
metar i pedeset pet centhimetara. Tout de meme, to je kao začarani
krug, zar ne? Ušao je u sobu, zaključao vrata, stavio ključ u džep
zatim je ubijen s pištoljem u ruci i ključem u džepu.
- Znači vi ne vjerujete da se on ubio?
Poaro je polako odmahnuo glavom.
- Nije. Norton se nije ubio. On je ubijen i to s predumišljajem.
Sišao sam dolje zaprepašten. Sve je postalo tako komplicirano
da ćete mi, nadam se, oprostiti ako ne vidim slijedeći neizbjezni
korak. Bio sam smeten. Moj mozak nije radio pravilno.
Ipak, sve je bilo logično. Norton je ubijen, zašto? Da bi ga se
spriječilo, tako sam vjerovao, da kaže ono što je vidio.
- I tako je ta osoba također u opasnosti. Ja bih morao to znati. Ja
bih morao to predvidjeti...
- Tcher ami! - rekao mi je Poaro kad sam izlazio iz sobe.
To su bile njegove posljednje riječi. Jer kad je Kertis došao do
svog gospodara, njegov gospodar bio je mrtav.

137
 Osamnaesto poglavlje

O tome uopće ne želim pisati.

Želim što manje misliti o tome. Herkul Poaro je mrtav a s njim
je umro i dobar dio Artura Hejstingsa.
Iznijet ću samo činjenice, bez ikakva uljepšavanja. To je jedino
što mogu učiniti.
Rekli su da je umro prirodnom smrću. Zapravo da je umro od
srčanog napada. To se, kako je Franklin rekao, i očekivalo. Bez
sumnje, tome je mnogo pridonijelo uzbuđenje zbog Nortonove smrti.
Čini se da ampule s amylnitratom nečijom greškom nisu bile u blizini
njegova kreveta.
Je li to bila slučajnost? Nije li ih netko namjerno maknuo? Ne, to
ne vjerujem. X nije mogao računati na srčani napad.
Pa ipak nikad neću povjerovati da je Poaro umro prirodnom
smrću. Bio je ubijen, kao što je ubijen Norton, kao što je ubijena i
Barbara Franklin. A ja ne znam zašto su ubijeni i ne znam tko ih je
ubio.
Provedena je istraga o Nortonu i ustanovljeno je da je posrijedi
samoubojstvo. Jedina sumnja javila se kad je liječnik izjavio kako je
neobično da čovjek sebi puca usred čela. Ali sve je ostalo bilo tako
očito da o tome nitko nije dugo razmišljao. Vrata su bila zaključana
iznutra, ključ su našli u džepu mrtvog čovjeka, koji je još držao u
ruci pištolj. Norton se tužio na glavobolje, a činilo se da je u
posljednje vrijeme imao i novčanih teškoća. Nisu to bili baš jaki
razlozi za samoubojstvo, ali morali su nešto navesti.
Pištolj je bio njegov. Za vrijeme njegova boravka u Stajlsu dva
puta je viđen na stolu u njegovoj sobi. I tako to je bio još jedan
savršeni zločin, koji nije ostavljao nikakvu drugu mogućnost.
U dvoboju između Poaroa i X-a, pobijedio je X.
Sad je sve bilo na meni.
Pošao sam u Poaroovu sobu i uzeo njegovu tajnu kutiju.

138
 Znao sam da je mene učinio izvršiocem svoje oporuke i zato
sam imao pravo na to.
U svojoj sobi otvorio sam kutiju.
Zgranuo sam se. Dosjei slučajeva X su nestali! Vidio sam ih
prije dva dana, kad je Poaro bio otključao kutiju. To je bio dokaz,
ako sam ga trebao, da je X na poslu. Ili je Poaro sam uništio papire
(zaista neobično) ili je to učinio X. X. X. Taj prokleti X!
Ali kutija nije bila prazna. Sjetio sam se Poaroova obećanja da
će mi ostaviti ostale tragove u koje X neće posumnjati.
Gdje su ti nagovještaji?
U kutiji sam našao džepno izdanje Šekespirove drame Otelo.
Druga knjiga bila je drama Džon Fergson od St. Džona Ervina.
U njoj je bio označen treći čin.
Zurio sam u knjige.
To su tragovi na koje me uputio Poaro a oni mi nisu značili
ništa.
Što bi oni mogli značiti?
Jedino što sam mogao zaključti bilo je da ću u tim knjigama
pronaći neki signalni sistem.
Ali, ako je tako, kako ću ga otkriti?
Nije bilo ni riječi upute, ni pisma, nigdje ništa nije bilo
potcrtano. Sve sam pokušao ne bih li nešto otkrio, ali bez uspjeha.
Pažljivo sam pročitao treći čin Džon Fergusona. Najupečatljivija
i najuzbudljivija scena bila je ona s monologom Muti Džona. Ona
završava time što mladi Ferguson odlazi da potraži čovjeka koji je
prevario njegovu sestru. Savršeno opisan karakter ali vjerojatno mi to
Poaro ipak nije ostavio da bi poboljšao moje obrazovanje!
Nespretno sam se okrenuo i gurnuo knjigu, koja je pala na pod.
Pri tom je iz nje ispao list papira. Podigao sam ga i pročitao.
Razgovarajte s mojim sobarom Džordžom, pisalo je na listu
Poaroovim rukopisom.
To je barem nešto. Možda je upute poslao Džordžu. Moram naći
njegovu adresu i poći do njega.

139
 Ali prvo sam morao obaviti žalostan posao sahrane svog dragog
prijatelja.
U ovom je mjestu živio kad je prvi put došao u ovu zemlju.
Ovdje će i zauvijek ostati.
Tih dana Džudit je bila vrlo draga prema meni.
Provela je sa mnom mnogo vremena i pomagala mi u svemu.
Bila je njezna i suosjećajna. Elizabet Kol i Bojd Karington također su
bili vrlo ljubazni.
Nortonova smrt ožalostila je Elizabet Kol manje nego što sam se
nadao. Ili je možda svoju bol zakopala duboko u sebi.
I tako je sve to završilo
Da, moram to napisati.
To se mora reći.
Poslije sprovoda sjedio sam s Džudit, pokušavajući da napravim
planove za budućnost.
- Ali, dragi, ja neću biti ovdje - nježno me prekinula.
- Nećeš biti ovdje?
- Neću biti u Engleskoj.
Gledao sam je s nevjericom.
- Nisam ti željela reći ranije, oče. Nisam željela da sve još
pogoršam. Ali sad moraš znati.Nadam se da ćeme shvatiti. Idem u
Afriku s doktorom Franklinom.
Planuo sam. To je bilo nemoguće. Ona to nije mogla učiniti. Svi
će je ogovarati. Jedna je stvar biti njegov asistent u Engleskoj,
posebno dok je bila živa njegova žena. Ali poći s njim u Afriku, to je
nešto sasvim drugo. To je nemoguće i ja to moram zabraniti. Džudit
to ne smije učiniti.
Nije me prekidala. Pustila je da kažem sve što mi je bilo na srcu.
- Ali, dragi oče, ja ne idem kao njegov asistent. Poći ću s njim
kao njegova žena.
To me pogodilo kao malj.
- Ali, Alerton? - zamucao sam zbunjeno.
Nasmijala se kao da je to zabavlja.

140
 - U tome nikad nije bio ničega. Bila bih ti to rekla da me nisi
onako naljutio. A poslije sam shvatila da je bolje da ostaneš u tom
uvjerenju. Nisam zeljela da znaš da je to Džon.
- Ali vidio sam kako te ljubi jedne noći na terasi.
- Pa što onda - rekla je nestrpljivo. - Te sam noći bila vrlo
nesretna. To se događa. Valjda to znaš.
- Ne možeš se tako brzo udati za Franklina.
- Naravno da mogu. Želim otputovati s njim. Sam si rekao da je
tako lakše. Sad više nemamo što čekati.
Džudit i Franklin. Franklin i Džudit.
Shvaćate li kakve su mi misli pale na pamet? Te sam sumnje bio
već odbacio. A sad se opet sve vratilo.
Džudit s bočicom u ruci, Džudit kako strastveno izjavljuje da
nepotrebne živote treba maknuti kako bi bilo dovoljno mjesta za one
potrebne... Džudit koju sam ja volio i koju je volio i Poaro. Ono
dvoje ljudi koje je vidio Norton jesu li to bili Džudit i Franklin? Ali
ako je tako ako je tako ne, to ne može biti istina! Ne Džudit. Možda
Franklin on je čudan, nesrećen čovjek, čovjek koji kad bi se odlučio
na ubojstvo, mogao bi i ubiti.
Poaro je pristao da se posavjetuje s doktorom Franklinom.
Zašto? Što mu je rekao onoga jutra?
Ali ne Džudit. Ne moja draga, mlada Džudit.
Kako je čudno izgledao Poaro. Još su mi u ušima zvonile
njegove riječi: Radije ćete reći spustite zavjesu?
Iznenada me izbezumila nova misao.
Monstruozna! Nemoguća! Nije li cijela priča o X-u izmišljena
Možda je Poaro došao u Stajls zato što se bojao tragedije u
Franklinovoj obitelji. Je li došao da pazi na Džudit? Je li zato tako
odlučno odbijao da išta kaže Zato što je cijela priča o X-u bila
izmišljena, samo maska?
Zar je uzrok cijele tragedije bila Džudit, moja kćer?
Otelo! Otela sam uzeo s police one noći kad je umrla gospođa
Franklin. Je li to ključ zagonetke?

141
 Netko je rekao da je Džudit te noći izgledala kao njena
imenjakinja u drami prije nego što je Holofernu odrubila glavu.
Džudit sa smrću u srcu?

142
 Devetnaesto poglavlje

Ovo pišem u Eastbourneu.

Došao sam u Eastbourne da vidim Džordža, prijašnjeg Poaroova
sobara.
Džordž je bio mnogo godina s Poaroom. Bio je to realan čovjek,
bez mašte. Uvijek je prihvaćao stvari onakve kakve jesu.
Dakle, otišao sam do njega. Ispričao sam mu o Poaroovoj smrti i
Džordž je reagirao upravo onako kako sam očekivao. Bio je pogođen
i ožalošćen, ali to nije pokazao.
- Kod vas je ostavio poruku za mene - upitao sam, prešavši na
ono zbog čega sam došao.
- Za vas, gospodine? - začudio se Džordž. - Nemam pojma o
tome.
Zaprepastio sam se. Pokušao sam ga uvjeriti da sigurno ima
neku poruku, ispričao mu što mi je Poaro napisao na listu papira, ali
on je ostao pri svome.
- Valjda sam ipak pogriješio - kazao sam najzad. Dakle, tako je
to. Žao mi je što niste bili uza nj kad je umirao.
- I meni je žao.
- Vaš je otac sigurno teško bolestan kad ste morali biti kod
njega.
Džordž me znatiželno pogledao.
- Oprostite, sir. Ne razumijem vas.
- Napustili ste Poaroa da biste pazili na svog oca, zar nije tako?
- Nisam želio otići, gospodine. Gospodin Poaro me poslao.
- Poslao vas? - iznenadio sam se.
- Nisam bio otpušten. Mislio sam da će me poslije opet pozvati.
Poštovao sam njegovu želju i on mi je osigurao dobru plaću, dok sam
bio ovdje sa starim ocem.
- Ali zašto, Džordž, zašto?
- Ne znam, sir.
- Zar niste pitali?

143
 - Nisam, sir. Mislio sam da to nije na mjestu. Gospodin Poaro je
uvijek imao svoje ideje. Vrlo pametan gospodin, ja sam ga uvijek
shvaćao i duboko poštovao.
- Da, da - mrmljao sam odsutno.
- Uvijek je imao stila u odijevanju, iako nam je to djelovalo
strano. Razumije se, on je i bio stranac. I frizura je bila posebna, pa i
brkovi.
- Ah, ti brkovi. - Zaboljelo me kad sam se sjetio kako je bio
ponosan na njih.
- Uvijek ih je šišao na isti način - nastavio je Džordž pomalo
staromodno, ali njemu su pristajali, ako me shvaćate.
I te kako sam ga shvatio.
- Pretpostavljam da je bojio i brkove i kosu? - promrmljao sam.
- Bojio je brkove ali kosu nije, barem ne posljednjih godina.
- Glupost, bila je crna kao gavranovo krilo. Doimala se kao
perika.
Džordž se nakašljao.
- Oprostite mi, sir, ali to je bila perika. Posljednjih godina Poaro
je ostao bez kose i zato je nosio periku.
Pomislio sam kako je to čudno da sobar zna više o čovjeku nego
njegov najblizi prijatelj.
Opet sam se vratio na pitanje koje me zabrinjavalo.
- Ali zar zaista ne znate zašto vas je Poaro poslao? Razmislite,
čovječe, razmislite.
Džordž, očito, nije imao pojma o tome.
Jedino mogu reći, sir, da me otpustio zato da bi mogao zaposliti
Kertisa.
- Kertisa? Zašto je želio zaposliti Kertisa?
Džordž se ponovo nakašljao.
- Dakle, sir, zaista ne znam. Nije bio, oprostite mi, baš pametan
momak. Bio je fizički jak, ali to zaista nije bio čovjek koji bi se
svidio gospodinu Poarou. Čini mi se da je neko vrijeme bio
pomoćnik u duševnoj bolnici.
Kertis!

144
 Je li to razlog zašto mi je Poaro govorio tako malo? Kertis jedini
čovjek na kojeg nikad nisam ni pomišljao. Da, Poaro me naveo da
promatram goste u Stajlsu i među njima tražim tajanstvenog X-a. A
X nije bio gost.
Kertis!
Pomoćnik u duševnoj bolnici. Nisam li negdje pročitao kako
ljudi, koji su se liječili u duševnoj bolnici, poslije u njoj potraže
utočište i postaju pomoćnici.
Miran, debeli, priglupi čovjek, čovjek koji bi mogao ubiti zbog
nekog svog čudnog razloga.
I ako je tako... ako je tako...
Tada bi se tmurni oblak udaljio od mene.
Kertis

145
 Post skriptum

Primjedba kapetana Arthura Hejstingsa. Slijedeći rukopis došao

je u moje vlasništvo četiri mjeseca poslije smrti mog prijatelja
Herkula Poaroa. Iz advokatske kancelarije primio sam poziv da se
javim u njihov ured. I oni su mi, prema instrukcijama svojeg klijenta,
pokojnog gospodina Herkula Poaroa, predali zapečaćen paket. Sad
ću vam iznijeti njegov sadržaj.
Rukopis koji je napisao Herkul Poaro:

Mon chere ami

Bit ću već četiri mjeseca mrtav, kad budete čitali ove riječi.
Dugo sam razmišljao da li bih ovo napisao ili ne bih. Odlučio sam da
je ipak potrebno da netko sazna istinu o drugoj aferi Stajls. Također
sam se usudio pretpostaviti da ćete do tada, kad ovo budete čitali,
stvoriti najbesmislenije teorije i vjerojatno sam sebi zadati bol.
Ali dopustite mi da kažem ovo: mogli ste, mon ami, lako otkriti
istinu. Vidio sam da ste imali sve indikacije. Ako niste, onda je to
kao i uvijek zato, što imate prekrasnu narav punu vjere. A la fin
comme au commencement.
Ipak, barem ste trebali znati tko je ubio Nortona čak ako još
tapkate u mraku isto kao što ste trebali znati tko je ubio Barbaru
Franklin. Ovo posljednje moglo bi vas teško pogoditi.
Bio sam poslao po vas. Rekao sam da vas trebam. To je istina.
Rekao sam da želim da budete moje uši i oči. To je također istina,
prava istina - iako ste vi to pogrešno shvatili! Vi ste trebali vidjeti
ono što sam želio da vidite i čuti ono što sam želio da čujete.
Prigovarali ste, cher ami, da nisam fer prema vama. Zadržavao
sam za sebe ono što sam znao. Da tako kažem, odbio sam da vam
kažem tko je X. To je istina. Morao sam tako učiniti - iako ne iz
razloga koji sam naveo. Odmah ćete saznati pravi razlog.
A sad razmotrimo X-a. Pokazao sam vam izvatke iz novina o
različitim slučajevima. Upozorio sam vas da je u svakom odvojenom

146
slučaju bilo sasvim jasno da je optužena ili osumnjičena osoba zaista
počinila zločin i da nije bilo nikakve druge mogućnosti. Zatim sam
prešao na drugu važnu činjenicu u svakom tom slučaju X je bio na
sceni ili je bio upleten. Tada ste donijeli zaključak koji je bio
paradoksalno i točan i pogrešan. Rekli ste da je X počinio sve
zločine.
Ali, prijatelju moj, okolnosti su bile takve da je u svakom
slučaju (ili gotovo svakom) samo optužena osoba mogla počiniti
zločin. S druge strane, ako je tako, kakvu ulogu ima u tome X. Osim
ljudi u policiji ili na sudu, jedan čovjek ne može biti upleten u pet
slučajeva ubojstva. To se ne događa! Nikad. Nikad se nije dogodilo
da netko kaže: Znate, ja sam poznavao pet ubojica. Ne, ne, mon ami,
to nije moguće.
I tako smo došli do čudnovata zaključka da ovdje imamo slučaj
katalizacije reakcije između dviju supstancija, koja se može odigrati
samo u prisutnosti treće, pri čemu treća supstancija ostaje
nepromijenjena. To je naš slučaj. Zločin se znači odigrava ondje gdje
je X prisutan, ali X ne sudjeluje u njemu.
Neobična, suluda situacija! I tako sam na kraju svoje karijere
shvatio da savršen zločinac, zločinac koji je izmislio takvu tehniku
ne može nikad biti proglašen krivim za zločin.
To je čudno. Ali nije novo. Ima sličnih slučajeva. I sad dolazi na
red prvi ključ koji sam vam ostavio: Otelo. U toj je drami izvrsno
prikazan originalni X. Jago je savršeni ubojica. Smrt Dezdemone i
Kasija i samog Otela sve su to Jagovi zločini, on ih je planirao i
izveo. A on je ostao izvan kruga, izvan svake sumnje ili je moglo biti
tako. Zato jer je vaš veliki Šekespir došao u dilemu zbog onog što je
njegova vlastita umjetnost prikazala. Da bi razotkrio Jaga, morao je
pribjeći najnespretnijem sredstvu - maramici - što uopće nije
odgovaralo Jagovoj tehnici i zbog te pogreške čovjek osjeća da on ne
može biti kriv.
Da u tome je umijeće savršenog ubojstva. Ni riječi o izravnom
sugeriranju. On se dugo drži daleko od nasilja, s užasom odbija da ga
bilo tko spomene dok on to sam ne učini!

147
 Ista je tehnika i u trećem činu Džona Fergusona u kojem mudri
Muti Džon navodi druge da ubiju čovjeka kojeg on mrzi. To je
izvrstan primjer psihološke sugestije.
Morate shvatiti, Hejstingse, svatko je potencijalni ubojica. S
vremena na vrijeme u svakome plane želja za ubijanjem iako ne i
volja za ubijanjem.
Zar niste često čuli druge kako govore: Toliko me naljutila,
osjećam da bih je mogao ubiti. Mogao bih ubiti B. zbog toga što je
rekao to i to. Bio sam tako ljut da bih ga mogao ubiti! I sve je to
istina. Vaš um je tog trenutka sasvim bistar. A vi biste željeli ubiti.
Ali to ne činite. Vi morate odustati od svoje želje. U male djece taj je
osjećaj još jači. Znao sam jedno dijete koje se razljutilo na mačića i
reklo: smiri se ili ću te udariti po glavi i ubiti te. I to je zaista i
učinilo. A zatim se užasnulo kad je spoznalo da mačić više ne može
oživjeti. Dijete je zaista mnogo voljelo tog mačića. I tako, svi smo mi
potencijalne ubojice. A umijeće X-a sastojalo se u tome da slomi
otpor poštena čovjeka a ne da sugerira želju. To je umijeće
usavršavao dugom praksom. X je znao pravu riječ, pravu frazu, znao
je kako se stavlja buba u uho. To je on radio tako savršeno da žrtva
nikad nije ni posumnjala. To nije hipnoza - hipnoza ne bi uspjela.
Bilo je to mnogo lukavije, profinjene, smrtonosnije. Nagonio je
čovjeka da lomi umjesto da popravlja. Bio je to izazov onom
najboljem u čovjeku da sklopi savez s onim najgorim u sebi.
Vi biste to morali znati, Hejstingse, jer to se dogodilo i vama.
Tako, sad možda razumijete što su zapravo značile neke moje
primjedbe koje su vas ljutile i zbunjivale. Kad sam govorio o tome da
će zločin biti počinjen, nisam uvijek mislio na isti zločin. Rekao sam
vam da sam s određenom namjerom došao u Stajls. Bio sam ondje,
rekao sam, zato što će biti počinjen zločin. Bili ste iznenađeni mojom
sigurnošću. Ali mogao sam biti siguran jer ja sam počinio zločin...
Da, prijatelju, to je čudno, i smiješno, i strašno! Ja, koji sam
osuđivao ubojstvo, ja, koji cijenim ljudski život - završio sam svoju
karijeru počinivši zločin. Možda zato što sam bio previše pravičan,
previše svjestan istinitosti, koju bi donijela ta užasna dilema. Vidite,

148
Hejstingse, nije bilo druge mogućnosti. Moj je životni poziv bio da
spašavam nevine da spriječim ubojicu i to, to je bio jedini način.
Kako nije učinio grešku, X ne bi bio osuđen. Bio je siguran. Nikako
drukčije on nije mogao biti potučen.
Ipak, prijatelju, bio sam neodlučan. Vidio sam što se mora
učiniti ali nisam se mogao prisiliti da to i učinim. Bio sam kao
Hamlet - odgađao sam taj strašni dan. I onda se dogodio drugi napad
napad na gospođu Lutrel.
Bio sam znatiželjan, Hejstingse, da vidim hoće li doći do
izražaja vaša poznata pronicljivost. I došla je. Vaša prva reakcija bila
je sumnja u Nortona. I imali ste pravo. Norton je bio taj čovjek. Niste
imali neki poseban razlog osim što ste mislili da je on nevažan. Tu
ste, mislim, bili vrlo blizu istine.
Pažljivo sam proučio njegov život. Bio je jedinac u majke koja
mu je bila prava tiranka. Činilo se da se nikad nije dokazivao niti se
svojom ličnošću doimao drugih ljudi. Šepao je i zbog toga nije
mogao sudjelovati ni u igrama.
Jedna od najvažnijih stvari koju ste mi rekli bila je primjedba
kako su mu se smijali u školi kad se gotovo razbolio, vidjevši mrtvog
zeca. Taj je slučaj, mislim, mogao ostaviti dubok trag u njemu. On
nije volio krv i nasilje i trpio je zbog posljedica. Rekao bih da je
podsvjesno čekao da se iskupi hrabrošću i okrutnošću.
Mislim da je rano počeo otkrivati snagu svojeg utjecaja na ljude.
Bio je dobar slušalac, simpatične naravi. Ljudi su ga voljeli, a da
istodobno nisu mnogo znali o njemu. Otkrio je kako je zapravo
nevjerojatno jednostavno utjecati na ljude ako u pravom trenutku
kaže pravu riječ. Najvažnije je prodrijeti u čovjekove misli, shvatiti
njegove potajne želje.
Shvaćate li, Hejstingse, da takvo otkriće može dati snagu? Ovdje
je bio on, Stiven Norton kojega su voljeli i prezirali, a on je imao
moć da navede ljude da učine nešto što nisu željeli ili su (zapamtite
to) mislili da ne žele učiniti.
Mogao sam ga zamisliti kako usavršava tu svoju sposobnost i
malo-pomalo razvio je bolesnu naklonost da potiče na nasilje. Nasilje

149
za koje sam nije imao fizičke snage i zbog kojeg su mu se nedostatka
ismijavali.
Da, njegova moć je rasla, sve dok nije prerasla u strast, potrebu!
Bila je to droga, Hejstingse, droga koja izaziva žudnju isto tako
sigurno kao što to čine opijum ili kokain.
Norton, dobroćudni, simpatični Norton bio je potajno sadist. Bio
je rob duševne torture. To je posljednjih godina zabilježeno u svijetu.
Lappstit vient en mangeant. To je hranilo dvije strasti, strast za
sadizmom i strast za snagom. On, Norton, imao je u rukama vlast -
tuđe živote.
Kao i ostali narkomani, morao je imati svoju drogu. Neprestano
je pronalazio nove žrtve. Ne sumnjam da ih je bilo više od onih pet
koje sam otkrio. U svakom od tih slučajeva igrao je istu igru. Znao je
Eteringtona, jedno je ljeto proveo u selu gdje su bili Rigsovi i pio je s
njime u mjesnoj gostionici. Na krstarenju je sreo Fredu Delaj i
ohrabrivao je njeno napola doneseno uvjerenje da bi zaista bilo dobro
kad bi njena stara tetka umrla. Tetka će se osloboditi patnji, a ona će
steći financijsku sigurnost i najzad početi lagodan život. Bio je
prijatel Ličfildovih i kad je razgovarala s njime, Margaret Ličfild
vidjela je sebe kao heroinu, koja sestre oslobađa njihova
zatočeništva. Ali ja ne vjerujem, Hejstingse, da bi itko od tih ljudi
učinio ono što je učinio da nije bilo Nortonova nagovaranja.
I tako smo stigli do događaja u Stajlsu. Već sam neko vrijeme
bio na Nortonovu tragu. On se sprijateljio s Franklinovima i iznenada
sam namirisao opasnost. Morate razumjeti da je Norton uvijek morao
imati jezgru. Biljka će se razviti samo ako je sjeme palo na plodnu
zemlju. Uvijek sam, na primjer, vjerovao da je Otelo bio duboko u
sebi svjestan da je Dezdemonina ljubav više neuravnotežena strast
mlade djevojke prema poznatom ratniku nego uravnotežena ljubav
žene prema Otelu kao muškarcu. Mogao je shvatiti da je Kasio bio
njen pravi prijatelj i da će to ona s vremenom shvatiti.
Franklinovi su bili idealna obitelj za našeg Nortona. Sve
mogućnosti! Bez sumnje ste dosada shvatili (što je svatko pametan
vidio već odavno) da je Franklin zaljubljen u Džudit i ona u njega.

150
Njegova naprasitost, njegov običaj da nikad ne gleda u nju,
izbjegavanje svakog pokušaja uljudnosti, sve vam je to trebalo
pokazati da je taj čovjek preko ušiju zaljubljen u nju. Ali Franklin je
čovjek snažnog značaja i vrlo pošten. On nije uglađen, ali je čovjek
vrlo određenih normi. Po njegovu mišljenju, čovjek je vezan za ženu
koju je izabrao.
Džudit je bila duboko i nesretno zaljubljena u njega. Mislila je
da ste to shvatili onaj dan kad ste je našli u ruzičnjaku. Zbog njene
žestoke provale bijesa. Karakteri, kao što je njen, ne mogu podnijeti
izraze sažaljenja ili suosjećanja. To je kao ozlijediti živu ranu.
Zatim je otkrila kako vi mislite da je njoj stalo do Alertona.
Ostavila vas je u tom uvjerenju i ona je flertovala s Alertonom kao da
se rešila. Ona je točno znala kakav je on čovjek. On ju je zabavljao i
rastresao, ali nikad nije ništa osjećala za nj.
Norton je, naravno, točno znao otkud vjetar puše. Vidio je dobru
priliku u Franklinovu triju. Mogu reći da je prvo pokušao s
Franklinom, ali je pretrpio poraz. Franklin je potpuno imun na
Nortonove sugestije. Franklin je jasan, točno je znao svoje osjećaje i
bio je sasvim neosjetljiv na vanjske utjecaje, štoviše, posao je
njegova najveća životna ljubav. Zbog prezauzetosti poslom bio je još
nepovredljiviji.
Kod Džudit je Norton imao mnogo više uspjeha. Vrlo je mudro
zaigrao na kartu nepotrebnih života. To je bila Džuditina vjera, a
činjenica što su se njene tajne želje poklapale s time bila je Nortonu
vrlo važna. Lukavo je branio suprotno mišljenje, ismijavajući njezinu
ideju i tvrdeći kakako ona ne bi tako nešto učinila. To je stvar koju
govore svi mladi, ali nikad ne učine! Kako je to stari trik, Hejstingse,
a tako često uspijeva! Tako su ranjiva ta djeca. Tako spremna, iako
to tako ne misle, jednostavno se ne usuđuju.
Bez nepotrebne Barbare, Franklinu i Džudit put je otvoren. To
nije nikad izrečeno - to se nikad nije smjelo otvoreno izgovoriti. Jer
da je to Džudit shvatila, reagirala bi žestoko. Ali za ubojicu, koji je
tako duboko ogrezao kao Norton, jedno drvo u vatri nije dovolno. On
je na sve strane tražio zadovoljstva. Tako je našao i Lutrelove.

151
 Razmislite malo, Hejstingse. Sjetite se prve večeri kad ste igrali
bridž. Sjetite se Nortonovih primjedaba koje je poslije iznosio tako
glasno da ste se bojali kako ih je Lutrel mogao čuti. Norton je želio
da ga čuje! Nikad nije propuštao mogućnost da mu to provuče kroz
uši. I tako su se njegova nastojanja pretvorila u uspjeh. To se
dogodilo pred vašim nosom, a vi to niste vidjeli. Temelj je već bio
položen a napetost je rasla. Zbog sramote što je napadnut pred
drugim ljudima, osjetio je duboku mržnju prema svojoj ženi.
Točno se prisjetite onog što se dogodilo. Norton je rekao da je
žedan. (Je li znao da je gospođa Lutrel u kući i da će se pojaviti na
sceni?) Pukovnik je reagirao kao gostoljubiv domaćin, kakav i jest po
prirodi. Ponudio je piće. Otišao je da ga donese. Svi ste sjedili ispred
prozora. Stigla je njegova žena i izbila je neželjena svađa za koju je
znao da ste je čuli. Moglo se to lako izgladiti: Bojd Karington je
dovoljno mudar i taktičan da to zataška (iako je jedan od
najizvještačenijih i najdosadnijih ljudi što sam ih ikad vidio! Upravo
tip kakvom ćete se vi diviti.) I vi ste mogli reagirati uspješno. Ali
Norton je uletio u razgovor, glupo, teško, naglašavajući da to radi iz
takta sve dok nije pogoršao pukovnikov položaj. Brbljao je o bridžu i
nesrećama u lovu. I izazvan njegovim riječima, upravo kako je
Norton i želio, taj stari, glupi Bojd Karington ispričao je svoju priču
o irskom vrtlaru koji je ubio svog brata - priču koju je Norton
ispričao Bojdu Karingtonu, znajući da će je ta stara budala prepričati
prvom zgodom. Vidite, glavni poticaj nije došao od Nortona. Mon
Dieu, non!
I tako je sve pripremljeno. Povrijeđen je Lutrelov ponos,
osramoćen je kao domaćin, ponižen je pred prijateljima i svjestan je
da oni znaju kako je nemoćan i da se mora pokoriti ženi. I tada su
izrečene ključne riječi: puška, nezgode - čovjek koji je pucao u brata.
Iznenada je ugledao kako se pomiče glava njegove žene Osjetio se
sasvim siguran... Očiti nesretni slučaj... Ja ću im pokazati... Pokazat
ću i njoj... Prokleta bila! Želim da bude mrtva I bit će mrtva!
On je nije ubio, Hejstingse. Mislim da je on, još dok je pucao,
instinktivno promašio zato što je želio da promaši. I tako je đavolska

152
magija razbijena. Ona je bila njegova supruga, žena koju je on,
usprkos svemu, volio.
Jedan od Nortonovih zločina nije uspio.
A zatim je slijedio drugi pokušaj! Shvaćate li, Hejstingse, da ste
vi bili slijedeći? Prisjetete se svega, vi, moj pošteni, dobri Hejstingse!
Pronašao je svako vaše slabo mjesto - da, i svaku crtu savjesnosti.
Alerton je bio čovjek kojeg ste se instinktivno plašili i kojeg ste
prezirali. On je tip za kojeg ste mislili da mora biti uklonjen. I sve
ono što ste čuli o njemu i što ste mislili o njemu - istina je. Sve što
vam je pričao Norton - istina je. To su bile činjenice (iako je djevojka
koju je spominjao bila neurotičan tip.)
To vas je ogorčilo. Taj čovjek je nitkov, zavodnik, čovjek koji
uništava djevojke i dovodi ih do samoubojstva! Norton je potaknuo i
Bojda Karingtona da vas salijeće s time. Izazvao vas je da
razgovarate s Džudit. Džudit se kao što je predviđao, istog trenutka
razgnjevila, govoreći da će ona sa svojim životom raditi ono što želi.
Tako ste se bojali onoga najgoreg.
Razmotrite sad bolje Nortonovu igru. Vi volite svoje dijete.
Imate jak osjećaj odgovornosti, koji ljudi poput vas osjećaju za svoju
djecu. Moram nešto učiniti. Sve ovisi o meni. Vaš osjećaj
bespomoćnosti jer ste ostali bez svojeg savjetnika, svoje žene. Vaša
odanost: ja je ne smijem izdati. I ono osnovno družeći se sa mnom vi
ste naučili sve trikove zanata! Na kraju osjećaj, koji svi muškarci
osjećaju prema svojim kćerima, nerazumna ljubomora prema
čovjeku koji vam je odvodi. Norton je virtuozno igrao na sve te
karte. A vi ste bili podatan materijal.
Jednostavno ste sve prihvaćali zdravo za gotovo. Uvijek ste bili
takvi. Povjerovali ste da je Džudit, razgovarala s Alertonom one
večeri u sjenici. Iako je niste vidjeli, iako je čak niste ni čuli da
govori. Što je još gore, i slijedeće jutro još ste mislili da je to bila
Džudit. Obradovali ste se kad je ona promijenila mišljenje.
Ali da ste se malo potrudili, otkrili biste da Džuditin odlazak u
London uopće nikad nije bio u pitanju. Niste vidjeli očitu činjenicu.
Netko je drugi namjeravao otići toga dana i bio je ljut što to nije

153
mogao učiniti. Sestra Krejven. Alerton nije čovjek koji će se zadržati
samo na jednoj ženi! Njegova afera sa sestrom Krejven išla je mnogo
dalje od običnog flertovanja s Džudit.
Ponovo se upleo Norton.
Vidjeli ste Alertona i Džudit kako se ljube. Onda vas je Norton
povukao iza ugla. Bez sumnje je vrlo dobro znao da će se Alerton sa
sestrom Krejven sastati u sjenici.
Alertonova rečenica koju ste čuli idealno se uklapala u njegov
plan i on vas je brzo odvukao da ne biste čuli kako ta žena nije
Džudit.
Da, pravo majstorstvo! I vi ste reagirali upravo onako kako je on
želio. Odlučili ste da ubijete.
Na sreću, Hejstingse, vi ste još imali prijatelja čiji um je dobro
radio. I ne samo um!
U početku sam rekao da niste otkrili istinu zato što ste previše
vjerovali drugima. Vjerovali ste ono što vam se reklo. Vjerovali ste i
ono što sam vam ja rekao.
A bili biste lako otkrili istinu. Poslao sam Džordža od sebe.
Zašto? Zamijenio sam ga manje iskusnim i mnogo manje
inteligentnim čovjekom. Zašto? Nije me posjećivao liječnik mene
koji sam se uvijek brinuo o svom zdravlju. Ja nisam htio ni čuti ni
vidjeti nikoga. Zašto?
Vidite li zašto ste mi bili potrebni u Stajlsu? Trebao sam nekog
tko bez pitanja prihvaća što kažem. Povjerovali ste mi kad sam rekao
da sam se iz Egipta vratio u gorem stanju nego što sam bio otišao.
Nije bilo tako. Bilo mi je mnogo bolje... Da ste se potrudili, to biste
otkrili. Ali vi ste mi vjerovali. Maknuo sam Džordža zato što njega
ne bih uspio uvjeriti da sam postao bogalj. Džordž je vrlo
inteligentan i on bi otkrio da se pretvaram.
Shvaćate li, Hejstingse? Cijelo vrijeme sam se pretvarao da sam
bespomoćan i varao Kertisa, ali ja uopće nisam bio bespomoćan.
Mogao sam hodati svojim nogama.

154
 Čuo sam vas kad ste se popeli te večeri. Čuo sam kako ste
zastali i zatim ušli u Alertonovu sobu. Bio sam u pripravnosti. Znao
sam u kakvom ste duševnom stanju.
Nisam oklijevao. Bio sam sam. Kertis je sišao na večeru. Izišao
sam iz sobe i prešao preko hodnika, čuo sam da ste ušli u Alertonovu
kupaonicu. I odmah sam, prijatelju, kleknuo i provirio kroz
ključanicu. Učinio sam upravo ono što vi duboko prezirate. Na sreću,
dobro sam sve vidio jer nije bilo ključa.
Promatrao sam kako aspirne zamjenjujete tabletama za spavanje.
Shvatio sam što vam je na umu.
I tako, prijatelju, nisam gubio vrijeme. Vratio sam se u svoju
sobu. Pripremio sam se. Kad je stigao Kertis, poslao sam ga po vas.
Došli ste zijevajući, požalivši se kako imate glavobolju. Odmah sam
se uzbudio. Da biste me umirili, pristali ste da popijete šalicu
čokolade. Brzo ste je progutali kako biste mogli što brže otići. Ali i ja
sam imao tablete za spavanje.
I tako, ste zaspali spavali ste do jutra, kad ste se probudili bistra
uma, užasnuvši se zbog onog što ste gotovo učinili.
Sad ste bili sigurni. Dva puta čovjek ne pokušava tako nešto. Ne,
kad je pri zdravoj pameti.
Ali to je učvrstilo moje uvjerenje. Vi niste ubojica, Hejstingse!
Ali mogli ste biti obješeni, i to zbog ubojstva koje je zapravo počinio
drugi čovjek, iako po zakonu nevin!
Vi, moj dobri, moj pošteni, plemeniti Hejstings, tako ljubazan,
tako savjestan - tako nevin!
Morao sam djelovati. Znao sam da imam malo vremena i zato
sam bio sretan. Najgora je strana ubojstva njegov efekt na ubojicu.
Ja, Herkul Poaro, mogao sam povjerovati da mi je dano da dijelim
smrt svemu i svakome Ali nije bilo vremena da se to i dogodi. Kraj
će doći uskoro. A ja sam se bojao da bi Nortonu moglo uspjeti da
zauvijek unesreći nekoga tko je nama obojici bio bezgranično drag.
Govorim o vašoj kćerki.
I sad dolazimo do smrti Barbare Franklin.
Što god da ste mislili o tome, ne vjerujem da ste shvatili istinu.

155
 Vidite Hejstingse, vi ste ubili Barbaru Franklin.
Mais oui, vi ste to učinili.
Bio je još jedan ugao u trouglu. Jedan na koji nisam računao.
Iako ne sumnjam da je i to bilo djelo Nortonove đavolske rabote.
Jeste li ikad razmišljali zašto je gospođa Franklin željela doći u
Stajls? To mjesto uopće nije odgovaralo njezinu načinu života. Ona
je voljela udobnost, dobru hranu i iznad svega, društvene susrete.
Stajls nije bio ni veseo, o hrani da ne govorimo, a bio je na vrlo
osamljenu mjestu. A ipak je gospođa Franklin željela da ondje
provede ljeto.
Da, to je treći ugao. Bojd Karington. Gospođa Franklin bila je
razočarana žena. To je uzrok njenih neuroza. Ona je bila vrlo
ambiciozna. Udala se za Franklina, jer je mislila da će on napraviti
veliku karijeru. On je briljantan znanstvenik, ali ne onakav kakav je
ona željela. O njemu nikad neće pisati u novinama niti će stići u
Harli. On će biti poznat nekolicini ljudi iz svog kruga i objavljivat će
članke u znanstvenim časopisima. Svijet nikad neće čuti o njemu i on
očito neće zaraditi mnogo novca.
A ovdje je Bojd Karington koji je upravo postao baronet i
obogatio se. Bojd Karington je još osjećao nježnost prema njoj,
sjećajući se lijepe sedamnaestogodišnje djevojke. Išao je u Stajls i
predložio je i Franklinovima da dođu i Barbara je došla.
Kako je to bilo ludo od nje. Očito ona nije izgubila onaj
davnjašnji šarm za tog bogatog, privlačnog čovjeka. Ali on ima
starinske nazore i nikad joj ne bi predložio razvod. Ako bi Džon
Franklin umro, onda bi ona postala Ledi Bojd Karington. Kako bi to
bio prekrasan život!
Norton je to odmah otkrio.
Kad bolje razmislite, Hejstingse, bilo je to očito. Ta uvjeravanja
kako ga ona voli. Malo je pretjerala s izjavama kako je najbolje da
završi sa sobom zato što koči njegovu karijeru.
A s druge strane njezin strah da bi Franklin mogao sam na sebi
eksperimentirati.

156
 Trebalo nam je to biti očito! Ona nas je pripremala na to da će
Franklin umrijeti od trovanja physostigminom. Nije uopće dolazilo u
pitanje da bi ga netko pokušao otrovati. Ne. Bilo bi to čisto naučno
istraživanje. On će uzeti bezopasan alkaloid i onda će se ustanoviti
da je bio opasan.
Jedina je neprilika bila što se mora žuriti. Rekli ste mi da joj nije
bilo drago kad je našla Bojda Karingtona kako mu sestra Krejven čita
sudbinu iz dlana.
Sestra Krejven je mlada privlačna žena koja traži muškarca.
Pokušala je s doktorom Franklinom, ali nije uspjela. (Sjetite se kako
nije voljela Džudit.) Ona se okrenula Alertonu, ali je znala da on nije
ozbiljan. Tada je bacila oko na bogatog i još privlačnog Ser Vilijama
i Ser Vilijam je vjerojatno bio spreman da ga se privuče. On je već
uočio da je sestra Krejven zdrava i zgodna djevojka.
Barbara Franklin se uplašila i odlučila da djeluje brzo. Što prije
bude ožalošćena šarmantna i neutješna udovica, to bolje.
I tako je poslije jutra prepunog nervoze odlučila da izvede svoj
plan.
Znate li, mon ami, da poštujem taj grah. Vidite, ovaj put on je
sačuvao nevinog, a kaznio krivca. Gospođa Franklin vas je zamolila
da svi dođete u njenu sobu. S mnogo buke i razmetanja skuhala je
kavu. Kako ste mi rekli, njena je šalica bila ispred nje, a kava za
njenog muža na drugom kraju stolića.
I onda su vidjeli kako pada zvijezda i svi su izišli van osim vas,
prijatelju. Ostali ste uz svoju križaljku zbog svojih uspomena i da
biste sakrili svoje osjećaje, okrenuli ste stolić kako biste uzeli
Šekspira.
Tada su se oni vratili i gospođa Franklin je popila kavu punu
alkaloida, koja je bila namijenjena učenjaku Džonu, a Džon Franklin
je popio čistu kavu namijenjenu gospođi Franklin.
Ako samo malo razmislite, Hejstingse, bit će vam jasno da sam,
shvativši što se dogodilo, morao postupiti onako. Nisam mogao ništa
dokazati. Kad bi se posumnjalo da je smrt gospođe Franklin išta
drugo osim samoubojstva, sumnja bi pala na Franklina ili Džudit. Na

157
dvoje potpuno nevinih ljudi. I tako sam učinio ono što sam imao
pravo učiniti, naglašavao sam i ponavljao kako je gospođa Franklin
izjavljivala da će završiti sa svojim životom.
Mogao sam to uraditi i vjerojatno sam bio jedina osoba koja je
to mogla uraditi. Vi znate da je to točno. Ja imam veliko iskustvo s
ubojstvima. Ako ja izjavim da je to samoubojstvo, onda će svatko to
prihvatiti.
Začudili ste se i niste bili zadovoljni. Na sreću, niste ni sumnjali
u pravu opasnost.
Ali hoćete li posumnjati u to kad odem? Neće li vam kad-tad
pasti na pamet: Možda je Džudit...
Uvjeren sam da hoćete. Zbog toga ovo i pišem.
Morate znati istinu.
Ipak, jednu ličnost izjava o samoubojstvu nije zadovoljila.
Nortona! Oduzeli su mu zadovoljstvo. Kao što sam rekao, on je
sadist. A uskratili su mu užitak onog sveopćeg meteža. Bio je lišen
svega toga. Ubojstvo koje je pripremao, izjalovilo se.
No, otkrio je kako da to naplati. Počeo je praviti aluzije. Najprije
se pretvarao kako je vidio nešto kroz dalekozor. Zapravo, želio je
stvoriti dojam kako je vidio Alertona i Džudit u kompromitirajućem
položaju. Nije govorio ništa određeno, pa je to mogao upotrijebiti na
različite načine.
Pretpostavimo, na primjer, da je rekao kako je vidio Franklina i
Džudit. To bi dalo novu dimenziju slučaju Barbare Franklin. Možda
bi se posumnjalo je li to uopće bilo samoubojstvo.
I tako, mon ami, odlučio sam da ono što treba učiniti moram
učiniti odmah. Rekao sam vam da ga dovedete u moju sobu one
noći...
Ispričat ću vam što se zapravo dogodilo. Norton bi bez sumnje
bio uživao da mi iznese svoju pripremljenu verziju. Nisam mu dao za
to vremena. Otvoreno sam mu rekao sve što znam o njemu.
On to nije porekao. Ne, mon ami, on se zavalio u stolac i
smijuljio se. Mais oui, nemam druge riječi, prkosno i

158
samozadovoljno se smijuljio. Upitao me što mislim učiniti s njime.
Rekao sam mu da ga namjeravam smaknuti.
- Aha, razumijem. Hoće li to biti bodež ili čaša otrova?
Trebalo je da zajedno popijemo čokoladu. Gospodin Norton je
volio slatkiše.
- Najjednostavnije, bi bila šalica s otrovom - kazao sam i pružio
mu šalicu čokolade koju sam upravo nalio.
- U tom slučaju, neće vam smetati ako popijem iz vaše šalice
umjesto iz svoje?
- Ni govora, samo se poslužite.
Zapravo, to nije bilo važno. Kao što sam rekao, uzimao sam
tablete za spavanje. Kako sam ih namjerno uzimao svake noći već
duže vrijeme, bio sam se navikao na njih i doza koja će uspavati
Nortona imat će vrlo blago djelovanje na mene. Tablete su bile u
čokoladi. Obojica smo imali istu količinu. Njegov dio je učinio ono
što sam htio, a moj je vrlo malo djelovao na mene, posebno kad sam
ga kombinirao s tonikom u kojem je bilo kinina.
I tako stiže posljednji čin. Kad je Norton zaspao, stavio sam ga u
svoju invalidsku stolicu, obavio sam to lako jer je to izvrstan
mehanizam, i odvezao sam ga do prozora te sakrio zavjesama.
Kertis me tada stavio u krevet. Kad je sve bilo tiho, odvezao sam
Nortona u njegovu sobu. Tada sam se poslužio očima i ušima svog
prijatelja Hejstingsa.
Možda to niste primijetili, ali nosio sam periku. Vi niste zapazili
da sam nosio i lažne brkove. (Čak ni Džordž to nije znao!) Napravio
sam se da sam ih slučajno spalio ubrzo nakon Kertisova dolaska i
odmah mi je moj frizer napravio nove.
Obukao sam Nortonov kućni ogrtač, počešljao uvis svoju kosu,
prešao preko hodnika i zakucao na vaša vrata. Tako ste vi sneni
otvorili vrata i vidjeli Nortona kako je izišao iz kupaonice i otšepesao
hodnikom u svoju sobu. Čuli ste ga kako je zatvorio vrata i zaključao
ih.
Tada sam Nortonu navukao kućni ogrtač, položio ga u krevet i
ubio malim pištoljem koji sam bio ponio sa sobom. Dotad sam ga

159
pažljivo skrivao da ga netko ne vidi. Jedino sam ga dva puta (kad
nikog nije bilo u blizini) namjerno ostavio na Nortonovu noćnom
ormariću, kad je on bio negdje drugdje. Tako je zapaženo da je to
njegov pištolj.
Tada sam izišao iz sobe, pošto sam stavio ključ u Nortonov
džep. Zaključao sam duplikatom ključa i odvezao stolicu natrag u
svoju sobu.
Od tada sam pisao ovo pismo.
Vrlo sam umoran - napor koji sam učinio prilično me iscrpio.
Neće proći još mnogo prije...
Ali ima još nekih stvari koje bih želio reći.
Nortonovi su zločini bili savršeni.
Moj nije bio. Nisam ni namjeravao da bude savršen.
Meni bi bilo najlakše i najbolje da sam ga ubio sasvim otvoreno.
da sam, na primjer, imao malu nezgodu sa svojim pištoljem. Mogao
sam izazvati najnesretniju nesreću. Reklo bi se: Stari senilac, nije
znao da je pištolj napunjen ce pauvre vieux.
Nisam to izabrao. Reći ću vam zašto.
Zato, Hejstingse, što sam htio biti častan. Mais oui, častan! Igrao
sam fer s vama. Imali ste slobodne ruke. Mogli ste otkriti istinu.
Ako mi ne vjerujete, dopustite mi da vam nabrojim sve
najvažnije podatke.
Znate, jer sam vam ja rekao, da je Norton došao ovamo poslije
mene. Znali ste, jer vam je rečeno, da sam promijenio sobu. Znali ste,
jer vam je to isto rečeno, da je moj ključ nestao i da sam napravio
drugi.
Zbog toga ste mogli otkriti odgovor na pitanje tko je ubio
Nortona? Tko je mogao pucati i zaključati vrata, kad je ključ bio u
Nortonovu džepu?
Herkul Poaro, koji je imao duplikat ključa te sobe.
Čovjek kojeg ste vidjeli u hodniku.
Pitao sam vas jeste li sigurni da je čovjek kojeg ste vidjeli u
hodniku bio Norton. Iznenadili ste se. Pitali ste me da vas možda ne
želim uvjeriti kako čovjek u hodniku nije bio Norton. Odgovorio sam

160
iskreno da uopće to ne želim. (Prirodno kad sam se toliko trudio da
vas uvjerim da je to bio Norton.) Onda sam potaknuo pitanje visine.
Svi muškarci bili su mnogo viši od Nortona. Ali jedan je čovjek bio
niži od njega - Herkul Poaro. Ali ako obuje cipele s višim
potpeticama, čovjek lako naraste.
Vi ste smatrali da sam bespomoćan bogaj. Ali zašto? Samo zato
što sam vam ja to rekao. I ja sam udaljio Džordža. To je bila moja
zadnja poruka za vas: Idite i razgovarajte s Džordžom.
Otelo i Muti Džon pokazali su vam da je X bio Norton.
Tko je onda mogao ubiti Nortona?
Samo Herkul Poaro.
I kad jedanput povjerujete, sve će doći na svoje mjesto, stvari
koje sam govorio, činio, moja nepojmljiva šutnja. Izjave kako nisam
sposoban hodati. Izjava Džordža da nosim periku. Činjenica koju
nisam mogao promijeniti, a koju ste trebali primijetiti, da sam
hramao više nego Norton.
I, najzad, hitac iz pištolja. Moja vlastita slabost. Trebao sam,
svjestan sam toga, postaviti pištolj na sljepoočnicu. Nisam se mogao
prisiliti da to uradim. Ne, pucao sam simetrično usred čela.
Hejstingse, Hejstingse, to vas je trebalo dovesti do istine.
Ili ste možda na kraju ipak posumnjali i otkrili istinu? Možda
ćete to već znati kad budete ovo čitali.
Ali nekako nisam baš uvjeren.
Ne, vi previše vjerujete ljudima.
Imate predobru narav.
Što bih vam još rekao? Mislim da su i Franklin i Džudit znali
istinu iako vam to neće trebati reći. Bit će sretni zajedno. Bit će
siromašni i ujedat će ih bezbrojni kukci i napadati čudne groznice.
Ali svi mi imamo svoje predodžbe o savršenom životu, zar ne?
A vi, dragi moj, osamljeni, Hejstingse? Moje srce je žalosno
zbog vas, dragi prijatelju. Hoćete li primiti posljednji savjet svog
starog Poaroa?
Kad ovo pročitate, sjednite na vlak ili u automobil i potražite
Elizabet Kol, koja je Elizabet Ličfild. Dajte joj da ovo pročita, ili joj

161
recite što je napisano. Recite joj da ste i vi mogli učiniti ono što je
učinila njena sestra Margaret. Samo što Margaret Ličfild nije imala
Poaroa da je spasi. Oslobodite je njenih mora, pokažite joj da oca
nije ubila kćer nego taj ljubazni, porodični prijatelj, taj pošteni Jago
Stiven Norton.
Jer nije pravo, prijatelju, da žena kao što je ona, još mlada,
privlačna, ne proživi svoj život zato što vjeruje da je okaljana. Ne to
nije u redu. Recite joj tako, prijatelju, koji još niste prestali biti
privlačni ženama...
Eh bien, nemam više ništa reći. Ne znam, Hejstingse, je li ono
što sam uradio dobro ili nije. Ne znam. Ne vjerujem da čovjek treba
uzeti zakon u ruke...
Ali u neku ruku ja i jesam zakon. Kao mlad čovjek u belgijskoj
policiji pucao sam u užasnutog kriminalca, koji je sjedio na krovu i
pucao na ljude ispod sebe. U slučaju opasnosti uvodi se prijeki sud.
Oduzevši Nortonu život, spasio sam živote drugih ljudi nevinih
ljudi. Pa ipak ne znam...
Možda je dobro što ne znam. Uvijek sam bio tako siguran,
previše siguran.
Ali sad sam vrlo skroman i kao dijete kažem - ne znam...
Zbogom, chere ami. Maknuo sam ampule amylnitrata dalje od
svog kreveta. Radije se prepuštam volji bon Dieua. Možda će
njegova kazna ili njegovo milosrđe biti brzo.
Nikad više nećemo loviti zajedno, prijatelju.
Naš prvi lov bio je ovdje i posljednji.
Bili su to lijepi dani.
Da, to su bili dobri dani.
( Kraj rukopisa Herkula Poaroa ) .

162
 Posljednja bilješka kapetana Hejstingsa:

Završio sam čitanje... Još ne mogu vjerovati... Ali on ima pravo.

Trebao sam znati. Trebao sam znati kad sam vidio rupu od metka
tako simetrično smještenu usred čela.
Čudno, upravo mi je pala na pamet misao, koja mi je već bila
bljesnula onoga jutra.
Znak na Nortonovu čelu izgledao je kao Kainov znak.

163