RAZGOVOR SA MOJIM NAJVIŠIM „JA“ (06.12.2014.

Otpočeo sam s tobom razgovor u meditaciji pa sam to poželio i napisati.

Rekao si mi da ja tebi ne trebam.

Da ne trebaš mi?

I rekao si da ti ovih poput mene imaš na milione, odnosno toliko puno da ja to ne mogu pojmiti.

Da, istina je.

Isto tako si mi rekao da ti ja ne trebam u smislu toga, kako sam ranije mislio, da bi ti preko mene
dobijao iskustvo nego da to iskustvo ti dobijaš čak i iz pojave ideje moje ili nečije tuđe odnosno onog
skim sam ja na neki način povezan.

Da, istina je.

Zašto ja onda postojim? Tebao bih imati veze s tobom a ti tvrdiš da nemam.

Pa imaš i nemaš. Ti to pregrubo shvaćaš. Ništa ničemu ne treba a opet mu to drugo koristi i treba ili
je sastavni dio njega. Ti da iz nekog razloga nestaneš, bez obzira kako taj nestanak ti sebi mogao
predočiti, ja ne bi ništa izgubio niti osjetio. Skoro da ne bi niti primijetio. Evo uzmimo tebe. Ti svaki
dan gubiš milione stanica svoje kože i to ne primjećuješ niti te je za tim briga čak i kad pomisliš na
to. To je slično ovom o čemu ja govorim ali još mnogo mnogo manje važno.

Hoćeš reci da ti ja baš ništa ne značim.

Značiš ali ne tako kako bi ti to htio da bude. Svi svemu značimo ali ne treba to naglašavati tako
kako si ti navikao da se naglašava. To ima neki drugi vid značenja, značaj bez značaja.

Problem je što si ti u zatvorenom sistemu ove Zemlje, Galaksije ili već kako to vi nazvali. Nisi u
stanju shvatiti postojanje nepostojanja. Kako god se ja izrazio to nije to. Ovdje gdje si ti dobija
drugačije značenje. Ne možeš smjestiti prostor, vasionu, na list papira. Isto tako ne možeš smjestiti
ovo moje u to tvoje pa makar to svoje zamišljao i Galaksijom, bez obzira što je to za tebe
bezgranično, ali čak niti nju ne poznaješ niti shvaćaš onakvom kakva jeste pa makar bila i fizički
nivo postojanja.

Pa dobro kako bi mi ti to objasnio da te lakše razumijem.

Ne možeš to razumjeti. To jednostavno postoji i niti to postojanje sebe ne može razumjeti. Ne treba
nastojati razumjeti. Čemu razumijevanje. Postojanje je postojanje. Nema tu nikakve forme, oblika
ili bilo čega što bi ti mogao na svoj način secirati i pokušati razumjeti jedno po jedno. To je cjelina i
čim nije cjelina to nije to. Automatski to postaje nešto drugo što smisleno, funkcionalno ili kako god
hoćeš nije ono od čega je dio.

Hoćeš reći kad bi mi secirati zrak i podijeliti ga na elemente od kojih se sastoji to više ne bi ni po
čemu bio zrak.

Da ali ta je usporedba toliko štura i ograničena da zbog svoje ograničenosti ne može biti prikaz one
istine o kojoj govorim. Mogu reći i da jest i da nije i niti jedno od toga neće biti to što jeste.

1
Opet te pitam zašto onda postojimo?

Pa ne možeš postojanju naći svrhu. I svrha postoji. I ona je dio toga. Seciraj sebe. Ni to nisi u stanju.
Pomislio si maloprije na svoje organe i pokušao im naći svrhu i obrazloženje kako nisam u pravu.
Ali da li ti znaš stvarnu svrhu svojih organa. Da li bi mogao bilo koji organ svoga tijela promatrati
kao cjelinu i naći svrhu za njega bilo kojeg njegovog jednog dijela. Do čega ćeš doći – do praznine.
Koja je svrha praznine? Da li barem malo svaćaš o čemu govorim. A u konstalaciji onog što stvarno
jeste ništa ti i ne govorim.

Ponovno te pitam. Koji je onda smisao mog života?

Smisao tvog života ne možeš tražiti od mene, nego ga trebaš tražiti od sebe. Tvoj život je tvoj život i
daj mu ti svrhu i smisao. Ja s tim nemam ništa. Ne smijem se miješati u tvoj odabir i izbor niti me za
tim briga.

Rekao si da nemaš koristi od mog života.

Pa imam i nemam.

Sve ono što možeš proživjeti ja sam proživio. Sve je poznato. Ono što nije poznato to su nijanse
toga što ja znam a ti proživljavaš. Ti unosiš sa svojim načinom djelovanja, osjećanja i svog
proživljavanja nešto što je samo tvoje i ja od toga imam koristi od te suptilnosti koja nastaje kroz
tvoje proživljavanje a ne od grubog događanja ma što to bilo.

Čitao sam i slušao da je sve pronađeno i da oduvijek postoji. Naslućujem da i ti o tome pričaš.

Da to je ono što osjećaš, kad si maloprije pomislio kako nastaju i nestaju civilizacije u ovom tvom
šturom zatvorenom sistemu i prostoru. Sve što se ima dogoditi dogodilo se je. Vama se čini da
postoji vrijeme, prostor i razlika između jednog i drugog ili onog što i ne spominjemo.

Molim te vratimo se ponovno na mene i ono moje proživljavanje. Učinilo mi se da je tu bit za moje
postojanje.

Da to je jedino što vrijedi i za tebe i za mene, da proživiš na svoj način i da u svemu imaš svoj pečat.
Da imaš sebe.

Hoćeš reći da sve trebam raditi drugačije od drugih.

Ne, nego da kroz što god prolazio trebaš nastojati prolaziti bez nekih za vas uniformiranih stavova,
mišljenja i ograničenja. Trebaš u svemu biti, malo je reći otvoren, prešturo je.

Osjećam kao da mi želiš reći da u svakom djeliću svog postojanja trebam osjećati kao da sam nov, tek
rođen.

Na neki način tako iako to ne možeš jer sa sobom nosiš informaciju o onom što si već iskusio i
proživio, ali najbliže rečeno kad bi to mogao bilo bi to kao da se pred svaku svoju novu misao ili bilo
što sebe ponašaš kao da si tek postao.

Kazao si da za tebe, grubo rečeno, nisam bitan iako to na suptilnom nivou nije tako. Što onda misliš
da predstavljam svome TI-ju?

2
Pa za njega već predstavljaš jer si ti dio njega na toj ljudskoj razini. On te prati kao čovjeka i biće
Zemlje. Sve što ti možeš saznati ili učiniti on već zna i na toj razini mu ne pomažeš i nisi mu bitan ali
isto si dio njega pa kao takav si mu bitan. Najbliže tome je da iskustva tvoje djece tebi nisu bitna a
opet su dio tebe i nije ti svejedno, za bilo što, što se sa njima događa. Opet drugačije gledano oni
imaju svoj život a ti svoj i jedni s drugima ne morate imati nikave veze a imate.

A što misliš o duhovnosti?

Pa duhovnost na koju si pomislio ne postoji. Postoji samo život. Kad kažem život mislim na
postojanje. Postojanje možeš opisivati, secirati, istraživati i ništa nećeš bitno naći jer što god i
nađeš to nije više ono što predstavlja smisao onog kad kažem POSTOJANJE. To postaje nešto što
nije to, odnosno manje je važno ako je uopšte važno sa tog nivoa „POSTOJANJE“.

Da li to znači da se glupiramo sa svojim vježbama života, duhovnosti, poštenja,

Ne, ne glupirate se. Jednostavno moglo bi se reći da živite i to je sastavni dio vašeg života. Ne može
se smatrati glupim. Ali isto tako nije bitno za ono sa čim si otpočeo razgovor sa mnom.

Ono što si proživio kroz iskustvo kad si išao spoznati svoje najviše JA je samo mrvica stvarnosti. Tebi
se je prikazala moja astralna pelerina ili halja, kako si pomislio da bi je ja mogao imati, naravno
samo u energetskom smislu, ispod koje postoji nebrojeno mnogo kako si to sebi predočio malih
gnijezda kao od lastavica u kojima je svaki jedan ti ili tvoj parnjak sa svojim životom. Ali to si vidio
na način kako si mogao jedino vidjeti, u tri dimenzije. E sad probaj sebi predočiti tih npr. milion
lastavičijih gnijezda, tvojih paralelnih života, da nije samo u trodimenzionalnoj pelerini nego u
milion dimenzionalnoj a to je ponovno u milion daljnih dimenzij i tako milion takvih prodora dalje.
Ne može se shvatiti s tvoje razine. Ali opet sve je to povezano i bitno ali tebi ta bitnost ne može biti
dokučiva. Zato živi. Otvori se svemu i svačemu. Uživaj u mirisu, u okusu, u onom oko tebe što
najčešće ne vidiš svojim fizičkim očima. Slušaj i vidi tijelom. Uživaj u sebi. U svojoj prisutnosti u sebi
i svojoj prisutnosti u drugima i sa drugima na najvišim suptilnim nivoima. U dodiru vaših energija,
energetskih tijela. Ne ograničavaj se ni na što niti ni na koga. Spoznaj svoju dimenziju, postojanja
svega oko sebe, tog tvog kako kažeš svemira. U svemu kako god bilo malo je svemir. Svaka točka je
dio svemira a u svakoj točki je svemir veći od onog u kojem je ta točka. Nastoj uvijek tako
promatrati i osjećati. Postojanje je sreća. POSTOJ.

JA (TI, TI Metaxe)