(TEMA 3)

TRANSPORTNA SREDSTVA U DRUMSKOM SAOBRAĆAJU

Izum i primjena točka već predstavlja osnovu za ozbiljnija prijevozna sredstva.

Sudeći po historiji, to se dogodilo kada se na grani našao teži teret koji čovjek više
nije mogao vući sopstvenom snagom, pa se dosjetio podmetnuti drveni valjak, tzv.
oblice. Tim činom se rodila ideja o točku, na čiji izum se nije moralo dugo čekati.
Izum točka je uspješno revolucionarizirao aktivnost poput prijevoza, a njegova
upotreba kao transformatora energije (vjetrenjače, vodeno kolo) je također
revolucionarizirala primjenu neljudskih izvora energije.
Smatra se da je točak neprevaziđeno otkriće, otkriće svih vremena s obzirom na to
da nema uzora u prirodi.

DEFINICIJA POJMA TRANSPORTNO SREDSTVO

Transportna sredstva su prijevozna sredstva, uređaji, strojevi, postrojenja, prekrcajna
mehanizacija, skladišta, robno-transportni centri, terminali, informacijsko-upravljački
uređaji, te ostala oprema u materijalnoj proizvodnji koja služe za premještanja
(promjenu mjesta ili položaja) tereta (materijalnih resursa) i ljudi.

Temeljno obilježje transportnih sredstava je da ne stvaraju novi proizvod, te ne

mijenjaju bitna svojstva transportiranih resursa. U smislu načelne koncepcije ili
logistike rada, i iz toga proizišle konstrukcije, transportna sredstva se dijele na:
- vozila (vozila na šinama ili sličnim konstrukcijama vođenja, zatim “slobodna”
cestovna vozila i sl.);
- plovila (plovila na vodi i u vodi, zrak)
- dizala (dizalice, ostala dizalima slična oprema, viličari, itd.)
- ostala transportna sredstva (u koje se ubrajaju razni transportni uređaji, strojevi i
složena postrojenja, kao što su npr. žičare, cisterne, itd.).
Pri tomu ona mogu provoditi ili ciklički ili kontinuirani ili, od navedenih, složeni način
transporta.

U prvobitnoj društvenoj zajednici transportna sredstva su velikim dijelom bila u vezi

sa životinjama i njihovom vučnom snagom. Međutim, svaki transport na točkovima se
može odvijati uz određene društvene prilike. Nedostatak ovakvog vida transporta je u
tome što je količina robe koja se prevozila bila ograničena, kao i brzina transporta
ljudi i robe.

VRSTE TRANSPORTNIH SREDSTAVA U DRUMSKOM SAOBRAĆAJU

Drumski saobraćaj se odlikuje izuzetno velikim brojem vozila; ima ih više od četvrt
milijarde u cijelom svijetu, a to je više nego što iznosi ukupan broj ostalih transportnih
sredstava (osim primitivnih) u svim granama saobraćaja zajedno. To proističe sa
jedne strane iz malog kapaciteta pojedinih individualnih vozila, a sa druge strane iz
velike rasprostranjenosti te vrste prijevoza u svim krajevima svijeta, kao i mogućnosti
osobnog vlasništva vozila koje se ostvaruje u masovnim razmjerama.
 Uprkos šarenilu i raznovrsnosti prijevoznih sredstava moguće je provesti neku
orijentacijsku sistematizaciju, što je ovdje i učinjeno sa svrhom da se dobije jasniji
uvid u tu granu saobraćaja. Prva gruba raspodjela može se učiniti na sljedeći način:

1. osobna vozila dvokotačna i četverokotačna,

2. putnička javna vozila (autobusi),
3. teretna vozila sa pogonom (kamioni i tegljači),
4. vozila bez pogona (prikolice),
5. specijalna vozila u cestovnom saobraćaju.

IZUM I UPOTREBA TOČKA

Tvorcima prvih točkova smatraju se Sumeri u četvrtom milenijumu p. n. e. Njihovi
točkovi bili su od drveta, a kasnije su im dodavana metalna ojačanja. U gvozdenom
dobu, negdje oko 1.400 godina p. n. e., točak je promijenio izgled. Umjesto punog
kruga od drveta, dobio je prečke koje su spajale centralni krug sa spoljnim, kao i
metalna ojačanja, koja su spriječavala lahko lomljenje ove naprave. Točkovi u staroj
eri bili su uglavnom veliki i grubo obrađen. Prvobitni točkovi su bili od punog drveta
dok se nisu pojavile žbice, oko 2000. p.n.e. Gdje su danas postavljene gume, nekoć
je bilo željezo. Pneumatske gume, ispunjene zrakom i izrađene da vožnja bude
udobnija, pojavile su se 1890-tih.

KOLICA SA JEDNIM TOČKOM

Kineski general, koji je živio za vrijeme dinastije Han, tijekom II stoljeća, Jugo Liang
se smatra odgovornim za koncept kolica sa jednim točkom, kojima se prevozio teški
teret. No, Liangov koncept je imao jednu manu. Naime, njegov izum kolica sa jednim
točkom nije imao ručke kojima bi krunisao svoj sjajni koncept prvobitnih kolica. Ručke
su došle sa kasnijim usavršavanjem. Kolica su bila originalno iskorištena u vojne
svrhe, a Kinezi su svoj izum stoljećima čuvali kao tajnu.

UPOTREBA ZAPREŽNIH VOZILA

Za vrijeme dinastije Šang (Shang) u Kini otkriveni su i noviji podaci o transportu na
točkovima. Oni se javljaju dvije – tri stotine godina kasnije, i to u obliku kola na dva
točka koja je vukao konj. Zaprežno vozilo, koje je vukla tovarna životinja, bila je
vladajuće, zanimljivo i iznimno popularno prijevozno sredstvo dugi niz stoljeća; još od
prahistorijskih vremena do savremenih vremena.
BICIKLO
Nijemac Karl von Drais je 1817. godine izumio koji se po mnogima smatra prvi realno
funkcionalni bicikl. Nije imao pedala, već se vozač odgurivao nogama. Ova tzv.
naprava na guranje je bila gotovo kompletno napravljena od drveta, a maksimalna
brzina bila je 15km/h. Pedale pričvršćene na prednji kotač pojavile su se 1839., a
usavršene su 1865. godine. 1869. godine u Engleskoj je završena epoha drvenih
bicikala. Bicikl je tad poprimio metalni okvir.

HISTORIJA AUTOMOBILA

Historija automobila, u najširem smislu riječi, je počela nastojanjem ljudi da kreiraju

prijevozno sredstvo koje će se kretati cestom bez korištenja ljudske i životinjske
energije.
Automobil je cestovno vozilo koje se pokreće vlastitim motorom, a služi za prijevoz
ljudi i materijalnih dobara.

PRVI AUTOMOBIL NA PARNI POGON

Prvi izum koji se logički može nazvati automobilom bio je teški, spori, parom pokretan
trokotač kojeg je 1769. godine napravio kapetan Nikolas Jozef Kinjo (Nicolas Joseph
Cugnot), francuski vojni inženjer. 22. ožujka 1770. godine Cugnot je prezentirao
svoje vozilo francuskom vojnom vrhu i stručnjacima. Vozilo je imalo jedan kotač
sprijeda i dva straga. Motor je bio smješten ispred prvog kotača pomoću kojeg se
upravljalo vozilom. Taj parni automobil mogao je povući 5t tereta, ali se morao
zaustaviti svakih 12-15 minuta da bi postigao potreban pritisak pare. Razvijao je
brzinu od 5 km/h.

BENZ-ova KONSTRUKCIJA PATENT-MOTORWAGEN-a

Karl Benz je 1885. godine konstruisao prvi automobil Patent-Motorwagen, sa
unutrašnjim sagorijevanjem na tri točka koji je pokretao benzinski motor. Njegova
konstrukcija predstavlja preteču modernog automobila.
Njihov model je prouzrokovao znatno komešanje kad su se pojavili na Svjetskoj
izložbi u Parizu 1889. godine. Potporom Fredrick von Fischera i Julian Ganssa, Karl i
Berta Benz počeli su 1889. godine prozivoditi prve automobile za prodaju. Bili su to
prvi automobili ikad proizvedeni za prodaju.

AUTOMOBILI NA ELEKTRIČNI POGON

Počevši od 1832. godine eksperimentiše se sa drumskim vozilima na električni
pogon. Škotlanđanin Robert Anderson konstruisao je prvo električno vozilo.
Električna vozila su koristila akumulatore koji su se punili i pokretali su mali
elektromotor. Ova vozila su bila vrlo teška, spora, skupa i morala su se često
dopunjavati energijom (što je problem koji je ostao do danas).
Značajniji napredak u proizvodnji elektromobila je primjećen tek 1859. godine, kada
Francuz Gaston Plant pronalazi prvi punjivi olovni akumulator. Međutim, uprkos svim
tehničkim manjkavostima, električna vozila do 1900. godine postaju najprodavanija
na tržištu SAD.

HENRY FORD-ov MODEL T

Godine 1905. većina automobila proizvodila se na isti način kako se proizvodila
kočija. To znači da su se automobili sklapali ručno po komadu. Stoga su to bile
skupocjene igračke dostupne samo bogatima. San detroitskog dječaka s farme
Henry-a Forda bio je da projektira motorno vozilo za široke mase. Fordovo
rješenje bila je proizvodnja automobila koji je nazvao Model T- Masovna
proizvodnja značila je angažiranje brojnih timova ljudi od kojih će svaki dodavati
malen dio u automobil dok se on pokreće na pokretnoj proizvodnoj traci (tekućoj
vrpci). Dijelovi karoserije za Model T izrezivali su se utiskivanjem pomoću strojeva, a
ne kao prije ručnim udaranjem čekića.
KOMERCIJALNA CESTOVNA VOZILA
To su razne vrste autobusa, kamiona, specijalnih i radnih namjenskih vozila.
Odnosno, sva vozila osim onih za osobne potrebe.
Sa gledišta vlasništva vozila se dijele na:
- javna vozila (vozila koja su namijenjena potrebama trećih osoba od kojih se usluga
naplaćuje na temelju dogovora, ugovora ili utvrđene tarife);
 - režijska vozila (ona koja su namijenjena vlastitim potrebama pojedine radne
organizacije; njihove usluge se ne naplaćuju nego se interno obračunavaju u
troškove poslovanja i terete cijenu proizvoda);
- individualna vozila (ona koja su namijenjena potrebama fizičkih osoba).[16]

AUTOBUS
Autobus je motorno putničko vozilo koje služi za javni prijevoz većeg broja putnika u
cestovnom saobraćaju (obično automobilom nazivamo vozilo koje prevozi do 8
putnika, a od 9 naviše takvo vozilo zovemo autobus). Prijelazni modeli između
automobila i autobusa su monovolumen i kombi ili mini-bus.

Razlikujemo tri vrste autobusa ovisno o njihovoj namjeni:

 gradski autobus namijenjen je prijevozu putnika na kraćim relacijama

(gradskom prometu). Karakteriziraju ga dvoja ili više dvokrilnih vrata za ulaz i izlaz
putnika, mali broj mjesta za sjedenje (odnosno velik broj mjesta za stajanje), nemaju
veliku maksimalnu brzinu ali zato imaju veća ubrzanja i usporenja u cilju što bržeg
prijevoza putnika
 prigradski autobus namijenjan je prijevozu putnika na dužim relacijama od
gradskog autobusa. Karakteriziraju ga sva sjedeća mjesta sa malim brojem mjesta
za stajanje i dovoljna velika dvoja vrata za izlaz i ulaz putnika.
 međugradski autobus je namijenjen za prijevoz putnika na dugim relacijama.
Karakteriziraju ga visoka udobnost za putnike (klima, televizija, WC), sva mjesta su
sjedeća, veliki prostor za prtljagu putnika, vrata za izlaz i ulaz putnika su uža
 kombibus je namijenjen za prijevoz manjeg broja putnika (do deset, ne
računajući sjedalo za vozača) i njihove prtljage. Koriste ga
većinom hoteli i aerodromi za prijevoz putnika

TROLEJBUS
Specifično cestovno prijevozno vozilo za masovni prijevoz putnika u gradovima je
trolejbus. Savremeni trolejbus ima nekoliko tehničko-operativnih i konstruktivnih
poboljšanja u odnosu na vozilo koje nije izdržalo konkurenciju dizel autobusa prije
20-30 godina, zbog čega je povučeno iz saobraćaja većine gradova svijeta. To su
uglavnom poboljšanja u pogonskom smislu. Većina novih trolejbusa ima mogućnost
prijelaza na neki drugi pogon, najčešće je u pitanju benzinski motor-generator.
Alternativni pogon se koristi u slučaju nestanka struje, većih zagušenja saobraćaja,
kada je potrebno privremeno izmijeniti trasu trolejbuske linije. Danas u svijetu postoje
samo četiri zemlje koje raspolažu industrijom trolejbusa: Francuska, Švicarska,
Češka I Rusija.

KAMION

Kamion ili teretno vozilo je motorno vozilo veće od kombija, a služi za prijevoz većih
količina tereta u cestovnom prometu.

U pogledu nosivnosti može ih se kategorisati na sljedeći način:

-motorni tricikli 0,3 do 0,5 tona nosivosti,
-dostavna vozila (kombi i slično) do jedne tone,
- laki kamioni do 2,5t nosivosti,
- srednji kamioni 4-5t nosivosti,
- teški kamioni 7-10t nosivosti,
- vrlo teški kamioni 10-12t nosivosti,
- najteži kamioni preko 20t nosivosti. [17]

PRIKOLICA
Prikolica je vučeno priključno vozilo koje je predviđeno da bude priključeno
vučnom motornom vozilu. Ima jednu ili više osovina sa kotačimakoje mogu biti
neupravljive, upravljive i samoupravljive, dok kotači na osovini mogu biti jednostruki i
dvostruki.

Konstrukcijska rješenja prikolica za prijevoz tereta i vučnih vozila

Prikolice se mogu podijeliti na:

-prikolice motorkotača
-prikolice autobusa
-prikolice automobila
-prikolice za prijevoz tereta (prikolice na kamionima i tegljačima - šleperima)
-specijalne prikolice za prijevoz tereta (kontejneri, teret u tekućem stanju, živa
stoka...)

Prikolice za prijevoz tereta Prostor za ukrcaj tereta kod prikolica je u obliku sanduka
sa jednom ili više bočnih stranica koje se otvaraju i na taj način omogućavaju istovar i
utovar tereta. Nosivost ovih prikolica se kreće od 3-50 tona.
 Tema 6
Transportna sredstva u vodenom saobracaju

Transportna sredstva u vodenom transportu su mnogobrojna, a u skladu sa svrhom i

zadacima koje treba obavljati postoji više kategorija. Razlikuju se dvije bitno različite
grupe transportnih sredstava. Prvo su sredstva za tzv. unutarnju plovidbu koja se
obavlja po rijekama, kanalima i jezerima, a drugo su sredstva za pomorsku plovidbu.
Osnova transportnih kapaciteta u riječnom brodarstvu sastoji se od brodova bez
vlastitog pogona. Osim toga postoje i tegljači za vuču brodova bez pogona,
samohotke ili samostalni brodovi s vlastitim pogonom, bilo kao teretni ili kao putnički
brodovi i gliseri za brže putničke prijevoze.

Brodovi bez vlastitog pogona, poznati pod imenom teglenice, osnovno su sredstvo
prijevoza tereta u riječnom transportu. Brodovi bez pogona ( teglenice i potisnice )
dijele se na dvije osnovne grupe. To su brodovi za suhi teret i brodovi za tekući teret.
One su jednostavne i relativno slabije konstrukcije, tako da njihova nabavna cijena
nije visoka.

Kreću se tako da ih vuku tegljači ( remorkeri ), najčešće u grupama po nekoliko

teglenica. Kao što je već spomenuto, vuču šlepova obavljaju tegljači ili remorkeri. Oni
imaju samo pogonske strojeve, uređaje za navigaciju i prostorije za posadu. Ne
mogu prevoziti ni teret ni putnike. Veličina i snaga remorkera i gurača različite su.
Ovise o namjeni pojedinih brodova, od potpuno malih sa 150 kW do vrlo snažnih od
3000 kW.

Samohotke su putnički ili teretni brodovi koji su potpuno nezavisni, jer imaju sve
prostorije za prihvat putnika ili tereta, za smještaj posade kao i vlastiti pogon.
Samohodni brodovi prevoze vrijedniju robu industrijske, obrtničke i poljoprivredne
proizvodnje, pretežno kao generalni teret, tj. komadnu robu u sanducima, bačvama,
vrećama i slično.

Riječni brodovi ( samohodni kao i drugi ), kao što je već spomenuto, znatno se
razlikuju od morskih brodova: građeni su izduženo i s malim gazom, jednostavnije su
opremljeni, imaju slabiju konstrukciju trupa i nemaju dvostruko dno. Dimnjaci i jarboli
su prijeklopni radi prolaza ispod mostova.

Hidrogliseri su posebna vrsta putničkih brodova koji se upotrebljavaju na rijekama.

Hidrogliser je brod koji ima podvodna krila ( hidrokrila ) koja ga pri gibanju izdižu na
vodu.

Brodarstvo na moru služi se daleko većim brojem tipova transportnih sredstava. Njih
je moguće razvrstati u dvije osnovne skupine:
- brodovi za obalnu plovidbu i
- brodovi za dugu plovidbu.
Prema namjeni morski brodovi se dijele na putničke i teretne, a u svakoj vrsti ima
različitih tipova i veličina. Obalni putnički brodovi su skromnih dimenzija iako mogu
primiti 300 – 800 ljudi, opremljeni za kraći boravak putnika od svega nekoliko sati, a
služe za vezu među obalnim mjestima ili s otocima.

Prekooceanski putnički brodovi su brodovi koji su opremljeni za duga putovanja, jer

putovanja traju 1 – 4 sedmice uprkos tome što su brodovi imali veliku brzinu. Danas
najveći brod na svijetu koji je u vlasništvu norveško-američke kompanije, može primiti
4.300 putnika i 1.300 članova posade i usluge.

Teretni brod je brod koji služi za prijevoz tereta. Postoji mnogo raznih vrsta teretnih
brodova, ovisno o vrsti tereta koji prevoze, kao i o vrsti plovidbe koju obavljaju. Za
brod kao transportno sredstvo najvažniji podatak o veličini je količina tereta koja se
može ukrcati. To je nosivost broda. Nosivost se izražava u težinskim tonama.

Vozila na zračnom jastuku ili lebdjelice. Osnovna značajka lebdjelice je da u

mirovanju pliva na vodi kao brod ili stoji na kopnu na tvrdoj podlozi tla. Lebdjelica
zahtjeva dva različita pogona. Jedan služi za snažne ventilatore koji pušu pod vozilo i
stvaraju zračni jastuk na kojemu vozilo lebdi. Drugi pogon služi za vodoravno
kretanje što se postiže motorima iznad vozila koji pokreću zračne propelerekao kod
aviona. Zbog prekida dodira s podlogom nestaje i odgovarajuće trenje i otpori vožnji
tako da lebdjelice postižu brinu do 100 km/h klizeći iznad površine vode.
 Tema 11
Opća klasifikacija željezničkih vagona

Opća klasifikacija željezničkih vagona

Sredstva prijevoza željeznice jesu vagoni ili, kako ih na željeznici službeno nazivaju
kola. Vagona odnosno kola ima mnogo vrsta. Osnovno svrstavanje mnoštva tipova
vagona jest na putnička kola, teretna kola i ostala. U svakoj od tih skupina postoji
opet raznovrstan sastav. Željeznički vagoni mogu se klasificirati na više načina, od
kojih su svi istodobno u upotrebi. Tako se na primjer putnički vagoni mogu razlikovati
po udobnosti, teretni po kategorijama nosivosti ili po namjeni za opće terete i
specijalnostima. Svi vagoni razlikuju se po broju osovina: dvoosovinski,
četveroosovinski ili višeosovinski. Dakako najvažnija je klasifikacija željezničkih
vagona po serijama i podserijama. Međunarodna cirkulacija putničkih vagona
regulirana je pravilnikom RIC, a teretnih pravilnikom RIV koji su prihvaćeni
konvencijom svih evropskih država i imaju tu istu oznaku na svim jezicima.
Vrste i tipovi vagona označuju se serijom, podserijom i ostalim specifičnim
oznakama. To je vidno označeno na svakom vagonu i čini njegov važan sastavni dio,
jer o tome ovise mogućnosti njegove upotrebe.
U svih vagona razlikuju se prije svega dva osnovna dijela:
a) postolje ili donji postroj, koje se sastoji od okvira, osovina, kotača, gibnjeva,
uređaja za kočenje i uređaja za kvačenje;
b) sanduk tj. nadgrađe vagona prilagođeno njegovoj namjeni i upotrebi.
Na svim željezničkim vozilima su posebno važni uređaji za kočenje. Nekad su
kočnice bile ručne a rukovali su njima za vrijeme vožnje posebni kočničari.
Povećanje brzina i težina vlakova zahtijevali su snažnije i sigurnije kočnice.
Pronalazak zračnoga kočenja, pri kojemu se s lokomotive pomakom ručke upravlja
radom svih kočnica cijelog vlaka jedan je od najvažnijih pronalazaka u povijesti
željeznica. Postigao ga je Westinghouse u SAD s pomoću komprimiranog zraka .

Putnički vagoni i vagoni posebne namjene

Najjednostavnija i za praktične potrebe najvažnija je kategorizacija po udobnosti što
se označuje oznakama klase ili razreda. Većina evropskih željeznica ima vagone I. i
II. razreda (klase). U svijetu postoje zemlje koje imaju i III. razred (klasu). Prema
namjeni putnički vagoni dijele se na lokalne, magistralne i međunarodne.

Teretni vagoni opće namjene

Teretni vagoni služe za prijevoz tereta raznih vrsta. Broj teretnih vagona u voznom
parku gotovo svake željeznice znatno je veći od putničkih.

U prvoj jednostavnoj podjeli može se teretne vagone razlikovati:

a) prema konstrukciji nadgrađa(otvoreni, zatvoreni, cisterne, ravni i specijalni;)
b) prema broju osovina(dvoosovinski, četveroosovinski i višeosovinski;)
c) prema teretu(vagoni za: komadnisuhi,rasuti suhi,
tekući,plinoviti,agresivni,osjetljivi teret...)
U pogledu vrsta vagona u vezi s teretom potrebno je istaknuti da među njima postoje
znatne razlike, tako da nije moguća supstitucija nego se za transport svakoga
pojedinog tereta mora upotrijebiti upravo onaj tip vagona koji je za dotičnu robu
najpogodniji.

Oznake na vagonima
Pravilna upotreba odgovarajućih tipova vagona važna je kako za željeznicu tako i za
korisnika. Radi olakšanja identifikacije svakog vagona i općenito radi olakšanja
manipulacije vagonima, sve željeznice svijeta stavljaju na njih vidne oznake.
Oznake serija je interacionalizirana putem Međunarodne željezničke unije
UIC( Union Internationale des chemins de fer). Glavne oznake serija su pomoću
velikih slova, podserije su označene malim slovom.

LOKOMOTIVE U ŽELJEZNIČKOM TRANSPORTU I MOTORNI VLAKOVI

Željeznički transport nema ugrađenu pogonsku snagu u svoja prijevozna sredstva, tj.
vagone. Stoga željeznica mora imati posebna vučna sredstva tj. lokomotive.
Zapravo, upravo je pronalazak lokomotive bio odlučujući element razvoja željezničke
transportne tehnologije i impresivnog razvitka željeznica u svijetu. Razlog zbog kojeg
lokomotive imaju tu posebnu važnu ulogu leži u tome što o njima odlučujuće ovisi
kapacitet prijevozne moći, u prvom redu najveća moguća masa vlaka, postizavanje
najveće dopuštene brzine, ubrzanje pri pokretanju; kao i potrošnje energije
obavljanja određenog prijevoza ovisno o tehničkom stupnju korisnog djelovanja,
dakle ekonomičnost prijevoza.
S obzirom na svrhu za koju su konstruirane, tj. način na koji će biti upotrebljavane,
lokomotive mogu biti:
 magistralne,
 lokalne i
  manevarske
U pogledu energetskog postrojenja razlikuju se:
 parne lokomotive,
 električne lokomotive,
 dizelske lokomotive i
 ostale.
Ovisno o načinu prijenosa snage proizvedene u vlastitom dizelskom motoru na
pogonska vratila lokomotive se dijele na:
 dizelsko - mehaničke,
 dizelsko -hidraulične i
 dizelsko -električne.
Motorni vlakovi
Motorni vlakovi upotrebljavaju se isključivo u putničkom prometu. Upotreba motornih
vlakova je raznovrsna. Najviše se ističu sljedeća područja primjene motornih vlakova:
 prigradski promet velikih gradova.
 gradske željeznice (podzemne itd.),
 putnički promet na sporednim prugama,
 lokalni promet na glavnim prugama (putnički promet s čestim zaustavljanjima,
 magistralni promet na glavnim prugama s direktnim prijevozima putnika bez
zaustavljanja osim u najvećim mještana, promet najviše kategorije s
aerodinamičnim vlakovima osobito velikih brzina i najveće udobnosti (npr. ICE-
vlakovi, Amtrak, TGV-vlakovi i si.)
Prednosti motornih vlakova su: spremnost cijelog sastava za promet u svako
vrijeme, velika elastičnost u prilagođavanju potrebama prometa, manja masa
vlaka i stoga lakše ubrzavanje, kraće vrijeme polaska i povoljnije kočenje, te
zato manji troškovi usputnih zaustavljanja.

Tema 14
Transportna sredstva u zracnom saobraćaju
Transportna sredstva su prijevozna sredstva, uređaji, strojevi, postrojenja, pretovarna
mehanizacija, skladišta, robno-transportni centri, terminali, informacijsko-upravljački
uređaji, te ostala oprema u materijalnoj proizvodnji koja služe za premještanja
(promjenu mjesta ili položaja) tereta (materijalnih resursa) i ljudi.
Temeljno obilježje transportnih sredstava je da ne stvaraju novi proizvod, te ne
mijenjaju bitna svojstva transportiranih resursa.
Transportna sredstva u zračnom saobraćaju ili zrakoplovi predstavljaju svaku
napravu koja se može održati u zraku svojim vlastitim sredstvima bilo da lebdi ili da
se kreće. To je svaka naprava koja se može podići u zrak, letjeti, odosno kretati
zrakom i spustiti na zemlju.

VRSTE TRANSPORTNIH SREDSTAVA U ZRAČNOM SAOBRAĆAJU

Prema osnovnim načelima postizanja sposobnosti letenja ili održavanja u zraku

razlikuju se dvije vrste zrakoplova:

Zrakoplovi lakši od zraka (statički leteći strojevi) ili aerostati (baloni);

Zrakoplovi teži od zraka (dinamički leteći strojevi) ili aerodini
Zrakoplovi bez vlastitog pogona (jedrilice);
Zrakoplovi s pokretnim krilima (rotokoperi);
Zrakoplovi s nepokretnim krilima (avioni).

ZRAKOPLOVI LAKŠI OD ZRAKA

Zrakoplovi lakši od zraka osiguravaju uzgon na Arhimedovom načelu budući da im je

težina manja od težine okolnog zraka kojeg takav zrakoplov istiskuje. U ovu grupu
zrakoplova spadaju baloni i cepelini ili dirižabli.

ZRAKOPLOVI TEŽI OD ZRAKA

U ovu skupinu spadaju svi zrakoplovi čija je težina veća od težine istisnutog zraka i
lete na osnovi postojanja aerodinamičke noseće sile uzgona koja se suprostavlja
djelovanju vlastite težine letjelice. Zrakoplovi teži od zraka ostvaruju uzgon tako da
se dio zrakoplova posebnog oblika, krilo, kreće kroz zrak čime
proizvodi aerodinamičku silu, čija jedna komponenta je usmjerena uvis.
U ovu podjelu spadaju zrakoplovi bez vlastitog pogona (jedrilice), zrakoplovi s
pokretnim krilima (rotokoperi) i zrakoplovi s nepokretnim krilima (avioni)..

Jedrilica je zrakoplov teži od zraka, bez motora, koji uzgon u letu dobiva poglavito
zbog aerodinamičkih reakcija na površinama koje u određenim uvjetima leta ostaju
nepokretne.Jedrilice su zrakoplovi bez vlastitog pogona koji u transportne svrhe
mogu biti upotrebljeni kao prikolice aviona, koje oni vuku za sobom u zraku na užetu.
Ta tehnika se sada ne upotrebljava, ali je u prošlom ratu bila dosta primjenjivana u
vojnim prijevozima na jednoj i na drugoj strani.

Zrakoplovi s pokretnim krilima

Krila zrakoplova mogu biti pokretna, tako da se vrte oko ose, i tada se nazivaju
krakovi, a čitav sklop takvih krila i zajedničke osovine se naziva rotor. Zrakoplovi s
ovakvim konstrukcijom su rotokopteri.
Rotokopter je zrakoplov teži od zraka, pokretan motorom, koji se održava u letu
reakcijom zraka na jednom ili više rotora. Dva moderna oblika rotokopera su
helikopter i žirokopter (poznat i kao autožir).
Helikopter je zrakoplov teži od zraka koji stvara uzgon i silu preko jednog ili više
horizontalnih nosećih rotora, od kojih svaki ima dva ili više krakova (slika br.1).

Krila helikoptera su zapravo krakovi rotora, koji, spojeni na glavu rotora, čine noseći
glavni rotor pokretan pogonskim motorom.

Žirokopter ili autožir - Za razliku od helikoptera, rotor žirokoptera nije spojen na

motor, nego se slobodno okreće u struji zraka, dok motor pokreće propeler koji
pokreće letjelicu prema naprijed. Uslijed kretanja rotora kroz struju zraka, na rotoru
dolazi do pojave autorotacije kojom se stvara uzgon.

Žirokopter se može smatrati hibridom aviona i helikoptera, iako je povijesno gledano

žirokopter prethodnica u razvoju helikoptera. Razvio ga je Španjolac Juan de la
Cierva, a njegov je model prvi put poletio 1923. godine.

Zrakoplovi s nepokretnim krilima

Avion je zrakoplov teži od zraka, pokretan motorom, koji uzgon u letu dobiva
dinamičkom reakcijom zraka oko svojih učvršćenih (nepomičnih) krila. Osnovni
zakoni koji čine da jedan avion poleti mogu se primijeniti na sve avione, počevši od
leteće mašine braće Wright pa sve do Konkorda. Četiri aerodinamičke sile djeluju na
avion u letu a to su: uzgon, vučna sila, vazdušni otpor i gravitacija (ili težina

KLASIFIKACIJA ZRAKOPLOVA KOMERCIJALNE NAMJENE

Opća klasifikacija zrakoplova komercijalne namjene najčešće se obavlja prema četiri
temeljna kriterija, a to su:
a) prema značajkama pogonskih grupa:
- klipne ( primjena kod manjih zrakoplova različite namjene);
- turboelisne (primjena kod manjih i srednjih zrakoplova koji se koriste na
priključnim i lokalnim linijama);
- turbomlazne ( primjena gotovo kod svih velikih i djelomice srednjih zrakoplova).
b) prema duljini polijetanja i slijetanja mogu biti:
- VTOL oko 50 m (dužina PSS) ;
- STOL 50 – 760 m;
- RTOL 760 – 1370 m;
- CTOL veća od 1370 m .

c) prema veličini odnosno kapacitetu zrakoplovi mogu biti:

- mali do 30 mjesta;
- srednji 30 – 100 mjesta;
- veliki više od 100 mjesta .
d) prema namjeni mogu biti:
- putnički;
- teretni;
- opće namjene ( za rad u poljodjelstvu, šumarstvu, sportsku djelatnost).
Prijevozna sredstva javnog gradskog saobraćaja

Glavne vrste transportnih sredstava za javni gradski prevoz mogu se svrstati u

sljedeće skupine:
 Za ulični promet:
1. autobusi
2. tramvaji
 3. trolejbusi
 Za izvanulični prevoz:
1. podzemni tramvaji
2. podzemna željeznica
3. brza nadzemna željeznica

AUTOBUS- kao sredstvo javnog gradskog prevoza

Je motorno vputničko vozili kje služi za javni prevoz većeg broja putnika u
cestovnom prometu . Prijelazni modeli izmedju autobusa i automobila su
monovolumen i kombi ili mini.bus.
Autobusi za gradski prevoz:
 dvoosovinski ili troosovinski autobus s krutim okvirom
 troosovinski zglobni autobus
 dvospratni autobusi
 jednospratni autobusi

MINI BUS – najmanje javno gradsko prevozno sredstvo

Je sa obzirom na svoj gabarit i broj broja putnickih mjesta, najmanje javno

gradsko prevozno sredstvo cija visina dozvoljava stajanje putnika za vrijeme
voznje. Ova vrsta autobusa se najcesce koristi ili na kratkim linijama u
centralnom gradskom prostoru relativno velike gustoce, gdje je frekfencija
putnika ucestala, a intenzitet putnickih tokova slabiji, ili na prigradskom
podrucju male gustine naseljenosti kao fleksibilna nadopuna prigradskoj
zeljeznici.

ZGLOBI AUTOBUS

JE OPULARNO NAZVAN «DUPLI AUTOBUS», «veliki autobus», ili

«autobus harmonika» koji ima dva djela putnickog prostora koji su odvojeni
ceradom u obliku harminike. Zglobni autobus ima 3 osovine, od kojih se dvije
nalaze na prednjem djelu autobusa, a treca se nalazi na zadnjem djelu. Duzine je
oko 18 metara, za razliku od standardnih autobusa koji su duzine od 11 do 14
metara i velikog su kapaciteta putnika, preko 100. na nekim modelim zglobnog
autobusa zadnja osovina je prateca, odnosno okrecu se u suprotnom smjeru od
prave prve osovine sto omogucuje sigurniji i laksi prolaz kroz zavoje. Glavna
prednost zglobnog autobusa je veliki kapacitet putnika, dok mu je glavni
nedostatak sporost i tromost zbog snage motora, modeli zglobnih autpobusa
naime najcesce imaju identicne motore kao i model obicne verzije. U Europi,
kao i u svijetu zglobni su autobusi u upotrebi vec dugi niz godina. Dupli
autobusi pojavili su se na trzistu pocetkom 1990-tih godina. Duzine je oko 25
metara i kapaciteta preko 250 putnika.

AUTOBUS NA SPRAT

Je najvise prevozno sredstvo koga cine dva, u horizontalnom smislu podjeljena i

po visini razlicitaputnicka prostora medjusobno povezana jednim ili dvoma
komunikacijskim stepenistima u jedinstvenu cjelinu. Zbog njihanja vozila i
niskog plafona gornjeg putnickog djela isti raspolaze samo putnickim mjestima
za sjedenje, dok prizemna etaza raspolaze sa od 5 do 25 putnickih mjesta za
stajanje. Nedostatak ovog autobusa je sto nagla skretanja pri vecim brzinama
izazivaju prevrtanje vozila.

TRAMVAJ- kao transportno sredstvo javnog gradskog prevoza

Je elektricno vozilo namjenjeno za gradski prevoz putnika, koje se krece po

tracnicama. Glavni pogon se ostvaruje preko elektromotora koji mogu biti
ISTOSMJERNI SERIJSKI motori ili TROFAZNI ASINKRONI motori.
Napajanje pogonskih motora vrsi se preko kontaktne elektricne mreze preko
krovnog oduzimaca struje, a zatvara strujni krug preko tracnica koje sluze kao
povratni vod. Krovni oduzimac struje je u stalnoj vezi sa kontaktnom mrezom u
kojoj je napon istosmjerne struje 600V (750). U proslosti su se kao nacini
pogona koristili kompresori zraka (tzv. «Makerski sustav») i konj za vucu
(konjski tramvaj), te dizelski motori, al ise to pkazalo neefikasno i
neekonomicno. Osnova podjela:

 dvoosovinski s jednom karoserijom

 cetveroosovinski (dva okretna postolja) s jednom karoserijom
 cetveroosovinski s dvodjelnom karoserijom
 sesteroosovinski (tri okretna postolja) s dvodjelnom karoserijom
 sesteroosovinski s trodijelnom karoserijom
 osmeroosovinski ( cetiri okretna postolja) s trodijelnom karoserijom
 suvremene izvedbe (kao CroTram)

Prema vrsti vuce:

 konjski tramvaj
 parni tramvaj
 vuceni kabelima
 elektricni

Podjela po egziticnim nacinima vuce, koji su postojali u historiji:

  plinski, dizel (nedostatak buka)
 komprimirani zrak (nedostatak mali domet i slaba snaga)
 baterije (nedostatak mali domet)

Podjela po dometu:

 gradski
 prigradski ( povezuje naselja)

TROLEJBUS- kao srednje rjesenje javnog gradskog prevoza

Je elektricno vozilo za gradski prevoz putnika. Glavni pogon ostvaruje se preko

elektro motora koji mogu biti ISTOSMJERNI SREIJSKI motori ili TROFAZNI
ASNIHRONI motori. Karakteristike ovog vozila su:
 po svom izgledu je rlo slican autobusu ( ima gumene kotace, volan, krece
se izvan tracnica, iako postoje posebni sustavi vojena koristenjem tracnica
ua autobuse)
 u stalnoj je vezi sa dvozicnom elektricnom kontaktnom mrezom i preko
dvije trole (oduzimaca struje) cija je duzina oko 6 metara
 ima mogucnost bocnog kretanja u odnosu na osu kontaktne mreze oko 5
metara.

U trolejbuskom prometu koriste se sljedece vrste transportnih sredstava:

 dvoosovinski trolejbus
 troosovinski kruti trolejbus
 troosovinski zglobni trolejbus
 cetveroosovinski zglobni trolejbus

PODZEMNA ZELJEZNICA- kao sredstvo javnog gradsko prevoza

Je masovno prevozno sredstvo, koje pripada porodici zeljeznica. Osnovna

karakteristika je njezino djelimicno ili pretezno podzemno vođeno prometovanje
te prometovanje po tracnicama. Iako postoje slicni sustavi, koji vise podpadaju
pod kategoriju lke gradske zeljeznice, cista podzemna zeljeznica je
karakteristicna po tome, jer obisno ima vlastitu trasu koja je neovisna o krizanju
s cestovnim prometom ili ih svodeci na najmanje moguce mjere, osobito u
predgradjima. Kapacitet vozila i brzina prometovanja su redovito vece od vozila
tramvaja i vozila lake gradske zeljeznice. T akođer, tezi se, zbog sigurnosti
međusobnom sprjecavanje krizanja raznih linija na istim kolosijecima, osim
tamo gdje je to finansijski ili strukturno neizbjezno.