Naslov originala

New man – Zorba The Buddha

Copyright
© 1975 Osho International Foundation,
www.osho.com

Copyright for Montenegro

© 2011 Osho Lotos Knjiga,
www.osho-yu.me

Sva prava zadržava Izdavač

Edicija
Osho Lotos Knjiga

Izdavač
Slobodan Vučković

Objavljeno uz dozvolu

Osho International Foundation

Bahnhofstr. 52
8001 Zurich, Switzerland

www.osho.com

2
NOVI ČOVJEK - ZORBA BUDA

Prevod
Slobodan Vučković

Osho Lotos Knjiga

2011

3
 SVIJET SLAVLJA

Čitava prošlost čovječanstva je bila bolesna, nezdrava, suluda. U

toku tri hiljade godina, pet hiljada ratova je bilo vođeno. To je zaista
krajne ludilo; to je nevjerovatno. To je glupo, neinteligentno,
nehumano.
Moj koncept novog čovjeka je da će on biti Grk Zorba, a da će
biti i Gautam Buda: novi čovjek će biti Zorba Buda. On će biti
osjećajan i duhovan; tjelesan, krajnje tjelesan, u tijelu, u čulima, uživaće
u tijelu i svemu što tijelo pruža; a, isto tako, biće čovjek velike svijesti,
čovjek koji će imati moćan osjećaj svjedočenja.
Novi čovjek će biti mistik, pjesnik, naučnik, sve zajedno... To je
moj koncept potpunog čovjeka. Samo cjelovit čovjek može slaviti.
Slavlje je miomiris cjelovitog bića. Između nauke i meditacije samo
umjetnost može biti most – poezija, muzika, skulptura. Kada jednom
dovedemo tog novog čovjeka u egzistenciju, zemlja će po prvi put
postati to što treba da bude. Ona će postati raj: ovo naše tijelo, tijelo
Bude, ova naša zemlja, zemlja raja!
Živite sada snažno i potpuno jer naredni trenutak će biti rođen iz
ovog trenutka; a ako živite potpuno i radosno, vi ćete moći biti sasvim
sigurni da će naredni trenutak donijeti još više blaženstva, više radosti.
Za one koji žele da žive, ne da razmišljaju o tome; da vole, ne da
razmišljaju o tome; da bitišu, ne da filozofiraju o tome – ne postoji
alternativa. Ispijte sok sadašnjeg trenutka, sasvim ga iscijedite jer se on
neće više vratiti. Kada jednom ode, on ode zauvijek.
Kada hiljade i hiljade ljudi u svijetu slave, pjevaju, plešu u
ekstazi, opijeni božanskim, tada više nema mogućnosti za bilo kakvo
sveopšte samoubistvo. Sa takvim slavljem, sa takvim smijehom, sa
takvim ushićenjem i zdravljem, sa takvom prirodnošću i spontanošću,
kako može biti rata? Život vam je dat da stvarate, i da se veselite i da
slavite. Kada plačete i tugujete, kada ste očajni, vi ste sami. Kada
slavite, čitava egzistencija učestvuje sa vama.
Samo u slavlju se susrećemo sa najvišim, vječnim. Samo u
slavlju izlazimo iz kruga rađanja i umiranja.

4
 ŽIVOT

Život iziskuje veliku hrabrost. Kukavice samo tavore u životu,

oni ne žive, jer je sav njihov život strahom orijentisan, a takav život je
gori od smrti. Oni žive u nekoj vrsti paranoje, plaše se svega; i ne samo
od stvarnih opasnosti, već i od nestvarnih pojavnosti, takođe. Oni se
plaše pakla, plaše se duhova, plaše se Boga. Oni su zaplašeni hiljiadu i
jednom stvari koje su sami izmislili, ili ih je izmislio neko nalik njima.
Straha ima toliko da je nemoguće živjeti.
Samo hrabri mogu živjeti. Prvi korak koji treba da naučiš je
kako biti hrabar. Uprkos svim strahovima treba da se živi. A zašto je
hrabrost potrebna za život? Zato što je život nesiguran. Ako budeš
previše svjestan sigurnosti, bezbjednosti, tada ćeš ostati zatočen u
jednom malom uglu, gotovo u zatvoru koji si sam načinio. To će biti
izvjesna sigurnost, ali to neće biti život. To će biti bezbjednost, ali neće
biti avanture u tome, ekstatičnosti.
Život se sastoji od istraživanja, odlaženja u nepoznato,
uspinjanja do zvijezda. Budi hrabar i žrtvuj sve u interesu života - ništa
nije vrednije od toga. Nemoj da žrtvuješ svoj život zbog malih stvari:
novac, sigurnost, bezbjednost - to nije toliko vrijedno. Svako treba da
živi svoj život što je moguće potpunije. Samo tako se rađa radost, samo
tako je moguće da te prekrije blaženstvo.
Oni koji stvarno žele da žive, treba da preuzmu više rizika.
Treba da se kreću u nepoznato. Moraju da nauče jednu od najtežih
lekcija: da ne postoji dom, da je život hodoćašće - bez početka i kraja.
Postoje mjesta gde se može odmarati, ali - to su samo prenoćišta. Ujutro
moraš da nastaviš dalje. Život je neprestano kretanje, on nikad ne
dospijeva do kraja - stoga je život vječan.
Smrt ima početak i kraj, ali ti nijesi mrtav, ti si živ.
Smrt je kriva predodžba. Ljudi stvaraju smrt, jer oni žude za
sigurnošću. Žudnja za sigurnošću i bezbjednošću omogućava smrt, koja
čini pojedinca uplašena životom, koja ga čini neodlučnim da krene u
nepoznato.
Jedina životna hrana je rizik: što više rizikuješ, to si životniji. A
kada jednom to shvatiš, ne iz očaja, ne iz bespomoćnosti, ne iz nužde,

5
već iz meditativnog osvješćenja - kada jednom to shvatiš, treptaćeš od
čiste ljepote koju ta mogućnost nalaže.
Čovjek može potvrditi beskućništvo sa očajem, ali tada to
gubi pravi značaj. Tu je egzistencijalizam izgubio. On je došao sasvim
blizu prave suštine stvari, oni su bili sasvim blizu: istina je bila sasvim
iza ugla. Bili su blizu kao što je i Buda bio, ali su izgubili. Umjesto da
postanu blaženi, oni su bili veoma, veoma tužni što život nema značaja,
što život nema cilja, nema sigurnosti. Oni su bili veoma potreseni; to je
bilo uništenje.
Buda je takođe dospio do istog zaključka, ali - umjesto da
bude tužan, on je skočio u nepoznato. On je preskočio sve ograde.
Prihvatio je to kao što se život prihvata. On je to prihvatio kao pravu
prirodu života i nije bilo frustriranosti. Shvatio je da je ljepota života u
tome što nije siguran, jer tek tako postoji mogućnost njegovog
istraživanja, postoji mogućnost inventivnosti; tako postoji mogućnost
da se približiš novom, postoji prilika za iznenađenje. Ako je sve
sigurno, određeno, zagarantovano, tada neće biti prilike za uzbuđenje,
ples.
Bude su plesale vidjevši nevjerovatne događaje, vidjevši
čuda - oni su uživali. Isus je uvijek govorio svojim učenicima: "Veselite
se i uživajte! Uvijek iznova vam kažem: uživajte!"
A to je i moje čitavo učenje. Ja vam ne dajem cilj, ne dajem
vam, čak, ni slutnju pravca. Samo vas činim svjesnim činjenica života:
kako je to, šta je to. Stopi se sa tim. Kreni s tim bez ličnih predrasuda,
bez vlastitih želja, bez ideje kako bi to trebalo da izgleda. Pusti da to
bude onakvo kakvo je, a ti se opusti.
Vaše kuće su nalik grobovima. Ti si previše zainteresovan
za sigurnost. A takva zainteresovanost ubija, jer je život, sam po sebi,
nesiguran. Ništa se ne može učiniti s tim, niko to ne može učiniti
sigurnim. Svaka sigurnost je lažna, svaka sigurnost je izmišljena. Žena
te danas voli, a sjutra, ko zna? Kako možeš bit siguran što će se sjutra
dogoditi? Ti možeš otići u opštinu, kod matičara, i učiniti legalnim da
će ona čitavog života biti tvoja žena. Ona može ostati tvoja žena zbog
legalnih normi, ali je ljubav iščezla. Ljubav ne poznaje norme. A kada

6
ljubav nestane, a žena je i dalje supruga, muškarac bude suprug i dalje -
tada je nešto nalik smrti među njima.
Zbog sigurnosti, mi smo izmislili i društvo. Zbog te
sigurnosti, mi se uvijek krećemo unaprijed određenim putevima. Život
je divalj, neobuzdan. Ljubav je neobuzdana. I bog je sasvim divalj. On
nikada neće ući u tvoju baštu, ona je previše ljudska. On neće ući ni u
tvoje kuće, one su premale. Ti ga nikada nećeš sresti na zacrtanom putu.
On je divalj.
Zapamti, život je divalj.

UMJETNOST ŽIVLJENJA

Čovjek je rođen da ostvari život, ali sve zavisi od njega. On

može i da promaši život. On može da diše, može da jede, može i da
ostari, može da ide prema grobu - ali, to nije život. To je samo gradacija
smrti: od kolevke pa do groba, sedamdesetogodišnja gradacija smrti.
I pošto milioni ljudi oko tebe žive tom gradacijom smrti,
laganom smrću, ti, takođe, počinješ da oponašaš taj način. Djeca sve
uče od onih koji su oko njih, a mi smo okruženi samo smrću.
Zato je prvo da razumijemo šta ja podrazumijevam pod životom.
To ne smije da bude obično bitisanje već rast i razvoj.
Postoje dvije raznolike stvari: stariti - to može i životinja; rast je
prednost ljudskog bića. Samo su nekolike tvrdnje prave. Rast znači
ulaženje svakog trenutka dublje u principe života, to znači ići dalje od
smrti - ne prema smrti. Što dublje ulaziš u život, to više shvataš njegovu
besmrtnost - ti se udaljavaš od smrti. Pravi trenutak je kad shvatiš da
smrt nije ništa drugo do svlačenje odeće sa sebe, ili promjena kuće,
doma, promjena forme - ništa ne umire, ništa ne može umrijeti.
Smrt je najveća iluzija koja postoji.
Za rast, samo pogledaj drveće. Kako drveće raste, tako mu
korijenje ide sve dublje u zemlju. To je ravnoteža - što više raste,
korijenje mu dublje prodire u zemlju. Ti ne možeš imati visoko drvo sa

7
malim korijenjem. Ono ne može da prehrani tako veliko drvo. U životu,
rasti znači prodirati dublje u sebe. Tamo su tvoji korijeni.
Po meni, prvi princip života je meditacija. Sve drugo dolazi
poslije. Djetinjstvo je najbolje vrijeme. Što više stariš, približavaš se
smrti, sve je teže ući u meditaciju.
Meditacija je ulazak u tvoju besmrtnost, ulazak u tvoju vječnost,
ulazak u tvoje blaženstvo. A dijete je najkvalifikovanija osoba za to, jer
je još neopterećeno znanjem, religijom, obrazovanjem i svim drugim
besmislicama. Ono je još bezbrižno.
Ali, na nesreću, njegova bezbrižnost je osuđivana kao neznanje.
Neznanje i bezbrižnost imaju sličnosti, ali nijesu isto. Neukost je takođe
stanje NE ZNATI, što je ujedno i osobina bezbrižnosti, nevinosti. No,
postoji isto tako i velika razlika što je čitavo čovječanstvo previđalo sve
do sada.
Bezazlenost nije moguće naučiti. No, ono i ne izaziva težnju da
se spozna. Dijete je krajnje zadovoljno, ispunjeno. Dijete nema
ambicija, ono nema želja. Ono je sasvim zaokupljeno trenutkom - ptica
na grani sasvim zaokupi njegovu pažnju; samo leptir, njegove divne
boje - i ono je očarano; duga na nebu, i ono ne može pojmiti da ima što
značajnije od toga, bogatije od duge. I noć puna zvijezda, zvijezde iza
zvijezda...
Bezazlenost je bogata, to je punoća, čistota. Neznanje je
siromašno, ono je prosjačenje - ono želi ovo, želi ono, ono želi da je
sposobno da zna, da je poštovano, da je dobrostojeće, vrijedno, ono želi
da je moćno.
Neznanje se kreće stazom žudnje. Bezazlenost je stanje bez
žudnji. Ali, pošto su oboje bez znanja, mi i dalje ostajemo zbunjeni
njihovom prirodom. Mi prihvatamo oboje sa sigurnošću da su to iste
stvari.
Prvi korak ka umjetnosti življenja će biti da se stvori jasna
podjela između neznanja i bezazlenosti. Bezazlenost treba da bude
podržana, prihvaćena - jer dijete nosi sa sobom najveće blago, blago
koje se stiče kroz mudrost posle teških napora. Mudraci bi rekli da su
ponovo našli dijete u sebi, da su se ponovo rodili.

8
 U Indiji, braman, pravi znalac, sebe naziva dwij: dvaput rođen.
Zašto dva puta rođen? Što se dogodilo prvom rođenju? Zašto je
potrebno drugo rođenje? I što on treba da dobije u drugom rođenju? U
drugom rođenju on treba da dobije ono što je moguće i u prvom, a što
mu društvo, roditelji i narod oko njega skrše, odmah unište.
Svako dijete je nakljukano znanjem.
Njegova jednostavnost mu je bila oduzeta jer je jednostavnost
bespomoćna u ovom i ovakvom svijetu. Njegova jednostavnost će
tražiti svijet koji je kao i ono – jednostavan. Njegova bezazlenost će biti
iskorišćena na svaki mogući način. Uplašeni od društva, uplašeni od
svijeta, mi treba da izgradimo sebe, mi pokušavamo da učinimo svako
dijete domišljatim, lukavim. Učimo ga da bude u kategoriji
opsjednutosti i nemoći. A kada jednom dijete počne da raste u
pogrešnom smjeru, ono i nastavlja da ide tim putem - njegov cijeli život
odvija se u tom smjeru.
Onda kad shvatiš da si promašio život, prvo što se mora vratiti
nazad jeste bezazlenost. Odbaci svoje znanje, zaboravi na svoje spise,
zaboravi religiju, svoje teologije, svoje filozofije. Ponovo se rodi,
postani bezazlen - a to je u tvojim rukama. Očisti svoj um od svega što
nijesi sam spoznao, od svega što je pozajmljeno, od svega što je došlo
od tradicije, konvencija, od svega što ti je bilo dato od drugih: roditelja,
učitelja, univerziteta. Samo se oslobodi toga.
Još jednom ponovo budi jednostavan, još jednom budi dijete.
A to je čudo moguće ostvariti pomoću meditacije. Meditacija je,
jednostavno, malo čudan metod hirurgije kojim se lišavaš svega što nije
tvoje i spašavaš ono što je samo tvoje autentično biće. To spali sve
drugo i ostavi te golog, samog pod suncem, na vjetru. To je kao da si
prvi čovjek koji je sišao na zemlju - koji ne zna ništa, koji upravo treba
da otkrije sve, koji treba da bude tragalac, koji kreće na hodočašće.
Drugi princip je hodočašće.
Život mora biti tragalaštvo - ne žudnja, već istraživanje; ne
nekakva ambicija da se postane ovo ili ono, predsednik zemlje ili
ministar vlade, već istraživanje sa kojim otkrivaš "ko sam ja."

9
 Veoma je čudno što ljudi, koji ne znaju ko su, pokušavaju da
budu neko. Oni ne znaju ko su ni sada; oni ne poznaju svoje biće, ali
imaju za cilj da postanu neko.
Postati neko je bolest duše. Biće si ti. A kad počneš da otkrivaš
svoje biće, to je početak života. Svaki trenutak je novo otkriće, svaki
tren donosi novu radost. Nova misterija otvara nova vrata, nova ljubav
počinje da raste u tebi - nova milost koju nijesi ranije osjetio, novo
osjećanje ljepote, osjećanje božanskog.
Ti postaješ toliko senzitivan da ti je, čak, i najmanja vlat trave
važna. Tvoja senzitivnost ti kaže da ta mala vlat trave ima isti značaj za
egzistenciju kao najveća zvijezda. Bez te male vlati trave, egzistencija
ne bi bila ono što jeste. A ta vlat trave je jedinstvena, nezamjenljiva,
ona ima vlastitu individualnost. Ta senzitivnost će stvoriti nova
prijateljstva sa drvećem, pticama, životinjama, sa planinama, rijekama,
okeanom, sa zvijezdama. Život biva bogatiji što ljubav više raste, što
više rastu prijateljstva.
Kako postaješ senzitivniji, život postaje prostraniji. To nije više
jezerce već okean. To se ne okončava s tobom, tvojom suprugom i
djecom - to se ne okončava uopšte. Čitava ova egzistencija biva tvoja
porodica, i dok to ne postane tvoja porodica, nećeš spoznati život u
cjelini. Pojedinac nije ostrvo, svi smo mi povezani. Mi smo prostrani
kontinent, povezan na milion načina. I ako naša srca nijesu ispunjena
ljubavlju za sve, isto toliko je naš život siromašniji.
Meditacija će ti donijetii senzitivnost, veliki osjećaj pripadnosti
svijetu. Ovo je naš svijet - zvijezde su naše, mi nijesmo stranci ovdje.
Mi istinski pripadamo egzistenciji. Mi smo dio nje, i srce smo njeno.
Zatim, meditacija ti može donijeti veliki mir - jer, smetlište
znanja je nestalo. Mišljenje, koje je dio znanja, nestalo je. Iznenađujuća
tišina se rađa. Ova tišina je jedina muzika koja postoji. Svaka druga
muzika je samo jedan napor da se ova tišina prikaže. Proroci starog
Istoka bili su svi saglasni u tome da se sva umjetnost - muzika, ples,
poezija, slikarstvo - sve se rađa iz meditacije. Oni su se trudili da na
neki način približe ono što se ne može shvatiti. To su bili darovi
namjenjeni onima koji još nijesu spremni da krenu na hodočašće.

10
Možda pjesma može podstaći težnju da kreneš u traganje za izvorom,
možda statua...
Kad nekom sljedećom prilikom budeš ušao u hram Gautama
Bude ili Mahavire, samo sjedni u tišini i promatraj statue, jer su one
urađene u meditativnom stanju, i kada ih promatraš dospijevaš u tišinu.
To su statue meditacije i to se ne tiče Gautam Bude ili Mahavire, ali one
podsjećaju na likove tih velikih ljudi: Mahavire, Bude, Neminate,
Adinate... 24 tirtankare džainizma u jednom istom hramu, izgledaju
nalik jedna drugoj, sasvim nalik.
Započni meditirati i stvari će početi da rastu u tebi - tišina, mir,
blaženstvo, osjećajnost. I što god da izađe iz meditacije, pokušaj da to
ispoljiš u životu. Dijeli to sa nekim, jer sve što podijeliš sa bližnjima,
brže se razvijaš. A kada dospiješ do trenutka umiranja, tada ćeš znati da
nema smrti. Tada možeš reći zbogom bez potrebe za ijednom suzom i
tugom - možda suza radosti, ali ne tuge.
Ali ti treba da počneš sa bezazlenošću.
Zato prvo odbaci svu koještariju koju nosiš sa sobom. A svi
nose previše smeća u sebi - upitajmo se zašto? Samo zbog toga što su
drugi rekli da su to velike ideje, principi, načela...
Nijesi bio dovoljno inteligentan kada si radio sa sobom. Budi
inteligentan sa sobom. Život je veoma jednostavan: to je veseli ples.
Čitava planeta može biti puna veselja i plesa, ali to sprečavaju ljudi koji
ozbiljnošću sprečavaju život da bude uz smijeh, da se svi mogu smijati.
Život je za njih grijeh, život je za njih iskupljenje za neke imaginarne
grijehove. Kako ti možeš uživati kada je takva klima oko tebe koja
ukazuje na to da sve treba da bude iskupljeno; da ti treba da patiš, jer si
načinio loša djela. Sve je to neka vrsta zatvora u koji si gurnut da bi
patio.
Život nije zatvor, to nije iskupljenje. To je, naprotiv, nagrada, a
ona je data onima koji to mogu oslušnuti, koji to zaslužuju. Tvoje je
osnovno pravo da uživaš, a grijeh će biti ako ne uživaš u životu. Bilo bi
protiv egzistencije ako ne bi sve uljepšavao, ako bi sve ostavio kako si
zatekao.
Ne, neka poslije tebe sve ostane srećnije, ljepše, miomirisno.

11
 NAJVIŠA KREATIVNOST

Sami život ne posjeduje smisao. Život je tek samo jedna

mogućnost da stvorite smisao. Smisao života ne treba otkriti: njega
treba stvoriti. Vi ćete naći smisao samo ukoliko ga stvorite. On ne leži
tu negdje iza žbuna, i vi samo odete malo okolo i nađete ga. To nije
nalik stijeni koju možete lako naći. To je poetika koju treba izumiti, to
je pjesma koju treba pjevati, to je ples koji treba plesati. Smisao je ples,
nije stijena. Smisao je muzika. Vi ćete je pronaći samo ukoliko je
stvorite. Zapamtite to.
Milioni ljudi žive besmislen život usljed te krajnje glupe ideje
da smisao treba otkriti. Isto kao da je to već prisutno. Sve što treba da
uradite je da samo povučete zavjesu, i da to ugledate! Smisao je tu. To
nije baš tako.
Zato zapamtite, Buda je pronašao smisao jer ga je stvorio. Ja
sam to pronašao jer sam to stvorio. Bog nije neka ličnost već
stvaralaštvo. Samo oni koji to stvore mogu ga pronaći. Zato je dobro što
smisao ne leži tamo negdje, inače bi ga neka osoba mogla lako naći –
kakva bi onda bila potreba da drugi to traže?
Milioni ljudi žive besmislen život usljed te krajnje glupe ideje
da smisao treba otkriti. Isto kao da je to već prisutno. Sve što treba da
uradite je da samo povučete zavjesu, i da to ugledate! Smisao je tu. To
nije baš tako.
Možete li uočiti razliku između religioznog smisla i naučnog
smisla? Albert Ajnštajn je otkrio teoriju relativiteta; dakle, da li vi to
treba da otkrivate ponovo i ponovo? Vi ćete biti glupi ako to budete
ponovo otkrivali. Čemu to? Jedan čovjek je to već uradio; on vam je
dao mapu. Njemu su za to bile potrebne godine, ali da biste vi to
shvatili, potrebno je tek nekoliko sati. Vi možete otići do univerziteta i
to naučiti.
Buda je, takođe, nešto otkrio. Zaratustra je, takođe, nešto otkrio
ali to nije bilo nalik otkriću Alberta Ajnštajna. To nije tu prisutno tako
da vi samo treba da slijedite Zaratustru i njegovu mapu, i da to nađete –

12
tako nikada nećete naći. Vi treba da postanete Zaratustra. Uočite tu
razliku!
Da bi shvatili teoriju relativiteta, vi ne treba da postanete Albert
Ajnštajn, ne. Vi treba samo da posjedujete prosječnu inteligenciju, i to
je sve. Ako nijeste previše zaostali, vi ćete to shvatiti. Ali da biste
razumjeli značenje Zaratustre, vi treba da postanete Zaratustra – manje
od toga nema smisla. Vi treba da to stvorite iznova. Svaka osoba treba
da rodi Boga, smisao, istinu; svaki čovjek treba da postane bremenit sa
tim i da prođe kroz muke i bolove porađanja. Svaki pojedinac treba da
to nosi u svojoj utrobi, da to hrani svojom krvlju, i samo tako će to
otkriti.
Ako ne uočavate nikakav smisao života, vi ćete morati pasivno
da čekate da taj smisao dođe... to nikada neće doći. To je bila ideja
prošlih religija: da je smisao već tu. To nije tako! Sloboda je tu da bi se
stvorila, energija je tu da bi se stvorila. Polje je tu da bi se posijalo
sjeme i potom pokupila žetva. Sve je tu – ali smisao treba stvoriti. Zato
je u stvaralaštvu tolika radost, tolika avantura, tolika ekstaza.
Zato prva stvar treba da bude: da religija bude kreativna. Sve do
sada je religija bila veoma pasivna, skoro nemoćna. Stoga vi i ne
očekujete od jedne religiozne osobe da bude kreativna. Vi od nje
očekujete da posti, da sjedi u pećini, da ustaje rano ujutro i da pjeva
mantre... i takve gluposti. I vi ste tada sasvim zadovoljni! Što on radi?
Vi ga hvalite samo zbog toga što dugo gladuje. Možda je on mazohist,
možda uživa da muči sebe. On tamo sjedi na ledenoj hladnoći, nag, i vi
ga uvažavate.
U čemu je stvar, koja je vrijednost u tome? Sve životinje svijeta
su gole na ledenoj hladnoći – one nijesu sveci. Ili kada je vruće, on sjedi
na vrelom suncu, i vi ga uvažavate. Vi kažete: „Pogledajte! On je veliki
asketa.“ Ali što on radi? Kakav je njegov doprinos svijetu? Kakva
ljepota će biti data svijetu? Da li je on makar malo promijenio svijet?
Da li je donio makar malo ugodnosti, miomirisa? Ne, vi čak to i ne
pitate. Ja vam sada kažem da to treba pitati. Hvalite čovjeka jer je
napisao pjesmu. Slavite čovjeka jer je stvorio predivnu skulpturu.
Veličajte čovjeka jer tako divno svira flautu. Neka odsada ovo budu
religiozne vrijednosti. Slavite čovjeka jer je on veliki ljubavnik – ljubav

13
je religija. Hvalite tog čovjeka jer je preko njega svijet postao znatno
ljepši.
Slavite čovjeka jer je stvorio predivnu skulpturu. Veličajte
čovjeka jer tako divno svira flautu. Neka odsada ovo budu religiozne
vrijednosti.
Zaboravite sve te gluposti kao što su gladovanje i sjeđenje u
pećinama, mučenje sebe ili ležanje na ekserima. Hvalite čovjek jer je
uzgajao predivne ruže; svijet je mnogo ljepši zbog njega. I tada ćete
naći smisao. Smisao dolazi od kreativnosti. Religija treba da postane
poetičnija, estetska.
Druga stvar: ponekada se dogodi da vi tragate za smislom zato
što ste tako odlučili. Vi tragate za tim usljed određenog zaključka – vi
ste već odlučili kakav će smisao tu biti ili kakav smisao mora biti - i
onda to ne nađete. Istraživanje treba da bude čisto. Što mislim kada
kažem da istraživanje treba da bude čisto? Ono treba da bude bez
ikakvih zaključaka. Ne treba da ima nikakvo a prirori u tome. Za
kakvim smislom vi tragate? Ako ste već zaključili da ćete tragati za
određenim smislom, vi to nećete naći – jer je od samog početka vaše
istraživanje oprljano, vaše traganje je zaprljano. Vi ste već nešto
odlučili.
Na primjer, ako čovjek dođe u moj vrt i pomisli da će ovaj vrt
biti divan ako on u njemu nađe dijamant... I on ne uspije da pronađe
dijamant, stoga će reći da nema smisla biti u ovom vrtu. Tu je tako
mnogo predivnog cvijeća, i predivnog cvrkuta ptica, i tako mnogo boja,
i vjetar duva kroz borove, a mahovina je po stijenama. Ali on ne vidi
nikakav smisao jer ima već određenu ideju – on treba da nađe dijamant,
kohinor, i tek tada će biti nekog smisla. On je izgubio smisao zbog
takve ideje.
Neka vaše traganje bude čisto. Nemojte krenuti sa nekom
određenom idejom; krenite razgolićeni i čisti. Krenite otvoreni i prazni.
I tada ćete naći ne samo jedan smisao, naći ćete hiljadu i jedan smisao.
Tada će svaka stvar postati smisaona. Upravo sada obojeni kamen sija
pod sunčevim zracima.... ili kap rose stvara malu dugu oko sebe... ili
mali cvijet pleše na vjetru... Za kakvim smislom vi tragate? Zato
nemojte započeti sa zaključkom, inače ćete pogrešno krenuti još od

14
samog početka. Krenite bez ikakvog zaključka! To ja mislim kada
stalno ponavljam da idete bez znanja kada želite da nađete istinu. Osoba
koja ima previše znanja nikada to ne pronađe, njegovo znanje je
prepreka.

MULTI-DIMENZIONALNOST

Čovječanstvo je došlo do raskršća. Mi smo živjeli kao

jednodimenzionalni ljudi, i to smo iscrpili. Mi sada trebamo znatno
bogatije ljudsko biće, trodimenzionalno biće. Ja ga nazivam tri "S" -
prvo S je svijest, drugo S je samilost, a treće S je stvaralaštvo.
Svijest je bitisanje, samilost je osjećanje, a stvaralaštvo je
djelovanje. Moja vizija novog ljudskog bića treba da podrazumijeva svo
troje. Ja sam vam dao najveće iskušenje koje je ikada dato, najteži
zadatak koji treba ispuniti. Vi treba da budete meditativni kao Buda,
ljubavni kao Krišna, i stvaraoci kao Mikelanđelo, Leonardo da Vinči.
Vi treba da budete sve skupa, istovremeno. Samo tada će se ispuniti
vaša cjelovitost; inače će nešto u vama ostati nedovršeno. To što bude
nedovršeno će vas držati uskraćenim, neispunjenim. Ako ste jedno-
dimenzionalni, vi možete doseći veoma visoki vrh, ali ćete biti samo na
tom vrhu. Ja bih želio da vi postanete svi vrhovi Himalaja, ne samo
jedan vrh već vrhovi nad vrhovima.
Jednodimenzionalni čovjek je propao. On nije bio sposoban da
stvori divnu zemlju, on nije bio u mogućnosti da stvori raj na zemlji. On
je propao, sasvim propao! On je stvorio nekoliko divnih ljudi ali nije
mogao da preobrazi cijelo čovječanstvo, on nije mogao da uzdigne
svijest cijelog čovječanstva. Tek nekoliko ljudi su postali prosvijetljeni.
To nije bilo dovoljno. Mi trebamo više prosvijetljenih ljudi, i to
prosvijetljenih na trodimenzionalan način. To je moja definicija novog
čovjeka.
Ako ste jedno-dimenzionalni, vi možete doseći veoma visoki
vrh, ali ćete biti samo na tom vrhu. Ja bih želio da vi postanete svi
vrhovi Himalaja, ne samo jedan vrh već vrhovi nad vrhovima.

15
 Buda nije bio pjesnik - ali novo čovječanstvo, ljudi koji će sada
postati prosvijetljeni treba da budu pjesnici. Kada kažem "pjesnik", ja
ne mislim da treba da pišete poeziju - vi treba da budete poetični. Vaš
život treba da bude poetičan, vaš pristup treba da bude poetičan.
Logika je suva, poezija je živa. Logika ne može da pleše;
nemoguće je da logika pleše. Vidjeti logiku da pleše, to je isto kao kada
biste vidjeli Mahatmu Gandija da zapleše! To bi izgledalo veoma
smiješno. Poezija može da pleše; poezija je ples vašeg srca. Logika ne
može da voli - ona može da govori o ljubavi ali ne može da voli; ljubav
izgleda nelogično. Samo poezija može da voli, samo poezija može da
skoči u paradoks života. Logika je hladna, veoma hladna; ona je dobra
dok je matematika u pitanju, ali nije dobra kada je čovječanstvo u
pitanju. Ako čovječanstvo postane previše logičarsko, ono će nestati;
tada će postojati samo brojevi, neće biti ljudskih bića - zamjenljivih
brojki.
Poezija, ljubav i osjećanja vam daju dubinu, toplinu. Vi se
topite, gubite hladnoću. Postajete čovječniji. Buda je natčovjek, u tome
nema sumnje, ali je izgubio ljudsku dimenziju. On je nesvjetovan. On
posjeduje ljepotu nesvjetovnog bitisanja, ali nema ljepotu koju ima Grk
Zorba. Zorba je veoma svjetovan. Ja želim da budete oboje - Zorba
Buda. Čovjek treba da bude meditativan, ali ne protiv osjećanja. Čovjek
treba da bude meditativan i prepun osjećanja, preplavljen ljubavlju.
Čovjek treba da bude i kreativan. Ako je vaša ljubav samo osjećanje, i
ako se ne može prevesti u djelovanje, to neće ticati šire čovječanstvo.
Vi treba da to učinite stvarnim, vi treba da ga materijalizujete.
Buda posjeduje ljepotu nesvjetovnog bitisanja, ali nema
ljepotu koju ima Grk Zorba. Zorba je veoma svjetovan. Ja želim da
budete oboje - Zorba Buda. Čovjek treba da bude meditativan, ali ne
protiv osjećanja.
Postoje tri vaše dimenzije: bitisanje, osjećanje i djelovanje.
Djelovanje sadrži stvaralaštvo, svakovrsno stvaralaštvo - muziku,
poeziju, slikarstvo, vajarstvo, arhitekturu, nauku, tehnologiju. Osjećanje
sadrži sve što je estetično - ljubav, ljepotu. Bitisanje sadrži meditaciju,
budnost, svijest.

16
 KA RODJENJU NOVOG COVJEKA

Rođenje slobodnog i zdravog čovjeka nije moguće u uslovima

gdje su u ime obrazovanja nametnute sve vrste obrobljavanja. Temeljni
uzroci ružnoće i obogaljenosti u kojem živi čovječanstvo su sakriveni u
stavu prema obrazovanju. Sadašnje obrazovanje je odvojilo čovjeka od
prirode i oduzelo mu mogućnost profinjenosti i kulturnog uzdizanja.
Umjesto toga dato mu je življenje u jednom neprirodnom životu. Svaka
generacija nastoji da taj neprirodan odnos prenese na sljedeću
generaciju. Kada se ta neprirodnost prožme kroz profinjenost i kulturu,
ne treba se čuditi što će ćak i taj nametnuti akt zadobiti obilježje vrline.
Kada se grijeh sakrije iza vrline, to onda postaje veoma opasna stvar.
Usled tog stava je moguće da se ekspoloatacija krije iza usluga, da se
nasilju da lik nenasilja, a da se neprirodnost pokaže kao prefinjenost.
Zato i nije bez razloga što nereligioznost obitava u hramovima religije.
Nereligioznost nije nikada sebe prikazala otvoreno u svojoj nagosti.
Zato je uvijek ispravno reći da se sa priprostim prerušavanjem ništa ne
postiže. Veoma je bitno da se stvari ispolje i pokažu onakve kakve jesu.
Ja ovdje želim da zagledam u obrazovanje i da ga pokažem.
Nadam se da se nećete osjećati loše zbog toga. Ja sam bespomoćan -
zato je veoma bitno da se tako uradi. Sagledati pravi duh obrazovanja je
nužno i razgolititi ga, skinuti mu takozvanu odeždu jer se ispod
prelijepih haljina nerijetko krije nešto ružno; nezdravi duh se krije ispod
toga, inače se ne bi događalo da je život ljudskog bića tako prepun
mržnje, nasilništva i nereligioznosti. Kada nađemo neko gorko i
otrovno voće na drvetu života, da li nas to opomene da nijesmo možda
posadili loše sjeme? Ako je sjeme ispravno, kako je moguće da plod
bude loš? Što nam ukazuje drvo puno otrovnih plodova? Ako se nađe
loš čovjek, zasigurno je njegovo obrazovanje bilo loše? Moguće je da ti
nećeš misliti na isti način kao i ja, možda se moje misli neće uklapati u
tvoje, ali ja i ne želim da se ti slažeš sa mnom; sve što ja očekujem od
tebe je da me saslušaš. To je sasvim dovoljno. Dovoljno je da u tišini
čuješ istinu. Neistina je to što se traži da se vjeruje. Istina donosi
rezultate samo sa time što je saslušaš. Kada se ispravno sasluša istina, to
biva potvrđivanje.

17
 Moje gledanje može biti drugačije ili suprotno načelima o
obrazovanju. Ja nijesam ni pedagog ni socijolog. To je, izgleda, bila
sreća za mene, jer što pojedinac više zna o propisima, o načelima, to je
mnogo teže da spozna život. Spisi i propisi su uvijek prepreke da se
spozna istina. U umu koji je prepun knjiškog znanja, kontemplacija se
teško ostvaruje. Da li je uopšte potrebna kontemplacija jednom
neopterećenom, slobodnom i nezatrovanom umu? Spisi i principi
stvaraju razlike. Tada je nemoguće da imaš jedan nepristrasan i
bezazlen pogled na život i njegove probleme. Za one osobe kojima su
spisi bitniji, životna riješenja bivaju bitnija od samih problema. Takvi
ljudi nastoje da sagledaju probleme u kontekstu njihovog rješenja
umjesto da sagledavaju rješenja gledajući same probleme. To izaziva
jednu idiotsku situaciju gdje se problemi ne otklanjaju već samo
nagomilavaju. Čitava istorija čovječanstva je bazirana na tome.
Zašto se čovjek ponaša i razmišlja tako kontradiktorno? To je
rezultat primjenjivanja rješenja za životne probleme iz knjiga i spisa.
Rješenja ne proizilaze iz problema; ona se nameću problemima.
Rješenja su nešto što je spolja, a problemi su unutarnje prirode.
Rješenja pripadaju intelektu, problemi su životni. Unutarnji konflikt je
postao samoubistven. Ova ludost koja pokreće civilizaciju je sada
dospjela do jednog eksplozivnog stanja. Sada je čitava ljudska vrsta
zapala u šok od sraha od ove eksplozivne situacije. Ali što možeš
postići sa strahom? Ono što je sada potrebno je da se ne plašimo već da
razumijemo i priđemo problemima hrabro. Ja pri tome neću
konsultovati nikakve spise i načela jer ne želim biti zaslijepljen tim
rješenjima. Ja želim da skrenem vašu pažnju na činjenice - one se mogu
sagledati samo ako se pogleda direktno u probleme.
Da li je moguće direktno pogledati u život? Zar nije moguće
pogledati neposredno u život na način kako je to vidio prvi čovjek? Zar
naš um ne može sagledati život jednostavno, prirodno i slobodno? Ja
nalažem da ovo postane temeljni problem u pristupu obrazovanju. Nije
uopšte dobro ako obrazovanje opterećuje um pojedinca, ako mu
komplikuje život i ako ga čini starim. Opterećujući i zastareli um odbija
osobu od znanja, ljepote i radosti života. Za sve to je neophodan
mladalački i svježi um. Tijelo može ostarati ali ne i um; um je u prilici

18
da uvijek može ostati mlad. Um može ostati mlad sve do posljednjeg
trenutka, do same smrti, i samo takav um može spoznati misteriju
života i smrti. Samo takav um je religiozan um.
Ali sadašnje obrazovanje čini um starim. Ono ne budi um već ga
samo puni i tako ga čini starim. Ako se um napuni mnoštvom
raznovrsnih misli, um tada postaje star, težak, umoran i opterećen.
Puniti se mislima znači puniti se sjećanjem. To uopšte ne podstiče
razmišljanje i inteligenciju. Sjećanje nije inteligencija. Sjećanje je
mehaničko, inteligencija je svijest. Misli ne trebaju da ti se daju već da
se bude u tebi. Tamo gdje se misli bude, um je uvijek mlad. Tamo gdje
je um mlad, život je u stalnom izazovu. Ako negdje postoje vrata
svijesti, tu svježi jutarnji lahor ulazi, tu ulaze zraci izlazećeg sunca.
Kada se izvjesna osoba obrobi tuđim riječima i mislima, tada se njena
vlastita mogućnost uzleta ka istini uništava.
Što obrazovanje predstavlja? Da li ono ima za funkciju da te
nauči kako da misliš ili kako samo da koristiš izlizane i dosadne tuđe
misli? Čija je tuđa moć snažnija od tvoje snage mišljenja? Ali i dalje se
većina koristi beživotnim i ispraznim tuđim mislima, i dalje se samo
uporno uče tuđe misli. Sakupljanje tuđih misli samo donosi idiotizam.
Sakupljanjem tuđih misli, razmišljanje i inteligencija se ne rađa. Da bi
se rodila inteligencija i slobodno mišljenje, fatalno je pogrešno koristiti
se mehanički tuđim mislima. Za jedno takvo rođenje je potrebno
dovoljno pogodnosti i prilika za slobodno razmišljanje i inteligenciju.
Sumnja, umjesto slijepog vjerovanja, je neophodna da bi se došlo do
pogodnosti za slobodno mišljenje.
Vjerovanje i slijepo povjerenje te ograničava, dok te sumnja
oslobađa. Ali pod sumnjom ja ne podrazumijevam nepovjerenje.
Nepovjerenje je samo negativni oblik povjerenja ili vjere. Nijesu
potrebni ni povjerenje ni nepovjerenje već samo čista sumnja. I
povjerenje i nepovjerenje su oboje samo smrt sumnje. Tamo gdje ne
postoji oslobađajuće snage sumnje, tamo neće biti ni traganja za istinom
i njenim otkrovenjem. Sama snaga sumnje postaje traganje. Sumnja je
žeđ, sumnja je žudnja. Samo se u vatri sumnje rađa životna snaga i
misao. Bol pri sumnji je i bolno rađanje misli. Onaj koji bježi od tog
bola, lišava se rađanja slobodne misli.

19
 Da li mi sumnjamo? Da li mi sumnjamo u temeljne pojmove i
vrijednosti života? Ako u to ne sumnjamo, onda je naše obrazovanje
negdje omanulo. Ne postoji boljeg temelja za dobro obrazovanje od
ispravne sumnje. Ako ne postoji sumnje, kako je uopšte moguće
tragati? Ako ne postoji sumnje, ne postoji ni mogućnost za
nezadovoljstvom. Ako nema sumnje, kako ćeš postići žudnju za
znanjem i otkrićem istine? To je razlog što smo svi mi plitkog
zadovljenja i što naše duše nikako ne postaju rijeke na slobodnom toku
ka traganju za okeanom. Ko je izmislio tu krutost? To su zasigurno
izmislili naši učitelji i ovakav sistem obrazovanja. Putem takvih učitelja
um čovjeka je bio vezan lancima ropstva. Ta suptilna eksploatacija je
veoma stara. Razlozi za takvo izrabljivanje su mnogi - religije,
sveštenstvo, vlasti, uloženi interesi društva, bogataši i političari.
Političari nikada nijesu voljeli ljude koji su posjedovali
mogućnost za razmišljanjem jer su znali da je buntovništvo tamo gdje
se slobodno misli. Razmišljanje je u osnovi vrsta buntovništva jer
razmišljanje nije slijepo, ono posjeduje uvid. Razmišljanje se ne može
povoditi ni za čime; ono nije tu da bi potvrđivalo što ti želiš ili što radiš.
On ne može stvoriti zaslijepljenog sljedbenika. Zbog toga političari
nikada nijesu obožavali razmišljanje; oni su cijenili vjerovanja. Vjera je
slijepa. Ako je čovjek zaslijepljen, on se lako može izrabljivati. Ako je
čovjek slijep, lako ga je načiniti onim koji remeti vlastite interese.
Njegova zaslijepljenost ga čini žrtvom svih vrsta izrabljivanja, i zato se
vjera uči i propovijeda. Zbog toga je i religija izumljena; to je njen
osnovni posao. To je posao i političara. Političari se boje mogućnosti za
razmišljanjem kod ljudi. Ako bi se misao oslobodila tada ne bi bilo
kasta ni klasa. Novčana eksploatacija tada ne bi bila moguća. Isto tako
se ne bi mogla tumačiti eksploatacija kao rezultat načina života u
prošlim životima.
Zajedno sa razmišljanjem došlo bi se do revolucije na svim
nivoima i u svim odnosima. Tada neće biti posla za političare i neće biti
granica među narodima. Nijedan zid neće biti tako čvrst da odvaja
čovjeka od čovjeka. Zato su svi političari, i kapitalisti i komunisti,
zaplašeni od slobodnog razmišljanja. Usled zaštite od tog straha je i
izumljen ovaj sistem obrazovanja. Ovo takozvano obrazovanje je samo

20
dio jedne zavjere koja traje već stotinama godina. Ranije su sveštenici
dominirali time, a sada su na red došli političari. U nedostatku mišljenja
ni individua se ne može razviti jer ni osnovna potreba za razvoj jedinke
nije omogućena. Koji je kamen temeljac za jednu individuu? Zar to nije
mogućnost za nezavisnim mišljenjem? Ali mogućnost za takvim
razmišljanjem je uništena još prije tvog rođenja. Gita je propovijedana,
Kuran je propovijedan, Biblija isto tako, Kapital, Komunistički
manifest i mnoštvo drugih spisa su bili imperativ tvog učenja što je
ostavilo za posljedicu nemogućnost slobodne misli. Što ima lažnije od
takvog načina mišljenja? Oni su propovijedali i učili samo slijepo
ponavljanje i to su smatrali mišljenjem. Tamo gdje je data baza za
razmišljanje, izvjesna struktura, razmišljanje nije moguće.
Za slobodno razmišljanje um mora biti lišen svih struktura. Ako
ti neko obrazovanje nametne izvesne preduslove, to uopšte nije
obrazovanje. Pravo obrazovanje će ti obezbijediti takvu budnost i
svjesnost da tvoj um ne može zapasti u neke uslovljene strukture.
Obrazovanje će ti dati takvo razumijevanje zbog kojeg um neće postati
rob izvjesnih uslovljavanja, i zbog čega će moći da se razvije jedno
nezavisno mišljenje. Ako ti se bude ukazalo na određenu pažljivost, to
će se zasigurno postići. Sjeme za jedno nezavisno mišljenje je već
prisutno u svakoj osobi. U jednom određenom podneblju to će sjeme
proklijati.
Ko ne voli slobodu? Ko je taj što ne žudi za nezavisnim
razmišljanjem i za inteligencijom? Ali, tamo gdje je sav obrazovni
sistem prilagođen da obrobljuje čovjeka umjesto da osigura njegovu
slobodu, situacija je sasvim drugačija. U tom slušaju zaista je veoma
rijetka prilika da se može naći i nekoliko osoba koje su se otrgle toj
kazni da budu samo mašine koje će proći kroz takav sistem obrazovanja
na putu do ropstva. Ne postoji većeg postignuća do tog da pojedinac
ostane individua i posle prolaska kroz ovakav obrazovni sistem.
Univerziteti su dospjeli do vrhunca svoje efikasnosti u
uništavanju prvobitnosti genija. Mnogo naglašavanja je bilo na
disciplini samo zbog toga da bi se čovjeku oduzela sloboda. Zadatak
inteligencije je bio kako da se izgradi disciplina. Ako postoji
inteligencija, disciplinovanost se sama rađa u životu jedne osobe. Nije

21
uopšte potrebno učiti disciplinu, ona dolazi sama po sebi. Ali tamo gdje
se nije odomaćila inteligencija, pojedinac će ovisiti o nametnutoj
disciplini, zavisiće od nametnutog učenja. Takvo učenje će biti lažno jer
ne proističe iz nutrine pojedinca, a korijeni toga ne niču iz njegove
inteligencije. Svijest individue se uvijek prikrada iznutra u namjeri da
se nametne učenju. Kao reakcija na to učenje, rađa se razuzdanost.
Razuzdanost je uvijek reakcija na neko obrobljavanje. To je jedan
neizbježni eho ropstva.
Svijest koja je prepuna slobode nikako ne može biti razuzdana.
Ako se neko želi osloboditi razuzdanosti, njegova duša mora okusiti
atmosferu potpune slobode. Izgleda da mi poznajemo samo dvije
alternative: obrobljenost ili razuzdanost. Mi još nijesmo spremni za
slobodu. Disciplina i učenje koje je nametnuto od drugih je takođe
ropstvo. Ta vrsta učenja se rasprostranila svugdje o o nas i to sada
izaziva tjeskobnost. Takvo učenje se mora odbaciti; razum koji
podržava takvo bitisanje je pogrešan. Umrtvljenost je skrivena u tome.
Takvo učenje u sebi krije potiskivani haos, a sve ono što je ikada
potiskivano jednoga dana mora eksplodirati. Takvo učenje, iako i
postoji, odnosi od čovjeka njegovo blaženstvo i prirodnost, a kada se
jednom i odbaci, takav čovjek ostaje ruiniran. Učenje koje je nametnuto
izvana, nikada nije išlo u korist čovjeku. Obrazovanje bi se moralo
osloboditi spoljašnjeg nameta učenja; to treba da probudi uspavanu
inteligenciju kod svakog pojedinca. Takva inteligencija postaje samo-
disciplina. U jednom takvom životu nema ni potiskivanja ni
tegobe.Takva život je jednostavan i prirodan nalik proticanju. Kada
nečiji život napreduje kroz svjetlost inteligencije, onda nema bojazni za
haos ili razuzdanost. Tamo gdje nema potiskivanja, ne postoji ni
mogućnosti da eksplodira unutarnji nered ili razuzdanost.
Ja sam se zapitao: Možemo li čovjeka učiniti slobodnim? Ako
mu damo slobodu dolazi u poziciju da se izloži strahu od razuzdanosti.
Taj strah je prisutan zbog toga što smo čovjeka uvijek držali u ropstvu,
a njegova duša se uvijek borila da se oslobodi. Uvijek kada je to bilo
moguće, ona bi kidala okove. Ali u tim naporima, u duši bi ostajala
gorčina, odbojnost i negodovanje što bi prije dovelo do razuzdanosti
nego do oslobađanja. Sloboda je kreativna. Razuzdanost je

22
destruktivna. Ako želimo da izbjegnemo razuzdanost onda moramo da
prihvatimo slobodu. Obrazovanje definitivno može postaviti temelje
koji mogu čovjeku da omoguće oslobođenje. Mi uopšte više ne želimo
disciplinovanog, obučenog čovjeka: mi trebamo čovjeka koji će biti
utemeljen u slobodi i inteligenciji. U jednom takvom čovjeku je nada za
bolju budućnost.
Što se postiže sa metodima obučavanja? Discipline su donijele
čovjeku samo zaglupljivanje i beživotnost. Disciplinovani čovjek samo
može postati zgrčen i krut. Sve što bude više krut, to će biti
disciplinovaniji. Ti si vidio kako izgledaju disciplinovani roboti.
Inteligencija ne može uvijek reći "da"; ona mora ponekada reći i "ne".
U tvome "da" će biti značenja i vrijedosti samo ukoliko ti budeš znao
ponekada reći i "ne". Ali discipline te nikada ne uče da kažeš "ne"; oni
uvijek očekuju samo da se kaže "da". Ako se od jednog takvog čovjeka
zatraži da puca, on će pucati. Samo usled takvog njegovog obrazovanja
moguće je da se događaju takve gluposti i nesreće kakve su ratovi,
nasilje i neredi.
Zar ne želimo da prekinemo taj začarani krug? Da li će se takvo
disciplinovano obrazovanje prekinuti samo posle nuklearnog rata? Ali
posle takvog rata neće biti potrebe za nikakvim obrazovanjem jer neće
biti nikoga da se obrazuje. Za budućnost čovječanstva nema veće
opasnosti od obučenih ljudi jer oni samo znaju kako se sprovodi
naredba. Takvi ljudi skloni sprovođenju naredbi su najpogodniji da
pokrenu nuklearno oružje. Ovaj svijet će biti sasvim drugačiji ukoliko
se bude razvijala inteligencija umjesto da se razvijaju discipline, ako se
bude omogućivalo slobodno mišljenje umjesto da se sprovodi
poslušnost.
Obrazovanje nije izumljeno da bi se obučavale određene
discipline već da bi omogućivalo razvijanje inteligencije svakog
pojedinca. Bilo koja disciplina da se razvije iz inteligencije, ona sama
će donijeti dobrobit i blagostanje jer se takvo učenje neće moći
izrabljivati. To se neće moći izroditi u sredstvo za rat i nasilje u rukama
sveštenstva i političara. Kada bi se tako obrazovali, hindusi se ne bi
mogli koristiti kao sredstvo u borbi protiv muslimana. Ne bi se tada
mogla nuditi smrt u zamjenu za zamišljene i lažne granice između

23
nacija. U ime učenja i poslušnosti, kakve sve ružne radnje se nijesu
nudile? Na taj način društva su stvarala učitelje koji su sprovodili takve
discipline nad novim generacijama. Učitelji su tako bili sredstvo
mnogovrsnog izrabljivanja. Oni su sredstvo širenja mnogih bolesti.
Možda oni i nijesu svjesni toga jer su i oni žrtve istovjetnog
obrazovanja.
Svaka generacija prenosi, putem nasljedstva, svoju ljubomoru,
neprijateljstvo i mnoge druge gluposti novoj generaciji koja dolazi . Za
sve to su odgovorni učitelji. Oni šire svoje bolesti i neosjećajnosti
putem svog znanja i iskustva. U tome je za njih bitnije što prenose svoje
bolesti nego svoje znanje i iskustvo pošto njihova neprijateljstva i
slijepa vjerovanje zadovoljavaju njihov ego. Jedan hindu otac uči svoje
dijete da bude hindu; to isto rade i džaini, muslimani,...Oni žele da
unesu i u svoju djecu otrove negativnosti života koje su donijele njihove
sekte.Putem mnogih obrazovnih medijuma ovi otrovi su se širili. Zbog
uticaja ovakvog otrovnog učenja, čovječanstvo nije u mogućnosti da
postane jedinstveno, naše oči nijesu uprte ka religioznosti koja je
jedinstvena i treba da bude jedna.
Isto tako se razvijaju i nacionalizmi, a oni su znatno moćniji.
Svaka pojedina nacija je spremna da stane nasuprot druge nacije. Kao
rezultat toga razvija se nasilje i ratovi se množe cijelim svijetom. Tamo
gdje ima ega, tamo su ratovi i nasilje. Postoje još mnoge druge bolesti i
virusi koji se prenose od učitelja na bezazlenu djecu. To je jedan od
najružnijih prestupa koji je počinjen protiv čovjeka. Kada bi učitelji bili
više budniji tada bi se mogli zaštiti od učešća u ovakvim kriminalnim
radnjama. Međutim, oni koji imaju moć u društvu ne žele nikakve
promjene u društvenim strukturama jer njihova moć, interes i
izrabljivačke mogućnosti zavise od toga. Učitelji su ti koji mladim
umovima nameću izvjesne strukture. Oni nastoje da svakoj novoj
generaciji favorizuju stare tradicije. Oni ne uče djecu nikakvom
buntovništvu, a tamo gdje nema bunta ne postoji ni rasta.
Koja je dužnost učitelja? Njegova dužnost je da uči
buntovništvu. Onog dana kada obrazovanje bude buntovno, rodiće se
jedno sasvim novo čovječanstvo. A što je to buntovništvo? To znači
revolucionarni preokret vrijednosti. Obično su vrijednosti ovog

24
življenja pogrešne; inače, zašto bi bilo tako mnogo uznemirenosti,
besmislenosti i konfuzije u životu čovjeka? Ova ružnoća, ovo
nasilništvo, ljubomora i nereligioznost - je li sve to bez razloga? Ne,
vrijednosti života su pogrešne i to je prirodna posljedica svega toga.
Zato se ovakve vrijednosti života moraju izmijeniti. Čovjek treba neke
nove vrijednosti, a za to veliko buntovnišvo su potrebne pripreme.
Učitelji se moraju prenuti iz svoje uspavanosti. Izuzev učitelja ne
postoji drugih Bhagiratha (jedna indijska mitološka figura) koji će
donijeti rijeke buntovništva sa neba na zemlju. Ali učitelji su u velikoj
iluziji. Društvo ne bi trebalo da ukazuje nikakvo poštovanje prema
njima, ali ono to uopšte ne radi. Naprotiv, učitelji su uvijek bili
poštovani i nagrađivani. Njihov ego je bio pothranjivan idejom da su
učitelji ti kojima treba ukazivati poštovanje. To je način da se oni drže u
iluziji. Oni su bilo korišćeni da žigošu nove generacije na stari način.
Učitelji su izrabljivani sa velikim poštovanjem. Društvo nije ništa
posebno pružalo učiteljima zauzvrat. Ja se pitam: Jesu li učitelji svjesni
toga?
Istorija čovječanstva je prepuna gluposti. Slijepo vjerovanje i
lažno znanje je bila odlika svih njihovih tečajeva. Ali učitelji nijesu
dopuštali da se nove generacije slobodno razvijaju kako bi se mogli
osloboditi od njihovih lanaca. Oni su bili sluge prošlosti i nastavili da
budu neprijatelji budućnosti. Je li to pravedno da teret prošlosti nosimo
mi i nove generacije? Neka prošlost samo bude tlo pod našim nogama,
a ne teret na našim leđima. Za izgradnju jedne slobodne budućnosti,
oslobođeni um od prošlosti je za to potreban. Neka se iskustvo prošlosti
pridoda čovjekovom znanju, ali ne da ga opterećuje jer on to mora da
prevaziđe na svom putu. Prošlost je samo početak njegovog putovanja,
a ne i kraj. On mora da se kreće naprijed udaljavajući se od tačke gdje
je ostavljen od strane prošlosti. Svaka nova generacija mora da pobijedi
prethodnu u svakom pogledu - i ne samo u materijalnom pogledu već i
u mentalnom i religijskom aspektu. Određeni ego prošlih generacija je
ranjiv usled toga, i zato taj ego ne dopušta da vidi kako se nove
generacije razvijaju. On ne podnosi nikakav razvoj ni progres. Tako ego
i ljubomora određenih individua inficira jednu cijelu generaciju. Svi
osnivači religija su zahtijevali da ne bude nikakvih drugih eksponenata

25
njihove religije. Svaki paigambara ili mesija je govorio da je on
vrhovni. Svaki od njih je nastojao da proglasi sebe kao vrhovno
božanstvo. Na taj način su zatvarali vrata bilo kakvog novog znanja ili
razvoja u budućnosti. Zlatno doba je za njih uvijek u prošlosti. U
budućnosti će samo biti pad i degeneracija.
Veoma je uznemirujuće da se čovjek vraća u prošlost. Ali stare
generacije uvijek nastoje da nametnu svoje spise i principe novim
generacijama. To se događalo stotinama godina unazad. Kao rezultat
toga, ljudska duša se nije mogla razvijati onako kako treba. Ona nije
mogla dospjeti do zrelosti usled toga. Ona je bila stiješnjena među
stijenama prošlosti, a teret je bio tako težak da se nije mogla uzdići. Cilj
obrazovanja je da rastereti dušu čovjeka jer se samo olakšana duša
može izdići do vrha božanskoga. Opterećenje umrtvljenim
uslovljavanjima ne dopušta sjemenu svijesti da proklija, i tako se lagano
sjeme uništava truleći duboko zakopano u zemlji. Sjemenu svijesti
jedne individue nije moguće da proklija prije no se rastereti prošlosti.
Ako se oslobodi zgrčenosti prošlosti, samo tada čovjek može krenuti
putem progresa. Prošlost su stepenice koje se moraju proći i ostaviti za
sobom. Nositi to sa sobom, uopšte nije mudro.
U ovom svijetu materijalne vrijednosti su u usponu jer svaka
nova generacija pomjera horizonte toga. Ali spiritualne vrijednosti
nijesu u usponu jer je naš um vezan za prošlost. Sin se ne usteže da
izgradi novu kuću pored one koju mu je otac podigao, ali neki duboki
strah nas sprečava da nastavimo razvoj svijesti tamo gdje su stali Rama,
Krišna, Mahavir ili Hrist. Taj strah je nešto što nam je učenjem dato; taj
strah nam je nametnut. Komentari na Gitu se mogu pisati, ali
razmišljanje dalje od toga nije dopušteno. Još su uporno ubjeđivali da
ne postoji ništa mudrije od Kurana. Takav stav je čovjeka učinio
uskogrudim i spiritualno siromašnim. Ako bi se dogodilo da sin ode
dalje od oca u smislu bogaćenja, to bi se prihvatilo sa dobrodošlicom.
To ne bi bilo stvar nepoštovanja ili uvrede oca. Zapravo, to i jeste
poštovanje i to će biti ponos za svakog oca.
Svaka nova generacija bi se morala pripremati u tako da bi
ostavila daleko iza sebe staru generaciju. Želja da se nova generacija
drži u pokornosti staroj i da joj se ne dopušta udaljavanje, je jedna

26
bolesna težnja i ne ukazuje na zdravi razum. Zato je sasvim opravdano
zapitati se: Da li je sadašnji obrazovni sistem pomagao u povlačenju tih
linija ograničenja? Ja zaista nijesam u mogućnosti da razumijem te
ludosti. Moja ljubav mi kaže samo ovo - da će svi koju dođu na svijet
posle mene, otići dalje od mene u svakom pogledu; oni će moći
izgraditi takav novi svijet o kojem mi i ne možemo pojmiti; njihove
duše će biti čistije, a njihovi umovi bistriji. Njihove oči će se moći
susresti sa takvim istinama koje mi nijesmo ni smjeli pogledati, a
njihove noge će ići stazama koje smo mi mogli gaziti samo u snovima.
Za to je potrebna samo ljubav i molitva. Ja neću dopustiti da potisnem
svoju djecu mojim znanjem ili iskustvom. Ja želim da ih učinim
slobodnim. Ljubav uvijek oslobađa. Ona ljubav koja vas obavezuje, nije
ljubav već nasilje.
Obrazovanje će biti okrenuto ka budućnosti a ne ka prošlosti. Samo
tako će biti moguć razvoj. Svaki kreativni proces će samo moći biti
okrenut ka budućnosti.

NOVI ČOVJEK:
istinski duh zemlje

U novom čovjeku je sadržana čitava moja filozofija života: kako

treba potpuno živjeti, intenzivno, u cjelosti; i tako da ne činimo od
života ispraznost već da učinimo da svaki trenutak bude najveće
uživanje - ples, pjesma i slavlje.
Stari čovjek, koji je bitisao do sada, je već na samrtničkoj
postelji. On je mnogo patio i treba svu našu sućut. On je bio uslovljavan
da živi u bijedi, u patnji, u samoodricanju. Njemu su obećavali: sva
obećanja su se odnosila na zagrobni život, ali samo ako bude za života
patio, što bude više sebe mučio, što bude veći mazohista, što bude više
uništavao vlastito dostojanstvo - to će biti više nagrađen.
To je bio veoma pogodan koncept za uložene interese jer je od
čovjeka koji je spreman da pati veoma lako načiniti slugu. Čovjek koji

27
je spreman da se žrtvuje danas za neko nepoznato sjutra je već
unaprijed izrazio svoj pristanak da bude obrobljen. Budućnost tako
postaje njegovo ropstvo. Hiljadama godina je čovjek samo živio u nadi,
u zamislima, snovima, utopijama, ali nikako u stvarnosti. No, nema
drugog života do ovog sadašnjeg, do ovog koji sada živimo.
Novi čovjek je bunt, revolt, revolucija protiv svih uslovljavanja
koja ga mogu obrobiti, spriječiti, iskoristiti, a sve to u ime nade za
izmišljenim rajem. Svi prošli pristupi životu bili su začuđujuće složni u
jednoj stvari: da je čovjek žrtvena životinja pred nogama izmišljenog
Boga.
Bila su vremena kada je čovjek bio živ žrtvovan, masakriran
ispred kamenih statua. Mada se danas niko ne bi usudio da učini takvu
stvar, psihološki se stvar još nije promijenila. Čovjek je i dalje žrtvovan
bilo u ime kapitalizma ili komunizma, u ime neke arijevske rase, u ime
islama, u ime hrišćanstva, hinduizma. Umjesto kamenih bogova danas
postoje zvučni nazivi, beznačajni, ali je čovjek pristao da živi tako iz
prostog razloga jer je kao dijete rođen u masi koja je unaprijed
kondicionirana. Učitelji su uslovljavani, roditelji su uslovljavani,
susjedi su uslovljavani i zato je malo dijete skoro bespomoćno - ono ne
može ni pojmiti bilo koju drugu alternativu sem da bude dio te mase.
Prošli čovjek je bio masa, šraf na točku: stari čovjek nije imao
individualnost. Oni koji su ulagali interese u čovjeka trudili su se da
unište samopoštovanje i dostojanstvo, radost i zahvalnost da si ljudsko
biće, da si najviša kreacija u dugom putu evolucije - da si stožer slave.
Takve ideje su bile opasne. Ako bi čovjek imao
samopoštovanja, dostojanstva ljudskog bića, vi ga ne biste mogli uniziti
kao roba, ne biste mu mogli uništiti dušu i proizvesti od njega robota.
Sve do sada čovjek je samo tobože živio - njegov život je, međutim, bio
samo pretpostavka.
Novi čovjek je revolt protiv čitave prošlosti. To je deklaracija da
mi želimo da stvorimo novi način života, nove vrijednosti života. To je
znak da smo dospjeli do novih ciljeva - daleke zvijezde su na našem
vidiku. I mi nećemo dopustiti nikome da nas žrtvuje u ime nekog
lijepog naziva. Mi želimo da živimo naše živote, ne prema nekim
idealima već prema svojim težnjama, prema svojim strastvenim

28
intuicijama. Mi želimo da živimo od trenutka do trenutka. Nas neće
niko zavaravati da živimo za neko "sjutra" i obećanja za budućnost.
Novi čovjek sadrži svu budućnost čovječanstva. Stari čovjek
treba da umre: on je već spremio svoj grob - on na to čeka svaki
trenutak, sve više i više. Što mislite da radi Ronald Regan? On kopa
grob za čovječanstvo, i to što je moguće dublji. Ti ljudi izgleda kao da
se plaše i mrtvih - pa ako grob nije dovoljno dubok mogli bi se mrtvi
vratiti,.. da se mogu vratiti u život.
Nuklearno oružje i sve druge destruktivne sprave su spremne za
sveopšte samoubistvo. Stari čovjek je odlučio da umre. Sada je na
inteligenciji svijeta da se odijele od takvog čovjeka prije no što on uništi
i tebe, takođe. Treba se odijeliti od starih tradicija, starih religija, starih
nacija, starih ideologija.
Po prvi puta sada staro i nije više zlatno. Staro je samo
utemeljenje jedne ružne prošlosti. Sada je velika odgovornost za nove
generacije, za mlade ljude da odbace prošlost. U prošlosti su religije
običavale da se odreknu svijeta. No, ja vas učim da volite svijet kako bi
on mogao opstati, a da se odreknete sasvim prošlosti i oslobodite njenog
kontinuiteta.
Novi čovjek nije za unapređenje starog: on nije za kontinuitet
fenomena, za poboljšanje. Novi čovjek je deklaracija smrti starog i
rođenje potpuno osvježenog čovjeka - neuslovljenoga; bez nacija, bez
religija, bez ikakve diskriminacije između muškarca i žene, crnih i
bijelih, Istoka i Zapada, Sjevera i Juga. Novi čovjek je manifest
ujedinjenog čovječanstva. To je najveća revolucija u svijetu ikad
viđena.
Ti si možda čuo za čudo koje je proizveo Mojsije dijeleći more
na dva dijela. To čudo nije ništa. Ja želim da podijelim čovječanstvo:
čitavi okean čovječanstva se dijeli u dva dijela - staro i novo. Novo će
voljeti ovaj život, ovaj svijet. Novo će učiniti umjetnost življenja,
ljubavi i umiranja. Novo neće interesovati raj ni pakao, grijeh ni vrline.
Novi čovjek će željeti samo da ostvari radosti života, životna
zadovoljstva - više cvijeća, ljepote, humanosti, milosti. A mi imamo
kapaciteta i mogućnosti da načinimo od ove planete raj i učinimo ovaj
sadašnji trenutak najveću ekstazu života.

29
 Dopustite da staro zamre. Dopustite da to bude staro vođeno
ljudima nalik Ronald Reganu. Neka slijepci prate slijepca. Ali ne oni
koji imaju mlad duh - a kada kažem "mlad duh" u to uključujem i one
koji su po godinama stari, koji nijesu stari po duhu, a ne uvrštavam one
mlade koji su već starci po duhu. Duhovno mlad može biti novi čovjek.
Novi čovjek nije nada. Ti si već ispunjen time. Moj rad je samo
da te učinim svjesnim da je novi čovjek već stigao. Moj rad je da ti
pomognem da ga prepoznaš i poštuješ... Novi čovjek nije neko ko treba
da dođe sa neke druge planete. Novi čovjek je u tebi i tvojoj svježini, u
tišini tvoga srca, u dubini tvoje meditacije, u tvom predivnom prostoru
ljubavi, u tvojoj pjesmi radosti, u tvojem plesu ekstaze, u tvojoj ljubavi
za ovu zemlju. Nijedna religija te ne uči da voliš ovu zemlju, a ova
zemlja je tvoja majka, ova drveća su tvoja braća, a ove zvijezde su tvoji
prijatelji.
Kada vidiš da se stari čovjek sve više kreće prema svom grobu
tada će biti lakše za tebe da se odrekneš njega i njegovog načina života,
njegovih crkava, sinagoga, hramova, njegovih bogova i njegovih svetih
spisa. Tvoja sveta spisa su tvoj cijeli život i niko ih ne može ispisati -
samo ti to možeš ispisati. Ti dolaziš na svijet sa jednom otvorenom i
praznom knjigom i do tebe je što ćeš sa njom da uradiš. Rođenje nije i
život: to je samo prednost koju si dobio da stvoriš život, da stvoriš tako
divan život, slavan i toliko voljen koliko možeš zamisliti, koliko možeš
usniti.
San i stvarnost novog čovjeka će biti jedno jer će njegovi snovi
biti utemeljeni u ovoj zemlji. Oni će donijeti cvijeće i voće. Oni neće
biti samo snovi, oni će načiniti svijet zemljom iz snova. Ostvari
odgovornost, čovjek se nije nikada ranije suočio sa većom
odgovornosti, odgovornost da se odrekne čitave prošlosti, da to ostrani
iz svog bića.
Budite ponovo Adam i Eva i dopustite da ova zemlja bude
Rajski vrt; a ovoga puta ćemo vidjeti ko će biti taj Bog koji će imati
petlje da istjera čovjeka odatle. To treba da bude naš vrt i ako Bog želi
da bude u tom našem vrtu, on će trebati da zakuca na naša vrata.
Zemlja može biti prekrasna, magična, čudotvorna - naše ruke
imaju taj dodir - samo to nijesmo probali nikada prije. Čovjeku nikada

30
nije bila data šansa da iskoristi sve svoje potencijale ka rastu, da se
rascvjetava, da donese ispoljenje, zadovoljenje, da prekrije svu zemlju
cvijećem, da ispuni čitavu zemlju mirisima. Po meni taj miris je
božanski.
Novi čovjek neće klanjati Bogu kao stvoritelju svijeta. Novi
čovjek će stvoriti Boga u obliku mirisa, ljepote, ljubavi, istine. Sve do
sada Bog je bio tvorac, a za novog čovjeka samo će čovjek biti tvorac, a
Bog će biti stvoren. Mi možemo stvoriti božansko - to je u našim
rukama. Zbog toga ja govorim da je novi čovjek najveća revolucija koja
se ikad dogodila na ovoj zemlji. I to se nikako ne može zaobići jer je
stari čovjek već objavio da je mrtav. Dopustimo mu da umre u miru.
Oni koji imaju buntovni duh će se jednostavno odijeliti od toga i oni će
biti spasioci, oni će stvoriti Noevu arku, oni će biti začetnici novog
svijeta. A pošto mi znamo stari svijet i njegovu nesreću, mi možemo
izbjeći svu tu bijedu, svu tu ljubomoru, sav taj bijes, sve ratove, sve te
rušilačke tendencije...
Mi možemo proći kroz potpuni preobražaj: možemo stvoriti
bezazlene ljude, voljene ljude, ljude koji dišu u slobodi, ljude koji
pomažu jedni drugima da budu slobodni. Mi možemo stvoriti izobilje
za sve, da budu dostojanstveni, da budu poštovani - ne u duhu nekih
ideala i vrijednosti već samo onakvi kakvi jesu.
Novi čovjek je na putu da bude istinski duh ove zemlje.

POŠTOVANJE PREMA ŽIVOTU

Obrazovanje koje je egzistiralo do sada uopšte nije istinsko

obrazovanje. Ono nije služilo čovječanstvu; naprotiv, ono je samo
služilo nečijim uloženim interesima. Zbog toga su se učitelji poštovali
od strane društva. Oni su služili vlastima. Oni su od djece stvarali samo
korisne robote, poistovjećivali su ih sa efikasnim mašinama. Tome je
služilo obrazovanje do sada. A s obzirom na takvo obrazovanje,

31
evolucija čovjeka je išla zaobilaznim putem, po cik-cak sistemu. No,
sve do sada, nije bilo drugog načina za to jer je postojala jedna bitna
stvar u prošlosti: spoznaja se razvijala tako sporo da je znanje izgledalo
vjekovima sasvim isto. Ali sada smo svjedoci eksplozije znanja. Stvari
se mijenjaju takvom brzinom da je čitav obrazovni sistem postao
prevaziđen, zaostao. Sve se to mora odbaciti i izumiti jedan sasvim novi
sistem obrazovanja.
Vi morate shvatiti što ja podrazumijevam pod "eksplozijom
znanja". Zamisli časovnik sa kazaljkom koja se okreće šezdeset minuta.
Šezdeset minuta predstavljaju tri hiljade godina ljudske istorije; ili
svaka minuta predstavlja pedeset godina; ili jedna sekunda, otprilike
jedna godina. Na toj skali izum novinarstva je predstavljen sa devet
minuta; prije tri minuta je izumljen telegraf, fotografski aparat i
lokomotiva; prije dva minuta, telefon, štamparija, pokretne slike,
automobil, avion i radio. Prije jedne minute je izumljena zvučna slika.
Televizija se pojavila prije deset sekundi, kompjuter prije pet, a
komunikacioni satelit prije jedne sekunde. Laser se ukazao tek prije
djelića sekunde. To je ono što neki ljudi nazivaju "Eksplozija znanja".
Promjene nijesu nova stvar; to što je novo u tome jesu samo procenti tih
promjena.
Sada smo svjedoci nevjerovatnih promjena tako da stari učitelji
ne mogu više biti od koristi u starom stilu; obrazovanje u starom duhu
više ne može poslužiti. Stari način je pomagao ljudima da pamte.
Obrazovanje koje je služilo do sada nije bilo obrazovanje koje je
razvijalo inteligenciju već samo način poboljšanja pamćenja, prisjećanja
nekih podataka. Stare generacije su prenosile sve to znanje na nove
generacije, a generacije mladih su morale to da pamte. Zato se mislilo
da je inteligentan onaj koji je mogao dobro da pamti. To nije bilo uvijek
nužno. Postojali su geniji čije pamćenje je bilo minorno. Albert
Ajnštajn nije uopšte imao dobro pamćenje. Bilo je ljudi koji su imali
izuzetno pamćenje ali njihova inteligencija nije bila razvijena.
Pamćenje je mehanička stvar tvog uma. Inteligencija predstavlja
svijest. Inteligencija je dio tvojeg duha, a pamćenje pripada tvom
mozgu. Pamćenje pripada tvom tijelu, inteligencija pripada tebi.
Inteligencija se sada treba podučavati jer su promjene tako munjevite da

32
pamćenje ne koristi mnogo. Nekada si upamptio nešto, a to je sada
prevaziđeno. To se upravo dogodilo i sa obrazovanjem: on je popustilo,
univerziteti su oslabili jer se i dalje drže prevaziđenih znanja, i dalje se
ponašaju na stari način. Oni su naučili trik; u prošle tri hiljade godina su
to radili i sada se ne mogu lako odvići toga. Ako sada djeci samo
pružamo stare informacije koje im ne pomažu da mogu živjeti u
budućnosti već unazađuju njihov razvoj, to je veoma opasno. Oni sada
trebaju inteligenciju da bi mogli opstati u životu brzih promjena.
Mi sada moramo ljude učiti inteligenciji tako da možemo djecu
osposobiti da žive sa novim svakodnevnim događanjima. Nemojte ih
opterećivati sa neki nebitnim stvarima koje neće imati upotrebu u
budućnosti. Stare generacije nas neće učiti onome što je već naučeno;
oni moraju da pomognu mladima da budu više inteligentniji kako bi
mogli da se spontano odnose prema novim okolnostima koje će doći.
Možda će vaša djeca živjeti na mjesecu; oni će imati jednu sasvim novu
atmosferu u kojoj će živjeti. Možda će vaša djeca živjeti na nebu jer je
zemlja postala previše naseljena. Oni će možda živjeti pod zemljom ili
pod morem. Niko ne zna kako će tvoja djeca htjeti da žive. Možda će
oni živjeti samo na tabletama, na vitaminskim pilulama... oni će živjeti
u jednom sasvim drugačijem svijetu. Zato uopšte nema smisla davati im
neka enciklopedijska znanja iz prošlosti. Mi ih moramo pripremiti da se
suoče sa jednom sasvim drugačijom stvarnošću. Mi ih moramo uputiti
da se odnose sa sviješću, sa meditativnošću. To obrazovanje će biti
istinsko. Ono tada neće služiti prošlosti i smrti; ono će služiti
budućnosti. Ono će biti u službi življenja.
Istinsko obrazovanje treba da uči stvarima koje nijedna druga
institucija ne može pružiti. Država, vlada i sve institucije društva samo
sprećavaju rast - zapamti to! Zašto oni to rade? Zato što svaki rast
podrazumijva izazov, iskušenja, a oni su nepokretni i ukorijenjeni, već
zbrinuti. A ko želi da bude nezbrinut? Oni koji su na vlasti ne žele da se
ništa novo događa jer bi to moglo poremetiti ravnotežu vlasti. Oni ne
žele da se ništa ne mijenja jer će novo dovesti nove ljude na vlast.
Svako novo znanje podrazumijeva i nove ljude. A stare generacije ne
žele da izgube svoju nadmoć, svoju dominaciju.
Jedan novinar je jednom upitao Ernesta Hemingveja:

33
 " Da li postoji i jedan bitni preduslov koji čini velikog pisca?"
Hemingvej je odgovorio: " Da, postoji. Ako neko želi biti veliki
pisac, on mora imati izgrađeni detektor za zaštitu od koještarija."
To je upravo moja ideja istinskog obrazovanja. Djeca se trebaju
tako vaspitavati, tako obučavati da uvijek mogu razotkriti besmislicu.
Jedna istinski inteligentna osoba je detektor besmislica. On uvijek može
znati, upravo onog trenutka kada to kaže, da li je to iole bitno ili je
sasvim besmisleno. Evolucija ljudske svijesti nije ništa do duga istorija
borbe protiv nametanja besmislica. Devedest i devet procenata njihovih
vjerovanja su samo laži. Devedeset i devet procenata njihovih
stanovišta su nehumani, protiv života su. Skoro sva njihova vjerovanja
su tako primitivna, varvarska, tako neuka da je zaista nevjerovatno kako
su ljudi povjerovali u sve to.
Istinsko obrazovanje će ti pomoći da odbaciš sve koještarije -
bilo koliko da su one stare, poštovane, opšteprihvaćene. To će te učiti
stvarnosti. To te neće učiti nikakvom praznovjerju već samo tome kako
da živiš sa radošću. Takvo obrazovanje će te učiti da afirmišeš život.
Ono će te učiti da poštuješ život i ništa drugo, učiće te kako da budeš
duboko u ljubavi sa egzistencijom. To obrazovanje neće biti samo umne
prirode već i nešto od srca. Ono će ti pomoći da se lišiš i uma, takođe;
da dospiješ do stanja ne-uma. To su dimenzije koje nedostaju ovom
obrazovanju. Postojeće obrazovanje te samo obučava kako da dospiješ
u tjesniji kontakt sa mentalnim konceptima, kako da se izgubiš u
mislima. Um je nešto dobro, korisno, ali to nije tvoja cjelovitost. Tu
postoji i srce koje je zaista mnogo bitnije od uma - jer ti um može
pružiti bolje uslove, može stvoriti bolje tehnologije, napraviti bolje
mašine, izgraditi bolje puteve, bolje kuće, ali te ne može učiniti boljim
čovjekom. To te ne može ispuniti ljubavlju, ne može ti pokazati kako se
voli, kako se dobija više poezije, više ljupkosti. To ti ne može dati
radost življenja, slavlje. Takav život ti ne može pomoći da budeš
pjesma i ples.
Istinsko obrazovanje će ti pokazati puteve ljubavi. Ono će te
naučiti i pristupu transcendentalnom, takođe. Um je za nauku; srce je za
umjetnost, poeziju, muziku; a transcendentalno je za religioznost,
spiritualnost. Sve dok obrazovanje ne bude u službi svih tih stvari, to

34
neće biti stvarno obrazovanje. Takav edukacioni sistem još nije
postignut. Prvi zraci toga su već dospjeli. Novi čovjek treba da stigne
svaki dan, a mi smo ti koji mu moramo pripremiti mjesto na zemlji - sa
tim novim čovjekom doći će novo čovječanstvo i novi svijet. Ne postoji
druge mogućnosti do obrazovanje koje će primiti tog novog čovjeka,
koje će pripremiti pogodno tlo za njega. Ako mi ne možemo pripremiti
tlo za njega, mi smo osuđeni na ukletost.
Novo obrazovanje, istinsko obrazovanje te neće učiti samo
matematici, istoriji, geografiji, nauci; ono će te takođe i učiti pravom
moralu: osjećajnosti da doživiš ljepotu, Boga, jer Bog samo dolazi kao
ljepota. U cvijetu ruže ili lotosa, u izlasku sunca ili zalasku, u
zvijezdama, u pjesmi ptica u ranom jutru, ili u kapima rose, u letu
ptice,... Istinsko obrazovanje će te dovesti sve bliže prirodi jer što se
budeš više približio prirodi, to ćeš biti bliži i Bogu. Istinsko
obrazovanje će takođe biti i istinska religija.
Nauka je najniži nivo svjesnosti; umjetnost je nešto viša od nje;
a religija je najviši nivo svijesti. Religija je philosophia perennis -
vječna filozofija.

SAMO-OSTVARENJE

Kao prvo, valja shvatiti što se misli pod pojmom "samo-

ostvarenje". A.H. Maslov je koristio taj pojam- "samo-ostvarenje" (self-
actualization). Čovjek je rođen kao potencijal. On se nije odmah
ostvario - samo je jedna mogućnost za to. Čovjek se rodio kao pogodna
mogućnost, ali ne i kao unaprijed ostvaren čin. On može postati nešto.
On može dostići ostvarenje svojih mogućnosti, ali i ne mora. Ta
pogodna prilika može biti iskorišćena - priroda te na to neće siliti. Ti si
u tome slobodan. Ti možeš odabrati da budeš ostvaren; ali i ne moraš
ništa preduzeti na tom polju. Čovjek je rođen tek kao sjeme. Zato,
nijedna osoba nije rođena unaprijed ispunjena - rođeni smo samo sa
mogućnošću za ispunjenje.
Ako je to tako, a tako jeste, onda nam samo-ostvarenje dolazi
kao osnovna potreba. Dok ne ostvarimo svoju potrebu, dok se ne

35
ispunimo, dok ne postanemo ono što treba da budemo, ili što mislimo
da treba da budemo, dok vaša žudnja ne bude ispunjena, dok se potpuno
ne ostvarite, dok vaše sjeme ne postane rascvjetano stablo, vi ćete
stalno imati dojam da vam nešto nedostaje. A svi tako osjećaju, SVI
osjećaju da im nešto fali. To osjećanje proističe iz toga što još nijeste
sasvim ostvareni.
To ne znači da vi nijeste postigli bogatstvo ili položaj u društvu,
da vam nedostaje ugled ili moć. Čak i kada dobijete ono što ste tražili -
bogatstvo, vlast, moć, ugled - vi ćete i dalje osjećati taj stalni dojam da
vam nešto nedostaje, jer to osjećanje "nešto mi fali" nije povezano sa
nečim spolja. To je u vezi sa vašim unutarnjim rastom. Dok se ne
ispunite, dok ne dospijete do realizacije, do vlastitog procvata, dok ne
dospijete do jednog unutarnjeg zadovoljenja u kojem ćete osjećati da je
to ono što ste htjeli da budete, osjećanje nedostatka će se i dalje
ispoljavati. A vi nikako ne možete uništiti to osjećanje. Taj osjećaj se ne
može ničim poništiti. Zato samo-ostvarenje znači dospijeće osobe do
onoga što je trebala da bude. Ona je rođena kao sjeme, a sada je to
sjeme procvjetalo. Ona je dospjela do potpunog razvoja, dospjela je do
unutarnjeg rasta, do kraja unutarnjeg puta. Onog trenutka kada osjetite
da su svi vaši potencijali stavljeni u djejstvo, vi ćete tada osjetiti
vrhunac života, vrhunac ljubavi i same egzistencije.
Abraham Maslov je koristio pojam "samo-ostvarenje". On je
takođe koristio i pojam: "vrhunac iskustva". Kada bi osoba dospjela do
sebe, ona je dospjela do vrhunca - do vrhunca blaženstva. Posle toga
nema nikakvog upinjanja za nečim drugim. Ta osoba je sasvim
zadovoljna sa samim sobom. Sada joj više ništa ne fali: ne postoji više
želje, zahtjeva, kolebanja. Bilo što da je ona, sasvim je zadovoljna sa
time. Samo-ostvarenje postaje vrhunac iskustva, i samo takva osoba,
koja je dostigla samo-ostvarenje, može se vinuti do vrhunca iskustva.
Tada je sve vrhunac iskustva za njega: bilo što da radi ili ne radi, bilo
samo da bitiše; samo bitisanje je blaženstvo za njega. Tada blaženstvo
nije uslovljeno i povezano sa nečim spolja. To je samo uzgredni rezultat
vašeg unutarnjeg rasta.
Buda je samo-ostvarena osoba: zato mi i slikamo Budu,
Mahavira i druge njima slične - zbog toga pravimo skulpture, biste i

36
ikone sa njihovim likovima - kako sjede na potpuno rascvjetanom
lotosu. To prikazanje rascvjetanog lotosa je vrhunac unutarnjeg
procvata. On je cvetao unutar sebe i potpuno se rascvjetao. To unutarnje
cvjetanje daje sjaj, stalno isijavanje blaženstva iz njih. I svi oni koji su
došli blizu njih, koji se približe i njihovoj sjenci, osjetiće tišinu oko
njih.
Zabilježena je jedna interesantna priča o Mahaviru. To je mit, ali
mitovi mogu biti predivni i mogu kazati mnogo, što se inače ne bi
drugačije moglo reći. Bilo je rečeno, kada bi Mahavir negdje došao,
svugdje oko njega, na nekoliko kilometara oko njega, bi se svi cvjetovi
rascvjetali. Čak iako tome nije bilo vrijeme, cvijeće bi procvjetalo. To
je samo jedno poetsko izražavanje, ali, zaista, iako neko još nije samo-
ostvaren, ako bi ikako došao u dodir sa Mahavirom, njegovo
rascvjetavanje bi postalo zarazno tako da bi ta osoba osjetila kako se i
sama rascvjetava. Čak iako to ne bi bilo pravo vrijeme za tu osobu, iako
ona ne bi za to bila spremna, ona bi primila taj njegov sjaj. Ta osoba bi
osjetila određeni eho. Kada bi Mahavir došao blizu nekoga, ta osoba bi
osjetila neki eho unutar sebe, i tako bi dobila bljesak onoga što bi
trebala da postane. Zato je samo-ostvarenje osnovna potreba svakog
pojedinačno. A kada kažem "osnovna" mislim: ako su sve tvoje potrebe
ispunjene, sve sem samo-ostvarenja, sem samo-realizacije, ti ćeš se
osjećati neispunjenim. Isto tako, ako se samo-ostvarenje dogodilo a
ništa se nije ispunilo, ti ćeš se i tada osjećati potpuno duboko ispunjen.
Zbog toga je Buda mogao biti prosjak iako je bio plemić.
Posle prosvjetljenja Buda je stigao u grad Kaši. Kralj Kašija ga
je dočekao i upitao: "Ne vidim ništa posebno na tebi. Ti si samo jedan
prosjak, ali ipak sam osjetio poniznost kada si došao. Ti nemaš ništa, ali
način na koji hodaš, način na koji me gledaš, kako se smiješ, čini te
kraljem čitavog svijeta. Gdje se nalazi tajna tvoje moći? Ti izgledaš kao
kralj. I zaista, nijedan kralj ti nije sličan - kao da ti čitavi svijet pripada.
Ti si zaista kralj, ali gdje je tvoja moć, gdje se nalazi izvor tvoje snage?"
Na to mu je Buda odgovorio: "To je u meni. Moja moć, moja
snaga, izvor moje sile, sve što osjećaš oko mene je u meni. Ja ne
posjedujem ništa izuzev sebe. Ali i to mi je sasvim dovoljno. Ja sam
ispunjen; sada više ništa ne trebam i ništa ne želim: postao sam

37
beželjan." I stvarno, samo-ostvarena osoba je beželjna. Zapamti: obično
mi mislimo ako postanemo beželjni da ćemo spoznati sebe. Istina je
sasvim drugačija. Ako spoznate sebe, postaćete beželjni. A tantrino
isticanje nije ka beželjnosti već na tome da postanete samo-ostvareni.
Tada će to pratiti unutarnje stanje duha lišeno težnje za željama.
"Žudnja" znači da nijesi ispunjen. Tebi još nešto nedostaje, i zato ti juriš
za tim. Ti ideš od jedne želje ka drugoj u traganju za svojim
ispunjenjem. To traganje nikako ne prestaje jer je jedna želja samo
zamijenjena drugom. Zapravo, jedna želja povlači za sobom deset novih
želja. Ako kreneš da tragaš za stanjem duha bez želja, a pri tome služiš
željama, nikada tamo nećeš tako stići. Ali ako pokušaš nešto drugo -
metode samo-ostvarivanja, metode za realizovanje tvoje unutarnje
mogućnosti, ako pokušaš da ih ostvariš - onda ćeš biti bliže svom
ostvarenju a dalje od želja. Želje su tu samo zbog toga što si prazan.
Kada nijesi prazan, želje tada nestaju.
Što da se radi sa samo-ostvarenjem? Dvije stvari se prvo moraju
shvatiti. Jedna: samo-ostvarenje ne znači da ćeš postati ostvaren ako
budeš veliki pjesnik, veliki slikar ili veliki muzičar. Naravno, jedan dio
tebe će se tako ostvariti i to će ti donijeti zadovoljenje. Ako imaš
mogućnosti da budeš dobar muzičar, i ako to ostvariš i postaneš dobar
muzičar, jedan dio tebe će biti ispunjen - ali to ne znači potpuno
ispunjenje. Ostatak tvojeg bića će ostati neispunjen. Ti ćeš tako biti
uskraćen. Jedan dio tebe će se razvijati, a drugi će ti stojati kao kamen o
vratu.
Jedan cjeloviti čovjek je usredišten. Bilo što da on radi, on je
uvijek u središtu. Ako njegov um funkcioniše, on razmišlja.
Razmišljanje se odvija u glavi, ali on ostaje usredišten u svom centru, u
središtu pupka. Taj centar se nikada ne gubi. On koristi svoju glavu, ali
on nikada ne djeluje iz glave. On koristi svoje srce, ali se nikada ne
pomjera za srcem, nikada svoj centar ne prenosi u srce. Sve to on koristi
kao instrument, ali ostaje usredišten.
Drugo, on je uravnotežen. Naravno, kada je neko usredišten, on
je i uravnotežen. Njegov život je duboko u ravnoteži. On nikada nije
jednosmjeran, on se nikada ne povodi za jednim ekstremom. On uvijek
ostaje u sredini. Buda je to nazvao srednji put. On uvijek ostaje u

38
sredini. Čovjek koji nije usredišten, uvijek će se kretati ka ekstremima.
Ako jede, on jede previše; ili ako gladuje, on u tome pretjeruje; pravilna
ishrana je nemoguća za njega. Gladovanje je lako, pretrpavanje hranom
je uzbudljivo. On može biti u svijetu, učestvovati, djelovati po
njegovim normama, ili će se sasvim odreći od toga svijeta i povući
negdje u osamu - ali on nikako ne može uspostaviti određenu ravnotežu.
On ne može nikako ostati u sredini, jer ako ti nijesi centriran, ti i ne
znaš što je to "sredina". Ona osoba koja je usredsređena, ona je uvijek u
sredini, nikada nije ekstremna. Buda je rekao da je njegovo uzimanje
hrane ispravno, umjereno: ono nije ni gladovanje ni žderanje. Njegovo
djelanje je ispravno: on nikada ne radi previše i nikada premalo. Bilo
što da preduzima, to je uvijek u ravnoteži.
Prva stvar: samo-ostvarena osoba će biti usredištena; druga
stvar: biće uravnotežena. Treće, ako se ove dvije stvari dogode -
usredištenje i uravnoteženje - mnoge stvari će to slijediti. On će tada
uvijek biti opušten. Bilo koja situacija da se nametne, njegova
opuštenost neće biti izgubljena. Onaj koji je u svom središtu, uvijek je
opušten. Čak iako bi smrt došla, on bi bio miran i opušten. On bi
prihvatio smrt kao što drugi primaju bilo kog gosta. Ako bi bijeda došla,
on bi i nju prihvatio. Bilo što da se dogodi, ništa njega ne može izbaciti
iz njegovog centra. A ta opuštenost je, takođe, rezultat usredištenosti.
Za jednog takvog čovjeka, ništa ne može biti trivijalno, i ništa
tako veliko. Sve za njega postaje sveto, divno, prefinjeno - baš sve! Bilo
što da preduzme, bilo čega da se prihvati, sve to ima najveću vrijednost,
krajnju preokupiranost. Ništa nije trivijalno. On nikada neće reći da je
nešto beznačajno, a da je nešto veliko. I zaista, ništa nije tako veliko,
značajno; i ništa nije beznačajno, nebitno, zanemarljivo. Običan dodir
čovjeka je značajan. Jedna samo-ostvarena osoba, uravnotežena,
usredsređena osoba, može sve promijeniti. Jedan njegov dodir čini sve
velikim.

39
 UMJETNOST SLOBODE
Sloboda od nečega je obična, svjetovna. Čovjek je uvijek
pokušavao da se oslobodi od nekih stvari. To nije kreativno. To je
negativan aspekt slobode.
Sloboda za nešto je kreativnost. Vi imate određenu viziju koju
želite da materijalizujete i želite slobodu za to. Sloboda od nečega je
uvijek iz prošlosti, a sloboda za nešto je uvijek za budućnost. Sloboda
za nešto je duhovna dimenzija jer se krećete ka nečemu nepoznatom, a
možda jednoga dana i ka nespoznatljivom. To će vam dati krila.
Sloboda od nečega, najviše, može vam skinuti lisice sa ruku. To
nije i neizostavno korisno – a cijela istorija je dokaz za to. Ljudi nikada
ne razmišljaju o drugoj slobodi koju ja naglašavam. Oni uvijek misle na
prvu – jer nemaju snage da vide drugu. Prva je vidljiva: lanci na
njihovim nogama, lisice na njihovim rukama. Oni žele da se oslobode
toga, ali što potom? Što namjeravate da radite sa svojim rukama? Vi se
potom možete i pokajati što ste tražili slobodu od toga.
Vi to možete vidjeti svugdje u svijetu: neke zemlje su se
oslobodile od Britanaca, od Španaca, od Portugalaca – ali njihova
situacije ja daleko lošija od one kada su bili robovi. Makar su bili
naviknuti na svoje ropstvo, odbacili su ambicije, prihvatili su svoj udes
kao svoju sudbinu. Sloboda od ropstva jednopstavno stvara haos.
Čitava moja porodica je bila uključena u borbi za oslobođenje
od Britanaca. Svi oni su bili u zatvoru. Njihovo školovanje je bilo
prekinuto. Niko od njih nije mogao upisati univerzitet jer prije nego su
položili ispit bili su uhvaćeni – neko je bio tri godine u zatvoru, neko
četiri godine. Potom je bilo prekasno da se ponovo počne sa
univerzitetom, a oni su bili dobronamjerni revolucionari. U zatvoru su
se povezali sa svim liderima revolucije; zatim su sav svoj život posvetili
revoluciji.
Ja sam bio veoma mlad ali sam obično raspravljao sa mojim
ocem, sa mojim ujakom: „Ja razumijem da je ropstvo ružno. To vas
dehumanizuje, ponižava. To vam unižava dostojanstvo bića, ljudskog
bića. Treba se boriti protiv toga. Ali moje pitanje je što ćete raditi kada
budete slobodni? Oslobođenje od nečega je jasno, i ja nijesam protiv

40
toga. To što ja želim da znam i da jasno shvatim je što ćete da radite sa
svojom slobodom. Vi znate kako se živi u ropstvu. Da li znate kako da
živite u slobodi? Vi znate određene načine kako da se održite u ropstvu;
inače biste bili uništeni, ubijeni, likvidirani. Da li znate da bi u slobodi
bila vaša odgovornost da održite red? Niko ne bi smio ubijati, i niko
drugi ne bi bio odgovoran za vas – vi ćete biti odgovorni. Da li ste pitali
vaše vođe čemu ta sloboda?“
Ja nijesam nikada dobio odgovor. Oni su rekli: „Sada smo
sasvim uključeni u oslobođenje od ropstva; mi ćemo kasnije brinuti o
slobodi.“
Ja im rekoh: „To nije naučan pristup. Ako rušite staru kuću, ako
ste dovoljno inteligentni, vi ćete makar napraviti plan za novu kuću.
Zato je bolje da prvo pripremite temelje nove kuće prije nego što srušite
staru. Inače ćete biti bez kuće i patićete – jer je bolje da budete i u staroj
kući nego da budete bez kuće.“
Velike vođe indijske revolucije su običavali da borave kod moje
porodice – i tu je bilo mjesto mog stalnog raspravljanja sa njima. Ja
nikada nijesam našao nijednog vođu indijske revolucije koji bi imao
odgovor na pitanje što će oni uraditi sa slobodom.
Sloboda je došla. Hindusi i muslimani su se ubijali, bilo je na
milione žrtava. Oni su bili spriječavani od strane britanskih snaga da se
ne ubijaju; te snage su se povukle, i potom su nastali stalni neredi u
čitavoj Indiji. Svačiji život je bio u opasnosti. Čitavi gradovi su gorjeli,
čitavi vozovi su gorjeli a ljudima nije dopuštano da izađu iz vozova.
Ja rekoh: „To je čudno. To se nije događalo u ropstvu, a događa
se u slobodi – a razlog je u tome što vi nijeste pripremljeni za slobodu.“
Zemlja je bila podijeljena na dva dijela – oni nikada o tome
nijesu razmišljali. U cijeloj zemlji je bio haos. Ljudi koji su došli na
vlast su imali određenu sposobnost, a ta sposobnost je bila da pale
mostove, da pale zatvore, da ubijaju ljude koji su obrobili zemlju. Ta
sposobnost nije imala ništa sa izgradnjom nove zemlje. Ali postojali su
vođe revolucije; naravno, oni su došli na vlast. Oni su se borili, oni su
pobijedili, i vlast je došla u njihove ruke. Ona je bila u lošim rukama.
Nijednom revolucionaru ne treba dati vlast – jer on zna kako da
sabotira, on zna kako da uništava, ali on ne zna kako da stvara. On treba

41
da bude poštovan, nagrađen sa zlatnom medaljom, ali mu ne treba dati
moć. Vi treba da nađete ljude koji mogu biti kreativni – ali to bi bili
ljudi koji nijesu učestvovali u revoluciji.
To je veoma delikatna stvar jer su kreativni ljudi zainteresovani
za njihovo stvaralaštvom, njih nije briga ko upravlja. Neko mora
upravljati – bilo da su to Britanci ili Indijci, to njih nije briga. Oni su
zainteresovani da svoju energiju preliju u svoj stvaralački rad; zato oni
nijesu u revolucionarnom rangu. Stoga im revolucionari neće dozvoliti
da imaju moć. Zapravo, oni su otpadnici. To su ljudi koji nikada nijesu
učestvovali u revoluciji, i vi želite da im date moć?
Sve revolucije u svijetu su sve do sada propadale iz prostog
razloga jer ljudi koji su stvorili revoluciji su imali jednu vrstu
sposobnosti, a ljudi koji mogu izgraditi zemlju, stvoriti novu zemlju,
stvoriti odgovornost kod ljudi su mnogo drugačiji. Oni ne učestvuju u
razaranju, ubijanju. Oni ne mogu ni dospjeti do vlasti. Vlast ide u ruke
onih koji su se borili. Zato, prirodno, svaka revolucija u suštini propada.
Ovo što ja govorim se mora jasno shvatiti. Postoje dva dijela
revolucije, od i za, i zato treba da bude dvije vrste revolucionara: oni
koji su prvi – od – i oni koji rade za drugi dio kada se rad prvih završi –
za. Ali to je teško sprovesti. Ko će to sprovesti? Svi su puni žudnje za
vlašću. Kada su revolucionari pobjednici, vlast je njihova; oni je ne
mogu dati nikome. I zemlja će biti u haosu. Ona će u svim dimenzijama
svakodnevno padati sve niže i niže. Zbog toga vas ne učim
revolucionarnošću; ja vas učim buntovništvu. Revolucija je od masa;
buntovništvo je od individue.
U buntovništvu se individua mijenja. Ona ne brine o strukturi
moći. Ona jednostavno nastoji da mijenja svoje biće, porađa novog
čovjeka u sebi. U buntovništvu mogu učestvovati obije vrste
revolucionara jer mnogo toga treba uništiti, i mnogo toga treba izgraditi.
Stvari treba porušiti da bi se mogle izgraditi, zato postoji poziv za
oboje: za one koji su zainteresovani za rušilaštvo, i za one koji su
zainteresovani za stvaralaštvo. To nije fenomen mase. To je vaša
vlastita individualnost.
Ako milioni ljudi prođu kroz buntovništvo tada će vlast zemalja,
tada će nacije biti u rukama tih ljudi... buntovnika. Samo u buntovništvu

42
revolucija može uspjeti. Pošto revolucija ima rascijepljenu ličnost,
buntovništvo je ujedinjeno, jedno. I zapamtite ovo: u buntovništvu
rušilaštvo i stvaralaštvo idu zajedno ruku pod ruku, podržavaju jedno
drugo. Oni nijesu odvojeni procesi. Kada ih jednom odvojite – kao što
je u revoluciji – vi ćete ponoviti istu staru priču. U revoluciji bivate
podijeljeni: ili od nečega ili za nešto. Vi ne možete imati sve zajedno jer
oni trebaju drugačije sposobnosti. Ali u buntovništvu se oba kvaliteta
kombinuju zajedno.
Kada vajar radi neku skulpturu, on radi obadvije stvari: on lomi
kamen – uništava ga kao takvog – ali dok uništava taj kamen, on stvara
predivni kip koji nije bio tu prije. Uništavanje i stvaranje idu zajedno,
oni nijesu odvojeni.
Buntovništvo je cjelovito, dok je revolucija pola-pola, a to je
opasnost u revoluciji. Ime je predivno ali je vjekovima bila povezana sa
podijeljenim umom. A ja sam protiv svake vrste rascjepa jer vas to vodi
šizofreniji.
Ako mnogo ljudi prođe kroz ovo buntovništvo – koje nije protiv
nikoga, ono je samo protiv vaše uslovljenosti – i donese novog čovjeka
unutar sebe... problem nije težak. Revolucija bi se tako prevazišla.
„Buntovništvo“ je riječ za budućnost.

REFORMA, REVOLUCIJA I BUNTOVNIŠTVO

Čovjekova evolucija je prošla kroz tri razdoblja: reformu,
revoluciju i buntovništvo. Reforma je najpovršnija: ona dotiče samo
površinu, ona nikada ne ide dublje od površine. Ona ne mijenja ništa
sem odjeću kod ljudi; ona mijenja samo čovjekove propise. Ona
ljudima daje pravila, ponašanje – neku vrstu civilizovanosti – bez da
išta bitno mijenja u njihovom biću. To šminka ljude, to dotjeruje ljude,
a ipak duboko u sebi čovjek ostaje isti. To je obmana. To je bajka. To
vam daje uglednost, i od svakoga stvara licemjera. To daje dobro
ponašanje, ali to je protiv unutrašnje suštine. Unutrašnja suština se čak
nije ni shvatila. Ali u društvu to stvara uglađenost.

43
 Reforma djeluje kao mazivo. To održava postojeće stanje, ona
pomaže da stvari ostanu iste – što izgleda paradoksalno jer reformator
tvrdi da mijenja društvo; ali, zapravo, sve što on radi je da farba staro
društvo u druge boje. A staro društvo može mnogo lakše bitisati sa
novim bojama nego što je to moglo sa starim bojama. Staro se
ukorijenilo. Reforma je neka vrsta renoviranja, preuređenja. Kuća
propada, zidovi su loši, temelj se trese, a vi stavljate nove stubove. Tako
možete malo duže sačuvati kuću od propadanja. Reforma je u službi
status quo: to služi prošlosti a ne budućnosti.
Drugo razdoblje je revolucija; ona ide malo dublje. Reforma
samo mijenja ideje, ona čak ne mijenja ni politiku. Revolucija se kreće i
dotiče strukturu ali samo spolja, ne i iznutra.
Čovjek ima dvije strukture, čovjek živi na dva nivoa. Jedan je
fizički, a drugi duhovni nivo. Revolucija ide samo do fizičke strukture –
do ekonomije, do politike – sve to pripada fizičkom nivou. Ona ide
dublje od reforme, ona ruši mnoge stare stvari, ona stvara mnoge nove
stvari, ali biće, najdublje čovjekovo biće i dalje ostaje nepromijenjeno.
Ona stvara moral, ona stvara karakter. Reforma stvara ponašanje,
pravila, civilizovanost: formalno čovjekovo ponašanje se promijenilo.
Revolucija mijenja čovjekovu spoljašnju građu – zaista mijenja; ona
donosi novu strukturu ali unutrašnji plan ostaje isti, svijest nije
dotaknuta. To stvara raskol.
Prvo, reforma stvara licemjerje. Drugo, revolucija stvara
šizofreniju, ona čini da čovjek ne može da premosti stvarnost. Čovjek
počinje da živi u dva bića, most je srušen. Zbog toga revolucionari
odbacuju dušu. Marks i Engels, Lenjin, Staljin i Mao – oni odbacuju
dušu. Oni i treba da je odbace, oni je ne mogu prihvatiti; jer ako bi je
prihvatili, njihova čitava revolucija će izgledati površna, tada njihova
revolucija neće biti potpuna.
Reformator ne odbacuje dušu, zapamtite: on je prihata jer to
njemu ne stvara problem – on nikada ne dospijeva do te tačke. To
mjesto nije problem. Gandi je prihvatio dušu, Manu prihvata dušu – oni
su reformatori. Oni nikada ničemu ne kažu ne, oni su ljudi koji govore
da: oni su učtivi ljudi. Sve dok ne bude sasvim nužno, oni neće odbaciti

44
ništa, oni će prihvatati. Ali revolucionari odbacuju dušu. Oni treba da je
odbace jer bi inače njihova revolucija izgledala djelimična.
Treća faza je buntovništvo. Buntovništvo dolazi iz najdublje
suštine: ono mijenja svijest – ono je radikalno; ono preobražava – to je
alhemija. Ona vam daje novo biće – ne samo novo tijelo, ne samo novu
odjeću već i novo biće. Novi čovjek se rađa.
U istoriji svijesti postoje tri vrste mislilaca: reformator,
revolucionar i buntovnik. Manu, Mojsije i Gandi – to su reformatori,
najpovršniji. Jovan Krstitelj, Marks, Frojd – oni su revolucionari. Isus,
Buda, Krišnamurti su buntovnici. Da biste razumjeli buntovništvo treba
razumjeti srce religije. Religija je buntovništvo. Religija je potpuna
promjena. Religija je prekid sa prošlošću, početak novog, odbacivanje
starog – u potpunosti. Ništa ne treba nastavljati jer ako bi se nešto
nastavilo, to bi održalo staro u životu.
Reforma samo prebojadiše. Revolucija ruši staru spoljašnju
strukturu ali unutrašnja struktura ostaje ista. U Sovjetskoj Rusiji ili u
Kini je unutrašnjost čovjeka ista, tu nema razlike, čak nimalo. Isti um –
ista pohlepa, ambicije, egoističan um, isti um koji se može naći u
Americi ili u kapitalističkim zemljama – nema promjene uma. Ali
spoljnja struktura društva se promijenila. I spoljašnja struktura zakona,
države, ekonomije, politike – to se izmijenilo. Kada se moć politike
ukloni, kada se moć vlasti ukloni, čovjek će se ponovo vratiti svojim
starim navikama. Rusko društvo se može održati samo silom, ono ne
može postati demokratsko jer da biste dopustili ljudima da budu
nezavisni morate ima dopustiti da ponovo unesu svoje unutarnje biće u
svoje živote. To je tako. Oni su bili spriječavani, oni su bili
zabranjivani; oni tako ne mogu živjeti. Oni treba da žive kako im vlast
nalaže, ne mogu da žive u skladu sa svojim bićem.
Zato je komunizam u suštini diktatorstvo. Ono će ostati
diktatorsko jer postoji strah ako se čovjeku da sloboda, usljed njegove
svijesti – pohlepa, ambicija, i sve što je bilo uvijek prisutno u njemu –
sve će to ponovo početi da djeluje. Ljudi će postati bogati, siromašni,
moćni, nemoćni. Ljudi će početi da izrabljuju jedni druge, ljudi će
početi da se bore za svoje ambicije. Oni koji su moćni u Rusiji, oni i
dalje rade isto. Hruščov se hvali svojim automobilima jer ih ima

45
mnogo. Niko drugi ih ne može imati, ali ih svi žele. To je samo prisila,
nije stvarna revolucija.
Reforma ne zahtijeva mnogo od vas. Ona kaže: samo napravite
lijepu svoju glavnu kapiju, neka cijela kuća bude ružna. Vi živite u
prljavštini ali ne dopuštate svom susjedu da vidi vašu prljavštinu. Samo
glavni ulaz treba da bude lijep jer vaši susjedi nijesu zainteresovani za
vaše unutrašnje biće, za unutrašnjost vašeg doma. Oni prolaze spolja i
samo vide glavni ulaz. Radite što hoćete, ali to radite iza vrata. Zato
glavna vrata postaju fasada, izgled, predstava za susjede koji treba da je
vide. Vi živite iza zatvorenih vrata, vi ne živite ispred vaših glavnih
vrata. Glavna vrata su tu tek samo kao formalnost, vi nikada ne izlazite
kroz njih – ona postoje samo da bi ih drugi vidjeli. Pogledajte vaša
glavna vrata – svi ih imaju. Ona se nazivaju lica, maske, ličnosti, jer su
persona: ruž, puder i kozmetika – ona vam daju ličnost. Vi nijeste to.
To je šminka.
Revolucija ide nešto dublje, ali samo malo dublje. Ona mjenja
vašu primaću sobu. Zato vi možete pozvati ljude da sjede u vašu
primaću sobu. To se veoma često događa u Indiji. U Indiji je primaća
soba divna, ali nemojte ići dalje. Kuhinje kod tih ljudi su veoma prljave
i ružne; njihova kupatila su skoro nemoguća. Ali u Indiji niko ne brine o
kupatilu ili kuhinji. Jedino brinu o primaćoj sobi jer je to mjesto gdje se
susreću sa gostima. To je lažno; to ne dotiče vaše stvarno biče ali to
podiže vaš ugled. To je smisao morala: to je predivna primaća soba.
Ako možete sebi priuštiti, vi možete imati i Pikasovo platno u vašoj
primaćoj sobi, takođe; zavisi koliko sebi možete priuštiti.
Moral ide samo toliko daleko, nakon toga on posrne i nestane.
Svako ima svoju cijenu. Moralan čovjek ima cijenu. Vi pogledajte sebe.
Ako hodate ulicom i ako nađete deset dolara, možda ih nećete uzeti...
ali ako nađete hiljadu dolara... tada ćete oklijevati... da ih uzmem ili da
ih ne uzmem? Ali ako nađete deset hiljada dolara, onda tu neće biti
pitanja, vi ćete ih uzeti. To pokazuje koliko je dubok vaš moral – deset,
hiljadu ili deset hiljada; svako ima cijenu. Neko može sebi priuštiti
toliko, preko toga, to je previše. Moral ne vrijedi toliko! Tada ćete
poželjeti da izaberete nemoral.

46
 Moralan čovjek nije sasvim moralan; samo nekoliko njegovih
slojeva su moralni, nakon toga ga nemoral čeka. Zato vi možete svakog
moralnog čovjek veoma lako zavesti u nemoral. Jedino pitanje je da
pronađete njegovu cijenu.
Reforma je djelimična revolucija. Revolucija je spoljašnja
revolucija. Buntovništvo je unutrašnja revolucija. I samo kada se
unutrašnje dogodi, to je uvjerljivo; u protivnom, to nije uvjerljivo.
Reforma će vas učiniti licemjerom, revolucija će vas napraviti
šizofreničnim. Samo buntovništvo vam može dati punoću vašeg bića,
spontanost, zdravlje, cjelovitost.
Reforma će vas učiniti poštovanim. Ako ste za poštovanje, tada
će vam reforma biti dovoljna. To će van dati izvještačenu ličnost. Vi
ćete spolja izgledati divno. Iznutra ćete biti kvarni i zaudaraćete, ali
niko neće moći da osjeti smrad iz vašeg bića; izvještačenost će vas
štititi. Iznutra ćete bivati sve prljaviji i prljaviji, ali spolja ćete održati
dobar izgled.
Revolucija će stvoriti raskol u vama. Ona će vas učiniti svetim,
ali griješnik će biti potisnut. Griješnik neće biti uveden u sveca,
griješnik će biti ukinut. Revolucija od vas stvara dvije ličnosti; ona
stvara dva svijeta u vama. Prirodno će biti potisnuto, a moral će biti
iznad toga. Gornji pas-čuvar, moral, će nastojati da kontroliše donjeg
psa-čuvara, prirodno. Naravno, prirodno je veoma moćno jer je
prirodno, zato će se ono svetiti; ono će se krišom uvući u vaš život sa
slabije tačke. Ono će razbiti vašu moralnost, ono će stvoriti krivicu, i vi
ćete biti u stalnom sukobu jer niko ne može pobijediti.
Vaša podrška, vaša intelektualna podrška je za moralnost, ali
vaše ukupno biće podržava prirodnost. Moral je u svjesnom, a prirodno
je u podsvjesnom. Svjesno je veoma malo, a podsvjesno je devet puta
jače, devet puta je veće od svjesnog. Ali vi samo poznajete svjesno,
zato će moral u svjesnom pjevati svoju pjesmu; dok će u podsvjesnom,
koje je devet puta jače, sve vrste nemoralnosti pustiti duboke korijene u
vama. Ono će vas učini i svecem i griješnikom – griješnik će biti
potisnut, i on će čekati svoje vrijeme, pravo vrijeme da izbije, pravo
vrijeme da se osveti.

47
 Zato ljudi izgledaju tužni, ljudi izgledaju veoma rasijani; jer sva
njihova energija se crpi u tim sukobima. Stalna napetost je prisutna.
Svetac je veoma napet, on je u stalnoj patnji i strahu – u strahu je da se
odrekao vlastitog bića. A odricanje je pristno! I prije ili kasnije, to će
izbaciti moralistu, egoistu, svjesnog licemjera. To će biti odbačeno – to
će odbaciti onog koji se pretvara. Stoga je svetac uvijek na ivici neke
vrste ludila. I vi treba da znate... ako pokušate da budete sveti, treba da
znate da ćete uvijek biti na ivici. Mala stvar može promijeniti vašu
ravnotežu, možete izgubiti svu vašu razboritost. Ako ste u raskolu,
neuroza se množi, raste.
Buntovništvo je unutrašnja revolucija. Buntovništvo započinje
„iznutra“, reforma započinje „spolja“. Nikada nemojte započinjati
izvana. Počnite od vaše najdublje suštine. Počnite od vašeg stvarnog
bića. Reforma će vam reći što da radite. Revolucija će vam reći kakvi
da budete: svetiji, boljeg karaktera, dobrog ponašanja. Revolucija će
stvoriti čvrstu koru oko vas, oklop koji vas štiti od spolja ali i iznutra,
takođe. Teški, čelični oklop – to je ono što se naziva karakter ili ličnost.
Pravi čovjek nema ličnosti. Na primjer, Isus nema karakter – u
tome je bio problem, inače Jevreji ne bi bili toliko protiv njega. On je
bio slobodan; nije imao karaktera, nije ima oklop. On je bio otvoren,
osjećajan, nije se opirao jer nije bio moralist. On nije bio svetac, on je
bio mudrac. Reforma vas čini gospodinom. Revolucija vas čini svecem.
Buntovništvo od vas stvara mudraca. On je bio mudrac. Sve što je on
radio nije bilo urađeno zbog neke moralnosti već usljed određenog
shvatanja; ne zbog datih pravila iz prošlosti već zbog spontane
svjesnosti. Buntovništvo ovisi o svijesti, revolucija o karakteru, a
reforma o formalnostima.
Počnite da budete više svjesniji, i tako ćete započeti od
najdubljeg. Neka se svjetlost širi odatle, i tako će vaše čitavo biće biti
ispunjeno svjetlošću. Nema načina da se krene spolja. Jedini način je da
se krene iznutra – upravo kao što sjeme klija iznutra, iznikne iznutra i
postane ogromno drvo. Neka i vaš unutarnji posao bude takav, takođe –
nalik sjemenu, rast.
Reforma je zakrpa, neka vrsta krečenja – malo ovdje, malo
tamo, ali osnovna struktura nije ni dotaknuta. Reforma može biti za

48
revoluciju ili protiv revolucije; to zavisi od vas. Postoje dvije vrste
reformatora: oni koji pripremaju teren za revoluciji, i oni koji
pokušavaju da spriječe revoluciju. Reforme daju osjećaj da se stvari
poboljšavaju, i zato kakva je potreba stvarati revoluciju? Zašto ući u
tolike nevolje? Reforma daje nadu i ljudi tada zastanu. Zato to zavisi od
vas. Čovjek ispravnog shvatanja može iskoristiti i reformu, takođe, ali
čovjek koji je svjestan neće biti sposoban da iskoristi reformu kao
proces za pripremu revolucije. Naprotiv, reforma će tada biti prepreka
za revoluciju.
Isti slučaj je i sa revolucijom. Revolucija može biti vrata za
buntovništvo, ali samo sa sviješću; inače, to će postati prepreka. Čovjek
pomisli: „Revolucija se dogodila, kakva je potreba ići dublje? Već je
previše toga.“ Zato reforma može biti prepreka ili pomoć, a isto tako je i
sa revolucijom. Sve zavisi od vaše svijesti, sve zavisio od vašeg
shvatanja – koliko razumijete život. Zato neka to postane jedno od
najtemeljnijih pravila života i rada: da sve na kraju zavisi od shvatanja –
kako vi to shvatate. Čak i nešto što može biti od ogromne pomoći može
postati prepreka ukoliko nedostaje razumijevanja. A čak nešto što je
otrovno – sa razumijevanjem se može promijeniti u nešto ljekovito. Svi
ljekovi se prave od otrova; on ne ubija, on pomaže ljudima da ostanu
zdravi. U pravim rukama, čak i otrov postaje lijek; a u pogrešnim
rukama, čak se i lijek može pokazati kao otrovan. Revolucija je
promjena strukture – tijela, društva, spoljašnjosti, ekonomije, politike –
ali čovjek uopšte nije pokrenut. To može biti protiv buntovništva ili za
buntovništvo. Od stotinu slučaja, devedeset i devet je protiv
buntovništva. Zbog toga je komunizam protiv religije; to nije slučajno.
Komunizam osjeća da je religija stvarni neprijatelj. Zašto? Zato
što religija može prodrijeti znatno dublje od komunizma. To je
ljubomora, to je problem. Ukoliko ne bi postojalo religije, komunizam
bi mogao biti najveća revolucija. Tada ne bi bilo ništa više. Ali ako
postoji religija, onda je komunizam samo tako-tako, bez poleta, ne
može se pohvaliti. Komunizam želi da sasvim uništi religiju, da je
zbriše sa zemlje. Komunizam je veoma uplašen od religije jer vidi
prostor gdje religija može ući dublje i promijeniti čovjeka iz suštine. I
samo kada se rodi novi čovjek, uistinu se rađa novo društvo. Mi smo

49
pokušali sve. Mi smo stvorili dame i gospodu, i oni nijesu pokazali
mnogo. Mi smo mijenjali društva, mi smo pokušali utopije – sve one su
propale. Reforma je propala, revolucija je propala.
Buntovništvo nikada nije oprobano na širem prostoru. A kada se
pokušalo na nekom malom prostoru, uvijek je uspjelo. Sa Budom je
uspjelo – hiljade ljudi su prošli kroz buntovništvo, postali su novi. Sa
Isusom je uspjelo, sa Lao Ce je uspjelo, sa Krišnom je uspjelo. Uspjeh
je uvijek bio sa buntovništvom, ali samo nekoliko ljudi... to nikada nije
urađeno na nekom širem prostoru. To nikada nije zahvatilo dušu
čovječanstva. I tu je sada potreban rad.
Većem dijelu čovječanstva treba dati viziju svjesnosti,
buntovništva, i samo tada čovjek može postati human. Čovjek je human
samo po imenu; on još uistinu nije human jer nedostaju ona svojstva
koja ga čine humanim. Ona ne postoje. Samilost nije prisutna, ljubav
nije prisutna, meditacija nije prisutna. Molitva, zahvalnost ne postoji,
slavlje ne postoji. Reforma donosi nove ideje, revolucija donosi nove
strukture da podrži te nove ideje, a buntovništvo donosi novu svijest,
novog čovjeka, novo biće koje će podržati te strukture.
Počnite od samog temelja. Neka buntovništo bude temelj, a
potom stvarajte strukturu revolucije. A zatim, na vrhu toga, neka bude
kupola reforme – ne drugačije. Drugačije bi čitav proces bio naopačke.
Osnovna stvar je da se shvati čitava situacija: što je čovjek radio
sve do sada? Što je radio pogrešno? Zašto postoji tako mnogo patnje?
Zašto uvijek krećemo od pogrešnog kraja i nikako da stignemo do prave
suštine problema?

RASKID SA PROŠLOŠĆU

Ideja boljeg čovjeka je jedna veoma stara ideja, stara koliko

i sami čovjek. Svako je težio za boljim čovjekom jer to ne
uslovljava radikalne promjene. Bolji čovjek znači da ti je nešto
dodato: ti ostaješ isti, ti i dalje nastavljaš po starome; tu nema
nikakvog prekida, promjena. Ti tako bivaš bogatiji, bolji. Ta ideja
boljeg čovjeka je utemeljena u njegovoj lakomosti, pohlepi; to će
50
svi podržati. I bogate i siromašne zemlje će to podržati. Indija je
sasvim u znaku Mahatme Gandija jer je on težio da dovede do
boljeg čovjeka. Ta ideja boljeg je u suštini samo reformatorska,
nije revolucionarna. Ali ideja novog čovjeka je opasna jer
zahtijeva hrabrost. Njen osnovni zahtjev je da staro mora umrijeti
kako bi se novo moglo roditi - to je preporod. Zbog toga sam
pobornik te ideje. To ne znači da sam ja samo sa ove pozicije
protivan i sklon kritici, ja bih bio ovakav bilo gdje da se nalazim;
čak da sam i na Floridi, isto bi se dogodilo.
Zapravo, mnogo više mogućnosti ima u bogatim i
razvijenim zemljama da se govori o ovome nego u siromašnim
zemljama kakva je, na primjer, ova. Njeni narodi nemaju interesa i
vremena za takve ideje. Za njih nije vitalni problem rođenje
Novog čovjeka. Njihovi životni porivi su kako opstati, a ti im
govoriš o rođenju Novog čovjeka! Oni nijesu sposobni ni da
opstanu. Njihovi problemi su sasvim drugačije prirode. Oni su
bolesni, gladni; njihova djeca su neobrazovana, nijesu zaposlena,
nemaju zemlju za obradu, nemaju hrane, zaklona - a ti govoriš o
Novom čovjeku? Oni uopšte nijesu za to zainteresovani, to nije
njihova preokupacija.
Ali ako bih ja govorio o Novom čovjeku u Americi, ja bih
bio odmah ubijen ili uhapšen. Niko me tamo ne bi tolerisao jer bih
tako uništavao američki način života. A američki način života
zavisi od ambicija, a moj Novi čovjek će biti sasvim neambiciozan
u tom smislu riječi. Čitav američki pristup se sastoji u tome da sve
stvari moraju biti bolje, sve mora biti bolje. Tu nema indikacija
gdje sve to može odvesti, ali stvari moraju biti bolje i bolje. Oni su
sasvim opčinjeni idejom poboljšanja stvari. Mi moramo imati veće
brzine, bolje mašine, uspješnije tehnologije, bolje ceste, bolje
pruge - sve mora biti bolje! I naravno, u skladu sa time, moraš
imati boljeg čovjeka. To se uklapa u čitavi američki stil života.
Mislilo se da i čovjek mora biti prostraniji, širi. Upravo kao što
trebaš bolje krave, bolje pse, bolje automobile, avione, isto tako
51
trebaš i boljeg čovjeka! U tome nema razlike: to je jedna ista
logika.
Ja govorim o Novom čovjeku. Novi čovjek nije nužno i
bolji čovjek. On će biti životniji, veseliji, biće znatno budniji; ali
ko zna da li će on biti bolji ili ne? Kada su ovdašnji političari u
pitanju, on neće biti ništa bolji jer neće moći biti bolji vojnik - on
uopšte neće biti spreman da bude vojnik. On neće biti
konkurentan, a tako će sva ekonomija koja se bazira na
konkurenciji doći u krizu. On neće biti zainteresovan za skupljanje
smeća, a sva ekonomija upravo počiva na tome. Sve vaše agencije
za reklamu se samo nadmeću koja će ti više prodati svakojakog
smeća. Novi ćovjek će imati sasvim drugačiju viziju života. On će
živjeti sa znatno više ljubavi jer je za njega ljubav najveće
bogatstvo. On će znati da za novac neće moći kupiti ljubav ili
zadovoljstvo. On će znati da je novac samo praktična stvar; to nije
cilj života.
Čitav američki sistem počiva na ideji da se stvori nešto
bolje. "Učini to bolje!" To što radiš nije bitno. "Ako ubijaš, trudi
se da to uradiš što je moguće bolje!" Ti možeš vidjeti što se
dogodilo u Hirošimi i Nagasakiju: Amerika je učinila to na
najbolji mogući način. "Stigni do Mjeseca!" Niko se i ne pita čemu
sve to. Ako pitaš zašto, ti si lud; takva pitanja se ne postavljaju.
Jedino pravo pitanje je: "Kako stići do Mjeseca na najbolji mogući
način, i prije svih? Treba pobijediti u tome Rusiju. Amerikanac će
biti taj koji će prvi zakoračiti na Mjesec. "Čemu sve to? Stvar nije
u tome. Ja tu ne vidim nikakav smisao. Amerikanci koji stoje na
površini Mjeseca izgledaju tako smiješno i glupo! Ali to je njihov
način razmišljanja, to je njihova filozofija: "Čak iako izgledaš
glupo, izgledaj glupo na najbolji mogući način. Pobijedi sve
druge!"
Moj Novi čovjek znači kraj starog svijeta. To ne znači
samo moje nemirenje i suprotstavljanje u Indiji - ja ću se protiviti i
kritikovati to bilo gdje da sam. Zapravo, ja sam odabrao Indiju iz
52
određenog razloga: ovdje su ljudi znatno letargičniji. Čak i ako bi
željeli da me ubiju, njima bi za to trebalo dvadeset ili trideset
godina. Do tada ću ja obaviti svoju zamisao - stvoriću određenu
pometnju. Ja nijesam bez nekog razloga odabrao Indiju - tu su
ljudi obamrli i pospani.
Upravo prije neki dan je jedan čovjek bacio nož na mene sa
namjerom da me ubije. Takav nož se još samo može naći u Indiji.
Kada je to doletjelo do mene imao sam dojam da je to bio kamen.
Ja još dobro vidim, još mi nijesu potrebne naočare: veoma sam
jasno vidio. U tom trenutku sam pomislio da je to bio samo neki
kamen - izgledao je tako prljavo! Kada sam potom vidio
fotografiju istog, još više sam se iznenadio - ni povrće se time ne
bi moglo sjeći. U tome je draž biti u Indiji. Sada to u Americi ili
Njemačkoj čine na veoma uspješan način. Indija je trenutno
najbolje mjesto na svijetu gdje mogu djelovati.
Zašto je Novi čovjek ozloglašen? On je uvijek bio na lošem
glasu. Isus je bio ubijen jer je govorio o Novom čovjeku, a ne o
boljem čovjeku. Mahavira nije ubijen, Buda nije ubijen, takođe,
jer su oni govorili na svoj način o boljem čovjeku. Ti ćeš uočiti
razliku u tome. Isus je rekao Nikodimu: "Sve dok se ponovo ne
rodiš nećeš moći ući u Božije kraljevstvo." Ti sada više ne možeš
naći nijednu sličnost sa Mahavirom, Patanđalijem, Mojsijem ili
Muhamedom; ne, nemoguće je naći paralele. Isus je uslovljavao
da prvo moraš umrijeti sa svojom prošlošću. Samo tada se može
izdići nova svijest u tebi. Kao što znate, Isus je bio raspet.
Sokrat je govorio o Novom čovjeku, sjeti se toga! Tu
postoje razlike. Zašto je Sokrat bio ubijen? Atina je bila jedno od
najkulturnijih mjesta tih dana u svijetu; zapravo, ne samo tih dana,
ni danas nema mjesta koje se može uporediti sa Atinom. Dvadeset
pet vjekova je prošlo ali još nijedan grad u svijetu nije dostigao tu
kulturu - ni Njujork, ni London, Pariz, Bombaj, Kalkuta, Peking ili
Moskva - nijedan grad nije dostigao taj vrh razvitka i civilizacije
kao što je Atina imala. Ali zašto su tako kulturni ljudi postali tako
53
animalni, takvi varvari da ubiju čovjeka kakav je bio Sokrat? On
je govorio o Novom čovjeku. Da je govorio o boljem čovjeku, on
bi bio poštovan i slavljen. Oni koji su govorili o boljem čovjeku su
uvijek bili uvažavani iz prostog razloga što su govorili da je
prošlost bila lijepa ali i da može biti još bolja. Oni nijesu protiv
prošlosti, nijesu protivni konvencijama, nijesu bili ni protiv
tradicije; oni su bili za sve to. Govorili su da tradicija treba da
bude temelj na kojem se može izgraditi još bolji hram, bolja kuća.
Govoriti o Novom čovjeku je veoma opasno. Novi čovjek
podrazumijeva potpuno kidanje veza sa prošlošću, odvajanje,
iskorijenjivanje prošlosti, zamiranje prošlosti i življenje u
sadašnjosti. A stare navike umiru veoma teško. Mi smo se skoro
navikli da slušamo priče o boljem čovjeku; to je skoro postalo dio
naše krvi. Svaki svetac, svaki mahatma govori o boljem čovjeku;
to je njihov posao, mi to dobro znamo. A što je sa Novim
čovjekom? Tada mi bivamo zaplašeni. On donosi nešto sasvim
novo; on nas vodi u neku sasvim nepoznatu teritoriju, on nastoji
da nas iskorijeni iz porodice. A mi smo tako živjeli hiljadama
godina, uslovljeni smo tim načinom života, mi smo postali dio
toga. Samo nekoliko hrabrih ljudi mogu sebi priuštiti izlazak iz
toga. Stoga je moja poruka, izgleda, posvećena samo tim
odabranim.
Zapamti, stare navike veoma teško zamiru - a naše religije,
naše filozofije su zaista veoma stare; naš sistem življenja je veoma
star. A ja sam sasvim za nešto novo. Mi mislimo da je staro zlato -
a ja kažem da je zlato obično smeće! Ja se slažem sa Henrijem
Fordom da je istorija brbljanje. Sve su to koještarije! Mi moramo
da oslobodimo čovjeka svega onoga što je bilo prije, moramo tog
čovjeka da oslobodimo sasvim, potpuno, kategorički.

54
 PRVOBITNO LICE

Sva vaša lica su lažna; vi ne posjedujete stvarno lice. Zato se i

ukazuje pitanje: koje je lažno, a koje stvarno lice. Ukoliko biste
posjedovali stvarno lice, vi biste to znali. Takvo pitanje se ne bi
pojavilo. Sva lica su nestvarna, lažna, zato ne treba činiti nikakvo
upoređenje. Vi ne poznajete stvarno: u tome je nevolja. Vi nijeste
vidjeli to svarno, i to stvarno se nije uočilo na prirodan način. Mnogo
više napora je potrebno da se ono pronađe.
U zenu kažu da je stvarno lice prvobitno lice - lice koje ste imali
prije rođenja i lice koje ćete imati nakon smrti. To znači da su sva lica u
životu, u ovakvom životu, lažna. Kako da otkrijete koje je stvarno lice?
Treba da se vratite unazad još prije rođenja. To je jedini način da se
pronađe stvarno lice, jer onog trenutka kada ste se rodili počeli ste da
budete lažni. Počeli ste da budete lažni jer se to isplatilo. Kada se dijete
rodi, ono počinje da bude političar. Onog trenutka kada se poveže sa
svijetom, sa roditeljima, sa porodicom, ono ulazi u politiku. Tada mora
da brine o svojim licima. Ono će se smješkati kao da je podmićeno.
Pokušavaće da pronađe način na koji će se smješkati kako bi bilo
najbolje prihvaćeno, kako bi bilo više voljeno, cijenjeno. Prije ili
kasnije će otkriti što zabranjuju roditelji, porodica, i počeće da to
potiskuje. Tako je lažno ušlo u njega.
Zato su sva lica koja imate lažna. Nemojte pokušavati da
pronađeto ono pravo među ovima koje sada imate. Sva su lažna,
podjednako lažna. Ona su bila iskorišćavana: zato su i prilagođavana -
korisna, ali ne i istinita. A najveća samobmana je kada otkrijete da su
lica lažna, počnete da stvarate novo lice za koje mislite da je stvarno.
Na primjer, osoba koja živi običan život, u ovom svijetu, u nekoj
poslovnoj porodici, otkriva svoje lažnosti, neautentičnost svog života, i
onda se ona toga odriče. Ona postaje sanijasin i napušta svjetovno - tada
možda misli da je to pravo lice. To je ponovo jedno lažno lice. Ono je
samo bilo prilagođeno usljed reakcije na stara lica, a putem reakcije
nikada nećete doći do pravog. Reakcijom na lažno lice samo ćete
stvoriti neko drugo lažno lice. Šta onda treba činiti?

55
 Stvarno nije nešto što treba da se dosegne. Lažno je vaše
postignuće. Stvarno nije nešto što treba dosegnuti, to nije nešto što treba
kultivisati. To je nešto što treba otkriti! Ono je već prisutno! Vi ne treba
da pokušavate da to dosegnete jer će svaki napor voditi ka nekom
drugom lažnom licu. Za lažno lice je potreban napor: to treba
kultivisati. Za pravo lice ne treba ništa činiti. Ono je već tu. Ako
jednostavno napustite vašu vezanost za lažna lica, lažno će otpasti, a
ono što je stvarno će ostati. Kada nemate ništa da odbacite i kada imate
samo ono što se ne može odbaciti, doći ćete do spoznaje što je stvarno.
Meditacija je put odbacivanja lažnih lica. Zato se tu toliko
insistira da se oslobodite misli - jer bez misli ne možete stvoriti lažno
lice. U nemisaonom stanju svijesti, vi ćete biti stvarni - jer u osnovi su
misli te koje stvaraju lažna lica i maske. Kada nema misli, ne može biti
ni lica. Tada ćete biti bez lica ili, bolje reći, sa stvarnim licem - a oboje
znače jedno isto. Zato budite svjesni vaših misaonih procesa. Nemojte
se boriti sa time, nemojte to potiskivati. Jednostavno samo imajte
svjesnost: misli su prisutne samo kao oblaci na nebu, a vi gledate na
njih bez ikakvog predubjeđenja za ili protiv. Ako ste protiv, vi ćete se
boriti - a ta borba će proizvesti novi misaoni proces. Ako budete za to,
zaboravićete sebe i plovićete strujom misaonog procesa. Nećete biti
prisutni kao svjesni svjedok. Ako ste za, onda ćete biti u procesu. Ako
ste protiv, stvorićete neki drugi proces kao reakciju na prethodni proces.
Zato nemojte biti ni protiv ni za. Dopustite mislima da se kreću,
pustite ih da idu gdje god žele, budite duboko opušteni i jednostavno
budite samo svjedok. Bilo šta da prolazi, svjedočite. Nemojte
prosuđivati; nemojte govoriti da je ovo dobro, a da je ono loše. Ako
prispije misao o Božanskom, nemojte reći: "Divno!" Onog trenutka
kada to kažete bićete identifikovani sa time i tako ćete sarađivati sa
misaonim procesom. Tako ćete mu pomagati, davaćete mu energiju,
pothranjivaćete ga. A ako ga budete hranili, on nikada neće otpasti. Ili,
ako ima misli, seksualnih misli, nemojte reći: "To je loše, to je grešno",
jer kada kažete da je to grešno, stvorili ste neku drugu seriju misli.
Seksualnost je misao, grijeh je misao, Bog je misao. Ne budite ni za ni
protiv. Jednostavno sve to promatrajte bez predrasuda, samo
indiferentno posmatrajte.

56
 Za to treba vremena. Veoma će biti teško, zato što je vaš um
zaposlen. Onog trenutka kada nešto ugledamo, mi odmah prosuđujemo.
Ne čekamo; ne postoji ni jedan tren pauze. Kada ugledate cvijet, već
govorite: "Prelijep je." U samom trenutku uočavanja, nastaje
interpretacija. Vi treba da stalno budete svjesni da odbacujete tu
mehaničku naviku prosuđivanja. Vidite neko lice i već ste prosudili -
ružno, dobro, loše ili nešto drugo. To prosuđivanje se duboko
ukorijenilo u nama tako da ne možemo ništa jednostavno pogledati. Um
odmah dopire. To postaje tumačenje; to nije samo obično gledanje. To
postaje objašnjavanje! Nemojte objašnjavati. Jednostavno GLEDAJTE.
Sjedite u opuštenom položaju ili lezite. Zatvorite oči i dopustite
da se misli kreću. Ako kažete: "Loše!", ako osudite, tada ćete to početi
da potiskujete. Tako mu nećete dopustiti da se nezavisno kreće. Zato je
prisutno toliko potrebe za snivanjem: sve ono što ste potisnuli tokom
dana, moraćete da oslobodite tokom noći. To što je potisnuto nastoji da
potstakne ispoljavanje: ono treba da se ispolji. Zato sve što sanjate, to
ste potiskivali. Snovi su katarza. Savremeni istraživači snova kažu da se
možete lišiti spavanja i da u tome neće biti mnogo nevolje, ali se ne
možete lišiti snova. Stara ideja da je spavanje veoma potrebno je već
razotkrivena kao lažna. Snovi su veoma potrebni, a spavanje je
potrebno jer ne možete sanjati bez spavanja.
Istraživači su pronašli tehniku pomoću koje mogu da prosude da
li sanjate ili samo spavate. Ako samo spavate, oni će remetiti spavanje -
tokom čitave noći. Ako sanjate, oni će vam to dopustiti. Kada ne
sanjate, oni će uznemirivati spavanje. Nikakvi loši rezultati nijesu
proizišli iz toga, ali ako bi vas uznemirivali dok sanjate i dopuštali vam
da spavate kada ne sanjate, za tri dana biste počeli da se osjećate
umorno, a poslije sedam dana bi se počeli osjećati duboko nelagodno. I
tijelo i um bi se osjećali bolesno. Nakon tri nedjelje bi počeli osjećati
neki oblik ludila. Šta se tu dogodilo? To je zato što su snovi katarzični.
Ako nastavite da to potiskujete tokom dana i ne dopuštate da se ispolji,
to će se akumulirati u vama, a ta akumulacija potiskivanja je ludilo.
U meditaciji ne potiskujete nijednu misao. Ali to je teško jer se
vaš cio um sastoji od prosuđivanja, teorija, "izama", religija, kultova.
Zato onaj koji je duboko opsjednut nekom idejom, filozofijom ili

57
religijom, ne može ući u meditaciju. To će biti teško jer će njegova
opsesija postati prepreka. Zato ako ste hrišćanin, ili hindus ili džain, za
vas će biti teško da uđete u meditaciju jer će vam vaša filozofija
nametati prosuđivanje: "ovo" je dobro, a "ono" nije dobro; "ovo" treba
potisnuti; "ovo" ne treba dopustiti. Tako su sve filozofije, sve religije,
sve ideologije represivne jer nameću tumačenja. One vam ne dopuštaju
da vidite život onakav kakav jeste. Oni životu nameću svoje tumačenje.
Osoba koja želi da duboko uđe u meditaciju treba da bude
svjesna besmislice idelogija. Budite samo običan čovjek bez ikakve
filozofije, bez ikakvog stava prema životu. Samo budite tragalac - neko
ko istražuje, ko je u dubokom traganju za spoznajom života. Nemojte
nametati tome nikakvu filozofiju. Tada će vam biti veoma lako da uđete
u meditaciju. Usljed toga, najveći meditant na svijetu, Gautam Buda, je
insistirao da nikakva ideologija nije potrebna, da nikakva filozofija nije
potrebna, nije potreban nikakav koncept života. Bilo da ima Boga ili
nema, to je besmisleno, irelevantno. Bilo da postoji Moksha
(Oslobođenje) ili ne, to je beznačajno. Da li je tvoja duša besmrtna ili
ne, beznačajno je.
Buda je bio previše anti-filozofičan - ne zato što je ON bio anti-
filozofičan već zato što to može postati dobar temelj za meditante da
skoče u nepoznato. Filozofija znači da nešto znate o nepoznatom BEZ
da išta znate o tome. To su samo pretpostavke, hipoteze, ideološke
tvorevine od strane čovjeka.
Ovo treba zapamtiti kao temeljnu činjenicu: nemojte suditi; neka
um lako protiče. Neka um lako teče kao što teče rijeka. Samo sjedi na
obali i promatraj, a to promatranje će biti čisto - bez ikakvog tumačenja.
Prije ili kasnije, kako voda bude tekla, kada se potiskujuće ideje budu
otklonile, doći će trenutak kada ćete pronaći jaz. Misao će otići, a ona
druga još neće stići, tu će biti jaz - pauza. U toj pauzi se neće ništa
događati. U tom intervalu ćete dobiti prvi bljesak vlastitog stvarnog lica
ili prvobitnog lika. Kada ne bude misli, neće biti ni društva. Kada ne
bude misli, neće biti ni "drugih". A kada ne bude drugih, kada ne bude
društva, neće vam biti potrebno lice. Nemisaonost je bezličnost. U tom
intervalu, kada je jedna misao otišla, a druga još nije stigla, u toj pauzi,

58
po prvi put ćete stvarno saznati koje je vaše lice - lice koje ste imali
prije rođenja i lice koje ćete imati nakon smrti.
Sva lica u životu su lažna. A kada jednom spoznate stvarno lice, kada
jednom osjetite tu unutrašnju prirodu koju budisti nazivaju Buddha
Swabhawa - prirodu unutarnjeg Bude, kada makar jednom osjetite tu
unutarnju prirodu, čak i sa jednim bljeskom, vi ćete biti druga osoba jer
ćete tada neprestano biti svjesni što je lažno, a što stvarno. Tada ćete
imati svoj kriterijum. Tada možete upoređivati i tada neće biti potrebe
da pitate što je stvarno, a što nestvarno. To pitanje dolazi samo zato što
ne znate što je stvarno, a ono što znate je nestvarno. Samo putem
meditacije bićete u mogućnosti da naučite što je lažni lik, a što stvarno,
autentično lice.

BUNTOVAN DUH

Buntovan duh može biti religiozan ali ne može imati religiju. A

razlika između to dvoje je ogromna, nepremostiva.
Biti religiozan znači posjedovati jedno iskustvo, upravo nalik
ljubavi. To je susret sa cjelovitošću egzistencije. To je ogledavanje sebe
u ogledalu života. To je jedno orgazmičko iskustvo u smislu da se
stapate i pretapate sa cjelinom – sa zemljom, sa drvećem, sa cvijećem,
sa nebom, sa zvijezdama. To je okeansko iskustvo, kapljanje kapi rose
sa latice lotosa u okean. Vi možete reći da je kap postala okean ili da je
okean postao kap. To je najveće iskustvo koje postoji.
Ali pripadati nekoj religiji nije iskustvo, to je samo vjerski
sistem u kojem ste odrasli. Sve to je samo posuđeno. Ali zapamtite,
istina se ne može posuditi. To je vaše ili to ne postoji.
Gautama Buda može znati istinu, ali nema načina da ga pratite –
jer pratiti znači oponašati, slijediti znači postati sjenka, slijediti znači
iznevjeriti sebe. To je zato što slijeđenje nije ništa drugo do pokušaj da
budete neko drugi. A to nije vaša sudbina.

59
 Isus nije hrišćanin, on je buntovan duh; on ne pripada nijednoj
religiji – u tome je njegov prestup. Jevreji ga nijesu mogli podnositi jer
je on postao stranac svom narodu. On je počeo da govori da treba imati
direktan kontakt sa univerzalnim duhom.
Religija je stvar trgovine. To je neka vrsta birokratije – vi treba
da prođete kroz ispravan prolaz. Vam čak nije ni dopušteno da se
direktno ispovijedite Bogu; vi treba da se ispovijedite svješteniku a
svještenik će se moliti za vas. Svještenik će uvijek biti prisutan kao
posrednik.
Religija je biznis svještenika; to nema ništa sa religioznošću; To
je profesija, jasna i obična, iskorišćavanja neukog i bespomoćnog
čovječanstva. To je iskorišćavanje straha od smrti, straha od
nepoznatog, straha od odgovornosti prema životu. Svještenici brinu o
vama – vi samo treba da vjerujete u njihovu crkvu, u njihovog boga, u
njihove svete spise.
Pripadanje nekoj religiji je pripadništvo svakoj vrsti laži i
praznovjerja. Pripadati religiji je pripadanje prošlosti – koja je mrtva.
Buntovan duh nema prošlost. Buntovan duh ima samo
sadašnjost i široku otvorenost prema budućnosti.

ZORBA BUDA

To je konačna sinteza - kada Zorba postane Buda. Ja želim

ovdje da stvorim, ne samo Grka Zorbu, nego Zorba Budu.
Zorba je divan, ali mu nešto nedostaje. Zemlja je njegova, ali
mu nebo nedostaje. On je svetovan, utemeljen, kao gigantski kedar, ali
on nema krila. On ne može letjeti nebom. On ima korijenje, ali nema
krila. Jesti, piti i biti veseo, sasvim je dobro, nema ničeg lošeg u tome,
ali to nije dovoljno. Vrlo brzo bi se umorio od toga. Ti ne možeš samo
jesti, piti i veseliti se. Ubrzo bi veselje prešlo u žalost jer se samo
ponavlja. Samo vrlo mediokritetski um može biti sretan s tim.
Ako imaš malo inteligencije, prije ili kasnije češ sam uočiti
izlišnost toga. Koliko dugo možeš jesti, piti i veseliti se? Prije ili

60
kasnije, pitanje će se nametnuti: šta je svrha svega toga? Nemoguće je
dugo odlagati to pitanje. A ukoliko si veoma inteligentan, tada je to
uvijek prisutno, uporno prisutno, udara kao čekićem u tvoje srce tražeći
odgovor: daj mi odgovor, zašto?
Jedna stvar se mora zapamtiti: nijesu siromašni ljudi, koji su
gladni, postali frustrirani životom - ne. Oni ne mogu postati frustrirani,
oni još nijesu živjeli - kako onda mogu biti poraženi. Oni imaju nadu.
Siromah uvijek ima nadu. Siromah uvijek žudi da se nešto dogodi, ima
nadu da će se nešto dogoditi - ako ne danas, ono, pak, sjutra - ako ne u
ovom životu, onda u narednom.
Što ti misliš? Ko su oni ljudi koji prikazuju raj kao Plejboj klub
- ko su ti ljudi? To su gladni, siromašni, koji su promašili svoj život -
oni projiciraju svoj život na nebu. A na nebu teče rijeka vina... ko su ti
ljudi koji zamišljaju rijeku vina? Oni mora da su ovdje živjeli isprazno.
A postoji i drvo koje ispunjava želje... samo sjedneš ispod njega,
poželiš nešto, i želja ti se odmah ispuni. Čak ni trenutak ne prođe od
tvoje želje do ispunjenja, ni sjenka ne prođe između želje i ispunjenja;
ostvari se odmah, u trenutku.
Ko su ti ljudi? Izgladnjeli, oni nijesu bili sposobni da žive
vlastiti život. Kako takvi mogu biti frustrirani životom? Oni nijesu
iskusili - samo se kroz iskustvo može dospjeti do izlišnosti nečega.
Samo Zorbe mogu spoznati izlišnost svega toga.
Buda je jednom bio Zorba. On je imao sve najljepše žene
njegove zemlje. Njegov otac je naređivao da sve najljepše djevojke
budu oko njega. On je imao najljepšu palatu - i to po jednu za svako
godišnje doba. On je posjedovao, doslovce, sav luksuz koji se može
priuštiti. On jer živio život Grka Zorbe - i tako, već u svojoj dvadeset i
devetoj godini, postao je frustriran. Bio je veoma inteligentna osoba, jer
da je bio mediokritet, sigurno bi ostao u tome. No, ubrzo je uvideo
besmisao toga: to se samo ponavlja, to biva isto. Svakog dana jedeš,
svakog dana vodiš ljubav sa ženom ... a imao je svakog dana drugu,
prelijepu ženu. No, koliko dugo tako? Ubrzo se osvrnuo.
Iskustvo života je veoma gorko. To je slatko samo u imaginaciji.
U stvarnom životu, to je veoma gorko. On je potom pobjegao iz palate,
od žena, bogatstva, svega...

61
 Dakle, ja nijesam protiv Grka Zorbe, jer je on u temelju Zorba
Bude. Buda se izdigao iz takvog iskustva. Stoga sam ja sasvim za ovaj
svijet jer znam da će drugi svijet proisteći iz iskustva ovog svijeta. Zato
ja ne govorim da pobjegnete od toga, ja vam ne govorim da budete
monasi. Monah je onaj koji se okrenuo protv Zorbe - on je bjegunac,
kukavica, on je to načinio u žurbi, bez inteligencije. On nije zrela osoba.
Monasi su nezreli, lakomi - lakomi za drugim svijetom, i žele ga
preuranjeno, a sezona nije stigla, monah još nije sazreo.
Zato živi u ovom svijetu, jer ovaj svijet donosi zrelost,
zrijevanje, cjelovitost. Izazovi ovog svijeta pružaju ti centriranje, jedno
osvješćenje. Takvo osvješćenje je stepenica. Tako se ti možeš pomjeriti
od Zorbe do Bude. No, dozvoli mi da ponovim: samo Zorba postaje
Buda, a Buda nikada nije bio monah. Monah je onaj koji nikada nije bio
Zorba, on je bio očaran riječima Bude. Monah je imitator, on je lažan,
pseudo. On imitira Budu. On može biti i hrišćanin, i budist, može biti i
džain - to ne mijenja mnogo stvar - ali on oponaša Budu.
Kada monah napusti svijet, on se bori s time. To nije opuštena
radnja. Čitavo njegovo biće teži ka svijetu, a on se suprotstavlja tome.
On postaje podijeljen. Pola njegovog bića je za svjetovno, a druga
polovina se lakomi prema onom drugom svijetu. On se cijepa na
djelove. Monah je u suštini šizofreničan, podijeljena ličnost, izdjeljena
na viši i niži nivo. Onaj niži ga vuče, sve više ga vuče ukoliko biva
potiskivan. A pošto nije proživio niže, tako ne može ni dospijeti do
višeg nivoa.
Ti možeš dospjeti do višeg nivoa svijesti samo ako si proživio
niži. Ti možeš dospjeti do višeg samo kroz agoniju i ekstazu nižeg. Prije
no što je lotos postao to što jeste, morao je krenuti iz mulja. Mulj je
njegov svijet. Monah je pobjegao od mulja, blata - on nikada neće
postati lotos. To je isto kao da se lotosovo sjeme plaši blata. Možda je
to zbog ega koji kaže: "Ja sam lotosovo sjeme. Ja ne mogu pasti u blato.
No, tada će ostati samo sjeme - nikada se neće rascvjetati u lotos.
Ukoliko želi cvetati kao lotos, mora najprije pasti u blato. Mora se
živjeti u toj kontradikciji. Bez te protivurječnosti življenja u blatu,
nemoguće je proći na onu drugu stranu.

62
 Ja bih bio poslednji koji bi želio da vas načini monasima, zato
nije čudo što su monasi protiv mene. Ja želim da budete ukorijenjeni u
zemlji.
Sasvim se slažem sa Fridrihom Ničeom kada kaže: "Ja vas
preklinjem, braćo moja, ostanite vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji
govore o onozemaljskoj nadi". Nauči svoju prvu lekciju vjere, vjerujući
zemlji. To je sada tvoj dom.
Ne teži za drugim svijetom. Živi ovaj život, živi ga sa
intenzitetom, sa strašću. Živi potpuno, svim svojim bićem. A iz te
potpune vjere, iz tog strasnog življenja, iz ljubavi, veselja, ti ćeš biti
sposoban da izađeš iz toga.
Onaj drugi svijet je sakriven u ovom svijetu. Buda je spavao u
Zorbi. On je trebao da se probudi. I ništa te ne može probuditi do sami
život.
Ja sam ovdje da ti pomognem da budeš gdje si - u bilo kom
stanju života da si - živi to stanje potpuno. Samo živjeći potpuno, život
se može transcendirati.
Zato prvo postani Zorba, cvijet ovog svijeta, i sa tim otkrivenim
svojstvima dospjećeš do Bude - cvijeta onog svijeta. OVO je samo
manifestacija onog drugog, a ono drugo je neiskazani dio ovoga.

MOJA PORUKA

Moja poruka je jednostavna. Moja poruka je novi čovjek, homo

novus.
Stari koncept čovjeka je bio ili/ili; materijalista ili spiritualista,
moral ili nemoral, griješnik ili svetac. To je bilo bazirano na podjelama,
raskolu. To je stvorilo šizofreno čovječanstvo. Čitava prošlost
čovječanstva je bila bolesna, nezdrava, suluda. Za tri hiljade godina je
bilo pet hiljada ratova. To je krajnje suludo; to je nevjerovatno. To je
glupo, neinteligentno, nehumano.
Kada jednom čovjeka podijelite na dvoje, vi stvorite patnju i
pakao u njemu. On nikada ne može biti zdrav i ne može biti cjelovit,

63
ona druga strana koja je odbačena će nastojati da se osveti. Ona će
nastojati da nađe načine i sredstva da nadvlada dio koji ste nametnuli
sebi. Vi ćete postati bojno polje, građanski rat. To je bio slučaj u
prošlosti. U prošlosti nijesmo bili sposobni da stvorimo istinsko
humano biće već humanoide. Humanoid je neko ko izgleda kao ljudsko
biće ali je krajnje obogaljen, paralizovan. Njemu nije bilo dopušteno da
se rascvjeta u svojoj potpunosti. On je polovičan, a pošto je polovičan,
on je uvijek u patnji i napetosti; on ne može slaviti. Samo cjelovit
čovjek može slaviti. Slavlje je miris cjelovitog bića.
Samo drvo koje je potpuno živjelo će procvjetati. Čovjek još
nije procvjetao. Prošlost je bila veoma mračna i sumorna. To je bila
mračna noć duše. A pošto je to bilo potiskivano, to je postalo agresivno.
Ako se nešto potiskuje čovjek postaje agresivan, on gubi sve njegove
nježne kvalitete. To je sve do sada uvijek bilo tako. Mi smo došli do
tačke kada se staro treba odbaciti a novo pozvati.
Novi čovjek neće biti ili/ili; on će biti oboje. Novi čovjek će biti
prizeman i duhovan, svjetovan i onostran. Novi čovjek će prihvatiti
svoju cjelovitost i živjeće bez unutrašnjih podjela, on neće biti u
raskolu. Njegov bog se neće suprotstavljati đavolu, njegova moralnost
neće biti u suprotnosti sa nemoralnošću; on neće poznavati suprotnosti.
On će prevazići dvojnost, on neće biti šizofren. Sa novim čovjekom će
doći i novi svijet jer će novi čovjek shvatati stvari na sasvim drugačiji
način i živjeće sasvim drugačiji život koji se još nije živio. On će biti
mistik, pjesnik, naučnik, sve to zajedno. On neće birati: on će kao takav
biti neizbirljiv.
To je ono čemu vas učim: homo novus, novi čovjek, a ne
humanoid. Humanoid nije prirodan fenomen. Humanoid je stvoren od
strane društva – od svještenika, političara, pedagoga. Humanoid je
stvoren, on je proizveden. Svako dijete dolazi kao ljudsko biće:
potpuno, cijelo, živo, bez ikakvog raskola. Društvo odmah počinje da
ga guši, davi, da ga sjecka na djelove, govori mu što da radi a što da ne
radi, što da bude a što da ne bude. Njegova cjelina se ubrzo gubi. On
počinje osjećati krivicu za svoje čitavo biće. On odbacuje više nego što
je prirodno, i u tom odbacivanju on postaje nekreativan. Tada će biti
samo djelimičan, a djelimičnost ne može da pleše, dio ne može da

64
pjeva, i dio je uvijek pogibeljan jer ne zna što je život. Humanoid ne
može imati svoju volju. Drugi odlučuju za njega – njegovi roditelji,
učitelji, vođe, svještenici; svi oni mu oduzimaju svu njegovu volju. Oni
odlučuju, oni naređuju, a on samo slijedi. Humanoid je rob.
Ja vas učim slobodi. Sada čovjek treba da uništi sve vrste
robovanja i da izađe iz svih zatvora – nema više ropstva. Čovjek treba
da postane individualan. On treba da postane buntovan. A uvijek kada
je čovjek postao buntovan... Ponekada bi neki ljudi pobjegli od tiranije
prošlosti, ali tek ponekada – ponegdje Isus, ponegdje Buda. Oni su
izuzeci. A čak ni ti ljudi, Buda i Isus, nijesu mogli živjeti potpuno. Oni
su pokušali ali je čitavo društvo bilo protiv njih.
Moj koncept novog čovjeka je taj da će on biti Grk Zorba i da će
biti Gautama Buda, takođe: novi čovjek će biti Zorba Buda. On će biti
osjećajan i duhovan; fizički, krajnje fizički u tijelu, u čulima, uživajući
u tijelu i svemu što tijelo može dati, a, isto tako, biće i velika svijest,
biće veliki svjedok. On će biti Hrist i Epikur zajedno. Ideja starog
čovjeka je bila odricanje; ideja novog čovjeka će biti radovanje. A takav
novi čovjek dolazi svakog dana, on stiže svakog dana. Ljudi još nijesu
postali svjesni njega. Zapravo, on je već nastao. Stari umire, stari je na
svojoj samrtnoj postelji. Ja ne tugujem zbog toga, i kažem, molim vas,
ne tugujte za tim. Dobro je da on umire jer iz njegove smrti će se novo
ukazati. Smrt starog će biti početak novog. Novo može doći samo kada
staro bude sasvim mrtvo.
Pomozite starom da umre, a pomozite i novom da se rodi! I
zapamtite, staro ima svo poštovanje, cijela prošlost će mu biti podrška;
a novo će biti jedan sasvim čudan fenomen. Novo će biti toliko novo da
neće biti poštovano. Svaki napor će biti učinjen da se uništi novo. Novo
ne može biti poštovano ali u novom je budućnost čitavog čovječanstva.
Novo treba uvesti.
Moj posao se sastoji od toga da stvorim polje Bude, jedno
energetsko polje u kojem će se moći roditi novo. Ja sam samo primalja
koja pomaže da novo dođe u svijet koji to još ne prihvata. Novo će
trebati mnogo podrške onih koji to razumiju, od onih koji žele da se
takva revolucija dogodi. A vrijeme je sazrelo, ono nikada prije nije bilo
tako zrelo. Pravo je vrijeme, nikada prije nije bilo tako pravo vrijeme.

65
Novo će se ukazati, prodor je sada moguć. Staro je toliko propalo da
čak i sa najvećom podrškom ne može opstati; ono je osuđeno na
propast! Mi to možemo odlagati, možemo uvažavati staro; to će biti
samo proces odlaganja. Novo treba da dođe: najviše što možemo je da
mu pomognemo da dođe ranije; ili to možemo ometati i odlagati njegov
dolazak. Dobro bi bilo da mu pomognemo. Ako dođe ranije,
čovječanstvo će još imati budućnost, i to veliku budućnost: budućnost
slobode, budućnost ljubavi, budućnost radosti.
Ja vas učim novoj religiji. Ova religija neće biti hrišćanstvo,
neće biti ni judaizam, neće biti ni hinduizam. Ova religija neće imati
nikakav pridjev. Ova religija će biti čisti religiozni kvalitet cjelovitog
bića. Moji sanijasini treba da budu prvi zraci sunca koje se ukazuje na
horizontu. To je ogroman zadatak, to je skoro nemoguć zadatak ali
pošto je nemoguć, to će privući one kod kojih je ostalo još malo duše.
To će stvoriti veliku žudnju kod svih onih ljudi koji imaju još smjelosti
skrivene u njihovim bićima, koji su hrabri, vrli, jer zaista to treba da
stvori vrli novi svijet.
Ja govorim o Budi, ja govorim o Hristu, ja govorim o Krišni, ja
govorim o Zaratustri tako da sve što je bilo najbolje i sve što je bilo
dobro u prošlosti može biti sačuvano. Ali to su samo nekoliko
izuzetaka. Čitavo čovječanstvo je živjelo u velikom ropstvu, u lancima,
u raskolu, u ludilu.
Ja kažem da je moja poruka jednostavna ali će biti veoma teška,
naporna da bi se ostvarila. Ali što je teža, više neostvariva, veći je
izazov. A vrijeme je pravo zato jer je Istok promašio, a i Zapad je
promašio. Neka veća sinteza je potrebna u kojoj se mogu Istok i Zapad
sresti, gdje se mogu sresti religija i nauka. Religija je propala je je ona
bila onostrana i zanemarivala je ovaj svijet. A vi ne možete zanemariti
ovaj svijet; zanemariti ovaj svijet znači zanemariti i svoje korijene.
Nauka je promašila jer je zapostavila drugi svijet, unutrašnji, a vi ne
možete zapostaviti cvijeće. Kada jednom zapostavite cvijeće, vaše
najdublje biće, život tada gubi svaki smisao. Drvo treba korijene, tako i
čovjek treba korijene, a korijeni mogu biti samo u zemlji. Drvo treba
otvoreno nebo da bi moglo da raste, da dođe do velikog lišća i da ima

66
hiljade cvjetova. Samo tada je drvo ispunjeno, samo tada drvo može
osjetiti značaj i smisao, a život postati bitan.
Čovjek je drvo. Religija je propala jer je govorila samo o
cvijeću. Ti cvjetovi su ostali filozofični, apastraktni; oni se nikada
nijesu materijalizovali. Oni se ne mogu ni materijalizovati jer nijesu
podržani od zemlje. A i nauka je promašila jer je brinula samo o
korijenima. Korijeni su ružni i oni ne mogu procvjetati. Zapad pati
usljed previše nauke; Istok pati zbog previše religije. Sada trebamo
novo čovječanstvo u kojem će religija i nauka postati dva aspekta
jednog čovjeka. A most treba da bude umjetnost. Zato kažem da će novi
čovjek biti mistik, pjesnik i naučnik. Samo umjetnost može biti most
između nauke i religije – poezija, muzika, skulptura. Kada jednom
uvedemo tog novog čovjeka u egzistenciju, zemlja tada po prvi put
može postati ono što treba da bude. Ona će postati raj: ovo naše tijelo -
Buda, ova naša zemlja - raj!

67
 OSHO
Oshovo učenje se ne može podvesti ni pod jednom
kategorizacijom, pokrivajujući sve aspekte sa kojima se društvo
suočava: od individualnog traganja za smislom života do najbitnijih
društvenih i političkih pitanja današnjice.
Njegove knjige nijesu pisane već su prenošene sa audio i video
zapisa koje je Osho davao na predavanjima pred međunarodnom
publikom u periodu od 35 godina.
Osho je od strane Sunday Times u Londonu opisan kao jedan od
«1000 tvoraca 20-og vijeka», a od strane američkog pisca Toma
Robinsona kao «najopasniji čovjek poslije Isusa Hrista»
O svom radu Osho je rekao da on pomaže da se stvore uslovi za
rođenje novog ljudskog bića. On je često karakterisao to novo ljudsko
biće kao «Zorba Buda» - sposobno da uživa u svjetovnim
zadovoljstvima nalik Grku Zorbi, a isto tako da uživa u smirenosti i
opuštenosti nalik Gautama Budi.
Sagledavajući sve aspekte Oshovog rada ukazuje se vizija
prožimanja drevne mudrosti Istoka sa najvišim potencijalima nauke i
tehnologije Zapada.
Osho je takođe poznat po svom revolucionarnom doprinosu
unutarnje transformacije sa pristupom meditaciji prilagođenoj
savremenom životu. Njegove jedinstvene «Aktivne meditacije» su
osmišljene da prvenstveno oslobode od akumuliranog stresa u tijelu i
umu tako da se lakše može iskusiti slobodno i opušteno stanje
meditacije.
*
Osho je rođen 11. decembra 1931. u Kučevadi, Madija Pradeš,
Indija, kao najstariji sin trgovca tekstilom, koji je pripadao džainskoj
religiji. Od njegovog najranijeg djetinjstva bio je buntovan i nezavisan
duh, insistirajući na ličnom iskustvu istine umjesto slijepog prihvatanja
znanja i vjerovanja primljenih od drugih. Osho doživljava prvi bljesak
prosvjetljenja (satori) sa četrnaest godina. Tih godina eksperimentiše sa
68
meditacijama. Najviše je uživao u tome da izaziva svoju izdržljivost
vježbajući razne tehnike disanja, plivajući u rijeci i boreći se sa rječnim
brzacima.
Nakon što je u svojoj dvadeset i prvoj godini doživio
Prosvjetljenje, Osho završava studije filozofije, doktorira 1956. i
provodi nekoliko godina predavajući filozofiju na Univerzitetu u
Đabalpuru. Istovremeno je putovao Indijom i držao predavanja,
izazivajući ortodoksne religiozne vođe na javne polemike, ispitivao
tradicionalna vjerovanja, i sretao ljude svih životnih pravaca. Intenzivno
je čitao sve što je mogao da pronađe, neprekidno težeći da usavrši svoje
znanje o vjerovanjima i psihologiji savremenog čovjeka.
Krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, Osho je počeo da
razvija svoju jedinstvenu Dinamičku meditaciju. „Savremeni čovjek”,
govorio je, “opterećen je prevaziđenim tradicijama i tjeskobama koje
nameće savremeni način života, zato mora proći kroz duboki proces
pročišćenja prije no se suoči sa otkrićem opuštenog stanja
meditacije”.
1974. Osho osniva ašram u Puni koji postaje oaza za moderne
tragaoce za istinom. Tadašnji predsjednik Indije, Moradži Desaj,
tradicionalni indus, godinama je sprečavao sve napore Oshovih učenika
da presele ašram u jedan zabačeni dio Indije, gdje bi bili u mogućnosti
da eksperimentišu sa njegovim učenjem i stvore zajednicu koja bi se
samofinansirala i koja bi živjela u duhu meditacije, ljubavi, kreativnosti
i smijeha.
1981. Oshovi učenici kupuju veliko imanje u pustinji centralnog
Oregona. Oko njega se stvara model poljoprivredne zajednice, koja se
razvija nevjerovatnom brzinom, pokazujući impresivne rezultate
pretvaranjem pustinje u zelenu oazu, sposobnu da hrani 3000 ljudi. Na
ljetnim festivalima prisustvovalo je i do 20 000 ljudi iz cijeloga svijeta,
koji su stanovali i hranili se u Rajnešpuramu. S druge strane, američka
vlada odbija Oshov zahtjev za odobrenje stalnog boravka; sam grad
Rajnešpuram postaje izložen napadima oregonskih vlasti i hrišćanske
većine.
1985. Oshova sekretarica i nekoliko članova uprave iznenada
napuštaju zajednicu i cio niz ilegalnih djela, koja su počinili, izlazi na

69
vidjelo. Osho poziva američe vlasti da obave temeljnu istragu što one
iskorištavaju da bi pojačale svoju borbu protiv zajednice. Osho biva
uhapšen. Put do mjesta gdje je trebalo da mu se sudi a koji uobičajeno
traje nekoliko sati avionom, produžio se na čak osam dana. Nekoliko
dana se čak nije znalo ni gdje se nalazi, a kasnije je Osho pričao da su
ga u Oklahomu uveli pod imenom "Dejvid Vašington" i strpali u
karantin zajedno sa zatvorenikom koji je bolovao od herpesa, bolesti
koja je fizički oslabljenom Osho mogla biti kobna. Sat vremena prije
nego što je konačno trebao biti oslobođen, poslije dvadeset dana muka,
otkrivena je bomba u zatvoru. Svi su bili evakuisani osim Osho. U
zatvoru su ga kroz hranu trovali opasnim talijumom, koji je do kraja
ostao u njegovoj krvi, rušeći mu ionako krhko zdravlje. Naposlijetku,
na savjet svojih pravnika, Osho je priznao krivicu za dva od trideset i
četiri prekršaja kojim su ga teretili i na taj način izbjegao dalje rizike po
život od strane američkog pravosuđa. Upotrijebio je "Alfred klauzulu",
po kojoj se neko može proglasiti krivim iako to nije svojom ličnom
krivicom. Nakon plaćanja kaucije od 400.000 dolara i zabrane ulaska u
Ameriku za narednih pet godina, on napušta tu zemlju privatnim
avionom, te leti za Indiju. Nedjelju dana kasnije, zajednica u Oregonu
se počela raspadati.
Naredne 1986. godine Osho nije bio dozvoljen boravak ni u
jednoj od država u koje bi se uputio: Grčka, Švicarska, Švedska,
Engleska, Irska, Kanada, Holandija, Njemačka, Italija, Urugvaj,
Jamajka, Portugal, odbijali su da ga puste u svoju zemlju ili bi mu svega
nekoliko dana po ulasku u zemlju poništavali vizu i proglašavali ga
nepoželjnim. U Urugvaju saznaje zašto nije bio pušten u druge zemlje.
Teleksi sa informacijama o navodnim krijumčarenjima stvari i droge te
prostituciji stizali su uvijek neposredno prije nego što bi se on obratio
toj zemlji za vizu, što bi logično prouzrokovalo reakcije policije. Tako
je Osho svojim radikalnim razobličavanjem svih vrsta ljudske i
vlastodržačke laži i licemjerstva, zaslužio titulu "svjetskog državnog
neprijatelja", kakvu nemaju ni okorjeli kriminalci. Posljednje tri godine
svog ovozemaljskog života proveo je u svom ašramu u Puni.
Oshovi govori učenicima i tragaocima širom svijeta objavljeni
su u više od šest stotina tomova, i prevedeni na preko trideset jezika.

70
Kao što sam kaže: "Moja poruka nije doktrina, niti filozofija. Moja
poruka je zapravo alhemija, nauka transformacije, tako da jedino oni
koji su spremni da umru takvi kakvi jesu i budu rođeni ponovo u
nečem tako novom da ga sada ne mogu čak ni zamisliti... jedino takva
nekolicina hrabrih ljudi će biti spremna da sluša jer slušanje postaje
riskantno."
"Slušajući, vi preduzimate prvi korak ka tome da budete
preporođeni. Tako, to nije filozofija od koje jednostavno možete
napraviti ogrtač i hvalisati se njom. To nije doktrina u kojoj možete naći
utjehu za uznemiravajuća pitanja. Ne, moja poruka nije neka verbalna
komunikacija. Ona je mnogo riskantnija. Ona nije ništa manja od
umiranja i ponovnog rođenja."
Pošto je posljednje dvije godine uglavnom držao predavanja o
zenu, istovremeno se usmjeravajući na samu srž svoga učenja, spajajući
i poništavajući u sebi sve tradicije, učenici su ga nazvali Osho, po
jednom zen-kaluđeru, što znači "novi čovjek".
Osho je napustio svoje tijelo 19. januara 1990. Njegova
prostrana komuna u Puni, Indija, nastavlja da bude jedan od najvećih
centara za spiritualni rast na svijetu, privlačeći hiljade međunarodnih
posjetilaca, koji dolaze da učestvuju u njenim meditacijama, terapijama,
radu na tijelu i kreativnim programima.

71
 OSHO INTERNACIONALNA KOMUNA

Komuna je škola misterije za unutarnje istraživanje.

To je najveća moguća avantura i najveći ples.

Stazom kojom treba da putuješ, treba da putuješ sam; znajući to,

mnogi su putovali sami dajući ogroman podsticaj.

... male oaze u kojima se živi sa sasvim drugačijom vizijom, sa

sasvim drugačijim ciljem; gdje se živi sa svrhom, smislom, gdje se živi
sa metodom, gdje se živi budno, svjesno, probuđeno; gdje život nije
slučajnost, gdje život počinje da bude sve više rast u određenom smjeru.
Ovo nije indijski ašram; ovo je jedna internacionalna komuna
gdje se susreću ljudi sa Istoka i Zapada. Ova komuna predstavlja cijelo
čovječanstvo, ne iz prošlosti već budućnosti.

Naš napor je usmjeren ka tome da omogućimo da meditacija

postane dostupna svakome; svakome ko želi da meditira; meditacija je
prilagođena svakom tipu čovjeka. Ako on treba odmor, tada će odmor
biti njegova meditacija.
"Sjedeći u tišini i ne čineći ništa, proljeće dolazi i trava raste
sama od sebe" - to će biti njegova meditacija. Mi treba da pronađemo
toliko mnogo dimenzija meditacije koliko ima tipova ljudi na svijetu. A
način ne treba da bude tako striktan jer ne možete naći dvije slične
osobe. Ovo je revolucija. Individua ne treba da se uklapa u načine;
načini treba da se ugode individui. Zato ovdje nailazite na tako puno
meditacija. Metod može biti aktivan ili pasivan, to nije bitno, cilj je isti:
kako da vas učine smirenim, da sve misli nestanu i da budete nalik
ogledalu, da odražavate to što jeste.

72
 OSHO INTERNACIONALNI MEDITACIONI RESORT
Puna, Indija

Oshov internacionalni meditacioni resort je značajno mjesto za

odmor gdje posjetioci mogu ostvariti direktno lično iskustvo novog
načina življenja sa više svjesnosti, opuštenosti i radosti.
Locirano u Puni na 150 km južno od Mumbaija (Bombaj),
Indija, odmaralište nudi raznovrsne programe hiljadama ljudi iz cijelog
svijeta koji dolaze svake godine.
Meditacioni resort se prostire na preko 15 hektara kultivisane
šume u dijelu grada zvanog Koregaon Park. Odmaralište posjeduje
ograničen smještajni kapacitet za posjetioce u novoizgrađenom hotelu,
ali u najbližoj okolini postoji mnoštvo privatnih apartmana i hotela
pogodnih za kratak ili duži boravak.
Programi u resortu su bazirani na Oshovoj viziji drugačijeg
ljudskog bića koje je sposobno da kreativno učestvuje u svakodnevnom
životu ali i da se opušta u tišini i meditaciji. Većina programa se odvija
u savremenom i klimatizovanom prostoru i uključuje niz individualnih
vježbi, kurseva i radionica koje pokrivaju mnoštvo aspekata: od
umjetičkih formi do holističkih zdravstvenih tretmana, ličnog
preobražaja i terapija, ezoteričkih nauka, zen pristupa sportu i rekreaciji,
raznim relaksacionim metodama i mnogim drugim životno značajnim
aspektima za muškarce i žene. Individualne i grupne radionice se nude
tokom cijele godine kao i cjelodnevni raspored za meditacije.
Unutar odmarališta postoje restorani i kafei u kojim se nude
raznovrsna vegetarijanska hrana i piće, a sve spravljeno od organski
uzgojenog povrća sa vlastite farme. Odmaralište posjeduje svoj
bezbijedni i filtrirani vodovod.
Sve informacije su dostupne na sajtu: www. osho.com/resort

73
 OSHO LOTOS KNJIGA
www.osho-yu.me

1. KNJIGA TAJNI 2 , str. 303

2. ONOSTRANE DIMENZIJE, str. 160
3. BOŽANSKI SPJEV, str. 245
4. VJEČNO HODOČAŠĆE, str. 77
5. O OSNOVNIM PRAVIMA ČOVJEKA, str.60
6. NOVO VIĐENJE OSLOBOĐENJA ŽENE,
7. ŽIVOT, LJUBAV, SMIJEH, str. 105
8. NARANDŽASTA KNJIGA, str. 140
9. TRAVA RASTE SAMA OD SEBE, str. 115
10. BUNTOVNIK, str. 95
11. SMRT - NAJVEĆA IZMIŠLJOTINA, str. 115
12. OD SEKSA DO NADSVIJESTI, str.160
13. MISTIČNA TEOLOGIJA, str. 307
14. NEMA VODE, NEMA MJESECA, str. 250
15. ZDRAVLJE, str. 40
16. DINAMIČNA MEDITACIJA, str. 60
17. STOTINU PRIČA ZA DESET HILJADA BUDA, str. 90

74
 Edicija
OSHO LOTOS KNJIGA

Izdavač
Slobodan Vučković

*
OSHO

Novi čovjek – Zorba Buda

*

Lektor
Lila Isaković

Korektor
Dojna Lapadat

Štampa
3MMakarije - Podgorica

tiraž 500

75
 Novi čovjek će biti mistik, pjesnik, naučnik, sve
zajedno... To je moj koncept potpunog čovjeka.
Samo cjelovit čovjek može slaviti. Slavlje je miomiris
cjelovitog bića. Između nauke i meditacije samo
umjetnost može biti most – poezija, muzika,
skulptura. Kada jednom dovedemo tog novog
čovjeka u egzistenciju, zemlja će po prvi put postati
to što treba da bude. Ona će postati raj: ovo naše
tijelo, tijelo Bude, ova naša zemlja, zemlja raja!

OSHO LOTOS KNJIGA

www.osho-yu.me

76