Vojvoda Stepa po drugi put među Mostarcima

Piše: Vuk Bačanović

Jedan dio Mostaraca će ove godine, nakon dugo vremena, proslaviti neobičan
jubilej. Radi se o 15. novembru, danu oslobođenja od austrougarske okupacije.
Stota godišnjica oslobođenja će biti obilježena posebnom akademijom koju
organizuje Srpsko prosvjetno i kulturno društvo prosvjeta u Narodnom
pozorištu u Mostaru. Istom prilikom će biti dodijeljena Nagrada za humanost
“Stepa Stepanović” Anisu Kosovcu, Konjičaninu koji je, kao svoju zadužbinu,
izgradio, spomenik Petru i Pavlu Goluboviću, dječacima koji su, od strane
svirepih ljudi, bili ubijeni u Konjicu 1992. Radi se o vrlo hrabrom činu, s
obzirom na sve negativne konotacije koje van Srbije i Republike Srpske ima sve
ono što nosi prefiks “srpski”, kao i dezavuisana titula maršala Stepe
Stepanovića - vovjvoda. A Mostar je, ma koliko to bilo politički nekorektno
reći, te 1918. zaista oslobodila srpska vojska maršala Stepe Stepanovića. Treba
biti isto tako pošten pa reći da loše konotacije ne postoje samo zbog toga što je
u Drugom svjetskom, kao i proteklom, bratoubilačkom, srpstvo bilo sramotno
svedeno, uglavnom, na krvožedno-provincijske talove različitih kabadahija,
koje su se proglašavale vojvodama i, još gore, svekoliim tumačima srpske
istorije, perspektiva, kulturne politike, pravde i pravednosti.

Problem je bio i u tome što se, oslobođenoj otadžbini, nakon 1918., narodski
rečeno, nije nikako dalo. A da je u tome, teško, bilo ekskluzivne krivice,
integralnog Jugoslovena, kralja Aleksandra I, koji je mučio muku da sastavi
zemlje koje, do tada, nikada nisu bile u jednom državnom okviru. A pogotovo
ne skromnog maršala vojske, koja je prošla golgotu sukoba sa Austro-
Ugarskom, Njemačkom i Bugarskom i, nakon povratka u zemlju koja je, u
velikom ratu, izgubila gotovo četvrtinu stanovništva - vojvode Stepe
Stepanovića. Koji je okupljenoj masi koja mu je 1918. klicala u Sarajevu imao
poručiti samo jedno: “Neka vas ime jedne od drugih nikada ne otuđi jer vi
ste krv jedne krvi i kost jedne kosti. Neka vas vjera ne razdvaja, jer Bog je
samo jedan". I to nije mislio na način na koji je to danas poručuje Željko
Komšić, ili neka druga bizarna marioneta, koja nastavlja zakucavati eksere u
sve ono što preostalo od puke nade u južnoslovensko jedinstvo.

Već neko kome su bile date jasne direktive da je nova država najbolja
perspektiva za sve Južne Slovene i što je, naposlijetku, shvatio i Stjepan Radić,
ubijen, nažalost, od ruke fanatika, baš kao i kasnije, kralj koji ga je uspio
ubijediti u iskrenost svojih jugoslovenskih ubjeđenja. Naravno, idealistima i
vojnicima je teško shvatiti na koji način se ideali redovno poruše pred
neumoljivom istinom marksističke teorije o tome da uspješnost društvenih
eksperimenata zavisi prevashodno od mudrosti usklađivanja vlasničkih odnosa.
A nekada su oni u tolikoj mjeri kompleksni da nedostaje vrijeme da budu
dovedeni do kraja.

Pregledavajući, ovih dana, razne reakcije na Prosvjetinu akademiju, ali i

generalno na godišnjicu završetka Velikog rata, nailazim uglavnom na
parcijalne stavove. Srpski analitičari će tako, uglavnom, opisivati euforičnu
atmosferu ulaska Srpske vojske u Sarajevo i Mostar, kada je čak reisul-ulema
Džemaludin Čaušević oduševljeno poszdraviio vovjodu Stepu: “Draga braćo
junaci! Ja Vas uvjeravam da će muslimani Bosne i Hercegovine znati uvijek
dovoljno cijeniti bratske zasluge i očuvati u uspomeni ovaj prvi susretaj nakon
burnih stoljeća.” S druge strane, bošnjačke reakcije se svode na negativnu
stranu “prvog susretaja nakon burnih stoljeća”, a to je metež koji je nastao
kmetovskim zauzimanjem begovske zemlje, a često i golim nasiljem nad
muslimanima, koje su najviše provodili - kako je to u svojim sjećanjima opisao
Solunac Hasan Rebac - ne porodice žrtava austrijskih pogoroma, već oni koji su
se ponajviše dodvoravali okrutnim ugnjetačima, često se, pred austrijskim
isljednicima odričući i vlastite narodnosti. Isto tako se ističe i poznati intervju
reisul-uleme Džemaludina Čauševića za pariški “Le Temps” iz 1919., a čije je
navode potvrdio i istaknuti srpski prvak i predsjednik Zemaljske vlade BiH
Atanasije Šola, a o stradanju muslimana prilikom stvaranja zajedničke države, a
u kojem je naročito znakovita rečenica: “Mi smo ipak Sloveni, ali Srbi odbijaju
da nas smatraju takvim.”

Da se ne radi o pretjerivanju, već o ozbiljnom i zabrinjujućem sociološkom

problemu, svjedoči upravo jedno predavanje, održano u Mostaru 1930. A držao
ga je, nepravedno zaboravljeni intelektualac, već spomenuti, Hasan Rebac, po
vlastitom opredjeljenju Srbin musliman, veteran Velikog rata, vojnik vojvode
Stepe Stepanovića, Solunac. On je podsjetio na koji način je Austrija “iz fioka”
potegla agrarno pitanje, kako bi nahuškala mlađi dio pravoslavne inteligencije
na muslimane, požar koji su, uzalud pokušali ugasiti iskusniji narodni borci kao
što su Jeftanović, Kujundžić i Firdus upozoravanjem da je to “mamac za
zavađanje, a kad bude zrela stvar, riješićemo agrarno pitanje bratski, pri čaši
piva”. Rebac je pravilno uvidio fatalne posljedice brzopletosti i nasjedanja na
obećanja o prekonoćnim promjenama kada za to nema uslova. I najstrašnije
osuđivao kako nepismenost i konzervatizam muslimanskih elita, tako i ono što
je klasifikovao kao, pravoslavnoj vjeri strani, “pravoslavni srbizam”. Situaciju,
svega 12. godina nakon oslobođenja za kojeg je 4 godine proveo u rovovima za
oslobođenje Srbije i svih Južnih Slovena opisao je ovako:

“Konzervativne muslimanske mase poslije oslobođenja, ekonomski ugrožene,

patriotski žigosane šuckorstvom i tome sličnim imenima od stranje patentiranih
patriota konfesionalaca, zbile su se u jednu stranku, kojoj su se stavili i naturili
na čelo za vođe ljudi bez ikakva šireg i naprednog programa sa jednom
kvalifikacijom da nisu nikada bili u dobru sa našim pravoslavnim. Uskogrudost
pravoslavnih i njihov pravoslavni srbizam onemogućio je širu aktivnost onih
muslimana, koji su bili pod Austrijom nacionalni revolucionari i koji su se
aktivno borili za oslobođenje i ujedinjenje. Oni su bili onemogućeni zato što im
pravoslavni ne samo nisu pomagali nego su im se na svakom koraku svojim
netaktom i radom odmagali i u svakoj prilici ih dezavuisali. Kako može
napredni musliman govoriti širim slojevima muslimana da su im pravoslavni
braća pa da s njima istupaju, kada ti pravoslavni nisu ničim htjeli da tako
kazivanje potvrde djelom?”

Međutim, da li je za to krivio samu ideju zajedničke države, ili žalio zbog njene
uspostave? Naprotiv. Smatrao je da se “zidovi moraju srušiti, da se na prvom
mjestu moraju onemogućiti svi oni i pravoslavni i muslimani iz našeg kulturnog
i javnog života, svi oni, koji se ni za minulih deset godina provedenih bez
tuđinskog gospodstva, u slobodi, ne mogoše duhovno osloboditi od elemenata
koji su trovali i zatrovali njihove duše, pa truju i dalje naš narod.” Treba li
napominjati da je izraz “pravoslavni srbizam” Rebac koristio kao čovjek do
kraja odan kralju Aleksandru I Karađorđeviću? U tom smislu je bio na tragu
misli Stepe Stepanovića, a uostalom i Alekse Šantića, još iz, tada već davne,
1902.: “Zaboravimo slike prošlih dana, Kad nismo znali da smo pleme isto,
Kad je u ruci ljut jatagan blistô Poprskan krvlju bratovljevih rana…
Jednog smo stabla ogranci i grana, Pa ne pitajmo ko je vjere koje; Mi ćemo
učit jevanđelje svoje, A vi se svoga držite korana.”

Prema tome Akademija i nagrada “Stepa Stepanović” nije podsjećanje na

košmarne i zle periode naše istorije, već, naprotiv, vraćanje na, svijetle
uspomene dostojne, vojvodu Stepu, našeg Aleksu, reisa Čauševića, Hasana
Rebca, muftiju Šefketa-efendiju Kurta, Blaža Sliškovića, Cvitana Spuževića i
sve one ljude koji oživljuju one trenutke naše istorije koji nisu bili zagađeni
primitivizmom, zluradošću i mržnjom. I upravo zbog toga i ide u ruke čovjeka
Anisa Kosovca, koji je svojim činom postavio jednu od međa između dobra i
zla koja neće nestati. Svim dušmanima unatoč.