6.

Politièko i vojno stanje

prije i u vrijeme
operacije Medaèki džep

Nakon iznenadnog i za krajinske Srbe, njihovu vojsku, UNPRO-

FOR i MZ, neoèekivanog uspjeha hrvatske vojske i policije u
operaciji “Maslenica” (oslobaðanja okupiranog podruèja), oèeki-
vala se promjena u ponašanju vojnog i politièkog vrha tzv. repub-
like srpske krajine. Hrvatske vlasti su držale da æe krajinski poli-
tièari pokazati veæu spremnost za pregovore i poštovati relevantne
dokumente UN-a, koji su neprijeporno priznavali suverenitet
Hrvatske nad okupiranim podruèjima i tražili miran dogovor o
povratku tih podruèja pod ustavnopravni poredak RH. Grèevit
otpor za vrijeme borba oko Rovanjske, Malog Alana, Tulovih
greda, Velike i Male Bobije, Maslenice, Novigrada, Kašiæa i
Zemunika, žestoki protunapad nakon dolaska pojaèanja iz Srbije
i BiH101 - koji je prvi put sprijeèen vertikalnim manevrom hrvatske
vojske102 te spremom i junaštvom hrvatskih vojnika i èasnika -
pokazivao je da su snaga i moral srpske vojske, iako naèeti, još
jaki, a odluènost da se ustraje na tzv. samostalnosti i
paradržavnosti i dalje prisutna. Krajinski Srbi su poraz pripisivali
izdajstvu UN-a,103 iznenaðenju, svojoj opuštenosti, a vojno
rukovodstvo spletu nesretnih okolnosti.104 Kako bi ublažili revolt
krajinskih Srba, vojni zapovjednici su tvrdili kako su zapravo
onemoguæili hrvatsku ofenzivu veæih razmjera, kako nije pore-
meæena vojna ravnoteža (koja je i dalje u njihovu korist) i kako
hrvatske oružane snage nisu opasnost za opstojnost “RSK”.105 Još
uvijek je iz SRJ dolazila velika materijalna i vojna pomoæ. Preko
granica novih država (BiH i RH, na odsjecima granica koje nisu
kontrolirale legalne snage vojske i policije) nesmetano je prolazi-
la vojna oprema i naoružanje, gorivo i ljudi. Za Vojsku Jugoslavije
i vojske bosanskih i hrvatskih Srba sve je to “integrirano, veliko
ratište”,106 koje æe u bliskoj buduænosti opet postati država svih
47 Srba. Bahatost i nepoštivanje diplomatskih pravila upravljaju
 ponašanjem srpskih politièara. Goran Hadžiæ,107 samozvani pred-
sjednik “države RSK”, dolazi nepozvan u Ženevu nakon raskola s
ostalim krajinskim politièarima, ali se odmah i vraæa jer mu nisu
iskazane predsjednièke poèasti. Krajinski politièari se dijele;
Hadžiæ se sve više oslanja na Baranju i Vukovar, ostatke JNA i
bivši vojni kadar. Njemu je lako jer istoèna Slavonija granièi sa SR
Jugoslavijom (Srbijom) i zapravo postaje njezin sastavni dio.
Srpski politièari iz zapadne Slavonije pokušavaju tajno pregovarati

Slika 7: Gospiæ 03.01.1992. vojna situacija u trenutku prekida vatre potpisanog u

Sarajevu - operativno podruèje Like
s hrvatskim vlastima, bivaju otkriveni i kažnjeni.108 Najtvrða je
“kninska struja” jer je najudaljenija od Beograda i središta poli-
tièke moæi (Slobodana Miloševiæa) iz kojega se upravlja srpskom
politikom. Politièari iz Knina se samovoljno ponašaju. Nakon
Erdutskog sporazuma, u lipnju 1993., u Beèu109 se trebao pot-
pisati sporazum o prekidu vatre izmeðu HV i paravojske “Krajine”,
no pobunjenici su ultimativno tražili povlaèenje HV iz podruèja
osloboðenih u vojno-redarstvenoj akciji Maslenica. Sporazum koji
je poticala MZ nije potpisan, krajinski Srbi su nepopustljivo zahti-
jevali priznavanje svoje paradržavnosti i bilo je jasno da æe se
spor prije ili poslije opet rješavati oružjem.
Stanje se nakon Maslenice ipak poèelo mijenjati, moral u
48 Krajini je slabio, posebice nakon postavljanja pontonskog mosta
 preko Maslenièkog ždrila. Uèestale su mobilizacije, kažnjavanje
dezertera i bjegovi prema Beogradu, širile su se glasine o kraði
nafte, za što je optuživan Goran Hadžiæ, korupciji, pljaèki novca
koji, navodno, krajinski politièari deponiraju u Beograd. Plaæa
vojsci kasnila je po nekoliko mjeseci, inflacija “krajinskog dinara”
rasla je vrtoglavo, nastale su nestašice osnovnih prehrambenih
artikala, deterdženata i goriva.110 Kako bi se ojaèao moral, iz
Srbije je nakon Maslenice stiglo nekoliko skupina dobrovoljaca,
meðu njima i “kapetan Dragan”.111 On je osnovao centar za
specijalistièku obuku takozvanih “kninða”112 u Bruški kod Knina.
Svi ti dobrovoljci i obeæanja o pomoæi bili su samo privid, glavna
snaga tzv. RSK bila je u vjeri da æe joj u sluèaju opasnosti u pomoæ
priskoèiti SRJ i VJ. Ta èvrsta vjera je bila jamac postojanja “RSK”.
Veæina krajinskih Srba nije bila svjesna promjene Miloševiæeve
politike koja se pod pritiskom snažnijih sila i nametnutih sankcija
usmjerila prema realnijem cilju - skidanju sankcija sa SRJ i
stvaranju Republike Srpske u BiH. Srbi u Hrvatskoj su ostavljeni
sami sebi a da to nisu ni znali.

Ratne operacije u Lici, 1991. - 1993.

Slika 8: Plan strategijske napadne operacije u agresiji na Hrvatsku (izvor: admiral

Davor Domazet-Lošo, “Hrvatska i veliko ratište”
49
Vojni ustroj JNA i pobunjenih Srba

Tijekom srpnja, kolovoza i do polovice rujna 1991. srpske pobun-

jenièke snage ovladale su prostorom Like, onim podruèjima na
kojima je prevladavalo srpsko stanovništvo. Prema unaprijed
pripremljenim planovima,113 JNA i Uprava bezbednosti SSNO
(zapravo Kontraobavještajna služba, “organi bezbednosti” i dalje
su nazivani KOS-ovcima),114 naoružale su i poèele ustrojavati
pobunjenièke postrojbe (teritorijalnu obranu, partizanske brigade,
paravojne i èetnièke skupine) u sklopu 13. rijeèkog korpusa, teri-
torijalno ovlaštenog za podruèje Like. Pobuna i napadi na policij-
ske ophodnje, preuzimanje vlasti u opæinama i gradovima širi se
od Knina i Korenice prema Graèacu, Lovincu, Svetom Roku,
Medku i Gospiæu.115 Šire se i zastrašujuæe glasine, to je sastavni
dio specijalnog rata što su ga struènjaci JNA za psihološko rato-
vanje izuèili na britanskim koledžima za posebne oblike ratovan-
ja116. Prije nastupanja vojske nadiru strah i panika. Teroristièko
granatiranje, ciljani masakri hrvatskog življa u Lovincu, Svetom
Roku, Širokoj Kuli (takoðer sredstva psihološkog ratovanja) prisi-
ljavaju ostatak hrvatskog puèanstva na bijeg u Gospiæ, Otoèac,
Perušiæ, Lièki Osik ili u siguran dio Hrvatske, poput muènog bije-
ga stanovništva Lovinca i Svetog Roka preko Velebita do sigurnosti
na obali hrvatskog mora.

Ustroj hrvatskih vojno-redarstvenih snaga

Poèetkom rujna 1991. u Gospiæu i Otoècu ustrojene su tri bojne

118. brigade ZNG-a, kao i snage MUP-a. Postrojbe su bile slabo
naoružane lakim pješaèkim naoružanjem, s tek nekoliko minoba-
caèa. Iz dijelova tih postrojba ustrojena je gardijska motorizirana
brigada, prvo kao Šesta i nešto kasnije Deveta. Šesta gardijska
brigada osnovana je 1. studenog 1992. u Gospiæu. Prvi zapov-
jednik Lièkih vukova ili, kraæe, Vukova bio je pukovnik, kasnije
general-bojnik Mirko Norac. Zbog nezgodnoga podsjeæanja na
partizansku Šestu lièku diviziju, koja je u Drvaru od desanta nje-
maèkih padobranaca spasila maršala Tita, 6. gmtbr je uskoro
preimenovana u 9. gmtbr. Zbog postojanja motorizirane brigade
tzv. SVK s istim brojem (9. mtbr., domicilno mjesto Graèac, po tom
gradu nazvana „Graèaèka“) èesto je dolazilo do zabune i zam-
jene izmeðu tih dviju suèeljenih postrojba.

Vojni planovi i tijek vojnih operacija

Iz vojnih akcija u kolovozu i rujnu moglo se zakljuèiti kako srpski
pobunjenici i JNA nastoje ovladati prometnicama Gospiæ -
Karlobag i Gospiæ - Perušiæ - Otoèac, èime bi Gospiæ doveli u
50 okruženje. Takoðer su pokušali prekinuti vezu Otoèac - Brinje i
 vezu prema Josipdolu - Ogulinu i tako onemoguæiti vezu Zagreb
- Senj - Split, prodrijeti do Rijeke i spojiti se sa snagama generala
Èada,117 s 13. korpusom JNA koji se još uvijek ondje nalazio.
Snage ZNG-a i MUP-a utvrdile su obrambene položaje i nisu
dopustile prodor protivnika na zamišljenu liniju Karlovac -
Karlobag, liniju “Velike Srbije”, strateški cilj Srba. I dalje je prijeti-
la nestašica naoružanja, jedini je izlaz bio u zauzimanju skladišta
i vojarna JNA u Lici. Donijeta je odluka i 14. rujna 1991. poèela
je operacija zauzimanja vojarna Gospiæ-Kaniža i Perušiæ, koja je
22. rujna završila predajom radarske postaje na Panosu. Veæ se
prije JNA poèela osipati, mnogo mladih regruta je bježalo iz
vojarna i uz pomoæ Hrvata odlazilo svojim kuæama u Srbiju,
Makedoniju, BiH ili Crnu Goru. Ostajali su profesionalni èasnici i
doèasnici, kao i mobilizirani domaæi Srbi, rezervisti. ZNG i MUP
su, usprkos njihovu otporu, ovladali vojnim objektima JNA, i
skladištima i vojarnama, u Gospiæu i Otoècu i u okolici zarobili
velike kolièine lakog i teškog naoružanja. Neprijatelj je pokušao
deblokirati svoje opkoljene snage, ali u tome nije uspio. U
Gospiæu je tijekom tih akcija zarobljen i general JNA,118 koji je
poslije razmijenjen za hrvatske zarobljenike. Nakon naoružavanja
teškim oruðima, tenkovima, oklopnim transporterima i topovima,
ZNG i MUP su izvršili više uspješnih akcija oslobaðanja zauzetog
teritorija. Jedna od tih akcija bio je i napad na Divoselo, 16. stu-
denoga 1991.119 Hrvatske snage su probile srpsku obranu, ušle u
Divoselo, ali su se nakon zapovijedi za povlaèenje vratile u
Gospiæ. Ta akcija protiv sela, simbola partizanstva (èetništva), koje
je prije 1991. odreðivalo sudbinu cijele Like, imala je na srpskoj
strani veliki psihološko-propagandni uèinak. U sliènoj akciji
prema Divoselu je 3. listopada 1991. poginuo Ðorðe Božoviæ
Giška, voða “Belih orlova”,120 paravojne postrojbe srpskih dobro-
voljaca koji su stigli iz Beograda. To je tada bio težak udarac srp-
skim pobunjenicima. Poèetkom studenoga na podruèje Like
dolaze 111. i 128. brigada iz Rijeke i tim pojaèanjem se
uspostavlja vojna ravnoteža. Neprijatelj odgovara žestokim
napadima topništva na civilne ciljeve, što æe otada postati
svakodnevnica za graðane Gospiæa, Perušiæa i Otoèca.
Neuspješna je bila akcija oslobaðanja Novog Lièkog Osika i
tamošnje važne tvornice streljiva.

Varljivo primirje

Sarajevsko primirje nastupa 3. sijeènja 1992., ali Gospiæ, Stari

Lièki Osik, Perušiæ, Otoèac i dalje su pod napadom topniš-tva i,
povremeno, neprijateljskog pješaštva. Privremeno okupirano
podruèje Like prostire se od Male Kapele na sjeveru do grebena
Velebita na jugu. Nakon uspostave “vlasti RSK” nesrpsko
51 stanovništvo je etnièki oèišæeno, uglavnom protjerano ili ubijeno.
 Zloèini nad Hrvatima se nastavljaju i za mandata UNPROFOR-a,
na primjer, u Podlapaèi kao osveta za poraz u akciji Medaèki
džep. Lika je još od vremena partizanskog (i èetnièkog) pokreta za
vrijeme Drugog svjetskog rata bila strateški važan prostor za ost-
varenje srpskih ekspanzionistièkih težnja. Godine 1991. postala je
kièma “Krajine”, poveznica Korduna i Banije, sa središnjim pros-
torom te paradržave oko Graèaca i Knina, i s osloncem na srps-
ki prostor u BiH. Indoktrinacija radikalnim srpstvom, koje se u
Jugoslaviji krilo iza komunizma i jugoslavenstva, bila je u Lici
posebno jaka. Srpske pobunjenièke skupine u Lici prve su se
pokrenule, prvi veæi sukob s pripadnicima Specijalne policije
dogodio se 31. ožujka 1991. na Plitvièkim jezerima u Lici kada je
poginuo i prvi hrvatski branitelj Josip Joviæ.

Vojno-strateški položaj

U okolici Otoèca pobunjenici su zaposjeli dominantne vrhove i

pod paljbom držali prometnice Otoèac - Josipdol i Otoèac -
Gospiæ. Kod Lièkog Osika izravno su tukli komunikaciju Gospiæ -
Perušiæ. Gospiæ je bio i ostao politièki i strateški centar Like,
gubljenje Gospiæa znaèilo bi gubitak Like. Gospiæ je bio u polu-
okruženju, neprijatelj je držao dominantne položaje oko grada i
nadzirao komunikaciju Gospiæ - Karlobag. Iako su hrvatske snage
držale položaje na Velebitu do prijevoja Mali Alan, pristup tim
položajima i manevar po Velebitu nadzirali su Srbi. Iz Barleta,
Medka i Divosela te s Debele glave neprijatelj je tukao po gradu
i prometnicama, prijetio zauzimanjem Gospiæa, presijecanjem
komunikacija i zauzimanjem Velebita. Izbijanjem srpskih snaga na
obale hrvatskog mora i odvajanjem sjevera od juga, Hrvatska bi
se našla u katastrofalnom položaju.

Vojno-politièko stanje neprijatelja

Sukobi politièkih frakcija su se nastavljali, pojaèavao se razdor

izmeðu vojske i policije, osjeæao se sve veæi nedostatak goriva i
živežnih namirnica, ne samo za civile veæ i za vojsku. Veliki prob-
lem vojske tzv. RSK bilo je ljudstvo; mislili su da manjak žive sile
mogu nadomjestiti teškim naoružanjem i ljudskim potencijalom
Srba dobrovoljaca iz ostalih srpskih država ili, u velikoj pogibelji,
èak i dolaskom Vojske Jugoslavije. Nedjelotvorne snage UN-a još
nisu bile potpuno zaprijeèile dolazak srpskih dobrovoljaca, no
ipak ih je, zbog lošeg opæeg stanja, bilo sve manje. Ogranièen
broj krajinskih Srba morao je pokrivati duge crte bojišnice. Dugo
razdoblje visoke bojne gotovosti zamaralo je ljudstvo i demotivi-
ralo ljude, koji su se ponašali kao stari krajišnici, živjeli su u svo -
jim kuæam a, r adili na z emlji, a na z nak o pas no s ti uz imali puš ku i
52
 Slika 9: Podruèja RH pod izravnom ugrozom topništva “SVK” prema Strategiji realne
prijetnje (izvor: adm. D. Domazet-Lošo “Hrvatska i veliko ratište)
Slika 10: Pojasi razmještanja topnièko-raketne potpore (izvor: isto)

53
 odlaz ili na polož aje. Iz gubila s e r az lika iz meðu civ ila i v ojnika jer
s u s v i no s ili o d o r u ili d io nje i o r už je .
Nakon Maslenice u Generalštabu VJ u Beogradu domišljena
je i obznanjena Strategija realne prijetnje121 - odmazda topništvom
i raketnim projektilima po vitalnim objektima RH. Srbi su vjerovali
da æe tom strategijom zaustaviti daljnje napade hrvatske oružane
sile i nadomjestiti manjak vlastite žive sile. Uz teško topništvo,
zrakoplovstvo i rakete “zemlja-zemlja”, Srbi su namjeravali izvodi-
ti manje diverzantsko-teroristièke prepade, s ciljem stvaranja
dojma premoæi, održavanja stalne napetosti i visokog stupnja
bojne gotovosti svojih snaga. U vrijeme prije operacije “Medaèki
džep” uslijedilo je više takvih prepada - masakriranje pripadnika
specijalne policije na Velebitu i pokušaj upada ID-grupe u
podruèje koje je okruživalo Divoselo - prema Podklisi i, dalje,
prema cesti Gospiæ - Karlobag. Iz neprijateljskih dokumenata,
zaplijenjenih nakon operacije, doznalo se da je neprijatelj plani-
rao zauzimanje Podklise, odakle bi nadzirao tu, za opstojnost
Gospiæa, vitalnu prometnicu. Drugi dokument, koji spominje gen-
eral Markaè, otkriva plan Srba da 9. rujna 1993. petnaest minu-
ta prije poèetka hrvatske akcije, zapoènu napad s istog podruèja
(Divoselo) prema Gospiæu122. Uvidom u zaplijenjene dokumente
srpske vojske krajine potvrðene su tvrdnje generala Markaèa koje
je dao dnevnom tisku. Zapovjedništvo srpske vojske krajine ofen-
zivnim je akcijama htjelo preduhitriti oèite napadaèke namjere
hrvatske vojske koje su išèitavali iz koncentriranja i premještanja
hrvatskih snaga. Vidi se to iz odluke za dopunsko nasilno izviðan-
je koju je komandant pukovnik Jovo Kordiæ 26. 8. 1993. izdao
Komandi 9. mtbr: Na osnovu taktièkih i drugih raspoloživih saz-
nanja, na osnovu osmatranja i izviðanja, te podataka dobivenih
od komande 15. korpusa evidentno je da ustaške snage ojaèava-
ju front na liniji Kraljièina vrata - Mali goliæ i Dušica - Visoèica, da
èvrsto drže greben Velebita... i ugrožavaju položaje 1. i 2. mtb. U
cilju obezbeðenja levog boka brigade, te potpunijeg sagledava-
nja stanja i rasporeda ustaških snaga na liniji Visoèica M. Alan i
njihove dalje namere odluèio sam (pukovnik Jovo Kordiæ-
op.p.)...izvršiti dopunska nasilna izviðanja na pravcima...123 Bilo je
oèito da su podatci o pojaèanim pokretima ustaških snaga na s/z
padinama Velebita, a cilj im je presecanje zone odbrane naše
brigade na pravcu: Visoèica - Èitluk - Ornice do kojih su pripad-
nici SVK došli u nasilnom IZVIÐANJU zahtijevali sve veæu
pozornost, pa pukovnik Kordiæ 3. rujna 1993. nareðuje mere
pune borbene gotovosti u jedinicama 2. mtb, lad pvo, mpoad,
had i tè.124 Kako ga podatci što stižu do njega sve više uznemiru-
ju - ...ustaške snage drže objekte na padinama Velebita... rade put
na pravcu Duler - Alanak - Delukino vrelo. Cilj im je najvjerojatni-
je da preseku zonu odbrane naše brigade na pravcu Visoèica -
54 Lièki Èitluk - s. Ornice - on zapovijeda da dio snaga 9. mtbr. ima
 zadatak da dana 09. 09. 1993. godine izvrši nasilno izviðanje u
rejonu Mokra peæina, kota 665, Velika kosa i izbije na liniju Kosa
- Dujmovaèa (kota 618) Bukova glava - Jelovac. O tom važnom
dokumentu bit æe još rijeèi, ali valja napomenuti da je gotovost za
dejstvo naznaèena za 09. 09. 1993. u 08.00 èasova.125

Slika 11: Gospiæ 1991. - vojna situacija u jesen 1991.

Ustroj HV i MUP i protumjere

9. MTGBR ”Vukovi”

Deveta motorizirana gardijska brigada, osnovana je kao 6. gardi-

jska brigada 1. studenoga 1992. iz dijelova postrojba 118. i 133.
brigade, koje su obranile Liku i zaustavile nadiranje srpskih
pobunjenika/JNA prema “kralježnici Hrvatske”. Brigada sudjeluje
u akciji Maslenica. Uspješno ovladava teškim planinskim pravcem
Rovanjska - Jasenice - Tulove grede. General Bobetko je poseb-
no pohvalio njezinu Oklopnu bojnu. Brigada se, po zapovijedi
naèelnika stožera HV (generala Bobetka - op. p.), vraæa u Liku i
brani crtu bojišnice od Gospiæa do Otoèca. Uz svakodnevne
okršaje s neprijateljem ubrzano se priprema za najsloženije ratne
zadatke. Takav zadatak bit æe i akcija 9. rujna 1993. - otklanja-
nje izravne opasnosti za Gospiæ i neutraliziranje najznaèajnijeg
55
 središta èetništva u Divoselu, svojevrsnom simbolu radikalnoga
srpstva u srcu Hrvatske.

Specijalna policija MUP-a RH

Specijalna policija Ministarstva unutarnjih poslova Republike

Hrvatske osnovana je kao antiteroristièka postrojba, ali je zbog
širenja rata ubrzo brojèano ojaèala i pretvorila se u respektabilnu
snagu. Njezini pripadnici bili su dobro izvježbani, opremljeni i
motivirani. Na lièkom bojištu drže Velebit, sprjeèavaju prodor
preko Malog Alana, prema Zadru i Karlobagu. Na vrhu Viševici
bilo je zapovjedno mjesto generala Mladena Markaèa, zapovjed-
nika Specijalne policije. U operaciji Maslenica oslobaðaju od
Srba Tulove grede, blokiraju prijevoj Mali Alan i zauzimaju Veliku
i Malu Bobiju. To su iskusne postrojbe koje dobro poznaju težak
planinski teren i protivnika.

Akcije izvidnièko-diverzantskih grupa (ID-grupe)

Hrvatska vojska i snage Specijalne policije na Velebitu upadom

svojih ID-grupa (izviðaèko-diverzantskih skupina) pokušavale su
otkriti slabe toèke neprijatelja i odvuæi mu pažnju od stvarnog
mjesta napada. Doživljavaju i neuspjehe od zasjeda i akcija pro-
tivnièkih ID-grupa. Tijekom srpnja i kolovoza izviðaèko-
diverzantske grupe SVK poduzimaju pet veæih napada - 7. srpnja
kod Bilaja, 8. srpnja na podruèju Ornica - Jasikovca, 22. srpnja
na cesti izmeðu Otoèca i Joviæa, kao i napade 30. i 31. kolovoza.
Najpoznatija je akcija zarobljavanja i masakriranja dvojice
hrvatskih specijalaca na Velebitu, kojom je general Bobetko
opravdavao pokretanje akcije u Medaèkom džepu. U dobro
planiranom napadu, nasilnom izviðanju, koje je zapovjedio
pukovnik Kordiæ (odluka za dopunsko nasilno izviðanje od 26. 8.
1993. i nareðenje za preduzimanje mera pune borbene gotovosti
od 3. 9. 1993.), diverzantska grupa “SVK” 4. je rujna 1993., uz
topnièku pripremu, napala posebnu postrojbu MUP-a na Debeloj
glavi (istaknuta planinska kota na Velebitu s koje se nadzire
podruèje u dolini rijeke Like izmeðu Gospiæa i Medka, poslije naz-
vano Medaèki džep). Ubijena su (i masakrirana) dva hrvatska
policajca, a tri su ranjena. I kasnije iz Glavnog stožera HV stižu
upozorenja o moguæim napadima srpskih diverzanata na hrvatske
položaje na Velebitu. Prema iskazima srpskih zarobljenika i zapli-
jenjenoj zapovijedi od 8. 9. 1993., planirano je veæe nasilno
izviðanje i borbena dejstva za 9. 9. 1993. u 08.00 sati. Nakon
što je predsjednik Tuðman, uvjeren argumentima generala
Bobetka, odobrio ogranièenu akciju za odtereæenje pritiska na
56
M. Meðimorec: Medaèki džep
Gospiæ i pravac prema Brušanima i cesti preko Velebita, poduze-
ta je diverzija, napad izvidnièke skupine 9. gmtbr zbog odvraæa-
nja pozornosti od pravog cilja. Bio je to napad na Urije, selo
pored Novog Lièkog Osika, 6. rujna 1993. kad je IDS napala i
uništila neprijateljski položaj. Prema hrvatskim izvorima, neprijatelj
je povjerovao (iz neprijateljskih dokumenata, zaplijenjenih kasni-
je, moglo se zakljuèiti da nije bio obmanut) kako je cilj velikog
napada tvornica streljiva “Marko Oreškoviæ” i nije (opet po krivoj
procjeni HV-a) otkrio pripreme za akciju na Divoselo, Èitluk i
Poèitelj. Procjena je bila kriva jer je, prema zapovjedima koman-
danta 9. mtbr. pukovnika Kordiæa, vidljivo da su Srbi bili svjesni
koncentracije specijalne policije MUP-a na Velebitu i prijetnji pre-
sijecanjem ’džepa’ na pravcu Visoèica - Lièki Èitluk - s. Ornice.
Obje su se strane istovremeno pripremale za akciju, hrvatska
lokalnog karaktera, s ciljem zauzimanja boljih taktièkih položaja i
udaljavanja neprijatelja od Gospiæa, dok je srpska strana željela
ovladati Velebitom, onemoguæiti ugrožavanje prometnice Medak
- Graèac i zatvaranje drugoga kraka hrvatskih kliješta (prvi je ost-
varen nakon uspjeha operacije Maslenica). Hrvatski prodor s
Velebita i iz Gospiæa prema Graèacu, Obrovcu, Benkovcu i Kninu
ugrozio bi opstojnost tzv. RSK. Vojno-politièko vodstvo tzv. RSK
htjelo je postiæi još jedan važan cilj: politièki i vojno kompromiti-
rati Hrvatsku pred MZ zbog pokretanja odluènih vojnih mjera i
agresije na “državu” RSK.

Bilješke
101. M. Sekuliæ “Knin je pao u Beogradu”, Nidda Verlag 2000. str. 69. “Uoèena
nespremnost dobrovoljaca da se bore na prostoru Severne Dalmacije...uz to i
dovoðenjem jedinica iz drugih korpusa na prostor Severne Dalmacije došlo je do
enormnog poveæanja brojnog stanja Dalmatinskog korpusa... na 27.984 boraca i
starešina.” “25. januara u tu zonu odgovornosti (Velika Bobija - Mala Bobija -
Visoka Glava - Marune) stigao je Željko Ražnjatoviæ Arkan sa svojim ljudima. Na
benkovaèko ratište uz ’arkanovce’ stiže i 600 boraca iz Lapaèke brigade”, str. 62.
102. “Vertikalni manevar” u Operaciji Maslenica - helikopterima dopremljeno
pojaèanje 1. bojne 3. gardijske (slavonske) brigade na bojišnicu kod Novigrada i
Kašiæa, odbijen srpski protunapad, to je odluèilo ishod bitke.
103. Intervju general Janko Bobetko “Veèernji list” 29. 1. 1994. “Odavanje vremena
poèetka napada inaèe se kažnjava smræu, a ja sam postupio obrnuto. Zbog naše
situacije naložio sam da se obavijesti zapovjednik francuskog bataljuna UNPRO-
FOR-a da æemo tog jutra napasti èetnièke snage i da imaju sat vremena da se
povuku. Francuzi nisu poslušali, nisu se povukli.” “Francuski kontingent je spri-
jeèavao prilaz teškom naoružanju Srba koje je bilo pod ’dvostrukim kljuèem’, Srbi
su provalili u skladišta i oteli ga.” - M. Sekuliæ “Knin je pao u Beogradu”, Nidda
Verlag 2000. “Nažalost, taj isti UNPROFOR se saboterski i kukavièki ponašao
tokom divljanja hrvatske vojske u napadu na Maslenicu i Ravne kotare, vodeæi
samo raèuna o bezbednosti sopstvenog ljudstva, a ne i o zadacima zbog kojih se
57 nalazio u Dalmaciji. UNPROFOR je pohitao na položaje srpske vojske da je para-
 liše. Tako je neosporno pomogao hrvatskoj strani”, str. 65.
NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 1-4(4) 2003.

104. Izvješæe Ureda za odnose s UN-om, 8. 4. 1993. Karlovac, “...veæi dio vojske
SAO ’Krajine’ se prije dva mjeseca vratio iz Bosne, poslani su u Benkovac,
Obrovac...svaki dan se pojavljuju nove osmrtnice, veæi dio Srba iz Topuskog ne želi
oružje i iæi u borbu, u zatvoru u Topuskom i Glini je 40 - 50 Srba, pomoæ Crvenog
križa i UNHCR-a koristi vojska i policija, hrvatska sela su srušena i zapaljena, grob-
lja oskrnavljena...”
105. M. Sekuliæ “Knin je pao u Beogradu”, Nidda Verlag 2000. “U to vreme Hrvatska
nije bila u stanju da vojnièki porazi Srbe u RSK”, “umesto da se stvori i izgraðuje
vojska RSK, koja bi bila sposobna da samostalno izvodi borbena dejstva i da se
uspešno nosi sa hrvatskom vojskom” str. 43. “nastavljena je zabluda i zavaravanje
da odbrana RSK zasnivana je na zajednièkim borbenim dejstvima Srpske vojske
Krajine i Vojske Jugoslavije”, str. 46.
106. “Integrirano ratište”o kojemu govori admiral D. Domazet u svojoj knjizi “Hrvatska
i veliko ratište”, Udruga Sv. Juraj, Zagreb, 2002.
107. Goran Hadžiæ, srpski politièar iz istoène Slavonije, oslonjen na politiku
Slobodana Miloševiæa.
108. Nakon pregovora o statusu zapadne Slavonije koje su samovoljno vodili sa
Zagrebom, srpski politièari Džakula i Zelenika uhiæeni i zatvoreni u zatvoru u Glini.
109. Erdutski sporazum 15./16. lipnja 1993. obveza povlaèenja HV, prepuštanje
podruèja osloboðenog u akciji Maslenica nadzoru UNPROFOR-a.
110. M. Sekuliæ “Knin je pao u Beogradu”, str. 74.”U porastu je broj zahteva boraca
da napuste brigadu (Drniška brigada - op. p.) i da dobiju raspored u radnoj
obavezi. U porastu su i zdravstvena (?) odsustva. Na bolovanjima je 250 boraca.
Sve je više samovoljnog napuštanja jedinica. U begstvu je 15% vojnika brigade...
Borcima je neprihvatljivo da trunu u zemunicama i rovovima dok se vojnici koji su
samovoljno napustili ratište šetaju ulicama Knina i švercaju”.
111. “Kapetan Dragan” - Sneden Daniel, bivši pripadnik australske vojske,
Beograðanin Dragan Vasiljkoviæ, emigrant s australskim državljanstvom, obuèavao
u centru “Alfa” u Bruškoj kod Knina tzv. “knindže”, vezan uz vrh službe sigurnosti SRJ
(Jovica Stanišiæ) i Miloševiæa.
112. “Knindže” - specijalci kapetana Dragana, koji su spajanjem imena nindža i Knin
dobili popularno ime, dobrovoljci s teritorije RSK, manji dio iz SRJ, izvidnièko-
diverzantske specijalnosti, jedinica smatrana elitnom.
113. Ratni planovi JNA “S 1” “S 2” - izvor D. Domazet “Hrvatska i veliko ratište”,
Udruga Sv. Juraj, Zagreb, 2002.
114. Kontraobavještajna služba JNA - KOS, vojna protuobavještajna služba, nastala iz
ratnog KNOJ-a, vojna služba za borbu i razotkrivanje stranih špijuna i domaæih
neprijatelja.
115. Gradovi u Lici oko kojih su se vodile akcije prije Medaèke operacije (vidi kartu).
116. JNA je u Velikoj Britaniji školovala svoje oficire, vojne struènjake na Koledžu za
specijalno (psihološko) ratovanje u Engleskoj - poput generala Vuka Obradoviæa -
koji su ta steèena znanja primijenili u ratovima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu - dez-
informacije, indoktrinacija, zastrašivanja topništvom, zrakoplovstvom, zloèinima,
fizièkim i psihièkim muèenjima.
117. General-potpukovnik Marijan Èad , zapovjednik 13. rijeèkog korpusa JNA, u
58 pregovorima s hrvatskom stranom pristao na mirno povlaèenje JNA iz Rijeke i
 podruèja koje je 13. korpus pokrivao, korpus je brodovima prebaèen u Boku
M. Meðimorec: Medaèki džep
kotorsku (Crna Gora).
118. General-major Trajèe Krstevski, zarobljen u Gospiæu - vojarna Kanjiža, kasnije
razmijenjen.
119. Izjava Mile Kosoviæa u intervjuu Robertu Bajrušiju “Nacional” 17. 7. 2001.
“...kada se govori o razaranjima, zaboravlja se da smo još 1991. jednom prilikom
pokušali zauzeti Divoselo, ali smo se na kraju zbog mirovnih pregovora morali
povuæi. No i tada je uništeno nekoliko kuæa, što znaèi da je dobar dio sela deva-
stiran i prije operacije Medaèki džep.”
120. Ðorðe Božoviæ Giška, kriminalac, vezan uz jugoslavenske službe sigurnosti u
borbi protiv “ekstremne emigracije”, voða srpske paravojne postrojbe “Beli orlovi”,
oružano krilo Srpske radikalne stranke, djelovali u Lici, ali i u ostatku Hrvatske
(Slavonija, posebice Vukovar), poèinili niz zloèina poput onih u Voæinu, Širokoj Kuli,
Lovincu, Svetom Roku.
121. General-pukovnik Radovan Radinoviæ, vojni teoretièar, tvorac “Strategije realne
prijetnje”.
122. Izjava generala Mladena Markaèa nakon razgovora s istražiteljima ICTY-ja,
“Vjesnik” 5. 3. 2003. “S druge strane, preko obavještajnih izvora doznali smo da
se sprema napad na šire gospiæko podruèje gdje su se koncentrirale jake srpske
snage, i to pod okriljem UNPROFOR-a” - isto kao i u “Veèernji list” 4. 3. 2003.
pod naslovom “Srbi planirali napad iz Medaèkog džepa”: “iz zaplijenjenog doku-
menta u “Oluji” vidljivo je da su Srbi planirali napad 9. rujna 1993. 15 (petnaest)
minuta prije napada HV i policije.”
123. Dokument - Komanda 9.mtbr. str. pov. br. 100-1552 od 26. 8. 1993.Vojna tajna
Strogo poverljivo
124. Dokument - Komanda 9. mtbr. strogo pov. br. 100-1632 od 3. 9. 1993. Vojna
tajna strogo poverljivo (u prilogu)
125. Isto.

59