Pravosudni-Skripta Integralna 2012 PDF

SKRIPTA ZA PRAVOSUDNI ISPIT
KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO PREDSTAVLJA sistem pravnih propisa kojim

država, radi svoje krivično pravne zaštite određuje krivična djela i njihove učinioce i
propisuje sankcije prema tim učiniocima.
Krivično materijalno pravo, u odnosu na krivično procesno pravo, omogućava da se jedan
krivični događaj formira u krivičnu stvar kao predmet krivičnog postupka, te je krivično
materijalno pravo pretpostavka krivičnom procesnom pravu.
ŠTA ČINI KRIVIČNO ZAKONODAVSTVO U BIH
Krivično zakonodovastvo u našoj zemlji sačinjavaju:

1. Krivični zakon BiH, FBiH, RS i BD;
2. Drugi zakoni BiH, Entiteta i Brčko distrikta, kojima su eventualno propisana
krivična djela - u svim ovim zakonima koji čine dopunsko krivično
zakonodavstvo, kazne i druge mjere mogu se propisivati u skladu sa odredbama
sistemskog krivičnog zakonodavstva.
3. U širem smislu, ovdje se ubrajaju Krivični procesni zakoni (ZKP BiH, FBiH, RS i
BD) i Zakon o izvršenju krivičnih sankcija;
4. Posebno krivično zakonodavstvo (npr.Zakon o ravnopravnosti spolova i sl.) koje
mora biti u skladu sa krivičnim zakonima u pogledu uslova odgovornosti i
kažnjivosti.
NAČELO LEGITIMITETA (osnov zakonitosti)
Osnova i granice krivičnopravne prinude

Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo za ona ponašanja kojima se
ugrožavaju ili povrjeđuju osobne slobode i prava čovjeka, te druga prava i društvene
vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom i međunarodnim pravom - da se njihova
zaštita ne bi mogla osmaterijaiti bez krivičnopravne prinude.
Propisivanje krivičnih djela i vrste i mjere krivičnopravnih sankcija zasniva se na
nužnosti primjene krivičnopravne prinude i njenoj razmjernosti jačini opasnosti za
osobne slobode i prava čovjeka, te druge osnovne vrijednosti.
NAČELO ZAKONITOSTI
Ovo načelo postoji u materijalnom i procesnom smislu.

- U materijalnom smislu ovo načelo ima 2 aspekta značenja:
1. da se krivična djela i krivične sankcije za ta djela mogu propisivati samo
zakonom, a ne propisima niže pravne snage.
2. da se nikome na može izreči sankcija za djelo, ako ono prije nego što je
učinjeno, u zakonu nije propisano kao krivično djelo i za koje u zakonu nije
propisana sankcija.
Sarajevo, 11.05.2012.
U procesnom smislu ovo načelo je propisano ZKP FBiH - Princip zakonitosti:

Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko
nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju izrekne krivičnopravna sankcija pod
uslovima koje predviđa KZFBiH, drugi zakoni Federacije, zakoni kantona i zakoni
BiH u kojima su propisana krivična djela i na osnovu zakonom propisanog postupka.
Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odn.
optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i dr. pravima, samo pod uslovima koje
propisnim zakonom.
Krivičnopravnu sankciju može učinitelju krivičnog djela
izreći samo nadležan sud, odnosno sud kome je Sud BiH prenio vođenje postupka, u
postupku koji je pokrenut i proveden po ovom zakonu.
VREMENSKO VAŽENJE KRIV. ZAKONA (obavezna primjena blažeg zakona)
Prema učinitelju krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme
učinjenja krivičnog djela. Dakle, vrijedi princip da nema retroaktivne primjene propisa.
Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni,
primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja. U toj situaciji, moguće je da bude
primjenjen novi ili stari zakon, u zavisnosti od toga koji je od njih blaži.
U zakonu nisu izričito propisani kriteriji po kojima se ocjenjuje koji je zakon blaži za
učinioca u svakom konkretnom slučaju, međutim sudska praksa i teorija su utvrdili
određene kriterije na osnovu kojih se utvrđuje koji je zakon blaži, a to su:
1. osnovni kriterij je onaj koji predviđa da je blaži onaj krivični zakon koji
konkretno ponašanje uopšte ne propisuje kao krivično djelo (npr. u ranijem kriv.
zakonodavstvu postojalo je kriv. djelo kockanje, uvreda, veći broj kriv. djela protiv oružanih snaga.
Međutim, ta djela i još neka u važećem KZ su dekriminisana sl.) ; Ovo je ključni kriterij za
utvrđivanje koji je zakon blaži i ukoliko se primjeni na konkretnom slučaj, nema
potrebe za utvrđivanje ostalih kriterija.
2. blaži je onaj krivični zakon koji propisuje određeno djelo kao krivično djelo,
ali isključuje krivičnu odgovornost i krivično gonjenje; (npr. osl. provali u tuđi stan
radi hvatanja učinioca kriv. djela - neće krivično odgovarati jer je to učinio u vršenju službene
radnje);
3. blaži je onaj zakon koji predviđa mogućnost oslobađanja od kazne ili
izricanja blaže vrste kazne ili manje mjere kazne (npr. kod krivičnog djela krađe blaži je
važeći zakon jer postoji mogućnost izricanja blaže kazne);
4. blaži je onaj krivični zakon koji ne predviđa izricanje sporedne kazne ili
mjere bezbjednosti;
5. blaži je onaj krivični zakon koji predviđa šire mogućnosti za izricanje
uslovne osude ili blaže kažnjavanje za pokušaj određenog krivičnog djela.
Kako se primjenjuje blaži zakon?

− Blaži zakon se primjenjuje u odnosu na konkretno djelo i konkret. učinoca, a ne
apstraktno. Dakle, analizom prethodnih kriterija se utvrđuje kako se ti zakoni odnose
na konkret. učinioca
Sarajevo, 11.05.2012.
− Blaži zakon mora se primjeniti u cjelosti , a ne parcijalno ili kombinovano sa

drugim zakonima.
− Blaži zakon mora se primjeniti do pravosnažnosti presude. Izuzetno, ako je
povodom pravnih lijekova (žalba ili ponavljanje postupka) presuda ukinuta i
određeno novo suđenje, blaži zakon se mora primjeniti i u toj situaciji. Ovo iz razloga
što više ne postoji pravosnažna presuda i suđenje počinje ispočetka.
− Ako nije ispoštovan ovaj princip tj, ako je sud primjenio strožiji zakon, postojaće
povreda krivičnog zakona.
KRIVIČNE SANKCIJE
Vrste krivičnopravnih sankcija su:

1. kazne
a) zatvor i dugotrajni zatvor
b) maloljetnički zatvor
c) novčana kazna
2. mjere upozorenja
a) sudska opomena
b) uslovna osuda
3. mjere bezbjednosti
a) obavezno psihijatrijsko liječenje (na slobodi)
b) obavezno liječenje od ovisnosti
c) zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili funkcije
d) zabrana upravljanja motornim vozilom
e) oduzimanje predmeta
4. odgojne mjere – primjenjuju se prema maloljetnicima uz odgojne preporuke
a) disciplinske mjere
b) mjere pojačanog nadzora
c) zavodske mjere
Svrha krivičnopravnih sankcija:

a) generalna prevencija - preventivni uticaj na druge da poštuju pravni
sistem i ne učine krivična djela;
b) specijalna prevencija -sprečavanje učinitelja da učini krivična djela i
podsticanje njegovog preodgoja.
Isključenje primjene krivičnog zakonodavstva u Federaciji prema djeci

Krivično zakonodavstvo ne primjenjuje se prema djetetu koje u vrijeme učinjenja
krivičnog djela nije navršilo 14 godina života.
ZASTARJELOST
Zastarjelost krivičnog gonjenja
Sarajevo, 11.05.2012.
Zastarjelost krivičnog gonjenja je institut koji podrazumjeva prestanak ovlaštenja

državnih organa za preduzimanje krivičnog gonjenja usljed proteka određenog vremena.
Zastarjelost nije na dispoziciji stranaka, tj. nastupa bez obzira na volju učinioca i niko
se ne može odreči zastare!
Rokovi zastarjelosti zavise od težine krivičnog djela i propisane kazne, pa se krivično

gonjenje ne može poduzeti kad od učinjenja krivičnog djela protekne:
a) 35 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom dugotrajnog zatvora;
b) 20 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 10
godina;
c) 15 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 5
godina;
d) 10 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 3
godine;
e) 5 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 1 godine;
f) 3 god. - za kriv. djelo s propisanom kaznom zatvora do 1 god. ili
novčanom kaznom.
Ako je za kriv. djelo propisano više kazni, rok zastarjelosti određuje se po najtežoj.
Postoji relativna i apsolutna zastarjelost:
- relativna zastarjelost - nastupa kada proteknu gore navedeni
zastarni rokovi utvrđeni prema propisanoj kazni.
- apsolutna zastarjelost - nastupa kada protekne duplo vrijeme
predviđeno za relativnu zastarjelost.
Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje - od dana kad je krivično djelo učinjeno.
OBUSTAVA ZASTARJELOSTI
- Obustava zastarjelosti nastupa zbog neke zakonske tj. pravne smetnje – kao
npr. poslanički imunitet, duševno oboljenje učinioca, postupak ekstradicije i sl.
- U toj situaciji kriv. gonjenje ne može otpočeti, a ako je otpočelo ne može se
produžiti.
- Kada prestane zakonska smetnja tok zastarjevanja se nastavlja . Pri tome se u rok
zastarjevanja uračunava vrijeme koje je proteklo do obustave zastarjevanja.
- Zastarjelost se obustavlja samo u odnosu na ono lice na koje se odnose pravne
smetnje, a ne utiče na druge saučesnike.
PREKID ZASTARJELOSTI
Prekid zastarjelosti znači nastup takve okolnosti usljed koje je zaustavljen tok
zastarjelosti tako da sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći. Kod
prekida zastarjelosti vrijeme koje je proteklo ne uračunava se u vrijeme zastarjevanja, već
zastarjevanje počinje iznova i može trajati sve do nastupanja apsolutne zastarjelosti.
Prekid zastarjelosti nastupa (zastarijevanje se prekida) u 2 slučaja:
1. preduzimanjem svake procesne radnje od strane suda ili tužioca, koja se
preduzima radi gonjenja učinioca zbog učinjenog krivičnog djela. Radnje osl. prije
pokretanja kriv. postupka nemaju karakter procesnih radnji i ne dovode do prekida
zastarjelosti.
Sarajevo, 11.05.2012.
2. kada učinilac u vrijeme trajanja zastarjelosti učini isto tako teško ili teže kriv.
djelo.
Zastarjelost izvršenja kazne
Zastarjelost izvršenja kazne je osnov za prestanak ovlaštenja

nadležnih organa na izricanje sankcija i izvršenje tih krivičnih sankcija.
Zastarjelost izvršenja kazne nastaje istekom određenog
vremena od izvršenja krivičnog djela ili istekom određenog vremena od donošenja
pravomoćne presude.
Na zastarjelost izvršenja kazne primjenjuju se isti rokovi kao i
kod zastarjelosti krivičnog gonjenja.
Zastarjelost izvršenja sporedne kazne i sigurnosnih mjera:

Zastarjelost izvršenja novčane kazne kao sporedne kazne
nastupa - kad proteknu 2 godine od dana pravosnažnosti presude kojom je ta kazna
izrečena.
Zastarjelost izvršenja sigurnosnih mjera obaveznog
psihijatrijskog liječenja, obaveznog liječenja od ovisnosti i oduzimanja predmeta
nastupa - kad protekne 5 godina od dana pravosnažnosti odluke kojom su te mjere
izrečene.
Zastarjelost izvršenja sigurnosnih mjera zabrane vršenja
poziva, aktivnosti ili funkcija i zabrane upravljanja motornim vozilom - nastupa
kad protekne onoliko vremena koliko je sud odredio za trajanje te mjere.
Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela za koja po

međunarodnom pravu zastarjelost ne može nastupiti (krivična djela tarnih zločina).
KRIVIČNO DJELO
Krivično djelo (Član 21.)

Krivično djelo je protivpravno djelo (koje kumulativno ima sve slijedeće elemente):
a) koje je zakonom propisano kao krivično djelo,
b) čija su obilježja propisana zakonom i
c) za koje je zakonom propisana krivičnopravna sankcija.
a) Protivpravnost kao element krivičnog djela

Protivpravnost znači da je određeno ponašanje u suprotnosti sa pozitivnim normama
pravnog poretka. To su ona protivpravna ponašanja pojedinca koja znače napad ili
ugrožavanje najvažnijih društvenih odnosa.
Međutim, pravni poredak dozvoljava u određenim situacijama i pod određenim
uslovima postojanje nekog osnova koji isključuje protivpravnost. Ti osnovi mogu biti
u krivičnom materijalnom i krivičnom procesnom pravu.
U krivičnom materijalnom zakonu protivpravnost isključuje:
1) djelo malog značaja,
Sarajevo, 11.05.2012.
2) nužna odbrana i
3) krajnja nužda.
U krivičnom procesnom pravu osnov isključenja protivpravnosti postoji u slučajevima:
lišenja slobode učinioca kriv. djela, određivanja pritvora, vršenja pretresa i dr, Naređenje
pretpostavljenog ne isključuje protivpravnost.
b) Propisanost krivičnog djela u zakonu kao element krivičnog djela (princip

zakonitosti) U materijalnom smislu ovo načelo znači da se krivična djela i krivične
sankcije za ta djela mogu propisivati samo zakonom, a ne propisima niže pravne snage.
Drugi aspekt ovog načela znači da se nikome na može izreči sankcija za djelo, ako ono
prije nego što je učinjeno, u zakonu nije propisano kao krivično djelo i za koje u zakonu
nije propisana sankcija.
Obilježja krivičnog djela (biće krivičnog djela)
To su okolnosti koje karakterišu određeno ponašanje kao krivično djelo. Te okolnosti
nazivaju se obilježjima odn. elementima bića krivičnog djela.
Obzirom na prirodu pojedinih djela, svako djelo ima određene elemente koji čine biće
tog krivičnog djela. Biće krivičnog djela je skup svih posebnih elemenata jednog
krivičnog djela.
Da bi djelo bilo svršeno moraju biti ostvarena sva njegova obilježja. Ostala obilježja
služe za bliže označavanje kažnjivog ponašanja i po potrebi za razgraničenje od drugih
srodnih krivičnih djela. Npr. kod krivičnog djela krađe bitna obilježja su: da se radi o tuđoj pokretnoj
stvari, da se ta stvar oduzima i da se to čini u namjeri u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske
koristi. Krivično djelo teške krađe sadrži sva ova obilježja, ali i dodatno obilježje u pogledu načina
izvršenja krađe npr. da se krađa vrši obijanjem ili provaljivanjem zatvorenih prostora, da se krađa vrši u
vrijeme elementarnih nepogoda (poplave, zemljotresi itd). Prema tome, po ovim dodatnim obilježjima ovo
djelo se razlikuje od krivičnog djela krađe. Krivično djelo ubistva sastoji se u tome da učinilac lišava
života drugo lice. Međutim, ako se to lišavanje vrši iz nacionalnih, vjerskih ili rasnih pobuda, na okrutan
način, iz bezobzirne osvete i sl. radiće se o teškim slučajevima ubistva koji su zapriječeni strožijom
kaznom.
Radnja izvršenja krivičnog djela (način učinjenja krivičnog djela)

Radnja izvršenja krivičnog djela je ona radnja kojom se izvršava krivično djelo i koja
je u opisu krivičnog djela označena kao radnja izvršenja. Npr. kod kriv. djela krađe radnja se
sastoji u oduzimanju tuđe pokretne stvari, a kod ubistva radnja se sastoji u lišavanju života drugog lica.
Kod nekih krivičnih djela radnja izvršenja se sastoji od dvije ili više radnji, koje
mogu biti određene kumulativno ili alternativno:
a) kumulativno - gdje se radnja izvršenja sastoji se od dvije djelatnosti i gdje je za
postojanje krivičnog djela nužno je da su kumulativno ostvarene obje navedene
radnje tzv. kumulativne dispozicije. Npr. kod krivičnog djela razbojništva, radnje su
upotreba sile i oduzimanje tuđe pokretne stvari. Kod takvih krivičnih djela obje te
radnje ulaze u sastav izvršenja krivičnog djela i njihovim preduzimanjem ostvaruje se
krivično djelo. Kod ovih djela preduzimanjem samo jedne radnje neće se raditi o
svršenom krivičnom djelu, npr. upotreba sile, već o pokušaju krivičnog djela
razbojništva.
b) alternativno - gdje se radnja izvršenja sastoji se od dvije ili više djelatnosti tako da
je krivično djelo izvršeno preduzimanjem bilo koje od propisanih radnji tzv.
alternativne dispozicije. Ukoliko su ostvarene sve radnje, radit će se o kumulaciji
radnji, što se može uzeti u obzir kao otežavajuća okolnost kod odmjeravanja kazne.
Sarajevo, 11.05.2012.
Npr. kod krivičnog djela krivotvorenja isprave, radnja izvršenja je određena

alternativno, pa se djelo može izvršiti pravljenjem lažne isprave ili nabavljanjnjem ili
upotrebom lažne isprave. Izvršenjem djela na bilo koji od ovih načina tj.
ispunjavanjem bilo koje alternacije, djelo je izvršeno.
Blanketne dispozicije su nepotpune ili okvirne dispozicije u krivičnom zakonu koje su

same za sebe neprimjenjive bez uzimanja u obzir drugog propisa na koji upućuju. Da bi
se u takvim slučajevima moglo utvrditi da li je u pitanju krivično djelo ili ne, nužno je
konsultovati propise na koje se ta blanketna dispozicija odnosi i tek tada ćemo biti u
mogućnosti utvrditi da li u konkretnom ponašanju postoje elementi krivičnog djela.
Blanketne dispozicije u krivičnom zakonu su najčešće kod krivičnih djela protiv
bezbjednosti saobraćaja i protiv bezbjednosti ljudi i imovine. Npr. krivično djelo ugrožavanja
saobraćaja govori o postupanju u saobraćaju suprotno propisima ZOBS-a ili kod krivičnog djela
protivpravni prekid trudnoće, u dispozitivu se navodi da se prekid trudnoće izvodi protivno propisima o
prekidu trudnoće. Kod optuženja i u izreci presude kod ovih kriv. djela nužno je ugraditi
određene članove zakona ili drugog propisa na koji upućuje blanketna dispozicija.
Krivično djelo može biti izvršeno činjenjem i nečinjenjem:

− U praksi, krivično djelo se najčešće čini činjenjem neke radnje. Činjenje postoji
onda kada lice preduzima neku radnju koju ne bi smjelo preduzeti npr. oduzima tuđu
pokretnu stvar, falsifikuje ispravu, drugom nanosi povredu i sl. Dakle, kod činjenja radi se o
nekoj ličnoj aktivnosti učinioca koja dovodi od određ. promjena u vanjskom svijetu
-povreda, ugrožavanja.
− Krivično djelo je učinjeno nečinjenjem (tzv. omisivni delikti) - kada učinilac ne
preduzima radnju koju je dužan preduzeti. npr. majka ne hrani djete i usljed toga nastupi
zabranjena posljedica, ili skretničar propusti da pomjeri šine u slobodan prolaz i nastupi udes.
Dužnost majke na hranjenje djeteta propisana je u porodičnom zakonu. Dužnost skretničara propisana
je u odgovarajućim propisima u oblasti željezničkog saobraćaja. Dakle, kod ovih djela uvijek se
radi o tome da učinilac propušta tj. ne preduzima radnju koju mu nalaže status ili
dužnost.
Posljedica krivičnog djela

Kod najvećih broja krivičnih djela, posljedica je ugrađena u dispoziciju krivičnog djela i
samim tim je vidljiva (npr. lišenje života, teška tjelesna povreda, prenošenje zarazne bolesti i sl.)
Međutim, ima kriv. djela kod kojih posljedica nije vidljiva, ali ona postoji (npr. kod
krivičnog djela davanje lažnog iskaza, posljedica se sastoji u stvaranju pogrešnog mišljenja kod suda i
donošenju pogrešne sudske odluke).
Posljedica kriv. djela može se manifestovati u vidu:
1. povrede zaštićenog dobra – to je uništenje ili oštećenje nekog pravnog dobra. Ta
povreda se uočava čulima i kod ovih djela posljedica se uvijek određuje kao obilježje
bića kriv. djela (npr. tjelesna povreda, lišenje života, krađa i sl.).
2. ugrožavanja zaštićenog dobra – to je stvaranje opasnosti od nastupanja povrede.
Ta opasnost može biti konkretna ili apstraktna:
a) konkretna – ovdje je ta opasnost određena u biću krivičnog djela i ona se
mora dokazivati kao i ostali elementi krivičnog djela. Najčešća su krivična djela protiv
bezbjednosti javnog saobraćaja i krivična djela protiv opšte bezbjednosti ljudi i imovine.
b) apstraktna – postoji kada je posljedica mogla da nastupi usljed preduzete
radnje ali u konkretnom slučaju nije nastupila. Takva krivična djela ne sadrže
Sarajevo, 11.05.2012.
opasnost kao obilježje krivičnog djela, kao u slučaju konkretne opasnosti, već ta
opasnost nužno proizilazi iz radnje izvršenja. To znači da je kod takvih krivičnih
djela nastupanje posljedice nužna i neoboriva pretpostavka. Čim je radnja
izvršena, ovu opasnost ne treba dokazivati kao konkretnu opasnost, jer se njeno
postojanje uvijek pretpostavlja (npr. u slučaju predaje u prevozno sredstvo lako zapaljivih,
eksplozivnih ili radioaktivnih materijala, djelo se smatra svršenim samim činom predaje takvih
materijala u prevozno sredstvo. Dakle, u ovom slučaju se uopšte ne dokazuje postojanje
posljedice, jer se ona pretpostavlja samim time što se radi o materijama koje su izuzetno opasne i
čiji je promet u javnom saobraćaju izričito zabranjen.)
Objektivni uslov inkriminacije

To su okolnosti koje zakon određuje kao uslov koji treba da se stvori da bi jedno
ponašenje čovjeka bilo protivpravno ili da bi dobilo opasni karakter.
Ove okolnosti ulaze u sastav krivičnog djela, ali se za postojanje krivnje ne zahtijeva
svijest učinioca da te okolnosti postoje. Dovoljno je da one u konkretnom slučaju
egzistiranju bez obzira na svijest učinioca (npr. kod krivičnog djela učestvovanja u tuči – nemamo
svijest, ali smo uletili u tuču, i nastane teška tjelesna povreda ili je neko umro; Ili npr u privredi – dovoljno
je da je nastupila šteta).
Značaj ovih uslova je što od njih zavisi postojanje krivičnog djela iako one ne određuju
krivično djelo.
Subjekt izvršenja krivičnog djela

Subjekt izvršenja krivičnog djela po važećem zakonu može biti fizičko i pravno lice.
Kod pojedinih krivičnih djela subjekt izvršenja djela označava se na različite načine:
− Kod najvećeg broja djela subjekt se označava rječju «ko» (npr. ko drugog liši života,
ko oduzme tuđu pokretnu stvar). U ovoj situaciji to praktično znači da takva krivična djela
može počiniti svako lice, odn. kod njih postoji najširi krug mogućih izvršilaca.
− Kod nekih krivičnih djela subjekt se označava prema svojstvu lica ili njegovom
statusu npr. službeno lice, odgovorno lice, vojno lice, vozač motornog vozila, branilac, ljekar, svjedok,
učesnik u saobraćaju. Kod ovih krivičnih djela sužen je broj mogućih učinilaca tako da ova
djela može učiniti samo lice koje ima određeno svojstvo. Ova djela nazivaju se
vlastoručna ili delicta propria. Utvrđivanje svojstva učinioca kod ovakvih krivičnih
djela je veoma značajno, jer ako učinilac nema određeno svojstvo neće se raditi o tom
krivičnom djelu, (npr. kod kriv. djela čedomorstva (ubistvo djeteta pri porođaju) učinilac, odnosno
subjekt tog kriv. djela može biti samo majka djeteta. To je privilegovano djelo ubistva koje može učiniti
samo majka u posebnom stanju do koga dolazi u vezi sa porođajem. Druga lica koja bi eventualno sa
majkom učestvovala u izvršenju tog kriv. djela odgovarala bi za neki od oblika sučesništva u izvršenju
kriv. djela ubistva kao pomagač, podstrekač ili saizvršilac. Dakle, ta lica bi odgovarala strožije jer
nemaju svojstvo koje ima majka).
Subjekt krivičnog djela može se pojaviti kao - izvršilac (saizvršilac), pomagač i

podstrekač.
Od subjekta treba razlikovati pasivnog subjekta - ako se neko lice posluži drugim licem
da učini kriv. djelo. Npr. lice A gurne lice B na lice C, pa lice C pretrpi povrede ili nastupi smrt. Lice A
je subjekt izvršenja krivičnog djela, a lice B samo sredstvo kojim se lice A poslužilo.
Subjekt krivičnog djela, odn. učinilac i krivac nisu sinonimi, jer je kriv samo onaj za koga
se to utvrdi pravosnažnom presudom.
Sarajevo, 11.05.2012.
Vrijeme izvršenja (učinjenja) krivičnog djela
Krivično djelo je učinjeno u vrijeme kada je učinitelj radio ili bio dužan raditi, bez
obzira na to kad je posljedica činjenja ili nečinjenja nastupila.
Vrijeme izvršenja krivičnog djela značajno je:

1) radi utvrđivana uzrasta učinioca tj. da li je u pitanju maloljetnik ili punoljetno lice,
a što je značajno radi utvrđivanja uračunljivosti učinioca;
2) radi primjene zakona na učinioca, kako odredbi materijalnopravnog, tako i
procesnopravnog karaktera.
3) radi utvrđivanja zastarjelosti krivičnog gonjenja;
4) radi utvrđivanja starosti oštećenog, kod krivičnih djela gdje je uzrast oštećenog
elemenat bića krivičnog djela; npr. kod krivičnog djela vanbračna zajednica sa maljoljetnim
lice, zavođenje, obljuba nad maloljetnim licem, zlostavljanje ili napuštanje maloljetnog lica.
5) kod nekih krivičnih djela vrijeme je elemenat bića krivičnog djela . npr. djelo
izvršeno za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti, za vrijeme epidemije i sl.
- Kad se ne može precizno utvrditi vrijeme, uzima se ono koje je
najpovoljnije za učinioca.
- Ako se djelo sastoji od različitih djelatnosti, a čine jednu radnju – uzima se
ono vrijeme kada je učinjena posljednja radnja (kumulativne radnje).
- Produženo djelo – uzima se vrijeme svake izvršene radnje u sastavu kriv.
djela. Zastara je od zadnjeg.
Mjesto izvršenja krivičnog djela
Posljedica se najčešće dešava u mjestu radnje, ali kod distancionih krivičnih djela, radnja
može biti u jednom, a posljedica u drugom mjestu.
Naš zakon je prihvatio „kriterij ubikviteta“. Krivično djelo je izvršeno u mjestu gdje je
učinilac radio ili je bio dužan da radi, tako i u mjestu gdje je posljedica nastupila.
Značaj mjesta izvršenja krivičnog djela:

- Prema mjestu izvršenja djela određuje se koji će se zakon primjeniti na
učinioca. Ovo je naročito značajno kod distancionih krivičnih djela i tzv. tranzitnih
krivičnih djela sa elementom inostranosti, npr. paket sa eksplozivom utovaren je u našoj
zemlji u avion ili voz koji saobraća prema inostranstvu.
- Mjesto izvršenja djela značajno je i za određivanje mjesno nadležnog
suda.
UZROČNA (KAUZALNA) VEZA RADNJE I POSLJEDICE
Utvrđivanje uzročne veze u konkretnom slučaju je činjenično pitanje i rješava se na

osnovu prirodnih zakona i iskustvenog saznanja.
U praksi, najčešći slučajevi su da je ljudska radnja neposredni uzrok nastupanja
zabranjene posljedice, tako da je uzročna veza nesumnjiva. Npr. učinilac puca iz vatrenog
Sarajevo, 11.05.2012.
oružja u grudi žrtve u predio srca, što dovede do smrti. Tu je očigledno da postoji uzročna veza između
radnje učinioca i nastale posljedice.
Međutim, mogući su slučajevi da se između ljudske radnje i nastupjele posljedice
interpolira jedan ili više događaja kod uslova nastanka posljedice. npr. učinilac tjelesno
povrijedi žrtvu, a kasnije se ispostavi da je žrtva bolovala od hemofilije ili učinilac povrijedi žrtvu, a B lice
žrtvi zavije ranu septičkim zavojem, pa se rana inficira i žrtva umre . U tom slučaju postavlja se
pitanje da li došlo do prekida uzročne veze između prvobitne radnje izvršioca i nastupjele
posljedice.
Kod spornih slučajeva naša pravna teorija i sudska praksa prihvaćaju teoriju
ekvivalencije (jednake vrijednosti). Po ovoj teoriji svi faktori koji su uslovili
nastupjelu posljedicu imaju jednaku vrijednost. To znači da se uzrokom smatra
svaki onaj uslov bez koga konkretna posljedica ne bi nastupila. Po ovoj teoriji,
uzročnost će postojati i u slučaju potpuno nepredvidivih i naknadnih pojava koje se
nadovezuju na radnju učinioca, Ako je ljudska radnja ušla u uzročni lanac koji je doveo
do posljedice – mora se uzeti da je ona uzrok posljedice, bez obzira u kojem stepenu je
doprinjela proizviođenju posljedice. U slučaju prekida uzročnosti, učinilac odgovara
samo za posljedicu koja je nastupila prije prekida uzročne veze. npr. učinilac je oštećenom
nanio tjelesne povrede, nakon toga ga vozilom vozi u bolnicu, u toku vožnje dođe do udesa krivicom
drugog vozača, usljed čega oštećeni pogine. Ovaj drugi udes prekinuo je tok uzročnosti pa će prvobitni
učinilac krivično odgovararati za nanošenje tjelesnih povreda oštećenom, a drugi vozač za krivično djelo
ugrožavanja bezbjednosti saobraćaja kvalikfikovano smrtnom posljedicom. Drugi primjer: provalnik je
provalio u tuđu kuću, zatiče oštećenog i nanese mu teške tjelesne povrede i dovede ga u stanje da ovaj više
ne može da vlada sobom, oduzima stvar i odlazi. Nakon toga dolazi do požara i čovjek pogine. Učinilac će
odgovarati za krajnju posljedicu, jer nije došlo do prekida uzročnosti, jer je čovjeka doveo u stanje da ne
može da se spasi sam.
INSTITUTI KOJI ISKLJUČUJU POSTOJANJE KRIVIČNOG DJELA
To su slijedeći pravni instituti: beznačajno djelo, nužna odbrana i krajnja nužda.

Određeno ponašanje koje ima sva obilježja određenog krivičnog djela neće biti
inkriminisano odn. učinilac neće biti krivično gonjen zbog takvog ponašanja ukoliko
postoji jedan od ova tri instituta.
1. Beznačajno djelo
Beznačajno djelo nije krivično djelo.

Beznačajno djelo postoji kada određeno djelo sadrži obilježja krivičnog djela
određena u zakonu, ali ipak se neće raditi o krivičnom djelu s obzirom na:
1. način izvršenja krivičnog djela,
2. neznatnost ili nepostojanje štetne posljedice i
3. nizak stepen krivične odgovornosti učinioca.
Ova 3 elementa trebaju biti kumulativno ispunjena da bi se određeno ponašanje moglo
ocijeniti kao beznačajno djelo.
Značajan kriterij za ocjenu da li je u pitanju beznačajno djelo ili ne, jeste i zapriječena
kazna i priroda djela npr. u slučaju razbojništva ili ubistva, zbog prirode tih djela i zapriječene kazne
nikada se neće moći raditi o beznačajnom djelu.
Sarajevo, 11.05.2012.
Ovaj institut mogao bi imati primjenu kod imovinskih krivičnih djela. U praksi su poznati
slučajevi krađe pakla ili šteke cigareta, artikala za ishranu, protivpravnog zauzimanja male površine
zemljišta u državnoj svojini i sl.
Pri tome svakako treba cijeniti i stepen krivične odgovornosti učinioca npr. učinilac nije
ranije osuđivan, izvršio je krađu u gladnom stanju ili su ukradeni predmeti oduzeti.
U suštini radi se o tzv. bagatelnim djelima kojima nedostaje potrebni kvantitet ili kvalitet
za postojane krivičnog djela, tako da ne zaslužuju krivični progon.
2. Nužna odbrana
(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani.
(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog
odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja je srazmjerna
napadu.
(3) Učinitelj koji prekorači granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je
prekoračenje učinio zbog jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom, može se i
osloboditi kazne.
Nužna odbrana predstavlja sukob prava i neprava.
Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani. Dakle, nužna
odbrana predstavlja opšti osnov isključenja protupravnosti - postojanja krivičnog djela.
Nužna odbrana je - ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili
drugog odbije istovremeni ili neposredno predstojeći protivpravni napad i koja je
srazmjerna sa tim napadom. Dakle,
- napad (koji može dolaziti samo od čovjeka) treba da je
1. protivpravan, 2. istovremen ili direktno predstojeći i 3. neskrivljen.
- a odbrana treba da je srazmjerna napadu.
Opšteprihvaćeno je da nužna odbrana ima dvije komponente, napad s jedne i
odbijanje napada sa druge strane.
Pri tome treba imati u vidu da svaki napad ne opravdava odbranu, ali i da svaka odbrana
nije nužna odbrana. Da bi odbijanje napada imalo kvalitet i karakter (nužne) odbrane kao
osnova koji isključuje protivpravnost, potrebno je da napad i odbrana ispunjavaju
određene uslove koji su etablirani u teoriji i praksi.
 NAPAD
Napad predstavlja ljudsku radnju – što znači da napad može dolaziti samo od
čovjeka. Bez značaja je njegov uzrast ili uračunljivost, da li je napad preduzet umišljajno,
ili nehatno i sl. Napadač je čovjek i onda kada koristi životinju kao sredstvo napada ili
neka tehnička postrojenja ili naprave.
Radnja napada se redovno sastoji u činjenju, ali nije isključeno da izuzetno i
nečinjenje, odn. propuštanje ima karakter napada protiv koga je dozvoljena odbrana (npr.
odbijanje ljekara da pruži pomoć licu kome je život u opasnosti ima karakter napada i
sl.). Za postojanje nužne odbrane nije neophodno da napad istovremeno predstavlja i
krivično djelo.
Sarajevo, 11.05.2012.
Napad može biti upravljen protiv bilo kojeg pravnozaštićenog dobra (život, tijelo,
imovina). Nužna odbrana postoji ne samo onda kada se protivpravni napad odbija od
sebe već i od nekog drugog (tzv. nužna pomoć).
Napad mora biti protivpravan, jer samo protivpravan napad legitimira pravo na
odbranu. Napad je protivpravan kada se preduzima bez ikakvog zakonskog ovlaštenja,
odn. kada se tim napadom povređuju pravni propisi bilo koje grane prava. Ako se radi o
radnjama koje se preduzimaju na osnovu zakonskog ovlaštenja, iako sadržajno uključuju
i akte napada, "napadnutom" se u takvim slučajevima ne priznaje pravo na odbranu. (npr.
lišenje slobode na osnovu naredbe o pritvoru, pretresanje stana od strane organa gonjenja, lišavanje
slobode lica zatečenog u izvršenju kriv.djela) Iz zahtjeva da napad mora biti protivpravan
proizilazi da nije dozvoljena odbrana protiv onoga koji se brani u nužnoj odbrani - nema
nužne odbrane na nužnu odbranu, ali samo pod uslovom lice koje se brani ne prijeđe
granice dozvoljene odbrane. Ako se to desi tada "odbrana" dobija karakter protivpravnog
napada i lice koje je bilo napadač stiče pravo na nužnu odbranu. Napad je protivpravan i
ako ga je napadnuti sam izazvao, odn. skrivio. Pri tome ne smije da se radi o tzv.
insceniranoj nužnoj odbrani koja postoji onda kada je napad namjerno isprovociran da bi
se pod vidom nužne odbrane izvršilo krivično djelo, odnosno povrijedilo neko
napadačevo dobro Radi se o zloupotrebi prava na nužnu odbranu, što se ne može odobriti.
Napad i odbrana moraju biti istovremeni, jer su ove dvije komponente u
korelaciji. Istovremenost postoji kako onda kada je napad aktuelan (kada traje i sve dok
ne prestane), tako i onda kada neposredno predstoji (npr. jedno lice sa nožem trči prema drugom
licu u namjeri da ga udari) . Nužna odbrana neće postojati ukoliko su odbrambene radnje
preduzete nakon završetka napada, jer bi to značilo legalizovanje osvete. Praktično, ima
se uzeti da istovremenost postoji u situaciji kada napad još nije poduzet, ali se prema
poduzetoj prethodnoj radnji napadača realno može ocijeniti i očekivati da će radnja
napada neposredno uslijediti npr. ako napadač prilazi stolu nekog gosta i počne ga napadati to je
istovremen inapad i odbrana bez sumnje; ili npr. napadač prilazi žrtvi i hvata se za džep kaputa, a radi se
o čovjeku koji je poznat kao siledžija i lako se hvata oružja. Imaju nesuglasice od ranije. Druga osoba
realno može zaključiti da napad predstoji i može se braniti. Danas je dosta sporno pitanje odbrane
protiv prijetećih napada, a koja se sastoje u preduzimanju tzv. zaštitnih mjera (npr.
električne ograde, postavljene eksplozivne naprave koje se aktiviraju ulaženjem i sl. . Ovaj segment
ustanove nužne odbrane kod nas je postao aktuelan posebno u zadnje vrijeme, jer sve više ima slučajeva
smrtnog stradanja u slučajevima provala u vikendice u kojima su bile postavljene eksplozivne naprave).
Ova, pro future nužna odbrana nije dozvoljena, jer se ovdje radi samo o prijetnjama od
(eventualnog) budućeg napada, za koje se ne može unaprijed predvidjeti koje vrste i
intenziteta će biti, pa je teško tvrditi da je ovakva odbrana neophodno potrebna.
Napad mora stvarno postojati odn. biti stvaran, a ne uobražen, kada postoji tzv.
putativna (uobražena) nužna odbrana. Putativna nužna odbrana je pogrešna procjena
situacije od strane napadnutog. Ovdje se napadnuti nalazi u stvarnoj zabludi, jer prema
okolnostima slučaja smatra da se na njega vrši napad, iako to nije slučaj. Npr. jedno lice u
noći sačeka drugo lice i u mraku usmjeri u njega dječiji pištolj. Napadnuti u uvjerenju da je napadnut,
upotrijebi nož ili vatreno oružje te povrijedi ili liši života napadača. Ovdje je očigledno da napadnuti nije
bio u mogućnosti pouzdano zaključiti da se prema njemu ne vrši napad i da se ne radi o pravom pištolju.
Napadnuti je iz opravdanih razloga bio u zabludi da je napadnut, te bi se radilo o isključenju krivične
odgovornosti zbog postojanja stvarne zablude u kojoj je preduzeta odbrana. U slučaju putativne
nužne odbrane nema nužne odbrane i odbrambene radnje tada će biti protivpravne , a
pitanje eventualne krivice rješava se na nivou krivične odgovornosti, konkretno kroz
stvarnu zabludu. Izvršilac, u ovom slučaju, odgovara za nehatno izvršenje krivičnog djela
Sarajevo, 11.05.2012.
ako je u zabludi, iz nehata i ako zakon predviđa kažnjavanje za to djelo u slučaju da je

izvršeno iz nehata.
Krivično djelo ubistvo namah se čini u sličnom stanju, kao u slučaju putativne
nužne odbrane.1 Kada dođemo u situaciju da procjenjujemo da li se radi o nužnoj odbrani
ili ubistvu na mah, sud će uvijek iskoristiti pravilo "In dubio pro reo" te će odlučiti da se
radi o prekoračenju nužne odbrane jer tada postoji mogućnost od oslobađanja od kazne.
 ODBRANA
Odbrana ili odbijanje napada je druga strana ovog instituta koja se sastoji u
odbijanju napada kojim se povređuje neko napadačevo dobro. Ona može biti defanzivna,
ali napadnuti ima pravo i na ofanzivnu odbranu ako se drugačije ne može odbiti napad.
Neophodno je da se odbrana odvija u određenim granicama, jer svaka odbrana
nije nužna odbrana i da bi ona imalo takav karakter, pa je potrebno:
- Prvo, potrebno je da su radnjama odbrane ostvarena obilježja nekog
krivičnog djela (tzv. djelo nužne odbrane), jer ako bi napad bio otklonjen radnjama
kojima nije ostvareno krivično djelo, onda takva situacija nije ni relevantna sa
krivično-pravnog stanovišta.
- Odbrana treba biti usmjerena protiv napadača ili nekog njegovog dobra, ako
je to potrebno radi odbijanja napada. Ukoliko je odbrana otklonjena povredom
nekog drugog lica ili njegovih dobara, nema nužne odbrane, ali može da postoji
eventualno krajnja nužda. Međutim, postojaće nužna odbrana ukoliko je izvršilac
djela nužne odbrane uništio ili oštetio tuđu stvar koju je napadač koristio kao sredstvo
napada.
- Najznačajniji uslov odbrane se sastoji u njenoj nužnosti, neophodnosti da bi
se odbio napad. U tom pogledu je značajno što je zakon eksplicitno naglasio
potrebu postojanja "srazmjere" između napada i odbrane. Da li je odbrana bila
neophodno potrebna, a time i srazmjerna napadu faktičko je pitanje i zavisi od načina,
sredstva i mogućnosti sa kojima je napadnuti raspolagao u vrijeme napada.
Srazmjernost napada i odbrane ne može se cijeniti isključivo imajući u vidu
upotrebljena sredstva u napadu i odbrani već treba cijeniti intenzitet napada, snagu i
spretnost napadača u odnosu na napadnutog, sredstva koja su bila na raspolaganju
napadnutom za odbranu od napada. Mora se imati u vidu da se od učinioca djela
nužne odbrane ne može zahtijevati posve trezveno prosuđivanje i matematičko
odmjeravanje i procjenjivanje preduzete akcije. Navedeni proporcionalitet između
napada i odbrane ne treba shvatiti kao potpunu ekvivalenciju između kolidirajućih
dobara. Radiće se o nužnoj odbrani i onda kada se povređuje napadačevo dobro veće
vrijednosti od onog koje je zaštićeno. Nužna odbrana je kolizija prava i neprava iz
čega proizilazi i pravo na nužnu odbranu i stoga stav da napadnuti nije obavezan da
se ukloni napadu, bježanjem ili na drugi način.
- Prekoračenje granice nužne odbrane ili tzv. eksces nužne odbrane postoji - u
slučaju kada napadnuti prekorači granice koje su neophodno potrebne za odbijanje
napada. Eksces nužne odbrane - može biti:
a) intenzivni - postoji kada preduzeta odbrana nije bila neophodno
potrebna,
b) ekstenzivni - postoji kada je napad već bio prestao.
1
Ubistvo namah - Ko drugoga usmrti namah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost ili prepast njegovim
napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem, kaznit će se kaznom zatvora od 1 do 10 godina.
Sarajevo, 11.05.2012.
Naša sudska praksa opravdano prihvata samo intenzivni eksces, jer prestankom
napada prestaje i stanje nužne odbrane i povređivanje dobara napadača nakon stoga
ne predstavlja nužnu odbranu. Imajući u vidu da izvršilac često nije u mogućnosti da
pravilno ocijeni potrebne granice odbrane, zakon je prekoračenje nužne odbrane
predvidio kao fakultativni osnov za ublažavanje ili oslobođenje od kazne, u zavisnosti
od toga pod kakvim okolnostima je prekoračenje izvršeno.
Krivično djelo ubistvo namah se čini u sličnom stanju. Kada dođemo u situaciju da
procjenjujemo da li se radi o nužnoj odbrani ili ubistvu na mah, sud će uvijek koristiti
pravilo «In dubio pro reo» i uzeti da se radi o nužnoj odbrani.
3. Krajnja nužda
(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u krajnjoj nuždi.
(2) Krajnja nužda postoji kad je djelo učinjeno da učinitelj od sebe ili od drugog otkloni
istovremenu ili direktno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije
mogla otkloniti, a pritom učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo.
(3) Učinitelj koji sam izazove opasnost, ali iz nehata, ili prekorači granice krajnje nužde,
može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinjeno pod naročito olakšav. okolnostima,
može se i osloboditi kazne.
(4) Nema krajnje nužde ako je učinitelj bio dužan izložiti se opasnosti.
Zakon krajnjoj nuždi, kao i nužnoj odbrani, priznaje karakter opšteg osnova
isključenja krivičnog djela, iako se ova ustanova po svojoj prirodi bitno razlikuje od
nužne odbrane.
Za razliku od nužne odbrane kod koje je u pitanju sukob prava i neprava, krajnja nužda
predstavlja sukob dva prava ili koliziju dva interesa zasnovana na pravu. Dakle,
ovdje su u konfliktu pravo sa pravom, odn. podjednako pravno zaštićena dobra. Ustanova
krajnje nužde obuhvata one životne situacije u kojima se jedno dobro koje je u opasnosti
štiti žrtvovanjem tuđeg dobra, pri čemu se radnjom otklanjanja opasnosti ostvaruju
obilježja određenog kriv. djela. Ako su u takvoj situaciji ispunjeni svi zakonski uslovi za
postojanje krajnje nužde, onda takvo djelo nije protivpravno, odn. nije krivično djelo (što
nije po zakonu dozvoljeno, nužda čini dozvoljenim).
Krajnja nužda postoji - kada učinilac preduzima radnju da bi od sebe ili drugoga
otklonio opasnost koja je istovremena, neskrivljena i na drugi se način nije mogla
otkloniti. Pri tome učinjeno zlo ne smije biti veće od zla koje je prijetilo. npr. neko lice
nasilno prodre u tuđi stan da bi od požara spasilo drugo lice; prilikom masovnog okupljanja ljudi nastupi
požar ili dojava da je podmetnuta eksplozivna naprava, te u metežu koji nastane ljudi nekontrolisano bježe
i pri tome jedno lice pregazi drugo lice i nanese mu povredu; vozač prevozi u bolnicu povrijeđeno lice i
usljed neprilagođene brzine sleti s puta, udari u pješaka i nanese mu tjelesne povrijede; vatrogasci pričine
štetu na imovini nekog lica tokom gašenja požara.
Sarajevo, 11.05.2012.
Uslovi za procjenu postojanja krajnje nužde su rigorozniji nego u slučaju nužne odbrane,
jer se radi o sukobu dva interesa zasnovana na pravu, pri čemu oštećeni ni na koji način
nije doprinio nastupanju posljedice.
Krajnja nužda obuhvata 2 osnovne komponente:

1. opasnost za određeno dobro,
2. neophodnost otklanjanja te opasnosti na štetu tuđeg, odn. drugog dobra.
 OPASNOST ZA ODREĐENO DOBRO

Opasnost je stanje ugroženosti određenog dobra u kojem je prema objektivnim
okolnostima date situacije i opštim načelima iskustva nastupanje povrede vjerovatno. Po
prirodi stvari nužno je da se radi o značajnijim opasnostima od kojih prijeti nastupanje
ozbiljnije štete. Neznatna ugrožavanja, neugodnosti svakodnevnog života, ne mogu
zasnovati pravo na krajnju nuždu.
Da bi opasnost zasnovala stanje krajnje nužde, moraju se ispuniti određeni uslovi:

1. Opasnost treba da prijeti nekom pravnozaštićenom dobru. Opasnost koja ne
prijeti nikome i ničemu ne može zasnovati stanje krajnje nužde. U praksi, ovaj institut
najviše dolazi do izražaja u otklanjanju opasnosti za život, tjelesni integritet, zdravlje
i imovinu. Naravno i ovdje se mogu štiti kako svoja tako i tuđa dobra.
2. Opasnost mora biti stvarna. Ako opasnost objektivno ne postoji može se raditi o
putativnoj krajnjoj nuždi, za što važi sve što je rečeno za putativnu nužnu odbranu.
Može se raditi i o tome da učinilac pokušava opravdati izvršeno kriv. djelo
pozivanjem na krajnju nuždu. Za razliku od nužne odbrane, gdje napad može dolaziti
isključivo od čovjeka, opasnost kod krajnje nužde može dolaziti iz različitih izvora
(od radnji čovjeka, prirodnih nepogoda, životinja, kvara tehničkih uređaja i sl.).
3. Opasnost ne smije biti skrivljena tj. izazvana od učinioca (koji otklanja
opasnost). Znači, da se neće moći pozivati na krajnju nuždu onaj učinilac koji je bio
umišljajan ili nehatan u odnosu na činjenicu da njegovo ponašanje može
prouzrokovati opasno stanje iz koga može proizaći povreda određenih dobara. npr.
kada planinar nedovoljno odjeven provali u tuđu planinsku kuću da bi se spasio; prekid trudnoće iz
razloga medicinskih indikacija iako se žena u vrijeme trudnoće nije pridržavala ljekarskih uputa, radi
čega je intervencija postala nužna; lice A nakratko lišava slobode lice B da bi spriječilo njegovo
samoubistvo koje je i ono djelimično skrivilo svojim ponašanjem, ostavljanje bez pomoći lica koje je
učinilac povrijedio u saobraćaju, da bi spasio svoj život, itd.
 OTKLANJANJE OPASNOSTI NA ŠTETU TUĐEG ODN. DRUGOG

DOBRA
Otklanjanje opasnosti je djelatnost kojom se mijenja odvijanje nastale situacije, jer
učinilac prijeteću opasnost sa jednog prebacuje na drugo pravno dobro. Time se
ugroženom dobru pruža zaštita a povređuje se dobro nekog drugog lica.
Samo izuzetno, može se raditi i dobru istog lica kome prijeti opasnost, kada se radi o
tzv. nužnoj pomoći (npr. pristanak pacijenta na rizičnu operaciju da bi mu se spasio život, čime se
stavlja u drugu opasnost, i da bi bio spašen povređuje se njegov tjelesni integritet, ili trudnica iz
medicinskih indikacija prihvata uništavanje ploda da bi spasila svoj život i sl.) .
Sarajevo, 11.05.2012.
Radnja otklanjanja opasnosti redovno znači ostvarenje određenog krivičnog djela

(djelo krajnje nužde), ali u uslovima krajnje nužde, protivpravnost takvog djela je
anulirana. Otklanjanje opasnosti, ili djelo krajnje nužde, se redovno vrši činjenjem, ali
izuzetno to može biti i propuštanjem dužnog činjenja (npr. neprijavljivanje krivičnog djela i
učinioca da bi se spasio život).
S obzirom da u krajnjoj nuždi kolidiraju dobra jednakopravno zaštićena i da se
opasnost prebacuje na nesudjelujuće i nevino lice, za otklanjanje opasnosti kod krajnje
nužde postavljeni su dosta strogi uslovi bez kojih djelo pri tome učinjeno ostaje
protivpravno djelo.
1. Prvi i najstroži uslov sastoji se u neophodnosti povrede tuđeg dobra. Za razliku
od nužne odbrane, krajnja nužda se priznaje samo ako se opasnost nije mogla
otkloniti na drugi način. Ukoliko je postojao drugi, ili manje štetan izlaz iz te situacije
(npr. sklanjanje od opasnosti, bijeg, dozivanje u pomoć, organizovanje zaštite, povreda nekog svog
manje važnog dobra, i sl.), ne može se odobriti krajnja nužda. Ovaj uslov predstavlja
jedan od najbitnijih elemenata ovog instituta.
2. Posebnog značaja je i uslov srazmjernosti kolidirajućih dobara, tj. da učinjeno
zlo nije veće od zla koje je prijetilo. Dakle, potrebno je da povrijeđeno dobro nije
veće vrijednosti od zaštićenog dobra, da bi djelo krajnje nužde uopšte moglo biti
opravdano, neprotivpravno, jer u suprotnom, kada je učinjeno zlo veće od zla koje je
prijetilo, radi se o prekoračenju granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde).
3. Radnja otklanjanja treba da je istovremena sa opasnošću. Istovremenost
postoji kada je radnja otklanjanja preduzeta kada je opasnost nastala, dok traje kao i
kad neposredno predstoji. To znači da, minula i buduća opasnost ne mogu biti osnova
ovog instituta. Opasnost neposredno predstoji kada - je postala toliko ozbiljna da je
njeno nastupanje gotovo sigurno ili krajnje vjerovatno ukoliko se mjere zaštite ne
preduzmu odmah.
4. Pored navedenih, opšteprihvaćen je stav da je za valjanost djela krajnje nužde
potreban i subjektivni elemenat koji se sastoji u svijesti i volji da se navedenim
radnjama otklanja opasnost. Postupak u ovakvim situacijama može se opravdati
samo onda kada su, pored objektivnih, postojali i subjektivni uslovi opravdanja, samo
onda kada je učinilac djela krajnje nužde svjestan toga stanja i nastoji otkloniti
opasnost, slijedi cilj spašavanja, zaštite. Dakle, samo prisustvo takve subjektivne
komponente može opravdati povredu pravnozaštićenih dobara.
Prekoračenje granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde) – postoji kada je

učinjeno zlo veće od zla koje je prijetilo - to je tzv. intenzivni eksces.
Osim intenzivnog, postoji i ekstenzivni eksces (postoji kada se otklanja opasnost koja po
objektivnoj ocjeni još nije nastupila niti je neposredno predstavljala opasnost). Kod ovog,
ekstenzivnog ekscesa se ne radi o krajnjoj nuždi, niti o prekoračenju krajnje nužde, jer
nedostaje element istovremenosti, tj. radi se o pro future opasnosti za koju se
pretpostavlja da tek treba da se desi (npr. dvije susjedne kuće, u jednoj ogromno drvo, pa vlasnik
druge kuće misli da mu drvo predstavlja opasnost i obori ga).
U slučajevima kada je učinilac djelo izvršio u prekoračenju granica krajnje nužde, ili ako
sud utvrdi da uopšte nema krajnje nužde, izvršeno djelo ostaje protivpravno, tj. ostaje
krivično djelo. Međutim, zakon polazi od toga da učinilac djela krajnje nužde nije uvijek
u mogućnosti da pravilno ocijeni njene granice, pa izvršenje djela u prekoračenju granica
krajnje nužde tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje kazne, pa čak i oslobođenje.
Sarajevo, 11.05.2012.
Privilegija krajnje nužde ne vrijedi za one slučajeve kada su određena lica zbog
vršenja određenih profesija dužna da se izlažu opasnosti. Ako je neko dužan da se
izlaže opasnosti u obavljanju svoje službene dužnosti ili po nekom drugom pravnom
osnovu, ne može se pozivati na institut krajnje nužde ukoliko ne postupi u skladu sa
svojim obavezama. Npr. ljekar se na može pozivati na strah od zaraze i odbiti pružiti
pomoć oboljelom; vatrogasac ne može iz straha odbiti intervenciju. U ovim slučajevima,
navedena lica čine određeno krivično djelo i tu nema mogućnosti za primjenu krajnje
nužde. Međutim, ovo ograničenje nije apsolutno, jer obaveza izlaganja opasnosti prestaje
kada je sasvim izvjesno da prijeti opasnost njihovom životu.
POKUŠAJ
(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to

krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Pokušaj je sa umišljajem započeto ali nedovršeno krivično djelo.

To znači da je za postojanje pokušaja potrebno da budu ostvarena 3 elementa, koji
se sastoje u tome da je:
1) započeto izvršenje krivičnog djela,
2) da je u pravilu izostala posljedica i
3) da kod učinioca postoji umišljaj odnosno volja da izvrši krivično djelo.
1) Osnovni konstitutivni elemenat pokušaja sastoji se u tome da je učinilac preduzeo

radnje kojima je započeto izvršenje krivičnog djela. Može se reći da je izvršilac
započeo izvršenje kriv. djela kada je svojom radnjom ostvario neko od obilježja kriv.
djela (npr. izvjesno je da postoji pokušaj u slučaju kada je učinilac pucao u drugoga u namjeri lišenja
života i promašio; ili kada započeo je daviti žrtvu u namjeri da je ubije; ali ko je nabavio samo sredstva za
pravljenje falsifikovanog novca, pa je uhvaćen već prilikom nabavljanja i pripreme tih sredstava, tek je u
fazi pripremanja). Nekada će biti dovoljno da je učinilac primijenio neko od sredstava ili
načina izvršenja datog djela, (npr. kod razbojništva ili silovanja, kod kojih pokušaj postoji već samom
primjenom sile od strane učinioca).
2) Sljedeće obilježje pokušaja sastoji se u tome da krivično djelo nije dovršeno.
Nedovršenost krivičnog djela je negativni elemenat, negativna pretpostavka pokušaja.
Nastupanje posljedice predstavlja po pravilu jasan dokaz da se radi o dovršenom
krivičnom djelu, a ne o pokušaju.
Pri tome se mogu razlikovati dvije situacije odnosno dvije vrste pokušaja:
a) nesvršeni ili nedovršeni pokušaj - postoji kada je učinilac započeo radnju
izvršenja, ali je nije dovršio. (npr. zamahne nožem na drugo lice, ali radnju ne dovrši, bilo
svojom voljom ili postupanjem trećeg)
b) svršeni ili dovršeni pokušaj - postoji kada je učinilac preduzeo radnju izvršenja i
istu dovršio, ali posljedica nije nastupila. (npr. lice A puca na lice B, ali dođe do promašaja)
Stoga kod svršenog pokušaja učinilac više ne može obustaviti svoje djelovanje, pa se
dobrovoljni odustanak od ovog pokušaja može sastojati samo u aktivnoj radnji
usmjerenoj na sprečavanje posljedice. U praksi se za nesvršeni pokušaj blaže
kažnjava, nego za svršeni.
Sarajevo, 11.05.2012.
3) Najzad, jedno od obilježja pokušaja je i njegov subjektivni elemenat koji se sastoji u

umišljaju ili volji učinioca da izvrši krivično djelo. Za postojanje pokušaja nužno je da
je odluka o izvršenju djela definitivna, konačna. (stoga nema pokušaja npr. kod onog ko je samo
posegnuo, ko se samo mašio za pištoljem, ali se nije još odlučio da puca, već eventualno samo da zaprijeti)
Budući da je umišljaj konstitutivno obilježje pokušaja, u teoriji je vladajuće shvatanje da
je nehatni pokušaj nemoguć.
U vezi sa kažnjavanjem, treba razlikovati 2 pitanja:
1) kada se kažnjava za pokušaj - pokušaj je kažnjiv kod svih djela sa propisanom
kaznom od 3 godine i težom, a za pokušaj drugog kriv. djela kad zakon izričito
određuje kažnjavanje za pokušaj.
2) kako se kažnjava za pokušaj - učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama
kazne propisane za to krivično djelo, ali se može i blaže kazniti. Pokušaj je na taj
način predviđen kao fakultativna okolnost za ublažavanje kazne (pravi pokušaj), dok
je zakon kod nepodobnog pokušaj dao još šire mogućnosti za ublažavanje, jer je
predvidio čak i mogućnost oslobođenja od kazne, što podrazumijeva i neograničeno
ublažavanje. Da li će sud odmjeriti kaznu u granicama kazne propisane za dovršeno
krivično djelo, kako se prvenstveno u zakonu sugeriše, ili će (i u kojoj mjeri)
iskoristiti mogućnost ublažavanja kazne, zavisiće od niza okolnosti svakog
konkretnog slučaja. Pri tome će svakako sud uzimati u obzir mjeru ostvarenja radnje
izvršenja, odn. da li se radi o svršenom ili nesvršenom pokušaju, koji je stepen
učiniočeve volje za izvršenjem djela (njegove krivice ili krivnje), da li je nastojao ili
želio spriječiti nastupanje posljedice, iako je ona izostala iz drugih razloga, da li je u
pitanju nepodobni pokušaj itd. U dosadašnjoj praksi sudovi su za pokušaj djela
redovno ublažili kaznu, iako to ne proističe iz zakonske ekspresije, gdje se forsira
kazna u granicama propisane za dovršeno djelo.
Pokušaj kao vid realizacije izvršenja nekog krivičnog djela nije moguć kod svih
krivičnih djela. Postoje krivična djela koja kod kojih pokušaj nije moguć:
a) zato što takva djela zbog svoje prirode ne mogu biti izvršena u vidu
pokušaja, (npr. kod kriv. djela učestvovanja u tuči ili verbalnih delikata, zatim kod čistih omisivnih
delikata koji se izvršavaju nečinjenjem, kakva su krivična djela nepružanje pomoć i napuštanje
nemoćne osobe, – jer se kod ovih djela pravog nečinjenja, momenat dovršenja djela i momenat kada
ono postaje kažnjivo posve podudaraju, nastupaju istovremeno; dok naprotiv pokušaj je moguć kod
djela nepravog nečinjenja - npr. majka koja u namjeri da ubije svoje dijete odbije da ga hrani, ali to
učini neko drugi, izvršila je pokušaj ubistva nečinjenjem) , ili
b) iz razloga što je sam pokušaj obuhvaćen dispozicijom djela kao njegov
bitni elemenat, pa usljed toga, sam pokušaj predstavlja izvršenje kriv. djela (npr.
napad na ustavni poredak ili ugrožavanje teritorijalne cjeline Federacije).
Kvalifikovani pokušaj predstavlja posebnu vrstu pokušaja kod kojeg se nisu ostvarila
obilježja onog kriv. djela koje je učinilac namjeravao izvršiti, već nekog drugog djela
koje je predviđeno kao posebno kriv. djelo. Ovo je jedan od slučajeva kada pokušaj
postoji iako je došlo do izvjesne posljedice (otuda kvalifikovani pokušaj), ali ne one koju
je učinilac imao u vidu, (npr. Učinilac puca na žrtvu sa bliske udaljenosti u predjelu grudi ili glave,
ali mu nanese samo tjelesnu povredu. Kod ovog slučaja radiće se o pokušaju krivičnog djela ubistva, a ne
dovršenom krivičnom djelu tjelesene povrede. Ovo iz razloga što je umišljaj učinoca i sve okolnosti
događaja govorile da je on htio lišenje života drugog lica. Ili učinilac obija trgovinu da bi izvršio krađu
nekih predmeta, ali je zatečen prije dovršenja djela i ovdje će se raditi o pokušaju krivičnog djela teške
Sarajevo, 11.05.2012.
krađe, a ne o svršenom djelu oštećenja tuđe stvari.) .

U ovakvim slučajevima djelo se ipak
kvalifikuje kao pokušaj krivičnog djela na koje je bio upravljen umišljaj, a ne kao
dovršeno krivično djelo koje je ostvareno pokušajem toga djela. Ovo drugo djelo je u
prividnom sticaju sa pokušanim djelom pa se stoga učinilac za njega neće kažnjavati, ali
će se to redovno uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne za pokušano krivično djelo.
Nepodoban pokušaj
Nepodoban (nemoguć) pokušaj postoji - kada neko pokuša učiniti krivično djelo
a) neprikladnim sredstvom (npr. pokušaj lišenja života drugog lica potpuno
neispravnim pištoljem ili pokušaj ubistva trovanjem hemijskom supstancom koja
je izgubila svojstva) ili
b) prema neprikladnom predmetu (npr. postoji kod pokušaja ubistva leša,
pokušaja abortusa žene koja nije trudna).
Razlikuju se i apsolutno nepodoban pokušaj i relativno nepodoban pokušaj.

- Apsolutno nepodoban pokušaj postoji kada sredstva ili objekt radnje izvršenja
uopšte nisu podobni za izvršenja krivičnog djela, npr. u odnosu na objekat radnje izvršenja
postoji u slučaju pokušaja ubistva na lešu, a u pogledu sredstva radnje izvršenja u slučaju pucanja iz
prazne puške.
- Relativno nepodoban pokušaj postoji kada su sredstva ili objekt radnje izvršenja
podobni, ali u konkretnom slučaju nisu mogli dovesti do željenog rezultata samo zbog
naročitih okolnosti, koje su postojale u konkretnom slučaju. npr. lopov zavuče ruku u tuđi
prazan đep, ili učinilac puca kroz prozor u namjeri da žrtvu liši života, ali je ona prije napustila kuću.
Kod svih nepodobnih pokušaja važno je da učinilac nije svjestan navedenih
nepodobnosti. U protivnom, ako je učinilac toga svjestan, onda nema ni volje da se
izvrši krivično djelo, pa ni samog pokušaja.
Inače, nepodobni pokušaj je kažnjiv uvijek kada je kažnjiv i obični pokušaj. Razlika
je jedino u tome što - kod ovog pokušaja zakon je predvidio mogućnost oslobođenja
od kazne - nepodobni pokušaj kao fakultativni osnov oslobođenja od kazne.
DOBROVOLJNI ODUSTANAK
Dobrovoljni odustanak je - situacija kada učinilac pokuša učiniti krivično djelo,

ali od izvršenja dobrovoljno odustane, odn. izvršenje krivičnog djela spriječi. Dakle,
učinilac je ušao u kažnjivu zonu, ali se potom predomislio i sam odustao od izvršenja
krivičnog djela.
Za razliku od većine krivičnih zakonodavstava koji u ovom slučaju predviđaju
obavezno oslobođenje od kazne, prema našem zakonu, dobrovoljni odustanak je
fakultativni osnov za oslobođenje od kazne - „može se odloboditi od kazne“.
Odustanak od izvršenja krivičnog djela u osnovi ima 2 oblika, u zavisnosti od
toga da li se radi o svršenom ili nesvršenom pokušaju:
a) Kod nesvršenog pokušaja, za dobrovoljni odustanak je dovoljno da je učinilac
prekinuo dalje djelovanje, da je obustavio preduzimanje radnje (npr. učinilac koji je
oborio žrtvu sa zamahnutim nožem u ruci odustao je od ubistva i sl.).
Sarajevo, 11.05.2012.
b) Za razliku od nesvršenog pokušaja kod koga je dovoljna obična pasivnost, kod

svršenog pokušaja se zahtijeva djelovanje u vidu aktivnog ponašanja usmjerenog na
sprečavanje posljedice (npr. učinilac žrtvi zada teške tjelesne povrede u namjeri da je ubije, ali je
onda odveze ljekaru koji je spasi i sl.).
Da bi odustajanje od izvršenja djela moglo biti osnov za oslobođenje od kazne,

ono mora biti dobrovoljno. Dobrovoljnost postoji uvijek kada je učinilac i pored
toga što je bio svjestan da kriv. djelo može dovršiti, odustao od njegovog izvršenja.
Ono je dobrovoljno kada se zasniva na autonomnoj odluci učinioca, tj. kada je ona u
rezultat slobodnog i vlastitog opredjeljenja samog učinioca, koje nije nastalo pod
pretežnim uticajem vanjskih okolnosti.
Stoga neće biti odustanka:

- ako je to neko drugi, mimo njega učinio , (npr. kada je smrt spriječena hitnom ljekarskom
intervencijom koja je uslijedila mimo učinioca).
- ako je učinilac slučajno spriječio nastupanje posljedice,
- ako je posljedica nastupila , iako je učinilac preduzeo mjere da spriječi njeno
nastupanje. Ta okolnost se može uzeti samo kao olakšavajuća kod odmjeravanja
kazne. npr. Učinilac žrtvi da otrov u namjeri da je liši života, ako žrtva umre raditi će se o ubistvu,
bez obzira što je učinilac naknadno pozvao ljekare radi spašavanja žrtve. Ako u ovoj situaciji učinilac
nakon davanja otrova angažuje ljekare, koji spase žrtvu može se raditi o dobrovoljnom odustanku jer
posljedica nije nastupila.
kada je učinilac odustao od krivičnog djela krađe zbog dolaska
čuvara, zbog otpora žrtve, zbog toga što je uvidio da je nepodobno sredstvo izvršenja
djela. Stoga nema dobrovoljnog odustanka kada je učinilac odustao, jer nije mogao odnijeti
ukradenu kasu radi njene težine, ili nije izvršio razbojništvo radi otpora vlasnika automobila koji se
suprotstavio naoružanom napadaču, ili nije mogao dovršiti silovanje zbog upornog otpora žrtve, ili
zbog nedovoljne erekcije, ili zbog toga što nije znao da žrtva ima mjesečnicu
kada je učinilac odustao od krivičnog djela zbog nemogućnosti
izvršenja krivičnog djela. npr. obijač kase utvrdi da nije u stanju da obije kasu.
kada je učinilac odustao usljed nekih spoljnih uticaja , npr.
kradljivac čuje glasove ukućana, prolaznika i sl. ili
kada učinilac pogrešno drži da postoji neka spoljna okolnost koja
ne postoji, (npr. pogrešno je mislio da je naišao policajac, ili je odustao od razbojništva jer je
pogrešno smatrao da žrtva tom prilikom kod sebe nema novca)
ukoliko je odustanak uslijedio radi toga što bi izvršenje djela bilo
skopčano sa neugodnostima po izvršioca, a sa kojima on nije računao, (npr. ne bi bio
priznat dobrovoljni odustanak učiniocu koji je odustao od pokušaja silovanja zato što ga je djevojka
prepoznala i zaprijetila mu da će ga prijaviti policiji i da će mu se njen mladić osvetiti),
kada je učinilac odustao zato što učiniocu djelo ne donosi ono što
je planirao, (kada je npr. umjesto vrijedne umjetnine naišao samo na bezvrijednu kopiju, ili je u kasi
bilo malo novca).
Etička vrijednost motiva je irelevantna, jer dobrovoljni odustanak nije etički, već
psihološki pojam. Stoga odustanak može biti moralne prirode (npr. sažaljenje, stid, probuđena
savjest i sl.), ali i ne mora, (pa će dobrovoljni odustanak npr. od razbojništva ili silovanja postojati i
onda kada se učinilac prilikom susreta sa žrtvom uplašio i pobjegao) . Eventualno vrednovanje
Sarajevo, 11.05.2012.
motiva odustanka je moguće kod odmjeravanja kazne, pogotovo kada se sud odlučuje
hoće li učinioca osloboditi od kazne.
Kod nepodobnog pokušaja, nema mjesta dobrovoljnom odustanku, jer se tu
nema šta spriječiti ili ukloniti, ali sud može vrednovati novi izmijenjeni stav učinioca pri
odmjeravanju kazne.
Dobrovoljni odustanak podrazumijeva da je djelo ostalo u pokušaju, pa je stoga
on isključen u svim slučajevima kad je kriv. djelo dovršeno. Zato nema dobrovoljnog
odustanka ako je učinilac odustao od izvršenja djela, ali ono ipak bude dovršeno, kada
učinilac nakon formalnog dovršenja kriv. djela pokuša spriječiti nastupanje posljedice, ili
kada nakon izvršenog djela uklanja štetne posljedice djela.
U slučaju dobrovoljnog odustanka učinilac će se kazniti za one radnje koje čine

neko drugo samostalno kriv. djelo. Tako npr. u slučaju falsifikovanja isprave kojom je učinilac
pokušao izvršiti prevaru ili pronevjeru, od kojih je dobrovoljno odustao, pitanje je njegove odgovornosti za
falsifikovanje isprave; ili da li će učinilac koji je dobrovoljno odustao od razbojništva ili silovanja,
odgovarati za prinudu, što je sastavni dio tih djela; ili da li će učinilac koji je odustao od ubistva
odgovarati za tešku tjelesnu povredu, ili koji je odustao od teške krađe da li će odgovarati za oštećenje
tuđe stvari, jer je razbio vrata, itd.
SAUČESNIŠTVO
Saučesništvo je učešće dva ili više lica u izvršenju krivičnog djela uz istovremeno
postojanje svijesti o zajedničkom djelovanju.
Saučesništvo se manifestuje kao saizvršilaštvo, podstrekavanje i pomaganje.

Saučesništvo u krivičnopravnom smislu podrazumijeva samo podstrekavanje i
pomaganje odn. saučesništvo u užem smislu, jer ono predstavlja radnje kojima se
učestvuje u krivičnom djelu koje preduzima neko drugo lice.
S druge strane, saizvršilac učestvuje u svom a ne u tuđem djelu, pa je stoga
saizvršilaštvo samo jedna posebna vrsta izvršilaštva, jer saizvršilac je već izvršilac i
njegovo djelo ne može zavisiti od nečije radnje izvršenja. Takvu poziciju u ostvarenju
krivičnog djela saučesnici, odn. pomagači i podstrekači nemaju; oni samo preduzimaju
radnje koje predstavljaju (sa)učestvovanje u tuđem djelu, djelu koje ostvaruje neko drugi.
Iako pojam izvršioca zakon izričito ne reguliše, među izvršiocima odn. saizvršiocima
razlikuju se neposredni izvršilac, saizvršilac i posredni izvršilac, a među saučesnicima
podstrekač i pomagač.
Najzad, saučesnici odgovaraju samo za umišljajno učešće u ostvarenju krivičnog djela,
dok saizvršioci odgovaraju i za nehatno učešće.
Saizvršilaštvo
Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela
ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog
djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Sarajevo, 11.05.2012.
SAIZVRŠILAŠTVO POSTOJI - kada više lice zajednički izvrše krivično djelo

učestvovanjem u izvršenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo, čime se na
odlučujući način doprinosi izvršenju krivičnog djela.
Saizvršilaštvo je dakle oblik izvršilaštva koji postoji - kada više lica, koja
ispunjavaju sve uslove koji se zahtijevaju za izvršioca, na osnovu zajedničke odluke,
svjesno i voljno, učine određeno krivično djelo.
O pravnoj prirodi saizvršilaštva postoji više teorija. Kako vidimo, naša pravna teorija
i sudska praksa prihvataju teoriju podjele uloga u izvršenju djela. Dakle, saizvršilac je
onaj učesnik koji zajedno sa drugima na bazi podjele rada djeluje na ostavrenju
djela kao njihovom zajedničkom cilju. Za razliku od saučesnika u užem smislu
(podstrekača i pomagača), saizvršoci ne učestvuju u djelu koje ostvaruje neko drugo lice
(tuđem djelu), već svi zajednički ostvaruju (svoje) zajedničko djelo, pri čemu svaki od
njih u tome daje svoj prilog koji je bitan i bez kojeg krivično djelo ne bi bilo ostvareno ili
ne bi bilo ostvareno na zamišljeni način. To znači da svaki od saizvšilaca u ostvarenju
datog djela ima takvu ulogu koja je od bitnog značaja u procesu izvršenja djela, jer ako bi
neko od saizvršilaca propustio da izvrši svoj dio zadatka, djelo ne bi moglo biti
realizovano odn. ne bi moglo biti realizovano onako kako je planirano. Stoga će ulogu
saizvršioca imati i lice koje je, u skladu sa prethodnim dogovorom da će izvršiti razbojništvo ili krađu,
imalo zadatak da čeka u automobilu i ostale članove grupe nakon oduzetog novca i stvari, odveze ih sa
mjesta razbojništva ili krađe, nakon čega su svi međusobno podijelili plijen.
Saizvršilaštvo se ostvaruje na 2 načina:
1) kada saizvršioci direktno učestvuju u izvršenju djela npr. više lica se dogovore da
zajednički napadnu treće lice i zajednički ga ubiju. Radi se o saizvršilaštvu bez obzira ko je od njih
nanio povrede - iz razloga što su se saizvršioci prethodno dogovorili da zajednički izvrše djelo i u
tome su istrajali.
2) kada saizvršilac ne učestvuje direktno u izvršenju djela, ali preduzima druge
radnje kojima na odlučujući način doprinosi izvršenju djela. npr. saizvšioci se dogovore da
obiju prodavnicu skupocjenih aparata. Prilikom dogovora podijele uloge u procesu izvršenja djela
tako da neki od njih čuvaju stražu, drugi vrše provaljivanje objekta, a treći odnose stvari. Čuvari u
ovom slučaju ne učestvuju direktno u radnji izvršenja djela, jer niti vrše obijanje niti uzimaju stvari,
ali oni se imaju tretirati kao saizvršioci jer su kod podjele uloga u izvršenju ovog djela dobili ulogu da
čuvaju stražu i tako obezbjeđuju ostale u toku provaljivanja. Bez te njihove radnje, ostali ne bi
pristupili tom djelu, tako da uloga čuvanja straže na odlučujući način doprinosi izvršenju djela.
Sporazum saizvršilaca može biti prećutan, a može slijediti iz konkludentnih radnji.
Za postojanje saizvršilaštva je potrebno da budu ispunjene subjektivne i objektivne

pretpostavke:
1. Zajednička odluka o djelu - je subjektivna komponenta i ogleda se u tome da je
svaki saizvršilac ima odluku i volju da zajednički sa drugima izvrši krivično djelo.
Stoga saizvršilaštvo neće postojati u slučajevima "zajedničkog" izvršenja djela od
strane više lica koja nisu znala jedno za drugo, odn. koja su djelovala bez zajedničke
odluke, nezavisno jedno od drugog. Tada se zapravo radi o slučajnom (nehatnom)
saizvršilaštvu ili paralelnom izvršilaštvu, (npr. dva lica ne znajući jedno za drugo daju otrov
žrtvi ili npr. dva lica provale u objekat radi krađe stvari, nailazi treće lice koje koristi pogodnost, te iz
provaljenog objekta uzima neke stvari za sebe) . Svijest o zajedničkom djelovanju ne znači
istovremeno i postojanje zajedničkog umišljaja o djelu, jer je riječ samo o svijesti o
saizvršilačkoj radnji, dok svijest o posljedici djela koja je bitna za umišljaj, ne mora
Sarajevo, 11.05.2012.
biti ista kod svih saizvršilaca, jer je moguće da na strani nekih od njih postoji samo
nehat u odnosu na posljedicu.
2. Zajedničko izvršenje krivičnog djela - je objektivna komponenta koja znači da je
saizvršilac onaj koji je preduzeo radnju izvršenja konkretnog djela ili preduzimanje
nečeg drugog što na odlučujući način doprinosi izvršenju krivičnog djela. Tako, ako više
lica zajednički ukradene stvari stavljaju u vreće i odnose u automobil, saizvršioci su u krađi; ako
zajedno daju otrov žrtvi, ili je zajednički do smrti tuku motkama, ili je jedni tuku a drugi je za to
vrijeme drže, saizvršioci su u ubistvu.
Nužno i prividno saizvršilaštvo:

Nužno saizvršilaštvo - postoji prilikom izvršenja onih djela gdje je po
prirodi stvari, kao uslov za njihovo izvršenje, potrebno sudjelovanje više lica. Ono se
pojavljuje u nekoliko modaliteta:
1) krivična djela susretanja - kad se radnje saizvršilaca nalaze se jedna nasuprot
druge (npr. krivično djelo rodoskrvljenja).
2) konvergentna krivična djela - kada su radnje saizvršilaca usmjerene ka istom cilju
(npr. oružana pobuna lica lišenih slobode).
3) divergentna krivična djela - kad su radnje saizvršilaca tj. njihovi interesi su u
sukobu (npr. krivično djelo učestvovanja u tuči).
Prividno saizvršilaštvo - od nužnog saizvršilaštva treba razlikovati
slučajeve kada kod izvršenja djela nužno učestvuju dva lica a zakon kažnjava samo
jedno. (npr. vanbračna zajednica sa maloljetnim licem).
Slučajno (nehatno) saizvršilaštvo ili paralelno izvršilaštvo - postoji kada više lica
sudjeluju u izvršenju istog djela, ali nezavisno jedni od drugih i bez ikakve svijesti i
odluke o zajedničkom djelu. Svako od tih lica jeste izvršilac, ali oni nisu saizvršioci. npr.
dva lica neovisno jedan od drugog daju otrov trećem licu i ono umre. Ova lica su izvršioci krivičnog djela
ubistva, ali nisu saizvršioci. npr. treće lice naiđe na provaljenu prodavnicu iz koje druga lica iznose stvari,
a prethodno su je obili. Treće lice uđe i ono uzme stvari za sebe, to lice je izvršilac krivičnog djela krađe,
ali nije saizvršilac u krivičnom djelu teške krađe, jer su njegove radnje samostalne i usljedile su bez
prethodnog dogovora sa ostalim licima.
Odgovornost saizvršilaca
Pravilo je da svaki saizvršilac odgovara u granicama svog umišljaja, odn. nehata. On
ne odgovara za ekscese drugog saizvršioca. npr. ako se dvojica dogovore da nad trećim izvrše
razbojništvo, te dočekaju to treće lice i upotrebom sile oduzmu mu novac, a nakon toga jedan od
saizvršilaca ubije to lice. On će odgovarati za razbojništvo i ubistvo, a drugi samo za razbojništvo iz
razloga što ubistvo nije obuhvaćeno dogovorom.
Podstrekavanje
Podstrekavanje je umišljajno navođenje ili nagovaranje drugog lica koje nema

odluku o izvršenju djela, da izvrši određeno krivično djelo. Podstrekavanje postoji i
u slučaju kada se navođenjem učvršćuje odluka kod drugog lica da izvrši krivično
djelo. U prvom slučaju, učinilac uopšte nema odluku o izvršenju djela, ali podstrekač
utiče na njegovu psihu i pod tim uticajem podstiče to lice da učini djelo. U drugom
slučaju, učinilac je u fazi razmišljanja da li da izvrši krivično djelo ili ne. On se koleba
oko toga, ali još nije donio odluku. Podstrekač utiče na njega i pod tim uticajem izvršilac
učvršćuje odluku o izvršenju krivičnog djela.
Sarajevo, 11.05.2012.
Ako je kod izvršioca takva odluka već postojala, podstrekavanje ne postoji, već se
radi o tzv., neuspjelom podstrekavanju ili „nepodobnom pokušaju".
Podstrekavanje može biti svako sredstvo i djelatnost kojima se može uticati na

volju drugoga i donošenje odluke o izvršenju krivičnog djela. npr. upućivanje molbe,
ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od izvršenja djela, davanje ili obećanje poklona, prijetnja,
kompulzivna sila (ne i apsolutna sila), zloupoteba odnosa podređenosti ili zavisnosti, dovođenje ili
održavanje u zabludi odnosno prevara, davanje savjeta, opklada, uvjeravanje da djelo neće biti otkriveno, i
sl. Ipak, ni jednom od tih radnji podstrekač ne učestvuje u radnji izvršenja i u tom smislu
se razlikuje od saizvršioca. Za razliku od pomaganja, postrekavanje je moguće samo
činjenjem.
Ako je odluka o izvršenju krivičnog djela rezultat (sporazumnog) podstrekavanja više
lica, radi se o tzv. sapodstrekavanju. Ako ne postoji svijest o zajedničkom
podstrekavanju, radi se o tzv. paralelnom ili prividnom podstrekavanju. U tom slučaju
svaki od njih je samostalni podstrekač i svaki će odgovarati pod uslovom da je njegovo
podstrekavanje doprinijelo stvaranju odluke za izvršenje djela. Ako se podstrekava preko
trećeg lica ili više lica, radi se o posrednom ili sukcesivnom podstrekavanju ili tzv.
lančanom podstrekavanju. Pri tome je dovoljno da podstrekač koji je uključen u
podstekački lanac zna lice koje on podstrekava, ali ne mora znati lično ostale posrednike
niti njihov broj, kao ni glavnog izvršioca. Ako je podstrekač u više navrata i na različite
načine uticao na izazivanje odluke o izvršenju djela, radiće se o podstrekavanju u
produženju, tj. samo o jednom podstrekavanju. Ako se sa jednim podstrekavanjem jedno
ili više lica navede na izvršenje više krivičnih djela, postoji idealni sticaj na strani
podstrekača, a ako se sa više podstrekavanja podstrekne na više krivičnih djela, postojaće
realni sticaj na strani podstrekača.
Ko podstrekne nekoga da pomogne nekom licu u izvršenju krivičnog djela
odgovaraće za pomaganje, jer podstrekavanje na pomaganje je svojevrsni vid posrednog
pomaganja. Isto tako, i
pomaganje u podstrekavanju je pomaganje. Ako je jedno lice u istom djelu bilo i
podstrekač i pomagač, pomaganje je konsumirano podstrekavanjem.
Za podstrekavanje je potrebno da se navodi na izvršenje krivičnog djela koje je
usljed toga i izvršeno ili makar pokušano.
Podstrekavanje mora biti upravljeno na određeno krivično djelo i određenog učinioca,
ali to ne znači da učinilac mora biti i individualno određen a još manje da treba biti lično
poznat podstrekaču. Dovoljno je da je podstrekač svjestan kruga lica, koja su na neki
način odrediva ili povezana (prostorno, idejno, sportski, poslovno i sl.) i da je neko od
njih potencijalni izvršilac.
S druge strane, ne zahtijeva se da podstreknuti zna podstrekača, niti mora biti
"svjestan da je njegova odluka da izvrši krivično delo nastala pod uticajem podstrekača",
jer se podstrekavanje nekada može izvesti tako sofisticirano da podstreknuti i nema
osjećaj da je njegova odluka nastala pod uticajem nekoga drugoga.
Za podstrekavanje nije neophodno da je sam izvršilac krivično odgovoran, niti da
uopšte može biti krivično odgovoran (podstreknuti može biti i dijete ili duševno bolesno
lice). Npr. sud je u jednom slučaju uzeo da postoji podstrekavanje kada je podstreknuto
dijete od 10 god.
Za podstrekavanje se zahtijeva postojanje umišljaja. Nehatno podstrekavanje,
iako je moguće nije kažnjivo, jer bi to značilo nedopustivo proširivanje krivične
Sarajevo, 11.05.2012.
odgovornosti. Podstrekač mora biti svjestan da svojim radnjama drugog navodi na

izvršenje krivičnog djela, tj. da je njegovo ponašanje upravljeno na izvršenje krivičnog
djela. Dovoljan je i eventualni umišljaj. Voljna komponenta umišljaja se sastoji u htjenju
izvršenja krivičnog djela ili makar pristajanje na njegovo izvršenje. Dakle, umišljaj
podstrekača je dvostruk: mora obuhvatiti kako stvaranje odluke kod drugog, tako i
krivično djelo odnosno njegovo izvršenje.
Podstrekač je u krivičnopravnom smislu posve izjednačen sa samim izvršiocem, što

znači da je podstrekavanje kažnjivo kod svakog krivičnog djela bez obzira na njegovu
težinu, kao i da se podstrekač kažnjava kao da je sam učinio krivično djelo. To, međutim,
ne znači da se prilikom odmjeravanja kazne podstrekaču ne može izreći blaža ali
ponekada i strožija kazna nego izvršiocu, što je u skladu sa načelom individualizacije.
Teže kažnjavanje podstrekača u izuzetnim slučajevima, opravdano je radi toga što on u
izvjesnim situacijama ima odlučujuću ulogu u samom procesu nastajanja kriminalnog
čina, što je često on sam, koristeći odnos podređenosti ili autoriteta, "glavni krivac" za
izvršenje krivičnog djela. Dakle, kažnjavanje podstrekača zavisi od ocjene od strane suda
svih konkretnih okolnosti datog slučaja.
Neuspjelo podstrekavanje ili pokušaj podstrekavanja

Postoji - kada se drugi sa umišljajem podstrekava na izvršenje krivičnog djela za koje se
po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a kriv. djelo ne bude ni
pokušano.
Zakon je predvidio da će se ovo lice kazniti kao za pokušaj.
Neki autori smatraju da neuspjelo podstrekavanje nije ni saučesništvo ni podstrekavanje,
jer nije došlo do protivpravnog ostvarenja kriv. djela, već se zapravo radi o posebnom
kriv. djelu postavljenom u opštem dijelu, za koje je na poseban način određena kazna.
Neuspjelo podstrekavanje može da se manifestuje u nekoliko oblika:
1. nesvršeni pokušaj podstrekavanja - postoji kada podstrekač nije uspio formirati
odluku kod podstreknutog;
2. svršeni pokušaj podstrekavanja - postoji kada je podstrekač uspio formirati odluku
kod podstreknutog, ali ovaj iz nekog razloga (predomislio se, spriječen i sl.) nije
izvršio ni pokušao krivično djelo;
3. nepodobni pokušaj podstrekavanja - postoji kada podstreknuti uopšte nije shvatio
ili razumio podstrekača ili je kod njega već bila donesena odluka o izvršenju djela;
4. promašeno podstrekavanje - postoji kada je podstreknuti izvršio neko sasvim
drugo krivično djelo a ne ono na koje ga je podstrekač navodio.
Navedeni slučajevi neuspjelog podstrekavanja, po svom sadržaju i značaju, se
međusobno razlikuju, što sudovi prilikom odmjeravanja kazne trebaju imati u vidu.
Međutim, svima im je zajedničko da nije došlo do izvršenja krivičnog djela.
Za postojanje neuspjelog podstrekavanja, pored umišljaja, zahtijeva se da
postoji i radnja podstrekavanja, tj. da je vršen uticaj na volju podstrekavanog. Tako,
nema ni neuspjelog podstrekavanja ako npr. pismena poruka nije ni stigla "podstrekavanom".
Neuspjelo podstrekavanje je kažnjivo samo ako je u pitanju krivično djelo za
koje je predviđena kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ili drugim riječima kod
Sarajevo, 11.05.2012.
svih djela kod kojih je kažnjiv i pokušaj toga djela. Stoga je neophodno da sud utvrdi na
koje djelo je umišljaj podstrekača bio upravljen i da to djelo tačno navede u izreci svoje
presude. Isto tako, predviđeno je da će se u tom slučaju kazniti kao za pokušaj krivičnog
djela, što znači da se kazna odmjerava u granicama kazne propisane za dato krivično
djelo, ali sud može izreći i blažu kaznu.
Pomaganje
Član 33. KZ FBiH – Pomaganje:

(1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga
je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili
uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na rapolaganje učinitelju sredstava za
učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela, te unaprijed
obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja, sredstava kojima je krivično djelo
učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.
(1) Pomaganje je takav oblik saučesništva pri kojem pomagač preduzima radnje kojima
se tuđe djelo potpomaže, unaprijeđuje ili olakšava. Pomagač ni djelimično ne učestvuje u
izvršenju kriv. djela, on je samo (sa)učesnik u tuđem djelu, djelu koje ostvaruje neko
drugi. Dakle, pomaganje obuhvata one radnje koje su usmjerene na omogućavanje
izvršenja krivičnog djela koje čini drugo lice, koje su na liniji unapređenja ili olakšavanja
izvršenja tuđeg krivičnog djela, radnje koje podupiru drugo lice u izvršenju kriv. djela.
Pomaganje se može vršiti:
a) u pripremi ili prije izvršenja djela (nabavka sredstava za izvršenje djela;
uklanjanje prepreka; snimanje i ispitivanje mjesta izvršenja djela u cilju olakšanja
izvršenja djela), odnosno
b) u toku izvršenja djela, kao i
c) nakon izvršenja djela.
Pomaganje je moguće samo ako je prethodno bilo obećano, u suprotnom radi se o
sasvim drugom krivičnom djelu.
Da bi predstavljale pomaganje, pomagačke radnje moraju doprinositi ostvarenju
krivičnog djela, imati određeni značaj u njegovu izvršenju, moraju potpomagati,
unapređivati njegovo izvršenje. Ako te radnje nisu imale nikakav doprinos u izvršenju
krivičnog djela ili ih izvršilac uopšte nije koristio, radi se samo o pokušaju pomaganja ili
neuspjelom pomaganju koje nije kažnjivo. S druge strane, ne zahtijeva se da one imaju
odlučujuću ulogu u izvršenju krivičnog djela u smislu formule conditio sine qua non,
odnosno da bez tih radnji djelo ne bi bilo ni izvršeno.
Prema zakonu, kažnjivo je samo umišljajno pomaganje, dok nehatno pomaganje,
iako je moguće i nerijetko se dešava, po zakonu nije kažnjivo.
Redovan oblik pomaganja je neposredno pomaganje, kada između pomagača i
izvršioca ne postoji neko drugo lice, kada mu dakle pomoć pruža neposredno. Međutim,
ako se to čini preko nekog drugog radi se o posrednom pomaganju, što je zapravo
pomaganje pomagaču, tj. pomaganje u pomaganju. Posredni pomagač ovdje pruža pomoć
neposrednom pomagaču, ali on postoji i kada podstrekava pomagača na pružanje pomoći,
kao i onda kada pruža pomoć podstrekaču. Riječ je o tzv. lančanom pomaganju, a ono
Sarajevo, 11.05.2012.
postoji kada se više lica nalazi u lancu pomaganja. Kada više lica istovremeno pomaže
izvršiocu radi se o tzv., pomagačkom saizvršilaštvu.
Za razliku od podstrekavanja, pomaganje može biti izvršeno i nečinjenjem koje se
sastoji u propuštanju preduzimanja dužne radnje kako bi se pomoglo drugome u izvršenju
krivičnog djela (npr. noćni čuvar ostavi otvoren prozor ili otključana vrata, da bi olakšao
izvršenje krađe). S druge strane, pomaganje je moguće i kod krivičnih djela nečinjenja
i kod krivičnih djela koja mogu izvršiti samo određena lica (delicta propra),
uglavnom kao psihičko pomaganje.
Pomaganje pretpostavlja da je u vrijeme preduzimanja pomagačkih radnji kod
lica kojem se pomaže već bila stvorena odluka o izvršenju djela. Ako je pomagačka
radnja preduzeta prije nego se to lice odlučilo da izvrši djelo, nema pomaganja, ali se
može raditi o podstrekavanju. npr. podstrekavanje predstavlja savjetovanje ili obećanje
pomoći nakon izvršenja kriv. djela, ako je učinjeno prije nego je lice donijelo odluku o
izvršenju, ako se na taj način izaziva ili učvršćuje odluka za izvršenje djela.
Za razliku od podstrekavanja, zakon je naveo neke od radnji koje mogu biti

pomagačke radnje. S obzirom na njihovu prirodu, one mogu predstavljati psihičko
(intelektualno) i fizičko pomaganje. Jednom riječju, pomaganje se sastoji u
omogućavanju (radnjom ili savjetom) drugom licu izvršenja kriv. djela.
U skladu s tim, zakon, kao moguće oblike pomaganja, navodi:

1. davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo,
2. stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstva za izvršenje krivičnog djela,
3. uklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, te
4. unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinilaca, sredstava kojima je
krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim
djelom.
Zakon je oblike pomaganja ovdje dao samo primjerice, pa se ono dakle može javljati i
u nekim drugim oblicima.
Psihičko pomaganje predstavlja jačanje volje učinioca koje se, može sastojati u
davanju savjeta ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo (npr. kako da izvrši
krijumčarenje, djelo prevare itd.) ili unaprijed obećanim prikrivanjem krivičnog djela
(kao što je njegovo prikrivanje, prikrivanje sredstava izvršenja djela, predmeta
pribavljenih djelom ili tragova krivičnog djela). Jedan od češćih vidova ovog oblika
pomaganja je obećanje da će se realizovati prodaja robe pribavljene krivičnim djelom
krađe (npr. obećanje trgovca automobilima da će ukradene automobile plasirati na
tržištu kao oblik pomaganja u teškoj krađi). Psihičko pomaganje, osim prije navedenih,
može obuhvatati i neke druge radnje (npr. kada pomagač savjetima, isticanjem dodatnih
motiva održava i stabilizuje već stvorenu izvršilačku volju, uklanja skrupule u odnosu
prema djelu, kada uputama i savjetima utiče na učinioca da duže i jače zlostavlja žrtvu
djela, itd).
Fizičko pomaganje je pružanje materijalne, fizičke podrške u njegovom činjenju. U
praksi su najčešći oblici fizičkog pomaganja stavljanje izvršiocu na raspolaganje
sredstava za izvršenje krivičnog djela, (npr. dodavanjem noža izvršiocu za vrijeme tuče
ili dodavanje alata za provaljivanje, stavljanje na raspolaganje prevoznog sredstva radi
Sarajevo, 11.05.2012.
krađe stvari u preduzeću, stavljanje na raspolaganje prostora uz mjesečnu naknadu za

bavljenje neovlašćenom trgovinom i sl), zatim uklanjanje prepreka za izvršenje djela (npr.
čuvanje straže ili obezbjeđenje izvršenja krivičnog djela, izviđanje mjesta izvršenja
krivičnog djela, prebacivanje izvršioca na mjesto izvršenja djela, davanje određenih
obavještenja koja su od značaja za izvršenje krivičnog djela iznošenje keramičkih pločica
iz zatvorene prostorije kako bi ih izvršilac krađe lakše iznio, puštanje glasne muzike kako
bi se olakšalo silovanje).
Pomagačke radnje su moguće sve do definitivnog okončanja krivičnog djela, odnosno do
njegovog dovršenja u materijalnom smislu. One mogu prethoditi samom izvršenju
krivičnog djela (prethodno pomaganje, npr. kada je vlasnik ugostiteljskog objekta
izvršioca i djevojku koja je kasnije silovana, automobilom dovezao u taj objekat, otvorio
im vrata i tamo ih ostavio), a mogu se preduzimati i istovremeno sa odvijanjem radnje
izvršenja, ali i nakon njenog preduzimanja ali prije nego što je posljedica nastupila (tzv.
međupomoć), odnosno i poslije dovršenja djela u formalnom pa sve do njegovog
dovršenja u materijalnom smislu (npr. neko na zahtjev ucjenjivača prenosi novac koji je
žrtva ucjene ostavila; ili pomaže izvršiocu na taj način što sprečava pomoć koju treće
lice želi pružiti povrijeđenom; nakon formalnog dovršenja krađe pomaže izvršiocu da
pobjegne sa ukradenim stvarima i sl.). Kod trajnih krivičnih djela (npr. protivpravnog
lišenja slobode) pomaganje moguće sve do njihovog dovršenja u materijalnom smislu, tj.
cijelo vrijeme trajanja protivpravnog stanja, sve do njegovog prestanka (a ne samo do
lišenosti slobode, dovršenje u formalnom smislu).
Pomaganje je umišljajno podupiranje tuđeg krivičnog djela. Nehatno pomaganje,
iako je moguće, nije pomaganje u krivičnopravnom smislu odnosno nije kažnjivo, ali
može biti kažnjivo kao nehatno saizvršilaštvo. Umišljaj se sastoji u svijesti da se pruža
pomoć određenom učiniocu u izvršenju određenog krivičnog djela, pa mu je stoga i
sadržaj dvostruk: on prvenstveno mora biti svjestan da svojim radnjama pomaže u
izvršenju nedopuštenog djela drugog lica, kao i bitnih obilježja krivičnog djela. Ne mora
biti svjestan pojedinosti, kao što je konkretan tok zbivanja, mjesto i vrijeme izvršenja
djela, itd.
Iako su pomagač i izvršilac djela redovno međusobno povezani, nije neophodno da se
oni međusobno i poznaju, niti je nužno da je pomagaču izvršilac individualno poznat,
dovoljno je da mu je poznat krug lica iz kojih će proizaći izvršilac.
S druge strane, nije uslov za postojanje pomaganja ni da izvršilac zna za pomagača
niti da je svjestan da mu je neko pomogao (tzv. potajno pomaganje).
Konačno, za postojanje pomaganja nije potrebno ni da je sam izvršilac krivično
odgovoran, kao ni da je kažnjen (limitirana akcesornost).
Kao i kod podstrekavanja, za postojanje i kažnjavanje pomaganja potrebno je da je
izvršilac izvršio krivično djelo, odnosno da ga je pokušao ili da je preduzeo kažnjive
pripremne radnje. Ono je kažnjivo kod svih krivičnih djela, bez obzira na propisanu
kaznu. Ukoliko je djelo ostalo u pokušaju, pomaganje je kažnjivo ako je kažnjiv pokušaj,
a to su sva djela sa propisanom kaznom od tri godine ili težom kaznom.
U pogledu granica kažnjavanja pomagača, zakon predviđa da se pomagač kažnjava
kao da je sam izvršio krivično djelo, ali omogućava i ublažavanja kazne. To znači da
već sam zakon polazi od stava da je pomaganje najlakši oblik saučesništva, pa stoga
gotovo redovno sudovi pomagaču izriču blažu kaznu, mada nisu isključeni ni slučajevi da
se pomagač kazni strože od izvršioca. Konačno, u slučajevima kada je djelo ostalo u
Sarajevo, 11.05.2012.
pokušaju, potrebno je imati u vidu da tada postoje dva osnova za ublažavanje kazne: sam
pokušaj kod kojeg se kazna i inače može ublažavati, kao i pomaganje, što sudovi moraju
cijeniti i uvažavati prilikom kažnjavanja pomagača.
Kao i podstrekavanje i pomaganje je u izvjesnim slučajevima predviđeno kao
posebno krivično djelo. Razlozi su gotovo isti kao i kod podstrekavanja, da se u nekim
slučajevima pomaganje posebno inkriminiše (npr. djelo pomaganja neprijatelju za
vrijeme rata od strane građanina BiH) ili se želi predvidjeti strože kažnjavanje od onoga
koje bi ono imalo kada bi se tretiralo kao saučesništvo (npr. djelo pomaganja drugome u
samoubistvu, ili pomaganja bremenitoj ženi da ona sama izvrši prekid trudnoće), ili kada
se želi inkriminisati pomaganje i onda kada se ono ne bi moglo kazniti kao saučesništvo,
s obzirom da djelo u kojem se pomaže samo po sebi nije kažnjivo. Kod pomaganja
postoji i jedan dodatni razlog, koji postoji onda kada se želi za pomagača izbjeći
mogućnost blažeg kažnjavanja.
Neuspjelo pomaganje bi postojalo ako pomognuti nije izvršio ni pokušao izvršenje
krivičnog djela ili je to učinio nezavisno od radnje pomaganja. Naravno, ono će postojati
i ako je učinilac odbio pomaganje, kao i kada je izvršilac izvršio sasvim drugo krivično
djelo. Neuspjelo pomaganje, iako dakle moguće, po pravilu nije krivičnopravno
relevantno, odnosno kažnjivo. Zakon ipak ponekad odstupa od ovog pravila i predviđa
kažnjavanje i za neuspjelo pomaganje, kada ga predviđa kao samostalno krivično djelo
(npr. izrađivanje i nabavljanje oružja i sredstava namijenjenih za izvršenje krivičnog
djela iz entitetskih krivičnih zakona).
Granice krivične odgovornosti i kažnjivost saučesnika
Član 34. KZ FBiH - Granice krivične odgovornosti i kažnjivost saučesnika

(1) Saučinitelj je krivično odgovoran u granicama svojeg umišljaja ili nehata, a
podstrekač i pomagač u granicama svog umišljaja.
(2) Saučinitelja, podstrekača ili pomagača koji dobrovoljno spriječi učinjenje krivičnog
djela sud će osloboditi kazne.
(3) Osobni odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost
ili dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne mogu se uzeti u obzir samo onom
učinitelju, saučinitelju, podstrekaču ili pomagaču kod kojega takvi odnosi, svojstva i
okolnosti postoje.
Kod saučesništva vrijedi pravilo individualne krivične odgovornosti, jer svaki
saučesnik bez obzira na oblik njegovog učešća u izvršenju krivičnog djela, odgovara
prema stepenu svog doprinosa u djelu, stepenu svoje krivice, nezavisno od toga u kojoj
mjeri odgovaraju drugi učesnici i da li oni uopšte odgovaraju (načelo samostalne
odgovornosti saučesnika).
Zahtijeva se, samo to da je izvršilac izvršio djelo, odn. da je preduzeo kažnjive
radnje, što podrazumijeva i kažnjive pripremne radnje. To proizilazi iz principa
subjektivne krivične odgovornosti koja je potpuno autonomna i ne zavisi od krivice
drugih, bez obzira da li se radi o izvršiocu ili nekom drugom učesniku u izvršenju
krivičnog djela.
Međutim, kako je saučesništvo ipak specifičan i poseban oblik tzv. kolektivnog
vršenja jednog krivičnog djela, neophodno je da se, pored opštih pravila koja se inače
odnose na krivičnu odgovornost i jednako vrijede i za saučesnike, u zakonu postave i
neka posebna pravila kojima se reguliše krivična odgovornost u takvim situacijama.
Sarajevo, 11.05.2012.
Na bazi ovih odrednica formirana su osnovna pravila o odgovornosti saučesnika, koja

glase:
• Saučesnici odgovaraju u granicama svog umišljaja odn. nehata - saizvršioci;
• Saučesnici odgovaraju u granicama postignutog stepena realizacije krivičnog
djela, odn. izvor odgovornosti saučesnika je vezan za izvršenje djela. Ako djelo
nije izvršeno, ne postoji ni odgovornost;
• Subjektivne okolnosti ili svojstva koje utiču na odgovornost i kažnjivost odnose
se samo na onog saučesnika kod kojeg takve okolnosti ili svojstva postoje.
(1) Osnovno pravilo odgovornosti saučesnika se sastoji u tome da oni odgovaraju u

granicama svog umišljaja, nezavisno od odgovornosti glavnog učinioca, dok
saizvršioci odgovaraju, kako u granicama svog umišljaja, tako i nehata.
Iako se umišljaj saučesnika i izvršioca kao učesnika u zajedničkom djelu, u osnovi
podudaraju, nisu rijetki slučajevi postojanja i tzv. ekscesa na strani izvršioca, pri
čemu postoje bitna odstupanja između njihovih umišljaja, koja mogu da se svedu u 2
osnovne kategorije: u neslaganja ili ekscese u kvalitativnom i neslaganja ili ekscese u
kvantitativnom smislu (koji može biti pozitivan i negativan kvantitativni eksces).
1) KVALITATIVNI EKSCES postoje u onim situacijama kada je izvršilac učinio
sasvim drugo krivično djelo od onoga što je saučesnik (podstrekač ili pomagač) imao
u vidu. U takvoj situaciji, saučesništvo je isključeno i kriv. odgovornost na strani
saučesnika ne postoji, jer djelo koje su saučesnici imali u vidu nije ni pokušano,
odn. učinilac nije ni ušao u kažnjivu zonu. npr. ako je podstrekač podstrekavao na
silovanje, a podstreknuti je izvršio tešku tjelesnu povredu ili razbojništvo, tu nema
zajedničkog djelovanja više lica, pa dakle ni samog saučesništva; ili ako je pomagač
nabavio sredstva za izvršenje krađe, a podstreknuti je izvršio ubistvo i sl. Svakako da
će u tom slučaju postojati odgovornost za neuspjelo podstrekavanje na dato djelo,
naravno, pod uslovom da je podstrekavanje bilo upravljeno na djelo za koje je
propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (kod svih djela kod kojih je
kažnjiv i pokušaj toga djela kazna preko tri godine), jer u suprotnom nema krivične
odgovornosti podstrekača i tada neuspjelo podstrekavanje nije kažnjivo. I ovdje je
posve irelevantno da li je ili nije drugo djelo izvršeno.
2) KVANTITATIVNI EKSCESI postoje u slučajevima kada izvršilac ostaje na
istovrsnom (jednorodnom) krivičnom djelu, ali je pri izvršenju djela došlo do
određenog odstupanja, odn. izvršialac je učinio više ili manje od onoga na što se
saučesništvo odnosilo.
Kvantitativni eksces može biti pozitivan i negativan:
a) pozitivni kvantitativni eksces - postoji kada je izvršilac učinio više od
onoga na što se saučesništvo odnosilo i to tako što je ostvario teži oblik djela, što
vodi u drugu (težu) kvalifikaciju djela. U ovom slučaju, saučesnik će odgovarati
samo u granicama svog umišljaja. npr. ako se umišljaj saučesnika striktno odnosi
na osnovni oblik djela (npr. krađe), a učinilac izvrši teže kriv. djelo, (npr.
provalnu krađu ili razbojništvo), onda će saučesnik odgovarati samo u
granicama svog umišljaja, (tj. za običnu krađu), a izvršilac će odgovarati za
provalnu krađu ili razbojništvo koje je izvršio samostalno. Ovakva odstupanja
dovode do drugačije kvalifikacije djela, ali je moguće i odstupanje koje uopšte ne
Sarajevo, 11.05.2012.
dovodi u pitanju kvalifikaciju krivičnog djela, ali o tome ipak sudovi moraju
voditi računa prilikom odmjeravanja kazne, naravno ako je moguće utvrditi tačno
umišljaj saučesnika. Ako je npr. podstrekač od podstreknutog tražio da ukrade
samo tačno određenu stvar a ovaj je prilikom krađe uzeo i neke druge stvari (pod
uslovom da to ne dovodi do promjene kvalifikacije krađe), onda će i jedan i drugi
odgovarati za običnu krađu, ali će sud pri odmjeravanju kazne morati voditi
računa o sadržaju umišljaja podstrekača.
b) negativni kvantitativni eksces - postoji kada da je izvršilac učinio lakši
oblik istorodnog krivičnog djela, odn. manje od onoga na što se saučesništvo
odnosilo. Npr. lice koje je podstreknuto na razbojništvo izabralo je ipak samo
običnu krađu, ili umjesto ubistva ono se ograničilo samo na otmicu i sl. U takvim
slučajevima ipak je odlučujuće ono što je izvršilac učinio, pa se stoga ovdje
izuzetno napušta princip granica umišljaja i odgovornost saučesnika se ograničava
samo na ono što je izvršeno, ali će sud prilikom odmjeravanja kazne svakako
imati na umu sadržaj i usmjerenost saučesničkog umišljaja. Drugim riječima, kada
je izvršilac ostvario manje od onog na što je bio podstrekavan, podstrekač i
izvršilac će odgovarati za ono što je ostvareno, odn. blaže djelo, jer prema
navedenom pravilu o odgovornosti saučesnika, izvor odgovornosti svih
saučesnika je djelo koje je stvarno izvršeno. Ovdje se zapravo radi o
tzv.limitiranoj akcesornosti tj. odgovornosti uslovljenoj postojanjem krivičnog
djela, a ne odgovornosti pojedinih saučesnika.
3) Izuzetno, može postojati i treća situacija u kojoj podstrekač izvršiocu na neki
način daje punu slobodu, odvezane ruke, kada npr. izvršenje djela traži po svaku
cijenu. U takvom slučaju, granice njegovog umišljaja dijele sudbinu izbora samog
izvršioca, načina koji je on izabrao za postizanje datog kriminalnog cilja: (da li je
npr. tražena stvar oduzeta običnom, teškom ili razbojničkom krađom; da li se do
droge došlo prevarom, ucjenom ili čak uz izvršenje i nekog drugog krivičnom djela,
npr. podmićivanjem; da li se npr. do supstance za proizvodnju droge došlo
falsifikovanjem uvoznih dokumenata, zloupotrebom službenog položaja,
protivzakonitim posredovanjem itd.).
(2) U odredbi st. 2. regulisano je pitanje dobrovoljnog odustanka ili preciznije

dobrovoljnog sprečavanja izvršenja djela od strane saučesnika, što ovdje
podrazumijeva saučesništvo u širem smislu, odn. kako podstrekača i pomagača tako i
saizvršioca.
Prema tome, ovdje nije dovoljno odustajanje saučesnika od daljeg preduzimanja
radnje saučesništva, već je neophodno da je saučesnik spriječio izvršenje djela.
Za primjenu ove odredbe sasvim je irelevantno na koji način je saučesnik spriječio
izvršenje krivičnog djela; bitno je samo da je samo odustajanje od izvršenja krivičnog
djela bilo dobrovoljno.
Za razliku od dobrovoljnog odustanka učinioca od izvršenja krivičnog djela, zakon je
dobrovoljno sprečavanje izvršenja djela od strane saučesnika, predvidio kao osnov za
obavezno oslobođenje od kazne.
(3) Odredbom iz st. 3. određeno je da lični odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih
zakon isključuje krivičnu odgovornost ili dopušta oslobođenje od kazne ili
Sarajevo, 11.05.2012.
ublažavanje kazne, mogu da se uzmu u obzir samo onom izvršiocu, saizvršiocu,

podstrekaču ili pomagaču kod koga takvi odnosi, svojstva i okolnosti postoje.
Radi se o okolnostima čisto personalnog karaktera koje su toliko vezane za ličnost
saučesnika, njegove osobine i stanja, da ih je nedopustivo protezati i prenositi i na druge
učesnike u djelu, pa su stoga redovno u zakonima ograničene samo na onog saučesnika
kod koga postoje i utiču na njegovu krivičnopravnu poziciju (tzv. neprenosive personalne
okolnosti).
Lične okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost su npr. neuračunljivost
i zablude koje isključuju kriv. odgovornost i koje su toliko vezane za ličnost da su
neprenosive na druge saučesnike.
Okolnosti na osnovu kojih zakon dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne su
npr. pravna zabluda, bitno smanjena uračunljivost, dobrovoljni odustanak, prekoračenje
granica nužne odbrane i krajnje nužde, i dr. Riječ je takođe o okolnostima individualnog
karaktera koje se mogu
uzeti samo onim saučesnicima kod kojih se nađu, a ne i onima koji nisu bili u zabludi,
koji se nisu nalazili u stanju jake prepasti izazvane napadom ili opasnošću, kao i neke
okolnosti koje se nalaze u opisima pojedinih krivičnih djela kao čisto lične okolnosti koje
zakon tretira kao privilegirajuće ili kvalifikatorne okolnosti, zbog kojih sam zakon
predviđa blažu ili strožu kaznu (npr. svojstvo majke-rodilje kod krivičnog djela
čedomorstva je kao strogo personalna okolnost neprenosiva i na saučesnike, tj. ne može
uticati na njihovu krivičnu odgovornost i kažnjavanje).
KRIVIČNA ODGOVORNOST
Član 35. ZKP FBiH – Sadržaj (elementi) krivične odgovornosti:

(1) Krivično je odgovoran učinitelj koji je uračunljiv i kriv za učinjeno krivično djelo.
(2) Učinitelj je kriv ako je krivično djelo učinio s umišljajem.
(3) Učinitelj je kriv i ako je krivično djelo učinio iz nehata, ako to zakon izričito
propisuje.
U savremenom krivičnom pravu opšteprihvaćen je princip da je za kažnjavanje

učinioca, osim protivpravnog djela, potrebno da postoji i krivična odgovornost.
Krivična odgovornost je skup subjektivnih pretpostavki koje trebaju biti ispunjene
da bi jedno nedopušteno i protivpravno djelo moglo pripisati učiniocu odn. staviti na
teret.
Konstitutivne komponente krivične odgovornosti čine 2 subjektivna elementa koji
tempore criminis karakterišu učinioca, a to su:
1. uračunljivost – tj, njegovo psihičko stanje i
2. krivica ili vinost – tj. psihički odnos prema krivičnom djelu.
Dakle, da bi neko bio krivično odgovoran - mora kumulativno ispunjavati dva
uslova, tj. da je kriv za učinjeno krivično djelo i da je uračunljiv.
Uračunljivost je svojstvo normalnog i duševno zdravog čovjeka da ispravno rasuđuje
odn. da shvati značenje određenog djela i da se u skladu sa tim ponaša, što ga čini
podobnim da bude krivično odgovoran za izvršeno krivično djelo.
Vinost ili krivica podrazumijeva njegov psihički odnos prema izvršenom djelu koji
potvrđuje njegovu krivicu za to djelo i predstavlja osnov njegove odgovornosti. Ona
može biti različitog intenziteta odnosno može se izražavati u različitim stpenima težine,
Sarajevo, 11.05.2012.
koji se uglavnom svode na dva osnovna oblika: umišljaj i nehat. Pri tome, umišljaj
predstavlja teži oblik krivice za koji se redovno predviđa kažnjavanje, dok je nehat lakši
oblik i stoga je za nehatno izvršenje krivičnih djela odgovornost izuzetna, samo kada je to
izričito predviđeno.
Krivična odgovornost je u osnovi individualna kategorija; ona je neprenosiva i
svaki učinilac odgovora samo za ono što je on učinio ili je propustio učiniti.
Uračunljivost
Član 36. ZKP FBiH - Uračunljivost

(1) Nije uračunljiva osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije mogla shvatiti
značaj svog djela ili nije mogla upravljati svojim postupcima zbog trajne ili privremene
duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog psihičkog razvoja
(neuračunljivost).
(2) Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost
da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1. ovog
člana, može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost).
(3) Krivično je odgovoran učinitelj krivičnog djela koji se upotrebom alkohola, droga ili
na drugi način doveo u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati
svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje krivično djelo bilo obuhvaćeno
njegovim umišljajem ili je u pogledu krivičnog djela kod njega postojao nehat a zakon za
takvo krivično djelo propisuje krivičnu odgovornost i za nehat (samoskrivljena
neuračunljivost).
(4) Bitno smanjena uračunljivost u koju se učinitelj doveo na način iz stava 3. ovog člana
ne može biti osnov za ublažavanje kazne.
Uračunljivost je - svojstvo normalnog i duševno razvijenog čovjeka da ispravno

rasuđuje, odn. da shvati značenje određenog djela i da se u skladu s tim ponaša.
Zakon uračunljivost određuje negativno tj. određuje ko se smatra neuračunljivim, jer je
opšta predpostavka da su ljudi uračunljivi, a neuračunljivi su samo izuzetno. Ako pitanje
uračunljivosti uopšte nije problematično i ako na to okolnosti datog slučaja ukazuju, što
postoji u najvećem broju slučajeva, sud se i ne upušta u ispitivanje postojanja
uračunljivosti. Dakle, sud će utvrđivanju neuračunljivosti pristupiti samo onda kada
postoje okolnosti koje u konkretnom slučaju izazivaju sumnju u odnosu na uračunljivost
učinioca.
Prema zakonskom određenju neuračunljiva je ona osoba, koja u vrijeme izvršenja
krivičnog djela nije mogla shvatiti zanačaj svog dejla, ili koja nije mogla upravljati
svojim potupcima.
Svijest o značaju djela je intelektualna komponenta a mogućnost upravjanja postupcima
voljna komponenata. Za postojanje neuračunljivosti, a time i isključenje krivične
odgovornosti, dovoljno je da je ispunjen jedan od dva navedena uslova. To praktično
znači da je neuračunljiva osoba, koja u vrijeme izvršenja krvičnog djela, nije mogla
shvatiti zanačaj svoga djela, kao i osoba koja nije mogla upravjati svojim postupcima. U
praksi se najčešće dešava da su oba ova uslova kumulativno ispunjena, ali postoje
slučajevi, kada je ispunjen samo jedan uslov.
Sarajevo, 11.05.2012.
Razlozi koji dovode do neuračunljivosti su:

1. trajna duševna bolest - najčešće se manifestuje u vidu šizofrenije, progresivne
paralize i neki slučajevi poligofrernije. Kad je riječ o ovom osnovu u praksi uglavnom
nema problema oko utvrđivanja neuračunljivosti, jer se radi o duševnim bolestima,
koje redovito veoma dugo ili vječno traju i koje su skoro uvjek neizlječive.
2. privremena duševna bolest - to su oboljenja koja se javljaju povremeno ili se
razvijaju u određenim intervalima, tako da se smjenjuju periodi oboljenja i periodi
duševnog zdravlja. To se često javlja kod manično–depresivne psihoze. Kod ove
bolesti smjenjuju se depresivno stanje i slobodni intervali. U slobodnim intervalima
postoji duševno zdravlje i osoba je odgovorna za djelo učinjeno u tom stanju. Ova
oboljenja poznata su i pod nazivom lucida intervala, tj. svjetli momenti.
3. privremena duševna poremećenost - to su nenormalna psihihička stanja. Ova stanja
nemaju karakter duševnog oboljenja, njihovo trajanje je privremeno. Uzrok ovih
stanja mogu biti: alkohol, droga, i dr. omamljujuća sredstva, otrovi, stanje bunila
usljed trovanja, visoke temperature ili groznice, stanje hipnotisanosti, mjesečarstvo i
sl. Ova stanja su prolazna, tako da lice koje je učinilo djelo u takvom stanju, kasnije
dolaze u sasvim normalno stanje.
4. zaostali duševni razvoj - to je nenormalno psihološko stanje nastalo usljed
nedovoljne psihičke razvijenosti ličnosti. Stepen duševne zaostalosti može biti
različit, pa se duševno zaostala lica svrstavaju u debile, imbecile i idiote. Uzroci koji
dovode do zaostalog duševnog razvoja su različiti i mogu biti: povrede centralnog
nervnog sistema ili povrede mehaničkim sredstvima ili preležane bolesti. Te povrede
ili promjene mogu nastati i u periodu embrionalnog razvoja. Od zaostalog duševnog
razvoja treba razlikovati duševnu nedozrelost djece i maloljetnika, kod kojih je proces
sazrijevanja ličnosti još u toku.
Dakle, neuračunljivost bi se mogla definisati kao nesposobnost učinioca da u

vrijeme izvršenja djela shvati značaj toga djela ili da upravlja svojim postupcima
usljed trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili
zaostalog duševnog razvoja.
Postojanje ne/uračunljivosti relevantno je samo u odnosu na psihičko stanje
učinioca u vrijeme izvršenja krivičnog djela (tempus commissi delicti), sa izuzetkom
koji se odnosi na samoskrivljenu neuračunljivost tj. ustanovu “actiones liberae in
causa”.
Neuračunljivost se uvijek utvrđuje u odnosu na konkretno krivično djelo, jer kod
određenog lica može postojati uračunljivost u odnosu na jedno djelo, ali ne mora i u
odnosu na druga. Tako npr. jedno lice nedovoljne duševne razvijenosti može biti svjesno
značaja krivičnog djela ubistva a istovremeno da ne bude svjesno značaja
neprijavljivanja krivičnog djela ili nepružanja pomoći.
Zakon je u odnosu prema neuračunljivim licima napustio klasičnu koncepciju, prema
kojoj su ovakvi učinioci, iako neuračunljivi i bez krivice za učinjeno djelo, ostajali u
krivičnom pravu i prema njima su primjenjivane prinudne mjere medicinskog karaktera.
Po ugledu na neka zakonodavstva, KZ FBiH je prihvatio drugo rješenje prema kojem su
ova (apsolutno) neuračunljiva lica isključena iz domena krivičnog prava, što znači da za
ova lica nisu predviđene nikakve krivičnopravne mjere. Prema tome, izricanje
krivičnopravne sankcije uvijek ima za pretpostavku vinost učinioca, a neuračunljivo lice
Sarajevo, 11.05.2012.
za to ne posjeduje sposobnost. Time se napušta i dvojni kolosijek kazne i mjere

bezbjednosti: kazna za uračunljivog i vinog učinioca, a mjera bezbjednosti za
neuračunljivog učinioca.
Bitno smanjena uračunljivost
Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost da
upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1. ovog
člana, može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost)
Bitno smanjena uračunljivost je takvo stanje učinioca u vrijeme izvršenja krivičnog

djela u kojem je njegova sposobnost da shvati značaj svoga djela ili mogućnost da
upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog trajne ili privremene duševne
bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja
Dakle, za razliku od neuračunljivosti koja može samo da postoji ili ne postoji,
uračunljivost se može stepenovati, manifestovati u različitoj mjeri. Zapravo, osnovna
razlika između neuračunljivosti i bitno smanjene uračunljivosti sastoji se u
intenzitetu poremećenosti psihičkih funkcija; kod neuračunljivosti one su posve
isključene, a ovdje one postoje ali su usljed postojećih abnormalnih stanja bitno
smanjene. To znači da je za primjenu ove ustanove potrebno da je smanjenje ovih
mogućnosti većeg intenziteta, da je ono izraženo u znatnijoj mjeri i da je opredjeljujuće
uticalo na učinioca u odnosu na izvršenje djela. Umanjenja ovih psihičkih mogućnosti
koja su manjeg intenziteta ne isključuju uračunljivost, ali se mogu uzeti pri odmjeravanju
kazne u okviru stepena krivične odgovornosti. Razgraničenje između neuračunljivosti i
bitno smanjene uračunljivosti u praksi je veoma složbeno i ovo pitanje u praksi se
razrješava isključivo vještačenjem od strane specijalizovanih zdravstvenih ustanova ili u
lakšim slučajevima vještačenjem od strane ljekara neuropsihijatara kao pojedinaca.
Ako se pojavi sumnja da je uračunljivost smanjena, ona se mora u svakom
konkretnom slučaju da utvrđuje, kao što se to čini kada je u pitanju i neuračunljivost.
Zakon bitno smanjenu uračunljivost tretira kao fakultativni osnov za
ublažavanje kazne, iz čega se zaključuje da takvo stanje učinioca ne isključuje
njegovu krivičnu odgovornost, odnosno da ovakav učinilac može da postupa kako
umišljajno tako i nehatno, pa zbog toga se ovim licima uz kaznu mogu izricati i mjere
bezbjednosti.
Samoskrivljena neuračunljivost
Krivično je odgovoran učinitelj kriv. djela koji se upotrebom alkohola, droga ili na
drugi način doveo u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati
svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje kriv. djelo bilo obuhvaćeno
njegovim umišljajem ili je u pogledu kriv. djela kod njega postojao nehat a zakon za
takvo kriv. djelo propisuje kriv. odgovornost i za nehat (samoskrivljena neuračunljivost).
Pravilo je da se neuračunljivost kao i bitno smanjena uračunljivost procjenjuju se u
vrijeme izvršenja krvičnog djela.
Izuzetak od ovog pravila postoji u slučaju tzv. samoskrivljene neuračunljivosti, kada
se uračunljivost procijenjuje prema vremenu kada se učinilac stavljao u neuračunljivo
Sarajevo, 11.05.2012.
stanje. npr. lice koje je sklono upotrebi alkohola i pravljenju izgreda, u alkoholiziranom stanju napadne
drugo lice i nanese mu tjelesnu povredu. U vrijeme nanošenja povrede učinilac je neuračunljiv, ali je
krivično odgovoran jer je bio uračunljiv u vrijeme kada se dovodio u alkoholizirano stanje, a pri tome je
znao da u takvom stanju može učiniti kriv. djelo
Suština ovog instituta je u tome da se učinilac doveo u stanje neuračunljivosti
upotrebom alkohola ili drugih omamljujućih sredstava uslijed čega nije mogao shvatiti
značaj djela ili upravljati svojim postupcima.
Uračunljivost ovakvih osoba ne procjenjuje se u vrijeme izvršenja djela, nego u
vrijeme kada se učinilac dovodio u takvo stanje. On je krivično odgovoran, ako je u
vrijeme dovođenja u neuračunljivo stanje krivično djelo bilo obuhvaćeno umišljajem ili
je u odnosu na krivično djelo kod njega postojao nehat, a zakon za takvo djelo propisuje
kažnjavanje za nehata.
Ovaj institut poznat je i pod nazivom „actiones libera in cause“ – radnje slobodne u
uzroku a nisu slobodne u izvođenju. Npr. pijanac ima vlastito iskustvo u pijanstvu,(zna se da
agresivan kad je pijan) pa u pijanom stanju učini krivično djelo, tu se ne može primjeniti ovaj institut; dok
recimo kod nekog ko nikad ne pije i iz nekih razloga se napije pa učini krivično djelo, tada se može isti
pozvati na institut uračunljivosti. Ili npr: vozači teretnjaka po nepisanom pravilu svraćaju u birtije gdje se
opijaju. Naš vozač ide iz Skoplja u Ljubljanu i svjestan je, odnosno mora biti svjestan da je saobraćaj
opasna djelatnost i da alkohol smanjuje mogućnost upravljanja vozilom, da mora stići na odredište i šta ga
sve čeka na putu. On ipak nakon toga sjedne u auto i nastavi vožnju i dođe do saobraćajne nesreće. U
vrijeme počinjenja bio je neuračunljiv, ali sudja da ima u vidu ovaj institut, mi ga osuđujemo zbog toga što
je kada je sjeo da pije bio sjestan jer je vozač profesionalac. Radit će se o eventualnom umišljaju-ne
isključuje krivičnu odgovornost samo kod odmjeravanja kazne
Krivnja (vinost)
Pod vinošću (krivicom, krivnjom) se podrazumijeva psihički odnos učinioca

prema izvršenom krivičnom djelu na osnovu koga mu se ovo djelo može pripisati u
krivicu, odn. na osnovu koga mu se može uputiti prijekor za izvršenje djela koje mu se
stavlja na teret.
Psihički odnosi učinioca prema krivičnom djelu po svojoj sadržini i intenzitetu mogu
biti različiti, ali se svi oni u teoriji i zakonodavstvu uglavnom svode na svoja dva
osnovna oblika:
umišljaj i nehat.
Umišljaj je osnovni oblik vinosti za koji se uvijek odgovara s obzirom da se on
zahtijeva kod svih krivičnih djela, dok se za nehatno izvršenje djela odgovara samo
izuzetno, onda kada je to u zakonu izričito određeno.
Umišljaj je istovremeno i teži oblik i stepen vinosti radi čega je kod umišljajnih
krivičnih djela propisana teža kazna.
UMIŠLJAJ (DOLUS)
Član 37. KZ F BiH - Umišljaj:

(1) Krivično se djelo može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.
(2) Učinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio
njegovo učinjenje.
(3) Učinitelj postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog
činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno
nastupanje.
Sarajevo, 11.05.2012.
Postoje dva oblika umišljaja direktni i eventualni:

1. direktni umišljaj (dolus directus) - postoji kad je učinioc bio svjestan
svog djela i htio njegovo izvršenje;
2. eventualni umišljaj (dolus eventualis) - postoji kad je kod učinioca
postojala svjest da zbog njegovog činjenja ili ne činjenja može nastupiti zabranjena
posljedica, pa je pristao na njeno nastupanje.
Kod oba oblika umišljaja svjesna komponenta je podudarna. To znači da je kod obadvije
vrste umišljaja djelo obuhvaćeno svjestu učinioca.
Razlika između ovih vrsta umišljaja javlja se u sveri volje. Tako se kod direktnog
umišljaja volja učinioca manifestuje u htijenju, tj. on hoće da učini djelo. Nasuprot tome,
kod eventualnog umišljaja volja se manifestuje u vidu pristajanja na nastupanje
posljedice. Obično se kaže da se kod eventualnog umišljaja učinilac ponaša u skladu sa
tzv. frankovom formulom tj. učinlac se ponaša u pravcu ako nešto bude tj. ako dođe do
djela neka dođe. Praktički značaj razlikovanja direktnog i eventualnog umišljaja dolazi do
izražaja, kod odmjeravanja kazne.
U praksi direktni i eventualni umišljaj se cijeni prema okolnostima slučaja – sve
okolnosti se uzimaju i na osnovu toga cijeni da li je učinjeno djelo u direktnom umišljaju
npr. čovjek puca iz vatrenog oružja sa 4-5m i počini ubistvo sa to diretknim umišljajem jer je svjesno ciljao
u vitalne organe čovjeka. U istoj situaciji ako bi on promašio, onda ćemo to cijeniti kao pokušaj kriv. djela
ubistva, ako posljedica nije natupila jer je neispravno oružje, i sl. Ako je u istim okolnostima učinilac
gađao u noge i došlo je do povređivanje onda ne možemo reći da je sa umišljajem išao na lišenje života.
Predumišljaj predstavlja dugotrajno stvaranje odluke za izvršenje krivičnog djela i
postoji u slučajevima kada je učinilac u dužem vremenskom periodu pripremao izvršenje
djela, dakle djelo se javlja kao rezultat dugotrajnog i zrelog razmišljanja. Naš zakon ne
poznaje predumišljaj. Unatoč tome, postojanje predumišljaja odraziće se na odmjeravanje
kazne, jer je stepen krivične odgovornosti takvog učinioca veći, budući da je imao
mogućnost i vrijeme da uvidi štetnost vlastitog budućeg ponašanja, te odustane od
izvršenja krivičnog djela. Međutim, on se ponašao baš suprotno, iskazujući upornost u
svojoj zamisli.
NEHAT (CULPA)
Član 38. KZ FBiH – Nehat:

(1) Krivično djelo može se učiniti iz svjesnog ili nesvjesnog nehata.
(2) Učinitelj postupa iz svjesnog nehata kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja
ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko držao da ona neće
nastupiti ili da će je moći spriječiti.
(3) Učinitelj postupa iz nesvjesnog nehata kada nije bio svjestan mogućnosti nastupanja
zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bio
dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti.
Nehat je korektivni oblik krivnje i u odnosu na umišljaj to blaži oblik krivnje.

Naši zakoni polaze od toga da je prirodi krivičnog djela imanentan umišljaj, tj. da
učinilac ima i svijest i volju za učinjenje. Nasuprot tome, kod nehata bez obzira na oblik
ne postoji voljni odnos prema krivičnom djelu, pa bi mogli reči da je nehat neprirodni
oblik krivnje. Zato se često za nehatne delikte naglašava da se radi o tzv. nevoljnim
Sarajevo, 11.05.2012.
krivičnim djelima. Upravo zbog toga u zakonu je predviđeno da se za nehatno izvršenje

djela odgovara samo izuzetno, tj. samo onda kada je to u zakonu izričito određeno.
Nehat se pojavljuje u dva oblika, i to kao svjesni i nesvjesni nehat:
1. Svjesni nehat (luxuria, samopouzdanje, lakomislenost) postoji kada je
učinilac bio svjestan svog djela, odn. svjestan da zbog njegove radnje (činjenja ili
nečinjenja) može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da će je
moći spriječiti ili da ona ipak neće nastupiti, (npr. ako neko lice kod izgradnje
objekta ne pokrije krečanu, pa dijete prilikom igre upadne u krečanu i uguši se; lovac
u šumi ne ugasi vatru, te dođe do požara i nastupanja štete). Dakle, kod učinioca
postoji svijest o djelu, ali ne postoji volja jer učinilac neće posljedicu, niti pristaje na
njeno nastupanje. Njegov voljni odnos prema nastupanju posljedice je negativan.
Drugim riječima kod ovog učinioca prisutno je samopouzdanje u svoje sposobnosti i
mogućnost da spriječi nastupanje posljedice, ili pouzdanje u spoljne okolnosti usljed
kojih posljedica neće nastupiti iako za to postoji mogućnost. Prema tome kod
eventualnog umišljaja i svjesnog nehata elemenat svjesti je isti, ali je razlika u
voljnom elementu. Naime kod eventualnog umišljaja učinilac pristaje na posljedicu, a
kod svjesnog nehata on ne pristaje na posljedicu, već drži da do toga neće doći.
2. Nesvjesni nehat (negligentia, nemar, nepažnja) postoji kad učinilac nije bio
svjestan mogućnosti nastupanja posljedice, iako je prema okolnostima i svojim
ličnim svojstvima, morao i mogao biti svjestan te mogućnosti. Dakle kod
nesvjesnog nehata postoji odsustvo svjesti o mogućnosti nastupanja posljedice i
odsustvu volje. Krivnja ovog učinioca je u tome što je bio dužan i mogao da ima
takvu svjest, ali je nije imao. Znači nesvjesni nehat predstavlja nepažljivo ponašanje.
(npr. lovac u šumi puca na divljač i ubije čovjeka koji je slučajno naišao stazom kroz šumu; prilikom
pravljenja kuće vlasnik ne pokrije krečanu te dođe do pada kreča i ugušenja djeteta; čovjek ne ugasi
vatru koju je zapalio na otvorenom, te usljed vjetra dođe do požara; udarac oštećenog šakom te
oštećeni padne na asvalt i doživi frakture). Nedostatak pažnje koju je učinilac u datoj
situaciji mogao i bio dužan da ima, zbog čega nije predvidio inače predvidivu
posljedicu, predstavlja suštinu nesvjesnog nehata, onu njegovu komponentu koja ga
čini oblikom vinosti. Za ocjenu učiniočeve dužnosti i mogućnosti predviđanja
posljedice odlučujuća su subjektivna svojstva učinioca i objektivne okolnosti pod
kojima je djelo učinjeno. Kada je u pitanju učinilac, mjerodavne su individualne
okolnosti, lične i subjektivni mogućnosti i svojstva učinioca. To podrazumijeva
različite okolnosti koje su relevantne za tu ocjenu, kao što su njegov uzrast,
intelektualne mogućnosti, stanje njegovog vida i sluha, njegovo iskustvo, psihofizičko
stanje, odnosno eventualno stanje premorenosti, straha i sl. Kada su u pitanju
objektivne okolnosti, treba uzeti u obzir, u zavisnosti od toga kako se odvijalo
izvršenje djela, različite okolnosti kao što su mjesto izvršenja radnje, vremenske
prilike, da li je bila noć ili dan, stepen vidljivosti, postojanje buke, prisustvo drugih
lica, sredstva sa kojima je učinilac raspolagao, složenost situacije itd.
Praktični značaj razlikovanja ova dva oblika nehata dolazi do izražaja kod odmjeravanja
kazne.
Kao poseban oblik nehata, u teoriji se pominje i tzv. profesionalni ili pozivni nehat
koga karakteriše to što učinilac u preduzimanju radnje nije imao onaj stepen pažnje u
predviđanju posljedice koji se zahtijeva u obavljanju profesije kojom se on bavi. Riječ je
dakle o nehatu lica koja su po svom pozivu ili zanimanju (npr. ljekari, profesionalni
Sarajevo, 11.05.2012.
vozači, finansijski eksperti, stručnjaci za eksplozivne i lakozapaljive materije i dr.) bila

dužna da budu pažljivija u vršenju svoje profesije, nego što se to inače u drugim
prilikama zahtijeva od drugih lica. Okolnost da je u pitanju vršenje profesionalne
dužnosti, može da se cijeni kako kod nesvjesnog tako i svjesnog nehata. Naravno, pri
takvoj situaciji dužnost i mogućnost predviđanja posljedice je veća, jer je riječ o profesiji
učinioca kod koga postoji mnogo veći stepen poznavanja i razumijevanja određenih
procesa i situacija a time i svijesti o mogućnosti nastupanja štetnih posljedica u vezi sa
radnjama koje se pri tome preduzimaju. Radi toga su i kod svjesnog nehata manje
mogućnosti olakog držanja da do posljedice neće doći ili da će je moći spriječiti, jer je
kod takvih učinilaca stepen svijesti o mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice veći.
Takvu okolnost kao otežavajuću treba cijeniti i pri odmjeravanju kazne.
Stvarna zabluda
Član 39. KZ FBiH - Stvarna zabluda:

(1) Nije krivično odgovorna osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije bila
svjesna nekog njegovog zakonom propisanog obilježja, ili koja je pogrešno smatrala da
postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo bilo dopušteno
(2) Ako je osoba bila u zabludi iz nehata, krivično je odgovorna za krivično djelo
učinjeno iz nehata ako zakon za to krivično djelo propisuje kažnjavanje i za nehat.
(1) Zabluda (lat. error) u pravu uopšte predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje
pogrešne svijesti o nekim pravno relevantnim okolnostima ili sadržajima.
U krivičnom pravu, zabluda predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne
svijesti učinioca o relevantnim okolnostima krivičnog djela koje čini.
U zavisnosti od toga na koje se elemente krivičnog djela odnosno okolnosti zabluda
odnosi, u krivičnom pravu se razlikuju dvije osnovne vrste zabluda:
1. stvarna zabluda - zabluda o činjenicama (lat. error facti) - postoji kada učinilac
u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom
propisanog obilježja, ili je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi,
ako bi one stvarno postojale, to djelo bilo dopušteno.
2. pravna zabluda - zabludu o pravu (lat. error iuris), - postoji kada učinilac u
vrijeme izvršenja djela iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno.
Stvarna zabluda je institut koji isključuje kriv. odgovornost učinioca i pojavljuje se u 2

oblika, u užem i širem smislu.
Stvarna zabluda u užem smislu - zabluda o zakonskim obilježjima (biću) krivičnog
djela. Postoji kada u vrijeme izvršenja učinilac nije bio svjestan nekog zakonom
određenog obilježja djela. Zabluda o biću kriv. djela, se može odnositi na sve okolnosti
koje se javljaju kao obilježja kriv. djela, kao što su radnja, posljedica, objekat radnje,
uzročnost ili kauzalitet. Ona se može odnositi i na svaku drugu okolnost koja ulazi u
strukturu elemenata datog kriv. djela u njegovom osnovnom, privilegovanom ili
kvalifikovanom obliku, bez obzira da li se radi o okolnostima stvarnog ili pravnog
karaktera. U ovoj zabludi nalazi se npr. lice koje plaća lažnim novčanicama ne znajući da su lažne (kriv.
djelo falsifikovanja novaca); ili kada brat i sestra vrše obljubu ne znajući da su brat i sestra (kriv. djelo
rodoskrnjavljenja); neko uzme tuđu stvar pogrešno misleći da je njegova; lice stupi u brak sa drugim
pogrešno misleći da mu je raniji brak prestao, itd. Ova zabluda se može odnositi i na mjesto,
Sarajevo, 11.05.2012.
vrijeme, sredstvo ili način izvršenja, lično svojstvo učinioca ili svojstvo pasivnog
subjekata, ukoliko se i te okolnosti javljaju kao obilježje nekih kriv. djela. (npr. da se radi o
žrtvi sa određenim svojstvima, licu koje nije navršilo određene godine starosti kod nekih djela; ili licu pod
međunarodnopravnom zaštitom, ili da navedeni predmeti predstavljaju vojnu opremu, itd.) . Zablude o
biću kriv. djela nema ukoliko se radi o zabludi o pogledu nekih okolnosti koje nisu
zakonska obilježja kriv. djela. Ako je učinilac lišio života jedno lice, pogrešno misleći da se radi o
drugom, ili ako je kod krijumčarenja lica mislio da se radi npr., o Albancima, a radilo se o Kurdima, ili
ako je prenosio supstance za spravljanje jedne vrste droge, pogrešno misleći da se radi o drugoj vrsti.
Stvarna zabluda u širem smislu - zabluda o okolnostima koje isključuju
protivpravnost djela, tj. okolnostima koje bi, ako bi uistinu postojale, to djelo činile
dopuštenim. Postoji kada je u vrijeme izvršenja djela učinilac pogrešno smatrao da
postoje okolnosti prema kojima bi da su one stvarno postojale to djelo bilo dozvoljeno.
Dakle, ovdje se ne radi o zabludi o biću kriv. djela, već o zabludi o okolnostima koje se
nalaze van bića kriv. djela i koje imaju karakter osnova isključenja opasnosti i/ili
protivpravnosti djela, pa samim tim i postojanja kriv. djela u cjelini. Iako je ovdje
učinilac svjestan bića kriv. djela, ipak se radi o zabludi koja je po svom efektu i učincima
jednaka zabludi o biću kriv. djela, jer se radi o zabludi o činjenicama koje su materijalni
osnov razloga isključenja protivpravnosti. Učinilac ovdje pogrešno smatra da postoji
neka okolnost koja opravdava njegovo djelo, činjenična situacija koja daje legitimitet
njegovom ponašanju, što znači da njegov postupak nije upravljen na ostvarenje
protivpravnog djela, pa stoga ni nema razloga da se tako ne ponaša. Ako npr. policajac hapsi
jedno lice u pogrešnom uvjerenju da je to učinilac razbojništva za kojim je raspisana potjernica, ili vojnik
u ratu ubija svog vojnika misleći da je neprijateljski, provaljivanje u susjedov stan pogrešno misleći da iz
njega teče voda ili se doziva u pomoć, i sl. Sličnog su karaktera i neki drugi slučajevi koji
spadaju u ovaj oblik zablude, kao npr. putativna nužna odbrana ili krajnja nužda. npr.
tokom svađe jedan od učesnika poteže za pištolj, a poznat je kao brz na pištolju, a drugi naspram njega
poteže pištolj i ubija prvog, ali na način da bi sud utvrdio da je djelo učinjeno u putativnoj (uobraženoj)
nužnoj odbrani u uslovima stvarne zablude.
Bez obzira što se u prvom slučaju radi o okolnostima koje se nalaze u zakonskom
opisu bića kriv. djela, a u drugom o okolnostima van bića kriv. djela, i jedna i druga
prema zakonskom tekstu imaju iste krivičnopravne efekte. To je stoga što su i jedne i
druge okolnosti, iako različite, od podjednakog značaja, pa će i zabluda o njima pod istim
okolnostima u principu imati isti značaj i dejstvo. Stoga i navedena podjela na stvarnu
zabludu u užem i širem smislu, koja je uobičajena u našoj literaturi, nije od posebnog
praktičnog značaja.
(2) Već je navedeno da stvarna zabluda uvijek isključuje umišljaj, jer učiniocu nedostaje
svijest neophodna za postojanje umišljaja. Međutim, to ne znači da ona u svakom slučaju
negira svaki oblik krivične odgovornosti. Da bi se znalo kakvo dejstvo na krivicu
odnosno krivičnu odgovornost učinioca ima ova zabluda, potrebno je utvrditi da li je
učinilac za tu zabludu kriv ili nije, tj. da li je zabluda u kojoj se našao rezultat njegove
nepažnje koju je, da je bio obazriviji, trebao i mogao izbjeći. Drugim riječima, treba
utvrditi da li se navedena zabluda učiniocu može staviti na teret ili ne može, odn. da li je
ona bila skrivljena ili neizvinjavajuća, ili je bila neskrivljena ili izvinjavajuća. U našoj
krivičnopravnoj literaturi u tom smislu se uglavnom govori o tzv. otklonjivoj ili
neotklonjivoj
stvarnoj zabludi. Dakle, stvarna zabluda može biti otklonjiva i neotklonjiva:
Sarajevo, 11.05.2012.
a) Otklonjiva stvarna zabluda - postoji kada se učinilac nalazi u zabludi

usljed nehata; dakle, to je nehatno skrivljena stvarna zabluda, što znači da je on bio
dužan i mogao imati pravilnu predstavu o djelu koje je učinio. Kod otklonjive stvarne
zablude ne isključuje se krivična odgovornost učinioca, te će učinilac biti odgovoran
za nehatno izvršenje djela, ako je za to djelo predviđeno kažnjavanje za nehat.
b) Neotklonjiva stvarna zabluda - postoji kada učinilac nije bio dužan da
ima, niti je mogao imati pravilnu predstavu o djelu koje je učinio. Učinilac koji se
nalazio u neotklonjivoj stvarnoj zabludi nije krivično odgovoran, jer takva zabluda
isključuje njegovu krivnju.
Praktično, to znači da ukoliko se utvrdi da postoji stvarna zabluda, onda se neće pristupati
ispitivanju da li je riječ o otklonjivoj ili neotklonjivoj zabludu, ukoliko se radi o kriv.
djelu za koje zakon ne propisuje kažnjavanje i za nehatno izvršenje takvog djela.
Ukoliko je učinilac bio u zabludi u odnosu na neku kvalifikatornu okolnost, postojaće
njegova odgovornost samo za osnovni oblik djela, dok će u slučaju postojanja zablude u
odnosu na neku privilegujuću okolnosti, ipak odgovarati samo za privilegovani oblik
djela.
Posebni slučajevi stvarne zablude:

1. zabluda o objektu (error in objecto) - postoji kada učinilac vrši krivčno djelo na
jednom objektu, pogrešno misleći da se radi o drugom objektu. Ako se u oba slučaja
radi o krivičnom djelu i zaštićenim objektima iste vrijednosti, postojanje zablude je
pravno irelevantno. npr. učinilac ukrade ovcu vlasništvo lica A, misleći da je ona vlasništvo lica B.
Međutim ukoliko je učinilac bio u zabludi u odnosu na neke osobine ili svojstva
objekta, koje ujedno predstavljaju i obilježja krivičnog djela, takva zabluda će biti
relevantna. npr. ako neko oduzme tuđu stvar ne znajući da se radi o stvari od posebnog istorijskog
značaja, neće odgovarati za tešku krađu, već za običnu krađu
2. zabluda o licu (error in persona) - to je poseban oblik zablude o objektu, kada se
čovjek pojavljuje kao objekt krivčnog djela, npr. učinilac u mraku sačeka neko lice i napadne
ga misleći da je to lice sa kojim ima sukob, međutim utvrdi se da je to sasvim drugo lice. Ovdje se
neće raditi o stvarnoj zabludi, jer sva lica uživaju jednaku krivično-pravnu zaštitu, pa
nije bitno prema kome je usmjeren napad. Međutim ukoliko je učinilac bio u zabludi
u odnosu na neke osobine ili svojstva lica, koje ujedno predstavljaju i obilježja
krivičnog djela, takva zabluda će biti relevantna. npr. ako službeno lice u institucijama BiH
ograniči slobodu kretanja licu pod međunarodnopravnom zaštitom, pogrešno misleći da se radi o
nekom drugom licu, neće odgovarati za krivično djelo Ugrožavanja lica pod međunarodnopravnom
zaštitom iz čl. 192. KZ BiH, već za kriv. djelo protivpravnog lišenja slobode iz čl. 147. KZ BiH.
3. promašeni udarac (aberatio ictus sive impetus) - postoji kada učinilac preduzima
radnju radi izvršenja djela prema jednom objektu, a posljedica nastupi na drugom
objektu. Ovdje se ustvari ne radi o stvarnoj zabludi, nego o skretanju kauzalnog ili
uzročnog toka prema drugom objektu. npr. lice A puca na lice B ali ga promaši i pogodi lice
C, ili prilikom pucanja na lice A dođe do rikošeta (odbijanja zrna od tvrdi predmet) i povređivanja
nekog lica prema kome nije usmjeren napad. U ovom slučaju naša sudska praksa i pravna teorija
zauzimaju stanovište prema kome će se raditi o pokušaju ubistva lica prema kome je pucano i ubistva
iz nehata lica koje je metak pogodio. Ta dva djela tretiraju se kao djela u sticaju. Aberacije su
veoma slične zabludama o kauzalitetu i postoje kada učinilac nije prouzrokovao
posljedicu na željenom nego na nekom drugom objektu. Ovdje se ne radi u pravom
smislu o stvarnoj zabludi, već je u pitanju devijacija u izvođenju radnje, skretanju
udarca, pogrešnom smjeru radnje radi toga što je loše izvedena pa je stoga promašila
Sarajevo, 11.05.2012.
željeni cilj. Npr. učinilac je u namjeri ubistva bacio kamen na komšiju u vrtu, ali je pogodio njegovu
suprugu pored njega; pucao je na jedno lice a pogodio drugo; supruga je htjela otrovati muža, ali je
otrovano vino koje je stavila na sto popilo drugo lice; (aberacije s objektom iste vrijednosti); ili,
učinilac je pucao na zvijer a pogodio je prolaznika (aberacije s objektom različite vrijednosti). Prema
pretežnom shvatanju u ovakvim slučajevima postoji idealni sticaj pokušaja željenog
krivičnog djela i nehatnog krivičnog djela stvarno izvršenog prema drugom objektu.
Valja ipak upozoriti da, se u zavisnosti od slučaja, treba ispitati da li je učinilac
dopuštao mogućnost da pogodi drugo lice, što se raspravlja po pravilima
alternativnog umišljaja (dolus alternativus). Ako je on s tim računao, tada se neće
raditi o aberatio ictus-u.
4. zabluda o kauzalitetu - postoji kod učinioca koji je odvijanje radnje, odn. kauzalnog
toka zamislio na jedan način a to se dogodilo na drugi način, tj. posljedica je
prouzrokovana na drukčiji način nego što je učinilac zamislio; predstavljeni i stvarni
odnosno realizovani kauzalni tok se ne poklapaju. Za ocjenu krivičnopravnog značaja
ove zablude mjerodavan je sam karakter i stepen odstupanja. S obzirom da nije
moguće uvijek sagledati kauzalni tok u svim detaljima i pojedinostima, zabluda će
biti irelevantna ako su u pitanju nebitna odstupanja stvarnog od zamišljenog
kauzalnog toka. Tako npr. učinilac je radi ubistva bacio žrtvu s mosta u vodu da se utopi, ali je
žrtva umrla prije radi srčanog udara i sl. Ovdje su odstupanja nebitna i stoga su irelevantna pa
umišljajna odgovornost ostaje. Tek ako se radi o bitnim odstupanjima radi će se o zabludi
koja je od značaja i koja isključuje umišljaj u odnosu na posljedicu.
Pravna zabluda
Član 40. KZ FBiH - Pravna zabluda:

Učinilac krivičnog djela koji iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno,
može se blaže kazniti ili osloboditi kazne.
Pravna zabluda (error iuris) predstavlja - pogrešnu predstavu učinoca o

zabranjenosti krivičnog djela, odn. njegovoj protivpravnosti. Radi se o situacijama
kada učinilac pogrešno drži da ono što čini nije pravno zabranjeno, on je u zabludi u
pogledu zabrane koju je u datom slučaju morao da poštuje, tj nedostaje mu svijest o
nedopuštenosti djela.
Za razliku od stvarne zablude kod koje učinilac nije svjestan onoga što čini, kod
pravne zablude on je toga svjestan, ali ne zna da je to što radi pravno nedopušteno odn.
propisano kao krivično djelo. Dakle, učinilac kod stvarne zablude ne zna što radi, a kod
pravne zablude ne zna da ono što radi ne smije raditi. Tako npr. ako učinilac djela
rodoskrvnjenja nije svjestan srodničkog odnosa, postoji stvarna zabluda, a ako takva svijest postoji, ali
učinilac smatra da to nije zabranjeno, riječ je o pravnoj zabludi; ili učinilac vrši obljubu sa djetetom
znajući da ono nije navršilo 14 godina starosti, ali ne zna da je to pravno zabranjeno.
Kao i stvarna zabluda i pravna zabluda se može javiti u 2 oblika:
a) direktna pravna zabluda - zasnivaju se na pogrešnom uvjerenju učinioca o
dopuštenosti njegovog djela i postoji kad učinilac nije svjestan norme koja se odnosi
na dato djelo ili je pogrešno razumije. Učinilac dakle nije svjestan da je njegovo
ponašanje predviđeno kao krivično djelo.
b) indirektna pravna zabluda - sastoji se u pogrešnoj predstavi o nekom od razloga
isključenja protivpravnosti i postoji kad je učinilac svjestan zabranjenosti njegovog
djela, ali on pogrešno procjenjuje da u datom slučaju postoji posebna norma koja
Sarajevo, 11.05.2012.
njegovo ponašanje čini dopuštenim, ili pogrešno drži da postoji neki osnov
isključenja protivpravnosti, ali kojeg pravni poredak ne priznaje, a što on ne zna, odn.
pogrešno shvata granice jednog inače pravno priznatog razloga za isključenja
protivpravnosti. Npr. učinilac smatra da je vršenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva
dopušteno ukoliko ga vrši po naređenju pretpostavljenog; službeno lice pogrešno smatra da je svako
njegovo djelo dozvoljeno ukoliko ga čini po naređenju pretpostavljenog; učinilac misli da eutanazija
njegovo djelo čini dopuštenim ili u istom smislu ocjenjuje pristanak oštećenog ili neopravdano
proširuje njegovo dejstvo; neko misli da kao stariji može primjenjivati disciplinske mjere kažnjavanja
prema djeci svojih rođaka, pa ih na određeno vrijeme zatvara i sl.
Prema našem zakonu, pravna zabluda ne isključuje postojanje krivične

odgovornosti.
Pravna zabluda proizvodi krivičnopravne učinke ili dejstvo samo u segmentu
kažnjavanja, jer se predviđa mogućnost ublažavanja ili oslobođenja od kazne.
Međutim, takvu mogućnost sud može koristiti samo pod uslovom da je učinilac u
pravnoj zabludi bio iz opravdanih razloga, što procjenjuje sud u svakom konkretnom
slučaju. Sud će pri tome procjenjivati sve objektivne i subjektivne okolnosti, kako na
strani samog krivičnog djela, tako i na strani učinioca odn. njegove pozicije i odnosa
prema djelu.
U tom smislu je potrebno razlikovati između otklonjivu i neotklonjivu pravnu

zabludu.
a) otklonjiva pravna zabluda – postoji kad je učinilac prema okolnostima tempore
criminis mogao da zna da je djelo koje čini zabranjeno,
b) neotklonjiva pravna zabluda – postoji kad učinilac nije mogao da izbjegne
zabludu u kojoj se nalazio, dakle, kada učinilac pod datim okolnostima nije mogao da
zna da je to djelo nedopušteno.
Pri procjeni da li se radi o jednoj ili drugoj zabludi, osnovno polazište je
karakter krivičnog djela koje je u pitanju:
- Ako je riječ o krivičnim djelima koja ulaze u kategoriju djela čija je
neprihvatljivost očigledna, odn. za koja je očigledno i opšte poznato da imaju
protivdruštveni karakter, onda kriteriji ocjene opravdanosti razloga, odn. otklonjivosti
ili neotklonjivosti zablude, svakako moraju biti veoma strogi. Učinilac teško da se
može pozivati da nije znao da je takvo djelo zabranjeno pa da ga je zbog toga učinio.
Kod nekih od njih kao što je npr. ubistvo, silovanje, razbojništvo i slična djela praktično je isključena
mogućnost postojanja pravne zablude.
- S druge strane, ako se radi o djelima čija neprihvatljivost nije tako
očigledna i kod kojih kriminalnost nije tako izrazita, u obzir će se uzeti niz okolnosti
date situacije, uključujući posebno svojstva samog učinioca, njegovo zvanje i
zanimanje, odnos učinioca prema djelu i sl. Pravna zabluda bi mogla postojati u slučaju kada
stranac ili naš građanin koji duže boravi van zemlje, na teritoriju BiH vrše prodaju deviza i sličnih
radnji koje su u drugim državama dozvoljene. Pravna zabluda mogla bi postojati i u situacijama
velikih elementarnih nepogoda, kada učinilac boravi na određenom području koje je odsječeno i nema
nikakve komunikacije, tako da iz opravdanih razloga ne zna za eventualno nove propise koji su se
donosili u takvoj situaciji.
Sarajevo, 11.05.2012.
Pravna zabluda je u praksi veoma rijetka.
KAZNE
Vrste kazni
Član 41. ZKP FBiH - Vrste kazni

(1) Krivično odgovornim učiniteljima krivičnih djela mogu se izreći ove kazne:
a) kazna zatvora;
b) novčana kazna.
(2) Kazna zatvora može se izreći samo kao glavna kazna.
(3) Novčana kazna može se izreći i kao glavna i kao sporedna kazna.
(4) Ako je za jedno krivično djelo propisano više kazni, samo se jedna može izreći kao
glavna.
(5) Za krivična djela učinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može se
izreći i kad nije propisana zakonom, ili kad je zakonom propisano da će se učinitelj
kazniti kaznom zatvora ili novčanom kaznom, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu
zatvora.
Glavne kazne su one kazne koje su takvog karaktera da se samo njihovom primjenom u
cijelosti može ostvariti svrha kažnjavanja.
Sporedne kazne su one kazne kojima se ne može u potpunosti postiči svrha kažnjavanja
i koje se mogu izricati samo uz glavnu kaznu, a da bi se pojačalo i dopunilo svojstvo
glavne kazne. Ako se novčana izriče kao glavna, onda se uvijek izriče kao jedina kazna.
Kazne su: zatvor (i dugotrajni zatvor), maloljetnički zatvor i novčana kazna.

- Zatvor i maloljetički zatvor su uvijek glavne kazne.
- Novčana kazna može biti i glavna i sporedna.
- Kada je za krivično djelo propisano više kazni, samo jedna se
može izreći kao glavna.
- Kod krivičnih djela iz koristoljublja novčana kazna se može
izreći uz kaznu zatvora i kad nije izričito propisana za to krivično djelo.
Svrha kažnjavanja
Član 42. KZ FBiH - Svrha kažnjavanja:

Svrha kažnjavanja jeste:
a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela;
c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;
d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti
kažnjavanja učinitelja.
Sarajevo, 11.05.2012.
Zakon (najprije u odredbi čl. 7. KZ FBiH) određuje opštu svrhu svih krivičnih sankcija a
to je preventivni uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne čine krivična djela, te
sprečavanje učinioca da čini krivična djela i podsticanje njegova prevaspitanja.
Polazeći od tako postavljenih opštih okvira svrhe kažnjavanja, zakon je u ovoj odredbi
propisao samo svrhu kazne odn. svrhu kažnjavanja koja se sastoji u:
1. da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
2. sprečavanje učinioca da učini krivično djelo i njegovo popravljanje – specijalna
prevencija;
3. da se utiče na sve potencijalne učinioce da se uzdrže takve djelatnosti - generalna
prevencija;
4. da se utiče na svijest građana o neprihvatljivosti i štetnosti krivičnih djela i o
pravednosti kažnjavanja učinioca.
Dakle, svrhu kažnjavanja čine dva osnovna elementa koja treba posmatrati u njihovom
jedinstvu:
1) Prvi elemenat je suzbijanje opasnih djelatnosti kojima se povređuju ili ugrožavaju
vrijednosti zaštićene krivičnim zakonodavstvom, drugim riječima, to je zaštita
društva od kriminaliteta kao negativne društvene pojave.
2) Posebna svrha kažnjavanja leži u njenoj preventivnoj funkciji koja se manifestuje
u 2 oblika:
a) Specijalna ili posebna prevencija - znači uticaj na učinioca da ne čini krivična djela
i njegovo prevaspitanje.
b) Generalna ili opšta prevencija - znači uticaj na druge da ne čine krivična djela.
U pravilu, dejstvo kazne nije usmjereno na odmazdu ili retribuciju, već na prevenciju.
Kazna koju sud izrekne treba biti takva da se njenim izvršenjem može ostvariti svrha
kažnjavanja.
Kazna zatvora
Član 43. KZ FBiH - Kazna zatvora:

(1) Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana niti duža od dvadeset godina.
(2) Za najteže oblike teških krivičnih djela učinjenih s umišljajem može se propisati
kazna zatvora u trajanju od dvadeset do četrdeset pet godina (dugotrajni zatvor).
(3) Kazna dugotrajnog zatvora nikada se ne može propisati kao jedina glavna kazna za
pojedino kriv.djelo.
(4) Kazna dugotrajnog zatvora ne može se izreći učinitelju koji u vrijeme učinjenja
krivičnog djela nije navršio dvadeset jednu godinu života.
(5) Pod uslovima propisanim glavom X (Pravila o odgojnim preporukama, odgojnim
mjerama i o kažnjavanju maloljetnika) ovog zakona može se izreći kazna maloljetničkog
zatvora. Kazna maloljetničkog zatvora je po svojoj svrsi, prirodi, trajanju i načinu
izvršenja posebna kazna lišenja slobode.
(6) Kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci i na pune dane.
Kazna dugotrajnog zatvora se izriče samo na pune godine.
Sarajevo, 11.05.2012.
(7) Ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, amnestija i pomilovanje mogu se dati tek
nakon izdržane tri petine te kazne.
U našem krivičnom zakonodavstvu kazna zatvora je osnovna krivična sankcija.

Ona je propisana za svako krivično djelo, nekada kao jedina kazna a nekada
alternativno sa novčanom kaznom.
Kazna zatvora je vremenska kazna koja se izriče u rasponu od 30 dana do 20 godina.
Dakle, opšti minimum je 30 dana a opšti maksimum 20 godina. Proizilazi dakle da se naš
zakon opredijelio za sistem relativno određenih kazni, što znači da zakon za svako kriv.
djelo propisuje kaznu u određenim okvirima, određujući njenu donju u gornju granicu.
Nekada je određena i jedna i druga granica, a nekada samo jedna od njih, odn. samo
posebni minimum ili posebni maksimum kazne zatvora. U slučajevima kada je određena
samo donja granica, kao gornja granica kazne uzima se opšti maksimum, a u obrnutom
slučaju, kada je određena samo gornja granica, kao donja granica uzima se opšti
minimum od 30 dana.
Kada se radi o granicama kazne za jedno krivično djelo u okviru kojih sud može
odmjeriti kaznu, treba imati u vidu i alternativni način propisivanja kazne. U takvim
slučajevima, između dvije kazne zatvora od kojih svaka može biti glavna, sud bira jednu
od njih i izriče je kao glavnu. Naš zakon ni u jednom slučaju zatvor ne propisuje
kumulativno sa novčanom kaznom, osim u slučaju krivičnih djela učinjenih iz
koristoljublja kod kojih je predviđena ova mogućnost.
Za razliku od nekih kriv. zakonodavstava, naš zakon ne predviđa mogućnost
prekoračenja opšteg maksimuma kazne ni u slučaju sticaja krivičnih djela. Visina
jedinstvene kazne zatvora u takvim slučajevima može dostići opšti maksimum, ali u
slučajevima sticaja djela sa propisanom kaznom zatvora do 3 godine, jedinstvena kazna
ne može ni dostići opšti maksimum kazne zatvora, odn. ona ne može biti veća od 8
godina.
Kazna zatvora se izriče na pune godine i pune mjesece, a kazna zatvora u trajanju
do 6 mjeseci i na pune dane. npr. nepravilno je izreći kaznu zatvora u trajanju od 45
dana ili 60 dana i sl. U prvom slučaju pravilno bi bilo kazna zatvora u trajanju od 1
mjeseca i 15 dana, a u drugom u trajanju od 2 mjeseca.
Kazna zatvora u trajanju do 6 mjeseci može se uz pristanak osuđenog zamijeniti u
novčanu kaznu, a izuzetno opštekorisnim radom na slobodi.
Kazna zatvora se izvršava u zatvorenim, poluotvorenim ili otvorenim ustanovama za
izdržavanje kazni. (za razliku od kazne dugotrajnog zatvora koja se isključivo izvršava u
ustanovama zatvorenog tipa).
Postoji i tzv.supletorna kazna zatvora koja nastaje zamjenom novčane kazne kaznom
zatvora u slučaju neplaćanja novčane kazne.
Dugotrajni zatvor
Dugotrajni zatvor nije izričito propisan kao posebna vrsta kazne, ali on to jeste po
nizu obilježja.
Dugotrajni zatvor je nova kazna lišenja slobode, zamjena je za smrtnu kaznu koja je
ukinuta na temelju Protokola 6. uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.
Dugotrajni zatvor se propisuje za najteže oblike krivičnih djela učinjenih sa
umišljajem.
Sarajevo, 11.05.2012.
Nikada se ne propisuje kao jedina kazna za određeno krivično djelo, već uvijek
alternativno uz kaznu zatvora.
Izriče se u rasponu od 20 do 45 godina i to samo na pune godine.
Ne može se izreći mlađem punoljetnom licu tj. izvršiocu krivičnog djela koji u
vrijeme izvršenja krivičnog djela nije navršio 21 godinu života.
Kod ove vrste kazne pooštreni su uslovi tzv. zakonskih pogodnosti u odnosu na kaznu
zatvora, tako da se osuđenik na dugotrajni zatvor može amnestirati i pomilovati tek nakon
izdržanih 3/5 izrečene kazne. Uslovni otpust se takvom osuđeniku ne može nikako dati.
Izvršava se samo u kazneno-popravnim ustanovama zatvorenog tipa.
Rad za opće dobro na slobodi
Član 44. ZKP FBiH - Rad za opće dobro na slobodi

(1) Kad sud odmjeri i izrekne kaznu zatvora od najviše šest mjeseci može istovremeno
odrediti da se izrečena kazna, uz pristanak optuženog, zamijeni radom za opće dobro na
slobodi.
(2) Odluka da se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro na slobodi zasniva se na
ocjeni da, uzimajući u obzir sve okolnosti koje određuju vrstu i mjeru kazne, izvršenje
kazne zatvora ne bi bilo prijeko potrebno za ostvarenje svrhe kažnjavanja, ali
istovremeno uslovna kazna ne bi bila dovoljna za postizanje opće svrhe krivičnopravnih
sankcija.
(3) Rad za opće dobro na slobodi određuje se u trajanju srazmjernom izrečenoj kazni
zatvora od najmanje deset do najviše šezdeset radnih dana. Rok za izvršenje rada za
opće dobro na slobodi ne može biti kraći od jednog mjeseca niti duži od jedne godine.
(4) Pri ocjenjivanju trajanja rada za opće dobro na slobodi, kao i vremena izvršenja tog
rada, sud će uzeti u obzir izrečenu kaznu zatvora koja se zamjenjuje i mogućnosti
učinitelja, s obzirom na njegovu osobnu situaciju i zaposlenje.
(5) U slučaju kada osuđenik po isteku određenog roka nije izvršio ili je samo djelimično
izvršio rad za opće dobro na slobodi, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u
trajanju srazmjernom vremenu preostalog rada za opće dobro na slobodi.
(6) Zamjena kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi može se primijeniti i u
slučajevima kada se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora prema odredbama čl.47.
(Zamjena novčane kazne) ovog zakona.
(7) Raspoređivanje na rad za opće dobro na slobodi u smislu vrste i radnog mjesta
obavlja kantonalno ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa prema mjestu
prebivališta odnosno boravišta osuđenika, vodeći računa o njegovim sposobnostima i
znanjima.
Rad za opšte dobro na slobodi ili društveno koristan rad predstavlja posebnu
krivičnopravnu mjeru, jednu od mjera iz kategorije (novih) alternativnih krivičnih
sankcija.
Riječ je o sui generis mjeri, koja se bazira na dva konstitutivna elementa:

1. prvi se sastoji u tome da je za njenu primjenu neophodan pristanak osuđenog, i
Sarajevo, 11.05.2012.
2. drugi, rad osuđenika na slobodi kao središnji i osnovni elemenat, koji ima
posebnu socijalno-integrativnu vrijednost, naročito u smislu resocijalizacije
učinioca.
Ova mjera ne podrazumijeva samo rad u bolnicama ili ustanovama za njegu, već i svaki
drugi rad u državnim ustanovama, počev od kurirskih poslova, poslova održavanja
čistoće, pomoći ženama i žrtvama nasilja, pomoći raznim oblicima građanskih
udruženja, humanitarnih organizacija, restauracije istorijskih spomenika, baštovanskih
poslova na javnim zelenim površinama i drugim sličnim poslovima.
Rad za opšte dobro na slobodi se pojavljuje kao zamjena za izrečenu kaznu
zatvora do 6 mjeseci, što govori da je namjena ove mjere izbjegavanje primjene
kratkotrajnih kazni zatvora.
Ovakvu svoju odluku, sud zasniva na uvjerenju da izvršenje izrečene kazne
zatvora nije neophodno za ostvarenje svrhe kažnjavanja, ali da istovremeno ni
uslovna osuda ne bi bila dovoljna za postizanje opšte svrhe krivičnopravnih
sankcija. Pri tome sud cijeni sve okolnosti, koje određuju vrstu i visinu kazne.
Proizilazi da se mjera rada za opšte dobro nalazi negdje između kazne i uslovne
osude. Ipak težina krivičnog djela nije odlučujuće mjerilo pri njenom izboru. Kako zakon
nije dao jasna mjerila sudu za izbor navedene mjere, sudu preostaje da cijeni opštu svrhu
krivičnih sankcija odn. generalnu prevenciju. Ukoliko, dakle, sud ocijeni da se ovakvom
mjerom ne bi izvršio uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne čine takva krivična
djela, onda zamjena kazne radom za opšte dobro na slobodi ne bi bila opravdana. Kako se
radi o kriteriju koji je dosta apstraktan, čini se ipak da bi kod odluke u ovakvim
slučajevima osnovno mjerilo trebala biti ličnost učinioca i njegova spremnost da prihvati
ovakvu mjeru i da radom ispuni svoj moralni dug prema društvu i učini makar simboličku
reparaciju za učinjeno djelo.
Zakonska pretpostavaka za izbor ove mjere je pristanak optuženog. Sud, ukoliko
procijeni da ovoj mjeri u datom slučaju ima mjesta, poslije odmjerene odn. utvrđene
(izrečene) kazne zatvora nakon vijećanja i glasanja, dakle prije nego je ona objavljena,
pita učinioca da li pristaje na ovu mjeru ili ne, naravno saopštavajući mu kazna koja je u
pitanju. Iako je za očekivati da će pristanak uglavnom uslijediti, učinilac može izjaviti i
da nije spreman odmah dati odgovor, radi čega sud može donijeti odluku o odgodi ili
prekidu glavne rasprave.
Rad za opšte dobro određuje se u trajanju od 10 a najviše do 60 radnih dana, s
tim da mora biti izvršen u roku koji ne može biti kraći od 1 mjeseca ni duži od 1
godine. Zakon određuje da se trajanje rada za opšte dobro određuje srazmjerno s
izrečenom kaznom zatvora. U praksi će se najvjerovatnije polaziti upravo od toga da
kazni zatvora od 6 mjeseci odgovara maksimalno trajanje te mjere od 60 radnih dana, pa
će na osnovu toga tražiti odnos između visine izrečene kazne zatvora i trajanja rada za
opšte dobro i odmjeriće je upravo prema navedenom odnosu: jedan mjesec zatvorajednak
je ovoj mjeri u trajanju od deset dana, itd.
Pri odlučivanju o trajanju ove mjere sud treba, pored izrečene kazne zatvora da
uzima u obzir i mogućnosti učinioca u pogledu njegove lične situacije i zaposlenja.
Na taj način je predviđena obaveza za sud da prije izricanja ove mjere utvrdi da li, s
obzirom na lične i porodične okolnosti učinioca, postoje realne mogućnosti za primjenu
ove mjere i njeno izvršenje. U tom smislu treba posmatrati i pristanak učinioca, jer on na
Sarajevo, 11.05.2012.
određeni način predstavlja garanciju sudu da postoji spremnost učinioca da u

postavljenom roku obavi rad koji mu je određen.
Ako osuđeni po isteku određenog roka ne izvrši, ili samo djelimično izvrši ovu
mjeru, sud donosi odluku o izvršenju kazne zatvora srazmjerno vremenu preostalog
rada za opšte dobro na slobodi.
Zakon je predvidio zamjenu kazne zatvora radom za opšte dobro na slobodi i u
slučajevima tzv. supletornog zatvora, odn. kada se novčana kazna zamjenjuje
kaznom zatvora. Ovim se zapravo rad za opšte dobro na slobodi javlja kao supstitut ne
kazni zatvora, već
novčanoj kazni, odnosno on je alternativa alternativi.
Raspoređivanje na rad za opšte dobro na slobodi u smislu vrste i radnog mjesta
obavlja kantonalno ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa prema mjestu
prebivališta odnosno boravišta osuđenika, vodeći računa o njegovim sposobnostima
i znanjima.
Najzad, neophodno je reći da naša sudska praksa teško prihvata ovu mjeru, jer u
sudskoj praksi do danas nije poznat ni jedan slučaj njenog izricanja.
Uslovni otpust
Član 45. ZKP FBiH - Uslovni otpust

(1) Osuđeni koji je izdržao polovinu, te, izuzetno, osuđeni koji je izdržao jednu trećinu
kazne zatvora može biti oslobođen izdržavanja kazne zatvora, pod uslovom da ne učini
novo krivično djelo prije isteka trajanja kazne (uslovni otpust).
(2) Osuđeni koji je izdržao polovinu kazne zatvora može biti oslobođen izdržavanja kazne
zatvora ako se za vrijeme izdržavanja kazne zatvora njegovo ponašanje popravi do te
mjere da se može opravdano očekivati da će se nakon otpusta s izdržavanja kazne
zatvora ponašati primjereno, a naročito da neće učiniti krivična djela. Prilikom
odlučivanja o uslovnom otpustu osuđenog, uzet će se u obzir njegovo ponašanje tokom
izdržavanja kazne i druge okolnosti koje ukazuju na to da je svrha kažnavanja
postignuta.
(3) Osuđeni koji je izdržao jednu trećinu kazne zatvora može biti uslovno otpušten
ukoliko postoje uslovi iz stava 1. ovog člana i ukoliko posebne okolnosti vezane za ličnost
osuđenog jasno ukazuju da je postignuta svrha kažnjavanja.
(4) Osuđeni na kaznu dugotrajnog zatvora može biti uslovno otpušten nakon izdržane tri
petine te kazne.
Institucija uslovnog otpusta je nastala na ideji popravljanja kao svrsi kažnjavanja, što
znači da nije potrebno insistirati na izdržavanju kazne zatvora ako se učinilac popravio,
već mu naprotiv treba pomoći u njegovoj socijalnoj readaptaciji puštanjem na slobodu uz
određ. uslove i obaveze.
Uslovni otpust se sastoji u prijevremenom otpuštanju osuđenika sa izdržavanja
zatvorske kazne ukoliko su ispunjene određene pretpostavke i ispoštovani postavljeni
uslovi. Kada istekne vrijeme uslovnog otpusta, kazna se smatra izdržanom, osim ako
uslovno otpušteni ne prekrši postavljene uslove, kada se otvara pitanje njegovog opoziva.
Uslovni otpust ima sličnosti sa uslovnom osudom, jer se i u jednom i u drugom
slučaju na određeni način suspenduje kazna lišenja slobode, s tom razlikom što uslovnoj
osudi ne prethodi ni djelimično izdržavanje kazne i što uslovnu osudu mogu da prate
Sarajevo, 11.05.2012.
određeni oblici nadzora, dok u našem sistemu uslovnog otpusta vršenje nadzora nad
uslovno otpuštenim ne postoji.
Uslovni otpust je moguć ako je osuđeni izdržao 1/2, a izuzetno i 1/3 kazne zatvora,
pod uslovom da ne učini novo krivično djelo prije isteka trajanja kazne.
Pored navedenih formalnih pretpostavki, za korištenje privilegije uslovnog
otpuštanja, neophodno je ispunjenje i određenih materijalnih uslova koji se odnose na
samog osuđenog, tj. da se on svojim dobrim vladanjem, tokom izdržavanja zatvorske
kazne, tako popravio da se može opravdano očekivati da će se na slobodi dobro vladati, a
posebno da neće činiti kriv. djela.
Kada je u pitanju uslovno otpuštanje nakon izdržane 1/3 kazne zatvora, neophodno je
da postoje i posebne okolnosti vezane za ličnost osuđenog koje očigledno ukazuju da je
postignuta svrha kažnjavanja.
Posebno je regulisano pitanje uslovnog otpusta kod kazne dugotrajnog zatvora
koji može uslijediti nakon izdržane 3/5 te kazne.
Opoziv uslovnog otpusta
Član 46. ZKP FBiH - Opoziv uslovnog otpusta

(1) Sud će opozvati uslovni otpust ako osuđeni za vrijeme uslovnog otpusta učini jedno ili
više krivičnih djela za koja mu je izrečena kazna zatvora od jedne godine ili teža kazna.
(2) Sud može opozvati uslovni otpust ako osuđeni na uslovnom otpustu učini jedno ili više
krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora do jedne godine. Prilikom odlučivanja
hoće li opozvati uslovni otpust sud naročito uzima u obzir sličnost učinjenih djela, njihov
značaj, motive iz kojih su učinjena, te druge okolnosti koje ukazuju na prikladnost
opoziva uslovnog otpusta.
(3) Prilikom izricanja opoziva uslovnog otpusta sud izriče kaznu uzimajući ranije
izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Dio kazne koji je osuđeni izdržao prema ranijoj presudi
uračunava se u izdržavanje naknadne kazne, ali se vrijeme provedeno na uslovnom
otpustu ne uračunava.
(4) Odredbe st. od 1. do 3. ovog člana primjenjuju se i kad se osuđenom na uslovnom
otpustu sudi za krivično djelo učinjeno prije njegovog uslovnog otpusta.
(5) Ako je osuđeni na uslovnom otpustu osuđen na kaznu zatvora do jedne godine i ako
sud ne opozove uslovni otpust, vrijeme uslovnog otpusta se produžava za vrijeme koje je
osuđeni proveo na izdržavanju kazne zatvora.
Iz samog pojma uslovnog otpusta proizilazi da se ne radi o definitivnom odustanku

od kazne, već tek ako je proteklo predviđeno vrijeme i ako osuđeni nije učinio novo
krivično djelo, odn. ako nije otkriveno krivično djelo učinjeno prije odlučivanja o
uslovnom otpustu.
Neispunjenje tih uslova predstavlja osnov za opozivanje uslovnog otpusta koji može
biti obavezan i fakultativan.
a) Opoziv uslovnog otpusta je obavezan ukoliko - osuđeni za vrijeme
trajanja uslovnog otpusta učini jedno ili više kriv. djela za koje mu sud izrekne kaznu
zatvora od 1 godine ili težu kaznu.
Sarajevo, 11.05.2012.
b) Fakultativni opoziv je moguć ako - osuđeni u vrijeme trajanja uslovnog

otpusta izvrši jedno ili više krivičnih djela za koje mu je sud izrekao kaznu zatvora do
1 godine. U ovom slučaju sud cijeni da li će opozvati uslovni otpust i pri toj ocjeni
posebno uzima u obzir sličnost učinjenih krivičnih djela, njihov značaj, motive iz
kojih su djela učinjena, kao i svaku drugu okolnost koja ukazuje na opravdanost
opoziva uslovnog otpusta.
U slučaju opoziva uslovnog otpusta, sud - izriče jedinstvenu kaznu primjenom

odredaba o odmjeravanju kazne za sticaj krivičnih djela, s tim što se dio kazne koji je
osuđeni izdržao prema ranijoj presudi uračunava u jedinstvenu kaznu, ali se vrijeme
provedeno na uslovnom otpustu ne uračunava.
Sud izuzetno može odstupiti od ovih pravila i može izreći kaznu nezavisno od ranije
izrečene kazne, ako se primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za kriv. djela u sticaju
ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije
izrečene kazne.
Opozivanje uslovnog otpusta moguće je i kada se licu koje se nalazi na uslovnom
otpustu sudi za kriv. djelo ili djela učinjena prije njegovog upućivanja na uslovni otpust.
U ovim slučajevima primjenjuju se pravila iz navedenih odredaba o odmjeravanju
jedinstvene kazne.
Ako je osuđeni koji je na uslovnom otpustu osuđen na kaznu zatvora do 1 godine i
ako u takvom slučaju uslovni otpust ne bude opozvan, vrijeme uslovnog otpusta se
produžava za ono vrijeme koje je osuđeni proveo na izdržavanju nove kazne zatvora. Iz
ovog proizilazi da opoziv uslovnog otpusta nije moguć ako je za novo krivično djelo
izrečena novčana kazna.
Novčana kazna
Član 47. KZ FBiH - Novčana kazna:

(1) Novčana kazna izriče se u dnevnim iznosima, a ako to nije moguće može se izreći u
određenom iznosu.
(2) Ako se novčana kazna izriče u dnevnim iznosima može iznositi najmanje pet a najviše
tri stotine šestdeset dnevnih iznosa, a za krivična djela učinjena iz koristoljublja najviše
hiljadu pet stotina dnevnih iznosa, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom.
(3) Ako se novčana kazna izriče u određenom iznosu najniži iznos ne može biti manji od
150 KM, a najviši iznos ne može biti veći od 50.000 KM, a za krivična djela učinjena iz
koristoljublja iznos ne može biti veći od 1.000.000 KM, osim u slučajevima propisanim
ovim zakonom.
(4) Prilikom izricanja novčane kazne za kriv. djela učinjena iz koristoljublja sud može
izreći novčanu kaznu u iznosu većem od najvišeg iznosa propisanog u st. 2. i 3. ovog
člana, ukoliko vrijednost protupravne imovinske koristi koju je učinitelj pribavio
učinjenjem kriv. djela prelazi iznos od 1.000.000 KM. U tom se slučaju učinitelju može
izreći novčana kazna u iznosu koji ne može biti veći od dvostrukog iznosa vrijednosti
Sarajevo, 11.05.2012.
protupravne imovinske koristi koju je pribavio učinjenjem kriv. djela zbog kojeg mu se
izriče novčana kazna.
(5) Broj dnevnih iznosa novčane kazne određuje sud primjenjujući opća pravila za
odmjeravanje kazne. Visinu dnevnog iznosa sud određuje tako što uzima u obzir visinu
dnevnog dohotka učinitelja prema iznosu njegove tromjesečne netoplaće i njegove druge
dohotke, te porodične obaveze. Prilikom određivanja visine iznosa sud uzima u obzir
podatke koji u trenutku izricanja kazne nisu stariji od šest mjeseci.
(6) Podatke iz st. od 1. do 5. ovog člana koji sudu nisu poznati osigurava optuženi u roku
koji odredi sud, a najkasnije do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku. Ako do
završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku sudu nisu poznate okolnosti bitne za
određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, novčana kazna se izriče u određenom
iznosu pri čemu se primjenjuju opća pravila za odmjeravanje kazne.
(7) Najniži dnevni iznos novčane kazne iznosi jednu 1/60 a najviši 1/3 posljednje
zvanično objavljene prosječne mjesečne netoplaće zaposlenih u Federaciji, koju
objavljuje Federalni zavod za statistiku.
(8) U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne koji ne može biti kraći od 15 dana
niti duži od 6 mjeseci, ali u opravdanim slučajevima sud može dopustiti da osuđeni
isplati novčanu kaznu i u otplatama, s tim da rok isplate ne može biti duži od 2 godine.
(9) Novčane kazne izrečene i naplaćene po ovom zakonu prihod su budžeta Federacije.
Novčana kazna se izriče u:

a) tzv. dnevnim iznosima u rasponu od 5 do 360 dnevnih iznosa, pri čemu dnevni
iznos novčane kazne iznosi najniže 1/60 a najviše 1/3 posljednje prosječne neto plate
u FBiH;
b) a ako nije moguće izricanje na ovaj način , izriče se u tačno određenom
novčanom iznosu od 150 KM do 50.000 KM - a za krivična djela izvršena iz
koristoljublja do 1.000.000 KM, pa i preko toga ukoliko vrijednost protupravne
imovinske koristi koju je učinitelj pribavio učinjenjem krivičnog djela prelazi iznos
od 1.000.000 KM, kada mu se može izreći novčana kazna u iznosu koji ne može biti
veći od dvostrukog iznosa vrijednosti protupravne imovinske koristi koju je pribavio
učinjenjem krivičnog djela zbog kojeg mu se izriče novčana kazna.
U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne. Taj rok je od 15 dana do 6
mjeseci. Sud može na molbu osuđenog lica dozvoliti plaćanje novčane kazne u ratama. U
tom slučaju rok plaćanja može biti do 2 godine.
Ako se novčana kazna ne plati nema prinudnog izvršenja, već se donosi rješenje
o zamjeni novčane kazne za kaznu zatvora, pri čemu se svakih započetih 50 KM
računa kao jedan dan zatvora, s tim da zatvor ne može preći jednu godinu. Ako osuđeno
lice plati jedan dio novčane kazne, ostatak se zamjenjuje kaznom zatvora, srazmjerno
neisplaćenom dijelu. Ako osuđeno lice isplati ostatak novčane kazne, izvršenje kazne
zatvora se obustavlja. Prinudno izvršenje novčane kazne nije moguće.
Nakon smrti osuđenog, novčana kazna se neće izvršiti.
Prilikom odmjeravanja novčane kazne, uz ostale okolnosti, sud obavezno uzima
u obzir imovno stanje izvršioca krivičnog djela, pri čemu su ključni faktori: visina
plate, drugi prihodi, ostala imovina, porodične i druge obaveze. Nakon što utvrdi ove
okolnosti, sud ih je dužan u presudi konkretno navesti.
Sarajevo, 11.05.2012.
OPŠTA PRAVILA O ODMJERAVANJU KAZNE
Član 49 KZ FBiH - Opća pravila za odmjeravanje kazne:

(1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom
propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve
okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti),
a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu
ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji
život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog
djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će
uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih
pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.
(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja,
vodeći računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o
njegovim obiteljskim obavezama.
Odmjeravanje kazne podrazumijeva postupak u kome sud utvrđuje vrstu i mjeru

kazne učiniocu za određeno krivično djelo. Odmjeravanje kazne je zapravo nužna
posljedica sistema relativno određenih kazni, koji je prihvaćen u našem pravu i prema
kojem je kazna za pojedino krivično djelo postavljena samo okvirno, nekada u veoma
širokim rasponima. To znači da odmjeravanje kazne spada u kompetencije suda koji u
okviru datih granica odlučuje o visini kazne. Naš zakon omogućava da se propisana
kazna izuzetno može zamijeniti drugom krivičnom sankcijom, kao što je uslovna osuda,
sudska opomena i rad za opšte dobro na slobodi. Takvim rješenjima naš zakon sudovima
daju najšira ovlašćenja u odmjeravanju kazne.
Opšta pravila o odmjeravanju kazne se zasnivaju na načelu srazmjernosti
između težine krivičnog djela, stepena učiniočeve odgovornosti i same kazne. Opšta
pravila zakon je dao u st. 1., dok pravila sadržana u st. 2. i 3. predstavljaju posebna
pravila dopunskog karaktera i odnose se na slučajeve odmjeravanja kazne kada je kriv.
djelo učinjeno u povratu i kada se za kriv.djelo odmjerava novčana kazna. Opšta su ona
pravila kojih se sud mora pridržavati prilikom odmjeravanja kazne u svim slučajevima.
Zakon navodi najznačajnije okolnosti, odn. kriterije koje sud mora uzeti u obzir
prilikom odmjeravanja kazne, i to:
1) granice (raspon) propisane kazne za određ. djelo (uz odstupanja predviđena
zakonom),
2) svrha kažnjavanja,
3) okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće
okolnosti), a koje karakterišu učinjeno krivično djelo i učinioca.
1. GRANICE (RASPON) PROPISANE KAZNE ZA ODREĐ. DJELO.

Kazneni okvir je osnovno polazište za sud pri odmjeravanju kazne. Kazna koju sud
izriče u redovnom odmjeravanju mora da se kreće između posebnog minimuma i
posebnog maksimuma. Ukoliko jedna od ovih granica kod nekog krivičnog djela nije
Sarajevo, 11.05.2012.
postavljena, onda se primjenjuju opšte granice, odnosno opšti minimum i opšti

maksimum. Novčanu kaznu sud odmjerava u okvirima opšteg minimuma i
maksimuma, s obzirom da prilikom propisivanja za pojedina krivična djela zakon ni u
jednoj slučaju nije odredio posebne granice ove kazne.
2. SVRHA KAŽNJAVANJA.
Prilikom odmjeravanja kazne, kako je istaknuto, sud mora u svakom slučaju imati u
vidu i svrhu kažnjavanja koju treba postići primjenom kazne. Međutim, zahtjevi
prevencije ne mogu opravdati strožu mjeru kazne od one koju limitira stepen krivice
učinioca i težina kriv. djela.
3. OKOLNOSTI KOJE UTIČU DA KAZNA BUDE MANJA ILI VEĆA

(OLAKŠAVAJUĆE I OTEŽAVAJUĆE OKOLNOSTI), a koje karakterišu
učinjeno krivično djelo i učinioca.
Zakon ni jednu okolnost posebno ne navodi kao olakšavajuću ili otežavajuću. Po
svom karakteru one su ambivalentne, jer svaka od njih, u zavisnosti od toga kako je
ostvarena u određenom slučaju, može imati karakter olakšavajuće ili otežavajuće
okolnosti, npr. motiv izvršenja djela. Ako je učinilac prisvojio novac radi lječenja
oboljelog djeteta motiv je olakšavajuća okolnost, a ako je novac upotrijebio na
provod ili kockanje, motiv je otežavajuća okolnost.
Zakon nije taksativno propisao otežavajuće i olakšavujeće okolnosti, već je naveo
one najtipičnije koje se u praksi najćešče ponavljaju, kao što su:
1) stepen krivične odgovornosti,
2) pobude iz kojih je djelo učinjeno,
3) okolnosti pod kojim je djelo učinjeno,
4) jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra,
5) raniji život učinioca,
6) njegovo držanje nakon učinjenog djela,
7) druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinoca i sl.
1) Stepen krivične odgovornosti.
Kako se krivična odgovornost sastoji od uračunljivosti i krivice (vinosti) učinioca, stepen
krivične odgovornosti zavisi od stepena te dvije njene komponente. Uračunljivost kao
psihičko stanje podrazumijeva različite stepene intelektualne i voluntarističke moći i
kreće se od potpune, preko bitno smanjene do smanjene uračunljivosti. Smanjena
uračunljivost svakako umanjuje stepen krivične odgovornosti, pa će je sud cijeniti kao
olakšavajuću, naravno samo pod uslovom da se učinilac sam nije doveo u takvo stanje.
Isto je sa vinošću odn. krivičnom odgovornošću, jer svijest i volja mogu se javljati u
različitim oblicima, ali i u okviru jednog te istog oblika vinosti ili krivice mogu biti
različitog intenziteta. Dakle, ne samo da je od značaja u kojem obliku se krivica javlja,
već i u kojem intenzitetu. Sud pri odmjeravanju kazne treba da cijeni da li je djelo
izvršeno npr. sa direktnim ili eventualnim umišljajem, ali isto tako i koji je stepen svijesti
i volje koji mogu biti veći ili manji, odn. koji je intenzitet htijenja posljedice, da li je
učinilac pri tome iskazao npr. posebnu upornost, bezobzirnost i sl. I posebni oblici
umišljaja ili nehata, koje naš zakon posebno ne reguliše, mogu se uzeti u obzir pri ocjeni
stepena krivične odgovornosti. Tako npr. predumišljaj, iako nije oblik krivice u našem
krivičnom pravu niti kvalifikatorna okolnost, je od značaja u ocjeni stepena krivične
Sarajevo, 11.05.2012.
odgovornosti (sudovi ga kao otežavajuću okolnost uzimaju u nekim slučajevima, npr. kod
učinioca koji je na osnovu ranije odluke ubio svoju suprugu koja ga je napustila). Isto
tako, sud može da uzme i obzir i okolnost da je djelo izvršeno bez razmišljanja, na mah,
kada postoji tzv. dolus repentinus. U tom smislu i nehat može da se stepenuje ne samo na
svjesni i nesvjesni, već i po intenzitetu odnosno stepenu nepažnje i na običan i grub
nehat. Tako je npr., sud našao da postoji grubi oblik nehata sa elementima iživljavanja
kao otežavajuća okolnost kod vojnika koji je pucao iz automatske puške držeći je samo
jednom rukom i na taj način ubio mladića koji je igrao bilijar. Iako ga zakon posebno ne
određuje, sud će pri tome cijeniti i eventualno postojanje profesionalnog nehata. U toj
ocjeni mogu biti od značaja i neke druge okolnosti kao što je npr. starosno doba učinioca,
jer se mladost i starost obično uzimaju kao olakšavajuće okolnosti koje smanjuju stepen
krivične odgovornosti učinioca. Uloga ili doprinos žrtve takođe predstavlja značajnu
okolnost koja može da utiče na ocjenu stepena krivične odgovornosti učinioca.
Nekada uloga žrtve može biti takva da je protivpravnost djela posve isključena (npr. kod
nužne odbrane, ili nekih djela kod kojih pristanak može da isključi njegovu
protivpravnost) ili se javlja kao privilegujuća okolnost (ubistvo na mah i teška tjelesna
povreda na mah).
2) Pobude ili motivi iz kojih je djelo učinjeno.
Iako ni jedna pobuda ili motiv u potpunosti ne opravdavaju izvršenje krivičnog djela, one
u biti objašnjavaju razloge izvršenja djela i stoga su od posebnog značaja pri
odmjeravanju kazne. Pobude su etičke kategorije i po svom karakteru mogu biti pozitivne
i negativne, odnosno egoističke i altruističke i u tom smislu mogu se uzeti kao
olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti. Ako je jedno djelo učinjeno iz egoističkih motiva,
zavisti, mržnje ili osvete, tada će motiv predstavljati otežavajuću okolnost, a ako je djelo
učinjeno radi toga da bi se prehranila porodica, onda je on olakšavajuća okolnost.
Naravno, ukoliko je motiv elemenat krivičnog djela, ne može se cijeniti pri odmjeravanju
kazne (princip zabrane dvostrukog vrednovanja)!!!
3) Jačina ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra.

Kroz ovu okolnost je izražena objektivna strana težine konkretno učinjenog krivičnog
djela. Naime, propisivanje kazne za određeno krivično djelo zakonodavac zasniva na
apstraktnoj procjeni mogućnosti povrede ili ugrožavanja zaštićene vrijednosti datim
djelom, dok ovdje sud to mora konkretizovati i utvrditi u kojoj mjeri je to dobro
povrijeđeno ili ugroženo. Jačina ugrožavanja se ocjenjuje kroz manju ili veću opasnost
kojoj je bilo izloženo zaštićeno dobro, pri čemu može biti od značaja vrsta i obim
ugroženih vrijednosti, kojim sredstvima i na koji način je stvorena opasnost, koliko je ona
bila bliska, itd. Nije svejedno da li se radi o opasnosti upravljenoj prema imovini ili
prema životu, ili npr. kod djela protiv javnog saobraćaja, da li je bio ugrožen život samo
jednog lica ili svih putnika u autobusu ili vozu i sl. Isto tako, i jačina povrede može da se
javlja u različitim stepenima težine u zavisnosti od prirode djela (npr. intenzitet tjelesne
povrede, visina imovinske štete ili prisvojene imovinske koristi kod službenih delikata,
broj poginulih i povrijeđenih kod terorističkog napada, kod saobraćajnih djela, broj
civilnih žrtava kod ratnih zločina, itd.). Ako su nastupanju povrede pridonijeli i neki
drugi razlozi, npr. kod nastupanja smrti veoma loše zdravstveno stanje žrtve ili
eventualna greška trećih lica, to se može uzeti kao olakšavajuća okolnost.
Sarajevo, 11.05.2012.
4) Okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno.

To su sve one raznovrsne okolnosti koje se tiču krivičnog djela, odn. okolnosti koje su
pratile izvršenje konkretnog krivičnog djela. npr. okolnost da je učinilac brižljivo
pripremao izvršenje kriv. djela, ili je to učinio spontano, da li je koristio neke prilike za
izvršenje djela, kao što su npr. nemoć, lakomislenost, povjerenje žrtve, njenu nevolju,
tešku situaciju, požar i sl., zatim da li je djelo izvršeno noću, kojim sredstvima, da li ga je
učinilo više lica,
5) Raniji život učinioca.
Raniji život učinioca ukazuje na njegovu ličnost i usklađenost njegovog ponašanja sa
zakonskim normama. Kroz ocjenu ove okolnosti sud u stvari treba da dođe do saznanja
da li je izvršeno djelo rezultat asocijalnog života učinioca ili je ono više rezultat “sticaja
nesretnih okolnosti”. Pri tome sud može da cijeni različite okolnosti iz života učinioca, a
posebno odnos prema njegovim porodičnim, radnim ili profesionalnim obavezama,
njegovo držanje na poslu, odnos prema drugim ljudima, odnos prema tuđim pravima i
dobrima i njihovo poštovanje, uopšte njegov način života. U zavisnosti od toga, raniji
život učinioca djeluje kao olakšavajuća ili otežavajuća okolnost. Posebno je značajna
okolnost ako se radi o licu koje je i ranije vršilo ista ili slična krivična djela. Treba istaći
da raniju neosuđivanost sudovi redovno uzimaju kao olakšavajuću okolnost.
6) Lične prilike učinioca.
Lične prilike podrazumijevaju okolnosti u kojima učinilac živi i one isto tako ukazuju na
njegovu ličnost. Sudovi kao takve okolnosti najčešće uzimaju zdravstveno stanje
učinioca, porodične prilike, a posebno njihov broj, uzrast i zdravstveno stanje,
zaposlenost, profesiju, itd. Ove okolnosti su od posebnog značaja kada je sud u dilemi da
li izreći zatvorsku kaznu ili uslovnu osudu, pa ako je u pitanju npr. samohrana majka
koja ima malo dijete, ili ako je u pitanju učinilac koji je jedini zaposlen i izdržava
višečlanu porodicu, sud će vjerovatno koristiti sve zakonske mogućnosti da u takvim
slučajevima izabere uslovnu osudu. Naša sudska praksa ove okolnosti po pravilu uzima
kao olakšavajuće okolnosti.
7) Držanje učinioca nakon učinjenog krivičnog djela.

Ova okolnost obuhvata različite vidove ponašanja i stavova učinioca koje ispoljava
neposredno nakon izvršenja djela ili nakon proteka dužeg vremena, zatim njegov odnos
prema oštećenom i prouzrokovanoj šteti, te njegovo ponašanje u krivičnom postupku. U
svim tim relacijama učiniočevo ponašanje, njegov odnos i stavovi mogu biti pozitivni ili
negativni, odnosno prihvatljivi ili neprihvatljivi, u kom smislu će ih sud i cijeniti pri
odmjeravanju kazne. Ako je učiniočevo držanje neposredno po izvršenju djela
predstavljalo svjesno odobravanje djela, žaljenje što nije došlo i do
teže posljedice, ili čak i takvo da je uvećavao njegovu štetnost odnosno negativnost (npr.
nakon ubistva ili silovanja iživljavao se nad žrtvom), onda će takvo ponašanje sud uzeti
kao otežavajuću okolnost. U protivnom, ako je izrazio žaljenje zbog učinjenog krivičnog
djela ili je pomogao žrtvi, odvezao je u bolnici, poslije je redovno posjećivao, a pogotovo
ako je i naknadio prouzrokovanu štetu, pomogao u školovanju djece, itd. (tzv. stvarno
kajanje), sud će to uzeti kao olakšavajuću okolnost. Od posebnog je značaja učiniočevo
držanje pred sudom i u toku trajanja krivičnog postupka. Njegovo korektno držanje pred
sudom obično se uzima kao olakšavajuća okolnost. Pri tome sudovi posebno cijene kao
olakšavajuću okolnost iskreno priznanje učinioca iz koga proizilazi njegovo žaljenje zbog
Sarajevo, 11.05.2012.
učinjenog djela. S druge strane, okolnost da učinilac djelo ne priznaje ili da ne sarađuje u
otkrivanju djela, ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost i takvo držanje treba
procjenjivati u sklopu prava na odbranu okrivljenog.
8) Druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.
Kroz ovu kategoriju okolnosti, zakon obavezuje sud da pri odmjeravanju kazne uzme u
obzir i cijeni i svaku drugu okolnost koja se tiče ličnosti učinioca djela, a koja se naravno
ne može podvoditi pod već navedene okolnosti. Ovim u stvari zakon posebno ističe
značaj subjektivnih okolnosti, ali ne bi trebalo isključiti mogućnost da to bude i neka
druga okolnost za koju sud smatra da je od značaja za odmjeravanje kazne. Time u stvari
lista ovih okolnosti postaje dosta široka, što sve zavisi od svakog konkretnog slučaja.
Tako npr. sudovi kao otežavajuću okolnost često uzimaju i činjenicu da su u porastu
krivična djela u koje spada i djelo za koje se učiniocu sudi (npr. krijumčarenje ljudi,
neovlaštena trgovina i promet drogom, pranje novca i sl.), ili npr. kao olakšavajuću
okolnost da je proteklo veoma dugo vrijeme od izvršenja krivičnog djela, ali ako je tome
doprinio sam učinilac, sudska praksa opravdano uzima da se tada ne može raditi o
olakšavajućoj okolnosti.
Pri procjenjivanju olakšavajućih i otežavajućih okolnosti sud koristi analitičko-

sintetički metod, što podrazumijeva da sud treba da utvrdi sve okolnosti relevantne za
odmjeravanje kazne, da ocjeni njihov karakter odn. da li su u pitanju olakšavajuće ili
otežavajuće okolnosti, pa tek na osnovu tako utvrđenog činjeničnog supstrata odmjeri
kaznu.
U svakom konkretnom slučaju sud je dužan u presudi navesti koje je okolnosti uzeo
u obzir kao olakšavajuće, odn. otežavajuće i dužan je u presudi obrazložiti u čemu
se manifestuje ta okolnost, a ne samo parafrazirati zakonski tekst. npr. sudovi često
nepravilno navode da su uzeli u obzir olakšavajuću okolnost «lične prilike optuženog». Tako obrazloženje
ne znači ništa, jer te okolnosti treba objasniti u smislu da je optuženi bolestan, da je invalid, siromašna
osoba, da ima više maloljetne djece, bolest članova porodice i sl. Također nije pravilno uopšteno
navođenje «okolnosti pod kojima je djelo učinjeno», ali ako sud navede da je optuženi djelo počinio u
situaciji kada je bio izazvan grubim postupanjem službenog lica, vrijeđanjem od strane oštećenog i sl. te
okolnosti su pravilno iskazane i vrednovane. Nije pravilno paušalno navođenje da je sud cijenio «držanje
učinioca nakon učinjenog djela» ako to nije konkretizovano u smislu da je optuženi nakon učinjenog djela
naknadio štetu oštećenom ili u tom pravcu izrazio spremnost, kako je oštećenom pružio pomoć, oštećenog
je posjećivao u bolnici. Također nije pravilno samo navođenje «ranijeg života optuženog». Pravilno je da
se umjesto toga navede konkretno da li je optuženi ranije osuđivan ili prekršajno kažnjavan, za koja djela i
na koje kazne.
Ako se neka od navedenih okolnosti pojavljuje i kao okolnost koja predstavlja zakonski
elemenat krivičnog djela i koju je zakon već uzeo u obzir pri određivanju kazne za to
djelo, sud je ne može uzimati u obzir i pri odmjeravanju kazne, jer bi to značilo da se
jedna te ista okolnost vrednuje dva puta u odmjeravanju kazne za isto djelo (načelo
zabrane dvostrukog vrednovanja). Ovo važi bez obzira da li se radi o otežavajućim ili
olakšavajućim okolnostima, odn. konstitutivnim elementima osnovnog, kvalifikovanog ili
privilegovanog oblika krivičnog djela. Tako npr. kod ubistva iz niskih pobuda neće se takva pobuda
uzeti i kao otežavajuća okolnost, ili kod ubistva na mah, neće se kao olakšavajuća okolnost uzeti psihičko
stanje učinioca izazvano ponašanjem žrtve, itd. Međutim, od navedenog pravila izuzetno je
opravdano i odstupanje, a to će biti onda kada se jedna okolnost može javljati u različitim
stepenima težine pa prelazi mjeru koja je potrebna za postojanje tog djela ili određenog
Sarajevo, 11.05.2012.
oblika krivičnog djela. Tako npr. postoji kvalifikovani oblik krivičnog djela ugrožavanja javnog
saobraćaja ako je smrtno stradalo jedno lice, ali isto tako i ako je u pitanju mnogo više lica; ili krivično
djelo pronevjere, prevare, poreske utaje, itd., kada pribavljena imovinska korist višestruko prelazi
minimum koji je potreban za kvalifikovani oblik djela. Naravno, ovo se odnosi i na situacije kada
izvjesne okolnosti kao olakšavajuće predstavljaju obilježje djela i zasnivaju njegov lakši
oblik. Pored ovog, ovo odstupanje je opravdano i kada postoje dvije ili više ovakvih
okolnosti, a za postojanje težeg ili lakšeg oblika krivičnog djela dovoljna je samo jedna
od njih.
Zakon predviđa posebna pravila dopunskog karaktera koja se odnose na
odmjeravanje kazne učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, pri čemu se ističe
da će sud posebno uzeti u obzir:
1) je li novo djelo iste vrste kao i ranije djelo,
2) da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i
3) koliko je vremena proteklo od ranije osude, odn. izdržane ili oproštene kazne.
Dakle, jasno proizilazi da prilikom odlučivanja da li će povrat uzeti kao otežavajuću
okolnost zakon posebno sugeriše sudu da procjenjuje odnos ranije učinjenog i novog
krivičnog djela. Ranije je istaknuto da je dobro što je KZ FBiH odustao od ustanove
višestrukog povrata, koja je omogućavala pooštravanje kazne čak do dvostruke mjere
propisane kazne, jer je opravdano ocijenjena kao neosnovana i suprotna osnovnih
načelima krivičnog prava.
Zakon je takođe predvidio posebno pravilo koje se odnosi na odmjeravanje novčane

kazne, kada sud pored opštih pravila odn. svih otežavajućih i olakšavajućih okolnosti,
kod odmjeravanja ove kazne treba da uzme u obzir i imovno stanje učinioca. U tom
pogledu se ističe da je potrebno voditi računa o visini njegove plate, njegovim drugim
primanjima, njegovoj imovini i
njegovim porodičnim obavezama.
UBLAŽAVANJE KAZNE
Član 50 KZ FBiH - Ublažavanje kazne:

Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu
vrstu kazne:
a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti;
b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i
ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
Redovno sudsko odmjeravanje kazne znači da sud odmjerava kaznu u granicama

propisanim za učinjeno krivično djelo. granice koju je zakonodavac imao u vidu
propisujući kaznu za to djelo.
Kao izuzetak od navedenog pravila, ublažavanje kazne predstavlja - odmjeravanje

kazne ispod donje granice propisane za to djelo ili izricanje blaže vrste kazne.
Dakle, ublažavanje kazne može biti:
Sarajevo, 11.05.2012.
a) ublažavanje po mjeri - postoji kada je sud u okviru iste vrste kazne kaznu izrekao
ispod donje granice propisane u zakonu za to djelo tj. ispod posebnog zakonskog
mimimuma.
b) ublažavanje po vrsti - postoji kada je sud umjesto propisane izrekao blažu vrste
kazne npr. umjesto kazne zatvora izrekao novčanu kaznu kao blažu.
Ublažavanje kazne po našem zakonu je uvijek fakultativno, s obzirom da ni u jednom

slučaju zakon ne obavezuje sud da to učini.
Ublažavanje može biti zakonsko i sudsko:

a) zakonsko ublažavanje - postoji u slučaju kad zakon propisuje da se učinilac
može blaže kazniti. npr. slučajevi prekoračenja nužne odbrane, prekoračenja krajnje
nužde, bitno samnjenje uračunljivosti, pravne zablude, pokušaja, pomaganja. Postoji
mogućnost ublažavanja i kada je kod pojedinih krivičnih djela propisana takva
mogućnost, npr. kod krivičnog djela otmice, zakon dozvoljava ublažavanje kazne, ako
je izvršilac dobrovoljno pustio otetu osobu na slobodu prije nego je ostvaren njegov
prvobitni cilj.
b) sudsko ublažavanje - postoji onda kad sud utvrdi da postoje osobito
olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha
kažnjavanja. Ovdje zakon sudu daje ovlaštenje da na osnovu ukupne ocjene svih
okolnosti pod kojima je djelo učinjeno ocijeni da li će koristiti mogućnost
ublažavanja. U ovom slučaju, sud je dužan da u presudi konkretno navede koje je to
osobito olakšavajuće okolnosti utvrdio.
GRANICE UBLAŽAVANJA KAZNE Član 51. KZ FBiH
Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:
1) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 10 ili
više godina, kazna se može ublažiti do 5 godina zatvora;
2) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 3 ili
više godina, kazna se može ublažiti do 1 godine zatvora;
3) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 2
godine, kazna se može ublažiti do 6 mjeseci zatvora;
4) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 1
godine, kazna se može ublažiti do 3 mjeseca zatvora;
5) ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora od najviše 1 godine, kazna se
može ublažiti do 30 dana zatvora;
6) ako je za kriv. djelo propisana kazna zatvora bez naznake najmanje mjere,
umjesto kazne zatvora može se izreći novčana kazna;
7) ako je za kriv. djelo propisana novčana kazna s naznakom najmanje mjere, kazna
se može ublažiti do pet dnevnih iznosa, a ako se izriče u određenom iznosu do 150
KM.
Pri odlučivanju koliko će kaznu ublažiti, sud će posebno uzeti u obzir najmanju i
najveću mjeru kazne propisane za to krivično djelo.
Sarajevo, 11.05.2012.
OSLOBAĐANJE OD KAZNE
Član 52. KZ FBiH - Oslobođenje od kazne:

(1) Sud može osloboditi kazne učinitelja krivičnog djela kad to zakon izričito propisuje.
(2) Kad je sud ovlašten učinitelja krivičnog djela osloboditi kazne, može mu kaznu
ublažiti bez ograničenja propisanih za ublažavanje kazne u članu 50. (Ublažavanje
kazne) ovog zakona.
Oslobađanje od kazne je poseban institut krivično-materijalnog prava i predstavlja

zakonsko ovlaštenje za oslobođanje izvršioca djela od kazne. U zakonu se ovo ovlaštenje
izražava slijedećim riječima „Sud može izvršioca osloboditi od kazne“.
Institut Oslobađanja od kazne se može primjeniti samo kad to zakon izričito
predviđa.
Po važećem zakonu oslobađanje od kazne je fakultativno. Fakultativno oslobađanje od

kazne postoji u slijedećim slučajevima:
1) kod prekoračenja nužne odbrane usljed jake razdraženosti ili straha izazvanog
napadom,
2) kod prekoračenja krajnje nužde pod osobito olakšavajućim okolnostima,
3) u slučaju pravne zablude,
4) u slučaju nepodobnog pokušaja,
5) u slučaju spriječavanja službenog lica u vršenju službene radnje u situaciji kada je
izvršilac izazvan nezakonitim ili grubim ponašanje službenog lica,
6) kod izbjegavanja izdržavanja kada je učinilac ispunio obavezu prije izricanja
prvostepene presude i sl.
Kad postoji mogućnost oslobađanja od kazne, kazna se može neograničeno

ublažavati.
Postoji i posebni slučaj oslobađanja od kazne za krivična djela učinjena iz nehata.

To će biti u slučaju izvršenja djela iz nehata, a posljedice tog djela tako teško pogađaju
učinioca da izricanje kazne očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. npr. to će
najćešče biti slučaj kod saobraćajnih nezgoda u kojima strada član porodice ili čitava porodica učinioca.
PRISTANAK POVRIJEĐENOG
Pristanak povrijeđenog u pravilu ne isključuje postojanje krivičnog djela, ali može

uticati na odmejravanje kazne, npr. ne može se eskulpirati učinilac kojem je oštećeni
rekao da ga ubode nožem.
Ovo je značajno kod povreda nastalih na sportskim takmičenjima. Sportske discipline su
društveno korisne te isključuju protivpravnost i postojanje krivičnog djela. Protivpravnost
će biti isključena pod uslovom da je do povređivanja došlo pod okolnostima održavanja
sportskih takmičenja u skladu sa pravilima. Ukoliko je do povrede došlo grubim
odstupanjem od pravila sportske discipline, postojalo bi krivično djelo. Ovo je u praksi
rijetko.
Sarajevo, 11.05.2012.
STICAJ KRIVIČNIH DJELA
Član 54. KZ FBiH - Stjecaj krivičnih djela:

(1) Ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu
se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će
za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili
jedinstvenu novčanu kaznu.
(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:
a) ako je za neko od kriv. djela u stjecaju sud utvrdio kaznu dugotrajnog
zatvora, izreći će samo tu kaznu;
b) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, jedinstvena
kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije
dostignuti zbir utvrđenih kazni niti prijeći 20 godina;
c) ako su za sva krivična djela u stjecaju propisane kazne zatvora do 3
godine, jedinstvena kazna zatvora ne može biti veća od 8 godina;
d) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio samo novčane kazne,
jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne, ali ne
smije dostignuti zbir utvrđenih novčanih kazni.
(3) Ako je za neka krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, a za druga
krivična djela u stjecaju novčane kazne, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu
novčanu kaznu po odredbama stava 2. tač.od b) do d) ovog člana.
(4) Sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar za jedno krivično djelo u
stjecaju, a ako je utvrdio više novčanih kazni izreći će jedinstvenu novčanu kaznu po
odredbi stava 2. tačke d) ovog člana.
(5) Ako je sud za krivična djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora i kazne maloljetničkog
zatvora, izreći će jedinstvenu kaznu po odredbama stava 2. tač. b) i c) ovog člana.
Sticaj krivičnih djela je institut krivično-materijalnog prava postoji - kada izvršilac

jednom radnjom ili više njih izvrši više krivičnih djela za koja se istovremeno sudi.
Postoji idealni i realni sticaj:

a) Idealni sticaj krivičnih djela - postoji kada izvršilac jednom radnjom
ostvari obilježja više krivičnih djela. Npr. izvršilac puca iz vatrenog oružja i istim
hicem povrijedi dva lica.
b) Realni sticaj krivičnih djela - postoji kada izvršilac sa više radnji izvrši
više krivičnih djela. Npr. jednom licu nanese tjelesnu povredu, a zatim ukrade tuđu
pokretnu stvar.
Sticaj može biti homogeni i heterogeni:

a) Homogeni sticaj krivičnih djela - postoji u slučaju kada su izvršena djela
istovrsna. Npr. izvršilac sa više radnji povrijedi više lica.
b) Heterogeni sticaj krivičnih djela - postoji kada su izvršena različita krivična djela.
Npr. krvni delikt i djelo protiv imovine. Ova posljednja podjela u praksi nema značaj,
Sarajevo, 11.05.2012.
izuzev što se prilikom izricanja kazne može uzeti kao otežavajuća okolnost to što je
izvršilac ranije izvršio više istovrsnih djela za koja je osuđen.
Kod izricanja kazne za krivična djela izvršena u sticaju, sud postupa na način - da
prvo za svako pojedino krivično djelo utvrđuje kaznu u granicama propisanim zakonom
za to konkretno djelo; a zatim sud izriče jedinstvenu kaznu po pravilima koja su utvrđena
u zakonu, a koja u sebi zapravo sadrži sve prethodno utvrđene pojedinačne kazne.
U zakonu su utvrđena pravila po kojima se izriče jedinstvena kazna:
1. ako je sud za neko od kriv. djela izvršenih u sticaju utvrdio
pojedinačnu kaznu dugotrajnog zatvora, a za ostala djela kazne zatvora u različitom
trajanju, izreći će se jedinstvena kazna koja odgovara prethodno utvrđenoj kazni
dugotrajnog zatvora. To je tzv. princip apsorpcije tj. teža kazna apsorbuje kaznu
zatvora. Međutim, zakon nije propisao pravila za izricanje jedinstvene kazne u
slučaju da su za više djela utvrđene pojedinačne kazne dugotrajnog zatvora. U
nedostatku takve odredbe, sud izriče jedinstvenu kaznu koja odgovara najtežoj od
utvrđenih kazni dugotrajnog zatvora, a ukoliko su kazne dugotrajnog zatvora
identične, onda bilo koju od njih.
2. ako je sud za više krivičnih djela izvršenih u sticaju utvrdio više
pojedinačnih kazni zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedinačne,
ali ne smije dostići njihov zbir, niti preći 20 godina. To je tzv. princip asperacije.
3. ako su za sva krivična djela u stjecaju propisane kazne zatvora do
3 godine, jedinstvena kazna zatvora ne može biti veća od 8 godina.
4. ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio samo novčane
kazne, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne,
ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih novčanih kazni.
5. ako je za neka krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne
zatvora, a za druga krivična djela u stjecaju novčane kazne, izreći će jedinstvenu
kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu.
6. sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar za jedno
krivično djelo u stjecaju, a ako je utvrdio više novčanih kazni izreći će jedinstvenu
novčanu kaznu.
7. ako je sud za krivična djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora i
kazne maloljetničkog zatvora, izreći će jedinstvenu kaznu po po prethodnim
pravilima (tač. b) i c).
PRODUŽENO KRIVIČNO DJELO
Član 55. KZ FBiH - Produženo krivično djelo:

(1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini
produženo krivično djelo.
(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili
istovrsnih kriv. djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i
druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati
vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim
krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih
djela.
Sarajevo, 11.05.2012.
Produženo krivično djelo je oblik prividnog realnog sticaja.

Produženo krivično djelo je - krivičnopravna konstrukcija koja postoji kada je
učinilac u vremenskom kontinuitetu s umišljajem učinio više istih ili istorodnih
krivičnih djela koja se, zbog okolnosti koje ih povezuju u jednu krivičnopravnu
cjelinu, (način izvršenja, njihovu vremensku povezanost i dr. okolnosti) krivičnopravno
kvalifikuju kao jedno krivično djelo.
Za postojanje i primjenu ove konstrukcije zakon zahtijeva nekoliko uslova koji se

pojavljuju kao konstitutivni elementi produženog krivičnog djela:
1) da je učinilac učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela.
2) vremenski kontinuitet ili međusobna vremenska povezanost svih učinjenih djela.
3) krivična djela koja ulaze u sastav produženog krivičnog djela treba da su vršena
na isti ili približno sličan način.
4) kod određenih krivičnih dijela nužno je i postojanje i tzv. varijabilnih faktora.
1. da je učinilac učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela.

To znači da u sastav produženog krivičnog djela mogu da uđu kako ista krivična djela
tako i različiti vidovi ili oblici jednog krivičnog djela. Djela su ista onda kada se radi
o djelima iz istog zakonskog opisa, odn. kako zakon navodi istih zakonskih obilježja,
npr. više pronevjera, prevara, krađa i sl. O istovrsnim krivičnim djelima uglavnom se
radi kada je učinilac izvršio jedno kriv. djelo u njegovim različitim vidovima ili
oblicima: osnovnom, kvalifikovanom ili privilegovanom, npr. obična krađa, sitna
krađe i teška krađa. To mogu biti svršena i pokušana krivična djela kao i kažnjive
pripremne radnje istog kriv. djela. Za postojanje istovrsnosti kriv. djela nije dovoljno
da djela potiču iz iste zakonske grupe odn. da su upravljena protiv istog zaštićenog
dobra, pa tako nema istovrsnosti odn. produženog krivičnog djela ako je učinilac
učinio djelo utaje, prevare, krađe i sl. Produženo kriv. djelo nije moguće ni kod onih
djela kod kojih je zbog njihove prirode ova konstrukcija isključena, kao što su
ubistva, silovanja ili razbojništva koja se čine prema različitim licima, itd.
2. vremenski kontinuitet ili međusobna vremenska povezanost svih učinjenih
djela.
Kada će ovaj uslov biti ispunjen faktičko je pitanje. Vremenski interval između
učinjenih djela nije moguće unaprijed odrediti jer to zavisi od prirode djela i načina i
uslova njihovog vršenja. Ne zahtijeva se da su radnje uslijedile jedna iza druge, ali
isto tako ne može se raditi o prevelikim razmacima koji bi ukazivali da je učinilac
prekinuo činjenje djela. Ti razmaci nekada mogu biti i duži ako je vršenje djela
vezano za uslove koji postoje samo u određenim vremenskim intervalima npr. kod
poreske utaje, jer je riječ o djelu koje se može učiniti samo nekoliko puta ili čak samo
jednom u toku godine (što zavisi od poreskih propisa).
3. krivična djela koja ulaze u sastav produženog krivičnog djela treba da su
vršena na isti ili približno sličan način.
Konstrukcija produženog krivičnog djela neće postojati ako su neka djela izvršena
činjenjem a druga nečinjenjem.
4. kod određenih krivičnih dijela nužno je i postojanje i tzv. varijabilnih
faktora.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Prisustvo ovih elemenata za postojanje produženog krivičnog djela uvijek

nije neophodno, ali ako postoje i ovi dopunski povezujući elementi, tim prije će
postojati ova konstrukcija npr. prostorna povezanost djela odn. dobara prema
kojima su djela vršena (npr. krađe su vršene iz automobila na istom parkiralištu,
iz kuća u istom naselju, ili obijanjem kioska u istom dijelu grada), isti krajnji cilj
izvršenja djela, korišćenje iste prilike, itd.
- Međutim, neki od ovih elemenata nekada moraju postojati da bi se mogla
primijeniti konstrukcija produženog krivičnog djela. Tako npr. isti identitet
oštećenog mora postojati kod svih krivičnih djela protiv ličnih dobara, dok kod
drugih on nije obavezan, pa će ova konstrukcija postojati ako su djelom krađe,
prevare itd. oštećena različita fizička ili pravna lica (npr. učinilac koji je naručio
robu od više preduzeća koju nije namjeravao platiti, ili učinilac koji je izvršio
provalu u radnje koje pripadaju različitim licima, i sl.).
Za subjektivnu stranu konstrukcije produženog krivičnog djela relevantan je samo
umišljaj, ili tzv. jedinstveni umišljaj.
Za produženo krivično djelo se izriče kazna kao za jedno djelo, i to:

- kada produženo krivično djelo čine ista odnosno krivična djela istih
zakonskih obilježja - kazna se izriče na osnovu pripisane kazne za jedno od tih djela,
- a ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima - sud će izabrati vrstu i mjeru
kazne za najteže od tih djela.
U praktičnom smislu, kod produženog krivičnog djela, sve pojedinačne

krivičnopravne radnje gube svoju pravnu samostalnost i uklapaju se u jedinstvenu
kriminalnu djelatnost kao njeni sastavni djelovi. Tako nastala nova jedinstvena pravna
cjelina pravno se kvalifikuje po najtežoj radnji i po njoj izriče jedna kazna.
Npr. osumnjičeni je učinio u produženju krivično djelo sitne krađe, obične krađe i teške
krađe u određenom vremenskom intervalu i za sve te radnje sudi se istovremeno. Ovdje
su ispunjeni svi uslovi za postojanje produženog krivičnog djela. Sve ove pojedinačne
radnje moraju biti sadržane u optužnici i presudi, međutim, one će se pravno
kvalifikovati kao jedno krivično djelo teške krađe i za to djelo će se izreći jedna kazna.
Na ovaj način radnje koje predstavljaju krivično djelo krađe i sitne krađe uklopljene su
u kriv. djelo teške krađe i time su izgubile svoju pravnu samostalnost.
Kod krivičnih djela koja su usmjerena protiv nekog ličnog dobra čovjeka, npr. život,
tjelesni integritet, dostojanstvo ličnosti i sl. ne može se raditi o produženom djelu, već o
sticaju krivičnih djela iz razloga što svaka fizička osoba uživa samostalnu i potpunu
krivičnopravnu zaštitu. npr. ako učinilac u određ. vremenskom intervalu dva ili više puta tjelesno
povrijedi isto lice, radiće se o produženom kriv. djelu, međutim, ako su povrijeđena različita lica, radiće se
o sticaju kriv. djela.
Kod produženih krivičnih djela zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa izvršenjem

poslednje radnje koja ulazi u sastav produženog djela. U slučaju da se nakon presuđenja
otkriju nove radnje, postojala bi mogućnost ponavljanja krivičnog postupka. Ako se pak u
toku suđenja utvrdi da neke radnje iz sastava produženog djela nisu dokazane, one će se
jednostavno ispustiti iz opisa. Dakle, neće se donositi za te radnje oslobađajuća presuda
kao u slučaju sticaja.
Sarajevo, 11.05.2012.
ODMJERAVANJE KAZNE OSUĐENOM LICU
Član 56. KZ FBiH - Odmjeravanje kazne osuđenoj osobi:

(1) Ako se osuđenoj osobi sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započela
izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja
kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, sud će izreći
jedinstvenu kaznu za sva krivična djela primjenom odredaba čl. 53. (Stjecaj kriv. djela)
ovog zakona uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju
je osuđeni izdržao uračunat će se u izrečenu kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog
zatvora.
(2) Za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog
zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora sud će učinitelju izreći kaznu neovisno od ranije
izrečene kazne ako se primjenom odredaba člana 53. ovog zakona ne bi mogla ostvariti
svrha kažnjavanja, s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne.
(3) Prema osuđenom koji za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog
zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora učini krivično djelo za koje zakon propisuje
novčanu kaznu ili kaznu zatvora do jedne godine, primijenit će se disciplinska mjera.
Ako se sudi za krivično djelo koje je učinjeno prije započinjanja izdržavanja kazne
po ranijoj osudi, ili za djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne, izreći će se
jedinstvena kazna po pravilima o sticaju. Pri tome će se u novu jedinstvenu kaznu
uračunati vrijeme provedeno u pritvoru i dio izdržane kazne po ranijoj presudi.
Izuzetno, ako se radi o krivičnom djelu učinjenom za vrijeme izdržavanja kazne,

neće se postupiti kao u slučaju sticaja. U tom slučaju izreći će se kazna za novo djelo
neovisno od ranije izrečene kazne, ako se primjenom sticaja ne bi mogla ostavriti svrha
kažnjavanja, s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne, (npr. lice
koje je osuđeno zbog ubistva na 15 god. zatvora, u 13 godini se posvađa u zatvoru i ubije
čovjeka, onda se neovisno od ranije dosuđuje nova kazna zatvora).
Prema osuđenom koji za vrijeme izdržavanja kazne zatvora učini kriv. djelo za koje
zakon propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do 1 godine - primijenit će se
disciplinska mjera.
URAČUNAVANJE PRITVORA I RANIJE KAZNE
Član 57. KZ FBiH - Uračunavanje pritvora i ranije kazne:

(1) Vrijeme provedeno u pritvoru i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom,
uračunava se u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog
zatvora ili novčanu kaznu.
(2) Kazna zatvora koju je osuđenik izdržao ili novčana kazna koju je osuđenik platio za
prekršaj uračunava se u kaznu izrečenu za krivično djelo čija obilježja obuhvaćaju i
obilježja prekršaja.
Sarajevo, 11.05.2012.
(3) Pri svakom uračunavanju izjednačava se dan pritvora, dan lišenja slobode, dan
maloljetničkog zatvora, dan zatvora, dan dugotrajnog zatvora i iznos od 50 KM.
Vrijeme provedeno u pritvoru (pritvor je kao mjera obezbjeđenja okrivljenog u

krivičnom postupku), kao i svako drugo lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom
(npr. vrijeme lišenja slobode i zadržavanja, vrijeme provedeno u psihijatrijskoj ustanovi u
koju je učinilac upućen na psihijatrijsko vještačenje i uopšte na pregledima u
zdravstvenim ustanovama i dr.), uračunavaju se u izrečenu kaznu, bez obzira o kojoj se
kazni radi. Uračunavanje se jedino ne odnosi na disciplinske kazne, jer se disciplinska
djela po svojoj prirodi ne mogu izjednačiti sa krivičnim djelima i prekršajima.
Pravilo je da se svi vidovi lišenja slobode izjednačavaju i u izrečenu kaznu se

uračunavaju u
jednakom vremenskom trajanju, a u odnosu na novčanu kaznu dan lišenja slobode se
izjednačava sa 50 KM.
Uračunavanje pritvora i kazne izdržane u inozemstvu (Član 58. ZKP FBiH)

Pritvor, lišenje slobode u toku postupka izručenja i kazna koju je učinitelj izdržao po
presudi inozemnog suda, uračunat će se u kaznu koju izrekne domaći sud za isto krivično
djelo, a ako kazne nisu iste vrste uračunavanje će se izvršiti po ocjeni suda.
MJERE UPOZORENJA
Mjere upozorenja su: sudska opomena i uslovna osuda. Član 59. KZ FBiH
Svrhe mjera upozorenja Član 60. KZ FBiH

Svrha sudske opomene je - da se krivično odgovornom učinitelju uputi upozorenje
kad se radi ostvarenja svrhe krivičnopravnih sankcija ne mora primijeniti kažnjavanje i
kad ono nije nužno radi krivičnopravne zaštite.
Svrha uslovne osude je - da se učinitelju krivičnog djela uputi upozorenje uz
prijetnju kaznom kojim se omogućava ostvarenje svrhe krivičnopravnih sankcija
izricanjem kazne bez njezina izvršenja kad izvršenje kazne nije prijeko potrebno radi
krivičnopravne zaštite.
Sudska opomena
Član 61. KZ FBiH - Sudska opomena

(1) Sudska opomena može se izreći za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do
jedne godine ili novčanom kaznom koja su počinjena pod takvim olakšavajućim
okolnostima koje ih čine naročito lahkim i kad se, s obzirom na sve okolnosti koje se tiču
učinitelja, posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzrokovane
Sarajevo, 11.05.2012.
krivičnim djelom, steknu uslovi za postignuće svrhe krivičnopravnih sankcija bez

kažnjavanja.
(2) Sudska opomena može se izreći i za određeno kriv. djelo s propisanom kaznom
zatvora do 3 godine, pod uslovima propisanim zakonom i kad se steknu ostali uslovi iz st.
1. ovog člana.
(3) Sudska opomena može se izreći i za krivična djela počinjena u stjecaju, ako se za
svako od tih djela steknu uslovi iz st. 1. ili 2. ovog člana.
(4) Pri odlučivanju hoće li izreći sudsku opomenu sud će, vodeći računa o svrsi sudske
opomene, posebno uzeti u obzir ličnost učinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje
poslije učinjenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti i druge okolnosti pod
kojima je krivično djelo učinjeno.
(5) Sudska se opomena ne može izreći vojnim osobama za krivična djela protiv oružanih
snaga Federacije.
Sudska opomena je posebna sankcija čija je svrha da se prema krivično odgovornom

izvršiocu ne primjeni kazna za djelo manjeg značaja kada to nije nužno radi krivično-
pravne zaštite i kada se može očekivati da će samo upozorenje uticati na izvršioca da ne
čini kriv. djela.
U članu 60. KZ FBiH je propisana svrha sudske opomene i to je - da se krivično
odgovornom učinitelju uputi upozorenje kad se radi ostvarenja svrhe krivičnopravnih
sankcija ne mora primijeniti kažnjavanje i kad ono nije nužno radi krivičnopravne zaštite.
U ovom članu (član 61 KZ FBiH) su propisani uslovi za izricanje sudske
opomene, gdje je za izricanje sudske opomene potrebno istovremeno ispunjenje 2
grupe uslova.
1. Prva grupa uslova tiče se,
- najprije, apstraktne težine učinjenog krivičnog djela izražene kroz
zakonom propisanu kaznu za određeno krivično djelo, pa je propisano da se
sudska opomena može izreći za krivična djela s propisanom kaznom zatvora
do 1 godine ili novčanom kaznom (ovaj uslov, s obzirom na odredbu stava 2.
ovog člana nema apsolutni karakter)
- potom, konkretne težine učinjenog djela izražene kroz okolnosti njegova
počinjenja, stepen krivične odgovornosti učinitelja i težinu prouzrokovane
posljedice jer se predviđa da se uz gore nevedeni uslov sudska opomena može
izreći samo ako su ona počinjena pod takvim olakšavajućim okolnostima
koje ih čine naročito lakim.
2. Druga grupa uslova tiče se ličnosti učinitelja i procjene da se svrha
krivičnopravnih sankcija može ostvariti bez njegovog kažnjavanja, gdje zakon
izričito određuje da će se uzeti u obzir odnos učinitelja prema oštećeniku i
naknadi štete prouzrokovane krivičnim djelom. Radi se, dakle, o okolnostima
putem kojih se manifestuje stav učinitelja prema učinjenom krivičnom djelu i
oštećeniku, a na osnovu kojeg se može donijeti i zaključak o tome da li je za
ostvarenje svrhe krivičnopravnih sankcija nužno kažnjavanja učinitelja. Međutim,
obavezivanje suda da pri toj ocjeni uzme u obzir odnos učinitelja prema oštećeniku
(na primjer, izvinjenje oštećenom, pomirenje s oštećenim, otklanjanje posljedica
djela) i naknadi štete izražava i stav zakonodavca da se i pri izricanju sudske
opomene mora voditi računa o potrebi zaštite interesa oštećenog.
Sarajevo, 11.05.2012.
Kako uslov koji se odnosi na zakonom propisanu kaznu za učinjeno krivično djelo nema
apsolutni karakter(1 godina zatvora ili novčana kazna), Zakon predviđa da se sudska
opomena može izreći i za određeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora do
3 godine, ali samo pod uslovima propisanim zakonom. Odredba, dakle, sama za sebe,
ne predstavlja osnov za izricanje sudske opomene za krivično djelo s propisanom kaznom
zatvora do tri godine nego u stvari predstavlja osnov za zakonsko propisivanje
mogućnosti izricanja sudske opomene za pojedina kriv. djela s propisanom kaznom
zatvora do 3 godine i to samo pod određ. uslovima. Međutim, i u tom slučaju, uz posebne
uslove postavljene zakonom za izricanje sudske opomene za određeno krivično djelo s
propisanom kaznom zatvora do 3 godine, učinitelju takvog krivičnog djela moći će se
izreći sudska opomena samo kad se steknu i ostali uslovi iz stava 1. ovog člana.
Stavom 3. ovog člana propisana je mogućnost izricanja sudske opomene i za krivična

djela učinjena u stjecaju, ali samo ako su se za svako od krivičnih djela učinjenih u
stjecaju stekli uslovi za izricanje sudske opomene. Ne može se, međutim, izreći sudska
opomena za jedno djelo kad se za drugo djelo učinjeno u sticaju izriče kazna.
Stavom 4. određeno je da je sud pri odlučivanju hoće li izreći sudsku opomenu dužan
- voditi računa o svrsi sudske opomene i
- posebno uzeti u obzir
1. ličnost učinitelja,
2. njegov raniji život,
3. njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela,
4. stepen krivične odgovornosti i
5. druge okolnosti pod kojima je djelo učinjeno.
Odluku o izricanju sudske opomene sud će moći donijeti samo ako ocjenom okolnosti
svih navedenih u ovoj zakonskoj odredbi kao i svih drugih okolnosti koje se pokažu
relevantnim u konkretnom slučaju zaključi da se svrha krivičnopravnih sankcija može
ostvariti bez njegovog kažnjavanja samim upozorenjem i da izvršenje kazne nije nužno
radi krivičnopravne zaštite.
Stavom 5. isključena je mogućnost izricanja sudske opomene vojnim osobama za

krivična djela protiv oružanih snaga FBiH.
Uslovna osuda
Član 62. KZ FBiH - Uslovna osuda:

(1) Uslovnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno
određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može
biti kraće od jedne niti duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo
krivično djelo.
Sarajevo, 11.05.2012.
(2) Pri odlučivanju hoće li izreći uslovnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uslovne
osude, posebno uzeti u obzir ličnost učinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje
poslije učinjenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti i druge okolnosti pod
kojima je krivično djelo učinjeno.
(3) Uslovna osuda može se izreći kad je učinitelju utvrđena kazna zatvora do 2 godine ili
novčana kazna.
(4) Za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna,
uslovna osuda se može izreći samo ako je kazna iz stava 3. ovog člana utvrđena
ublažavanjem zakonom propisane kazne.
(5) Uslovna se osuda ne može izreći za krivična djela za koja se ni ublažavanjem kazne
ne može izreći kazna zatvora lakša od jedne godine.
(6) Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna osuda može se
izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora.
(7) Sigurnosne mjere, izrečene uz uslovnu osudu, izvršavaju se.
Uslovna osuda je mjera upozorenja koja se izriče učinitelju krivičnog djela kada se
osnovano može očekivati da će se upozorenjem uz prijetnju kaznom, koje sadrži uslovna
osuda, dakle, bez izvršenja kazne, moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija.
U tom smislu, uslovna osuda je zamjena za kaznu. Njome se upućuje prijekor
učinitelju zbog učinjenog krivičnog djela i istovremeno on upozorava da će, u slučaju da
u vremenu provjeravanja učini novo krivično djelo ili ne ispuni druge obaveze nametnute
uslovnom osudom, kazna utvrđena uslovnom osudom biti izvršena.
Radi se o krivičnopravnoj sankciji koja nema represivni karakter kakav ima efektivna
kazna. Ona ne podrazumijeva lišenja i ograničenja ličnih prava i sloboda svojstvena kazni
mada i ona, a, prije svega, uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom, može sadržavati
obaveze za osuđenu osobu kojima se ograničava njena sloboda odlučivanja i djelovanja u
nekim aspektima njenog ličnog života, ali se ni tada ne radi o ograničenjima koja su plod
težnji za retribucijom nego o mjerama čiji je cilj otklanjanje ili ublažavanje činilaca koji
mogu dovesti do ponovnog učinjenja kriv. djela.
Dakle, svrha uslovne osude (član 60. KZ FBiH) je – da se učinitelju kriv. djela uputi
upozorenje uz prijetnju kaznom kojim se omogućava ostvarenje svrhe krivičnopravnih
sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja kad izvršenje kazne nije prijeko potrebno
radi krivičnopravne zaštite.
U ovom članu (član 62. KZ FBiH) sadržane su odredbe koje uređuju strukturu uslovne
osude, tj. njene bitne elemente, uslove za njeno izricanje čime se određuje polje primjene
ove krivičnopravne sankcije kao i utjecaj uslovne osude na efektivnost mjera sigurnosti
izrečenih uz uslovnu osudu.
Uslovnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno

određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne
može biti kraće od jedne niti duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini
novo krivično djelo.
Dakle, sud učinitelju krivičnog djela uslovnom osudom utvrđuje kaznu i istodobno
određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni u vremenu provjeravanja koje odredi sud, a
koje ne može biti kraće od 1 godine ni duže od 5 godina, ne učini novo krivično djelo.
Sarajevo, 11.05.2012.
Prema tome, svaka uslovna osuda se sastoji od 2 bitna, neophodna elementa:

1. utvrđene kazne (zatvora ili novčane kazne), čijim se izvršenjem učinitelju prijeti
ukoliko ne ispuni osnovnu obavezu koju za učinitelja sadrži svaka uslovna osuda – da
u roku provjeravanja ne učini novo krivično djelo, i
2. roka provjeravanja, kojega sud određuje unutar zakonom propisanog opšteg
roka provjeravanja.
Osim navedene osnovne obaveze za učinitelja, koju sadrži svaka uslovna osuda, sud
može, u uslovnoj osudi može nametnuti učinitelju i neke druge obaveze (da osuđeni vrati
imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, da naknadi štetu koju je pričinio
krivičnim djelom, ili da ispuni druge obaveze predviđene krivičnim zakonodavstvom u
Federaciji) i odrediti da će se utvrđena kazna izvršiti i ako učinitelj u ostavljenom roku ne
izvrši i te druge obaveze. Međutim, nametanje učinitelju tih drugih obaveza, predstavlja
samo mogućnost za sud i one nisu obavezni elemenat svake uslovne osude. npr. kod
krivičnog djela izbjegavanja izdržavanja, izvršiocu se uz uslovnu osudu mogu izreći
uslovi da u određenom roku isplati zaostale obroke alimentacije i da ubuduće redovno
plaća izdržavanje.
Prema našem zakonu, uslovna osuda u pravilu ne podrazumijeva stavljanje učinitelja

pod nadzor posebne stručne osobe, niti određivanje vrste i mjere kazne odlaže za
eventualno kasnije ponovno izvođenje učinitelja pred sud u slučaju neispunjenja
postavljenih obaveza i zaključka da resocijalizacija učinitelja na slobodi nije moguća, kao
što je to slučaj u probacionom sistemu.
Pošto ih zakon izričito ne određuje, sud je pri određivanju vrste i mjere kazne koja
će učinitelju biti utvrđena uslovnom osudom dužan uzeti u obzir sve okolnosti koje
inače utiču da kazna bude manja ili veća, što znači da u obzir uzeti naročito:
1. stepen krivične odgovornosti,
2. pobude iz kojih je djelo učinjeno,
3. jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra,
4. okolnosti pod kojima je djelo učinjeno,
5. raniji život učinitelja,
6. njegove osobne prilike i
7. njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i
8. druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja, a,
9. u slučaju kada se uslovnom osudom učinitelju utvrđuje novčana kazna, i imovno
stanje učinitelja, odnosno visinu njegove plate, njegove druge prihode, njegovu
imovinu i njegove porodične obaveze.
Kazna utvrđena uslovnom osudom, po svojoj vrsti i mjeri treba odgovarati kazni koju bi
sud izrekao učinitelju krivičnog djela da mu nije izrekao uslovnu osudu.
Prilikom izricanja uslovne osude sud određuje trajanje vremena provjeravanja s tim
da ono ne može biti kraće od jedne godine niti duže od pet godina.
- Vrijeme provjeravanja se računa od dana pravomoćnosti presude.
- Ono se u praksi najčešće određuje na pune godine, ali zakon ne isključuje
mogućnost određivanja vremena provjeravanja i na pune mjesece.
- U pravilu, dužina vremena provjeravanja bi trebala biti srazmjerna visini utvrđene
kazne, ali se pri njegovom određivanju mora voditi računa i o stepenu vjerovatnoće
Sarajevo, 11.05.2012.
da će učinitelj ponovo učiniti krivično djelo. Što je ta vjerovatnoća veća i vrijeme

provjeravanja koje sud određuje prilikom izricanja uslovne osude bi trebalo biti duže.
Pri odlučivanju hoće li izreći uslovnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uslovne
osude, posebno uzeti u obzir:
1. ličnost učinitelja - kako zakon ne određuje koje su to okolnosti
relevantne za ocjenu ličnosti učinioca odn. za odluku o izricanju uslovne osude, pri
ocjeni ličnosti učinioca bi trebalo imati u vidu pobude iz kojih je djelo učinjeno,
njegove lične, porodične i socijalne prilike, njegov odnos prema učinjenom djelu i
prema socijalnim i pravnim normama uopće.
2. njegov raniji život - zakon, dakle, obavezuje sud da tu okolnost uzme u
obzir, ali ne isključuje mogućnost izricanja uslovne osude ranije osuđivanom
učinitelju krivičnog djela, ukoliko ocjenom ostalih okolnosti koje se odnose na ličnost
učinioca i učinjeno djelo zaključi da se i uslovnom osudom može ostvariti svrha
krivičnopravnih sankcija i svrha kažnjavanja.
3. njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela - u prvom redu
okolnosti koje ukazuju na njegovu spremnost da otkloni posljedice djela.
4. stepen krivične odgovornosti i
5. druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno – kao što su
vrijeme, mjesto, način i sredstvo izvršenja, odnos prema žrtvi i dr., a koje učinjenom
djelu daju teži ili lakši vid.
To znači da odluku o izricanju uslovne osude sud može donijeti samo ako, uz pozitivnu
prognozu o budućem ponašanju učinitelja do koje je došao ocjenom okolnosti koje se
odnose na ličnost učinioca, njegov raniji život i njegovo ponašanje poslije učinjenog kriv.
djela, zaključi da će se uslovnom osudom moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija
uopće i svrha kažnjavanja, dakle, da će se izrečenom uslovnom osudom moći ostvariti i
general. i specijalna prevencija kriv. djela, kao i ako ocjenom okolnosti koje se odnose na
stepen kriv. odgovornosti učinitelja i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, zaključi da
izvršenje kazne nije nužno radi krivičnopravne zaštite.
(3) Uslovna osuda može izreći ako je učinitelju utvrđena kazna zatvora do 2 godine
ili novčana kazna. Mjerodavna je dakle sudski utvrđena kazna, a ne zakonom propisana
kazna za učinjeno krivično djelo. Utvrđena kazna zatvora do 2 godine može se odnositi
na jedno djelo ili na više krivičnih djela učinjenih u stjecaju. Međutim, nije moguće kod
sticaja kriv. djela za pojedina djela izreći uslovnu osudu, a za druga kaznu zatvora.
Odredbe st. 4. i 5. sadrže dalja ograničenja u izricanju uslovne osude koja su u vezi sa
težinom učinjenog krivičnog djela.
Izricanje uslovne osude za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od
deset godina ili teža kazna, zakon uslovljava time da je kazna do 2 godine zatvora ili
novčana kazna (iz stava 3.) utvrđena ublažavanjem zakonom propisane kazne.
Polazi se od toga da su krivična djela za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina
ili teža kazna veoma teška krivična djela i da izricanje uslovne osude za takva krivična
djela treba ograničiti samo na slučajeve u kojima je utvrđeno postojanje okolnosti koje
dopuštaju i opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne.
Sarajevo, 11.05.2012.
Uslovna se osuda ne može izreći za krivična djela za koja se ni ublažavanjem kazne

ne može izreći kazna zatvora lakša od 1 godine.
S obzirom na zakonska pravila o granicama ublažavanja kazne, to znači da se uslovna
osuda ne može izreći za kriv. djela za koja je kao najmanja mjera kazne propisana kazna
zatvora od 3 ili više godina. Međutim, ovo zakonsko ograničenje za izricanje uslovne
osude nema apsolutan karakter, jer bi se uslovna osuda mogla izreći i za krivična djela sa
propisanom najmanjom mjerom kazne od 3 ili više godine ako u konkretnom slučaju
postoje okolnosti za koje zakon veže mogućnost oslobođenja od kazne, jer je tada sud
ovlašten i da učinitelju kaznu ublaži bez ograničenja za ublažavanje kazne.
Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna osuda može se
izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora.
Dakle, ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna osuda može
izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora. Obrnuto, nije moguće izreći uslovnu
osudu samo za novčanu kaznu. Odredba pruža mogućnost da se izricanjem novčane
kazne koja se izvršava, uz uslovnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora, pojača
dejstvo uslovne osude kada je to neophodno za ostvarenje krivičnopravne zaštite. Ako je
učinitelju izrečena uslovna osuda s utvrđenom kaznom zatvora, a ujedno i bezuslovna
novčana kazna, vrijeme što ga je proveo u pritvoru uračunava se u novčanu kaznu.
Sigurnosne mjere, izrečene uz uslovnu osudu, izvršavaju se.

Uz uslovnu osudu učinitelju se mogu izreći sve mjere sigurnosti predviđene u zakonu i
to: obavezno psihijatrijsko liječenje (na slobodi), obavezno liječenje od ovisnosti, zabrana
vršenje poziva, djelatnosti ili dužnosti, zabrana upravljanja motornim vozilom,
oduzimanje predmeta.
OPOZIV USLOVNE OSUDE

Razlozi za opoziv uslovne osude:
1) zbog novog krivičnog djela,
2) zbog ranije učinjenog krivičnog djela,
3) zbog neispunjenja izrečenih obaveza
1. Opoziv uslovne osude zbog novog krivičnog djela Član 64. KZ FBiH
Uslovna osuda se može opozvati ako je osuđeni tokom vremena provjeravanja izvršio
novo krivično djelo, a u zavisnosti od kazne za novo krivično djelo, ovisi da li je:
a) Opoziv uslovne osude je obavezan - ako osuđeni tokom vremena
provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora
2 godine ili teža kazna.
b) Opoziv uslovne osude je fakultativan - ako osuđeni u vrijeme
provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora
u trajanju kraćem od 2 godine ili novčana kazna. U ovom slučaju, sud će, nakon
što ocijeni sve okolnosti koje se odnose na učinjena krivična djela i učinitelja, a
posebno srodnost učinjenih krivičnih djela, njihov značaj i pobude iz kojih su
učinjena, odlučiti hoće li opozvati uslovnu osudu. Pri tome je sud vezan zabranom
Sarajevo, 11.05.2012.
izricanja uslovne osude ako učinitelju za krivična djela utvrđena u uslovnoj osudi
i za nova kriv. djela treba izreći kaznu zatvora u trajanju dužem od 2 god.
2. Opoziv uslovne osude zbog ranije učinjenog krivičnog djela (Član 65. KZ FBiH)
Opoziv uslovne osude iz ovog razloga je, dakle, fakultativan, gdje je predviđeno da će
sud opozvati uslovnu osudu ako poslije njezinog izricanja utvrdi da je osuđeni učinio
krivično djelo prije nego što je uslovno osuđen i ako ocijeni da ne bi bilo osnova za
izricanje uslovne osude da se znalo za to krivično djelo.
3. Opoziv uslovne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza (Član 66. KZ FBiH)
Opoziv uslovne osude iz ovog razloga je, dakle, fakultativan, gdje je predviđeno da će
sud opozvati uslovnu osudu i izreći izvršenje izrečene kazne ako osuđeni tokom
određenog vremena provjeravanja ne ispuni izrečenu obavezu u slučajevima kad je
mogao ispuniti tu obavezu.
U slučaju nemogućnosti ispunjenja izrečene obaveze sud može:
a) produžiti rok za ispunjenje te obaveze ili
b) je zamijeniti drugom odgovarajućom obavezom, ili
c) može osuđenog osloboditi ispunjenja izrečene obaveze.
Osim u slučaju kad je opoziv uslovne osude obavezan (kad osuđeni tokom vremena
provjeravanja učini jedno ili više kriv. djela za koja je izrečena kazna zatvora 2 god. ili
teža kazna), kod svih ostalih navedenih razloga opoziv uslovne osude fakultativan, tj.
nakon što ocjeni razloge za opoziv, sud može ali i ne mora opozvati uslovnu osudu,
pa:
- ako opozove uslovnu osudu - sud će primjenom odredaba za stjecaj krivičnih
djela. (iz člana 54) ovog zakona izreći jedinstvenu kaznu i za ranije činjeno i za novo
krivično djelo uzimajući kaznu iz opozvane uslovne osude kao utvrđenu.
- ako ne opozove uslovnu osudu - sud može za novo krivično djelo izreći uslovnu
osudu ili kaznu. Ako sud ocijeni da i za novo krivično djelo treba izreći uslovnu
osudu, utvrdit će jedinstvenu kaznu i za ranije učinjeno i za novo krivično djelo
primjenom odredaba za sticaj krivičnih djela i odredit će novo vrijeme provjeravanja
koje ne može biti kraće od 1 niti duže od 5 godina, računajući od dana
pravosnažnostii nove presude. Osuđenom kojem za novo krivično djelo bude izrečena
kazna zatvora, vrijeme provedeno na izdržavanju ove kazne ne uračunava se u
vrijeme provjeravanja utvrđeno uslovnom osudom za ranije krivično djelo.
Rokovi za opoziv uslovne osude (Član 67. KZ FBiH)

Uslovna osuda se može opozvati tokom vremena provjeravanja.
Ako osuđeni tokom vremena provjeravanja učini krivično djelo koje povlači opoziv
uslovne osude, a to je presudom utvrđeno tek poslije isteka vremena provjeravanja,
uslovna osuda može se opozvati najkasnije u roku od jedne godine od dana proteka
vremena provjeravanja.
Ako osuđeni u određenome roku ne ispuni koju obavezu (iz čl. 63. - da osuđeni vrati
imovinsku korist pribavljenu kriv. djelom, da naknadi štetu koju je pričinio kriv. djelom,
ili da ispuni dr. obaveze predviđene kriv.zakonodavstvom u FBiH), sud može uslovnu
osudu opozvati najkasnije u roku od 1 godine od dana proteka vremena provjeravanja i
odrediti da se izvrši kazna utvrđena u uslovnoj osudi.
Sarajevo, 11.05.2012.
USLOVNA OSUDA SA ZAŠTITNIM NADZOROM Član 68.KZ FBiH
To je jedna vrsta uslovne osude kojom se učinilac stavlja pod zaštitni nadzor ako, s
obzirom na okolnosti učinjenja krivičnog djela, ličnost učinitelja, njegov raniji život i
ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela smatra da će se uz određivanje zaštitnog
nadzora svrha uslovne osude i društveno prilagođavanje osuđenika bolje ostvariti.
Cilj je da se primjenom zaštitnog nadzora bolje ostvari svrha uslovne osude i bolje
društveno prilagođavanje osuđenog.
Zaštitni nadzor obuhvata: mjere pomoći, brige, nadzora i zaštite, a može trajati od 6
mjeseci do 2 godine.
Sadržaj zaštitnog nadzora - Zaštitni nadzor može obuhvaćati ove obaveze:
a) liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi;
b) uzdržavanje od upotrebe alkoholnih pića ili opojnih droga;
c) posjećivanje određenih psihijatrijskih, psiholoških i drugih savjetovališta i
postupanje po njihovim savjetima;
d) osposobljavanje za određeno zanimanje;
e) prihvaćanje zaposlenja koje odgovara stručnoj spremi i sposobnostima učinitelja;
f) raspolaganje plaćom i drugim prihodima ili imovinom na primjeren način i u skladu sa
bračnim i obiteljskim obavezama.
Sud u presudi može odrediti jednu ili više obaveza zaštitnog nadzora.
Ako se osuđeni ne pridržava ovih mjera sud ga može opomenuti, a može i ukinuti
uslovnu osudu.
MJERE BEZBJEDNOSTI (SIGURNOSTI)
Mjere bezbjednosti su posebne krivične sankcije.

Svrha sigurnosnih mjera je - da se njihovom primjenom otklone stanja ili uslovi koji
mogu uticati da učinilac ubuduće ponovno učini krivična djela.
Sud učiniocu može izreći jednu ili više mjera bezbjednosti, ako za to postoje uslovi
propisani zakonom.
Vrste mjera bezbjednosti koje propisuje zakon su:
1. obavezno psihijatrijsko liječenje (na slobodi);
2. obavezno liječenje od ovisnosti;
3. zabrana vršenje poziva, djelatnosti ili dužnosti;
4. zabrana upravljanja motornim vozilom;
5. oduzimanje predmeta.
1) Obavezno psihijatrijsko liječenje
Kao mjera bezbjednosti se izriče - učinitelju krivičnog djela koji je krivično djelo učinio
u stanju bitno smanjene uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti ako postoji opasnost da
bi uzroci takvoga stanja mogli i ubuduće djelovati na učinitelja da učini novo krivično
djelo.
Sarajevo, 11.05.2012.
Sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja traje dok ne prestanu razlozi zbog
kojih je izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora ili izvršenja rada za
opće dobro na slobodi ili isteka vremena provjeravanja uz uslovnu osudu.
Uz ispunjenje navedenih uslova, ova mjera bezbjednosti se može izvršiti:

a) uz izdržavanje kazne zatvora ili
b) uz rad za opće dobro na slobodi ili
c) uz uslovnu osudu.
Kao u slučaju iz člana 44. (Rad za opće dobro na slobodi) stav 5. ovog zakona,
izvršenje kazne zatvora može se odrediti učinitelju krivičnog djela koji se tokom
izvršavanja rada za opće dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora ne podvrgne
obaveznom psihijatrijskom liječenju.
Obavezno psihijatrijsko liječenje se može nastaviti izvan medicinske ustanove nakon
što je osuđeni uslovno otpušten. Ako osuđeni ne nastavi liječenje, uslovni otpust će se
opozvati.
Prema učinitelju krivičnog djela koji se ne podvrgne psihijatrijskom liječenju tokom
vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, može se postupiti prema odredbi
člana 66. (Opoziv uslovne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza) ovog zakona.
2) Obavezno liječenje od ovisnosti
Kao mjera bezbjednosti može se izreći - učinitelju koji je krivično djelo učinio pod
odlučujućim djelovanjem ovisnosti od alkohola ili opojnih droga ako postoji opasnost da
će zbog te ovisnosti i ubuduće učiniti krivična djela.
Mjera obaveznog liječenja od ovisnosti može se izreći uz istu krivičnopravnu sankciju, u
istom trajanju i na isti način kako je zakonom propisano za obavezno psihijatrijsko
liječenje.
Kao u slučaju iz člana 44. (Rad za opće dobro na slobodi) stav 5. KZ FBiH, izvršenje
kazne zatvora može se odrediti učinitelju krivičnog djela koji se tokom izvršavanja rada
za opće dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora ne podvrgne obaveznom liječenju
od ovisnosti.
Pod uslovima iz člana 74. (Obvezno psihijatrijsko liječenje) stav 2. KZ FBiH,
obavezno liječenje od ovisnosti se može nastaviti izvan medicinske ustanove nakon što je
osuđeni uslovno otpušten. Ako osuđeni ne nastavi liječenje, uslovni otpust će se opozvati.
Prema učinitelju krivičnog djela koji se ne podvrgne liječenju od ovisnosti tokom
vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, može se postupiti prema odredbi
člana 65. (Opoziv uslovne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza) ovog zakona.
3) Zabrana vršenje poziva, djelatnosti ili dužnosti
Kao mjera bezbjednosti može se izreći - učinitelju koji je učinio krivično djelo u vezi sa
imovinom koja mu je bila povjerena ili kojoj je imao pristup zahvaljujući svom pozivu,
aktivnosti ili funkciji ako postoji opasnost da bi takvo vršenje moglo poticajno djelovati
da učini novo krivično djelo zloupotrebom svog poziva, aktivnosti ili funkcije u vezi sa
imovinom koja mu je povjerena ili kojoj ima pristup.
Sarajevo, 11.05.2012.
Ova mjera se može izreći u trajanju - koje ne može biti kraće od 1 niti duže od 10 godina,
računajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju
kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere.
Kao u slučaju iz člana 44. (Rad za opće dobro na slobodi) stav 5. ovog zakona,
izvršenje kazne zatvora može se odrediti učinitelju krivičnog djela koji tokom izvršavanja
rada za opće dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora prekrši zabranu vršenja
poziva,aktivnosti ili funkcije.
Prema učinitelju krivičnog djela koji prekrši zabranu vršenja poziva,aktivnosti ili
funkcije tokom vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, može se postupiti
prema odredbi člana 66. (Opoziv uslovne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza)
ovog zakona.
4) Zabrana upravljanja motornim vozilom
Kao mjera bezbjednosti može se izreći - učinitelju krivičnog djela protiv sigurnosti
prometa kada postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno učiniti
takvo krivično djelo.
Zabrana upravljanja motornim vozilom može se odnositi samo na određenu vrstu ili na
sve vrste motornih vozila.
Ova mjera se može izreći u trajanju - koje ne može biti kraće od 3 mjeseca ni duže od 5
godina računajući od pravosnažnosti sudske odluke, s tim da se vrijeme izvršenja kazne
zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere.
Prema učinitelju krivičnog djela kojem je zabranjeno upravljanje motornim vozilom uz

zamjenu za kaznu zatvora ili uslovnu osudu, ako ne postupi po toj zabrani, primijenit će
se odredbe člana 44. (Rad za opće dobro na slobodi) stav 5. i člana 66. (Opoziv uslovne
osude zbog neispunjenja određenih obaveza) stav 5. ovog zakona.
5) Oduzimanje predmeta
Predmeti koji su upotrebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su
nastali učinjenjem krivičnog djela oduzet će se,
- kad postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela
ili
- kad se radi zaštite opće sigurnosti ili
- iz razloga morala lišenje čini prijeko potrebnim, ako su vlasništvo učinitelja.
Predmeti se mogu oduzeti i ako nisu vlasništvo učinitelja - kad to zahtijevaju interesi
opće sigurnosti i razlozi morala, ali se time ne dira u prava trećih osoba na naknadu štete
od učinitelja.
U slučajevima kad to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i razlozi morala, zakonom se

može propisati obavezno oduzimanje predmeta.
Sarajevo, 11.05.2012.
PRAVILA O ODGOJNIM PREPORUKAMA, O ODGOJNIM MJERAMA I

O KAŽNJAVANJU MALOLJETNIKA
BiH za razliku od, npr. RH, Austrije ili Njemačke, nema poseban zakon kojim se
reguliše krivičnopravni položaj maloljetnih učinitelja krivičnih djela. Međutim, u skladu
sa dosadašnjom zakonodavnom praksom, KZ FBiH u posebnoj glavi sadrži odredbe o
odgojnim preporukama, odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika kojima se
ustanovljava poseban krivičnopravni režim koji se primjenjuje na maloljetne učinitelje
kriv. djela. Te odredbe sadrže određena odstupanja od opštih pravila o kažnjavanju
učinitelja kriv. djela kojima se osigurava da dobrobit maloljetnih učinitelja kriv. djela
bude osnov i cilj krivičnopravne reakcije prema njima i da ta reakcija bude u skladu ne
samo sa težinom i okolnostima učinjenog krivičnog djela nego i sa ličnim svojstvima te
ličnim, porodičnim i socijalnim prilikama maloljetnog učinitelja kriv. djela.
Kada su u pitanju maloljetni izvršioci krivičnih djela, prema njima se mogu

primjeniti:
1) Odgojne (vaspitne) preporuke
2) Krivične sankcije prema maloljetnicima – gdje spadaju:
a) odgojne (vaspitne) mjere,
b) sigurnosne (bezbjednosne) mjere,
c) kazna maloljetničkog zatvora - može se izreći samo izuzetno starijem
maloljetniku.
1. Odgojne preporuke
Odgojne preporuke su novina u našem krivičnom zakonodavstvu. Radi se o

nastojanjima da se u odnosu na određena delikventna ponašanja maloljetnika da
prednost vansudskim oblicima prevencije. Dakle, primjena odgojnih mjera je
alternativa krivičnom gonjenju, jer je to faktički vansudsko rješavanje nastalog konflikta.
Svrha odgojnih preporuka je: (Član 81. KZ FBiH)

a) da se ne pokreće krivični postupak prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela;
i
b) da se primjenom odgojnih preporuka utiče na maloljetnika da ubuduće ne učini
krivična djela.
Uslovi primjene odgojnih preporuka: (Član 80. KZ FBiH)

- Prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela mogu se primijeniti
odgojne preporuke za krivična djela s propisanom novčanom kaznom ili kaznom
zatvora do 3 godine.
- Odgojne preporuke prema maloljetniku može primijeniti
nadležni tužilac ili sud za maloljetnike.
- Uslovi su primjene odgojnih preporuka:
1. maloljetnikovo priznanje krivičnog djela i
Sarajevo, 11.05.2012.
2. njegova izražena spremnost za pomirenjem s oštećenim.
Vrste odgojnih preporuka su: (Član 82. KZ FBiH)

- primjenjuje ovlašteni tužilac:
1) lično izvinjenje oštećenom;
2) naknada štete oštećenom;
3) redovno pohađanje škole;
4) posjećivanje odgojnih, obrazovnih, psiholoških i drugih savjetovališta
- primjenjuje sudija za maloljetnike:
5) rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice;
6) prihvatanje odgovarajućeg zaposlenja;
7) smještaj u drugu porodicu, dom ili ustanovu;
8) liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi;
.
Izbor odgojnih preporuka: (Član 83. KZ FBiH)
Pri izboru odgojnih preporuka ovlašteni tužilac ili sudija za maloljetnike će uzet u obzir
sveukupne interese maloljetnika i oštećenika. Pritom će posebno voditi računa da se
primijenjenim odgojnim preporukama ne dovede u pitanje redovno školovanje
maloljetnika ili njegov rad.
Izbor i primjena odgojnih preporuka izvršava se u saradnji s roditeljima ili
starateljima maloljetnika i organima socijalnog staranja.
Odgojne preporuke mogu trajati najduže 1 godinu.

Odgojne se preporuke mogu tokom njihovog izvršavanja zamijeniti drugom ili ukinuti.
2. Krivične sankcije prema maloljetnicima (Član 84. KZ FBiH)
Maloljetnom se učinitelju krivičnog djela mogu izreći

a) odgojne (vaspitne) mjere,
b) sigurnosne (bezbjednosne) mjere,
c) kazna maloljetničkog zatvora - može se izreći samo izuzetno starijem
maloljetniku.
- Mlađem maloljetniku (koji je u vrijeme učinjenja kriv. djela navršio 14, a nije navršio
16 godina života) - mogu se izreći samo odgojne (vaspitne) mjere.
- Starijem maloljetniku (koji je u vrijeme učinjenja kriv. djela navršio 16, a nije navršio
18 godina života) - odgojne se mjere mogu izreći pod uslovima propisanim ovim
zakonom, a izuzetno mu se može izreći kazna maloljetničkog zatvora.
Maloljetniku se mogu izreći sigurnosne mjere pod uslovima propisanima ovim zakonom.
Maloljetniku se ne mogu izreći sudska opomena ni uslovna osuda.
Svrhe odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora (Član 85. KZ FBiH)

- Svrha odgojnih (vaspitnih) mjera i kazne maloljetničkog zatvora je da se
pružanjem zaštite i pomoći maloljetnim učiniocima krivičnih djela, nadzorom nad
njima, njihovim stručnim osposobljavanjem i razvijanjem njihove osobne
odgovornosti osigura njihov odgoj, preodgoj i pravilan razvoj.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Uz to, svrha kazne maloljetničkog zatvora je poseban utjecaj na maloljetnog

učinioca da ubuduće ne učini krivična djela, kao i na druge maloljetnike da ne učine
krivična djela.
2.a. Odgojne (vaspitne) mjera
Vrste odgojnih (vaspitnih) mjera (Član 86. KZ FBiH)

Odgojne (vaspitne) mjere se dijele u 3 grupe:
1. disciplinske mjere
2. mjere pojačanog nadzora
3. zavodske mjere
Disciplinske mjere
Disciplinske mjere se izriču maloljetnom učinitelju kriv. djela kojem nije potrebno izreći
trajnije mjere odgoja i preodgoja, naročito ako je učinio kriv. djelo iz nepromišljenosti ili
lahkomislenosti. Tu spadaju:
a) sudski ukor i
b) upućivanje u disciplnski centar za maloljetnike (Član 89. KZ FBiH)
- Ovu mjeru sud će izreći kad - je potrebno da se odgovarajućim
kratkotrajnim mjerama utiče na osobnost i ponašanje maloljetnog učinitelja
krivičnog djela.
- Maloljetnika kome je izrečena ova mjera sud može uputiti u
disciplinski centar:
a) na određeni broj sati tokom dana blagdana, ali najviše 4 uzastopna dana
blagdana;
b) na određeni broj sati tokom dana, ali najduže u trajanju do 1 mjeseca;
c) na neprekidni boravak tokom određenog broja dana, ali ne duže od 20 dana.
- Pri izricanju ove mjere, sud će voditi računa da zbog njenog
izvršenja maloljetnik ne izostane s redovite školske nastave ili posla.
- U disciplinskom se centru maloljetnik može zaposliti na
korisnim radovima koji odgovaraju njegovim godinama života, ukoliko on ili
njegov staratelj na to pristanu.
- Pri izricanju ove mjere, sud može izreći i odgojnu mjeru
pojačanog nadzora nadležnog tijela socijalne zaštite koja se izvršava po izvršenju
odgojne mjere upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike.
Mjere pojačanog nadzora

Mjere pojačanog nadzora izriču se - maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem treba
izreći trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja uz odgovarajući nadzor, a nije
potrebno njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine.
Tu spadaju:
a) mjere pojačanog nadzora od strane roditelja, usvojioca ili staraoca (Član 90. KZ
FBiH)
Ovu mjeru sud će izreći ako - su roditelji, usvojitelj ili staratelj propustili
nadzor nad maloljetnikom iako su u mogućnosti obavljati nadzor.
Pri izricanju ove mjere, sud može:
Sarajevo, 11.05.2012.
a) roditelju, usvojitelju ili staratelju dati potrebne upute i naložiti im

određene dužnosti u pogledu mjera koje treba preduzeti radi odgoja
maloljetnika, njegovog liječenja i radi otklanjanje štetnih uticaja.
b) odrediti da nadležni organ socijalnog staranja provjerava njeno izvršavanje
i ukazuje pomoć roditelju, usvojitelju ili staratelju. Sud će naknadno odlučiti o
prestanku takvog provjeravanja, s tim da ono ne može trajati manje od jedne
ni duže od tri godine.
b) pojačan nadzor u drugoj porodici (Član 91. KZ FBiH)
Ovu mjeru sud će izreći ako - roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u
mogućnosti da maloljetnika pojačano nadziru ili ako se od njih takav nadzor ne
može opravdano očekivati.
Izvršenje ove odgojne mjere obustavit će se:
a) kad roditelji, usvojitelj ili staratelj steknu mogućnost da
maloljetnika pojačano nadziru,
b) kad prema rezultatu odgoja prestane potreba za
pojačanim nadzorom.
Pri izricanju ove odgojne mjere sud će odrediti da - za vrijeme
njenog trajanja nadležni ogran socijalne zaštite provjerava njeno izvršavanje i
ukazuje potrebnu pomoć porodici u kojoj je maloljetnik smješten.
c) pojačan nadzor od strane nadležnog organa socijalne zaštite (Član 92. KZ FBiH)
Ovu mjeru sud će izreći ako - roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu
u mogućnosti pojačano nadzirati maloljetnika, a ne postoje ni uslovi za izricanje
odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj porodici.
Sud će naknadno odlučiti o prestanku ove mjere, s tim da njeno
trajanje ne može biti kraće od 1 ni duže od 3 godine.
Za vrijeme trajanja ove mjere maloljetnik i dalje živi s
roditeljima, usvojiteljem ili starateljem, a pojačani nadzor nad njim vrši ovlaštena
osoba nadležnog organa socijalne zaštite, koja se brine o školovanju maloljetnika,
njegovom zaposlenju, odvajanju iz sredine koja na njega štetno utiče, potrebnom
liječenju i sređivanju prilika u kojima živi.
Zavodske mjere
Zavodske mjere izriču se - maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem treba izreći
trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja uz njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje
sredine.
Zavodske mjere ne mogu trajati duže od 5 godina.
Tu spadaju:
a) upućivanje u vaspitnu ustanovu (Član 94. KZ FBiH)
Ovu mjeru sud će izreći ako - nad maloljetnikom treba osigurati
izvršenje stalnog nadzora stručnih odgojitelja u ustanovi za odgoj maloljetnika.
U odgojnoj ustanovi maloljetnik ostaje najmanje 6 mjeseci a
najviše 3 godine.
Pri izricanju ove mjere sud neće odrediti njeno trajanje, već će o
tome naknadno odlučiti (član 97. Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim
mjerama, stav 2. ovog zakona).
b) upućivanje u vaspitno-popravni dom (Član 95. KZ FBiH)
Sarajevo, 11.05.2012.
Ovu mjeru sud će izreći ako - prema maloljetniku treba

primijeniti pojačane mjere preodgoja.
Pri odlučivanju hoće li izreći ovu mjeru, sud će posebno uzeti u
obzir
1) težinu i prirodu učinjenog krivičnog djela i
2) okolnost jesu li mu ranije bile izrečene odgojne mjere ili kazna maloljetničkog
zatvora.
U odgojno-popravnom domu maloljetnik ostaje najmanje 1 a najviše 5
godina.
Pri izricanju ove mjere, sud neće odrediti njeno trajanje, već će o tome
naknadno odlučiti (član 97. Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim
mjerama, stav 2. ovog zakona).
c) upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje (Član 96. KZ FBiH)
Ovu mjeru sud može izreći maloljetniku ometenom u psihičkom
ili fizičkom razvoju, umjesto odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu ili
odgojne mjere upućivanja u odgojno-popravni dom.
Maloljetnik ostaje u ustanovi za osposobljavanje sve dok - je to
potrebno radi njegovog liječenja ili osposobljavanja, a kad maloljetnik postane
punoljetan, ponovo će se ispitati potreba njegova daljnjeg zadržavanja u toj
ustanovi.
Izbor odgojne mjere (Član 88. KZ FBiH)

Pri izboru odgojne mjere sud će uzeti u obzir:
1. godine života maloljetnika,
2. stepen njegovog duševnog razvoja,
3. njegova psihička svojstva,
4. njegove sklonosti,
5. pobude iz kojih je djelo učinio,
6. dotadašnji odgoj,
7. sredinu i prilike u kojima je živio,
8. težinu krivičnog djela,
9. te je li mu ranije bila izrečena odgojna mjera ili kazna i
10. sve druge okolnosti koje mogu biti od uticaja na izricanje odgojne mjere.
U postupku protiv maloljetnika obavezno je uključen organ starateljstva uz čiju stručnu

pomoć sud određuje najadekvatniju mjeru u svakom konkretnom slučaju.
Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim mjerama (Član 97. KZ FBIH)
Kad se poslije donošenja odluke kojom je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora
ili zavodska odgojna mjera pojave okolnosti kojih nije bilo u vrijeme donošenja odluke ili
se za njih nije znalo, a one bi bile od uticaja na donošenje odluke, izvršenje izrečene
mjere može se obustaviti ili se izrečena mjera može zamijeniti drugom odgojnom mjerom
pojačanog nadzora ili zavodskom odgojnom mjerom.
Uz slučajeve iz stava 1. ovog člana, ukoliko za pojedine mjere nije što drugo
propisano, odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera može se, s
Sarajevo, 11.05.2012.
obzirom na postignuti uspjeh odgoja, obustaviti od izvršenja, a može se i zamijeniti

drugom takvom mjerom kojom će se bolje postići svrha odgojnih mjera.
Obustavljanje od izvršenja zavodske odgojne mjere ili zamjenjivanje zavodske
odgojne mjere drugom takvom mjerom izvršit će se uz sljedeća ograničenja:
a) odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ne može se obustaviti
od izvršenja prije isteka roka od 6 mjeseci, a do isteka ovog roka može se zamijeniti
samo odgojnim mjerama upućivanja u odgojno-popravni dom ili upućivanja u drugu
ustanovu za osposobljavanje;
b) odgojna mjera upućivanja u odgojno-popravni dom ne može se
obustaviti od izvršenja prije isteka roka od 1 godine, a do isteka ovog roka može se
zamijeniti samo odgojnim mjerama upućivanja u odgojnu ustanovu ili upućivanja u
drugu ustanovu za osposobljavanje.
Izuzetno, odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ili odgojna mjera upućivanja
u odgojno-popravni dom može se obustaviti od izvršenja ili zamijeniti drugom mjerom i
prije isteka rokova (iz stava 3. tačke a. i b. ovog člana) ako posebne okolnosti koje se
odnose na osobu maloljetnika očito pokazuju da je postignuta svrha tih mjera.
Ponovno odlučivanje o odgojnim mjerama (Član 98. KZ FBIH)
Ako je od pravosnažnosti odluke kojom je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora

ili zavodska odgojna mjera proteklo više od 1 godine, a izvršenje nije započeto, sud će
ponovno odlučiti o potrebi izvršenja izrečene mjere. Pri tome sud može odlučiti da se
ranije izrečena mjera izvrši, ne izvrši ili da se zamijeni nekom drugom mjerom.
Odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike neće se izvršiti ako je
proteklo više od 6 mjeseci od pravosnažnosti odluke kojom je ova mjera izrečena, a njeno
izvršenje nije započeto.
PITANJA NA ISPITU: Kad i pod kojim uvjetima se mora odlučivati o odgojnim mjerama, radi promjene
okolnosti – ako je od pravomoćnosti odluke o upućivanje u odgojni centar a proteklo 6 mjeseci, neće se
izvršiti, nema svrhe.
Kod pojačanog nadzora ili zavodske mjere kad protekne 1 godina – ponovno će se odlučivati o potrebi
izvršavanja ili da se zamijeni nekom drugom.
2.b. Kažnjavanje starijih maloljetnika
Kazniti se može samo stariji maloljetnik, i to pod uslovima: (Član 99. KZ FBiH)
1. da je učinio djelo za koje je propisana kazna zatvora teža od 5 godina, i
2. da zbog teških posljedica djela i visokog stepena krivične odgovornosti ne bi bilo
opravdano izricanje vaspitnih mjera.
Kazna maloljetničkog zatvora (Član 100. KZ FBiH)

- Kazna maloljetničkog zatvora ne može biti kraća od 1 ni duža od 10
godina, a izriče se na pune godine ili na pola godine.
- Pri odmjeravanju kazne starijem maloljetniku za krivično djelo sud ne
može izreći kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju dužem od kazne zatvora
propisane za to krivično djelo, ali sud nije vezan za najmanju propisanu mjeru te
kazne.
Sarajevo, 11.05.2012.
Odmjeravanje kazne maloljetničkog zatvora (Član 101. KZ FBiH)

Pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora starijem maloljetniku, sud će uzeti u obzir
sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (član 49. Opća pravila za
odmjeravanje kazne), imajući posebno u vidu:
1. stepen psihičkog razvoja maloljetnika i
2. vrijeme potrebno za njegov preodgoj i
3. vrijeme potrebno za njegovo stručno osposobljavanje.
Izricanje odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora za krivična djela u stjecaju

(Član 102.)
Za krivična djela u stjecaju sud izriče maloljetniku samo jednu odgojnu mjeru ili samo
kaznu maloljetničkog zatvora kad postoje zakonski uslovi za izricanje te kazne i kad sud
ocijeni da je treba izreći. Sud će postupiti isto i kad poslije izrečene odgojne mjere, ili
kazne maloljetničkog zatvora utvrdi da je maloljetnik prije ili poslije njihovog izricanja
učinio kriv. djelo.
Zastarjelost izvršenja kazne maloljetničkog zatvora (Član 103.)

Kazna maloljetničkog zatvora neće se izvršiti kad od dana pravosnažnosti presude kojom
je kazna izrečena protekne:
a) 10 godina - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora preko 5 godina;
b) 5 godina - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora preko 3 godine;
c) 3 godine - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora do 3 godine.
Maloljetni izvršioci mogu se uslovno otpustiti sa izdržavanja kazne nakon izdržane

1/3 kazne, ali ne prije isteka 1 godine. Za vrijeme trajanja uslovnog otpusta, sud može
odrediti mjeru pojačanog nadzora od strane organa socijalne zaštite.
Maloljetnički zatvor izdržava se u posebnim ustanovama ili u odvojenim dijelovima
kazneno-popravnih ustanova. Dok ne navrši 18 godina, izdržava se u posebnim kazneno
popravnim ustanovama, a od 18 -23 godine izdržavaju u posebnim odjeljenjima kazneno-
popravnih ustanova za odrasle, ali sa njima ne smiju dolaziti u kontakt.
Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su

učinila kao maloljetnici (Član 104.)
Punoljetnoj osobi koja je navršila 21 godinu života ne može se suditi za krivično djelo
koje je učinila kao mlađi maloljetnik.
Ako punoljetna osoba u vrijeme suđenja nije navršila 21 godinu života može joj se
suditi samo za krivična djela s propisanom kaznom zatvora težom od 5 godina. Takvoj
osobi sud može izreći samo odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru, s tim da će pri ocjeni
hoće li izreći ovu mjeru sud uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu
učinjenog krivičnog djela, vrijeme koje je proteklo od njegovog uočinjenja, ponašanje
učinitelja i svrhu te odgojne mjere.
Punoljetnoj osobi može se za krivično djelo koje je učinila kao stariji maloljetnik
izreći odgovarajuća zavodska odgojna mjera, a pod uslovima iz člana 100. (Kazna
Sarajevo, 11.05.2012.
maloljetničkog zatvora) ovog zakona i kazna maloljetničkog zatvora. Pri ocjeni hoće li i
koju će od ovih sankcija izreći, sud će uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito
težinu učinjenog kriv.djela, vrijeme koje je proteklo od učinjenja, ponašanje učinitelja, te
svrhu koju treba postići sankcijama.
Izuzetno od odredbe stava 3. ovog člana, punoljetnoj osobi koja je u vrijeme suđenja
navršila 21 godinu života sud može umjesto kazne maloljetničkog zatvora izreći kaznu
zatvora ili uvjetnu osudu. Kazna zatvora izrečena u ovom slučaju ima u pogledu
rehabilitacije, brisanja osude i pravnih posljedica osude isti pravni učinak kao i kazna
maloljetničkog zatvora.
Izricanje odgojnih mjera mlađim punoljetnim osobama (Član 105.)

Učinitelju koji je kao punoljetan učinio krivično djelo, a u vrijeme suđenja nije
navršio 21 godinu života, sud može izreći odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru ako se,
s obzirom na njegovu ličnost i okolnosti pod kojima je krivično djelo učinio, može
očekivati da će se i odgojnom mjerom postići svrha koja bi se osmaterijaila izricanjem
kazne.
Mlađoj punoljetnoj osobi kojoj je izrečena odgojna mjera sud može, pod uvjetima
propisanima ovim zakonom, izreći sve sigurnosne mjere propisane ovim zakonom, osim
sigurnosne mjere zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije.
Izrečena odgojna mjera može trajati najduže dok učinitelj ne navrši 23 godine života.
Učinak kazne na odgojne mjere (Član 107.)

Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne starijem maloljetniku kaznu
maloljetničkog zatvora, odgojna mjera prestaje kad maloljetnik započne izdržavanje te
kazne.
Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kaznu
maloljetničkog zatvora ili kaznu zatvora najmanje 1 god., odgojna mjera prestaje kad ta
osoba započne izdržavanje kazne.
Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kaznu zatvora u
trajanju kraćem od jedne godine, sud će u presudi odlučiti hoće li se po izdržanoj kazni
nastaviti izvršenje izrečene odgojne mjere ili će se ta mjera ukinuti.
Učinak odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora (Član 108.)

Odgojne mjere i kazna maloljetničkog zatvora ne posljeduju pravnim posljedicama
osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava iz čl.118. (Vrste pravnih
posljedica osude) st. 2.
Na osobe koje izdržavaju odgojnu mjeru upućivanja u odgojno-popravni dom ili
kaznu maloljetničkog zatvora primjenjuju se odredbe člana 112. (Rad osuđenih osoba)
ovog zakona.
Evidencija o izrečenim odgojnim mjerama (Član 109.)

Evidenciju o izrečenim odgojnim mjerama vode nadležni organi socijalne zaštite na
osnovu propisa koje donosi organ nadležan za poslove socijalne zaštite u Federaciji.
Podaci o izrečenim odgojnim mjerama mogu se dati samo sudu, tužiteljstvu,
organima unutrašnjih poslova i organima socijalne zaštite u vezi sa krivičnim postupkom
koji se vodi protiv osoba kojima su izrečene odgojne mjere.
Sarajevo, 11.05.2012.
2.c. Izricanje sigurnosnih mjera maloljetniku (Član 106.)
Maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem je izrečena odgojna mjera ili kazna
maloljetničkog zatvora mogu se, pod uvjetima propisanim zakonom, izreći sigurnosne
mjere iz člana 71. (Vrste sigurnosnih mjera) tačke a), b) i e) ovog zakona.
Sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti ne može se izreći uz disciplinsku
mjeru.
Umjesto sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja može se izreći odgojna
mjera upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje ako se u toj ustanovi može
osigurati liječenje i time postići svrha te sigurnosne mjere i sigurnosna mjera oduzimanja
predmeta.
OPĆE ODREDBE O IZVRŠENJU KRIVIČNOPRAVNIH SANKCIJA
Izvršenje kazne zatvora Član 110.

(1) Kazna zatvora i kazna maloljetničkog zatvora izvršavaju se u zatvorenim,
poluotvorenim ili otvorenim ustanovama za izdržavanje kazne.
(2) Kazna dugotrajnog zatvora izvršava se u zatvorenim ustanovama za izdržavanje
kazne.
Granice izvršenja kazni Član 111.

Osoba prema kojoj se izvršava kazna lišava se prava ili se ona ograničava u pravima u
skladu sa zakonom samo u granicama prijeko potrebnim da bi se ostvarila svrha
pojedinih kazni.
Rad osuđenih osoba Član 112.

(1) Osoba osuđena na kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili kaznu maloljetničkog
zatvora, koja je sposobna za rad, može raditi ukoliko ona na to pristane.
(2) Ako osuđena osoba traži ili pristane na rad, rad će joj se omogućiti.
(3) Rad osuđene osobe treba biti koristan i usklađen sa savremenim načinom vršenja iste
vrste rada na slobodi, prema stručnim i drugim sposobnostima osuđenog.
Izvršenje kazne maloljetničkog zatvora Član 113.

(1) Prema starijem maloljetniku, dok ne navrši 18 godina života, kazna maloljetničkog
zatvora izvršava se u posebnim krivično-popravnim ustanovama za maloljetnike. Prema
osobi koja je navršila 18 godina života, ali nije navršila 23 godine života (mlađa
punoljetna osoba) kazna maloljetničkog zatvora se izvršava u posebnim ustanovama za
mlađe punoljetne osobe ili u posebnom odjeljenju ustanove u kojoj se kazna izvršava
prema punoljetnim osobama, pri čemu se osigurava da mlađe punoljetne osobe ne dođu u
kontakt sa starijim zatvorenicima. Prema osobi koja je navršila 23 godine života prije
kraja izdržavanja kazne ostatak kazne se izvršava u krivično-popravnoj ustanovi za
odrasle.
Sarajevo, 11.05.2012.
(2) Prema mlađoj punoljetnoj osobi kazna se može izvršavati u krivično-popravnoj

ustanovi za maloljetnike sve dok je to potrebno radi završetka njenog školovanja ili
stručnog osposobljavanja. Međutim, prema mlađoj se punoljetnoj osobi kazna ne može ni
u kojem slučaju izvršavati u krivično-popravnoj ustanovi za maloljetnike, ako bi to bilo
na koji način bilo štetno za maloljetne osobe prema kojima se izvršava kazna
maloljetničkog zatvora u toj ustanovi.
(3) Izbor posla za osuđenog maloljetnika vrši se prema njegovim sposobnostima i
sklonostima za određenu vrstu posla, radi stručnog osposobljavanja, a prema
mogućnostima koje postoje u krivično-popravnoj ustanovi za maloljetnike. Mlađoj
punoljetnoj osobi će se također omogućiti obrazovanje i stručno osposobljavanje, bez
obzira na to izvršava li se kazna u posebnim ustanovama ili u posebnim odjeljenjima
krivično-popravnih ustanova za odrasle osobe.
(4) Radno vrijeme osuđenog maloljetnika određuje se tako da mu se omogući školovanje
i stručno osposobljavanje i da mu ostane dovoljno vremena za fizički odgoj i razonodu.
(5) Osuđeni maloljetnik može biti uvjetno otpušten s izdržavanja kazne ako je izdržao
trećinu kazne, ali ne prije nego što je proveo jednu godinu u krivično-popravnoj ustanovi.
Za vrijeme uvjetnog otpusta sud može odrediti odgojnu mjeru pojačanog nadzora
nadležnog tijela socijalne zaštite. Za opoziv uvjetnog otpusta primjenjuju se odredbe
člana 46. (Opoziv uvjetnog otpusta) ovog zakona.
(6) Maloljetni osuđenik, osim u izuzetnim okolnostima, ima pravo održavati kontakte sa
svojom obitelji putem pisama i posjeta.
ODUZIMANJE IMOVINSKE DOBITI
Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 114. KZ

FBiH
- Osnov oduzimanja imovinske koristi sadržan je u zakonskoj odredbi da niko ne
može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela.
- Korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela oduzet će se sudskom odlukom
kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno pod uslovima propisanima ovim
zakonom.
- Sud može oduzeti korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela i u odvojenom
postupku ukoliko postoji opravdani razlog za zaključak da je korist pribavljena
krivičnim djelom, a vlasnik ili uživatelj nije u mogućnosti dokazati da je korist
pribavljena zakonito.
Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 115. KZ

FBiH
- Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti, i svaka druga imovinska
korist pribavljena krivičnim djelom.
- Ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se obavezati da plati novčani iznos koji
odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi.
- Imovinska korist može se oduzeti i od lica na koja je prenesena bez naknade ili uz
naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, pod uslovom da su ta lica znala ili su
mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Ako je imovinska korist prenesena na bliske srodnike , oduzeće se od njih ako ne

dokažu da su kao naknadu dali punu vrijednost.
- Kad je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena s imovinom
stečenom na zakoniti način, takva imovina može biti predmet oduzimanja, ali u mjeri
koja ne premašuje procijenjenu vrijednost imovinske koristi pribavljene kriv. djelom.
- Prihod ili drugi plodovi imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, ili
imovine u koju je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom pretvorena ili
imovine s kojom je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena, mogu
biti predmet mjera navedenih u ovom članu na isti način i u istoj mjeri kao i
imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
Zaštita oštećenog Član 116.

- Ako je oštećenom u krivičnom postupku dosuđen imovinskopravni zahtjev, sud
će izreći lišenje imovinske koristi ukoliko ona prelazi dosuđeni imovinskopravni
zahtjev oštećenog.
- Oštećeni koji je u krivičnom postupku u pogledu svog imovinskopravnog zahtjeva
upućen na parnični postupak, može tražiti da se namiri iz iznosa oduzete vrijednosti
ako pokrene parnični postupak u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti odluke
kojom je upućen na parnični postupak i ako u roku od tri mjeseca od dana
pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete
vrijednosti.
- Oštećeni koji u krivičnom postupku nije istaknuo imovinskopravni zahtjev može
zahtijevati namirenje iz oduzete vrijednosti ako je radi utvrđenja svog zahtjeva
pokrenuo parnični postupak u roku od tri mjeseca od dana saznanja za presudu kojom
se oduzima imovinska korist, a najdalje u roku od dvije godine od pravosnažnosti
odluke o oduzimanju imovinske koristi i ako u roku od tri mjeseca od dana
pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete
vrijednosti.
PRAVNE POSLJEDICE OSUDE
Nastupanje pravnih posljedica osude Član 117. KZ FBiH

Osude za određena krivična djela mogu imati za pravnu posljedicu:
a) prestanak ili gubitak određenih prava ili
b) zabranu sticanja određenih prava.
Pravne posljedice osude ne mogu nastupiti kad je za krivično djelo učinitelju izrečena
novčana kazna, sudska opomena ili uslovna osuda ili kad je učinitelj oslobođen kazne.
Pravne posljedice osude mogu se propisati samo zakonom i nastupaju po sili zakona
kojim su propisane.
Vrste pravnih posljedica osude Član 118. KZ FBiH

Pravne posljedice osude koje se odnose na prestanak ili gubitak određenih prava jesu:
a) prestanak vršenja određenih poslova ili funkcija u organima vlasti, trgovačkim
društvima ili u dr. pravnim licima;
b) prestanak zaposlenja ili prestanak vršenja određenog zvanja, poziva ili zanimanja;
Sarajevo, 11.05.2012.
c) lišenje odlikovanja.
Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava jesu:
a) zabrana vršenja određenih poslova ili funkcija u organima vlasti, trgovačkim
društvima ili u dr. pravnim licima;
b) zabrana sticanja određenih zvanja, poziva ili zanimanja ili unapređenja u službi;
c) zabrana sticanja određenih dozvola ili odobrenja koja se izdaju odlukom tijela
vlasti.
Početak i trajanje pravnih posljedica osude Član 119. KZ FBiH

Pravne posljedice osude nastupaju danom pravosnažnosti presude. Dakle, tu je
prisutan automatizam njihovog nastanka. npr. u zakonu o radu, kao pravna posljedica
osude, propisan je prestanak radnog odnosa po sili zakona u slučaju osude za krivično
djelo na kaznu zatvora preko 3 mjeseca. Ili u slučaju državnih službenika i namještenika
prestanak radnog odnosa u slučaju osude na kaznu zatvora preko 6 mjeseci. U ovim
slučajevima radni odnos prestaje danom upućivanje lica na izdržavanje kazne zatvora.
Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava traju
najduže 10 godina od dana izdržane, oproštene ili zastarjele kazne, ako za pojedine
pravne posljedice nije zakonom propisano kraće trajanje.
Pravne posljedice osude prestaju brisanjem osude.
Prestanak sigurnosnih mjera i pravnih posljedica osude na osnovu sudske odluke

Član 120.
Sud može odlučiti o prestanku primjene sigurnosne mjere zabrane vršenja zvanja,
djelatnosti ili dužnosti ako su protekle 3 godine od dana njenog izricanja.
Sud može odrediti da prestane pravna posljedica osude koja se sastoji u zabrani
sticanja određenog prava kad proteknu 3 godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene
kazne.
Pri ocjeni hoće li odrediti prestanak primjene sigurnosne mjere ili pravne posljedice
osude, sud će uzeti u obzir ponašanje osuđenog poslije osude, njegovu spremnost da
naknadi štetu prouzrokovanu kriv. djelom i da vrati imovinsku korist pribavljenu kriv.
djelom, te druge okolnosti koje ukazuju na opravdanost prestanka primjene sigurnosne
mjere ili pravne posljedice osude.
Prestanak pravne posljedice osude ne utiče na prava trećih lica koja se zasnivaju na
osudi.
REHABILITACIJA, AMNESTIJA, POMILOVANJE I BRISANJE OSUDE
Rehabilitacija Član 121.

Poslije izdržane, oproštene ili zastarjele kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili
kazne maloljetničkog zatvora, osuđene osobe uživaju sva prava utvrđena ustavom,
zakonom i drugim propisima i mogu sticati sva prava, osim onih koja su im ograničena
sigurnosnom mjerom ili nastupanjem pravne posljedice osude.
Sarajevo, 11.05.2012.
Odredba stava 1. ovog člana primjenjuje se i na osobe na uslovnom otpustu ako

njihova prava nisu ograničena posebnim propisima o uvjetnom otpustu s izdržavanja
kazne zatvora.
Amnestija Član 122.
- Amnestija je akt kojim se poimenično neodređenom krugu lica

daje:
a) oslobođenje od krivičnog gonjenja ili abolicija,
b) potpuno ili djelomično oslobađanje od izvršenja kazne,
c) zamjena izrečene kazne blažom,
d) određuje se brisanje osude ili
e) ukida određena pravna posljedica osude.
- Krug lica na koji se odnosi amnestija određen je u aktu o
amnestiji.
- Može se odnositi na kaznu zatvora i maloljetničkog zatvora, a ne
može na vaspitne mjere i mjere bezbjednosti.
- Amnestija se daje u formi zakona, što znači da je daje
zakonodavni organ. To praktično znači da se ne navode pojedinačno lica nego se
oslobađaju sva lica optužena za npr. krivično djelo izbjegavanje vojne obaveze.
Amnestiju za kriv. djela propisana ovim i dr. zakonom FBiH može dati Parlament
FBiH, a za kriv. djela propisana zakonom kantona skupština kantona.
- Davanjem amnestije ne utiče se na prava trećih osoba koja se
zasnivaju na osudi.
Pomilovanje Član 123.

Pomilovanje je akt kojim se se poimenično određenim osobama daje
a) potpuno ili djelimično oslobođenje od izvršenja kazne,
b) zamjenjuje se izrečena kazna blažom kaznom, ili
c) se određuje brisanje osude, ili
d) se ukida ili određuje kraće trajanje sigurnosne mjere zabrane vršenja zvanja,
aktivnosti ili funkcije, ili određene pravne posljedice osude.
Pomilovanje za krivična djela koja spadaju u nadležnost Federacije može svojom
odlukom dati predsjednik Federacije na osnovu posebnog zakona.
Dakle, domet pomilovanja je uži od amnestije, jer se odnosi na poimenično određena
lica.
Može se dati po molbi osuđenog lica ili njegovih srodnika i po službenoj dužnosti.
Pomilovanja se obajavljuju u službenim novinama.
Davanjem pomilovanja ne utiče se na prava trećih osoba koja se zasnivaju na osudi.
Učinak amnestije i pomilovanja na prava trećih osoba Član 124.

Davanjem amnestije ili pomilovanja ne utiče se na prava trećih osoba koja se zasnivaju
na osudi.
BRISANJE OSUDE IZ KAZNENE EVIDENCIJE Član 125. KZ FBiH
Sarajevo, 11.05.2012.
Član 125. KZ FBiH - Brisanje osude

(1) Osuda kojom je učinitelju krivičnog djela izrečena sudska opomena ili je oslobođen
kazne briše se iz krivične evidencije ako osuđenik u roku od 1 godine od dana
pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.
(2) Uvjetna osuda briše se iz krivične evidencije po proteku roka od 1 godine od dana
prestanka vremena provjeravanja ako za to vrijeme osuđenik ne učini novo krivično
djelo.
(3) Osuda na novčanu kaznu briše se iz krivične evidencije po proteku roka od 3 godine
od dana izvršene, zastarjele ili oproštene kazne ako za to vrijeme osuđenik ne učini novo
krivično djelo.
(4) Osuda na kaznu zatvora do 1e godine i na kaznu maloljetničkog zatvora do 1 godine
briše se iz krivične evidencije po proteku roka od 5 godina od dana izdržane, zastarjele
ili oproštene kazne ako za to vrijeme osuđenik ne učini novo krivično djelo.
(5) Sud može, na molbu osuđenog, odrediti da se briše iz krivične evidencije osuda na
kaznu zatvora od jedne do 3 godine ako je protekao rok od 5 godina od dana izdržane,
zastarjele ili oproštene kazne, a za to vrijeme osuđeni nije učinio novo krivično djelo.
Prilikom odlučivanja o brisanju osude sud će voditi računa o ponašanju osuđenog
poslije izdržane kazne, o prirodi krivičnog djela i o drugim okolnostima koje mogu biti
od značenja za ocjenu o opravdanosti brisanja osude.
(6) Osuda se ne može brisati iz krivične evidencije dok traje primjena sigurnosne mjere.
(7) Ako je u toku roka za brisanje osude osuđeniku izrečena kazna zatvora preko 3
godine, neće se brisati ni ranija ni kasnija osuda.
(8) Više osuda iste osobe mogu se brisati iz krivične evidencije samo istovremeno i to
samo ako postoje uvjeti za brisanje svake od tih osuda.
Zavisno od toga o kojoj se osudi radi, ona će se iz kaznene evidencije izbrisati pod
slijedećim uslovima i rokovima:
1) sudska opomena ili osuda kojom je učinitelj oslobođen kazne – briše se ako
osuđenik u roku od 1 godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično
djelo.
2) uslovna osuda – briše se ako po proteku roka od 1 godine od dana prestanka
vremena provjeravanja osuđenik ne učini novo krivično djelo.
3) osuda na novčanu kaznu – briše se iz krivične evidencije po proteku roka od tri
godine od dana izvršene, zastarjele ili oproštene kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne
učini novo krivično djelo.
4) osuda na kaznu zatvora do 1 godine i na kaznu maloljetničkog zatvora do jedne
godine – briše se po proteku roka od 5 godina od dana izdržane, zastarjele ili
oproštene kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne učini novo krivično djelo.
5) osuda na kaznu zatvora od 1 do 3 godine – ovdje sud može, na molbu osuđenog,
odrediti da se izbriše ako je protekao rok od 5 godina od dana izdržane, zastarjele ili
oproštene kazne, a za to vrijeme osuđeni nije učinio novo krivično djelo. Prilikom
odlučivanja o brisanju osude sud će voditi računa o ponašanju osuđenog poslije
izdržane kazne, o prirodi krivičnog djela i o drugim okolnostima koje mogu biti od
značenja za ocjenu o opravdanosti brisanja osude.
Sarajevo, 11.05.2012.
Ako je u toku roka za brisanje osude osuđeniku izrečena kazna zatvora preko tri godine,
neće se brisati ni ranija ni kasnija osuda. Dakle, osuda na kazna zatvora preko 3 godine se
ne briše!
Osuda se ne može brisati iz krivične evidencije za vrijeme trajanja mjera bezbjednosti.
Više osuda iste osobe mogu se brisati iz krivične evidencije samo istovremeno i to samo
ako postoje uslovi za brisanje svake od tih osuda.
Ako je kazna izmjenjena amnestijom ili pomilovanjem, za brisanje nije bitna ta nova
kazna, već ona iz pravosnažne presude.
Postupak brisanja osude propisan je u ZKP-u. Osude briše po službenoj dužnosti organ
unutrašnjih poslova nadležan za vođenje kaznene evidencije. Ako taj organ ne donese
rješenje o brisanju osude, osuđeno lice može podnijeti molbu sudu koji je donio odluku u
prvom stepenu.
Kada je osuda brisana, u uvjerenju koje se izdaje građanima ta osuda se ne smije

pominjati.
Kod ovog instituta ima puno tehničkih operacija koje su propisana ZKP-om.
KRIVIČNA ODGOVORNOST PRAVNIH LICA
Krivično mogu biti odgovorna sva pravna lica - osim države, entiteta, Brčko distrikta,
kantona, gradova, opština i mjesnih zajednica.
Odgovornost pravnog lica postoji ako je učinilac fizičko lice učinio krivično djelo u ime,
za račun ili u korist pravnog lica. Pravno lice je odgovorno i kada učinilac za krivično
djelo nije odgovoran. Pravno lice može odgovarati i ako je krivično djelo učinjeno prije
početka stečajnog postupka ili u toku tog postupka. U slučaju stečaja, pravnom licu se ne
može izreći kazna već samo mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta ili se može izreći
mjera oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom.
Kazne za pravna lica su:

1. novčana kazna,
2. oduzimanje imovine i
3. prestanak pravnog lica.
Mjere bezbjednosti za pravna lica su:

1. oduzimanje predmeta,
2. objavljivanje sudske presude,
3. zabrana obavljanja određene privredne djelatnosti.
Pravne posljedice osude su:
Sarajevo, 11.05.2012.
- zabrana rada na osnovu dozvole, ovlaštenja ili koncesije koje je izdala

strana država i
- zabrana rada na osnovu dozvole, ovlašćenja ili koncesije koje su izdale
domaće institucije.
I. OSNOVNA NAČELA (PRINCIPI) KRIVIČNOG POSTUPKA *
Naš ZKP predstavlja mješavinu kontinentalnog i anglosaksonskog prava. Polazeći od

tog koncepta, u zakonu su ugrađena načela (principi) koji prožimaju cijeli tok postupka i
na kojima se temelji sistem krivične procedure.
Osnovna načela se odnose na osnovne pojmove krivičnog postupka i predstavljaju
opšta pravila na osnovu kojih se ostvaruju ciljevi krivičnog postupka.
Većina načela je izričito predviđena u samom zakonu, kao što su 1. načelo zakonitosti
(pravičnog i zakonitog vođenja kriv. postupka), 2. pretpostavka nevinosti, 3. in dubio pro
reo, 4. pravno na odbranu, 5. ne bis in idem, 6. upotreba jezika i pisma, 7. zakonitost
dokaza, 8. jednakost u postupku, 9. slobodna ocjena dokaza, 10. načelo akuzatornosti, 11.
načelo legaliteta krivičnog gonjenja, 12. načelo mutabiliteta, a neka nisu posebno
formulisana u zakonu, ali analizom niza zakonskih odredaba proizilazi da postoje – kao
npr. načela: 1) usmenosti, 2) javnosti, 3) kontradiktornosti, 4) neposrednosti itd.
Vezano za provođenje osnovnih načela krivičnog postupka imamo 2 situacije:

1) kada provođenje nekog načela nekada nije moguće u punom kapacitetu, tj. načelo
nije moguće do kraja sprovesti - npr. u primjeni načela javnosti, jer javnost može
biti iz nekih razloga isključena.
2) kada se provođenje nekog načela sukobljava sa nekim drugim načelom, pa se ono
provodi koliko je to moguće - npr. u primjeni raspravnog načela prema kojem su
stranke i branioc ovlašteni da prikupljaju dokaze, koje je na suđenju ograničeno
inkvizitorskim načelom - pravom suda da također na suđenju prikuplja dokaze,
poziva svjedoke i postavlja im pitanja.
1. PRINCIP ZAKONITOSTI - pravičnog i zakonitog vođenja krivičnog postupka *
Ovo je načelo predviđeno međunarodnim dokumentima (MPGPP i EKLJP), odakle je

preuzeto u naš pravni sistem.
Ovo načelo znači: da pravila utvrđena u ZKP-u osiguravaju da niko nevin ne bude
osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivična sankcija pod uslovima koje
predviđaju krivični zakoni, te da krivično-pravnu sankciju može učiniocu krivičnog djela
izreči samo nadležni sud u postupku koji je pokrenut i sproveden po ovom zakonu.
2. PRETPOSTAVKA (PREZUMPCIJA) NEVINOSTI *
Sarajevo, 11.05.2012.
Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne

utvrdi njegova krivnja.
Ovo načelo jeste ustavno načelo, a predviđeno je i u međunarodnim dokumentima i to u

EKLJP, odakle je preuzeta i ugrađena u naš krivični postupak.
Treba naglasiti da presumpcija nevinosti važi tokom cijelog krivičnog postupka, sve
dok presuda ne stupi na pravnu snagu. Dakle, radi se o privremenoj pretpostavci koja
vrijedi dok se ne dokaže suprotno.
Smatra se, da presumpcija nevinosti ima sljedeće posljedice:

1) osumnjičeni, odn. optuženi nije dužan da se brani, tj. on ima pravo na
odbranu, s tim da je dužan odazvati se na poziv organa koji vodi krivični postupak,
dakle upustiti se u postupak.
2) osumnjičeni, odn. optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost jer teret
dokazivanja leži na suprotnoj strani, dakle tužiocu.
3) sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost
optuženog već i u situaciji kad nije uvjeren ni u njegovu krivnju. Dakle, u sumnji, sud
mora ići u korist optuženog (in dubio pro reo).
Iz svega ovog proizilazi da se jedino pravosnažnom presudom kojom se optuženi

oglašava krivim može osporiti pretpostavka nevinosti. Dakle, drugi državni organi ne
mogu raspravljati o ovim pitanjima, niti sud može raspravljati o ovom pitanju izvan
krivičnog postupka, odn. drugom vrstom odluke (npr. rješenjem). Dakle, može samo
presudom.
Pretpostavka nevinosti nije prepreka da se presuda zasnuje na priznanju krivnje od

strane optuženog ili na sporazumu o priznanju krivnje. U tom slučaju će sud morati u
potpunosti utvrditi da je to priznanje dato slobodno.
U vezi ovog načela treba još dodati da danas vrlo česti imamo pisanja u štampi koja ne odgovaraju onome
što predviđa ovo načelo, jer je sudska praksa davno zauzela stav da je prikazivanje osumnjičenog u toku
istrage ili na glavnom pretresu kao nesumnjivog izvršioca krivičnog djela suprotno pretpostavci nevinosti.
Novinari nasuprot tome, često navode da je osumnjičena odn. optužena osoba počinila krivično djelo,
umjesto da se iznose samo činjenice, (npr. protiv NN osobe u toku istražni postupak zbog određenog
krivičnog djela).
3. NAČELO IN DUBIO PRO REO (Član 3. stav 2. ZKP FBiH) *
Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o
kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava
presudom na način koji je povoljniji za optuženog. (in dubio pro reo)
Ovo načelo se dakle odnosi samo na odlučne (pravno relevantne, bitne) činjenice
Sarajevo, 11.05.2012.
Shodno ovom načelu, svaka sumnja u postojanje neke pravno relevantne činjenice mora
se odraziti u korist optuženog – pa će sud donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad
je dokazana nevinost optuženog, već i onda kad nije dokazana krivnja optuženog.
Načelo in dubio pro reo, u sebi, dakle, sadrži dva pravila:

1) Prvo pravilo se odnosi na činjenice koje idu na štetu optuženog - one moraju biti
utvrđene sa potpunom sigurnošću. Ako postoji sumnja u odnosu na te činjenice, one
se ne mogu uzeti kao utvrđene, tj. smatraju se neutvrđenim.
2) Drugo pravilo se veže uz činjenice koje idu u korist optuženog - ove se činjenice
uzimaju za utvrđene čak i onda ako su samo vjerovatne, tj. ako se sumnja u njihovo
postojanje, pa čak i onda ako je postojanje činjenica na štetu optuženog vjerovatnije.
4. NAČELO NE BIS IN IDEM *
Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je
donesena pravosnažna sudska odluka.
Ovo načelo ima svoje uporište u međunarodonim dokumentima i to EKLJP i MPGPP.
U praktičnom postupanju, u ovakvoj situaciji, a zavisno od faze postupka, sud će

donijeti presudu kojom se optužba odbija ili će donijeti rješenje o obustavi
postupka.
Načelo ne bis in idem obuhvata 2 kumulativna uslova, a to su:

1. da je krivični postupak već vođen protiv određene osobe za određeno djelo -
misli se na djelo odn. događaj zbog kojeg se sudi, a ne na „krivično djelo“ propisano
zakonom, jer bi u suprotnom, tužilac mogao da više puta prekvalifikuje krivično djelo
i pokreče postupke. (Npr. ako je je u jednom događaju u kojem je jedna osoba bila napadnuta sa
metalnom šipkom i zadobila povrede opasne po život pa tužilac napadača optuži za kriv. djelo teške
tjelesne povrede, nakon pravosnažnosti presude ne može se predomisliti i optuženog, u odnosu na
kojeg je već donesena pravosnažna presuda, nakadno optužiti za kriv. djelo pokušaja ubistva. Ili, npr.
neko vozi u alkoholiziranom stanju (inicira se i krivični i prekršajni postupak). Ako se krivični
postupak okonča brzo, ne može se voditi i prekšajni. Obrnut slučaj ako se prvo okončao prekršajni, a
sud donio pravosnažnu presudu, ZKP sadrži odredbu da se onda ta novčana kazna uračunava)
2. da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu - ovdje
dolaze u obzir presude i rješenja koja stupaju na pravnu snagu – odluke koje znače da
je pravna stvar res iudicata, jer ne postoje redovni pravni lijekovi, odn. stranke su
iscrpile takve lijekove ili su propustile zakonski rok za njihovo ulaganje.
5. NAČELO PRAVA NA ODBRANU *
Osumnjičeni, odn. optuženi ima pravo braniti se sam (pravo na materijalnu

odbranu) ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere (pravo na formalnu ili
stručnu odbranu). Branilac može predlagati dokaze i preduzimati procesne radnje samo
ako su u korist osumnjičenog odn. optuženog. (npr. branilac ne može odustati od već izjavljene
žalbe bez posebnog ovlaštenja-punomoći optuženog.)
Sarajevo, 11.05.2012.
Pravo na materijalnu i formalnu odbranu obezbjeđuje se u toku cijelog krivičnog

postupka, a postoji već od trenutka lišenja slobode, odn. od prvog ispitivanja.
U zakonom određenim slučajevima osumnjičenom odn. optuženom će se postaviti

branilac ako pomenuta osoba sama ne uzme branioca – radi se o obligatornoj stručnoj
odbrani kada osumnjičeni, odn. optuženi mora imati branioca. To su sljedeći slučajevi:
1. već prilikom prvog ispitivanja - ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za
krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
2. odmah nakon što mu je određen pritvor, za vrijeme dok pritvor traje.
3. nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći 10 godina
zatvora ili teža kazna - optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja
optužnice.
4. ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta ili mentalnog stanja
osumnjičenog, odn. optuženog u interesu pravde.
Ako osumnjičeni, odnosno optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam
branioca, ili mu branioca ne angažuju bliski srodnici, branioca će mu postaviti sud.
U ovom slučaju osumnjičeni, odn. optuženi ima pravo na branioca do pravomoćnosti
presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora – i u postupku po pravnom lijeku.
U slučaju postavljanja branioca osumnjičeni, odnosno optuženi će se prvo pozvati da sam
izabre branioca sa predočene liste. Ukoliko osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne
izabere branioca sa predočene liste, branioca će postaviti sud.
Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za

pripremanje odbrane. Ako vrijeme nije propisano, ono se određuje u svakom
konkretnom slučaju u zavisnosti od složenosti predmeta i ličnosti izvršioca. Ovdje se ne
radi samo o pravima optuženog, već i o pravima advokata, pa ako iz nekog razloga
optuženi mora promijeniti advokata, novi branilac mora dobiti adekvatno vrijeme da se
upozna sa predmetom.
6. UPOTREBA JEZIKA I PISMA
U krivičnom postupku u ravnopravnoj su upotrebi bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski

jezik, a službena pisma su latinica i ćirilica.
Krivični postupak se vodi na jednom od službenih jezika i pisama.
Stranke, svjedoci i ostali učesnici u postupku imaju pravo služiti se svojim jezikom.
Ako osoba ne razumije jedan od službenih jezika, osigurat će se usmeno prevođenje
onoga što ona, odn. drugi iznose, kao i isprava i drugog pisanog dokaznog materijala.
Prevođenje obavlja sudski tumač.
7. ZAKONITOST DOKAZA
Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje
u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
Sarajevo, 11.05.2012.
Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih

prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i
Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama
ovog zakona.
Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza
pribavljenim povredama ljudskih prava.
8. PRAVO NA SUĐENJE BEZ ODLAGANJA *
Osumnjičeni, odn. optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude

izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja, a najkasnije u roku od jedne
godine od dana potvrđivanja optužnice.
Ovo predstavlja izraz prava na pravično suđenje(Član 5. EKLJP).
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku

zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.
Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.
9. NAČELO JEDNAKOSTI U POSTUPANJU (PRINCIP ISTINE) *
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom
da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odn. optuženog, tako
i one koje im idu u korist.
Na ovaj način se dolazi do materijalne istine u krivičnom postupku.
Ova dužnost odnosi se na činjenice koje su pravno relevantne za konkretni krivični

predmet, a to su one vezane uz:
1) zakonska obilježja kriv. djela,

2) saizvršilaštvo i saučesništvo,
3) krivičnu odgovornost izvršioca,
4) izricanje odgovarajuće kriv-pravne sankcije,
5) dr. zakonske odredbe.
Ovim načelom se uvodi standard «jednakog obzira», i to u toku cijelog krivičnog

postupka.
 Na glavnom pretresu jednakost u postupanju suda obezbjeđuje se
sljedećim rješenima:
1) stranke i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze;
2) svjedoci i vještaci na glavnom pretresu ispituju se u okviru pravila o direktnom,
unakrsnom i dodatnom ispitivanju;
Sarajevo, 11.05.2012.
3) prilikom izvođenja dokaza čije je izvođenje naredio sudija odn. vijeće, sud će
ispitati svjedoka, a nakon toga će dozvoliti strankama i braniocu da postavljaju
pitanja;
4) dužnost je sudije odn. predsjednika vijeća da se stara za svestrano pretresanje
predmeta, utvrđivanja istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak a ne
doprinosi razrješenju stvari;
5) na glavnom pretresu ne se izvode samo dokazi koje su predložile stranke i
branilac, već i dokazi čije je izvođenje naredio sud ex officio;
 Kad je riječ o tužiocu , njegova je obaveza da utvrđuje kako činjenica koje terete
osumnjičenog odn. optuženog, tako i činjenice koje im idu u korist. To moralna i
zakonska obaveza, koja postoji u toku cijelog krivičnog postupka, a koju tužilac ima
kao državni organ, a ne kao stranka u postupku.
Ovo načelo jednakosti u postupanju jeste u stvari modificirano inkvizitorsko načelo
(suženo je u odnosu na raniji ZKP, pa zato kažemo da je modificirano).
10. NAČELO SLOBODNE OCJENE DOKAZA *
Sudu, tužilac i dr. organi koji učestvuju u kriv. postupku, kada ocjenjuju postojanje
ili nepostojanje činjenica - nisu vezani, niti ograničeni posebnim formalnim
dokaznim pravilima, koja bi unaprijed određivala vrijednost pojedinih dokaza.
To znači, vrijednost dokaza u zakonu nije unaprijed određena, ni kvalitativno, niti

kvantitativno (kao što je to bio slučaj u starim pravnim sistemima – npr. Rimsko pravo)
Načelo slobodne ocjene dokaza primjenjuje se u cijelom toku krivičnog postupka i

odnosi se na sve odluke koje se donose u krivičnom postupku.
Pri tome treba naglasiti da je obaveza suda, da prilikom donošenja presude savjesno
ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da na osnovu takve
ocjene izvede zaključak o tome da li je neka činjenica postoji ili ne postoji.
Slobodna ocjena dokaza u konkretnom krivičnom predmetu zahtijeva obrazloženje,

kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno. Na osnovu toga se
slobodna ocjena dokaza može sagledati u drugostepenom postupku, jer se u obrazloženju
presude iznosi na osnovu čega se uzima da je neka činjenica dokazana, odnosno da nije
dokazna, te način na koji se došlo do takvog zaključka.
Napomena: U istrazi se dokazi prikupljaju, a na gl. pretresu izvode. Utvrđeno činjenično stanje može biti sadržano samo u presudi.
11. PRINCIP AKUZATORNOSTI (OPTUŽNO NAČELO) *
Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca.

To praktično znači da, krivični postupak ne može pokrenuti niti voditi
- sud po službenoj dužnosti,
- niti privatni tužilac, a
- niti oštećeni kao tužilac (kako je bilo predviđeno u ranijim
zakonskim rješenjima).
Sarajevo, 11.05.2012.
Usvajanjem ovog principa razdvojene su tri osnovne funkcije u krivičnom postupku

i povjerene različitim subjektima:
1) funkcija krivičnog gonjenja - koja je povjerena tužiocu,
2) funkcija odbrane - koju ostvaruje osumnjičeni odn. optuženi, sam ili uz pomoć
branioca i
3) funkcija presuđenja - koju vrši sud.
Prihvatanje ovog principa ima i sljedeće posljedice:
1) sud ne pokreće i ne vodi krivični postupak po službenoj dužnosti, tj. bez
zahtjeva tužioca,
2) krivični postupak dobiva karakter spora između dvije stranke (tužioca i
osumnjičenog, odn. optuženog) pred sudom, i
3) krivični postupak se može voditi samo protiv one osobe i samo za ono
krivično djelo koje tužilac u optužnici označi.
Za sva krivična djela predviđena u KZ FBiH gonjenje se preduzima po službenoj
dužnosti.
Napomena: Ovo načelo prema svojoj definiciji ima tačno određeno značenje i nikako se ne može tumačiti da je kod nas čisto
akuzatorski postupak. Naš krivični postupak mješoviti (akuzatorsko- inkvizitorski) postupak, jer sud ima ovlaštenja da poziva svoje
svjedoke i vještake i dr.
12. NAČELO LEGALITETA KRIVIČNOG GONJENJA *
Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno

krivično djelo, osim ako zakonom nije drugačije propisano.
Prema principu legaliteta krivičnog gonjenja, tužilac mora preduzeti krivično gonjenje
ako su ispunjeni zakonski uslovi, bez obzira na njegov stav o tome da li je ili nije
potrebno krivično gonjenje.
Vezano za primjenu ovog načela, moraju se ispuniti 3 predpostavke:

1. moraju postojati dokazi da je izvršeno krivično djelo. Traži se
postojanje određenog stepena sumnje da je izvršeno krivično djelo - tužilac je dužan
preduzeti krivično gonjenje kada postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.
Tužilac, dakle, nije ovlašten da cijeni cjelishodnost kriv. gonjenja (princip
oportuniteta), osim ako ga na to zakon ne ovlašćuje.
2. ne smiju postojati zakonske smetnji za krivično gonjenje, kao što su
amnestija, pomilovanje zastara krivičnog gonjenja i dr.
3. da nisu u pitanju izuzetci od principa legaliteta krivičnog gonjenja koji
podrazumjevaju primjenu principa OPORTUNITETA (cjelishodnosti)
krivičnog gonjenja. Izuzeci od principa legaliteta krivičnog gonjenja propisani su za:
1) krivična djela za koja se goni po odobrenju,
2) krivična djela čije se krivično gonjenje može ustupiti stranoj državi,
3) krivična djela u kojima će tužilac dati imunitet svjedoku , tj. pravo da ne odgovara
na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju,
4) lakša krivična djela čiji su izvršioci maloljetne osobe i
NAČELO OPRTUNITETA, dakle, narušava načelo legaliteta i znači pravo tužioca
da ne preduzme kriv. gonjenje, iako postoje zakonski uslovi za gonjenje, ako to
nije cjelishodno (oportuno) u konkretnom primjeru. Kontrola mogućeg
Sarajevo, 11.05.2012.
neopravdanog odustanka tužioca od kriv. gonjenja ostvaruje se, između ostalog,

pravom oštećenog da podnese pritužbu Uredu tužioca.
13. NAČELO MUTABILITETA *
Pod principom mutabiliteta podrazumijeva se - pravo tužioca da odustane od

započetog krivičnog gonjenja sve do završetka glavnog pretresa, a u postupku pred
vijećem apelacionog odjeljenja kada je to predviđeno zakonom (situacija kada dođe
do ukidanja I.st. presude pa II.st. sud otvori pretres).
Ako tužilac u toku postupka dođe do zaključka da ne postoje stvarni ili pravni
osnovi za dalje kriv. gonjenje, tada on može da odustane od kriv. gonjenja.
Do podizanja optužnice, tužilac odustaje od kriv. gonjenja, odn. obustavlja istragu

donošenjem naredbe o obustavi istrage - ako ustanovi da:
a) djelo koje je učinio osumnjičeni nije krivično djelo,
b) nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo,
c) je djelo obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom, ili postoje druge smetnje
koje isključuju kriv. gonjenje.
U slučaju obustave istrage tužilac je dužan o tome obavijestiti oštećenog, koji ne može
uložiti žalbu, već ima pravo da, u roku od 8 dana, podnese pritužbu uredu tužioca.
Kad je istraga obustavljena jer nije bilo dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio kriv.
djelo tužilac ima mogućnost i pravo da ponovo otvori istragu u toj pravnoj stvari.
Tužilac može odustati od krivičnog gonjenja i nakon podizanja optužnice.

a) ako je tužilac od krivičnog gonjenja odustao nakon podizanja optužnice, a prije
početka glavnog pretresa (povlačenje optužnice), sud će rješenjem obustaviti
postupak. Ako je tužilac optužnicu povukao nakon podizanja a prije potvrđivanja,
za to mu nije potrebna saglasnost; ali ako je to učinio poslije potvrđivanja a prije
početka glavnog pretresa, potrebna mu je saglasnost sudije za prethodno
saslušanje.
b) ako je tužilac od krivičnog gonjenja odustao u toku glavnog pretresa,
(odustajanje od optužnice), sud će donijeti presudu kojom se optužba odbija.
Dakle, prije započetog gl. pretresa postupak se obustavlja rješenjem, a nakon
toga presudom.
c) ako je tužilac od krivičnog gonjenja odustao pred žalbenim vijećem (kad vijeće
apelacionog odjeljenja donese odluku o ukidanju I.st. presude i održavanju
pretresa pred II.st. sudom) - primjenjuju se odredbe o odustajanju tužioca od
optužnice u toku gl. pretresa, tj. sud će donijeti presudu kojom se optužba odbija.
Istovremeno sa obustavom postupka ukida se i pritvor ako se optuženi nalazi u pritvoru.
Poseban slučaj odustajanja od krivičnog gonjenja je kod davanja imuniteta

svjedoku, kada tužilac rješenjem svjedoku daje imunitet od krivičnog gonjenja i na taj
način u potpunosti odustaje od gonjenja po tom osnovu, bez mogućnosti za ponovno
otvaranje istrage, tj. krivičnog gonjenja. Imunitet svjedoka ne predstavlja i apsolutni
imunitet od krivičnog gonjenja, jer svjedok koji da iskaz pod imunitetom može biti
Sarajevo, 11.05.2012.
krivično gonjen za okolnosti koje bi dovele do njegovog krivičnog gonjenja, a koje nisu
obuhvaćene ovim imunitetom, kao i u slučaju davanja lažnog iskaza,.
Kako bi se spriječila moguća zloupotreba prava tužioca da odustane od krivičnog

gonjenja, zakon predviđa ponavljanje postupka na štetu optuženog ako je presuda
kojom se optužba odbija zbog odustanka tužioca, i ako se dokaže da je do ovog
odustanka došlo zbog krivičnog djela korupcije ili krivičnog djela protiv službene i druge
dužnosti tužioca.
Bitno je spomenuti i situaciju koja nije odustajanje od gonjenja, ali zbog sličnosti
te situacije sa pravim odustajanjem bitno ju je obrazložiti. To je slučaj kad tužilac odluči
da ne sprovede istragu, tj. kada donese naredbu o nesprovođenju istrage, što u stvari ne
predstavlja odustajanje od krivičnog gonjenja jer takvo gonjenje nije ni započeto.
Naredbu o nesprovođenju istrage tužilac će donjeti u sljedećim slučajevima:
a) ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo,
b) ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljena osoba učinila krivično djelo,
c) ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem
d) ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje
PRETHODNA (PREJUDICIJALNA) PITANJA *
U vezi prethodnih pitanja treba, prije svega, naglasiti da je to

sporedni predmet kriv.postupka i za rješavanje tog pitanja nadležan je sud u
nekom drugom postupku (npr. parničnom, vanparničnom) odn. neki drugi državni
organ (npr. upravni organ).
Prema tome, prethodna pitanja su pitanja građanskog ili
upravnog prava, a u krivičnom postupku postaju prethodna kad od njihovog
rješenja zavisi primjena krivičnog zakona.
Prethodna pitanja su samo pravna pitanja, što znači da to ne
mogu biti procesna ili činjenična pitanja.
Ako se neko pravno pitanje pojavi kao predhodno pitanje u
krivičnom postupku, sud koji sudi može postupiti na 2 načina:
a) sud može samostalno odlučiti o prethodnom pitanju po pravilima
dokazivanja u kriv. postupku. Tada odluka suda po prethodnom pitanju ima
dejstvo samo u konkretnom krivičnom predmetu u kome se raspravljalo o
pomenutom pitanju. Iz navedenog razloga, odluka o prethodnom pitanju se unosi
u obrazloženje presude, ona ne dobiva klauzulu pravosnažnosti i ne obavezuje
nadležni organ da isto prethodno pitanje raspravi na isti način.
b) sud može da zastane sa krivičnim postupkom i sačeka da to pitanje riješi sud
u nekom drugom postupku ili neki drugi nadležni organ. (npr. da sud u
parničnom postupku odluči o vlasništvu na nekoj stvari). Pri tome treba naglasiti da odluku
koju je donio sud u nekom drugom postupku ili neki drugi organ, ne može
promijeniti sud u krivičnom postupku. Ali, sud nije vezan takvom odlukom u
pogledu ocjene da li je izvršeno određeno krivično djelo, jer se o pitanju
postojanja krivičnog djela raspravlja samo po pravilima krivčnog postupka.
Sarajevo, 11.05.2012.
PRAVA OSOBE LIŠENE SLOBODE (načelo zaštite prava čovjeka na slobodu)
Uslov lišenja slobode je određeni stepen sumnje uz koji se

veže postojanje nekog od zakonskih razloga za pritvor. Dakle, lišenje slobode je
moguće samo pod zakonskim uslovima koji moraju biti kumulativno ispunjeni:
1. postojanje osnova sumnje da je ta osoba izvršila neko određeno krivično djelo, uz
2. postojanje nekog od pritvorskih osnova (dakle, policijski organ nije ovlašten
svaku sumnjivu osobu lišiti slobode, već samo onu osumnjičenu osobu protiv koje
se može odrediti pritvor).
Prilikom lišenja slobode osobu lišenu slobode treba upoznati sa
procesnim garancijama i pravima koja joj pripadaju – a to su:
1) pravo na obavještenje o razlozima lišenja slobode – gdje se podrazumjeva
a) postojanje osnova sumnje da je osoba izvršila određeno krivično djelo, te
b) postojanje nekog od pritvorskih osnova.
2) pravo vezano uz pouku o pravu na šutnju -lice lišeno slobode nije dužno dati iskaz
3) pravo osobe lišene slobode da uzme branioca - po slobodnom izboru; te da će joj
se postavit branilac na njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja nije u
mogućnosti podmiriti troškove odbrane .
4) pravo pomenute osobe da porodica, konzularni službenik države ili druga osoba
koju odredi, budu obaviješteni o njenom lišenju slobode.
PRAVA OSUMNJIČENOG, ODN. OPTUŽENOG
Prava osumnjičenog, odn. optuženog su:

1. Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se
tereti i o osnovama sumnje protiv njega. To je činjenični i zakonski opis djela
(najčešće iz naredbe o sprovođenju istrage). Ova obavještenja se moraju dati prije
početka ispitivanja i moraju se zabilježiti u zapisnik o ispitivanju.
2. Osumnjičenom, odn. optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim
činjenicama i dokazima koji ga terete (in peius) i da iznese sve činjenice i dokaze
koji mu idu u korist (in favorem). Ovo je zapravo pravo osumnjičenog, odn.
optuženog da bude ispitan i tako, prije donošenja odluke, objasni svoj stav u pogledu
djela koje mu se stavlja na teret. Pomenuto pravo egzistira u toku cijelog krivičnog
postupka.
3. Osumnjičeni, odn. optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na
postavljena pitanja. Ovo pravo se označava kao pravo na šutnju. Pouka o pravu na
šutnju mora biti data izričito, a obavještenje se treba zabilježiti u zapisnik o
ispitivanju. U slučaju da je postupljeno protivno ovim zakonskim odredbama, na
takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka. Odbijanje davanja iskaza ne može
se uzeti kao otežavajuća okolnost. Ukoliko se osumnjičeni, odn. optuženi odluči na
davanje iskaza, on nije dužan dati istinit iskaz, što znači da za svoj iskaz krivično ne
odgovara ako se utvrdi da je iskaz lažan. Osumnjičeni, odn. optuženi bit će krivično
odgovoran za kriv. djelo lažnog prijavljivanja, ako izađe iz granica svoje odbrane i
Sarajevo, 11.05.2012.
svjesno lažno tereti drugu osobu da je učinila kriv. djelo, a zna da ta osoba nije
izvršilac.
Osoba koja je neopravdano osuđena za krivično djelo ili je bez osnova lišena slobode
ima pravo na rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz budžetskih sredstava, kao i
druga prava utvrđena zakonom.
POUKA O PRAVIMA
Opća je obaveza suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u postupku poučiti
osumnjičenog odn. optuženog ili drugog učesnika u postupku o pravima koja im po
zakonu pripadaju i o posljedicama propuštanja određene radnje. Pouka se odnosi na
svakog učesnika u postupku, a ne samo na osumnjičenog, odn. optuženog, a daje onda
kad bi pomenute osobe iz neznanja mogle propustiti neku radnju u postupku ili se iz
neznanja ne bi koristile svojim pravima. Npr. pouka o povraćaju u prijašnje stanje, ili pouka
oštećenom i podnosiocu prijave u slučaju donošenja naredbe o nesprovođenju istrage.
Data pouka se mora zabilježiti. Propust u davanju pouke se uzima kao relativno
bitna povreda odredaba krivičnog postupka i predstavlja razlog za ulaganje žalbe.
POSLJEDICE POKRETANJA POSTUPKA
Kad je propisano da pokretanje krivičnog postupka ima za

posljedicu ograničenje određenih prava, ove posljedice, ako ovim zakonom nije
drugačije određeno, nastupaju potvrđivanjem optužnice.
Ako se radi o krivičnim djelima s propisanom kaznom
zatvora do pet godina ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom, ove posljedice
nastupaju od dana kad je donesena osuđujuća presuda, bez obzira na to je li
postala pravosnažna.
ZNAČENJE IZRAZA *
a) “OSUMNJIČENI” je osoba za koju postoje osnovi sumnje da je počinila krivično

djelo,
b) “OPTUŽENI” je osoba protiv koje je jedna ili više tačaka u optužnici potvrđena,
c) “OSUĐENI” je osoba za koju je pravosnažnom odlukom utvrđeno da je krivično
odgovorna za određeno krivično djelo,
d) “SUDIJA ZA PRETHODNI POSTUPAK” je sudija koji u toku istrage postupa u
slučajevima kada je to propisano ovim zakonom,
e) “SUDIJA ZA PRETHODNO SASLUŠANJE” je sudija koji nakon podizanja
optuženice postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom i koji ima
ovlaštenja koja pripadaju sudiji za prethodni postupak,
f) “STRANKE” su tužilac i osumnjičeni, odnosno optuženi,
g) “OVLAŠTENA SLUŽBENA OSOBA” je ona osoba koja ima odgovarajuća
ovlaštenja unutar državne granične službe, policijskih organa Federacije, sudske policije,
Sarajevo, 11.05.2012.
kao i carinskih organa, organa finansijske policije, poreskih organa i organa vojne
policije,
h) “OŠTEĆENI” je osoba kojoj je osobno ili imovinsko pravo krivičnim djelom
povrijeđeno ili ugroženo,
i) “PRAVNE OSOBE” su osobe koje su kao takve definirane u KZFBiH, uključujući:
korporacije, preduzeća, udruženja i ortakluka i druge pravne osobe,
j) “ISTRAGA” obuhvata aktivnosti poduzete od tužioca ili ovlaštene službene osobe u
skladu s ovim zakonom, uključujući prikupljanje i čuvanje izjava i dokaza,
k) “UNAKRSNO ISPITIVANJE” je ispitivanje svjedoka i vještaka od stranke, odnosno
branioca koja nije pozvala svjedoka, odnosno vještaka,
l) “DIREKTNO ISPITIVANJE” je ispitivanje svjedoka i vještaka od stranke, odnosno
branioca, koja je pozvala svjedoka, odnosno vještaka,
m) “OSNOVANA SUMNJA” je viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima
koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo,
n) “ZABILJEŠKE” i “SPISI” su slova, riječi ili brojke ili njihov ekvivalent zapisane
rukopisom, otkucane pisaćom mašinom, odštampane, fotokopirane, fotografirane,
zabilježene magnetskim impulsima, mehanički ili elektronski ili nekim drugim oblikom
sakupljanja podataka,
NADLEŽNOST SUDA
STVARNA NADLEŽNOST *
Pod pojmom stvarne nadležnosti podrazumijeva se ovlaštenje suda:

a) da odlučuje o određenoj vrsti predmeta, ili
b) da preduzima određene vrste procesnih radnji, ili
c) da obavlja i druge poslove propisane zakonom.
Pravila o stvarnoj nadležnosti dijele krivične premete između sudova različitog

ranga (npr. općinskih i kantonalnih). Stoga, propisi o stvarnoj nadležnosti uvijek
garantiraju građanima da će im za određena krivična djela suditi sud određenog ranga.
Zato sud mora paziti na svoju stvarnu nadležnost.
Ako je presudu donio sud nižeg ranga umjesto suda višeg ranga (općinski umjesto
kantonalnog) učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka.
SASTAV SUDA (FUNKCIONALNA NADLEŽNOST) *
U PRVOM STEPENU SUDI

a) vijeće krivičnog odjeljenja suda sastavljeno od trojice sudija.
b) za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do 5 godina ili novčanom
kaznom kao glavnom kaznom sudi sudija pojedinac.
Ako se na glavnom pretresu pokaže potrebnim, da umjesto sudije sudi vijeće (npr. prije
početka glavnog pretresa pogrešno ocijenjeno da se radi o krivičnom djelu za koje je zaprijećena kazna
zatvora do pet godina, a radi se o težem krivičnom djelu) - treba formirati vijeće i glavni pretres
početi ponovo. U suprotnom, ako tako ne bi bilo postupljeno, to bi predstavljalo bitnu
povredu odredaba krivičnog postupka, jer sud nije bio propisno sastavljen.
Sarajevo, 11.05.2012.
Moguća je i suprotna situacija odn. da je prije početka glavnog pretresa pogrešno

ocijenjeno, da se radi o krivičnom djelu za koje treba da sudi vijeće, a na glavnom
pretresu se zaključi da se radi o krivičnom djelu za čije presuđenje je nadležan sudija
pojedinac – u takvom slučaju nije potrebno da umjesto vijeća sudi sudija pojedinac, već
je upravo to vijeće ovlašteno da nastavi gl. pretres, jer takvim postupanjem optuženi neće
doći u gori procesni položaj, niti to predstavlja bitnu povredu odredaba kriv. postupka.
U DRUGOM STEPENU SUDI vijeće apelacionog odjeljenja suda sastavljeno od

trojice sudija. Dakle, takav sastav suda je ne samo onda kada se održava sjednica vijeća,
već i kada se drži pretres
O ZAHTJEVU ZA PONAVLJANJE POSTUPKA odlučuje vijeće krivičnog

odjeljenja sastavljeno od trojice sudija.
SUDIJA ZA PRETHODNI POSTUPAK – je sudija koji u toku istrage postupa u

slučajevima kada je to propisano ovim zakonom. Ovlaštenja sudije za prethodni
postupak odnose se na:
1) pitanja lišenja slobode i određivanja pritvora, nadzor nad izvršenjem pritvora i
nad komunikacijom pritvorenika sa spoljnim svijetom,
2) izdavanje naredbe za pretres stana, prostorija, pokretnih stvari i osoba i naredbe za
privremeno oduzimanje predmeta,
3) naredba o poduzimanju posebnih istražnih radnji,
4) izdavanje naredbe za dovođenje,
5) donošenje rješenja o određivanju jamstva,
6) postavljanje branioca u slučaju obavezne odbrane i u slučaju slabog imovnog
stanja osumnjičenog, kao i razrješenje postavljenog branioca.
7) dostavljaju mu se dokazi radi obavještavanja branioca.
8) izdaje ili odobrava naredbu za prinudno dovođenje svjedoka koju je izdao tužilac,
te donosi rješenje o izricanju novčane kazne svjedoku do 5.000,00 KM.
SUDIJA ZA PRETHODNO SASLUŠANJE – je sudija koji nakon podizanja

optužnice postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom i koji ima
ovlaštenja koja pripadaju sudiji za prethodni postupak.
- Riječ je o sudiji za koji se javlja nakon podizanja optužnice i koji
ima ovlaštenja sudije za prethodni postupak, pa u tom smislu ima sljedeća ovlaštenja:
1) određuje pritvor nakon podizanja optužnice, ako osumnjičeni
prije toga nije bio u pritvoru, kao i mjere zabrane, odn. jamstva ako prije toga nisu
bile određene;
2) u slučaju određivanja pritvora, odn. njegovog produženja, sudija
za prethodno saslušanje vrši kontrolu nad izvršenjem pritvora i postupanjem sa
pritvorenicima.
- Zakon, također, propisuje da SPS postupa u slučajevima
kad:
1) odlučuje o optužnici u smislu njenog
potvrđivanja,
2) uzima izjavu o krivnji,
Sarajevo, 11.05.2012.
3) razmatra sporazum o priznanju krivnje,

4) odlučuje o prethodnim prigovorima na
optužnicu,
5) dostavlja optužnicu optuženom,
6) dostavlja predmet sudiji, odn. vijeću radi
zakazivanja glavnog pretresa,
7) obustavlja postupak u slučaju povlačenja
optužnice,
8) preduzima radnje za sudsko obezbjeđenje
dokaza,
9) postavlja branioca u slučaju obavezne odbrane i
tzv. odbrane siromašnih, te odlučuje o razrješenju branioca,
FUNKCIONALNA NADLEŽNOST VANRASPRAVNOG VIJEĆA

U vijeću sastavljenom od trojice sudija sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada
je to određeno ovim zakonom i donosi druge odluke izvan glavnog pretresa.
Ovo vijeće sastavljeno od trojice sudija suda:

1) odlučuje o žalbi protiv rješenja - kojim je izrečena novčana
kazna svjedoku koji odbija da svjedoči;
2) odlučuje o žalbi protiv rješenja - kojim rješenjem je
optuženom određena mjera zabrane napuštanja mjesta boravišta ,
3) odlučuje o žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora, te
ako sudija za prethodni postupak, odn. sudija za prethodno saslušanje ne prihvati
prijedlog tužioca o određivanju pritvora, zatražit će da o tome odluči ovo vijeće.
itd
SPAJANJE I RAZDVAJANJE POSTUPKA
SPAJANJE POSTUPKA
- Ako je ista osoba optužena za više krivičnih djela (subjektivni

koneksitet), pa je za neka od tih djela nadležan niži a za neka viši sud - nadležan
je viši sud, a ako su nadležni sudovi iste vrste, nadležan je onaj sud koji je prvi
potvrdio optužnicu, a ako optužnice nisu potvrđene - sud koji je prvi primio
optužnicu na potvrđivanje.
- Na isti način, određuje se nadležnost u slučaju ako je oštećeni
istovremeno učinio krivično djelo prema osumnjičenom, odn. optuženom.
- Za saizvršitelje, po pravilu, nadležan je sud koji je prvi potvrdio
optužnicu.
- Sud koji je nadležan za izvršitelja krivičnog djela nadležan
je, po pravilu, i za saučesnike, prikrivače, osobe koje su pomogle učinitelju
Sarajevo, 11.05.2012.
poslije izvršenja krivičnog djela, kao i za osobe koje nisu prijavile pripremanje
krivičnog djela, izvršenje krivičnog djela ili učinitelja. (objektivni koneksitet)
- U svim navedenim slučajevima, provest će se, po pravilu,
jedinstveni postupaki i donijeti jedna presuda.
- Sud može odlučiti provesti jedinstveni postupak i donijeti
jednu presudu i u slučaju kad je više osoba optuženo za više krivičnih djela
(mješoviti subjektivno-objektivni koneksitet), ali samo ako između izvršenih
krivičnih djela postoji međusobna veza. Ako je za neka od ovih krivičnih djela
nadležan viši a za neka niži sud, jedinstveni postupak može se provesti samo pred
višim sudom. O spajanju postupka odlučuje sud koji je nadležan za provođenje
jedinstvenog postupka.
RAZDVAJANJE POSTUPKA
Spajanje kriv. postupaka nikada nije obavezno, a vrši se, ako postoji neki od koneksiteta.
Nasuprot tome, sud može do završetka glavnog pretresa odlučiti da se postupak za
pojedina kriv. djela ili protiv pojedinih optuženih razdvoji radi posebnog suđenja.
Za donošenje takve odluke potrebno je da postoje:
a) važni razlozi - npr. teška bolest ili teška povreda jednog optuženog, koje ukazuju
da on duže vremena neće moći sudjelovati u postupku
b) ili razlozi cjelishodnosti - npr. da su na gl. pretresu za jedno teško kriv. djelo
izvedeni svi dokazi i za isto bi se mogla donijeti presuda, a za drugo k. djelo potrebna
su duža vještačenja.
Kada postoji neki od ovih razloga, sudija odn. vijeće donosi rješenje o razdvajanju
postupaka na prijedlog stranaka ili branioca, ali to može učiniti i bez njihovog
prijedloga.
Ukoliko se razdvajanje postupka vrši po službenoj dužnosti – potrebno je da sud prije
donošenja rješenja o razdvajanju postupka sasluša stranke i branioca.
Protiv rješenja kojim se određuje razdvajanje postupaka ili se odbija prijedlog za
razdvajanje postupka, žalba nije dopuštena, ali stranke i branilac mogu to rješenje pobijati
u žalbi na presudu.
IZUZEĆE
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

1) ako je oštećen krivičnim djelom,
2) ako je u pitanju neki srodnički odnos (ako je sa osumnjičenim/optuženim,
braniocem, tužiocem, oštećenim – u odnosu:
- zakonskog zastupnika ili punoćnika,
- bračnog odn. vanbračnog druga ili
- srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj
liniji do 4. stepena, a po tazbini do 2. stepena,
- staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili
hranjenika),
3) ako je u istom krivičnom predmetu
a) učestvovao kao SPP, ili SPS,
Sarajevo, 11.05.2012.
b) postupao kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik

oštećenog
c) saslušan kao svjedok ili kao vještak,
d) učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i
Navedeni, taksativno nabrojani osnovi, obavezno isključuju sudiju od vršenja
sudijske dužnosti. Izuzeće se vrši u javnom interesu, a odricanje stranaka od izuzeća
sudije, ne može dati sposobnost sudiji da radi u konkretnom slučaju. Učešće na
glavnom pretresu sudije koji je po navedenim osnovama trebao da bude isključen,
smatra se apsolutnom povredom krivičnog postupka.
4) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu
nepristrasnost.
Postojanje ovog osnova se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju. Ovaj fakultativni
osnov izuzeća u užem smislu, predviđen je jednom opštom formulacijom. Zakon ove
razloge za izuzeće ne navedi ni primjera radi. U to mogu biti (zajednički imovinski
interesi, izraženo prijateljstvo ili neprijateljstvo, odnos zavisnosti odn. nadređenosti
ili podređenosti; veza po susjedstvu; srodstvo u daljem stepenu, i sl). Osnov izuzeća
ne može biti sumnja u sposobnost sudije.
Do pokretanja postupka za izuzeće može doći kako na zahtjev samog sudije, tako i
na zahtjev krivičnoprocesne stranke.
1. Postupak za izuzeće na zahtjev sudije.

- Sudija čim sazna da postoji neki od razloga za njegovo
obavezno izuzeće (isključenje) dužan je - da prekine svaki rad po tom predmetu, pa i
u odnosu na neodložne radnje i da o tome obavijesti predsjednika suda, koji će nakon
utvrđivanja postojanja razloga odrediti zamjenu. Pojedine neodložne radnje obaviće
za to vrijeme drugi određeni sudija.
- Na isti način postupa sudija i u slučaju ako postoji razlog
odn. razlozi za njegovo fakultativno izuzeće. Jedina razlika je u tome što u slučaju
fakultativnog izuzeća sudija može sve do odnošenja odluke o izuzeću, da preduzima
radnje za koje postoji opasnost od odlaganja, što nije slučaj kod obaveznog izuzeća
(isključenja).
2. Postupak za izuzeće na zahtjev krivičnoprocesne stranke.
- Krivičnoprocesne stranke mogu staviti zahtjev kako za obavezno
izuzeće (isključenje) tako i za fakultativno izuzeće sudije.
- U slučaju izuzeća u užem smislu, podnosilac zahtjeva je dužan
ne samo da naznači zakonski osnov, već i da što konkretnije i sadržajnije navede
razloge koji izazivaju razumnu sumnju u nepristrasnost sudije.
- U zahtjevu se moraju poimenično označiti sudija čije se izuzeće
traži, kao i okolnosti zbog kojih se smatra da postoje neki od zakonskih razloga za
izuzeće.
- Zahtjev za izuzeće stranke mogu podnijeti do – početka glavnog
pretresa, a ako je u pitanju razlog za obavezno izuzeće (isključenje) za koji je stranka
saznala docnije, zahtjev se može podnijeti i docnije, odmah po saznanju za taj razlog.
- Može se tražiti samo izuzeće sudije «koji u predmetu postupa» ,
tj. koji vrši sudijsku dužnost u određenom predmetu.
Sarajevo, 11.05.2012.
Zakonodavac je predvidio različit je POSTUPAK u slučaju:

a) ako se radi o obaveznom izuzeću tj. isključenju - sudija čim sazna da postoji
koji od razloga dužan je da obustavi svaki rad na predmetu. U ovoj situaciji sudija ne
smije izvršiti ni neku hitnu radnju koja ne trpi odlaganje. Ako se utvrdi da osnov stoji,
naređuje se zamjena. Zahtjev mogu postaviti stranke, ako sudija ne obavijesti
predsjednika ili opšta sjednica ne uvaži zahtjev, a ako nema ni zahtjeva stranaka,
opšta sjednica suda može narediti zamjenu po svojoj inicijativi.
b) ako se radi o fakultativnom izuzeću - izuzeću u užem smislu - sudija može do
donošenja rješenja o zahtjevu za izuzeće da preduzima one radnje za koje postoji
opasnost od odlaganja. Pošto postojanje osnova za izuzeće u ovom slučaju tek treba
utvrditi, zakonodavac nije bio tako isključiv, pa nije odredio zabranu rada. Data
formulacija omogućava i sudiji i predsjedniku suda da smireno i bez žurbe procijene
postojanje određenih okolnosti i njihov uticaj na podobnost sudije da postupa u
konkretnom predmetu. Sudija koji je prijavio predsjedniku suda postojanje ovih
okolnosti nije isključen od rada na predmetu, pa svakako da može da vrši sve radnje
koje ne trpe odlaganje, a nije mu zabranjeno ni da vrši redovne radnje koje nisu bitne.
O zahtjevu za izuzeće odlučuje opća sjednica odnosno kolegij sudija.

Prije donošenja rješenja o izuzeću pribavit će se izjava sudije, a po potrebi i drugi
izviđaji.Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće žalba nije dopuštena.
Odredbe o izuzeću sudije primjenjuju se i na tužioca, zapisničare, sudske tumače, stručne
osobe, kao i na vještake. O izuzeću zapisničara, sudskog tumača, stručne osobe i vještaka
odlučuje vijeće, predsjednik vijeća ili sudija. O izuzeću tužioca odlučuje kolegij
tužilaštva. Kada osl. preduzimaju istražne radnje, o njihovom izuzeću odlučuje tužilac.
TUŽILAC
Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela

koja su u nadležnosti suda.
Odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo - tužilac

ima pravo i dužan je da:
1) preduzme potrebne mjere u cilju:
a) otkrivanja i pronalaženja osumnjičenog,
b) provođenja istrage,
c) rukovođenja i nadzora nad istragom,
d) upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanih za
pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,
2) provede istragu u skladu s ovim zakonom,
Svi organi koji učestvuju u istrazi dužni su da o svakoj poduzetoj radnji obavijeste
tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.
3) daje imunitet u skladu s zakonom,
4) zahtijeva dostavljanje informacija od državnih organa, preduzeća, pravnih i
fizičkih osoba u Federaciji,
Sarajevo, 11.05.2012.
5) izdaje pozive i naredbe i predlaže izdavanje poziva i naredbi u skladu s ovim

zakonom,
6) naredi ovlaštenoj službenoj osobi da izvrši naredbu izdatu od suda u skladu s
ovim zakonom,
7) predlaže izdavanje kaznenog naloga u skladu zakonom,
8) podiže i zastupa optužnicu pred sudom,
Isključivo pravo tužioca je da temeljem postojanja dovoljno dokaza iz kojih proizilazi
osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremi i uputi optužnicu
sudiji za prethodno saslušanje, te je zastupa pred sudom.
9) podnosi pravne lijekove,
Tužilac je jedini ovlašten, da u toku postupka podnese žalbu, kako na štetu, tako i u
korist optuženog, što proizilazi iz njegove dvojne uloge: kao stranke u postupku i kao
državnog organa.
10) obavlja i druge poslove određene zakonom.
BRANILAC (PRAVO NA ODBRANU)
Princip odbrane je jedan od osnovnih principa krivične procedure, a realizuje sa

materijalnom i formalnom odbranom.
Formalna odbrana (odbrana putem branioca), može biti:
a) fakultativna – Kod fakultativne odbrane stvar je procjene osumnjičenog odn.
optuženog (ili lica koja mogu uzeti branioca osumnjičenom odn. optuženom), da li će
uopšte uzimati branioca ili će ga uzeti samo u nekom stadiju postupka (optuženje,
glavni pretres) i na to njihovo opredjeljenje sud ili drugi organi nemaju uticaja.
b) obligatorna – Kada se radi o obligatornoj odbrani, onda nema procjenjivanja, već
u određenom stadiju postupka branilac mora ili biti angažovan od strane
osumnjičenog odn. optuženog (odn. ovlaštenih srodnika) ili mora biti postavljen po
službenoj dužnosti.
Za branioca se može uzeti advokat pod uslovima koji su propisani Zakonom o
advokaturi Federacije. Lice koje nije advokat, ne može biti uzeto za branioca ni onda
kad ima stručnu spremu ili uživa povjerenje osumnjičenog odn. optuženog.
Branilac mora predati punomoć za zastupanje prilikom preduzimanja prve radnje
u postupku. Punomoć osumnjičenog odn. optuženog braniocu je njegova procesna
legitimacija, a izdaje mu je u vidu posebnog akta ili u zapisnik kod organa pred kojim se
vodi postupak. Osumnjičeni odn. optuženi može otkazati punomoć braniocu u svakom
trenutku i to bez obzira da li je odbrana obavezna ili fakultativna. U slučaju obavezne
odbrane, ako osumnjičeni odn. optuženi ne opunomoći drugog branioca, mora mu se
postaviti branilac po službenoj dužnosti. Ako je branilac postavljen po službenoj
dužnosti, onda se osumnjičeni odn. optuženi ne može odreći branioca, ali može tražiti
zamjenu ako postavljeni branilac neodgovorno vrši svoju dužnost.
Više osumnjičenih odn. optuženih mogu imati zajedničkog branioca, osim u slučaju
ako je branioca postavio sud u slučaju obavezne odbrane ili zbog slabog imovnog
stanja. Zajednička odbrana isključena je samo ako postoji kolizija (suprotnost u
odbranama) - kada jedan od osumnjičenih odn. optuženih u svojoj odbrani mora da izjavi
Sarajevo, 11.05.2012.
nešto što može da tereti drugog osumnjičenog odn. optuženog. Sukob interesa otklanja,
po pravilu, branilac, odričući se odbrane jednog ili odustajući od odbrane svih
osumnjičenih odn. optuženih. Sukob interesa može otkloniti i osumnjičeni odn. optuženi -
opozivanjem branioca koga je sam uzeo.
Osumnjičeni odn. optuženi može imati više branioca, ali samo jedan od njih će imati
status glavnog branioca o čemu će se osumnjičeni odn. optuženi izjasniti. Smatra se
da je odbrana osigurana kada u postupku učestvuje jedan od branioca. Osumnjičeni
odn. optuženi može imati više branilaca bez obzira da li se radi o obaveznoj ili
fakultativnoj odbrani, ali kada se branilac određuje po službenoj dužnosti ili kada
branioca postavlja sud zbog slabog imovnog stanja osumnjičenog odn. optuženog,
određuje se samo jedan branilac. Kada osumnjičeni odn. optuženi ima više branilaca,
onda je svaki od njih ovlašten da samostalno preduzima sve radnje u korist odbrane
osumnjičenog odn. optuženog. Dostavljanje se vrši uvijek samo jednom braniocu.
Ko ne može biti branilac

(1) Branilac ne može biti oštećeni, bračni odnosno vanbračni drug oštećenog ili tužioca,
niti njihov srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do
četvrtog stepena ili po tazbini do drugog stepena.
(2) Branilac koji je pozvan kao svjedok ne može biti branilac u tom predmetu.
(3) Branilac ne može biti osoba koja je u istom predmetu postupala kao sudija ili tužilac.
KADA OSUMNJIČENI ODN. OPTUŽENI MORA IMATI BRANIOCA
Zakonodavac je predvidio da osumnjičeni odn. optuženi mora imati branioca u ove

3 situacije:
1. već prilikom prvog ispitivanja - ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za
krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
2. nakon što mu je određen pritvor - za vrijeme dok pritvor traje. Dakle,
osumnjičeni odn. optuženi protiv kojeg je određen pritvor (a još nije u pritvoru) ne
mora imati branioca. S druge strane, čim je lišen slobode i pritvor počeo trajati –
mora imati branioca.
3. nakon podizanja optužnice i to već u vrijeme dostavljanja optužnice - ako
je optužen za krivično djelo za koje se može izreći 10 godina zatvora ili teža kazna.
Branilac mora postojati u vrijeme dostavljanja optužnice, da bi eventualno mogao
uložiti prethodni prigovor protiv optužnice i u njemu, pored ostalog, istaći povredu
postupka u toku istrage, u kojoj on nije učestvovao.
Osumnjičenom odn. optuženom koji u slučaju obavezne odbrane sam ne izabere
branioca, postavlja se branilac po službenoj dužnosti. Branioca postavlja sudija za
prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odn. predsjednik vijeća, ali
branioca maloljetniku postavlja sudija za maloljetnike.
Sarajevo, 11.05.2012.
Određivanje branioca osumnjičenom odn. optuženom obavezno je i u slučaju ako

sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta ili mentalnog stanja osumnjičenog odn.
optuženog u interesu pravde. Nesposobnost za odbranu u ovom slučaju jeste faktičko
pitanje, što utvrđuje sud. Prema potrebi, provešće se psihijatrijsko vještačenje. Da li
postoje razlozi pravičnosti, odlučuje sud po diskrecionoj ocjeni. Ti razlozi su mnogo širi
od ostalih koje zakon predviđa za obaveznu odbranu, npr. složenost činjenične osnovice
inače lakog krivičnog djela.
Naime, u svim ovim slučajevima obavezne formalne odbrane, branioca može

izabrati sam osumnjičeni odn. optuženi, a ako to ne učini - sud je dužan da mu
postavi branioca po službenoj dužnosti.
POSTAVLJANJE BRANIOCA ZBOG SLABOG IMOVNOG STANJA
Kad ne postoje uslovi za obaveznu odbranu, ako osumnjičeni

odn. optuženi ne može prema svom imovnom stanju sam snositi troškove
odbrane, sud će se mu na njegov zahtjev postaviti branioca, pod alternativnim
uslovom:
a) da se postupak vodi za kriv. djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 3
godine ili teža kazna, ili
b) da to zahtijevaju interesi pravičnosti, bez obzira na propisanu kaznu. Da li
postoje razlozi pravičnosti, odlučuje sud po slobodnoj ocjeni, u zavisnosti od
specifičnosti svakog pojedinog slučaja, npr. specifično kriv. djelo koje je predmet
optužbe, ličnost osumnjičenog odn. optuženog, sredina u kojoj je kriv. djelo
izvršeno, broj osumnjičenih odn. optuženih, pravna pitanjima koje treba riješiti
dr.
Zahtjev za postavljanje branioca u ovom slučaju se može podnijeti u

toku cijelog krivičnog postupka. Branioca tada postavlja SPP, SPS, sudija odn.
predsjednik vijeća i to nakon što je osumnjičenom odn. optuženom prvo pružena
prilika da sa predočene liste izabere branioca.
Pri ocjeni situacije osumnjičenog odn. optuženog da ne može snositi
troškove odbrane – u obzir se uzimaju njihovi prihodi i rashodi i visina troškova
odbrane koji su u izgledu. Ako se imovno stanje osumnjičenog odn. optuženog tokom
postupka izmijeni na bolje, odluka o postavljenju branioca može se izmijeniti.
Sud nema posebnu obavezu upozorenja osumnjičenog odn. optuženog
na pravo postavljenja branioca o trošku budžeta.
Postavljeni branilac ima sva prava i dužnosti i isti procesni položaj
kao i svaki drugi branilac. Ima pravo na nagradu, troškove i druge izdatke po
advokatskoj tarifi i to na teret sredstava suda koji ga je postavio za branioca.
PRAVO BRANIOCA DA PREGLEDA SPISE I DOKUMENTACIJU
Sarajevo, 11.05.2012.
U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda

pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može
uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u
opasnost cilj istrage.
Izuzetno od navedenog pravila, kada se osumnjičeni, odn.
optuženi nalazi u pritvoru tužilac će dostaviti SPP, odn. SPS dokaze radi
obavještavanja branioca.
Nakon podizanja optužnice branilac osumnjičenog, odn.
optuženog ima pravo uvida u sve spise i dokaze.
SPP, SPS, sudija, odn. vijeće, kao i tužilac, kada dođu u posjed
novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na
suđenju, dužni su ih staviti na uvid braniocu.
U navedenim slučajevima, branilac može izvršiti fotokopiranje
spisa i dokumenata.
PRETRESANJE STANA, PROSTORIJA I OSOBA
PRETRESANJE STANA, OSTALIH PROSTORIJA I POKRETNIH STVARI
Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari se može odrediti samo onda
ako ima dovoljno osnova za sumnju da će se pri pretresanju:
a) pronaći pretpostavljeni izvršilac krivičnog djela ili njegov saučesnik,
b) otkriti tragovi krivičnog djela, ili
c) pronaći predmeti važni za krivični postupak.
Pretresanje pokretnih stvari obuhvata i pretresanje kompjutera i sličnih uređaja za
automatsku obradu podataka koji su s njima povezani. Na zahtjev suda, osobe koje se
koriste ovim uređajima dužne su omogućiti pristup, predati diskete ili drugi medij na
kome su pohranjeni podaci, kao i pružiti potrebna obavještenja za upotrebu tih uređaja.
Pretresanje kompjutera i sličnih uređaja će se obaviti uz pomoć stručne osobe.
PRETRESANJE OSOBE
Pretresanje osobe može se poduzeti u sljedećim slučajevima:

a) kad je vjerovatno da je određena osoba počinila krivično djelo
U prvom slučaju se radi o pretresanju osumnjičenog i tu je neophodno da postoji
vjerovatnost da je određena osoba počinila krivično djelo. U krug osumnjičenih osoba
svakako ne ulaze samo izvršilac, ili saizvršioci, već i podstrekač i pomagač, dakle
saučesnici.
b) kad je vjerovatno da će se pretresanjem pronaći predmeti ili tragovi važni za
krivični postupak.
U drugom slučaju, radi se o pretresanju ostalih osoba, a uslov je vjerovatnost da će se
kod te osobe, koja nije ni izvršilac krivičnog djela, niti njegov saizvršilac, odn.
saučesnik, nalaze predmeti ili tragovi važni za krivični postupak.
Pretresanje osobe obavlja osoba istog spola, bez obzira da li se pretresa osoba muškog
ili ženskog spola.
Sarajevo, 11.05.2012.
NAREDBA ZA PRETRESANJE
Sud može izdati naredbu za pretresanje pod uslovima propisanim ovim zakonom.
Naredbu za pretresanje može izdati sud na zahtjev tužioca ili na zahtjev ovlaštenih
službenih osoba koje su dobile odobrenje od tužioca.
Dakle potreban je zahtjev tužioca ili zahtjev ovlaštenih službenih lica. koje su za isticanje
zahtjeva dobile odobrenje od tužioca, što znači da sud ne može po službenoj dužnosti
izdati naredbu za pretresanje bez obzira što su ispunjeni materijalni uslovi za pretresanje.
Od ovog principijelnog rješenja izuzetak je moguć na glavnoj raspravi, s obzirom da se
izvode i dokazi čije izvođenje naredi sudija, odn. sudsko vijeće.
FORMA ZAHTJEVA ZA PRETRESANJE
U odnosu na formu, zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti

pismeno ili usmeno. Podnošenje zahtjeva u pismenom obliku je pravilo, a u usmenom
obliku izuzetak i koristi se onda kada postoji opasnost od odlaganja.
PISANI ZAHTJEV ZA IZDAVANJE NAREDBE ZA PRETRESANJE

Obaveznim sadržajem pismenog zahtjeva za pretresanje određen je:
- uvodni dio koji obuhvata:
1) naziv sudske instance od koje se zahtjeva izdavanje naredbe za
pretresanje, te
2) lične podatke kao i funkciju podnosioca zahtjeva (dokazuje zakonsko
ovlaštenje za podnošenje zahtjeva za izdavanje naredbe za pretresanje)
- centralni dio zahtjeva - sadrži:
1) navođenje činjenica koje ukazuju na vjerovatnost da će se osobe, tragovi i
predmeti naći na označenom ili opisanom mjestu ili kod određene osobe. Mjesta
ili osobe koje su objekti pretrage moraju se tačno precizirati.
2) sam zahtjev sudu da izda naredbu za pretresanje, a u svrhu pronalaženja osoba ili
oduzimanja predmeta.
Sa zahtjevom za izdavanje naredbe o pretresanju mogu se spojiti i određeni prijedlozi:

- da se pretresanje izvrši u bilo koje vrijeme zato što postoji osnovana
sumnja:
a) da pretresanje neće moći biti izvršeno u vremenskom periodu od
6 sati ujutro do 21 sat uvečer. (npr. treba izvršiti pretresanje noćnog bara ili drugog
prostora koje svoju osnovnu djelatnost obavlja upravo u kasnim noćnim i ranim jutarnjim satima);
b) da će se traženi predmeti skloniti ili uništiti ako se naredba ne
izvrši odmah.
c) da će osoba koja se traži pobjeći ili počiniti drugo krivično djelo,
ili ugroziti bezbjednost ovlaštenog službenog lica ili drugog lica.
- U zahtjevu se može predložiti da osl. lice izvrši naredbu za pretres bez
njene prethodne predaje ako postoji osnovana sumnja:
a) da se traženi predmeti mogu lako i brzo uništiti ako se odmah ne
oduzmu.
Sarajevo, 11.05.2012.
b) da predaja naredbe može ugroziti bezbjednost ovlaštenog

službenog lica ili drugog lica, te
c) da će osoba koju se traži počiniti drugo krivično djelo ili ugroziti
bezbjednost ovlaštenog službenog lica ili drugog lica.
USMENI ZAHTJEV ZA IZDAVANJE NAREDBE

Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti kada postoji
opasnost od odlaganja.
Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju može se saopćiti neposredno sudiji za
prethodni postupak ili telefonom, ili radio-vezom ili drugim sredstvom elektronske
komunikacije.
Kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sudija za prethodni
postupak će daljnji tok razgovora zabilježiti.
Sudija za prethodni postupak će potpisati kopiju zapisnika i predati je sudu u roku od 24
sata od izdavanja naredbe.
IZDAVANJE NAREDBE ZA PRETRESANJE
Ako SPP ustanovi da je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje opravdan,

može odobriti zahtjev i izdati naredbu za pretresanje. Prije odobravanja zahtjeva, SPP
ispituje istinitost okolnosti i predočenih podataka u zahtjevu, te ako je zahtjev za
izdavanje naredbe za pretresanje osnovan – odobrit će zahtjev i izdati naredbu za
pretresanje. Kad će zahtjev za pretresanjem biti opravdan je pitanje koje se cijeni u
svakom pojedinom slučaju.
Kad SPP odluči da izda naredbu za pretres na osnovu usmenog zahtjeva,
podnositelj takvog zahtjeva će sam sastaviti naredbu i pročitat će je u cjelini sudiji
za prethodni postupak.
SADRŽAJ NAREDBE ZA PRETRESANJE
Naredba za pretresanje sadrži:

1) naziv suda koji izdaje naredbu, osim kada se naredba za pretresanje odobrava na
osnovu usmenog zahtjeva i potpis SPP koji izdaje naredbu,
2) ako se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva, to će se
navesti uz naznačenje imena SPP koji izdaje naredbu i vremena i mjesta izdavanja,
3) ime, odjel ili rang ovlaštene osobe na koju se naredba odnosi,
4) svrha pretresanja,
5) opis osobe koju treba pronaći ili opis stvari koje su predmet pretresanja,
6) određivanje ili opis mjesta, prostorija ili osoba koje se traže, s navođenjem adrese,
vlasništva, imena ili sličnog za sigurno utvrđivanje identiteta,
7) uputstvo da se naredba ima izvršiti između 6 sati i 21 sata ili ovlaštenje da se
naredba može izvršiti u bilo koje vrijeme ako to sud izričito odredi,
8) eventualno ovlaštenje izvršitelju naredbe da može bez prethodne najave ući u
prostorije koje se imaju pretresti, ako to sud izričito odredi,
9) uputstvo da se naredba i oduzete stvari donesu u sud bez odlaganja,
Sarajevo, 11.05.2012.
10) pouku da osumnjičeni ima pravo obavijestiti branioca i da se pretresanje može

izvršiti i bez prisustva branioca, ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti.
VRIJEME IZVRŠENJA NAREDBE ZA PRETRESANJE
- Naredba za pretresanje mora se izvršiti najkasnije 15 dana od

izdavanja naredbe nakon čega se, bez odlaganja, mora vratiti sudu.
- Naredba za pretresanje se može izvršiti bilo kojeg dana u
sedmici.
- Naredba se može izvršiti samo u vremenskom periodu od 6 sati
do 21 sata, osim ako u naredbi nije izričito dato ovlaštenje da se može izvršiti u bilo
koje doba dana ili noći.
POSTUPAK IZVRŠENJA NAREDBE ZA PRETRESANJE
- Prije početka pretresanja osl. mora dati obavještenje o svojoj

funkciji i razlogu dolaska i predati naredbu za pretres osobi kod koje će se ili na kojoj
će se izvršiti pretresanje. Ako je nakon toga osl. pristup uskraćen, može upotrijebiti
silu.
- Prilikom izvršavanja naredbe za pretresanje, osl. nije dužno
obavijestiti bilo koga o svojoj funkciji i razlozima pretresanja, već može odmah ući u
stan ili dr. prostorije ako su prazni ili ako je osl. naredbom izričito ovlašteno da uđe
bez prethodne najave.
- Vlasnik odn. korisnik stana pozvat će se da bude prisutan
pretresu, a ako je on odsutan - pozvat će se njegov zastupnik ili neko od odraslih
članova domaćinstva ili susjeda.
- Ukoliko osoba kod koje se pretresanje ima izvršiti nije prisutna,
naredba se ostavlja u prostoriji gdje se vrši pretresanje, a pretresanje se izvršava i bez
njene prisutnosti.
- Pretresu stana, ostalih prostorija ili osobe prisustvuju dva
punoljetna građanina kao svjedoci. Svjedoci će se prije početka pretresanja upozoriti
da paze kako se pretresanje vrši, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika
o pretresanju stave svoje prigovore ako smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan.
- Pretresanje osobe vrši osoba istog pola.
- Prilikom vršenja pretresanja službenih prostorija pozvat će se
njihov starješina ili rukovodlac da bude prisutan pretresanju.
IZVRŠENJE NAREDBE ZA PRETRESANJE OSOBA

Prilikom izvršenja naredbe za pretresanje osoba, ovlaštena službena osoba mora dati
obavještenje o svojoj funkciji i predati naredbu za pretresanje osobi na kojoj će se
pretresanje izvršiti. Ovlaštena službena osoba može upotrijebiti silu u skladu sa zakonom.
ZAPISNIK O PRETRESANJU I ODUZIMANJE PREDMETA
O svakom pretresanju stana, prostorije ili osobe sastavit će se zapisnik koji

potpisuje :
a) osoba kod koje se ili na kojoj se vrši pretresanje i
Sarajevo, 11.05.2012.
b) osobe čija je prisutnost obavezna.

- Prilikom vršenja pretresanja oduzet će se privremeno samo oni predmeti i
isprave koji su u vezi sa svrhom pretresanja. U zapisnik će se unijeti i tačno opisati
predmeti i isprave koje se oduzimaju, a to će se naznačiti i u potvrdi o oduzimanju
predmeta koja će se odmah uručiti osobi kojoj su predmeti, odnosno isprave oduzete.
- Ako se pri pretresanju stana, prostorije, odnosno osobe nađu predmeti koji
nemaju veze s krivičnim djelom zbog kojeg je izdata naredba za pretresanje, ali
upućuju na drugo krivično djelo, oni će se opisati u zapisniku i privremeno oduzeti. O
tome će se obavijestiti tužilac. Ti će se predmeti odmah vratiti ako tužilac ustanovi da
nema osnova za pokretanje krivičnog postupka, a ne postoji neki drugi zakonski
osnov po kojem bi se ti predmeti imali oduzeti.
- Nakon privremenog oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretres,
osl. će napisati i potpisati potvrdu u kojoj će navesti oduzete predmete i naziv suda
koji je izdao naredbu.
- Nakon oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, osl. mora,
bez odlaganja, vratiti sudu naredbu i predati predmete i spisak oduzetih predmeta.
- Nakon prijema stvari oduzetih na osnovu naredbe za pretresanje, sud će
zadržati predmete pod nadzorom suda do daljnje odluke ili odrediti da predmeti
ostanu pod nadzorom podnositelja zahtjeva.
PRETRESANJE BEZ NAREDBE
Ovlaštena službena osoba može ući u stan i druge prostorije bez naredbe i bez
svjedoka i, po potrebi, izvršiti pretresanje
1) ako stanar tog stana to želi,
2) ako neko zove u pomoć,
3) ako je potrebno uhvatiti učinitelja krivičnog djela koji je zatečen na djelu ili
radi sigurnosti ljudi i imovine,
4) ako se u stanu ili drugoj prostoriji nalazi osoba koja se po naredbi suda ima
pritvoriti ili prinudno dovesti ili koja se tu sklonila od gonjenja.
Ovlaštena službena osoba može pretresti osobu bez naredbe za pretresanje i bez
prisutnosti svjedoka:
a) pri izvršenju naredbe o dovođenju,
b) prilikom lišenja slobode,
c) ako postoji sumnja da ta osoba posjeduje vatreno ili hladno oružje,
d) ako postoji sumnja da će sakriti, uništiti ili riješiti se predmeta koji se
trebaju od njega oduzeti i upotrijebiti kao dokaz u krivičnom postupku.
Nakon izvršenja pretresanja bez naredbe za pretresanje, ovlaštena službena osoba

mora odmah podnijeti pisani izvještaj tužitelju koji će o tome obavijestiti sudiju za
prethodni postupak. Izvještaj mora sadržavati razloge pretresanja bez naredbe.
PRIVREMENO ODUZIMANJE PREDMETA I IMOVINE
NAREDBA ZA ODUZIMANJE PREDMETA
Sarajevo, 11.05.2012.
Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u
krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se
osigurati njihovo čuvanje.
Radi se o privremenom oduzimanju:

a) predmeta koji se po KZ BiH trebaju oduzeti, gdje spadaju:
1. predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje kriv. djela ili
su nastali njegovim izvršenjem, a postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni
za izvršenje kriv. djela ili se u cilju zaštite opšte sigurnosti ili iz moralnih razloga
oduzimanje predmeta čini apsolutno neophodnim;
2. predmeti od kojih se sastoji imovinska korist pribavljena krivičnim djelom;
3. predmeti za koje je, kod određenih krivičnih djela, u okviru posebnog djela
KZ FBiH predviđeno obavezno oduzimanje predmeta. npr. Neovlaštena
proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, Krivotvorenje vrijednosnih
papira itd.
Predmeti koji se po krivičnom zakonu trebaju oduzeti, moraju se oduzeti bez obzira
da li će u toku krivičnog postupka poslužiti kao dokaz ili ne.
b) predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku . Radi se o
predmetima koji mogu poslužiti pri utvrđivanju važnih činjenica u krivičnom
postupku. npr. pokretne stvari ili nekretnine (kod kojih se ograničava slobodno
raspolaganje i koje se podvrgavaju odgovarajućem čuvanju), isprave ili tehničke
snimke činjenica.
Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tužioca ili na prijedlog

ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od tužioca.
Pismenu naredbu o privremenom oduzimanju predmeta izdaje sud na prijedlog tužioca ili
na prijedlog osl. koje je dobilo odobrenje od tužioca. U smislu funkcionalne nadležnosti,
to je SPP (do podizanja optužnice), SPS (prije početka gl. pretresa), sudija odn.
predsjednik vijeća (na glavnom pretresu).
Oduzimanje predmeta vrši ovlaštena službena osoba na osnovu izdate naredbe.
Ko drži takve predmete, dužan ih je predati po naredbi suda. Osoba koja ih odbije
predati može se kazniti do 50.000 KM, a u slučaju daljnjeg odbijanja - može se zatvoriti.
Zatvor traje do predaje predmeta ili do završetka krivičnog postupka, a najduže 90 dana.
O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili je naređen zatvor odlučuje
vijeće. Žalba protiv rješenja o zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja.
Dužnost predaje predmeta po naredbi suda nije apsolutna već relativna i ne odnosi se na:
1) osumnjičenog, odnosno optuženog,
2) osobe koje su oslobođene dužnosti svjedočenja,
3) osobe koje su po odredbama materijalnog krivičnog prava oslobođene dužnosti
prijavljivanja krivičnog djela ili učinioca, ili koje nisu krivično odgovorne zbog
pružanja pomoći učiniocu nakon izvršenog krivičnog djela.
PRIVREMENO ODUZIMANJE PREDMETA BEZ NAREDBE
Sarajevo, 11.05.2012.
Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao
dokaz u krivičnom postupku mogu se privremeno oduzeti i bez naredbe suda -
ukoliko postoji opasnost od odlaganja.
Ukoliko se osoba koja se pretresa izričito usprotivi oduzimanju predmeta,
tužilac će u roku od 72 sata od izvršenog pretresanja podnijeti zahtjev SPP za
naknadno odobrenje oduzimanja predmeta.
Ukoliko SPP odbije zahtjev tužioca, oduzeti predmeti se ne mogu koristiti
kao dokaz u krivičnom postupku, a oduzeti predmeti će se odmah vratiti osobi od
koje su oduzeti.
Osoba od koje se privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo
žalbe. Žalba ne odlaže privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije.
Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u sudu ili sud
na drugi način osigurava njihovo čuvanje.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši
tužilac. O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan
obavijestiti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, SPP i branioca.
ISPITIVANJE OSUMNJIČENOG *
POZIV ZA ISPITIVANJE*
Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac.
Ispitivanje treba vršiti tako da se u punoj mjeri poštuje
ličnost osumnjičenog. Prilikom ispitivanja osumnjičenog ne smije se upotrijebiti
sila, prijetnja, prevara, narkotici ili druga sredstava koja mogu uticati na
slobodu odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja.
Ako je postupljeno protivno navedenim pravilima - na iskazu
osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.
POUKA OSUMNJIČENOM O NJEGOVIM PRAVIMA *

1. Kad se osumnjičeni prvi put ispituje prvo se uzimaju lični podaci o identitetu, (ime
i prezime, nadimak, ime i prezime roditelja, djevojačko obiteljsko ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje,
dan, mjesec i godina rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, JMBG, čime se zanima, kakve su mu
obiteljske prilike, je li pismen, kakve je škole završio, je li, gdje i kad služio vojsku odnosno ima li čin, je li
odlikovan, kakvog je imovnog stanja, je li, kad i zašto osuđivan, je li i kad je izrečenu kaznu izdržao, da li
se protiv njega vodi postupak za koje drugo kriv. djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik)
2. zatim će mu se saopštiti
- za koje krivično djelo se tereti i
- osnove sumnje protiv njega
3. nakon toga, osumnjičeni će se poučiti o sljedećim pravima:
1) da nije dužan iznjeti odbranu niti odgovarati na pitanja - pravo na šutnju,
2) da može uzeti branioca po svom izboru, koji može biti prisutan njegovom
ispitivanju,
3) da se može izjasniti o djelu i iznjeti činjenice i dokaze u svoju korist,
4) da ima pravo razgledati spise i pribavljene predmete koji mu idu u korist,
5) da ima pravo na prevodioca ukoliko ne zna jezik suda.
Sarajevo, 11.05.2012.
Osumnjičeni se može dobrovoljno odreći navedenih prava, ali njegovo ispitivanje ne

može započeti ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabilježi u zapisnik i dok
ne bude potpisana od osumnjičenog.
Osumnjičeni se ni pod kojim okolnostima ne može odreći prava na prisustvo
branioca, ako je njegova odbrana obavezna.
U slučaju da se osumnjičeni odrekao prava da uzme branioca, a kasnije izrazi želju
da uzme branioca, ispitivanje će se odmah prekinuti i ponovo će se nastaviti kada
osumnjičeni dobije branioca ili mu se branioc postavi ili ako osumnjičeni izrazi želju da
nastavi da odgovara na pitanja.
Ako se osumnjičeni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena
pitanja - mora mu se i u tom slučaju omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i
dokazima koji mu idu u korist.
Ako je postupljeno protivno odredbama koje garantuju navedena prava, na iskazu
osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.
NAČIN ISPITIVANJA OSUMNJIČENOG *

O svakom ispitivanju osumnjičenog sačinjava se zapisnik. Bitni dijelovi iskaza unijet
će se doslovno u zapisnik. Nakon što je zapisnik sačinjen, osumnjičenom će se pročitati
zapisnik i predati kopija zapisnika.
Ispitivanje osumnjičenog, po pravilu, se snima na audio ili videotraku.
Ispitivanje osumnjičenog obavit će se preko tumača ako je svjedok gluh ili nijem. ba
koja se s svjedokom može sporazumjeti.
SASLUŠANJE SVJEDOKA *
POZIV ZA SASLUŠANJE SVJEDOKA*

Svjedoci se saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati
obavijesti o krivičnom djelu, učinitelju i o drugim važnim okolnostima.
Poziv za svjedočenje dostavlja tužilac, odnosno sud. Pozivanje
kao svjedoka maloljetne osobe koja nije navršila šesnaest godina života vrši se preko
roditelja, odnosno zakonskog zastupnika, osim ako to nije moguće zbog potrebe da se
hitno postupa ili drugih okolnosti.
Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ili teških tjelesnih mana
ne mogu odazvati pozivu mogu se saslušati u svom stanu, bolnici ili na drugom
mjestu.
Ukoliko se svjedok ne odazove pozivu, niti svoj izostanak
opravda sud može izreći novčanu kaznu do 5.000 KM ili narediti prinudno
dovođenje. Naredbu za dovođenje svjedoka izvršava sudska policija. Izuzetno,
naredbu može izdati i tužilac ukoliko uredno pozvani svjedok ne dođe, a svoj
izostanak ne opravda, s tim da ovu naredbu mora odobriti sudija za prethodni
postupak u roku od 24 sata od izdavanja naredbe.
Ukoliko svjedok odbije da svjedoči, sud može, na prijedlog
tužioca, donijeti rješenje o kažnjavanju svjedoka novčanom kaznom do 30.000
KM. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje.
Sarajevo, 11.05.2012.
O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna

svjedoku odlučuje vanraspravno vijeće.
OSOBE KOJE NE MOGU BITI SASLUŠANE KAO SVJEDOCI*
Ne može se saslušati kao svjedok:
a) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja državne,
vojne ili službene tajne dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti,
b) branilac osumnjičenog, odnosno optuženog u pogledu činjenica koje
su mu postale poznate u svojstvu branioca,
c) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja
profesionalne tajne (vjerski službenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zaštite
izvora informacija, advokat, bilježnik, liječnik, babica i dr.), osim ako je oslobođena
te dužnosti posebnim propisom ili izjavom osobe u čiju je korist ustanovljeno
čuvanje tajne,
d) maloljetna osoba koja, s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije
sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.
OSOBE KOJE MOGU ODBITI SVJEDOČENJE*

- Svjedočenje mogu odbiti:
a) bračni, odn. vanbračni drug osumnjičenog, odn. optuženog,
b) roditelj ili dijete, usvojitelj ili usvojenik osumnjičenog, odn. optuženog,
- Organ koji vodi postupak dužan je da navedene osobe, prije
njihovog saslušanja ili čim sazna za njihov odnos prema osumnjičenom, odn.
optuženom upozori da mogu odbiti svjedočenje. Upozorenje i odgovor se unose u
zapisnik.
- Osoba koja može odbiti svjedočenje prema jednom od
osumnjičenih, odn. optuženih može odbiti svjedočenje i prema ostalim osumnjičenim,
odn. optuženim ako se njen iskaz prema prirodi stvari ne može ograničiti samo na
ostale osumnjičene.
- Ako je kao svjedok saslušana osoba koja može odbiti
svjedočenje ili je saslušana osoba koja nije upozorena da može odbiti
svjedočenje ili to upozorenje nije uneseno u zapisnik, na takvom iskazu se ne
može zasnivati sudska odluka.
PRAVO SVJEDOKA DA NE ODGOVARA NA POJEDINA PITANJA*

- Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako
bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju. Ovo se zasniva na principu da
„niko nije dužan da pruža dokaze protiv sebe“ (Nemo prodere se ipsum). Ovdje treba
imati u vidu da je svjedok obavezan da se odazove pozivu i da svjedoči, a u može
samo odbiti davanje odgovora na određena pitanja.
- Svjedok koji koristi ovo pravo - odgovorit će na ta pitanja
ako mu se da imunitet.
- Imunitet se daje odlukom tužioca . Ako u istrazi nastane
takva situacija - onda tužilac ima pravo da odustane od načela legaliteta i da na
osnovi svoje procjene svjedoku dadne imunitet koji nije javan (za taj imunitet, osim
svjedoka, niko ne zna) a da za uzvrat od svjedoka dobije određene informacije ili da
svjedokna drugi način pristane da sarađuje. Na glavnom pretresu - je slična situacija,
Sarajevo, 11.05.2012.
s tim što nakon procjene da svjedok ima pravo na uskraćivanje odgovora, tužilac
može pod istim uslovima kao i u istrazi dati svjedoku imunitet koji je tada javni
imunitet (za taj imunitet zna optuženi, branilac, itd.). Dakle, u oba ova slučaja,
odluku o imunitetu uvijek daje tužilac i sud s tim nema ništa. Naravno, tužilac
uvijek mora paziti o kakvom se svjedoku radi tj. da li mu je isti potreban, pa npr. ako
tužilac osim ovog svjedoka ima još tri kvalitetna svjedoka i još neke materijalne dokaze kojima može
dokazati činjenice iz optužbe, onda takvom svjedoku nikada ne smije dati imunitet.
- Ako bi se desilo da svjedok koji je dobio imunitet lažno
svjedoči, onda tužilac protiv njega može preduzeti krivično gonjenje.
- U vezi ovoga postoji i novina da se takvom svjedoku za
savjetnika može odrediti advokat, ukoliko je očigledno da se taj svjedok ne zna
koristiti svojim pravom ili ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na neki drugi
način.
NAČIN SASLUŠANJA, SUOČENJE I PREPOZNAVANJE *

- Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih
svjedoka.
- U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i
osumnjičenim, odn. optuženim.
- Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet
tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa
će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu
nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.
TOK SASLUŠANJA SVJEDOKA*

- Propisana je dužnost svjedoka da odgovore daje usmeno.
Nijemi i gluhonijemi svjedoci saslušavaju se preko tumača.
- Svjedok se priprema za davanje iskaza tako što se upozorava:
a) da je dužan govoriti istinu,
b) da ne smije ništa prešutjeti i
c) da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo.
Sva ova upozorenja moraju biti unesena u zapisnik.
- Poslije datih upozorenja, svjedoku se postavljaju opšta pitanja koja se
odnose na utvrđivanje njegovog identiteta, zanimanja, kao i njegov odnos s
osumnjičenim odn. optuženim, kao i oštećenim.
- Nakon postavljanja ovih opštih pitanja, svjedoku se daje upozorenje da
je dužan o promjeni adrese ili boravišta obavijestiti sud.
- U toku istrage, nakon opštih pitanja, svjedok se poziva da iznese sve
što mu je o predmetu poznato, tj. on iznosi svoja saznanja o krivičnom djelu,
učinitelju i drugim važnim okolnostima za postupak. Svoj iskaz svjedok iznosi u
neometanom izlaganju, a nakon toga mu se mogu postavljati pitanja, vršiti
provjeravanja, dopune i razjašnjenja onoga što je izjavio. Postavljanje tih pitanja ima
za cilj, da se iskaz upotpuni i da se otklone protivrječnosti i nejasnoće u iskazu ako ih
ima. Prilikom saslušanja svjedoka nije dozvoljeno služiti se obmanom, kako bi se
kod njega stvorila pogrešna predstava o okolnostima o kojima treba da se izjasni. Isto
tako je zabranjeno svjedoku postavljati tzv. sugestivna pitanja, kojima mu se
predočavaju neke okolnosti koje bi trebalo saznati tek iz njegovog odgovora. Pri tome
Sarajevo, 11.05.2012.
se svjedok takvim pitanjem ustvari navodi šta bi trebao da odgovori, pa mu se npr.

umjesto pitanja da li je osumnjičeni na mjestu događaja imao nešto u rukama, postavi pitanje: «U
kojoj je ruci osumnjičeni držao pištolj?».
- Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu
svjedoči, kako bi utvrdili da li svjedok govori o činjenicama koje je saznao iz
vlastitog opažanja ili je o njima čuo od drugih osoba.
- Svjedoci se mogu suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu u
pogledu važnih činjenica, tj. ako sadrže kontradiktorne okolnosti. Suočeni će se o
svakoj okolnosti o kojoj se njihovi iskazi međusobno ne slažu ponaosob saslušati i
njihov će se odgovor unijeti u zapisnik. Istodobno se mogu suočiti samo dva
svjedoka.
- Postoji mogućnost saslušanja svjedoka uređajima za prenos
slike i zvuka.
- Na maloljetnu osobu koja treba biti saslušana kao svjedok,
primjenjuju se pravila koja se odnose na saslušanje punoljetnih svjedoka - osim
u sljedećim slučajevima:
1. Pozivanje kao svjedoka maloljetne osobe koja nije navršila 16 godina vrši se
preko roditelja, odn. zakonskog zastupnika, osim ako to nije moguće zbog potrebe
da se hitno postupa ili zbog drugih okolnosti.
2. Ne može se saslušati kao svjedok maloljetna osoba koja s obzirom na uzrast i
duševnu razvijenost nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.
3. Prilikom saslušanja maloljetne osobe, naročito ako je ona oštećena krivičnim
djelom, postupit će se obazrivo, da saslušanje ne bi štetno utjecalo na psihičko
stanje maloljetnika.
- Zabranjeno je oštećenog (žrtvu krivičnog djela) ispitivati o njegovom
seksualnom životu prije učinjenog krivičnog djela, a ako je takvo ispitivanje
obavljeno – na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka.
- Oštećeni koji se saslušava kao svjedok pitat će se da li želi da u
krivičnom postupku ostvaruje imovinskopravni zahtjev.
ZAKLETVA ODNOSNO IZJAVA SVJEDOKA *

Propisano je da sud može zahtijevati od svjedoka da na glavnom pretresu prije
svjedočenja položi zakletvu odn. dadne izjavu (tzv. promisorno polaganje zakletve
odn. davanje izjave). Zakletva se polaže odn. izjava se daje pred sudom; svjedok u
istrazi ne polaže zakletvu, odn. ne daje izjavu.
Predviđena je mogućnost da svjedok položi zakletvu odn. dadne izjavu prije
glavnog pretresa, pod uslovom ako postoji bojazan da zbog teže bolesti ili zbog
drugih razloga (starosti, invalidnosti.) neće moći doći na gl. pretres.
Polaganje zakletve, odn, davanje izjave nije obavezno, jer ukoliko svjedok odbije da
polaže zakletvu ili da dadne izjavu, nije predviđena nikakva procesna sankcija.
OSOBE KOJE NE POLAŽU ZAKLETVU, ODN. NE DAJU IZJAVU *

U zakonu je određeno da zakletvu ne mogu polagati odnosno davati izjavu:
1. osobe koje u vrijeme saslušanja nisu punoljetne (maloljetnici), zato što zbog
nedovoljne psihičke zrelosti, oni nisu umogućnosti da shvate značaj zakletve odn.
davanje izjave. Zbog toga maloljetnici ne polažu zakletvu odn. ne daju izjavu i tu
nema izuzetaka!
Sarajevo, 11.05.2012.
2. osobe za koje je dokazano (već postoji pravosnažna presuda) ili za koje postoji
osnovana sumnja da su učinile ili učestvovale u kriv. djelu zbog kojeg se
saslušavaju (npr. iz nekih razloga u odnosu na te osobe je razdvojen krivični postupak i u njemu se
sudi za isto krivično djelo) , jer takva osoba ne smije biti prisiljena na davanje iskaza koji
bi, s obzirom na zakletvu, morao biti istinit, a za nju štetan. Ovo se naravno odnosi na
njeno saslušanje u svojstvu svjedoka.
3. osobe koje zbog duševnog stanja ne mogu da shvate značaj zakletve odn. izjave,
obzirom da takva osoba zbog svog psihičkog stanja nije u mogućnosti da to shvati.
Posebno treba naglasiti, da na sve ove okolnosti obavezan da pazi sud po službenoj
dužnosti. Pored toga, treba dodati da ukoliko sud u tom pogledu napravi pogrešku, pa
takve osobe polože zakletvu, onda to nema nikakvih procesnih posljedica, već se smatra
da zakletva nije položena.
ZAŠTIĆENI SVJEDOK
Na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred sudom,
primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih
svjedoka.
Svjedok pod prijetnjom je onaj svjedok čija je lična sigurnost
ili sigurnost njegove porodice dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u postupku,
kao rezultat prijetnji, zastrašivanja ili sličnih radnji koje su vezane za njegovo
svjedočenje.
Ugroženi svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno fizički ili
psihički traumatizovan okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo ili koji pati
od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim, odnosno dijete i
maloljetnik.
Zaštićeni svjedok je onaj svjedok koji se saslušava prema
Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka.
UVIĐAJ I REKONSTRUKCIJA *
Uviđaj i rekonstrukciju događaja spadaju među najvažnije procesne radnje dokazivanja.
PREDUZIMANJE UVIĐAJA *
- Uviđaj spada u radnje dokazivanja i preduzima se onda kada
je za utvrđivanje neke važne činjenice potrebno neposredno opažanje.
- To opažanje se vrši čulom vida, sluha, opipa i sl. Namjenjen je za
utvrđivanje činjenica iz sadašnjosti, pa se u pravilu, obavlja neposredno po otkrivanju
krivičnog djela. Dakle, uviđaj se vrši u vezi sa krivičnim djelom kada je u zapisniku
moguće konsatovati objektivno stanje (npr. nakon saobraćajne nesreće li nakon
ubistva ili sl.).
- Za obavljanje uviđaja nije potreban neki formalno-pravni
osnov kao što je npr. naredba ili rješenje, već je dovoljan samo materijalni uslov, tj.
da je za utvrđivanje neke važne činjenice potrebno neposredno opažanje.
- Inače, uviđaj se vrši na svakom mjestu gdje se neposrednim
opažanjem mogu utvrditi neke činjenice važne u krivičnom postupku.
Sarajevo, 11.05.2012.
- U zakonu nije propisan način vršenja uviđaja pa se

primjenjuju kriminalistička pravila i metode.
- U toku istrage uviđaj mogu vršiti tužilac ili osl. a nakon
podizanja optužnice SPS, a ako se u toku gl. pretresa ispostavi da je neophodan,
uviđaj obavlja sudija odn. predsjednik vijeća.
- O uviđaju se mora obavezno sačiniti zapisnik i u njega se
unisi stanje zatečeno na mjestu uviđaja, a nje dozvoljeno unositi iskaze svjedoka te
nalaze i mišljenja vještaka. Zapisnik o uviđaju ima karakter javne isprave.
- Pri vršenju uviđaja se mogu provoditi određena vještačenja.
REKONSTRUKCIJA DOGAĐAJA*
- Za razliku od uviđaja, koji se vrši kada je u zapisnik moguće
konstatovati objektivno stanje u pravilu neposredno po izvršenju krivičnog djela,
rekonstrukcija događaja se vrši naknadno, tako što se ponavljaju radnje ili
situacije u približno istim uslovima pod kojima se prema izvedenim dokazima
događaj desio. To praktično znači da se simuliraju uslovi pod kojima je djelo
izvršeno. (npr. ako je u pitanju saobraćajna nezgoda, provjerava se da li je sa tipom vozila kojim je
uzrokovana nezgoda bilo moguće određenom brzinom savladati krivinu i sl.)
- Za razliku od zapisnika o uviđaju, u zapisnik o rekonstrukciji
mogu se unositi izjave svjedoka ili vještaka.
- Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili osumnjičenih odn.
optuženih radnje ili situacije različito prikazane - rekonstrukcija događaja
posebno obaviti sa svakim od njih.
- Rekonstrukcija događaja može se vršiti u toku cijelog
postupka. U toku istrage samo tužilac može preduzeti rekonstrukciju događaja, a
nakon toga zavisno od stadija postupka rekonstrukciju vrši sudija odn. predsjednik.
Ovlaštenje organa unutrašnjih poslova na samostalno obavljanje uviđaja ne odnosi se
i na rekonstrukciju događaja kao istražnu radnju, što znači da na izvođenje te radnje
organ unutrašnjih poslova nije ovlašten.
- Zakon izričito zabranjuje vršenje rekonstrukcije događaja
na način da se vrijeđa javni red ili moral ili dovodi u opasnost život ili zdravlje
ljudi.
- Prilikom rekonstrukcije događaja se mogu, po potrebi,
ponovo izvesti pojedini dokazi.
Uviđaj i rekonstrukcija događaja vrše se uz pomoć stručne osobe kriminalističko-

tehničke ili druge struke koja će pomoći u pronalaženju, osiguranju ili opisivanju
tragova, izvršiti potrebna mjerenja i snimanja, sačiniti skicu i fotodokumentaciju ili
prikupiti i druge podatke.
Na uviđaj ili rekonstrukciju može se pozvati i vještak ako bi njegova prisutnost bila od
koristi za davanje nalaza i mišljenja.
VJEŠTAČENJE *
Sarajevo, 11.05.2012.
Vještačenje je dokazno sredstvo koje se određuje kada za utvrđivanje i ocjenu neke

važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenja lica koja raspolažu stručnim
znanjima.
Provodi se na osnovu pisane naredbe tužioca ili suda.
Vještačenje obavljaju stručne ustanove ili organi koji su za to osposobljeni, a izuzetno
pojedinci. Postoji i lista stalnih sudskih vještaka za određena vještačenja.
Po završenom vještačenju, vještak dostavlja nalaz i mišljenje organu koji ga je odredio.
Postoje razne vrste vještačenja kao što su: sudsko-medicinska vještačenja, toksikološka,
vještačenje poslovnih knjiga, grafološko vještačenje, vještačenje uzroka požara,
saobraćajnih udesa i sl. U novije vrijeme izuzetno je značajno vještačenje DNK-a
analizom. Analiza DNK se može vršiti ako je to neophodno potrebno za određivanje
identiteta ili činjenice da li otkriveni tragovi materije potiču od osumnjičenog, odn.
optuženog ili oštećenog.
POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE
Posebne istražne radnje mogu se odrediti protiv osobe za koju postoje osnove
sumnje
a) da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju kriv. djela
ili
b) da učinitelju ili od učinitelja kriv. djela prenosi informacije u vezi s kriv. djelom,
odn.
c) da učinitelj koristi njeno sredstvo telekomunikacije,
ali pod uslovima:
1. da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo
povezano s nesrazmjernim teškoćama i
2. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora najmanje
3 godine ili teža kazna i
VRSTE posebnih istražnih radnji su (7 vrsta):
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,
b) pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka,
c) nadzor i tehničko snimanje prostorija,
d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta,
e) prikriveni istražitelj i informator,
f) simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine,
g) nadzirani prijevoz i isporuka predmeta krivičnog djela.
Pri izvršavanju posebnih istražnih radnji, policijski organi ili druge osobe ne smiju
preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na učinjenje krivičnog
djela. Ako su takve aktivnosti preduzete, ta okolnost isključuje krivično gonjenje
podstrekavane osobe za krivično djelo izvršeno u vezi s ovim radnjama.
POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE ODREĐUJE - naredbom sudija za prethodni

postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca koji sadrži:
1. podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima,
Sarajevo, 11.05.2012.
2. osnovi sumnje - da osoba protiv koje se radnja preduzima učestvuje ili je

učestvovala u učinjenju kriv. djela ili da učinitelju ili od učinitelja prenosi
informacije u vezi s kriv. djelom, odn. da učinitelj koristi njeno sredstvo
telekomunikacije,
3. razloge za njeno preduzimanje i
4. ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji,
5. navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja,
6. obim i trajanje radnje.
Naredba sadrži podatke iz tužiočevog prijedloga, kao i utvrđivanje trajanja naređene
radnje.
Izuzetno, ako se pisana naredba ne može dobiti na vrijeme i ako postoji opasnost od
odlaganja može se započeti s izvršavanjem posebne istražne radnje i na osnovu
usmene naredbe sudije za prethodni postupak, a pisana naredba sudije za prethodni
postupak mora biti pribavljena u roku od 24 sata od izdavanja usmene naredbe.
Ako je neka od posebnih istražnih radnji preduzeta bez naredbe sudije za prethodni
postupak ili u suprotnosti s njom - sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne
može zasnivati svoju odluku.
MJERE ZA OBEZBJEĐENJE PRISUSTVA OSUMNJIČENOG, ODN.
OPTUŽENOG I USPJEŠNO VOĐENJE KRIVIČNOG POSTUPKA *
VRSTE MJERA *
Prisustvo optuženog u krivičnom postupku je apsolutno bitna procesna pretpostavka,

pošto nije predviđena mogućnost suđenja u odsustvu
POSTOJI 5 MJERA za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog odn. optuženog i

nesmetano vođenje krivičnog postupka, a TO SU:
1. POZIV,
2. NAREDBA ZA DOVOĐENJE,
3. ZABRANA NAPUŠTANJA BORAVIŠTA,
4. JAMSTVO i
5. PRITVOR.
Rangiranje ovih mjera u zakonu ima za osnovu njihovu težinu, što istovremeno
upućuje i na redoslijed njihove primjene.
Zakonodavac je utvrdio i osnovna pravila kod primjene ovih mjera, a su:

1. prilikom odlučivanja koju će mjeru primijeniti, sud se mora pridržavati uslova za
primjenu pojedinih mjera, vodeći računa o tome da se teža mjera ne primjenjuje
ukoliko se blažom može postići svrha. U skladu s tim, pritvor kao najteža mjera se ne
može primijeniti, ako se ista svrha može postići blažom mjerom, o čemu se pogotovo
mora voditi računa, kad je u pitanju primjena pritvora prema maloljetniku.
2. sudu je dužan da po službenoj dužnosti ukine ove mjere kad prestanu razlozi zbog
kojih su određene, odnosno da težu mjeru zamjeni lakšom – kad za to nastupe uslovi.
1. POZIV*
Sarajevo, 11.05.2012.
Prisutnost optuženog pri izvršenju radnji u krivičnom postupku osigurava se

njegovim pozivanjem.
Pozivanje se vrši dostavljanjem zatvorenog pisanog poziva - koji sadrži: naziv organa
koji poziva, ime i prezime optuženog, naziv krivičnog djela koje mu se stavlja na teret,
mjesto gdje optuženi ima da dođe, dan i sat kad treba da dođe, označenje da se poziva u
svojstvu optuženog i upozorenje da će u slučaju nedolaska biti prinudno doveden, da je
dužan odmah obavijestiti tužioca, odn. sud o promjeni adrese, kao i o namjeri da
promijeni boravište i službeni pečat i potpis tužioca, odnosno sudije koji poziva.
Kad se optuženi prvi put poziva poučit će se u pozivu o pravu da uzme branioca i da
branioc može biti prisutan njegovom saslušanju.
Do podizanja optužnice poziv osumnjičenom upućuje tužilac.
Ako optuženi nije u stanju odazvati se pozivu usljed bolesti ili druge neotklonjive
smetnje, ispitat će se u mjestu gdje se nalazi ili će se osigurati njegov prijevoz do zgrade
suda ili drugog mjesta gdje se radnja preduzima.
2. DOVOĐENJE - NAREDBA ZA DOVOĐENJE *
Naredbu da se optuženi dovede može izdati sud u 3 slučaja:

1) ako je donijeto rješenje o pritvoru ili
2) ako uredno pozvani optuženi ne dođe, a svoj izostanak ne opravda, ili
3) ako se nije moglo izvršiti uredno dostavljanje poziva, a iz okolnosti očigledno
proizlazi da optuženi izbjegava prijem poziva.
Izuzetno, u hitnim slučajevima, naredbu za dovođenje može izdati i tužilac - ukoliko
uredno pozvani osumnjičeni ne dođe, a svoj izostanak ne opravda, s tim što ovu naredbu
mora odobriti sudija za prethodni postupak u roku od 24 sata od izdavanja naredbe.
Naredbu za dovođenje izvršava sudska policija.
Naredba za dovođenje izdaje se pismeno. Naredba sadržava:
1. ime i prezime optuženog koji se ima dovesti,
2. naziv krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, uz navođenje odredbe KZ-a,
3. razlog zbog kojeg se naređuje dovođenje,
4. službeni pečat i potpis sudije koji naređuje dovođenje.
Osoba kojoj je povjereno izvršenje naredbe predaje naredbu optuženom i poziva ga
da pođe s njom. Ako optuženi to odbije, dovest će ga prinudno.
3. ZABRANA NAPUŠTANJA BORAVIŠTA *
Zabrana napuštanja boravišta može se primijeniti ako postoje okolnosti koje

ukazuju da bi osumnjičeni mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u
inostranstvo.
Ova mjera određuje se rješenjem suda na prijedlog tužioca i njom se osumnjičenom
zabranjuje da bez odobrenja napusti mjesto boravišta.
Uz ovu zabranu, u rješenju mogu se kumulativno odrediti i druge zabrane - kao:
1. posjećivanje određenih mjesta,
2. sastajanje sa određenim licima,
Sarajevo, 11.05.2012.
3. naređenje da se povremeno javlja određenom organu,

4. oduzimanje putne isprave ili vozačke dozvole,
5. zabrana preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti.
Ne može se zabraniti komuniciranje sa braniocem.
U rješenju kojim se određuje ova zabrana unosi se upozorenje osumnjičenom da se
protiv njega može odrediti pritvor ukoliko prekrši izrečene zabrane.
Rješenje u istrazi donosi SPP, a poslije podizanja optužnice, SPS, a nakon
dostavljanja predmeta sudiji odn. vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa – taj
sudija odn. predsjednik vijeća.
Ove mjere mogu trajati dok postoji potreba a najduže do pravosnažnosti presude.
Postoji obaveza da organ koji je donio rješenje svaka dva mjeseca ispituje opravdanost
primjene ovih mjera.
Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju ove mjere, stranke i branilacj
mogu podnijeti žalbu, a tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu
mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće vanraspravno vijeće u roku od tri dana od dana
prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
4. JAMSTVO
USLOVI ZA ODREĐIVANJE JAMSTVA *
- Jamstvo je mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog odn.

optuženog u krivičnom postupku koja se primjenjuje
a) u slučaju da se, zbog bojazni da će pobjeći, prema osumnjičenom odn.
optuženom treba odrediti ili je već određen pritvor, kao i
b) u slučaju ako uredno pozvani osumnjičeni odn. optuženi očigledno
izbjegava da dođe na glavni pretres.
- Za razliku od pritvora koji se, zavisno od razloga, može odredit ne
samo zbog opasnosti od bjekstva, jamstvo isključivo služi sprečavanju bjekstva
osumnjičenog odn. optuženog. To znači da je jamstvo zamjena za pritvor i to samo
ako je bjekstvo optuženog jedini razlog za određivanje pritvora.
- Sud ne može predložiti primjenu jamstva niti ga odrediti po
službenoj dužnosti. Incijativa uvijek potiče od optuženog, njegovog branioca ili
trećih lica.
- Ako jamstvo nudi treće lice, neophodan je pristanak
optuženog.
- Bez obzira da li jamstvo daje optuženi ili treće lice, pored datog
jamstva nužno je i da sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće
napustiti boravište.
- Kada optuženi ili treće lice ponudi primjenu jamstva, sud ako
nađe da su ispunjeni uslovi za primjenu jamstva, određuje iznos jamstva za koje
smatra da predstavlja dovoljnu garanciju da optuženi neće pobjeći i o tome
obavještava davaoca jamstva. Ako davalac jamstva prihvati taj iznos, sud donosi
rješenje o prihvatanju jamstva, a kada ono bude obezbijeđeno – optuženog
pušta na slobodu. S druge strane, ako davalac jamstva ne prihvati iznos jamstva
koji odredi sud, onda se donosi rješenje kojim se odbija ponuđeno jamstvo.
Sarajevo, 11.05.2012.
Jamstvo dakle mora biti položeno, odn. obezbijeđeno prije nego što se optuženi
pusti na slobodu. Tek kada rješenje o prihvatanju jamstva postane pravnosnažno,
optuženi se pušta iz zatvora.
- Sadržinski posmatrano, jamstvo se sastoji u moralnoj obavezi i
materijalnoj garanciji optuženog ili drugog lica. Moralna obaveza se sastoji u
davanju izjave od strane optuženog ili drugog lica da optuženi neće pobjeći do kraja
krivičnog postupka, s tim što ovu izjavu prati i obećanje optuženog da se neće kriti i
da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. Posmatrano sa aspekta svoje
materijalne garancije, jamstvo može biti lično i stvarno. Stvarno jamstvo se sastoji u
polaganju gotovog novca, hartija od vrijednosti, dragocjenosti ili drugih pokretnih
stvari veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati, a kada su u pitanju
nekretnine, jamstvo se realizuje stavljanjem hipoteke za iznos jamstva na nepokretna
dobra lica koje daje jamstvo. Lično jamstvo se sastoji u ličnoj obavezi jednog ili više
građana da će u slučaju bjekstva optuženog platiti utvrđeni iznos jamstva.
- Visina materijalne garancije uvijek glasi na novčani iznos, bez
obzira što se mogu polagati i druge pokretne stvari, odn. stavljati hipoteke na
nekretnine. Visinu novčanog iznosa jamstva zakonodavac nije ni odredio ni u pogledu
najvišeg, niti najnižeg iznosa. Visina novčanog iznosa jamstva određuje s obzirom
na težinu krivičnog djela, lične prilike optuženog i imovinsko stanje lica koje daje
jamstvo. I pored datih kriterijuma iznos jamstva predstavlja faktičko pitanje i
određuje se za svaki konkretan slučaj.
- Osoba koja daje jamstvo mora dostaviti dokaze o svom
imovnom stanju, porijeklu imovine, vlasništvu i posjedu nad imovinom koja se
daje kao jamstvo.
- Ako optuženi pobjegne, odrediće se pritvor, a rješenjem će se
odrediti da je vrijednost data kao jamstvo prihod budžeta Federacije – propast
jamstva. Ako optuženi prema kome je određena ova mjera u toku krivičnog postupka
pobjegne, vrijednost data kao jamstvo rješenjem se oduzima i unosi kao prihod u
budžet Federacije. Rješenje o propasti jamstva donosi se ne čekajući na konačan
ishod postupka. Propalo jamstvo će se vratiti ako se krivični postupak završi
obustavom postupka ili oslobađajućom presudom.
PRESTANAK JAMSTVA *
Ovdje se radi o ukidanju jamstva ili oslobođenju od jamstva. To je jedan od načina

prestanka jamstva, a drugi način prestanka jamstva je propast jamstva - jamstvo propada
samo ako optuženi pobjegne.
Optuženom će se i pored datog jamstva odrediti pritvor:

a) ako na uredan poziv ne dođe a izostanak ne opravda,
b) ako se sprema za bjekstvo ili
c) ako se protiv njega, pošto je ostavljen na slobodi, pojavi koji drugi zakonski
osnov za pritvor.
U navedenim slučajevima, jamstvo se ukida. Položeni novčani iznos, dragocjenosti,

papiri od vrijednosti ili druge pokretne stvari vraćaju se, a hipoteka se skida.
Sarajevo, 11.05.2012.
PRITVOR *
ODREĐIVANJE PRITVORA *
Pritvor se može odrediti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako
se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.
Ako se optuženi nalazi u pritvoru dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom
postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti.
U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih
je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
RAZLOZI ZA PRITVOR *
Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila kriv. djelo pritvor joj se
može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti
dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će
ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače (u ovom
slučaju, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen),
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će
dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta
krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna,
d) ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina
ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje
pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine. U slučaju kada se radi o
krivičnom djelu terorizma, smatra se da postoji pretpostavka, koja se može pobijati,
da je ugrožena sigurnost građana i imovine.
U rješenju o određivanju pritvora posebno se mora obrazložiti zakonski osnov za
određivanje pritvora, a ne parafrazirati odgovarajuća zakonska odredba. Sud npr.
mora obrazložiti zašto postoji opasnost od bjekstva npr. samovoljno napustio radno
mjesto, viđen da ide prema granici, izvadio putnu ispravu. Dakle, svaki osnov se mora
obrazložiti,
NADLEŽNOST ZA ODREĐIVANJE PRITVORA*
Sarajevo, 11.05.2012.
- Pritvor se određuje rješenjem suda o određivanju pritvora.

To rješenje se donosi na prijedlog tužioca, što znači da bez njegovog prijedloga sud
ne može odrediti pritvor.
- Rješenje o određivanju pritvora sadrži:
1) ime i prezime lica koje se lišava slobode,
2) kriv. djelo za koje se to lice tereti,
3) zakonski osnov za pritvor,
4) obrazloženje,
5) pečat suda i potpis sudije,
6) pouku o pravnom lijeku.
- Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u momentu
pritvaranja, pri čemu se mora naznačiti sat lišenja slobode i sat predaje rješenja.
- Pritvorena osoba ima pravo žalbe protiv rješenja o određivanju
pritvora vanraspravnom sudskom vijeću, u roku od 24 sata od prijema rješenja.
Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
- Postoji mogućnost da SPP ili SPS ne prihvati prijedlog tužioca za
određivanje pritvora. Tada se predmet dostavlja vanraspravnom vijeću koje
treba da o tome odluči. Protiv rješenja vanraspravnog vijeća kojim se određuje
pritvor, pritvorena osoba može podnijeti žalbu u roku od 24 sata, koja ne zadržava
izvršenje. U protivnom, ako ni vanraspravno vijeće ne prihvati prijedlog tužioca
za određivanje pritvora, donijeće rješenje kojim se odbija prijedlog tužioca za
određivanje pritvora prema osumnjičenom i protiv tog rješenja nije dozvoljena
žalba. Ovo iz razloga što je iscrpljeno načelo dvostepenosti, jer se ni I.st. (SPP ili
SPS) ni II.st. (vanraspravno vijeće) sudski organ nije složio sa prijedlogom tužioca.
Vanraspravno vijeće svoju odluku mora donijeti u roku od 48 sati.
TRAJANJE PRITVORA U ISTRAZI *
1. U fazi istrage pritvor određuje SPP i to po obrazloženom prijedlogu tužioca . U

svom prijedlogu tužilac je dužan navesti razloge na kojima temelji svoj prijedlog.
Sudija za prethodni postupak će uvijek preispitati osnovanost prijedloga tužioca za
određivanje pritvora. Ukoliko nađe da je taj prijedlog osnovan, donosi rješenje o
određivanju pritvora i po tom rješenju pritvor može trajati najduže do 1 mjeseca
od dana lišenja slobode. Protiv tog rješenja osumnjičeni ima pravo žalbe
vanraspravnom vijeću istog suda. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja. Po isteku ovog
roka osumnjičeni će se pustiti na slobodu ili će se donijeti rješenje o produženju
pritvora
2. Dakle, po isteku roka na koji je pritvor određen, osumnjičeni se može zadržati u

pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora. Ovo rješenje donosi
vanraspravno vijeće istog suda također samo po obrazloženom prijedlogu
tužioca. Po ovom rješenju pritvor može trajati najduže 2 mjeseca. Sud mora
voditi računa o tome za koliko vremena tužilac traži da se pritvor produži, jer tužilac
npr. može tražiti da se pritvor produži za samo jedan mjesec, ali prije isteka tog roka može tražiti da
se priduži za još jedan mjesec . Dakle, vanraspravno vijeće ima ovlaštenje da pritvor
produži za najviše do dva mjeseca, što zavisi od njegove ocjene o tome koliko je
vremena potrebno za provođenje istražnih radnji koje traži tužilac.
Sarajevo, 11.05.2012.
3. Kada su u pitanju kriv. djela zapriječena kaznom preko 10 godina ili težom
kaznom, pritvor se može produžiti najviše još za 3 mjeseca. Za ovo produženje
moraju postojati naročito važni razlozi, koje tužilac obrazlaže u svom
prijedlogu. Koji su to «naročito važni razlozi», zakon ne određuje, ali svakako da to
moraju biti takvi razlozi da u velikoj mjeri opravdavaju produženje pritvora, što se
mora posebno cijeniti u svakom konkretnom slučaju. I ovdje, pritvor se produžava
po obrazloženom prijedlogu tužioca. O produženju pritvora u ovoj situaciji
odlučuje vijeće Vrhovnog suda Federacije. I protiv tog rješenja dozvoljena je žalba
koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje apelaciono vijeće Vrhovnog
suda.
4. Međutim, prema najnovijim izmjenama i dopunama ZKP-a, pritvor u istrazi može

se izuzetno u složenim predmetima kada su u pitanju krivična djela za koja je
propisan dugotrajni zatvor, pritvor se može izuzetno produžiti za još 3 mjeseca.
Prijedlog za ovo produženje podnosi tužilac. Taj prijedlog sadrži izjavu kolegija
tužilaštva o potrebnim mjerama koje treba preduzeti da bi se istraga okončala. I
protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O ovom
produženju odlučuje vijeće Vrhovnog suda Federacije, a o žalbi apelaciono vijeće
Vrhovnog suda.
Dakle, pritvor u istrazi zavisno od propisane kazne za krivično djelo u pitanju, važnosti
razloga i složenosti predmeta može trajati 1 + 2 + 3 + 3 = ukupno 9 mjeseci. Ako se do
isteka navedenih rokova ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu.
UKIDANJE PRITVORA *
U toku istrage, a prije isteka roka trajanja pritvora, SPP može rješenjem ukinuti
pritvor po prethodnom saslušanju tužioca.
Protiv tog rješenja tužilac može podnijeti žalbu vanraspravnom vijeću, koje je
dužno donijeti odluku u roku od 48 sati. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za
ukidanje pritvora žalba nije dopuštena.
PRITVOR NAKON POTVRĐIVANJA OPTUŽNICE *
- Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon

potvrđivanja optužnice.
- Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva
mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog
rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
- Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene
presude, pritvor može trajati najduže:
a) 1 godinu – u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do 5
godina;
b) 1 godinu i 6 mjeseci – u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna
zatvora do 10 godina;
Sarajevo, 11.05.2012.
c) 2 godine – u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora

preko 10 godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
d) 3 godine – u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog
zatvora.
- Ako za ovo vrijeme ne bude izrečena prvostepena presuda , pritvor će
se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
- Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže
još šest mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda
kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i
optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od šest mjeseci bude izrečena
drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati
najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke.
- Pritvor se uvijek ukida istekom izrečene kazne .
ODREĐIVANJE PRITVORA NAKON IZRICANJA PRESUDE *

- Određivanje, odn. produženje pritvora poslije izricanja
prvostepene presude, dolazi u obzir samo ako postoje razlozi za pritvor - izuzev
ako je u pitanju opasnost od uništenja, sakrivanja dokaza i tragova, odn. uticaja na
svjedoke, saučesnike i prikrivače, (dakle zbog razloga predviđenog u tač. b) pritvor
se ne može odrediti odn. produžiti nakon izricanja Ist. presude). Ako ovi razlozi više
ne postoje, takođe ukinuti će se ranije određeni pritvor. U svim ovim slučajevima
donosi se posebno rješenje o određivanju, odnosno produženju ili ukidanju pritvora
protiv koga je žalba dozvoljena, ali ona ne zadržava njegovo izvršenje.
- Međutim, pritvor se mora uvijek ukinuti i optuženi pustiti na
slobodu – ako je optuženi: oslobođen od optužbe ili
a) je optužba odbijena ili
b) ako je oglašen krivim, a oslobođen od kazne ili
c) mu je izrečena samo novčana kazna ili
d) je uslovno osuđen ili
e) je zbog uračunavanja pritvora kaznu već izdržao.
- U svim tim slučajevima pritvor se ukida, jer sa donošenjem bilo koje od
tih odluka nastaje neoboriva zakonska pretpostavka da više nema osnova za
određivanje i dalje trajanje pritvora i što pritvor gubi ulogu koju ima u krivičnom
postupku.
- Pritvor određen nakon izricanja prvostepene presude, ukoliko ne bude
ukinut ranije, traje do pravnosnažnosti presude i nastavlja se na izvršenje kazne, ali
najduže do isteka kazne izrečene presudom. Poslije pravnosnažnosti osuđujuće
presude, sud više nije ovlašćen da pritvor ukida pozivom na ovaj član jer je pritvor
prestao i nastavljen izdržavanjem kazne.
- Zakon predviđa mogućnost upućivanja optuženog koji je u pritvoru u
ustanovu za izdržavanje kazne i prije pravnosnažnosti presude i to na njegov
zahtjev. Inicijativa može poteći samo od optuženog, ne i od suda (uz pristanak
optuženog). Zahtjev optuženog nije obavezujući za sud, a sud odlučuje rješenjem
kako kad zahtjev prihvata tako i kad ga odbija. Rješenje donosi sudija, odnosno
predsjednik vijeća, bez obzira da li je optuženi stavio prijedlog prije objavljivanja
presude ili kasnije. Pri tome je bez značaja visina izrečene kazne zatvora. Protiv
Sarajevo, 11.05.2012.
rješenja je dozvoljena žalba apelacionom vijeću u roku od tri dana. Žalba optuženog,
ustvari, znači da je on odustao od svog zahtjeva. Apelaciono vijeće će tada preinačiti
pobijano rješenje i odlučiti da se optuženi ne uputi na izdržavanje kazne prije
pravnosnažnosti presude. U ovom slučaju optuženi je izjednačen sa pravima i
obavezama osuđenih lica. Osuđeni koji se ne nalazi u pritvoru ne može zahtijevati da
prije pravnosnažnosti presude stupi na izdržavanje kazne.
LIŠENJE SLOBODE I ZADRŽAVANJE(radnje koje preduzimaju policijski organi) *
Policijski organ može neko lice lišiti slobode ako su kumulativno ispunjena 2 uslova:
1) ako postoje osnovi sumnje da je to lice učinilo krivično djelo i
2) ako postoji bilo koji zakonski razlog za određivanje pritvora.
Prilikom lišenja slobode:
policijski organ je dužan takvo lice bez odlaganja, a najkasnije u roku od
24 sata sprovesti tužiocu. Ako u tom roku lice ne bude sprovedeno, pustiće se na
slobodu. Lišenje slobode je faktička mjera o kojoj policijski organ ne donosi nikakvo
rješenje.
tužilac je dužan u naredna 24 sata da ispita to lice i odluči da li će ga
pustiti na slobodu ili će sudiji za prethodni postupak staviti prijedlog za određivanje
pritvora.
sudija za prethodni postupak dužan je odmah, a najkasnije u roku od 24
sata donijeti rješenje o određivanju pritvora ili će to lice pustiti na slobodu. Ako
sudija ne prihvati prijedlog tužioca za određivanje pritvora, zatražiće da o tome odluči
vanraspravno vijeće.
Osoba lišena slobode mora biti poučena o svojim pravima koja ima u skladu sa
zakonom:
1) mora se odmah obavijestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno prije prvog
ispitivanja poučiti da nije dužna dati iskaz,
2) da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sama izabrati , kao i o tome da će joj se
postaviti branitelj na njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja ne može snositi
troškove odbrane.
3) da ima pravo da njena porodica, konzularni službenik strane države čiji je
državljanin ili druga osoba koju ona odredi budu obaviješteni o njenom lišenju
slobode.
Na lišenje slobode se ne može izjaviti žalba iz razloga što je lišenje slobode limitirano
rokom “najduže 24 sata”, pa je eventualna žalba nepotrebna, jer će mjera lišenja slobode
biti preispitana od sudske vlasti, po predaji lica od policijskog organa. Nepostojanje žalbe
na mjeru lišenja slobode ne znači, međutim, nepostojanje prava na naknadu štete licima
koja su protivpravno lišena slobode. Naprotiv, takva lica imaju pravo na naknadu štete u
slučaju nezakonitog lišenja slobode, u određenom roku i u propisanom postupku.
Sankcije za nepoštivanje odredaba o rokovima postavljenim u ovom članu čine
krivičnu odgovornost za protivpravno lišenje slobode, disciplinsku odgovornost
policijskog organa i obavezu za državu da nadoknadi moralnu i materijalnu štetu nastalu
zbog neosnovanog lišenja slobode.
Sarajevo, 11.05.2012.
ROKOVI
Kad je izjava vezana za rok smatra se da je data u roku ako je prije nego što rok istekne
predata onom ko je ovlašten da je primi.
Kad je izjava upućena preko pošte preporučenom pošiljkom, telegrafom ili drugim
telekomunikacijskim sredstvom, dan slanja ili predaje pošti smatra se kao dan predaje
onome kome je upućena.
Rokovi se određuju na sate, dane, mjesece i godine.
Dan kad je dostavljanje izvršeno, odnosno u koji pada događaj od kada treba računati
trajanje roka, ne uračunava se u rok već se za početak roka uzima prvi naredni dan.
Rokovi određeni po mjesecima, odnosno godinama završavaju se protekom onog dana
posljednjeg mjeseca, odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kad je rok
otpočeo. Ako nema toga dana u posljednjem mjesecu rok se završava posljednjeg dana
tog mjeseca.
Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili u subotu ili u nedjelju ili u neki drugi
dan kada državni organ ne radi, rok ističe protekom prvog narednog radnog dana.
USLOVI ZA POVRAĆAJ U PREĐAŠNJE STANJE

Optuženom koji iz opravdanih razloga propusti rok za izjavu žalbe na presudu ili na
rješenje o primjeni mjere sigurnosti - sud će dopustiti povraćaj u pređašnje stanje radi
podnošenja žalbe ako u roku od 8 dana od dana prestanka uzroka zbog kojeg je propustio
rok podnese molbu za povraćaj u pređašnje stanje i ako istovremeno s molbom preda i
žalbu. Poslije proteka roka od 3 mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povraćaj
u pređašnje stanje.
O povraćaju u pređašnje stanje odlučuje sudija, odn. predsjednik vijeća koje je donijelo
presudu ili rješenje koje se pobija žalbom. Protiv rješenja kojim se dopušta povraćaj u
pređašnje stanje nije dopuštena žalba.
Molba za povraćaj u pređašnje stanje ne zadržava, po pravilu, izvršenje presude, odnosno
rješenja o primjeni mjere sigurnosti ili odgojne mjere ili o oduzimanju imovinske koristi,
ali sud može odlučiti da se s izvršenjem zastane do donošenja odluke po molbi.
VRSTE ODLUKA U KRIVIČNOM POSTUPKU

U krivičnom postupku odluke se donose u obliku presude, rješenja i naredbe.
Presudu donosi samo sud, a rješenje i naredbu donose i drugi organi koji učestvuju u
krivičnom postupku.
PRAVOMOĆNOST ODLUKA
Presuda postaje pravomoćna kad se više ne može pobijati žalbom ili kad žalba nije
dopuštena.
IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEV ILI AHEZIONI KRIVIČNI POSTUPAK
Imovinskopravni zahtjev nastao izvršenjem krivičnog djela može se odnositi na:

a) naknadu štete,
b) povrat stvari ili
Sarajevo, 11.05.2012.
c) ponišetenje određenog pravnog posla.

O imovinskopravnom zahtjevu može se raspravljati u krivičnom postupku samo ako
je takav prijedlog stavilo ovlašteno lice i ako se time ne bi odugovlačio krivični postupak.
Ovlašteno lice za stavljanje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva je
ono lice koje je ovlašteno da takav zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.
Prijedlog se podnosi sudu najkasnije do završetka glavnog pretresa.
Predlagač je dužan da određeno označi svoj zahtjev i da za to podnese dokaze.
Tužilac, odnosno sud, dužni su da osumnjičenog, odnosno optuženog ispitaju u vezi
imovinskopravnog zahtjeva.
ODLUČIVANJE O IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU

O imovinskopravnom zahtjevu odlučuje sud.
Sud može predložiti oštećenom i optuženom, odnosno braniocu provođenje postupka
medijacije putem medijatora u skladu s zakonom, ako ocjeni da je imovinskopravni
zahtjev takav da je svrsishodno da ga uputi na medijaciju. Prijedlog za upućivanje na
medijaciju mogu dati i oštećeni i optuženi, odnosno branilac do završetka gl.pretresa.
U presudi kojom optuženog oglašava krivim sud može oštećenom dosuditi
imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev
djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak.
Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično
presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da
ostvaruje u parničnom postupku.
Kad sud donese presudu kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija
ili kad rješenjem obustavi krivični postupak, uputit će oštećenog da imovinskopravni
zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku.
PODNOŠENJE PRIJAVE *
Prijava se podnosi tužitelju, pisano ili usmeno.

Ako se prijava podnosi usmeno, osoba koja podnosi prijavu upozorit će se na
posljedice lažnog prijavljivanja. O usmenoj prijavi sastavit će se zapisnik, a ako je
prijava saopćena telefonom sačinit će se službena zabilješka.
OBAVEZA PRIJAVLJIVANJA KRIVIČNOG DJELA *
Službene i odgovorne osobe u svim organima vlasti u

Federaciji, javnim preduzećima i ustanovama i drugim pravnim licima dužne su
da prijave krivična djela o kojima su obaviještene ili za koja saznaju na koji
drugi način. U takvim okolnostima, službena ili odgovorna osoba će preduzeti
mjere da bi se sačuvali tragovi krivičnog djela, predmeti na kojima je ili pomoću
kojih je učinjeno krivično djelo i drugi dokazi o njima i obavijestit će ovlaštenu
službenu osobu ili tužilaštvo bez odlaganja.
- Zdravstveni radnici, nastavnici, vaspitači, roditelji, staratelji,
usvojitelji i druge osobe koje su ovlaštene ili dužne da pružaju zaštitu i pomoć
maloljetnim osobama, da vrše nadzor, odgajanje i vaspitavanje maloljetnika, a
koji saznaju ili ocijene da postoji sumnja da je maloljetna osoba žrtva sexualnog,
Sarajevo, 11.05.2012.
fizičkog ili nekog drugog zlostavljanja, dužni su o toj sumnji odmah obavijestiti
osl. ili tužitelja.
PRIJAVLJIVANJE KRIVIČNOG DJELA OD GRAĐANA *
Građanin ima pravo prijaviti izvršenje krivičnog djela.

Svako je dužan prijaviti učinjenje krivičnog djela kada neprijavljivanje krivičnog
djela predstavlja krivično djelo. 2
NAREDBA O PROVOĐENJU ISTRAGE *
Istragu sprovodi tužilac i jedino je on nadležan za

sprovođenje istrage.
Istraga se sprovodi kad postoje osnovi sumnje da je učinjeno
krivično djelo.
O sprovođenju istrage tužilac donosi naredbu. Protiv naredbe
tužioca o sprovođenju istrage nije dopuštena žalba.
Naredba o sprovođenju istrage treba da sadrži:

1) podatke o učinitelju krivičnog djela ukoliko su ti podaci poznati , Dakle, za razliku
od ranijeg procesnog zakona, sada se istraga može voditi i protiv NN učinioca
kriv. djela.
2) opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela,
3) zakonski naziv krivičnog djela,
4) okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za sprovođenje istrage,
5) postojeće dokaze,
6) također, tužilac obavezno navodi okolnosti koje treba istražiti i istražne radnje
koje treba poduzeti.
- Ako tužilac ocijeni da nisu ispunjeni uslovi za sprovođenje

istrage, donijeće naredbu o nesprovođenju istrage. Ovo će biti u slijedećim
slučajevima:
1. ako iz prijave i drugih isprava proizilazi da prijavljeno djelo nije krivično djelo
(npr. radi se o građansko-pravnom odnosu, upravno-pravnom odnosu, pravno irelevantnom
odnosu, nedostaje neki od elemenata krivičnog djela ili nedostaje neki od elemenata općeg pojma
krivičnog djela),
2. ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo,
3. ako je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je to djelo obuhvaćeno
amnestijom ili pomilovanjem,
4. ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.
2
Ko zna za učinitelja krivičnog djela za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, ili ko samo zna da je takvo djelo
učinjeno, pa to ne prijavi, iako od takve prijave ovisi blagovremeno otkrivanje učinitelja ili krivičnog djela, kaznit će se
novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
Sarajevo, 11.05.2012.
O nesprovođenju istrage tužilac je dužan u roku od 3 dana

obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave. U tom slučaju oštećeni i podnosilac
prijave mogu u roku od 8 dana podnijeti pritužbu uredu tužioca.
Poseban slučaj kad tužilac neće narediti sprovođenje istrage je:
a) kod primjene međunarodnog prava za osobe sa imunitetom, kao i
b) slučajevi kad je zakonom propisano da se za određene osobe krivično gonjenje
može poduzeti samo po odobrenju nadležnog državnog organa, jer bez ovog
odobrenja tužilac ne može pokrenuti istragu, niti može podići optužnicu.
PROVOĐENJE ISTRAGE*
U zakonu je propisano ovlaštenje tužioca da može preduzimati sve istražne radnje,

odnosno, radnje dokazivanja koje su propisane u zakonu.
Istina, za neke od tih radnji tužilac prethodno mora pribaviti naredbu od sudije za
prethodni postupak, kao što je npr. naredba o pretresanju stana.
U zakonu je izričito predviđeno da tužilac može:
1. ispitivati osumnjičenog (naravno, ako ovaj na to pristane, jer ga štiti princip da
niko nije dužan iznositi dokaze protiv sebe – nemo probere se ipsum),
2. saslušavati oštećenog i svjedoke,
3. vršiti uviđaj i rekonstrukciju događaja,
4. preduzimati posebne mjere koje obezbjeđuju sigurnost svjedoka,
5. naređivati potrebna vještačenja i
6. prikupljati određene informacije.
O svim ovim radnjama koje tužilac preduzima moraju biti sastavljeni zapisnici.
NADZOR TUŽIOCA NAD RADOM OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA

(Ovlaštenja i dužnosti osl. u slučaju izvršenja kriv. djela) *
Ako postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo s propisanom kaznom

zatvora preko 5 godina, ovlaštena službena osoba je dužna odmah obavijestiti
tužitelja i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere
da se pronađe učinitelj krivičnog djela,
da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili
saučesnika,
da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti
koji mogu poslužiti kao dokazi, te
da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u
krivičnom postupku.
Ovlaštena službena osoba dužna je u ovom slučaju – ako postoji opasnost od
odlaganja preduzeti neophodne radnje radi izvršenja nabrojanih zadataka.
O svemu što je preduzeto ovlaštena službena osoba dužna je odmah obavijestiti
tužitelja i dostaviti prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz.
Ako postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom

propisana kazna zatvora do 5 godina, ovlaštena službena osoba je dužna obavijestiti
Sarajevo, 11.05.2012.
tužitelja o svim raspoloživim informacijama, radnjama i mjerama koje je preduzela

najkasnije sedam dana od dana saznanja o postojanju osnova sumnje da je krivično
djelo učinjeno.
ZADRŽAVANJE NA MJESTU UČINJENJA KRIVIČNOG DJELA *
Ovlaštena službena osoba ima pravo da osobe zatečene na mjestu učinjenja

krivičnog djela zadrži radi prikupljanja izjava ako te osobe mogu dati obavještenja
važna za krivični postupak i o tome je dužna obavjestiti tužitelja.
Zadržavanje tih osoba na mjestu učinjenja krivičnog djela ne može trajati duže od
šest sati.
Ovlaštena službena osoba, može fotografirati i uzimati otiske prstiju osobe za koju
postoje osnovi sumnje da je učinila krivično djelo. Kada to doprinosi efikasnosti
postupka, ovlaštena službena osoba može javno objaviti fotografiju te osobe, ali
samo po odobrenju tužitelja.
Ako je potrebno da se utvrdi od koga potiču otisci prstiju na pojedinim
predmetima, ovlaštena službena osoba može uzimati otiske prstiju od osoba za koje
postoji vjerovatnoća da su mogle doći u dodir s tim predmetima.
Osoba prema kojoj je preduzeta neka od radnji iz ovog člana ima pravo da podnese
pritužbu tužitelju.
SUDSKO OSIGURANJE DOKAZA ***
Zavisno od faze postupka sudsko osiguranje dokaza u istrazi vrši sudija za

prethodni postupak, a nakon podizanja optužnice sudija za prethodno saslušanje.
Da bi sudija za prethodni postupak ili sudija za prethodno saslušanje izvršili sudsko

osiguranje dokaza - potrebno je da su ispunjeni kumulativno 3 uslova i to:
1. da je sudsko osiguranje dokaza u interesu pravde, što je ustvari svodi na ocjenu
značaja i važnosti npr. iskaza nekog svjedoka. Ako je u pitanju neki nevažan svjedok,
koji nije očevidac događaja i koji je npr. samo čuo od nekoga za događaj koji se
desio, tada se neće vršiti sudsko osiguranje dokaza.
2. postojanje vjerovatnoće da npr. svjedok neće biti dostupan sudu u vrijeme
suđenja. Stranka ili branilac koji predlože sudsko osiguranje dokaza dužni su u
prijedlogu da to obrazlože i tu okolnost da učine vjerovatnom, dakle okolnost da
svjedok neće moći pristupiti na suđenje
3. da postoji prijedlog stranaka ili branioca da sud izvrši sudsko osiguranje dokaza.
Sarajevo, 11.05.2012.
Kao što je navedeno, o sudskom osiguranju dokaza odlučuje sudija za predhodni

postupak ili sudija za prethodno saslušanje i to na taj način što provjerava da li su
ispunjeni uslovi da se takvo osiguranje dokaza obavi.
Ukoliko prihvati prijedlog za sudsko osiguranje dokaza onda se u prisutnosti

stranaka i branioca taj svjedok ispituje. Za ovo ispitivanje važe pravila za ispitivanje
svjedoka na glavnom pretresu. To znači da se svjedok ispituje direktno, unakrsno, a po
potrebi i sud vrši dadatno ispitivanje. Ako na glavni pretres nije moglo biti osigurano
prisustvo tog svjedoka na pretresu će se pročitati njegov iskaz. Ukoliko taj svjedok
pristupi na pretres, on će se ispitati a njegov raniji iskaz je irelevantan i isti se ne može
čitati.
Postoji mogućnost da neki važan dokaz kao što je npr. neka hemijska supstanica ili npr.
neka vrsta droge mogu promjeniti svoj sastav pa se i u ovakvim situacijama može tražiti
sudsko osiguranje dokaza tj. da analizu te materije izvrši neki državni organ ili ustanova.
Ako sudija za predhodni postupak odbije prijedlog za sudsko osiguranje dokaza,

onda donosi rješenje protiv kojeg nezadovoljna stranka ili branioc mogu izjaviti
žalbu vanraspravnom vijeću u roku od tri dana.
OBUSTAVA ISTRAGE *
Tužilac ima pravo ne samo da donese naredbu o sprovođenju i nesprovođenju istrage, već
i naredbu o obustavi istrage.
Istraga se obustavlja naredbom o obustavi istrage koju isključivo može donijeti
tužilac i to u slučajevima koji su izričito predviđeni zakonom:
1. da djelo koje je učinio osumljičeni nije krivično djelo (materijalno-pravni
razlog)
Radi se o situacijiama:
a) kada je u pitanju građansko-pravni odnos, upravno-pravni odnos,
pravno-irelevantan odnos,
b) kada nedostaje neki od elemenata iz opšteg pojama krivčnog dijela ili
neki od elemenata konkretnog krivičnog djela,
c) ako je u pitanju nužna obrana ili krajna nužda . Zbog nužne obrane ili
krajne nužde (kad djelo nije krivčno djelo), istragu je moguće obustaviti samo
onda ako svi dokazi upućuju na iste zaključke tj. da je osumljičeni postupao u
nužnoj obrani. Iako iz iskaza dva svjedoka proizilazi da osumljičeni nije postupio u nužnoj
obrani, a iz izkaza pet preostalih da jeste nije moguće naredbom obustaviti istragu.
Sarajevo, 11.05.2012.
2. da nema dovoljno dokaza da je osumljičeni izvršio krivično djelo

(činjenični razlog) Ovdje se radi o tome da se raspolaže sa dovoljno dokaza o tome da
je krivično djelo učinjeno, međutim da ne postoji dovoljno dokaza da je osumnjičeni
počinitelj krivičnog djela. Treba voditi računa da zakonodavac u tom slučaju odnosno
samo u tom sljučaju dozvoljava tužiocu da ponovo otvori istragu ukoliko dođe do
nekih novih dokaza iz kojih proizilazi da je osumljičeni počinio krvično djelo za koje
je vođena istraga.
3. da je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili je nastupila
zastara ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje (procesno-
pravni razlozi) Amnestija i zastara krivičnog gonjenja su uređene odredbama
krivičnog materijalnog prava. Pod drugim smetnjama koje isključuju krivično
gonjenje podrazumijevaju se smrt ili duševno oboljenje osumnjičenog nakon
učinjenja krivičnog djela, pravosnažno presuđena stvar, te imuniteti prema domaćem i
međunarodnom pravu.
O donošenju naredbe o obustavi istrage, tužilac je dužan obavijestiti oštećenog, koji
ima pravo podnijeti pritužbu u roku od 8 dana Uredu tužioca.
Zakon daje ovlaštenje tužiocu da ponovo otvori istragu ako je do obustave istrage
došlo iz razloga što nije bilo dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično
djelo. Naime, ukoliko tužilac dođe do novih dokaza da je osumnjičeni učinio
krivično djelo, ponovo će otvoriti istragu i nastaviti sa istragom protiv
osumnjičenog,. Vrijeme utrošeno do momenta obustave istrage uračunaće se u
predviđeni rok u kojem bi tužilac trebao okončati istragu.
OKONČANJE ISTRAGE *
Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se
može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.
Prije okončanja istrage tužitelj će saslušati osumnjičenog, ukoliko ranije nije bio
saslušan.
Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju
istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij tužilaštva.
SMRT I BOLEST UČINIOCA KRIVIČNOG DJELA
Ako u toku krivičnog postupka osumnjičeni, odnosno optuženi umre, postupak će se

rješenjem obustaviti.
Ako se u toku postupka utvrdi da je osumnjičeni, odnosno optuženi u vrijeme izvršenja
krivičnog djela bio neuračunjiv, a nalazi se u pritvoru ili u psihijatrijskoj ustanovi, neće
se pustiti na slobodu već će se donijeti rješenje o njegovom privremenom zadržavanju u
trajanju do 30 dana.
Kad se u toku krivičnog postupka utvrdi da je osumnjičeni, odnosno optuženi, nakon
izvršenja krivičnog djela obolio od kakvog duševnog oboljenja, rješenjem će se prekinuti
krivični postupak, a to lice će se uputiti nadležnom organu socijalnog staranja. Kada se
zdravstveno stanje optuženog popravi tako da može učestvovati u postupku, posupak će
se nastaviti.
POSTUPAK OPTUŽIVANJA
Sarajevo, 11.05.2012.
PODIZANJE OPTUŽNICE*
Kad u toku istrage tužilac nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi
osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremit će i uputiti
optužnicu sudiji za prethodno saslušanje. Zakon ne predviđa poseban rok za podizanje
optužnice nakon okončanja istrage, ali optužnica će biti podignuta bez odlaganja ako je
stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se optužnica može podići. Očigledno kašnjenje u
preduzimanju procesne radnje podizanja optužnice može biti razlog za pokretanje
disciplinskog postupka zbog nemarnog odnosa prema radu, stalnog i neopravdanog
kašnjenje u provođenju radnji u vezi s vršenjem tužilačke funkcije ili bilo kakvo drugo
ponovljeno nepoštivanje dužnosti tužioca.
Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac, imaju pravo uvida
u sve spise i dokaze.
Nakon podizanja optužnice stranke ili branilac mogu predlagati sudiji za prethodno
saslušanje sudsko obezbjeđenje dokaza.
SADRŽAJ OPTUŽNICE *
1) naziv suda,
2) ime i prezime osumnjičenog s osobnim podacima,
3) opis djela (dispozitiv optužnice) - iz kog proizlaze:
a) zakonska obilježja krivičnog djela,
b) vrijeme i mjesto učinjenja krivičnog djela,
c) predmet na kome je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao i
d) ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi,
4) zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona,
5) prijedlog o dokazima koje treba izvesti, uz naznačenje imena svjedoka i
vještaka, spisa koje treba pročitati i predmeta koji služe kao dokaz,
6) rezultat istrage,
7) materijal koji potkrijepljuje navode optužnice.
Jednom optužnicom može se obuhvatiti više krivičnih djela ili više osumnjičenih.
Ovo predstavlja prvi fakultativni dio optužnice. Dakle, jednom optužnicom neka osoba
može biti optužena za dva ili više kriv. djela, a isto ako jedna optužnica može obuhvatiti
više osumnjičenih. Ako je neka osoba optužena za više krivičnih djela, tada, u pravilu,
svako od tih krivičnih djela treba opisati zasebnim tačkama, a ovo iz razloga što se u toku
suđenja može pokazati da za neko krivično djelo ne postoje dokazi, pa u tom dijelu treba
donijeti oslobađajuću presudu, a u drugom dijelu presudu kojom se optuženi oglašava
krivim. Ukoliko je nasuprot tome sve opisano u jednoj tačci, tada postoji dosta problema
da sud izdvaja dio činjeničnog opisa za kojeg optuženog treba osloboditi od optužbe u
odnosu na činjenični opis za koji optuženi treba biti oglašen krivim.
Ako se osumnjičeni nalazi na slobodi u optužnici se može predložiti da se odredi

pritvor, a ako se nalazi u pritvoru može se predložiti da se pritvor produži ili da se
pusti na slobodu.
Prijedlog za odlučivanje o pritvoru je drugi fakultativni, ali mogući dio optužnice. Odluka
o pritvoru može se donijeti tek poslije potvrđivanja optužnice. Praktično, prvo se odluči o
Sarajevo, 11.05.2012.
potvrđivanju optužnice, a odmah potom i o pritvoru.Ako se osumnjičeni nalazi u

pritvoru, potvrđivanje optužnice se vrši do isteka roka trajanja pritvora u istrazi.
ODLUČIVANJE O OPTUŽNICI *
Kada optužnica sa pratećim materijalima stigne sudiji za

prethodno saslušanje onda on prvenstveno razmatra optužnicu u smislu njene
formalne ispravnosti, odn. provjerava da li sadrži sve što je potrebno da se po njoj
može postupiti.
Ukoliko optužnica ne sadrži sve ono što je potrebno i
propisano u zakonu, sudija za prethodno saslušanje će pozvati tužioca da optužnicu
ispravi odn. dopuni, a istovremeno će mu, u tom dopisu, ukazati na nedostatke u
optužnici i ostaviti primjeren rok kako bi iste ispravio, uz upozorenje da će optužnica,
ukoliko tako ne postupi biti odbačena kao i svaki drugi neuredan podnesak. Ako
tužilac u ostavljenom roku ne ispravi odn. ne dopuni optužnicu, sud će rješenje
odbaciti optužnicu, a protiv takvog rješenja nije dopuštena žalba.
Ukoliko optužnica sadrži sve ono šta je potrebno da bi se po
njoj moglo postupiti, tj. ako je propisno sastavljena, onda sudija za prethodno
saslušanje razmatra dokaze, koji su dostavjeni uz optužnicu kako bi izveo zaključak
da li postoji osnovana sumnja da je osumljičeni učinio kriv. djelo koje se u optužnici
navodi. U tom smislu, sudija za preth. saslušanje, treba da pročita dokaze koji su mu
dostavljeni (iskaze svjedoka, nalazi i mišljenja vještaka i sl), da izvrši uvid u druge
dokaze (skica lica mjesta, fotodokumentacija i sl.) i pregleda predmete (nož ili neko
drugo oruđe).
Ukoliko je tužilac dostavio dovoljno dokaza iz kojih
proizilazi postojanje osnovane sumnje da je osumljičeni učinio krivično djelo
navedeno u optužnici, tada sudija za prethodno saslušanje treba da potvrdi
optužnicu. Svoju odluku o potvrđivanju optužnice, sudija za preth. saslušanje treba
da donese u roku od 8 dana računajući od dana prijema optužnice. U ovaj rok se ne
uračunava vrijeme kada je optužnica vraćena tužiocu, radi ispravke formalnih
nedostataka.
Ukoliko odbije sve ili pojedine tačke optužnice, sudija za
prethodno saslušanje donosi rješenje koje se dostavlja tužiocu. Protiv ovog
rješenja žalba nije dopuštena.
Zakon ne precizira formu potvrđivanja optužnice, npr.
potvrđivanje u formi rješenja ili naredbe. Najjednostavniji način potvrđivanja
optužnice je stavljanje sudskog pečata u gornji desni ugao optužnice koji sadrži
poslovni broj optužnice, datum potvrđivanja, ime i potpis sudije za prethodno
saslušanje koji je izvršio potvrđivanje optužnice. Ova forma potvrđivanja optužnice je
primjenjiva kada optužnica sadrži samo jednu tačku ili se potvrđuju sve tačke
optužnice. Međutim, ako optužnica sadrži više tačaka, a potvrđuju se samo pojedine
tačke optužnice, potvrđivanje je neophodno izvršiti u formi rješenja. Protiv ovog
rješenja stranke i branilac nemaju pravo izjaviti žalbu, ali optuženi i branilac mogu
podnijeti prethodne prigovore. Ukoliko odbije sve ili pojedine tačke optužnice, sudija
za prethodno saslušanje obavezno donosi rješenje koje dostavlja samo tužiocu, a
protiv ovog rješenja tužiocu žalba također nije dozvoljena.
Sarajevo, 11.05.2012.
Nakon potvrđivanja pojedinih ili svih tačaka optužnice,

osumnjičeni dobija status optuženog!!!
Ako se optuženi nalazi na slobodi, optužnica se dostavlja bez
odlaganja, a ako se nalazi u pritvoru onda se dostavljanje optužnice vrši u roku
od 24 sata po potvrđivanju optužnice.
Razlozi efikasnosti nalažu da se uz potvrđenu optužnicu
optuženom istovremeno dostavi i poziv radi izjašnjenja o krivici, jer se izjašnjenje
o krivici mora obaviti u roku od 15 dana od dana dostavljanja potvrđene optužnice.
Uz poziv za ročište optuženi će se obavijestiti da će mu
prilikom izjašnjenja o krivici biti omogućeno da se izjasni da li namjerava
podnositi prethodne prigovore i da navede prijedloge svojih dokaza koje treba
izvesti na glavnom pretresu.
Osim toga, uz potvrđenu optužnicu dostavlja se i rješenje o
pritvoru ako je o istom odlučivano.
Praktično, sud potvrđenu optužnicu dostavlja i tužiocu
zajedno sa pozivom na ročište na kome će se optuženi izjasniti o krivici po svim
tačkama potvrđene optužnice.
U slučaju ako je sud donio rješenje kojim je odbijeno
potvrđivanje optužniice, tužilac može naknadno može podnijeti novu optužnicu
ako prikupi nove dokaze. Nova ili izmijenjena optužnica mora biti zasnovana na
novim dokazima, jer je prethodna optužnica odbijena upravo zbog toga što sudija za
pret. saslušanje nije utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ova optužnica se obavezno
podnosi na potvrđivanje.
IZJAŠNJENJE O KRIVNJI *
Izjašnjenje o krivnji predstavlja novi koncept koji je uveden

ovom reformom, a što je preneseno iz anglosaksonskog, odn. angloameričkog sistema
(adversarni sistem).
Izjašnjenje o krivnji optuženi daje sudiji za prethodno
saslušanje. Tu izjavu daje u prisutnosti tužioca i branioca i ta njegova izjava se
unosi u zapisnik.
Prilikom davanja ove izjave, optuženi treba da se određeno
izjasni o tome da li je kriv ili nije, odnosno da kaže „kriv sam“ ili „nisam kriv“.
Međutim, ako se nakon poziva da se izjasni o krivnji,
optuženi neće da izjasni o krivnji, ili neće određeno da se izjasni, ili počne
pričati o krivičnom djelu ili nečem drugom - onda sudija za prethodno saslušanje
ex officio u zapisnik unosi da se optuženi izjasnio da nije kriv, tj. da poriče krivnju.
Sarajevo, 11.05.2012.
Ako se optuženi izričito izjasni da nije kriv - sudija za

prehodno saslušanje predmet dostavlja sudiji odnosno vijeću na suđenje radi
zakazivanja glavnog pretresa u roku od 60 dana, koji rok se iz opravdanih razloga, a
na prijedlog stranaka i branioca, može produžiti za još 30 dana. Da li će predmet
dostaviti sudiji ili vijeću koje treba da sudi zavisi od težine krivičnog djela, tj. ako je
upitanju kriično djelo za koje je propisana novčana kazna ili zatvora do 5 godina -
predmet se dostavlja sudiji pojedincu, a u ostalim slučajevima predmet se upućuje
vijeću.
Ako se optuženi izričito izjasni da jeste kriv - sudija za
prethodno saslušanje će predmet uputiti (opet u zavisnosti od težine kriv. djela) sudiji
odnosno vijeću radi zakazivanje ročišta na kome će se razmotriti mogućnost
prihvatanja takve izjave. Zakon ne određuje rok u kome mora postupiti sudija za
prethodno saslušanje, ali je očigledno da se ova radnja mora preduzeti bez odlaganja.
Najčešći razlog zbog kojih optuženi priznaje krivnju jesu čvrsti dokazi optužbe i
činjenica da se priznanje krivnje u pravilu uzima kao olakšavajuća okolnost prilikom
odmjeravanja kazne.
Moguće su situacije da je optužnica podnesena i potvđena u
odnosu na npr. dva optužena, pa jedan da izjavu da priznaje krivnju, a drugi
poriče krivnju. U tom slučaju treba izvršiti razdvajanje krivičnog postupka. U
odnosu na optuženog koji je priznao krivicu nastavlja se postupak izricanja presude
bez održavanja glavnog pretresa, ako sud prihvati izjavu o priznanju krivice. Prema
optuženom koji je negirao krivicu ili sud odbaci njegovu izjavu o priznanju krivice,
nastavlja se redovan krivični postupak.
Zakon zabranjuje uzimanje u obzir izjave o poricanju
krivice kao otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja krivičnopravne
sankcije. Prvobitna izjava o poricanju krivice ne uzima se u obzir kod odmjeravanja
sankcije. To ne znači da optuženi ne može koristiti svoje prvobitne izjave ako je to u
interesu njegove odbrane, ako to predstavlja najpovoljniji način odbrane.
RAZMATRANJE IZJAVE O PRIZNANJU KRIVNJE *
Samo na osnovu izjave o priznanju krivnje optuženom se ne može izreći krivičnopravna

sankcija. Zbog toga je zakonodavac predvidio obavezu suda, i to sudije odnosno vijeća (u
zavisnosti od težine kriv. djela) da izvrše provjeru date izjave o priznanju krivnje pred
sudijom za prethodno saslušanje i da tek onda odluče da li će prihvatiti izjavu o
priznanju krivnje ili će je odbaciti.
Sarajevo, 11.05.2012.
Dakle, kada sudija odnosno vijeće uz prateće materijale dobije izjavu o priznanju
krivnje, treba provjeriti da li je ispunjeno više kumulativnih uslova, koji su potrebni
da bi izjava o prizanju krivnje bila prihvačena:
1. Prvi uslov se odnosi na samu izjavu o priznanju krivnje, tj. provjerava se:
a) da li je izjava data dobrovoljno, svjesno i sa razumjevanjem i
b) da li je optuženi upoznat o mogućim posljedicama izjave o priznanju
krivnje, kao što su:
- izricanje krivično-pravne sankcije,
- dosuđivanje imovinsko-pravnog zahtjeva,
- obavezivanje na plaćanje troškova krivičnog postupka i
- druge posljedice koje mogu proizači iz tog krivičnog postupka.
2. Drugi uslov se sastoji u obavezi suda da provjeri da li postoji dovoljno dokaza o
krivnji optuženog. Dakle, sudija/vijeće, isto kao i sudija za preth. saslušanje, vrše
pregled materijala koje je dostavio tužilac i na osnovu njih izvode zaključak da li ima
dokaza o krivnji optuženog.
Ako nakon ovih provjera sudija/vijeće prihvati izjavu o priznanju krivnje optuženog,
ta izjava se mora konstatovati u zapisnik. Nakon toga se određuje datum održavanja
pretresa za izricanje krivično-pravne sankcije i to u roku najkasnije od 3 dana.
Nasuprot tome, ako sudija/vijeće odbaci izjavu o priznanju krivnje, o tome će

obavijesiti stranke i branioca i to će konstatovati u zapisnik. U ovom slučaju, kada odbaci
izjavu o priznanju krivnje, u daljoj proceduri suđenja ova izjava o priznanju krivnje se ne
može koristiti kao dokaz.
PREGOVARANJE O KRIVNJI **
U našu kriv. proceduru je također uveden jedan novi procesni

institut a to je pregovaranje o krivnji. Osumnjičeni odn. optuženi i njegov branilac
mogu sa tužiocem još u fazi istrage pregovarati o krivnji, odn. dogovarati se o
zaključivanju sporazuma o priznanju krivnje. Ovo je moguće i kasnije, sve do
okončanja glavnog pretresa. Međutim, ne postoji mogućnost da sud razmatra
sporazum o priznanju krivnje prije nego što je optužnica potvrđena.
Prilikom pregovaranja o krivnji sud nema apsolutno
nikakvih ovlaštenja, ni da daje sugestije, niti se na drugi način miješa u sačinjavanje
sporazuma o priznanju krivnje. Pregovaranje o krivnji, koje kako smo već rekli
može otpočeti još u toku istrage, u suštini se svodi na to - pod kojim uslovima će
osumnjičeni odn. optuženi priznati krivnju.
Ukoliko se tužilac i osumnjičeni dogovore o uslovima, tada
prave sporazum, u stvari jednu vrstu ugovora u pisanoj formi, koji mora biti
potpisan od tužioca, osumljičenog i njegovog branioca.
Tom prilikom, tužilac može sa svoje strane ukoliko
osumnjičeni pristane da prizna krivnju, ponuditi:
a) izricanje kazne ispod zakonskog minimuma , primjenom odredbi o ublažavanju
kazne (npr. za kriv. djelo za koje je predviđena kazna zatvora najmanje 3 god.
može mu ponuditi kaznu 1 ili 2 godine),
Sarajevo, 11.05.2012.
b) blažu vrstu kazne (npr. izricanje novčane kazne umjesto kazne zatvora), ili
c) blažu vrstu krivično pravne sankcije (npr. uslovna osuda, umjesto kazne zatvora
ili novčane kazne).
Prilikom sačinjavanja sporazuma, stalno se mora voditi računa o o
zakonskim mogućnostima, tj. moraju se poštovati materjalno-pravne odredbe
krivičnog zakona, pa tužilac može ponuditi samo ono što je predviđeno zakonom.
(npr. osumnjičenom ne smije ponuditi izricanje uslovne osude, ako to prema
krivičnom zakonu nije moguće) Ukoliko to tužilac previdi, takav sporazum prilikom
razmatranja sud ne smije prihvatiti.
Postignuti sporazum o priznanju krivnje se dostavlja sudu, ali ne
prije nego što optužnica bude potvrđena. Dakle, tek nakon potvrđivanja optužnice
stvorena je procesna situacija u kojoj se sud može upustiti u razmatranje sprazuma o
priznanju krivice.
Kada sudu bude dostavljen sporazum o priznanju krivnje on isto
mora biti razmatran i može biti prihvaćen ili odbačen.
Prilikom ocjene da li će prihvatiti sporazum sud provjerava više
kumultivnih uslova - i to:
1. da li je sporazum o priznanju krivnje zaključen dobrovoljno, svjesno i sa
razumijevanjem, te da li je optuženi upoznat sa mogućim zakonskim posljedicama
pismenog sporazuma o priznanju krivnje, uključujući i posljedice vezane za
imovinsko-pravni zahtjev i troškove kriv. postupka;
2. da postoji dovoljno dokaza o krivnji osumnjičenog, odn. optuženog (pominjanje
optuženog se odnosi na situaciju kada stranke naknadno postignu sporazum i to
npr. u toku suđenja).
3. da li je optuženi razumio da se sporazumom o priznanju krivnje odriče ne samo
prava na suđenje, već i prava na žalbu u odnosu na krivčno pravnu sankciju, koja
će mu se na osnovu sporazuma izreći. Ukoliko optuženi ili tužilac izjave žalbu
zbog krivično-pravne sankcije koja je izrečena presudom, a koja je bila
predviđena u sporazumu, onda će takva žalba biti odbačena kao nedopuštena.
Međutim moguće su situacije da optuženom bude izrečena krivčno pravna
sankcija veća od onoga što je predviđeno u sporazumu o prizanju krivnje. U tom
slučaju, žalba će biti razmatrana kod drugostepenog suda.
Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje - izjava osumnjičenog
odn. optuženog se unosi u zapisnik i nakon toga određuje pretres za izricanje
krivično pravne sankcije u roku od 3 dana. Postoji mogućnost, ukoliko se stranke i
branitelj slože, da se odmah izrekne krivično-pravna sankcija predviđena u
sporazumu, ali oni mogu tražiti da to ne bude tako, pa onda sud zakazuje pretres u
roku od 3 dana na kome se izriče krivično-pravna sankcija.
Nasuprot tome ako sud odbaci sporazum o prizanju krivnje o tome će
obavijstiti stranke i branioca i to konstatovati u zapisnik, a sporazum kao i izjava o
priznanju krivnje optuženog se u toku suđenja ne može korisititi kao dokaz.
O razultatima pregovaranja o krivnji sud će obavijestiti oštećenog.
POVLAČENJE OPTUŽNICE *
Sarajevo, 11.05.2012.
Povlačenje optužnice je pravo tužioca da raspolaže optužbom što

predstavlja odstupanje od principa legaliteta krivičnog gonjenja, a realizaciju principa
mutabiliteta.
Tužilac ima pravo da povuče optužnicu , bez prethodnog
odobrenja, do potvrđivanja optužnice.
Nakon toga, pa do početka glavnog pretresa, optužnica se
može povući samo uz prethodno odobrenje sudije za prethodno saslušanje.
Prethodno odobrenje se daje na osnovu zahtjeva tužioca sa kratkim razlozima, koji se
može uputiti pismeno ili usmeno na zapisnik.
Ukoliko se optužnica povuče (prije ili nakon potvrđivanja),
sudija za prethodno saslušanje donosi rješenje kojim se krivični postupak
obustavlja.
O obustavljanju krivičnog postupka odmah se obavještavaju
osumnjičeni odn. optuženi i branilac, kao i oštećeni. Obavještenje navedenih lica
se vrši jednostavnom dostavom rješenja o obustavljanju postupka.
Ukoliko tužilac izjavu o povlačenju optužnice da na glavnom
pretresu, ista se može tumačiti samo kao izjava o odustanku od optužbe i tada sud
donosi presudu kojom se optužba odbija.
RAZLOZI ZA PRIGOVOR I ODLUKA O PRIGOVORU*
Kao što je već rečeno optuženi i njegov branilac mogu nakon potvrđivanja optužnice,
a u roku od 15 dana od dana uručenja optužnice, podnijeti prethodne prigovore. Ti
prethodni prigovori se iznose u pismenom podnesku koji se dostavlja sudu a o njima
odlučuje sudija za prethodno saslušanje.
Što se tiče samog sadržaja takvog podneska u njemu se može:
1. osporavati nadležnost suda (misli se samo na stvarnu nadležnost, jer u smislu
člana 36. ZKP FBIH, nakon potvrđivanja optužnice sud se ne može oglasiti
mjesno nenadležnim, a niti stranke mogu isticati prigovor mjesne nenadležnosti),
2. osporavati sadržaj optužnice odnosno ukazivati na njene formalne nedostatke,
3. osporavati zakonitost dokaza ili dobijenog priznanja,
4. zahtijevati spajanje ili razdvajanje postupka i konačno
5. osporavati odluka kojom je optuženom odbijen zahtjev za dodjelu branioca
siromašnih.
Ukoliko takvi prigovori nisu opravdani donosi se rješenje protiv kojih nije dozvoljena
žalba.
Nasuprot tome ukoliko je neki prigovor opravdan, npr. prigovor kojim se osporava
formalna ispravnost optužnice, pa ocijeni da takav prigovor zaista stoji, SPS će u tom
slučaju postupiti u svemu onako kako se to radi sa neurednim podneskom.
GLAVNI PRETRES
JAVNOST GLAVNOG PRETRESA
Glavni pretres je javan.

Glavnom pretresu mogu prisustvovati samo punoljetne osobe.
Sarajevo, 11.05.2012.
Osobe koje su prisutne na glavnom pretresu ne smiju nositi oružje ili opasno oruđe, osim
čuvara optuženog i osoba kojima to dozvoli sudija, odnosno predsjednik vijeća.
ISKLJUČENJE JAVNOSTI
Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavnog pretresa sudija, odnosno vijeće može

u svako doba, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka i branitelja, ali uvijek po
njihovom saslušanju, isključiti javnost za cio glavni pretres ili jedan njegov dio, ako je
to u interesu državne sigurnosti ili ako je to potrebno radi čuvanja državne, vojne,
službene ili važne poslovne tajne, čuvanja javnog reda, zaštite morala u demokratskom
društvu, osobnog i intimnog žvota optuženog ili oštećenog ili zaštite interesa
maloljetnika ili svjedoka.
Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, branitelja, oštećenog, zakonskog

zastupnika i punomoćnika.
Sudija, odnosno vijeće može dopustiti da glavnom pretresu na kome je javnost
isključena budu prisutne službene osobe, naučni i javni radnici, a na zahtjev
optuženog može to dopustiti i njegovom bračnom, odnosno izvanbračnom drugu i
bliskim srodnicima.
Sudija, odnosno vijeće će upozoriti osobe koje su prisutne glavnom pretresu na kome je
javnost isključena da su dužne da kao tajnu čuvaju sve ono što su na pretresu saznale i
da neovlašteno odavanje tajne predstavlja krivično djelo.
PRETPOSTAVKE ZA ODRŽAVANJE GLAVNOG PRETRESA *
Zakon je predvidio pretpostavke za održavanje glavnog pretresa na koji trebaju

pristupiti sve osobe koje su pozvane a da li se glavni pretres može održati,
U slučaju ako je neko izostao, održavanje glavnog pretresa zavisi od toga koji je od
procesnih subjekata ili učesnika u postupku izostao (npr. neće se odlagati ako je samo
neki od svjedoka izostao). Za razliku od toga ukoliko je izostao tužilac, optuženi ili
njegov branilac glavni pretres se odlaže. Postoji izuzetak u odnosu na branioca, a to je
ako se optuženi odrekne prava na branitelja, a odrana nije obavezna.
OTVARANJE ZASJEDANJA *
Pojmnovno otvaranje zasjedanja znači početak rada na nekom predmetu ali to isto tako
ne znači da je glavni pretres počeo (glavni pretres počinje čitanjem optužnice).
Zasjedanje otvara sudija odnosno predsjendik vijeća koji objavljuje predmet glavnog
pretresa što podrazumijeva saopštavanje imena optuženog i tužitelja kao i navođenje
krivičnog djela za koje je optužnica potvrđena.
Od otvaranja zasjedanja pa do njegovog zaključenja sudija odnosno vijeće treba paziti na
nadležnost suda. Ukoliko sud nije nadležan do početka glavnog pretresa treba donijeti
rješenje o nenadležnosti ako je glavni pretres počeo sud mora donijeti presudu kojom se
optužba odbija.
NEDOLAZAK TUŽIOCA (OSOBE KOJA GA ZAMJENJUJE) NA GL. PRETRES
Sarajevo, 11.05.2012.
Ukoliko tužitelj ili osoba koja ga zamjenjuje ne dođe na glavni pretres isti se mora
odložiti. Ovo zbog toga jer se ni pod kojim uvjetima glavni pretres ne može održati
ukoliko nije prisutan tužitelj. Ako bi se desilo da se glavni pretres održi bez prisustva
tužitelja u tom slučaju je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka zbog koje
se ukoliko bude izjavljena žalba presuda mora ukinuti.
Zakon je predvidio sankcioniranje izostanka tižitelja sa glavnog pretresa pod uvjetom da
je isti odložen zbog njegovog izostanka. (međutim, ukoliko je do odlaganja došlo iznekog
drugog razloga, kao što je izostanak sudije onda je takvo kažnjavanje isključeno)
Postoji obaveza sudije odnosno predsjednika vijeća da pozove tužitelja kako bi ovaj iznio
razloge zbog kojih je izostao i ukoliko su opravdani (npr prije suđenja pozlilo) neće biti
kažnjen a u protivnom ako nije bilo opravdan razloga može se kazniti novčanom kaznom
do 5000 KM. Sud donosi rješenje.
Protiv tog rješenja je dozvoljena žalba.
NEDOLAZAK OPTUŽENOG NA GLAVNI PRETRES *
Zakonodavac je također predvidio obavezno prisustvo optuženog na glavnom pretresu.

Njegov izostanak sa glavnog pretresa omogućava preduzimanje odgovarajućih mjera
samo pod uvjetom ukoliko je uredno pozvan na glavni pretres i nije došao a niti je svoj
izostanak opravdao. Za ovu situaciju zakonodavac je predvidio njegovo obavezno
privođenje. Ukoliko bi se desilo da optuženi naknadno opravda svoj izostanak sudija
predsjednik vijeća može opozvati naredbu.
Postoje situacije kada optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na
glavni pretres - u tom pravcu preduzima aktivne radnje (npr. već jednom bio privođen pa
ponovno ne dođe ili kada sudska policija dođe da ga privede pobjegne iz svog stana i
slično) onda su time uspunjeni uvjeti da se prema njemu odredi pritvor. Taj pritvor može
trajati do objavljivanja presude a najduže 30 dana.
Optuženom se ne može suditi u odsustvu.
NEDOLAZAK BRANIOCA NA GLAVNI PRETRES *
Postoje situacije kada uredno pozvani branitelj na glavni pretres ne dođe i svoj izostanak
ne opravda.
U tim slučajevima glavni pretres se odlaže jer je optuženom garantirano pravo na
formalnu odbranu.
U takvom slučaju obaveza je suda da pozove branitelja da objasni razloge svog
nedolaska.
Branitelj nije obavezan da dođe na to ročište jer može sudu dostaviti i podnesak u kome
će objasniti razloge svog izostanka i ponuditi odgovarajuće dokaze (npr bio bolestan).
Ukoliko sud ocijeni da razlozi izostanka nisu bili opravdani onda u tom slučaju donosi
rješenje o kažnjavanju branitelja novčanom kaznom koja može biti do 5000 KM.
Dakle uvjeti za kažnjavnaje branitelja su:
1) da je uredno pozvan na glavni pretres,
2) da je izostao sa tog glavnog pretresa i
3) da kansije nije opravdao svoj izostanak.
Sarajevo, 11.05.2012.
Sa ovom situacijom treba izjednačiti situaciju ako bi branitelj neopravdano napustio

glavni pretres jer bi se i u tom slučaju novčano kazniti.
Ako se radi o branitelju koji je postavljen po službenoj dužnosti a neopravdano izostaje
moguće je uz saglasnost optuženog odrediti drugog branitelja.
NEDOLAZAK SVJEDOKA ILI VJEŠTAKA NA GLAVNI PRETRES *
Isto tako postoje situacije da na glavni pretres ne pristupi svjedok ili vještak koji su
uredno pozvani i svoj izostanak nisu opravdali.
U tom slučaju sud donosi naredbu o njihovom prinudnom dovođenju.
Zakon predviđa mogućnost da se i oni u ovakvom slučaju kazne novčanom kaznom do
5000 KM.
Što se tiče samog odlaganja glavnog pretresa zbog njihovog nedolaska to je faktičko
pitanje i zavisi od konkretne situacije.
ODLAGANJE I PREKIDANJE GLAVNOG PRETRESA
RAZLOZI ZA ODLAGANJE GLAVNOG PRETRESA
(1) Na zahtjev stranaka ili branitelja glavni pretres se može odložiti rješenjem sudije,
odnosno predsjednika vijeća ako treba pribaviti nove dokaze ili ako je optuženi nakon
izvršenog krivičnog djela nesposoban da prisustvuje glavnom pretresu ili ako postoje
druge smetnje da se glavni pretres uspješno provede.
(2) Rješenje kojim se odlaže glavni pretres unijeće se u zapisnik i, po mogućnosti,
odrediti će se dan i sat nastavka glavnog pretresa. Sudija, odnosno predsjednik vijeća će
također narediti osiguranje dokaza koji se mogu izgubiti ili uništiti zbog odlaganja
glavnog pretresa.
(3) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana nije dopuštena žalba.
NASTAVLJANJE ODLOŽENOG GLAVNOG PRETRESA

(1) Ako se glavni pretres koji je bio odložen drži pred istim sudijom, odnosno vijećem,
pretres će se nastaviti, a sudija, odnosno predsjednik vijeća će ukratko iznijeti tok ranijeg
glavnog pretresa. Sudija, odnosno predsjednik vijeća može odrediti da glavni pretres
počne iznova.
(2) Glavni pretres koji je odložen mora iznova početi ako se izmijenio sastav vijeća, ali
po saslušanju stranaka i branitelja vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci
i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se pročitaju iskazi
svjedoka i vještaka dati na ranijem gl. pretresu, odn. da se pročita zapisnik o uviđaju.
(3) Ako je odlaganje trajalo duže od 30 dana ili ako se glavni pretres drži pred drugim
sudijom, odnosno predsjednikom vijeća - glavni pretres mora iznova početi i svi dokazi
se moraju ponovno izvesti.
PREKID GLAVNOG PRETRESA
Sarajevo, 11.05.2012.
(1) Osim u slučajevima predviđenim ovim zakonom sudija, odnosno predsjednik vijeća
može prekinuti glavni pretres zbog odmora ili zbog isteka radnog vremena ili da bi se
neki dokaz pribavio u kratkom vremenu ili zbog pripremanja optužbe ili odbrane.
(2) Prekinuti glavni pretres nastavlja se uvijek pred istim sudijom, odnosno vijećem.
(3) Ako se glavni pretres ne može nastaviti pred istim sudijom, odnosno vijećem ili ako je
prekid glavnog pretresa trajao duže od 8 dana postupit će se po odredbama člana 266.
ovog zakona.
ZAPISNIK O GLAVNOM PRETRESU *
Uobičajeno je da se zapisnik o glavnom pretreseu vodi pisanjem na kompjuteru.

U taj zapisnik se unosi cijeli tok glavnog pretresa sa svim detaljima preduzetih procesnih
radnji.
Također se u zapisnik o glavnom pretresu unosi potpuna izreka, ta izreka predstavlja
izvornik.
Ako je doneseno rješenje o pritvoru i to rješenje se unosi u zapisnik.
ČITANJE OPTUŽNICE I DOKAZI OPTUŽBE I ODBRANE **
Zakon izričito predviđa kao obavezu tužioca da pročita optužnicu.

Glavni pretres počinje čitanjem optužnice. Tada se učesnici u postupku i publika u
sudnicu upoznaju sa glavnim predmetom krivičnog postupka.
Optužnicu čita tužitelj i to je njegovo isključivo pravo i obaveza.

Poslije čitanja optužnice tužitelj ne može više povući optužnicu ali može dati izjavu da
odustaje od optužbe i u tom slučaju, sud donosi presudu kojom se optužba odbija. Dakle,
nakon podnošenja optužnice od strane tužiteja sudu pa do početka glavnog pretresa,
tužilac nema pravo da izmjeni optužnicu i to može učiniti u toku dokaznog postupka.
Nakon čitanja optužnice obaveza je suda da zatraži od optuženog da se izjasni da li

je razumio optužnicu. Ako optuženi izjavi da je nije razumio, onda je obaveza suda da
mu pojasni njene navode.
Nakon toga tužitelj mora dati tzv. uvodnu riječ (uvodno izlaganje ili uvodni govor) Ovo
je obaveza tužioca koji se toga ne može odreći niti mu to pravo može biti uskaraćeno, a
tokom uvodnog izlaganja, tužilac iznosi kratke razloge o tome sa kojim će dokazima
dokazati tezu optužbe. Pravo tužioca da ukratko iznese dokaze na kojima zasniva
optužnicuje prva prilika da sudu navede čvrste i jasne dokaze optužbe, koji će biti
izvedeni na glavnom pretresu. Uvodno izlaganje je dakle za tužitelja obavezno i ne treba
ga poistovjećivati sa završnim riječima.
Što se tiče optuženog i njegovog branioca zakon predviđa da oni mogu ako žele, ali
ne moraju da koriste pravo i iznesu uvodno izlaganje. Zbog toga sud poziva
optuženog i njegovog braniteja i pita ih da li se žele koristiti svojim pravom na uvodno
izlaganje i iznošenje dokaza koje će ponuditi u svojoj obrani. Ovakvo zakonsko rješenje
je u skladu sa pravom optuženog da ne iznosi svoju odbranu i koje je osigurano u svakoj
Sarajevo, 11.05.2012.
fazi postupka, uključujući i procesnu situaciju kao što je ova. Ovo pravo ima i svoju
logiku jer zašto bi optuženi dokazivao svoju nevinost dok tužitelj ne dokaže njegovu
krivnju.
DOKAZNI POSTUPAK *
IZVOĐENJE DOKAZA *
U zakonu je predviđeno pravo stranaka i branioca da predlažu i pozivaju svjedoke,

vještake, te izvode svoje dokaze u skladu sa pravilima određenim u zakonu.
Izraz pozivanje svjedoka u toku suđenja je u stvari preuzet iz adversarnog sistema i
kada npr tužitelj kaže da poziva nekog svjedoka to ne znači da on u bukvalnom smislu
izlazi pred sudnicu i poziva svjedoka - već to radi službenik suda, a niti se pod ovim
podrazumjeva da on u pripremi suđenja svjedoku dostavja poziv za suđenje. Sve te radnje
pozivanja, odnosno dostavljanje poziva i prozivanje svjedoka obavlja sud.
Svi dokazi se mogu svrstati u 3 grupe: 1. dokazi optužbe, 2. dokazi odbrane i 3.
dokazi suda.
Pored toga, mogući su i dodatni dokazi stranaka odnosno branioca.
Inače, dokazi se izvode slijedećim redoslijedom:
1. Dokazi optužbe;
2. Dokazi odbrane;
3. Dokazi optužbe kojima se pobijaju pobijaju navodi odbrane (replika);
4. Dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje optužbe (duplika);
5. Dokazi čije izvođenje je predložio sud.
U pravilu sud bi trebao uvijek da sačeka izvođenje dokaza optužbe i odbrane pa
tek onda izvodi svoje dokaze prema tome sud treba da se što manje miješa u
prikupljanje dokaze i ispitivanje svjedoka, ali će u slučaju neaktivnosti stranaka i
branitelja biti prinuđen da to radi.
Dokazi se izvode po tzv modelu unakrsnog ispitivanja. Dakle, prilikom izvođenja
naprijed navedenih dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje.
Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može
u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku.
DIREKTNO, UNAKRSNO I DODATNO ISPITIVANJE SVJEDOKA *
U toku glavnog pretresa se izvode dokazi optužbe, odbrane i dokazi suda.
Kada su u pitanju iskazi svjedoka ili vještaka ono se provodi po modelu

unakrsnog ispitivanja.
U okviru unaksrnog ispitivanja, ispitivanje svjedoka (isto tako optuženog i vještaka)
obavlja se po pravilima adversarnog sistema, ali se vidi i postojanje elemenata
Sarajevo, 11.05.2012.
inkvizitorskog sistema, koji se ogledaju u pravu suda da ispituje svjedoke (optuženog i

vještaka) i to, kako svjedoke odbrane i optužbe, tako i svjedoke koje je sud pozvao.
Pošto ove zakonske odredbe omogućuju ne samo procesne aktivnosti stranaka, već i suda,
onda je jasno da imamo mješoviti postupak, tj. mješavinu angloameričke i evropske
kontinentalne procedure.
Glavno ili direktno ispitivanje svjedoka obavlja stanka ili branioc koji je pozvao
svjedoka.
Oni ga prvi ispituju da dokažu istinitost svojih tvrđenja.
Tako tužilac nastoji da dokaže tezu optužbe (da je optuženi učinio krivično djelo na način
kako je to opisano u optužnici), a ako direktno ispitivanje vrši branitelj da dokaže
antitezu odbrane.
Nakon toga slijedi unakrsno ispitivanje svjedoka koje također potiče iz adversarnog
sistema.
Prilikom unakrsnog ispitivanja nastoje se dobiti odgovori za suprotnu stranu i to na način
da se oslabe odgovori koje je svjedok dao prilikom direktnog ili glavnog ispitivanja.
Pri tome treba naglasiti da se pitanja prilikom unakrsnog ispitivanja ograničavaju na
opseg odgovora koji su dati prilikom direktnog ispitivanja. Dakle, glavno ili direktno
ispitivanje limitira unakrsno ispitivanje.
Ako svjedok prilikom unakrsnog ispitivanja dadne odgovore izvan onoga što je pitan
prilikom direktnog ispitivanja onda je to prema pravilima adversarnog sistema
irelevantno i ti odgovori se ne uzimaju u obzir. Radi toga bi stranka ili branitelj koji vrše
takvo ispitivanje morali voditi računa o tome, a to bi morao da radi i sud po službenoj
dužnosti.
Prilikom unakrsnog ispitivanja ona strana koja obavlja takvo ispitivanje može nastojati da
dovede u pitanje kredibilitet svjedoka (npr. da dokazaju da svjedok laže). Postoje i
situacije u kojima svjedok u vezi nekog krivičnog djela, iznosi sve okolnosti koje se
odnose na cijeli događaj, iako je vidio samo njegov dio, pa to treba pri ovom načinu
ispitivanja otkriti. Obaveza je sudije odn. predsjednika vijeća da zaštiti svjedoka od
maltretiranja, kao i od ponovnog odgovaranja na ista pitanja.
Postavljanje pitanja koja navode na odgovor tzv. sugestivnih pitanja je moguće uz
prethodno odobrenje sudije odn. predsjenika vijeća. Takva pitanja može dozvoliti sudija
odnosno predsjednik vijeća ako se radi o svjedoku pozvanom protiv njegove volje, ako je
pristrasan, nevoljan odnosno neće da sarađuje i pokazuje odbojan stav.
Prilikom unakrsnog ispitivanja može se pojaviti problem alibija, jer postavlja se pitanje
kako postupiti u slučaju ako se npr. radi o svjedoku optužbe i tužilac je tog svjedoka
direktno ispitao na neke okolnosti, ali ne i na okolnosti alibija optuženog, koje bi mogle
biti poznate tom svjedoku, pa mu zbog toga branioc ne može postavljati pitanja koja bi se
odnosila na alibi. Takva situacija bi se trebala razriješiti na način da branioc zatraži od
suda dozvolu da postavlja takva pitanja vezana za alibi, a ako to sud ne dozvoli da stavi
prijedlog za saslušanje tog svjedoka kao svjedoka odbrane, tj. da svjedok nakon
završenog ispitivanja izađe i sačeka pred sudnicom, jer će ga on pozvati kao svog
svjedoka i direktno ga ispitati.
Sarajevo, 11.05.2012.
Nakon unakrsnog ispitivanja slijedi dodatno ispitivanje ili protuispitivanje, gdje

stranke ili branioc koji su pozvali svjedoka i direktno ga ispitali, dobivaju još jednu
priliku da još jedanput ispitaju svjedoka.
Oni u tom slučaju nastoje da oslabe odgovore koje je svjedok dao prilikom unakrsnog
ispitivanja i to naravno ako su u pitanju odgovori koji ne odgovaraju npr. stranci koja je
pozvala svjedoka. Dakle, pitanja u ovoj fazi se odnose na ono što je svjedoka pitala
suprotna stranka ili branioc.
Konačno treba naglasiti da u toku ispitivanja svjedoka i sud ima pravo da

postavlja pitanja bilo u toku direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili dodatnog
ispitivanja, a može i sačekati da oni to završe pa da onda tek sud ispita svjedoka.
Ako se radi o svjedoku koje je pozvan od strane suda (ne radi se o svjedoku koga su
predložile stranke) prvo će sud ispitati takvog svjedoka, a onda će dozvoliti strankama da
postavljaju pitanja.
PRAVO SUDA DA NE DOPUSTI PITANJE ILI DOKAZ *
Sudija odn. predsjednik vijeća je dominus litis na gl. pretresu i on odlučuje o tome
da li je neko pitanje nedopušteno ili nevažno, a isto tako odlučuje o prijedlozima
stranaka i branioca u pogledu izvođenja novih dokaza, koje odbija ako dokaz nema
značaja za predmet ili je nepotreban.
Pošto sudija odn. predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom njegovo je pravo
da zabrani pitanje i odgovor na pitanje bilo koje stranke i branioca – ako je pitanje:
1. ponovljeno - ranije postavljeno pitanje i dobiven odgovor,
2. nedozvoljeno:
a) ako unakrsno ispitivanje prelazi okvire direktnog ispitivanja , tj. traže se odgovori
na okolnosti i činjenice koje nisu bile predmet direktnog ispitivanja, niti se mogu
dovesti u vezu sa predmetom svjedočenja,
b) ako se svjedoku suprotne stranke postavljaju sugestivna pitanja bez prethodne
dozvole suda, ili
c) ako se pitanje odnosi na činjenice koje se po zakonu ne mogu dokazivati , npr.
seksualne predispozicije oštećene strane ili činjenice vezane za dokaz pribavljen
na nezakonit način, npr. opis predmeta koji oduzet bez naredbe i bez postojanja
zakonskih uslova.
3. nevažno za predmet - zato što se ne odnosi na činjenice koje se mogu dovesti u
vezu sa konkretnim slučajem.
Zabrana pitanja i odgovora na pitanje se odnosi na sve učesnike u postupku , na
stranke, branioca i sudije, članove vijeća.
Odluka sudije odn. predsjednika vijeća o zabrani pitanja ili odgovora na pitanje je
konačna.
Međutim, stranke i branilac imaju pravo navedenu odluku sudije odn. predsjednika
vijeća pobijati žalbom na presudu, ako je zbog zabrane pitanja ili odgovora činjenično
stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.
Sarajevo, 11.05.2012.
POSEBNA PRAVILA O DOKAZIMA U SLUČAJEVIMA SEX. DELIKATA
U postupku se ne mogu koristiti kao dokazi činjenice koje se odnose na ranije seksualno
ponašanje oštećene strane i njene seksualne predispozicije.
Izuzetno od st. 1. ovog člana može se u postupku koristiti dokaz da sperma, medicinska
dokumentacija o povredama ili dr. materijalni dokazi potiču od druge osobe, a ne od
optuženog.
U slučajevima učinjenja krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih

međunarodnim pravom, pristanak žrtve se ne može upotrijebiti u prilog odbrane
optuženog.
Prije prihvatanja dokaza u skladu s ovim članom obavit će se odgovarajuće saslušanje s
koga je isključena javnost.
POSLJEDICE PRIZNANJA OPTUŽENOG *
Moguće su situacije da optuženi u toku optužnog postupka ospori krivnju ili ne napravi
sporazum o priznanju krivnje pa se u toku glavnog pretresa odluči da prizna krivnju.
Takvu izjavu može dati nakon izvedenih dokaza na glavnom pretresu.
Pošto ni u ovom slučaju takvo priznanje ne može biti autonoman dokaz, to je i

zakonodavac propisao da će to priznanje biti prihvaćeno samo pod uslovom ako
ranije izvedeni dokazi ukazuju da je optuženi zaista učinio krivično djelo.
Također, priznanje mora biti:
1. potpuno (dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem) i
2. u skladu s prije izvedenim dokazima.
Ako su ispunjeni ti uslovi na izricanje krivično pravne sankcije.
Potpuno priznanje optuženog se odnosi na sve tačke optužnice i zajedno sa

sadržajem prije izvedenih dokaza potvrđuje tačnost zakonskih obilježja krivičnog
djela opisanih u dispozitivu optužnice. Prema tome, ovdje se traži podudarnost
priznanja optuženog i optužbe u bitnim elementima. Iz ovog proizlazi logičan zaključak
da se djelimična, nepotpuna priznanja ne mogu prihvatiti. U praksi, kod nepotpunih
priznanja najčešće se radi o priznanju objektivnog izvršenja krivičnog djela koje u sebi
sadrži osnove isključenja postojanja krivičnog djela (npr. nužna odbrana ili krajnja
nužda). U ovakvim situacijama sud je primoran da nastavi dokazni postupak.
SASLUŠANJE VAN SUDNICE
Ako se u toku suđenja sazna da svjedok ili vještak nije u mogućnosti da dođe pred
sud, ili da bi njegov dolazak bio povezan s nesrazmjernim teškoćama, sudija,
odnosno predsjednik vijeća može narediti da se svjedok, odnosno vještak ispita van
sudnice - ukoliko njegovo svjedočenje smatra važnim.
Sudija, odnosno predsjednik vijeća, stranke i branitelj će prisustvovati ispitivanju, a
ispitivanje će se provesti u skladu s pravilima unakrsnog ispitivanja.
Sarajevo, 11.05.2012.
Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća nađe da je to neophodno, ispitivanje

svjedoka se može izvršiti prilikom rekonstrukcije događaja van sudnice. Sudija,
odnosno predsjednik vijeća, stranke i branitelj će biti prisutne na rekonstrukciji, a
ispitivanje će se provesti u skladu s pravilima unakrsnog ispitivanja.
Stranke, branitelj i oštećeni uvijek se obavještavaju o vremenu i mjestu ispitivanja

svjedoka ili izvođenju rekonstrukcije, s uputstvom da stranke, branitelj i svjedoci
moraju prisustvovati ovim radnjama.
Saslušanje će se provesti kao da se izvodi na glavnom pretresu u skladu s pravilima
unakrsnog ispitivanja.
IZUZECI OD NEPOSREDNOG PROVOĐENJA DOKAZA
Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti
korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda
ili u odgovoru na pobijanje ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi se može
dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
Zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća

pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane
osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud
nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
IZMJENA OPTUŽBE *
- Izmjena optužbe na glavnom pretresu je diskreciono pravo

tužioca koje koristi kada ocijeni da se tokom dokaznog postupka izmijenilo
činjenično stanje iznijeto u optužnici.
- Ako tužilac toku dokaznog postupka na glavnom pretresu,
drugačije ocijeni dokaze prikupljene u istrazi i izvede zaključak da mu činjenični opis
iz optužnice nije dobar - tada može tražiti od suda da na glavnom pretresu izvrši
izmjenu podnesene optužnice, tj. da u činjeničnom opisu djela izmjeni odlučne
činjenice.
- Dakle, sud ne može naložiti tužiocu izmjenu optužbe, niti se
izmjena optužnice može vršiti prije izvođenja dokaza (optužbe odn. odbrane) koji
mogu da ukažu da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici.
- Tužilac to može učiniti po svom nahođenju tj. na osnovu svoje
nove subjektivne ocjene, tj. nove ocjene izvedenih dokaza, koja može biti različita od
one koju je imao prilikom sastavljanja optužbe. Sud, u ovom slučaju, mora dozvoliti
tužiocu da izvrši izmjenu optužnice, a ako mu to zabrani tužilac može uspješno
izjaviti žalbu zbog relativno bitne povrede odredaba kriv. postupka.
- Izmjena optužbe podrazumjeva promjenu odlučnih
činjenica, koje su navedene u činjeničnom opisu djela iz optužbe, tj. izmjenu onih
činjenica i okolnosti iz činjeničnog opisa djela optužnice, a koje predstavljaju
Sarajevo, 11.05.2012.
zakonska obilježja krivičnog djela. Npr.radiće se o izmjeni optužnice za krivično djelo teške
krađe kada tužilac izmjeni činjenice i okolnosti iz optužnice koje predstavljaju obijanje zaključanog
prostora, pa umjesto toga u činjenični opis unese činjenice i okolnosti koje predstavljaju provaljivanje.
- S druge strane, ako tužilac vrši izmjenu nekih okolnosti iz
činjeničnog opisa koje nisu odlučne (ne predstavljaju zakonska obilježja kriv. djela)
radi se o tzv. preciziranju optužnice, a ne izmjeni optužnice. Npr. da je oštećeni na
mjesto događaja došao iz šupe, umjesto iz garaže, kako je prvobitno navedeno u optužnici.
- Izmjena optužbe ne bi smjela prouzrokovati izmjenu pravne
kvalifikacije krivičnog djela koja bi otežala procesni položaj optuženog.
- Kada tužilac mijenja činjenični opis djela on može mijenjati
samo one činjenice i okolnosti koje su bile predmet optužbe. Drugim riječima,
izmjena optužbe se može odnositi samo na genusno (isto) krivično djelo za koje
je podnesena optužba, ali ne i na neko drugo krivično djelo, jer bi se u tom
slučaju radilo o nedozvoljenom proširenju optužbe, koje bi sud morao odbiti. To
znači, ako je npr. tužilac podnio optužnicu protiv optuženog zbog krivičnog djela silovanja, pa se
pokaže da za to krivično djelo nema dokaza ali se isto tako pokaže da je optuženi prije odlaska sa
mjesta događaja ukrao tašnu oštećenoj (što nije bilo obuhvaćeno u činjeničnom opisu djela) onda
tužilac nema pravo da izmijeni optužnicu tako što bi umjesto činjenica i okolnosti koje predstavljaju
kriv. djelo silovanja sada naveo činjenice i okolnosti koje predstavljaju kriv. djelo krađe. U ovom
slučaju bi se u stvari radilo o nedozvoljenom proširenju, a ne o izmjeni optužnice.
- Usljed izmjena optužnice, a radi pripremanja odbrane,
glavni pretres može biti odgođen. O ovoj fakultativnoj zakonskoj mogućnosti, sud
odlučuje na prijedlog optuženog odn. branioca. Glavni pretres će se odgoditi ukoliko
se radi o značajnijim izmjenama optužnice. Npr. u slučaju izmjene činjenica i okolnosti kod
kriv. djela krađe da se radilo o provaljivanju, a ne obijanju zatvorenog prostora, sud neće dozvoliti
odlaganje glavnog pretresa. Međutim, ukoliko se radi o kriv. djelu iz oblasti privrednog kriminala,
gdje su izmjene optužnice bile obimnije, uvijek treba dozvoliti odgaganje glavnog pretresa radi
pripremanja odbrane. U slučaju prihvatanja prijedloga odbrane glavni pretres se odgađa.
U svakom slučaju odbrani treba pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i
pravnim pitanjima procesnopravne i materijalnopravne prirode. Povreda ovog prava
predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.
- U slučaju izmjene optužbe, izmijenjena optužnica se ne
dostavlja na potvrđivanje, ali sud mora pozvati optuženog da se izjasni o tome da li
razumije izmjene optužnice i optužnicu u cjelini. Zatim, sud odlučuje da li će odložiti
glavni pretres radi pripremanja odbrane.
- S obzirom da se ne vrši potvrđivanje izmijenjene optužnice,
potrebno je da između ranije optužnice i opisa djela u izmijenjenoj optužnici
postoji istovjetnost u osnovnim elementima. Izmjena se mora kretati u granicama
subjektivnog i objektivnog identiteta. Zbog toga zakon predviđa samo izmjenu
optužbe, ali ne i procesnu ustanovu proširenja optužbe koju su poznavali raniji
procesni zakoni.
DOPUNA DOKAZNOG POSTUPKA *
Prije nego što objavi da je glavni pretres završen sudija odn. predsjednik vijeća treba
upitati stranke i branioca da li eventualno imaju novih dokaznih prijedloga.
U ovom dijelu postupka isključena je mogućnost da sud pozove neke svoje svjedoke,
već to mogu uraditi samo stranke i branilac.
Sarajevo, 11.05.2012.
Nakon što oni stave svoje dokazne prijedloge sud ocjenjuje da li su oni opravdani i
samo ukoliko su opravdani prihvata izvođenje takvih dokaza.
ZAVRŠNA RIJEČ *
Nakon što sudija odn. predsjednik vijeća objavi da je dokazni postupak dovršen
prelazi se na završnu riječ.
Stranke i branilac iznose završne riječi (završno izlaganje ili završni govor), a ako
je prisutan oštećeni i on također.
Završna riječ stranaka i branioca daje sliku i analizu kompletnog dokaznog
postupka. Naravno, potenciraju se oni dokazi koji potvrđuju tezu optužbe, odnosno
odbrane i oni koji eliminišu tvrdnje suprotne stranke. Stranke i branilac iznose završne
činjenične i pravne zaključke, te predlažu prihvatanje ili odbijanje pojedinih dokaza.
Zaključci prate uvodno izlaganje, daje se prikaz dokaza koji potvrđuju koncept optužbe,
odnosno odbrane predočen još u uvodnom govoru. Na kraju završne riječi tužilac, osim
uobičajenog prijedloga da se optuženi oglasi krivim, može predložiti i izricanje bilo koje
krivičnopravne sankcije u skladu sa zakonom, jer nema zakonskih ograničenja u tom
pogledu. U toku završne riječi tužilac može odustati od optužnice, jer glavni pretres još
nije završen i tada sud donosi presudu kojom se optužba odbija. Praktično, postoji i
mogućnost da tužilac u završnoj riječi predloži da sud donese presudu kojom se optuženi
oslobađa od optužbe, što je najpovoljniji ishod krivičnog postupka za optuženog. U tom
slučaju sud bi trebao udovoljiti prijedlogu tužioca, jer bi u suprotnom prekoračio optužbu
i učinio bitnu povredu odredaba kriv. postupka. Završna riječ oštećenog je ograničena
na analizu dokaza koji potvrđuju osnovanost prijedloga za ostvarivanje
imovinskopravnog zahtjeva koji se može odnositi na naknadu štete, povrat stvari ili
poništenje određenog pravnog posla. Završna riječ je obavezna za stranke i branioca,
ali optuženi ne mora dati završnu riječ ako to ne želi. Međutim, uskraćivanje
optuženom prava na završno izlaganje predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog
postupka, jer je ovo pravo sastavni dio prava na odbranu.
Što se tiče redoslijeda završnih riječi iste prvo daje tužilac, zatim oštećeni,
branilac i optuženi. Tužilac ima pravo da dadne repliku, a posljednje riječi
pripadaju uvijek optuženom.
Nakon što se iznesu završne, sudija odn. predsjednik vijeća objavljuje da je
glavni pretres završen.
Više tužilaca ili branilaca mogu dati završnu riječ, tako da po međusobnom
dogovoru mogu govoriti svi ili samo neki od njih, ali se ne smiju ponavljati u svojim
izlaganjima, jer mogu biti vremenski ograničeni. Ako svi daju završnu riječ vrši se
podjela izlaganja npr. analiza iskaza svjedoka, analiza nalaza i mišljenja vještaka,
analiza elemenata krivičnog djela, krivične odgovornosti ili okolnosti od kojih zavisi
izricanje vrste i visine krivičnopravne sankcije itd.
ZAVRŠETAK GLAVNOG PRETRESA *
Nakon završnih riječi sudija, odnosno predsjednik vijeća objavljuje da je glavni

pretres završen, a sud se povlači na vijećanje i glasanje radi donošenja presude.
Sarajevo, 11.05.2012.
Prema tome, nakon završnih riječi i objave da je glavni pretres završen mora se
donijeti presuda, jer više ne postoji zakonska mogućnost ponovnog otvaranja glavnog
pretresa.
Povlačenje suda na vijećanje i glasanje radi donošenja presude u smislu ove odredbe
znači da se ova procesna radnja obavlja u prisustvu sudije pojedinca, odnosno članova
vijeća i zapisničara. Zbog toga se sud može povući u posebnu prostoriju namijenjenu za
donošenje odluka ili ostati u sudnici iz koje će udaljiti stranke, branioca i publiku do
izricanja i objavljivanja presude.
PRESUDA
Presuda je sudska odluka kojom se raspravlja krivičnopravni zahtjev iznesen u

optužnom aktu.
Postoje 4 vrste provstepenih presuda koje sud donosi i samo sud može donijeti
sankciju, presudu.
U Federaciji sud presdudu donosi i objavljuje u ime FBiH.
Presuda se izriče i objavljuje u ime Federacije Bosne i Hercegovine.
VEZANOST PRESUDE ZA OPTUŽBU *
U zakonu je predviđeno da se presuda može odnositi:

- samo na osobu koja je optužena (SUBJEKTIVNI
IDENTITET) i
- samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u
potvrđenoj optužnici, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici
(OBJEKTIVNI IDENTITET).
Dakle, mora postojati objektivni i subjektivni identitet između presude i optužnice, a
što je u skladu sa načelom akuzatornosti (tužilac u optužnici određuje protiv koje
osobe se treba voditi krivični postupak i za koje djelo).
U pogledu PRAVNOG IDENTITETA između presude i optužnice, jasno je da isti ne

mora postojati jer je u zakonu izričito navedeno da sud nije vezan za prijedloge
tužioca iz optužnice u pogledu pravne ocjene djela. Ovo znači da sud ne mora
prihvatiti pravnu kvalifikaciju djela iz optužnice, već činjenični opis djela može pravno
kvalifikovati na način koji smatra ispravnim. Npr. ako je neke radnje iz optužbe tužilac
pravno kvalifikovao kao krivično djelo teške krađe, sud može na osnovu ocjene
činjeničnog opisa djela zaključiti da se radi o kriv. djelu krađe i dosljedno tome izvršiti
prekvalifikaciju djela.
Zahvaljujući obaveznosti postojanja subjektivnog identiteta - sud presudom može

obuhvatiti samo onu osobu koja je optužena. Ukoliko se u toku glavnog pretresa
pojavi sumnja da je neka druga (a ne optužena) osoba izvršila određeno krivično djelo,
Sarajevo, 11.05.2012.
sud će donijeti oslobađajuću presudu. Istovremeno, sud ne bi mogao donijeti presudu

kojom bi oglasio krivom tu drugu osobu, jer ona nije obuhvaćena optužnim aktom.
Objektivni identitet između optužbe i presude je posljedica akuzatorskog ili optužnog

principa. Zbog objektivnog identiteta između optužbe i presude, sud u presudi mora
riješiti predmet tužiočevog zahtjeva i istovremeno ne smije prekoračiti njegove
granice. Dakle, identitet optužbe i presude mora postojati:
- u obimu (presuda mora obuhvatiti i riješiti predmet optužbe u cjelini, tj.
sve tačke u potvrđenoj, odn. na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici)
- u sadržaju (presuda se mora odnositi na konačan sadržaj optužnice, tj. na
ono što je obuhvaćeno potvrđenom, odn. na gl. pretresu izmijenjenom optužnicom).
Postupajući suprotno, sud bi učinio bitnu povredu odredaba kriv. postupka i presuda će
se ukinuti, ako u tom smislu bude izjavljena žalba.
Postavlja se pitanje šta sud u činjeničnom opisu djela optužbe može izmijeniti a da
ne povrijedi objektivni identitet presude i optužbe. To su one situacije kada tužilac
propusti da izmijeni neke činjenice i okolnosti koje je trebao izmijeniti pa sud dođe u
situaciju da to uradi.
U ovim slučajevima, sud može:
a) mijenjati one činjenice i okolnosti koje ne predstavljaju konstitutivna obilježja
krivičnog djela (npr. umjesto činjenica i okolnosti obijanja kod krivičnog djela teške krađe može
navesti činjenice i okolnosti koje predstavljaju provaljivanje kod krivičnog djela teška krađe) ,
b) u činjenični opis djela unijeti neke privilegirajuće elemente npr. tako da se djelo
može kvlifikovati kao krivično djelo krađe umjesto krivičnog djela teške krađe.
Nasuprot tome, sud u činjenični opis nikad ne može unijeti kvalifikatorne okolnosti i
dovesti optuženog u teži položaj od onoga u kome je bio. Ako bi to uradio, to bi
predstavljalo bitnu povredu odredaba kriv. postupka. Npr. ako se radi o optužnici za kriv. djelo
krađe, sud ne može dodavati činjenice i okolnosti koje bi to djelo kvalifikovale kao kriv. djelo teške krađe.
Obrnuta situacija je moguća, odn. da sud iz činjeničnog opisa djela iz optužnice ispusti kvalifikatorne
okolnosti zbog kojih je djelo pravno ocjenjeno kao kriv. djelo teške krađe. Sud ovo može uraditi pod
uslovom da ustanovi da takve okolnosti nisu dokazane, te djelo kvalifikovati kao kriv. djelo krađe. U
suprotnom, ako sud povrijedi objektivni identitet presude i optužnice, radiće se o prekoračenju optužnice,
što čini bitnu povredu odredaba kriv. postupka.
U postupku prema maloljetnicima identitet između presude i optužbe rješava se na

način da je sudija za maloljetnike ovlašten da i bez prijedloga tužioca donese odluku na
osnovu činjeničnog stanja koje je izmijenjeno na glavnom pretresu (čl. 385. st. 4. ZKP
FBiH).
DOKAZI NA KOJIMA SE ZASNIVA PRESUDA*
Sarajevo, 11.05.2012.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom
pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima
i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom

pretresu. Prema tome, dokazi koji nisu neposredno izvođeni tokom pretresa i podvrgnuti
ocjeni suda ne mogu se koristiti prilikom donošenja presude.
Sud može odstupiti od neposrednog izvođenja dokaza na glavnom pretresu samo onda
ako je to predviđeno u zakonu kao npr:
1. postoji mogućnost saslušanja svjedoka ili vještaka van suda ako oni nisu u
mogućnosti da dođu, a njihovo svjedočenje je važno za konkretni krivični predmet,
2. izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza na glavnom pretresu u smislu da se
zapisnici o iskazima svjedoka, vještaka ili osumnjičenog iz istrage čitaju na glavnom
pretresu,
3. odredbe o radnjama dokazivanja kao što su uviđaj, pretresanje stana, prostorija ili
osoba, privremeno oduzimanje predmeta, imovine ili dokumentacije,
4. izuzetnu upotrebu kao dokaza ovjerenih kopija umjesto originala pismena, zapisa ili
fotografije.
VRSTE PRESUDA *
U zavisnosti od toga da li sud meritorno odlučuje o optužbi tužioca, zakon izdvaja

ove vrste presuda, koje sud donosi u prvom stepenu:
1. procesna ili formalna presuda - gdje spada PRESUDA KOJOM SE OPTUŽBA
ODBIJA (čl. 298.)
2. meritorne - koje po svom obliku mogu biti:
a) PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OSLOBAĐA OD OPTUŽBE
b) PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OGLAŠAVA KRIVIM
c) tzv. UTVRĐUJUĆA PRESUDA – koja se donosi kada su u pitanju
neuračunljive osobe
PRESUDA KOJOM SE OPTUŽBA ODBIJA *
- Kada je riječ je o presudi kojom se optužba odbij a, za istu se

zbog njene specifičnosti, pored zakonskog naziva koriste izrazi: formalna ili
procesna presuda.
- Sud je na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti obavezan
da vodi računa da li su ispunjeni uvjeti za donošenje ovakve presude.
- Zakonodavac nije slučajno na prvom mjestu pomenuo ovu
presudu jer ako su ispunjeni uvjeti za njeno donošenje onda ne postoji mogućnost da
se sud upušta u meritum stvari, već mora donijeti presudu kojom se optužba odbija.
Ta presuda se donosi u sljedećim slučajevima:
Sarajevo, 11.05.2012.
1) ako sud nije stvarno nadležan, zatim

2) ako je postupak vođen bez zahtjeva tužitelja,
3) ako je tužitelj od započinjanja pa do završetka glavnog pretresa odustao od
optužnice,
4) ako nije bilo potrebnog odobrenja ili je ono naknadno povučeno, zatim
5) ako je optuženi za isto krivično djelo već pravomoćno osuđen, oslobođen od
optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem obustavljen i konačno
6) ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od gonjenja ili se ono
može preduzeti zbog zastarjelosti ili postoje druge okolnosti koje isključuju
krivično djelo.
- Pošto je upitanju procesna ili formalna presuda potpuno je jasno da
njezino obrazloženje treba biti kratko. Ovo je prvenstveno posljedica toga što se
sud nakon donošenja ove presude ne može upuštati u meritum stvari ocjenu izvedenih
dokaza i slično. Tako npr ukoliko tužitelj na glavnom pretresu odustane od optužbe
onda se u obrazloženju samo napiše kratko da je optužnica broj taj i tada od tada i
tada podnesena protiv optuženog zbog krivičnog djela npr ubistva iz člana 166. stav
1. KZFBIH, a onda se u novom redu samo napiše da je tužitelj na održanom pretresu
odustao od optužbe, pa je sud na osnovu člana 298. tačka c. ZKPFBIH odlučio kao u
izreci.
PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OSLOBAĐA OD OPTUŽBE *
Ova presuda se donosi u 3slučajevima predviđena u zakonu:

1. ako djelo za koje se optuženi optužuje nije zakonom propisano kao krivično
djelo. To će biti onda ako u djelu opisanom u optužnici:
a) nedostaje neki od elemenata opšteg pojma krivičnog djela, a - KZ kao elemente opšteg pojma
krivičnog djela predviđa:
1) da djelo mora biti zakonom propisano kao krivično djelo,
2) da je djelo protivpravno (tj, da ne postoji neki od zakonom predviđenih osnova koji isključuju protivpravnost, kao što
su: 1. nužna odbrana, 2. krajnja nužda, 3. pristanak povrijeđenog pod određ. uslovima, 4. preduzimanje određenih
građanskih ili službenih dužnosti ili obavljanje određenih radnji na osnovu zakonskog ovlaštenja) te
3) da mora postojati uzročnost – kauzalitet (u smislu da je radnja uzrok posljedice).
b) nedostaje neki od elemenata konkretnog krivičnog djela;
c) ako je u činjeničnom opisu optužnice naveden neki građansko-pravni odnos,
upravno-pravni odnos ili pravno-irelevantan odnos.
ako postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost. Osnovi koji isključuju
krivičnu odgovornost su: 1. neuračunljivost 2. nehat (isključena je krivična
odgovornost kad se neko krivično djelo može izvršiti samo sa umišljajem, a kod
optuženog se utvrdi nehat), i 3. stvarna zabluda.
2. ako nema dovoljno dokaza da je optuženi učinio krivično djelo za koje se
optužuje. Ovim je konkretizovano načelo in dubio pro reo. Dakle, sud je dužan
donijeti oslobađajuću presudu kako onda kad je sa sigurnošću utvrđeno, tj. dokazano
da optuženi nije izvršio kriv. djelo za koje se optužuje, tako i onda kad sud ostane u
sumnji da li je optuženi učinio kriv. djelo. Također, sve činjenice koje su in peius
optuženog moraju se sa sigurnošću utvrditi, tj. dokazati, a ako se to ne postigne uzima
se kao da one i ne postoje. I, treće, sve činjenice koje su in favorem optužene osobe
uzimaju se kao da postoje i onda kad su utvrđene sa vjerovatnošću.
PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OGLAŠAVA KRIVIM
Sarajevo, 11.05.2012.
Ona može imati sljedeće pojavne oblike:

1) osuđujuća presuda - kojom se osoba glašava krivom i osuđuje na određenu vrstu i
visinu kazne, ili
2) uslovna osuda - kojom se osobi utvrđuje kazna bez njenog izvršenja,
3) presuda kojom se optuženi koji je oglašen krivim za određeno kriv. djelo
oslobođa od kazne
4) presuda kojom se izdaje kazneni nalog.
U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, sud će navesti sljedeće:

za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i
okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela i od kojih zavisi primjena određene
odredbe Krivičnog zakona, Ovaj dio presude mora biti jasan i određen, kao i potpun. Dakle, sud
mora utvrditi postojanje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, i zatim ih mora unijeti
u izreku svoje presude.
1. zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe Krivičnog zakona primijenjene, Ako
je djelo sadržano u sporednom krivičnom zakonodavstvu, tj. u drugom zakonu, navodi se naziv djela
(ako je u zakonu dat takav naziv), kao i naziv posebnog zakona o kojem je riječ, te odredba zakona
koja propisuje određeno ponašanje kao krivično djelo.
2. kakva se kazna izriče optuženom ili se po odredbama Krivičnog zakona oslobađa od
kazne, U izreci osuđujuće presude mora se jasno odrediti vrsta i visina kazne koja se izriče, i to kako
glavne, tako i sporedne. Za krivična djela koja su izvršena u sticaju, u izreku presude se unose kazne
utvrđene za svako pojedinačno krivično djelo, a zatim jedinstvena kazna koja je izrečena za sva djela u
sticaju. Zajednička kazna koja se odmjerava osuđenoj osobi odmjerava se po istim pravilima kao i
kazna za krivična djela izvršena u sticaju.
3. te odluke o
1) uslovnoj osudi,
2) mjerama sigurnosti,
3) oduzimanju imovinske koristi,
4) vraćanju predmeta (ako predmeti do tada nisu vraćeni vlasniku odn. držatelju),
5) uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne,
6) troškovima krivičnog postupka,
7) imovinskopravnom zahtjevu,
8) da se pravosnažna presuda ima objaviti putem sredstava javnog informiranja.
Svaka osuđujuća presuda ili neki drugi gore navedeni oblik presude kojom se optuženi
oglašava krivim neće uvijek obuhvatiti sve navede podatke, jer se uvijek ne donose sve
taksativno navedene odluke.
Ako je optuženom izrečena novčana kazna u presudi će se odrediti rok u kojem se
novčana kazna ima platiti i način zamjene izvršenja novčane kazne u slučaju da se
novčana kazna ne može naplatiti.
OBJAVLJIVANJE PRESUDE
Sarajevo, 11.05.2012.
VRIJEME I MJESTO OBJAVLJIVANJA PRESUDE
(1) Pošto je presuda izrečena sud će je odmah objaviti. Ako sud nije u mogućnosti da
istog dana po završetku glavnog pretresa izrekne presudu, odložit će objavljivanje
presude najviše za tri dana i odredit će vrijeme i mjesto objavljivanja presude.
(2) Sud će u prisutnosti stranaka i branitelja, njihovih zakonskih zastupnika i
punomoćnika javno pročitati izreku i priopćiti ukratko razloge presude.
(3) Objavljivanje presude će se izvršiti i kad stranka, branitelj, zakonski zastupnik ili
punomoćnik nije prisutan. Sud može odlučiti da optuženom koji je odsutan, presudu
usmeno priopći sudija, odnosno predsjednik vijeća ili da mu se presuda samo dostavi.
(4) Ako je javnost na glavnom pretresu bila isključena, izreka presude će se uvijek
pročitati u javnom zasjedanju. Vijeće će odlučiti hoće li i koliko isključiti javnost
prilikom objavljivanja razloga presude.
(5) Svi prisutni saslušat će čitanje izreke presude stojeći.
POUKA O PRAVU NA ŽALBU I DRUGA UPOZORENJA
(1) Po objavljivanju presude sudija odnosno predsjednik vijeća će poučiti optuženog i

oštećenog o pravu na žalbu, kao i o pravu na odgovor na žalbu.
(2) Ako je optuženom izrečena uvjetna osuda, upozorit će ga sudija, odnosno predsjednik
vijeća na značaj uvjetne osude i na uvjete kojih se mora pridržavati.
(3) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti optuženog da do pravosnažnog
okončanja postupka obavijesti sud o svakoj promjeni adrese.
PISANA IZRADA PRESUDE

Presuda koja je objavljena mora se pisano izraditi u roku od 15 dana po objavljivanju, a u
složenim stvarima, izuzetno u roku od 30 dana. Ako presuda nije izrađena u tim
rokovima sudija, odnosno predsjednik vijeća je dužan obavijestiti predsjednika suda zbog
čega to nije učinjeno. Predsjednik suda će, po potrebi, poduzeti mjere da se presuda što
prije izradi.
REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI - ŽALBA NA PRVOSTEPENU PRESUDU
PRAVO NA ŽALBU I ROK *
U zakonu je predviđen rok za žalbu od 15 dana od dana dostavljanja presude.

Pri tome se u zakonu ništa ne navodi o kakvoj se presudi radi, što znači da se žalba
može podnijeti protiv svih meritornih i procesnih presuda.
Pomenuti rok za žalbu predstavlja pravo sui generis, što znači da stranke i branitelj
svako od njih ima svoj rok za žalbu od 15 dana koji počinje teči od dana
dostavljanja prijepisa presude.
Kada su u pitanju osobe koje mogu izjaviti žalbu u korist optuženog (bračni,
vanbračni drug, srodnici u pravoj liniji itd) njima se rok za žalbu računa od dana
kada je optuženi primio presudu.
Sarajevo, 11.05.2012.
Postoji mogućnost da u složenim stvarima stranke i branitelj traže produženje roka

za žalbu i isti se iz opravdanih razloga može produžiti još najviše 15 dana. Kada
stranke ili branitelj podnesu zahtjev za produženje žalbenog roka onda od toga
dana pa do donošenja odluke suda ne teče rok za žalbu, a kada sud donese odluku
rok za žalbu se nastavlja za preostali vremenski period a u slučaju da je dozvoljeno
produženje žalbenog roka onda dolazi do zbrajanja preostalih dana sa novih 15
dana žalbenog roka. Ako je produženje žalbenog roka tražila jedna strana i to bude
dozvoljeno onda produženje žalbenog roka važi i za suprotnu stranu.
SUBJEKTI ŽALBE *
- Zakonodavac je odredio ko može podnijeti žalbu pa je prvo

naveo da su to stranke, branitelj i oštećeni ali je predvidio i subjekte koji mogu
izjaviti žalbu u korist optuženog a to su: bračni odn. vanbračni drug optuženog,
roditelj ili dijete i usvojitelj, odn. usvojenik.
- Pravo na žalbu ima oštećeni zbog troškova krivičnog postupka i
odluke o imovinskopravnom zahtjevu.
- Žalbu može podnijeti osoba čiji je predmet oduzet ili od koje
je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
- Branitelj i osobe koje mogu izjaviti žalbu u korist optuženog
istu mogu podnijeti bez posebnih ovlaštenja ali ne i protiv njegove volje osim ako
je optuženom izrečena kazna dugotrajnog zatvora.
- Tužitelj može podnijeti žalbu kako na štetu tako i u korist
optuženog (ovo se nikad nije desilo).
ODRICANJE I ODUSTAJANJE OD ŽALBE *
Nakon što sud donese presudu prestaju njegova ovlašćenja u smislu eventualnog
žalbenog postupka pa jedino od dispozicije volje stranaka ovisi da li će doći do žalbenog
postupka. Kada se ovo ima u vidu onda je jasno da je zakonodavac poštovao dispoziciju
volje stranaka što je sve povezano sa njihovim pravom da se odreknu ili odustanu od već
izjavljene žalbe pod propisanim uvjetima.
Odricanje od prava na žalbu se sastoji od izjave ovlaštene osobe da neće koristiti
žalbu protiv presude, a odustajanje od žalbe znači da je ovlaštena osoba dala izjavu
da povlači blagovremeno podnesenu žalbu. Pravno dejstvo imaju samo ovlaštenih
osoba. Tako npr kako branitelj tako ni druge osobe koje mogu izjaviti žalbu u korist
optuženog ne mogu dati izjavu da odustaju od žalbe uključujući i onu žalbu koju su osobe
napisale.
Optuženi se može odreći prava na žalbu tek nakon što mu je presuda dostavljena.
Od toga je napravljen izuzetak tako da se optuženi može odreći od prava na žalbu i prije
toga ukoliko su ispunjena dva uvjeta a to su:
1) ako se tužitelj odrekao prava na žalbu i
2) ako optuženi po presudi ne bi trebao izdržavati kaznu zatvora - To će biti u
slučaju ako mu je izrečena novčana kazna, uvjetna osuda, ako je oglašen krivim a
oslobođen je kazne, ako mu je izrečena kazna zatvora izdržana u izračunavanje
pritvora npr. bio je u pritvoru 6 mjeseci i izrečena mu kazna zatvora od 6 mjeseci.
Sarajevo, 11.05.2012.
Do donošenja odluke vijeća apelacionog odjeljenja optuženi može odustati od svoje

žalbe kao i žalbe koja je izjavljena u njegovu korist.
Optuženi jedino ne može odustati od žalbe koju je izjavio tužitelj u njegovu korist
(nikada se to nije desilo).
Tužitelj se može odreći od prava na žalbu odmah nakon objavljivanja presude a
može odustati od izjavljene žalbe prije nego što apelaciono vijeće donese odluku.
SADRŽAJ ŽALBE I OTKLANJANJE NEDOSTATAKA ŽALBE ***
U zakonu je propisano šta žalba treba da sadrži pa je tako navedeno da ona treba da
sadrži 5 sastojaka i to:
1. označenje presude protiv koje se podnosi žalba (naziv suda, broj predmeta i
datum)
2. osnov podnošenja žalbe
3. obrazloženje
4. žalbeni prijedlog
5. potpis.
Od ovih sastojaka žalbe obavezni su: Zakonski osnov, obrazloženje i potpis.
Ako je žalbu podnio optuženi koji nema branitelja ili oštećeni koji nema punomoćnika, a
žalba ne sadrži sve ono što je potrebno i što je navedeno u zakonu, onda sud poziva
žalitelja da žalbu dopuni. Ukoliko oštećeni ne postupi tako i ne dopuni žalbu a žalba ne
sadrži obavezne sastojke onda će sud njegovu žalbu rješenjem odbaciti. To će isto uraditi
ako ne može utvrditi na koju se presudu njegova žalba odnosi.
Kada je u pitanju žalba optuženog sud takvu žalbu sa takvim nedostacima ne može
odbaciti i dostavlja je drugostepenom sudu na rješavanje. Žalbu optuženog može odbaciti
jedino u slučaju ako se ne može utvrditi na koju presudu se odnosi.
Odbacivanje žalbe oštećenog ili optuženog zbog toga što nisu ni na poziv suda naveli na
koju se presudu odnosi njihova žalba može uslijediti samo nakon što sud pokuša to
utvrditi kroz upisnike i imenike.
Zakonodavac postupa vrlo rigorozno u odnosu na žalbu tužitelja koja ne sadrži obavezne
sastojke kao i u odnosu na žalbu oštećenog koji ima punomoćnika jer u slučaju ako te
žalbe ne sadrže obavezne sastojke ista se odbacuje, a to se čini i u slučaju ako se ne može
utvrditi na koju presudu se odnosi žalba.
Kada je u pitanju optuženi koji ima branitelja a žalba ima nedostatke ista se ne može
odbaciti osim u slučaju ako se ne može utvrditi na koji se predmet odnosi. Takva žalba se
dostavlja drugostepenom sudu.
ŽALBENI OSNOVI
Sarajevo, 11.05.2012.
Presuda se može pobijati:

a) zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka,
b) zbog povrede Krivičnog zakona,
c) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,
d) zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi,
troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o
objavljivanju presude putem sredstava javnog informiranja.
BITNE POVREDE ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka mogu biti apsolutne i relativne.
Apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka su taksativno nabrojane i

neoboriva je pretpostavka da su one negativno utjecale na zakonitost i pravilnost
izrečene presude, pa je u pogledu njihovog postojanja isključeno bilo kakvo dodatno
ocjenjivanje vijeća apelacionog odjeljenja. Valja imati u vidu, da apelaciono vijeće
nakon što ustanovi opravdanost žalbenih prigovora u pogledu postojanja bitne povrede
krivičnog postupka iz tač. f) i j), ne može ukinuti prvostepenu presudu već je mora
preinačiti (čl.329.st.1. ZKP FBiH). Ovo, naravno pod uslovom, da nema nekog razloga za
ukidanje prvostepene presude zbog postojanja neke druge bitne povrede odredaba kriv.
postupka ili pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka, taksativno nabrojane u

zakonu su:
a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao
sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom
odlukom izuzet od suđenja.
b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti.
c) ako je glavni pretres održan bez osobe čija je prisutnost na glavnom pretresu
po zakonu obavezna ili ako je optuženom, branitelju ili oštećenom protivno
njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i
da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa.
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu.
e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu.
f) ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja
nadležnog organa.
g) ako je sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno
odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti.
h) ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe.
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne
može zasnovati presuda.
j) ako je optužba prekoračena.
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima
presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o
odlučnim činjenicama.
Sarajevo, 11.05.2012.
Relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako Sud za vrijeme
pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja
presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to
je bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
U naprijed citiranoj zakonskoj odredbi definisane su relativno bitne povrede odredaba
krivičnog postupka, koje se svode na neprimjenjivanje ili pogrešno primjenjivanje neke
procesne odredbe.
Kada je u pitanju relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka potrebno je da se
žalbom ukazuje ne samo na radnje i propuste u kojima se ogleda neprimjenjivanje ili
nepravilno primjenjivanje određene odredbe procesnog zakona, nego i da se žalbom
ukazuje i u kom smislu i zbog čega je to bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i
pravilno donošenje presude. U protivnom ispitivanje o tome da li je učinjena relativno
bitna povreda odredaba krivičnog postupka bi se pretvorilo u ispitivanje po službenoj
dužnosti.
Za postojanje relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka nije potrebno da se
pogrešno postupanje sudije ili vijeća krivičnog odjeljenja kumulativno odrazilo kako na
zakonito tako i na pravilno donošenje presude, već je dovoljno postojanje jedne od tih
posljedica.
POVREDE KRIVIČNOG ZAKONA
Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:

a) da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo,
b) postoje li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost,
c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila
zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnestije ili
pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena,
d) da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji
se ne može primijeniti,
e) da li je odlukom o kazni ili uvjetnoj osudi, odnosno odlukom o mjeri sigurnosti ili
o oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu,
f) da li su pravilno primijenjene odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne.
POGREŠNO ILI NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE
Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja
kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.
Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili
novi dokazi.
ODLUKE O KRIVIČNOPRAVNOJ SANKCIJI, TROŠKOVIMA POSTUPKA,

IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU I OBJAVLJIVANJU PRESUDE
Sarajevo, 11.05.2012.
(1) Presuda se može pobijati zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi kad tom odlukom
nije prekoračeno zakonsko ovlaštenje, ali sud nije pravilno odmjerio kaznu, s
obzirom na okolnosti koje utiču da kazna bude veća ili manja i zbog toga što je sud
primijenio ili nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne, o oslobađanju od kazne,
ili o uvjetnoj osudi, iako su za to postojali zakonski uvjeti.
(2) Odluka o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi može se pobijati
ako ne postoji povreda zakona iz člana 313. tačke e) ovog zakona, ali je sud
nepravilno donio ovu odluku ili nije izrekao mjeru sigurnosti, odnosno oduzimanje
imovinske koristi, iako su za to postojali zakonski uvjeti. Iz istih razloga može se
pobijati odluka o troškovima krivičnog postupka.
(3) Odluka o imovinskopravnom zahtjevu, kao i odluka o objavljivanju presude
putem sredstava javnog informiranja može se pobijati kad je sud o ovim pitanjima
donio odluku protivno zakonskim odredbama.
PODNOŠENJE ŽALBE
Žalba se podnosi sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud, kao i za protivnu

stranku i branitelja - radi davanja odgovora.
Neblagovremenu, nedopuštenu i izjavljenu od neovlaštene osobe žalbu odbacit će
rješenjem sudija, odnosno predsjednik vijeća.
ODGOVOR NA ŽALBU
Primjerak žalbe dostavlja se protivnoj stranci i branitelju - koji mogu u roku od 8

dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu. Žalba i odgovor na žalbu,
sa svim spisima, dostavlja se apelacionom odjeljenju.
SUDIJA IZVJESTITELJ
(1) Kad spis po žalbi stigne apelacionom sudu, predsjednik apelacionog suda
dostavlja spis predsjedniku apelacionog vijeća koji određuje sudiju izvjestitelja.
(2) Sudija izvjestitelj može, po potrebi, od sudije, odnosno predsjednika vijeća koje
je donijelo pobijenu presudu pribaviti izvještaj o povredama odredaba krivičnog
postupka, a može i provjeriti navode žalbe u pogledu novih dokaza i novih činjenica
ili pribaviti potrebne izvještaje ili spise.
(3) Kada sudija izvjestitelj pripremi spis, predsjednik vijeća će zakazati sjednicu
vijeća.
SJEDNICA VIJEĆA
(1) O sjednici vijeća obavijestit će se tužilac, optuženi i njegov branilac.

(2) Ako se optuženi nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne osigurat će se njegova
prisutnost.
(3) Sjednica vijeća počinje izlaganjem podnositelja žalbe, a nakon toga druga
stranka izlaže odgovor na žalbu. Vijeće može od stranaka i branioca koji su prisutni
sjednici zatražiti potrebno objašnjenje u vezi sa žalbom i odgovorom na žalbu.
Sarajevo, 11.05.2012.
Stranke i branilac mogu predložiti da se pročitaju pojedini spisi i mogu, po

dopuštenju predsjednika vijeća dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz žalbe,
odnosno odgovora na žalbu ne ponavljajući ono što je sadržano u objašnjenjima.
(4) Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava
održavanje sjednice vijeća.
(5) Na sjednici vijeća kojoj su prisutne stranke i branitelj javnost se može isključiti
samo pod uslovima određenim ovim zakonom (čl. od 250. do 252).
(6) Zapisnik o sjednici vijeća priključuje se spisima.
(7) Rješenja iz čl. 326. i 327. ovog zakona mogu se donijeti i bez obavještavanja
stranaka i branioca o sjednici vijeća.
ODLUČIVANJE U SJEDNICI VIJEĆA ILI PRETRESU (Član 320. ZKP FBiH)
Vijeće apelacionog odjeljenja donosi odluku u sjednici vijeća ili na osnovu održanog
pretresa.
GRANICE ISPITIVANJA PRESUDE *
Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija
žalbom.
Sud uvijek mora voditi računa o osnovama i razlozima žalbe jer mu to ukazuje koji dio
presude je ovlašten da preispituje u smislu podnesene žalbe.
Nema preispitivanja presude po službenoj dužnosti ni u kojem pravcu.
Ukoliko sud uvaži žalbu iz osnova bitne povrede odredaba krivičnog postupka i ukine
presudu, sud se u ovom slučaju ne upušta u preispitivanje ostalih žalbenih osnova
(pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje....)
Ako nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka sud se može upustiti u
ispitivanje činjeničnog stanja pa ako utvrdi da je žalba osnovana ukida presudu, ali se ni
tada kao ni u prethodnom slučaju ne upušta u ocjenu nižih žalbenih osnova (povreda
krivičnog zakona i odluku o kazni).
Ukoliko je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno tek se tada sud upušta u ocjenu
nižih žalbenih osnova i to povrede krivičnog zakona u odnosu na koje ukoliko us
opravdane ne može doći do ukidanja presude jer se ista preinačuje.
ZABRANA REFORMATIO IN PEIUS *
Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na

njegovu štetu.
Ovo podrazumijeva i slučajeve i ako je tužitelj izjavio žalbu ali samo npr zbog odluke o
kazni pa dođe do ukidanja presude onda nakon donošenja presude u ponovljenom
postupku tužitelj može izjaviti žalbu samo zbog odluke o kazni.
Jednom ukinuta presuda po žalbi optuženog uslovljava zabranu reformatio in peius i više
presuda ne može izmijeniti na njegovu štetu.
Sarajevo, 11.05.2012.
BENEFICIO COHESIONIS **
Ako žalbeno vijeće povodom žalbe jednog od saoptuženih ocijeni da su razlozi zbog
kojih je uvažena njegova žalba od koristi i za saoptuženog koji se nije žalio ili se
žalio ali ne u tom pravcu - onda će sud uzeti kao da takva žalba postoji.
Uvođenje ovog pravnog instituta zakonodavac nastoji da se izbjegnu situacije u kojima se

sudi dvojici ili više optuženih i koji su u istoj pravno situaciji da u žalbenom postupku
dođe do razlika. Npr. ako je neki od optuženih u žalbi naveo da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu,
pa drugostepeni sud uvaži tu njegovu žalbu - onda se po službenoj dužnosti ovo proširuje i na saoptuženog
koji nije izjavio žalbu ili je nije izjavio u tom pravcu.
Najbolji primjer za pravni institut beneficio cohesionis jeste situacija kada se jedan optuženi žalio zbog
odluke o kazni u kojoj navodi da mu prilikom odmjeravanja kazne nije uzeto u obzir da je u vrijeme
učinjenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv. Ukoliko sud uvaži takvu njegovu žalbu i odmjeri mu
kaznu u kraćem vremenskom trajanju, onda će u smislu ovog pravnog instituta to biti prošireno i na
optuženog koji se nije žalio ili nije izjavio žalbu u tom pravcu – pod uslovom da je i on u vrijeme učinjenja
krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv.
ODLUKE PO ŽALBI
Vijeće apelacionog odjeljenja može u sjednici vijeća

1) rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu - ako se utvrdi da je podnijeta
nakon proteka zakonskog roka za njeno podnošenje.
2) rješenjem odbaciti žalbu kao nedopuštenu - ako se utvrdi da je žalbu podnijela
osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe ili osoba koja se odrekla prava na
žalbu ili osoba koja je odustala oda žalbe ili ako žalba po zakonu nije dopuštena
(npr. žalba optuženog na vlastitu štetu, ili žalba oštećenog ili njegovog punomoćnika izvan okvira
propisanih zakonu).
3) presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu - kad
utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom.
4) preinačiti prvostepenu presudu - ako smatra da su odlučne činjenice u
prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično
stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju
stvari i u slučaju povrede ZKP-a tač. o postojanju odobrenja nadležnog organa i
ako je optužba prekoračena
5) ukinuti presudu i održati pretres - ako utvrdi da postoji neka od bitnih povreda
odredaba kriv.postupka (osim povrede odredaba krivičnog postupka o postojanju
odobrenja nadležnog organa ili prekoračenja optužbe) ili da je presuda zasnovana
na pogrešno ili nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju, jer nema ovlaštenja
da na sjednici vijeća ispravlja činjenično stanje. (u obrazloženju presude, u dijelu
kojim se ukida Ist. presuda ili u rješenju kojim se ukida Ist. presuda, navest će se
samo kratki razlozi za ukidanje).
O svim žalbama protiv iste presude vijeće apelacionog odjeljenja odlučuje jednom
odlukom.
PRETRES PRED VIJEĆEM APELACIONOG ODJELJENJA
Sarajevo, 11.05.2012.
Zakon propisuje da će se odredbe o glavnom pretresu u I.st. postupku shodno

primijeniti i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.
Na tom pretresu, vijeće apelacionog odjeljenja je obavezno da izvede procesne radnje
određene u drugostepenoj odluci i da raspravi sva sporna pitanja na koja je u njoj
ukazano. Pri tome valja posebno naglasiti, da se zakazani pretres ponavlja samo u onom
dijelu u kome se ponovo sudi, a to može biti u cjelini ako je rješenjem ukinuta
prvostepena presuda ili u pojedinim dijelovima kada je presuda ukinuta djelimično.
Na sjednici vijeća apelacionog odjeljenja nije moguće izvoditi dokaze, a niti se može
nakon ukidanja presude predmet dostaviti Ist. sudu na ponovno suđenje, već to
vijeće mora odrediti održavanje pretresa na kome je dozvoljeno izvoditi dokaze.
Prema ovoj odredbi zakonska određenja iz stava 2. se ne odnose na osobe koje mogu
odbiti svjedočenje iz člana 97. ovog zakona.
ŽALBA NA DRUGOSTEPENU PRESUDU
USLOVI ZA PODNOŠENJE ŽALBE I POSTUPAK PO ŽALBI
Predviđena je mogućnost podnošenja žalbe ako sud koji odlučuje u drugom stepenu
preinači presudu prvostepenog suda kojom je optuženi oslobođen od optužbe i
izrekne mu presudu kojom ga oglašava krivim.
Protiv navedene drugostepene presude - dozvoljena je žalba sudu trećeg stepena, a

to je Vrhovni sud FBiH.
Žalba protiv drugostepene presude podnosi se prvostepenom sudu, koji žalbu zajedno sa
spisima predmeta dostavlja drugostepenom sudu. Nakon toga, drugostepeni sud treba
ispitati blagovremenost i dopuštenost žalbe, pa tek onda spise predmeta dostaviti
trećestepenom sudu (Vrhovnom sudu FBiH).
Vrhovni sud FBiH ima mogućnost da ispituje samo pravilnost drugostepene presude, a ne
i prvostepene presude. Upravo zbog toga, ako žalba iznosi opravdane prigovore, Vrhovni
sud FBiH može ukinuti samo drugostepenu presudu, a neće dirati prvostepenu presudu.
Što se tiče sastava tročlanog vijeća, treba naglasiti, da u njemu ne mogu sudjelovati sudije
koje su učestvovale u donošenju presude koja se pobija žalbom.
VANREDNI PRAVNI LIJEK - PONAVLJANJE POSTUPKA
Krivični postupak koji je dovršen pravomoćnim rješenjem ili pravomoćnom presudom

može se na zahtjev ovlaštene osobe ponoviti samo u slučajevima i pod uslovima
predviđenim u ovom zakonu.
NASTAVLJANJE KRIVIČNOG POSTUPKA
Sarajevo, 11.05.2012.
Ako je krivični postupak rješenjem pravomoćno obustavljen ili je presudom optužba

pravomoćno odbijena zato što nije bilo potrebnog odobrenja, postupak će se na zahtjev
tužioca nastaviti čim prestanu uzroci zbog kojih su donesene navedene odluke.
PONAVLJANJE POSTUPKA ZAVRŠENOG PRAVOMOĆNIM RJEŠENJEM

Ako je izvan slučajeva iz člana 341. ovog zakona krivični postupak pravomoćno
obustavljen prije početka glavnog pretresa, na zahtjev tužitelja može se dopustiti
ponavljanje krivičnog postupka ako se podnesu novi dokazi na osnovu kojih se sud može
uvjeriti da su se stekli uvjeti za ponovno pokretanje krivičnog postupka.
Krivični postupak pravomoćno obustavljen do početka glavnog pretresa može se ponoviti
kad je tužitelj odustao od gonjenja, ako se dokaže da je do odustanka došlo usljed
krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja tužitelja. U pogledu dokazivanja
krivičnog djela tužitelja primjenjivat će se odredbe člana 343. stava 2. ovog zakona.
PONAVLJANJE POSTUPKA U KORIST OSUĐENOG

(1) Krivični postupak završen pravomoćnom presudom može se ponoviti u korist
osuđenog:
a) ako se dokaže da je presuda zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu
svjedoka, vještaka ili tumača,
b) ako se dokaže da je do presude došlo usljed krivičnog djela sudije ili osobe koja je
vršila istražne radnje,
c) ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored dužne pažnje i
opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe ili
u vezi s ranijim dokazima podobni da prouzrokuju oslobađanje osobe koja je bila
osuđena ili njezinu osudu po blažem krivičnom zakonu,
d) ako je neka osoba za isto krivično djelo više puta osuđena ili ako je više osoba
osuđeno zbog istog djela koje je mogla učiniti samo jedna osoba ili neka od njih,
e) ako se u slučaju osude za produženo krivično djelo ili za drugo krivično djelo koje
po zakonu obuhvaća više istovrsnih ili više raznovrsnih radnji iznesu nove
činjenice ili podnesu novi dokazi koji ukazuju da osuđeni nije učinio radnju koja
je obuhvaćena djelom iz osude, a postojanje ovih činjenica bi bilo od bitnog
uticaja na odmjeravanje kazne,
f) ako Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Dom za ljudska prava za Bosnu i
Hercegovinu ili Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u toku postupka kršena
ljudska prava i osnovne slobode i ako je presuda zasnovana na tom kršenju, i
g) ako je odlukom Ustavnog suda Federacije ili Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
prestao važiti zakon ili drugi propis na osnovu kojeg je bila donesena pravomoćna
osuđujuća presuda.
(2) U slučajevima iz stava 1. tač. a) i b) ovog člana mora se pravomoćnom presudom
dokazati da su navedene osobe oglašene krivim za odnosna krivična djela. Ako se
postupak protiv ovih osoba ne može provesti zbog toga što su umrle ili što postoje
okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, činjenice iz stava 1. tač. a) i b) ovog člana
mogu se utvrditi i drugim dokazima.
PONAVLJANJE POSTUPKA NA ŠTETU OPTUŽENOG
Sarajevo, 11.05.2012.
(1) Krivični postupak se može ponoviti na štetu optuženog ako je presuda kojom se
optužba odbija donesena zbog odustanka tužitelja od optužbe, a dokaže se da je do ovog
odustanka došlo usljed krivičnog djela korupcije ili krivičnog djela protiv službene i
druge dužnosti tužitelja.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe člana 343. stav 2. ovog
zakona.
OSOBE OVLAŠTENE NA PODNOŠENJE ZAHTJEVA

(1) Zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka mogu podnijeti stranke i branitelj, a poslije
smrti osuđenog zahtjev u njegovu korist mogu podnijeti tužitelj i osobe iz čl. 308. st. 2.
ovog zakona.
(2) Zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka u korist osuđenog može se podnijeti i
pošto je osuđeni izdržao kaznu i, bez obzira na zastarjelost, amnestiju ili pomilovanje.
(3) Ako sud sazna da postoji razlog za ponavljanje krivičnog postupka, obavijestit će o
tome osuđenog, odnosno osobu koja je ovlaštena da u korist osuđenog podnese zahtjev.
POSTUPANJE PO ZAHTJEVU
(1) O zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka odlučuje vijeće (član 25. stav 6).
(2) U zahtjevu se mora navesti po kojem se zakonskom osnovu traži ponavljanje i kojim
se dokazima potkrjepljuju činjenice na kojima se zahtjev zasniva. Ako zahtjev ne sadrži
ove podatke, sud će pozvati podnositelja da u određenom roku zahtjev dopuni.
(3) Prilikom rješavanja o zahtjevu u vijeću neće učestvovati sudija koji je učestvovao u
donošenju presude u ranijem postupku.
ODLUČIVANJE O ZAHTJEVU
(1) Sud će rješenjem zahtjev odbaciti ako na osnovu samog zahtjeva i spisa ranijeg
postupka utvrdi da je zahtjev podnijela neovlaštena osoba ili da nema zakonskih uvjeta za
ponavljanje postupka ili da su činjenice i dokazi na kojima se zahtjev zasniva već bili
izneseni u ranijem zahtjevu za ponavljanje postupka koji je odbijen pravomoćnim
rješenjem suda ili da činjenice i dokazi očigledno nisu podobni da se na osnovu njih
dopusti ponavljanje ili da podnositelj zahtjeva nije postupio po članu 346. stav 2. ovog
zakona.
(2) Ako sud ne odbaci zahtjev dostavit će se prijepis zahtjeva protivnoj stranci koja ima
pravo u roku od osam dana odgovoriti na zahtjev. Kad sudu stigne odgovor na zahtjev ili
kad protekne rok za davanje odgovora, predsjednik vijeća odredit će da se izvide
činjenice i pribave dokazi na koje se poziva u zahtjevu i u odgovoru na zahtjev.
(3) Poslije provedenih izviđaja sud će rješenjem odmah odlučiti o zahtjevu za ponavljanje
postupka.
DOPUŠTENJE ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(1) Kad tužitelj vrati spise, sud će, ako ne odredi da se izviđaj dopuni, na osnovu rezultata
izviđaja zahtjev uvažiti i dopustiti ponavljanje krivičnog postupka ili će zahtjev odbiti,
ako novi dokazi nisu podobni da dovedu do ponavljanja krivičnog postupka.
(2) Ako sud nađe da razlozi zbog kojih je dopustio ponavljanje postupka u korist
optuženog postoje i za kojeg od saoptuženih koji nije podnio zahtjev za ponavljanje
postupka, postupit će po službenoj dužnosti kao da takav zahtjev postoji.
Sarajevo, 11.05.2012.
(3) U rješenju kojim se dopušta ponavljanje krivičnog postupka sud će odlučiti da se

odmah zakaže novi glavni pretres ili da se krivični predmet vrati u stanje istrage.
(4) Ako je zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka podnesen u korist osuđenog, a sud
smatra, s obzirom na podnesene dokaze, da osuđeni može u ponovljenom postupku biti
osuđen na takvu kaznu da bi se uračunavanjem već izdržane kazne imao pustiti na
slobodu, ili da može biti oslobođen od optužbe ili da optužba može biti odbijena - odredit
će da se izvršenje presude odloži, odnosno prekine.
(5) Kad rješenje kojim se dopušta ponavljanje krivičnog postupka postane pravomoćno,
obustavit će se izvršenje kazne, ali će sud, po prijedlogu tužitelja, odrediti pritvor ako
postoje uvjeti iz člana 146. ovog zakona.
PRAVILA PONOVLJENOG POSTUPKA

(1) Na ponovljeni postupak koji se vodi na osnovu rješenja kojim je dopušteno
ponavljanje krivičnog postupka, primijenjuju se iste odredbe kao i na prethodni postupak.
U ponovljenom postupku sud nije vezan za rješenja donesena u prethodnom postupku.
(2) Ako se ponovljeni postupak obustavi do početka glavnog pretresa, sud će rješenjem o
obustavljanju postupka ukinuti i raniju presudu.
(3) Kad sud u ponovljenom postupku donese presudu izreći će da se prethodna presuda
djelimično ili u cjelini stavlja van snage ili da se ostavlja na snazi. U kaznu koju odredi
novom presudom sud će optuženom uračunati izdržanu kaznu, a ako je ponavljanje
određeno samo za neko od djela za koje je optuženi bio osuđen, sud će izreći novu
jedinstvenu kaznu.
(4) Sud je u ponovljenom postupku vezan zabranom iz člana 322. ovog zakona.
POSTUPAK ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA ***
- Postupak za izdavanje kaznenog naloga za prevashodni cilj

ima izbjegavanje glavnog pretresa.
- Da bi tužilac bio u mogućnosti da zahtijeva pokretanje i
sprovođenje postupka za izdavanje kaznenog naloga moraju biti ispunjeni
određeni preduslovi:
1) da je za predmetno kriv. djelo propisana krivičnopravna sankcija kazne zatvora do
5 godina ili novčana kazna kao glavna kazna.
2) da tužilac raspolaže sa dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće tvrditi da je
osumnjičeni počinio predmetno krivično djelo.
- Tužilac zahtjev za pokretanje postupka za izdavanje
kaznenog naloga dostavlja sudu u formi optužnice.
- O optužnici tužitelja koja sadržava zahtjev za sprovođenje
postupka izdavanja kaznenog naloga, odlučuje sudija pojedinac.
- U takvoj optužnici, tužilac je dužan da izričito navede koja se
krivičnopravna sankcija traži da bude izrečena optuženom bez sprovođenja
glavne rasprave. Tužilac ni u kom slučaju ne može tražiti u optužnici da se u
postupku za izdavanje kaznenog naloga, optuženom izrekne kazna zatvora, bez obzira
na činjenicu da je za predmetno krivično djelo predviđena kazna zatvora kao
krivičnopravna sankcija.
Sarajevo, 11.05.2012.
Tužiocu su taksativno pobrojane vrste krivičnopravnih sankcija i mjera koje može

zahtijevati da budu izrečene optuženom - to su:
1) novčana kazna do max. 50 000 KM,
2) uslovna osuda i
3) oduzimanje predmeta kao mjera sigurnosti, te
4) oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
NEPRIHVATANJE ZAHTJEVA ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA

O optužnici koja sadrži zahtjev za izdavanje kaznenog naloga odlučuje sudija
pojedinac.
Optužnicu tužioca sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga, sudija pojedinac će
odbaciti u tri zakonom izričito propisana slučaja:
1. ukoliko se ustanovi da postoji osnov za spajanje postupka - To se prije svega
odnosi na situaciju gdje imamo:
a) da je optuženi u isto vrijeme optužen za više krivičnih djela, ili
b) se protiv iste osobe pred sudom vode odvojeni postupci za više kriv. djela,
te
c) kad se predmetno krivično djelo vode odvojeni postupci za više osoba.
2. kad se utvrdi da za predmetno krivično djelo nije moguće postaviti takav zahtjev -
ako ustanovi da je za predmetno kriv. djelo zakonom propisana kazna zatvora veća od
5 godina ili kad za to krivično djelo nije predviđena novčana kazna kao glavna kazna.
3. ako zatražena krivičnopravna sankcija ili mjera nije predviđena među dopuštenim
krivičnopravnim sankcijama i mjerama - ako bi tužilac tražio kaznu zatvora ili
novčanu kaznu preko 50 000KM.
Na rješenje sudije o odbacivanju zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga, tužilac ima
pravo žalbe vanraspravnom vijeću, koje je dužno odlučiti o žalbi u roku od 48 sati.
U slučaju da optužnica koja sadrži zahtjev za izdavanje kaznenog naloga ispunjava
formalne uvjete - a sudija ocijeni da podaci sadržani u optužnici ne pružaju
dovoljno osnova za izdavanje kaznenog naloga, postupit će sa optužnicom kao da je
ista podnijeta na potvrdu, te će je proslijediti u dalji postupak.
PRIHVATANJE ZAHTJEVA ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA

Ako se složi sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga sudija će potvrditi
optužnicu i zakazati saslušanje optuženog.
Prilikom saslušanja sudija će:
a) utvrditi da li je ispoštovano pravo optuženog da ga zastupa branilac,
b) utvrditi da li je optuženi razumio optužnicu i zahtjev tužioca za izricanje
krivičnopravne sankcije ili mjere,
c) upoznati optuženog s dokazima koje je prikupio tužilac i pozvati ga na davanje
izjave o predočenim dokazima,
d) pozvati optuženog da se izjasni o krivnji,
e) pozvati optuženog da se izjasni o predloženoj krivičnopravnoj sankciji ili mjeri.
IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA
Sarajevo, 11.05.2012.
Ako optuženi izjavi da nije kriv ili stavi prigovor na optužnicu, sudija će zakazati
glavni pretres u roku od 30 dana i proslijediti optužnicu na daljnji postupak.
Ako optuženi izjavi da je kriv i da prihvata krivičnopravnu sankciju ili mjeru
predloženu u optužnici, sudija će prvo utvrditi krivnju i onda presudom izdati
kazneni nalog u skladu s optužnicom.
POSTUPAK U SLUČAJU NASTUPANJA DUŠEVNE BOLESTI *
Moguće su situacije da nakon učinjenja krivičnog djela kod optuženog nastupi

duševno oboljenje.
U tom slučaju stranke i branilac se mogu obratiti sudu sa prijedlogom da se prekine
krivični postupak, s obzirom da optuženi nije sposoban u njemu učestvovati.
Obaveza je suda da, u tom slučaju, zatraži psihijatrijsko vještačenje kako bi se zaista
utvrdilo da li je optuženi duševno obolio i da li je sposoban učestvovati u krivičnom
postupku.
Ako se takvim vještačenjem ispostavi kao tačno da je kod optuženog nastupila duševna
bolest nakon učinjenog krivičnog djela i da nije sposoban učestvovati u postupku, sud
rješenjem prekida postupak i optuženog upućuje organu nadležnom za pitanje
socijalnog staranja.
Nakon što se eventualno poboljša zdravstveno stanje optuženog /to se mora provjeriti
preko vještaka neuropsihijatra/, krivični postupak će se nastaviti.
POSTUPAK U SLUČAJU NEURAČUNLJIVOSTI *
Postoje situacije kada neka teško duševno bolesna osoba kojoj je potrebno liječenje,
opasna za sebe i okolinu, u stanju neuračunljivosti učini protivpravno djelo.
Odredbe krivičnog zakona pokazuju da je zakonodavac izmijenio shvatanje u odnosu na
ranija zakonodavna rješenja po pitanju da li osoba sa navedenim osobinama može učiniti
krivično djelo. Krivični zakon izričito predviđa da se učiniocu krivičnog djela za koje je
krivično odgovoran izriče krivično-pravna sankcija. Međutim, kada su u pitanju
neuračunljive osobe, krivični zakon više ne predviđa mogućnost izricanja krivično-
pravne sankcije.
Zakonodavac je zauzeo stanovište da neuračunljive osobe ne mogu učiniti krivično,
već samo protivpravno djelo. Ovdje se polazi od toga da je uračunljivost (smanjena
uračunljivost i bitno smanjenja uračunljivost) pretpostavka za krivnju. Budući da kod
neuračunljivih osoba ne postoji krivnja, samim tim nedostaje jedan od elemenata općeg
pojma krivičnog djela (subjektivni elemenat).
Tužilac protiv neuračunljivih osoba podnosi sudiji optužnicu na potvrđivanje, ali se
takve osobe ne izjašnjavaju o krivnji, s obzirom da je krivnja u tom slučaju
isključena (adversarni sistem).
Tužilac je u ovoj optužnici dužan staviti dva prijedloga:
Sarajevo, 11.05.2012.
1) da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio protivpravno djelo u stanju

neuračunljivosti;
2) da sud predmet uputi organu nadležnom za socijalno staranje radi pokretanja
postupka.
U toku suđenja se mora utvrditi da je neuračunljiva osoba učinila djelo, a ne samo da se
radi o osobi sa navedenim osobinama.
Nakon toga, sud donosi utvrđujuću presudu koja sada u našem krivičnom postupku
predstavlja četvrti oblik prvostepene presude. Pošto je prethodno podignuta optužnica,
sud ne može odlučivati rješenjem, jer na glavnom pretresu optužnicu može konzumirati
samo presuda. Kada se donese utvrđujuća presuda, sud mora donijeti i rješenje o
privremenom zadržavanju optuženog do najviše 30 dana.
Ukoliko se na glavnom pretresu ustanovi da nije riječ o neuračunljivoj osobi, tužilac
mora odustati od svojih prijedloga (da je optuženi učinio protivpravno djelo u stanju
neuračunljivosti i da se predmet uputi organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja).
Zatim se suđenje nastavlja kao i za svakog drugog optuženog.
Sarajevo, 11.05.2012.
OPŠTE NAPOMENE VEZANE ZA STVARNO-PRAVNE ODNOSE
Stvarno pravo u objektivnom smislu je skup opštih pravnih normi koje regulišu
subjektivna stvarna prava.
Stvarno pravo u subjektivnom smislu je apsolutno, jer djeluje prema svima (erga
omnes) i za svoj objekat ima stvar.
Za razliku od stvarnog prava, karakteristika obligacionog prava je odnos između

određenih subjekata (inter partes) npr. između prodavca i kupca povodom zaključenog ugovora o
prodaji.
PRAVO VLASNIŠTVA
Zakon o vlasničko-pravnim odnosima uređuje uslove i način

1) sticanja,
2) korištenja,
3) zaštite i
4) prestanka prava vlasništva.
To je suština prava vlasništva na stvarima. Stvari mogu biti pokretne i nepokretne.
Pored toga, uređuje stvarne služnosti, pravo zaloga, posjed, i prava stranih osoba na
svarima.
1. OSNOVNA NAČELA VLASNIŠTVA
PRAVO VLASNIŠTVA JE - objektivnim pravom zaštićeno najšire ovlaštenje

posjedovanja, korištenja i raspolaganja nekom stvari u skladu sa njenom prirodom
i namjenom.
Prema tome, Sadržinu Prava Vlasništva Čine Ovlaštenja:
1. posjedovanje, što znači faktičku vlast nad stvarima
2. korištenje, što znači ekonomsko upotrebljavanje i služenje svojom stvari,
uključujući i ubiranje plodova
3. raspolaganje, što podrazumjeva trošenje svoje stvari (sve do uništenja) i otuđenje
stvari.
Pravo vlasništva treba vršiti u skladu sa prirodom i namjenom stvari, odnosno
zabranjeno ga je vršiti protivno cilju zbog kojeg je ustanovljeno. Vlasnik pri
korištenju svoje stvari treba da se uzdrži od povreda prava vlasništva druge osobe. Ovdje
se radi o uzdržavanju od tzv. nedozvoljenih štetnih emisija u vidu dima, buke smrada i sl.
PRAVO VLASNIŠTVA SE MOŽE ODUZETI ILI OGRANIČITI, ali samo ako je to

propisano posebnim zakonom i ako je u javnom interesu – kao što je exproprijacija
Sarajevo, 11.05.2012.
radi izvođenja opće-korisnih radova ili arondacija, radi grupisanja parcela u cilju
ekonomičnije obrade zemljišta.
U ovom slučaju vlasnik ima pravo na naknadu u punom iznosu (vlasniku pripada pravo
na punu naknadu i to po tržišnim cijenama u vrijeme oduzimanja, a ukoliko nije moguće
postići dogovor o visini naknade, sud o tome odlučuje u vanparničnom postupku). Nikada
se ne može nešto oduzeti , a da se vlasniku za to ne da naknada.
Posebna su ograničenja prava vlasništva u javnom interesu radi zaštite prirodnih
bogatstava, okoline ili kulturno-historijske baštine. Tako je posebnim propisima
predviđena obaveza da poljoprivrednici obrađuju (iskorištavaju) poljoprivredno zemljište,
a u protivnom se ono može dati na privremeno korištenje drugom. Posebnim propisima
se može i posebno urediti način korištenja nekretninama koje su dio kulturno-historijske
baštine.
2. PREDMET PRAVA VLASNIŠTVA
Predmet prava vlasništva su pokretne i nepokretne stvari. Pokretne su one stvari

koje se mogu premještati sa jednog mjesta da drugo bez oštećenja njihove suštine, dok su
nepokretne one stvari koje to ne mogu (zemljišta, građevinski objekti namjenjeni trajnoj
upotrebi, stanovi, poslovni prostori i sl.). Isto tako, smatra se da je nepokretnost sve ono
što je uzidano, prikovano ili na drugi način trajno spojeno sa zgradom (vrata, prozori,
instalacije isl). Postoje i nepokretnosti po namjeni – to je pripadak nekretnine koji po
volji vlasnika služi iskorištavanju glavne (nepokretne) stvari (npr. mašine, alati itd.).
Mineralna voda, divljač, ribe i dr. slobodni dijelovi prirode smatraju se državnim
vlasništvom. One postaju stvarima u smislu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kada
se na njima stekne posjed, a taj posjed se može steči na osnovu koncesije (dozvole)
nadležnog organa.
Posebnim zakonom se određuju šta su stvari (dobra) u opštoj upotrebi i način njihovog
korištenja. Dobra u opštoj upotrebi (parkovi, putevi, javni trgovi i sl) su vlasništvo države
(FBiH, kantona, grada i općine). Sve stvari koje su u općoj upotrebi su van prometa.
Zakonom se može ograničiti ili zabraniti promet nekih stvari kada za to postoje opravdani
razlozi (npr. promet likova, oružja i sl.).
3. NOSIOCI PRAVA VLASNIŠTVA (Ko ima pravo vlasništva?)
Nosilac prava vlasništva može biti fizičko i pravno lice.

Tijela pravnih lica vrše vlasnička ovlaštenja suglasno zakonu kojim je to pitanje
regulirano, statutom i internim pravilima lica koja moraju biti u skladu sa zakonom.
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo da nesmetano samostalno ili u zajednici
(suvlasništvo) koristi to svoje pravo.
Sarajevo, 11.05.2012.
SUVLASNIŠTVO
Pojam suvlasništva
Suvlasništvo postoji kada dva ili više lica imaju vlasništvo na jednoj stvari, tako da
svako od tih lica ima svoj određeni idealni dio koji se može izraziti u razlomku ili
procentu.
Suvlasnik se ne može odreći prava na suvlasništvo jer bi takva izjava bila ništava.
Prava suvlasnika
Svaki suvlasnik ima sljedeća ovlaštenja:
1. da raspolaže svojim dijelom - bez saglasnosti drugih
suvlasnika, s tim da ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine;
2. da stvar drži u suposjedu - sa drugim suvlasnicima, srazmerno
svom suvlasničkom dijelu;
3. da stvar koristi - sa ostalim suvlasnicima, srazmerno svom
suvlasničkom dijelu;
4. da upravlja stvari - zajednički sa ostalim suvlasnicima, a to
mogu povjeriti i nekome od suvlasnika ili nekolicini suvlasnika ili trećoj osobi. Ako
se radi o poslovima redovnog upravljanja (popravke, održavanje i sl.) - potrebna je
saglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od 1/2. Ako se ne postigne ova
saglasnost, a preduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki
suvlasnik može zahtjevati da o tome odluči sud. Ako se radi o poslovima koji prelaze
okvire redovnog upravljanja (promjena namjene, izdavanje cijele nekretnine u
suvlasništvu pod zakup, zasnivanje hipoteke, zasnivanje služnosti i sl.) - potrebna je
saglasnost svih suvlasnika. Ako se ne postigne saglasnost svih suvlasnika, a za
preduzimanje poslova postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo
da traži da o tome odluči sud.
5. da traži diobu stvari. Pravo na diobu suvlasnika ne zastarjeva.
Suvlasnik ima pravo na diobu, izuzev nevrijeme, tj. kada bi se diobom nanosila šteta
stvari. (npr. ako su suvlasnici na zemljištu na kojem je nešto zasijano, pa odjednom
neko od suvlasnika želi da izdvoji svoj suvlasnički dio i to pokušava da uradi u
periodu kada je pšenica već izrasla. Ne može tada, jer bi izlazak geometara i drugih
lica mogao da nanese štetu usjevima).
Prava na diobu suvlasnik se ne može odreći i svaki ugovor kojim se neki od
suvlasnika odriče prava na diobu je ništav.
Dioba može biti fizička i civilna. Fizička dioba se vrši ako je stvar moguće fizički
podijeliti. Međutim, kada je fizička dioba nemoguća, ili je moguća uz znatno
smanjenje vrijednosti stvari, tada sud odlučuje da se izvrši civilna dioba, na način da
se izvrši prodaja stvari, nakon čega će se novac dobijen prodajom podijeliti
suvlasnicima srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima. Ako prodaja ne uspije,
sud može odrediti da se cijela stvar dodjeli jednom od suvlasnika uz obavezu da
ostalim suvlasnicima isplati naknadu prometne vrijednosti njihovih suvlasničkih
dijelova. Suvlasniku kome je diobom pripala cijela stvar ostali suvlasnici jamče za
pravne i fizičke nedostatke stvari samo do visine svog suvlasničkog dijela. Ovo pravo
se gasi protekom 3 godine od dana izvršene diobe.
Sarajevo, 11.05.2012.
Troškove korištenja, upravljanja i održavanja kao i ostale terete koji se odnose na

cijelu stvar, suvlasnici snose zajednički, srazmjerno veličini svog suvlasničkog dijela.
Od suvlasništva treba razlikovati zajedničko vlasništvo!
ZAJEDNIČKO VLASNIŠTVO
Tu stvar pripada više lica, ali dijelovi dva ili više lica na jednoj zajedničkoj stvari nisu
određeni ali su odredivi.
Zajedničko vlasništvo postoji u određenim situacijama koje su predviđene zakonom:
1. zajednička imovina bračnih drugova – do diobe;
2. zajednička imovina nasljednika – do donošenja rješenja o nasljeđivanju;
3. etažno vlasništvo.
Na zajedničko vlasništvo se primjenjuju odredbe o suvlasništvu.
4. ETAŽNO VLASNIŠTVO (vlasništvo nad dijelovima zgrada)
Ova materija je regulisana Zakonom o vlasništvu nad dijelovima zgrada.
Etažni vlasnici su vlasnici na nad posebnim – zajedničkim dijelovima zgrada (stanovi ili
poslovni prostori), koji služe zgradi kao cjelini, kao što su temelji, stepenište, tavan,
električne, vodovodne i druge instalacije i sl.
Uzajamnji odnosi etažnih vlasnika se regulišu ugvorom (mora biti u pismenoj formi i
potpisi ovjereni), a ako oni ne postignu saglasnost da zaključe takav ugovor, njihove
odnose uređuje sud u vanparničnom postupku.
STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA
Pravo vlasništva se stiče na sljedeće načine:

1. po samom zakonu - originarno:
a) stvaranje nove stvari (prerada),
b) miješanje (sjedinjavanje),
c) građenje na tuđem zemljištu,
d) dosjelost,
e) sticanje od nevlasnika,
f) okupacija napuštene stvari,
g) odvajanje plodova.
2. na osnovu pravnog posla - derivativno
3. nasljeđivanjem
4. odlukom nadležnog organa
- Kod originarnog načina sticanja prava vlasništva, vlasništvo se stiče
neovisno do ranijeg nosioca tog prava, tj. vlasnik svoje pravo ne izvodi se iz prava
njegovog prednika. Originarno stjecanje – postaje vlasnik momentom ispunjena
uslova, a presuda je samo deklarativna (da bi se npr. mogao izvršiti upis u zemljišne
knjige).
Sarajevo, 11.05.2012.
- Kod derivativnog sticanja prava vlasništva, to pravo se izvodi iz prava

prethodnika (npr. zaključenjem ugovora o prodaji).
- Kod nasljeđivanja, pravo vlasništva se stiče u trenutku otvaranja
nasljeđa.
1. Stvaranje nove stvari (prerada)
- Ovo je originarni način sticanja prava vlasništva.

- Prerada je ljudskim radom izvršena promjena materijala, kojom
postaje određena nova stvar.
- Prerada ne postoji u slučaju popravke neke stvari.
- Zakon poznaje 3 oblika prerade:
1. kada neko od svog materijala i svojim radom načini novu stvar – pa je on i vlasnik
te stvari;
2. kada neko, na osnovu zaključenog ugovora, od tuđeg materijala, svojim radom
načini novu stvar – pa stvar pripadne vlasniku materijala (npr. krojač za mušteriju
od njenog materijala sašije odijelo)
3. kada neko od tuđeg materijala, svojim radom načini novu stvar – pa stvar
pripadne licu koje je radom sačinilo tu stvar, pri čemu se moraju ispuniti 2 uslova:
- da je lice koje je radom sačinilo tu stvar savjesno (da nije znao
niti je mogao znati da tuđi materijal prerađuje bez dozvole vlasnika),
- da je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala (ako su
vrijednosti rada i materijala jednake, nastaje suvlasništvo na izrađenoj stvari).
2. Mješanje (spajanje i smješa stvari)

- Spajanje postoji kada se pokretne stvari različitih vlasnika spoje
u jedinstvenu stvar, tako da se više ne mogu odvojiti bez znatne štete ili bez
nesramjernih troškova (npr. kada se u televizor ili automobilski motor ugrade dijelovi
različitih vlasnika).
- Vlasnici sjedinjenih stvari postaju suvlasnici stvari koja je
nastala miješanjem, srazmjerno vrijednosti pojedinih sjedinjenih stvari.
- Ako je prilikom mješanja jedan od vlasnika bio nesavjestan,
drugi-savjestan vlasnik može (u roku od 1 godine od sjedinjavanja) alternativno
zahtjevati:
a) da mu pripadne cijela stvar u vlasništvo, ili
b) da stvar pripadne nesavjesnom vlasniku, koji je u tom slučaju obavezan isplatiti
naknadu tržišne vrijednosti njegove stvari.
3. Građenje na tuđem zemljištu

- Zakon pravne situacije nastale izgradnjom objekta na tuđem
zemljištu reguliše u zavisnosti od savjesnosti graditelja odn. vlasnika zemljišta.
1. Ako je graditelj bio savjestan (ako nije znao niti mogao znati da gradi na tuđem
zemljištu), a vlasnik zemljišta nesavjestan (znao je za gradnju, a nije se odmah
Sarajevo, 11.05.2012.
tome usprotivio) – graditelj će steći pravo vlasništva na zgradi, zemljištu na

kojem je zgrada izgrađena i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu, a vlasnik
zemljišta ima pravo da traži naknadu za zemljište po prometnoj vrijednosti. Ovaj
zahtjev vlasnik zemljišta može postaviti u subjektivnom roku od 3 godine od dana
saznanja za završenu izgradnju ili u objektivnom roku od 10 godina od završetka
gradnje.
2. Ako je graditelj bio nesavjestan, vlasnik zemljišta (bez obzira da li je savjestan
ili ne), može alternativno zahtjevati:
a) da mu pripadne vlasništvo na zgradi, uz uslov da graditelju nadoknadi
vrijednost zgrade u visini prosječne cijene vrijednosti građevinskog
objekta u vrijeme donošenja sudske odluke,
b) da zahtjeva rušenje zgrade i vraćanje zemljišta u prvobitno stanje (ovaj
zahtjev sud može odbiti ako to ne bi bilo opravdano s obzirom na
vrijednost objekta ili ponašanje graditelja ili vlasnika zemlje),
c) da zahtjeva naknadu za zemljište po prometnoj vrijednosti
Vlasniku zemljišta pripada pravo izbora u roku od 3 godine od dana završetka
izgradnje objekta, a nakon proteka tog roka ima pravo da tražiti samo naknadu
prometne vrijednosti zemljišta.
3. Ako su i graditelj i vlasnik zemljišta savjesni – postoje 3 situacije u zavisnosti
od vrijednosti građevinskog objekta i zemljišta:
a) ako je građevinski objekat znatno veće vrijednosti od zemljišta – objekat
sa zemljištem pripada graditelju, ali uz obavezu da vlasniku zemljišta
nadoknadi prometnu vrijednost zemljišta,
b) ako je vrijednost zemljišta veća – sud će na zahtjev vlasnika zemljišta
dosuditi mu ovaj građevinski objekat i ujedno ga obvezati da graditelju
naknadi vrijednost objekta. Ovaj zahtjev se može postaviti u roku od 3
godine od dana završetka izgradnje objekta (kada je objekat moguće
koristiti u svrhu za koju je sagrađen).
c) ako su vrijednosti zemljišta i objekta približno jednake – sud objekat i
zemljište može dosuditi ili vlasniku ili graditelju, ali u toj situaciji vodi
računa o okolnostima koje opravdavaju donošenje takve odluke (npr.
kome je potrebniji).
4. Dosjelost
- Dosjelost je originarni način sticanja prava vlasništva

posjedovanjem stvari za određeno, zakonom predviđeno vrijeme.
- Za savjesnog i zakonitog posjednika vrijeme posjeda za
sticanje prava vlasništva je:
- 3 godine – za pokretnu stvar,
- 10 godina – za nekretnine.
- Za posjednika koji je savjestan, a nije zakoniti posjednik
vrijeme posjeda za sticanje prava vlasništva je:
- 6 godina – za pokretnu stvar,
- 20 godina – za nekretnine.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Nesavjestan posjednik (koji je znao ili je mogao znati da nije

vlasnik stvari) bez obzira na dužinu posjeda ne može steči pravo vlasništva po
ovom osnovu.
- Posjed je zakonit ako su kumulativno ispunjena sljedeća 2

uslova:
1) ako se zasniva na nekom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje
prava vlasništva (ugovor o prodaji, poklonu, zamjeni) i
2) ako nije pribavljen vi, clam, precario.
- Posjed je savjestan ako posjednik nije znao i nije mogao znati da
stvar koju drži u posjedu nije njegova. Savjesnost posjeda se predpostavlja, pa ako
neko ističe nesavjesnost, dužan je da to i dokaže.
- Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je
posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena
potrebnog za dosjelost.
- U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici
posjednika vršili posjed stvari ako su u pitanju savjesni i zakoniti posjednici, odn.
samo savjesni posjednici.
- Nasljednik postaje savjestan posjednik u momentu otvaranja
nasljeđa i u situaciji kada je ostaviteljev posjed bio nesavjestan (a nasljednik nije znao
niti je mogao znati za to). Dakle, u ovoj pravnoj situaciji rok dosjelosti počinje teći u
trenutku otvaranja nasljeđa tj smti ostavioca.
- Posjednik će podnijeti tužbu za utvrđenje da je stekao prava
vlasništva dosjelošću na određenoj nekretnini. Presuda je samo dekleratorna i služi za
upis u zemljišne knjige. Tužba se može podnijeti sudu samo ako su ispunjene sve
navedene zakonske pretpostavke, u protivnom sud će tužbu odbiti kao neosnovanu.
5. Stjecanje prava vlasništva na pribavljenoj stvari od nevlasnika
Zakon sadrži mogućnost sticanja prava vlasništva od nevlasnika, što je u suprotnosti sa

opštim pravilom građanskog prava da niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego
što sam ima. Međutim, ne radi se o derivativnom već o originarnom načinu sticanja prava
vlasništva, a opravdava se zaštitom sigurnosti pravnog prometa i zaštitom interesa trećih
savjesnih lica.
Opšti uslovi za sticanje prava vlasništva po ovom osnovu, koji moraju biti
kumulativno ispunjeni, su:
1. mora se raditi o pokretnoj stvari (ne može nekretnina),
2. sticalac mora biti savjestan (nije znao niti je mogao znati da stvar pribavlja od
nevlasnika),
3. pravni osnov pribavljanja pokretne stvari mora biti teretni, naplatni pravni posao
(ne može povodom besplatnog pravnog posla, npr. poklona)
Uz navedene opšte uslove (koji moraju biti kumulativno ispunjeni), za sticanje prava
vlasništva po ovom osnovu, potrebno je da bude ispunjen i jedan od sljedećih uslova
(alternativno):
a) da je stvar pribavljena od nevlasnika koji se inače bavi stavljanjem takvih stvari u
promet (npr. zlatar koji vrši prodaju nakita),
Sarajevo, 11.05.2012.
b) da je stvar pribavljena od nevlasnika kojem je stvar pravi vlasnik predao u posjed

na osnovu nekog pravnog posla koji nije osnov za sticanje vlasništva (stvar predata
nevlasniku u posjed na osnovu ugovora o zakupu, posudbi, posluzi),
c) da je stvar pribavljena na javnoj dražbi.
Raniji vlasnik stvari, iako je na njoj izgubio pravo vlasništva, može zahtjevati povrat
stvari samo ukoliko ona za njega ima poseban značaj (afekcionu vrijednost). npr.
stvar je uspomena od oca. Ovaj zahtjev može postaviti u roku od 1 godine od dana kada
je izgubio pravo vlasništva, uz obavezu da sticaocu nadoknadi prometnu vrijednost stvari.
6. Okupacija napuštene stvari

- Okupacija je uzimanje u posjed napuštene pokretne stvari s
namjerom da se postane vlasnik (tj. s namjerom njenog prisvajanja u svoju korist).
- Napuštene stvari su one koje su od vlasnika vidno napuštene
(npr. bacanjem na smeće). Napuštenim se ne mogu smatrati izgubljene stvari.
- Okupacijom se ne može steči pravo vlasništva na nekretnini , jer
napuštene nekretnine postaju državno vlasništvo.
7. Sticanje prava vlasništva odvajanjem plodova
- Plodovi su sporedne pokretne stvari koje periodično daje glavna

stvar.
- Mogu biti prirodni i civilni.
- Do odvajanja, plodovi se smatraju sastavnim dijelom glave stvari
i pripadaju njenom vlasniku. Kao samostalni objekt prava, plodovi se smatraju tek
odvajanjem od glavne stvari.
- Pravilo je da je vlasnik stvari ujedno i vlasnik odvojenih plodova.
Međutim, ako se glavna stvar nalazi kod plodouživaoca ili zakupca, po osnovu
zaključenog ugovora o plodouživanju ili zakupu, onda su oni vlasnici odvojenih
plodova.
8. Sticanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla
- Ovdje se radi o derivativnom načinu sticanja prava

vlasništva, gdje sticalac svoje pravo vlasništva izvodi iz prava prethodnika.
- Pravo vlasništva se u ovakvim slučajevima zasniva
zaključenjem ugovora (pravna osnova), a stiče se različito, u zavisnosti da li se radi
o pokretnim stvarima ili o nekretninama.
- Kada su u pitanju nekretnine, potrebno je da se zaključi
pismeni ugovor i da se potpisi ugovarača ovjere kod suda. Međutim, prema Zakonu o
notarima, ugovori o prodaji nekretnina podliježu notarskoj obradi i ovjeri. Ako je
ugovor potpisan, a potpisi nisu ovjereni na sudu, ugovor je ništavan, ako su na osnovu
takvog (ništavog) ugovora ugovorne strane ispunile svoje obaveze, pravilo je
Sarajevo, 11.05.2012.
restitucije, a ako nije moguća onda se daje naknada u novcu. Kriteriji koje će sud
koristiti u ovom slučaju jeste cijena u momentu donošenja odluke.
Pravo vlasništva na nekretnini se stiče u momentu upisa tog prava u zemljišnu knjigu.
Ovaj upis se vrši pod uslovom da je sticalac savjestan, a savjesnost se pretpostavlja.
Ako postoji više savjesnih sticalaca (nekretnina je prodata više lica), pravo na upis u
zemljišnu knjigu ima onaj kojem je stvar predata u posjed, a ako je nekretnina u
posjedu prenositelja prava vlasništva, pravo na upis ima onaj koji je prvi zaključio
ugovor (stekao pravnu osnovu).
- Kada su u pitanju pokretne stvari, pravni posao je punovažan i
kada se zaključi u usmenoj formi, a pravo vlasništva se stiče predajom stvari u posjed
sticaoca.
Predaja se smatra izvršenom i u slučaju simbolične predaje stvari:
a) predajom isprave (tovarnog lista, skladišnice i sl.),
b) uručenjem nekog dijela stvari (npr. ključeva automobila), te
c) izdvajanjem (kada su u pitanju generičke stvari – npr. sipanje određenih
količina pšenice u vreće).
Izuzetak od navedenog pravila, kada se pravo vlasništva na pokretnoj stvari stiče već
u trenutku zaključenja ugovora, su 3 slučaja tzv. fiktivne prodaje:
1) kada se stvar od ranije nalazi u posjedi sticaoca, ali po nekom
drugom pravnom osnovu koji nije osnov za sticanje prava vlasništva (npr. po
osnovu ugovora o posudbi ili čuvanju);
2) kada sticalac i dalje ostavi stvar u posjedu prenositelja prava, koji
stvar nastavlja da posjeduje po nekom drugom pravnom osnovu (npr. po osnovu
ugovora o čuvanju);
3) kada se stvar nalazi u posjedu trećeg lica.
9. Sticanje prava vlasništva odlukom državnog organa
- Načini sticanja prava vlasništva odlukom državnog organa

su eksproprijacija, arondacija, komesacija i uzurpacija.
- U ovim slučajevima, lice postaje vlasnik u momentu
pravosnažnosti rješenja ili odluke nadležnog organa.
a) EKSPROPRIJACIJA
- Ova materija je uređena Zakonom o eksproprijaciji.
- Eksproprijacija je prelaz nekretnine u privatnom vlasništvu
određenog lica u državno vlasništvo, kada to zahtjeva opći interes (radi izgradnje
puteva, željeznice i sl.).
- Za oduzeto pravo vlasništva, ranijem vlasniku pripada pravo
na punu naknadu. Prvo se nastoji postići sporazum o visini naknade, a ako se
sporazum ne postigne, spis se dostavlja nadležnom opštinskom sudu, koji će u
vanparničnom postupku odrediti naknadu.
b) ARONDACIJA
- Arondacija (zaokruživanje) je oduzimanje zemljišta
određenom licu i pripajanje tog zemljišta u korist drugog lica, radi racionalnije obrade
zemljišta.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Za oduzeto pravo vlasništva, ranijem vlasniku pripada pravo

naknada, i to zemljoradniku ustupanjem drugog zemljišta, a nezamljoradniku
naknada u novcu. Ako se korisnik arondacije i raniji vlasnik ne sporazume o naknadi,
spis se dostavlja nadležnom opštinskom sudu, koji će u vanparničnom postupku
odrediti naknadu.
c) KOMASACIJA
- Komasacija je način uređivanja zemljišnih površina, tako da se
na određenom (tzv. komasacionom) području sačinjenom od usitnjenih i nepravilnih
parcela, bez obzira u čijem su vlasništvu, formira manji broj većih i pravilnih parcela.
Nakon toga se vrši raspodjela zemljišta iz komasacione mase, tako da svaki učesnik
dobije zemljište približno iste površine i kulture koje je imao prije komasacije.
d) UZURPACIJA zemljišta u državnom vlasništvu
- Uzurpacija je svako samovlasno zauzimanje zemljišta ili
držanje zemljišta u državnom vlasništvu.
- Uzurpantu odn. njegovim nasljednicima se pod određenim
uslovima može priznati pravo vlasništva na uzurpiranom zemljištu. Postupak
sprovodi nadležna opštinska služba.
10. Sticanje prava vlasništva nasljeđivanjem

- Nasljednik postaje vlasnik momentom smrti ostavioca , a tim
momentom nasljednik postaje i posjednik iako de facto ne drži stvar u posjedu (što je
izuzetak od pravila) i od tog momenta, pripadaju mu sva vlasnička prava i prava
posjeda.
ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA
Pravo vlasništva se štiti vlasničkim tužbama, a to su:

1) Rei Vindicatio - tužba za vraćanje stvari u posjed,
2) Actio Publiciana - tužba za predaju stvari radi jačeg prava,
3) Actio Negatoria - tužba kojom se zahtjeva zaštita od
uznemiravanja prava vlasništva (bez oduzimanja).
Za razliku od tužbe za smetanje prava posjeda, vlasničke tužbe ne zastarjevaju.
Rei Vindicatio i Actio Publiciana (tužba iz pretpostavljenog vlasništva) odnose se na
predaju (vraćanje) stvari, a Actio Negatoria se odnosi na zaštitu od uznemiravanja
vlasništva (bez oduzmanja).
1. REI VINDICATIO - tužba za vraćanje stvari u posjed

- Ovu tužbu može podnijeti vlasnik (aktivno legitimiran), protiv
posjednika nevlasnika koji neovlašteno drži stvar (pasivno legitimiran),
postavljanjem tužbenog zahtjeva da mu se stvar preda u posjed i da mu naknade
troškove postupka.
- U postupku po ovoj tužbi, tužilac mora
1) dokazati da je vlasnik stvari (ZK izvadak),
2) odrediti identitet stvari i
Sarajevo, 11.05.2012.
3) dokazati da se individualno određena stvar nalazi kod tuženog bez

pravnog osnova.
- Kada se postavlja tužbeni zahtjev, onda se mora voditi
računa o savjesnosti posjednika, jer se sporedni zahtjevi mogu postaviti u zavisnosti
od toga da li je savjestan posjednik ili ne.
- Savjestan posjednik:
− dužan je vratiti stvar vlasniku zajedno sa plodovima koji nisu ubrani;
− ne odgovara za pogoršanje ili propast stvari do kojih je došlo za vrijeme
savjesnog posjeda;
− ima pravo na naknadu nužnih troškova održavanja, korisnih troškova u
obimu u kojem je vrijednost stvari povećana, te troškova koje je učinio radi svog
zadovoljstva ili uljepšavanja stvari (uz mogućnost da traži odvajanje ako je ono
moguće);
− može stvar zadržati dok mu vlasnik ne nadoknadi nužne i korisne
troškove.
- Nesavjestan posjednik
− dužan je stvar vratiti stvar vlasniku zajedno sa svim plodovima koje je
stvar dala za vrijeme posjedovanja, a ako plodove nije ubrao ili je ubrane plodove
potrošio, otuđio ili uništio, dužan je vlasniku platiti naknadu;
− dužan je naknaditi štetu koja je nastala na stvari, osim ako bi ta šteta
nastala i da se stvar nalazila kod vlasnika;
− ima pravo na naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar
nalazila kod njega, a pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su korisni
lično za vlasnika, dok nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog
zadovoljstva ili uljepšavanja stvari.
- Savjestan posjednik postaje nesavjestan od momenta kada
mu je tužba uručena. Tužilac može dokazivati da je savjesnost i ranije prestala, ali
se do momenta uručenja tužbe ona pretpostavlja.
Pravo da se potražuju naknade zastarjeva u roku od 3 godine
od dana predaje stvari vlasniku.
2. ACTIO PUBLICIANA - tužba za predaju stvari radi jačeg prava (tužba

pretpostavljenog vlasnika)
To je tužba koja se podnosi kada neko smatra da ima jače
pravo na posjed.
Na podnošenje tužbe aktivno je legitimirano lice koje je
pribavilo individualno određenu stvar po pravnom poslu i na zakonit način, a u
momentu pribavljanja nije znalo ili nije moglo znati da nije postalo vlasnik stvari.
Tužilac se zove i pretpostavljeni vlasnik. Npr. kada su dva lica zaključila ugovor o
prodaji nekretnina koji je punovažan i izvršen, ali kupac nije postao vlasnik jer nije
izvršio upis u zemljišnoj knjizi. (kod prodaje nekretnina, kupac ne postaje vlasnik
momentom zaključenja ugovora, već momentom upisa u zemljišnu knjigu) Ako je u
ovom slučaju, kupcu posjed oduzelo lice koje nema pravnog osnova, tada kupac
(predpostavljeni vlasnik) može podnijeti ovu tužbu i tražiti da sud obaveže tog
posjednika da mu preda stvar u posjed.
Sarajevo, 11.05.2012.
Tužba sadrži tužbeni zahtev kojim se traži povrat stvari od

osobe koja tu stvar drži po slabijem pravnom osnovu ili bez pravnog osnova. Ako i
tuženi ima neki pravni osnov, pa se poziva na njega, jači pravni osnov ima lice koje je
predmet pribavilo teretnim pravnim poslom u odnosu na lice koje je stvar pribavilo
besplatno, a ako su im pravni osnovi jednaki (ugovori), prvenstvo ima lice kod koga
se stvar nalazi u posjedu.
Povodom ovakve tužbe, tužilac mora dokazati:
1. da je njegov posjed zakonit (savjesnost se predpostavlja);
2. da je tražena stvar individualno određena;
3. da je posjed tuženog bez pravnog osnova, ili po slabijem pravnom osnovu.
U odnosu na prava i obaveze predpostavljenog vlasnika prema savjesnom,
odn. nesavjesnom posjedniku u pogledu plodova, otuđenja i uništenja stvari i naknade
– primjenjuju se pravila izložena kod rei vindicatio.
3. ACTIO NEGATORIA - tužba kojom se zahtjeva zaštita od uznemiravanja prava

vlasništva (bez oduzimanja)
Ovdje se radi o vlasničkoj tužbi zbog uznemiravanja vlasništva a
da posjed stvari nije oduzet.
Tužbu može biti podnesena od strane vlasnika ili
pretpostavljenog vlasnika protiv osobe koja ga protivpravno uznemirava u korištenju
stvari.
Tužilac mora dokazati:
1. da je vlasnik ili predpostavljeni vlasnik,
2. da je tuženi učinio uznemiravanje, kojim ometa ili ograničava njegovo pravo
vlasništva.
Uznemiravanje može biti učinjeno:
a) radnjom koja čini smetanje posjeda (koja nije oduzimanje
posjeda),
b) prisvajanjem prava služnosti.
Tužbeni zahtjev glasi da sud utvrdi:
1. da je tuženi izvršio uznemiravanje i
2. da je dužan da sa uznemiravanjem prestane,
te da se ubuduće uzdrži od uznemiravanja pod prijetnjom izvršenja.
Za razliku od postupka po rei-
vindikacionoj tužbi i tužbi predpostavljenog vlasnika – gdje sud donosi rješenje, u
postupku po ovoj tužbi sud odlučuje presudom!!! Presuda donesena u ovom
postupku ima snagu izvršnog naslova, što znači da u slučaju ponovnog uznemiravanja
nije potrebno podnositi novu tužbu, veće je na osnovu pravila izvršnog postupka
moguće koristiti odgovarajuće pravno sredstvo.
Pored zahtjeva koji se odnosi na
prestanak uznemiravanja, može se postaviti i zahtjev za naknadu štete ukoliko je ista
pričinjena uznemiravanjem.
V. PRESTANAK PRAVA VLASNIŠTVA
Sarajevo, 11.05.2012.
1. kada druga osoba stekne pravo vlasništva na istoj stvari;

2. napuštanjem stvari (kada je njen vlasnik na nesumnjiv način izrazio volju da više
ne želi da ima vlasništvo na stvari, takvu izjavu može dati pred nadležnim
organima, nakon čega se donosi rješenje kojim se utvrđuje da je stvar napuštena)
3. propašću stvari
4. ako je drugim zakonom to posebno određeno (npr. oduzimanje stvari u javnom
interesu u slučajevima eksproprijacije, arondacije, komasacije i uzurpacije)
VI. STVARNE SLUŽNOSTI
Inače, služnosti mogu biti:

a) lične (ustanovljene su u korist određenog lica) – regilisane su pravilima OGZ-a
b) stvarne (ustanovljene su u korist svakodobnog vlasnika neke nekretnine) –
regilisane su Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima.
Stvarna služnost je pravo vlasnika određene nekretnine (povlasnog dobra)

da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretninama drugog
vlasnika (poslužnog dobra) ili
da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdrži od vršenja
određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini.
Stvarna služnost se može zasovati na određeno i neodređeno vrijeme.

Prema sadržaju dijele se na pozitivne i negativne:
a) Pozitivne - ovlašćuju titulara da za potrebe svog povlasnog dobra obavlja
određene radnje na nekretnini drugog lica, vlasnika poslužnog dobra. (npr da prelazi
preko susjedovog zemljišta) samo u situaciji kad ne bi mogao koristiti svoje
nekretnine,
b) Negativne - ovlašćuju titulara da zahtijeva od vlasnika poslužnog dobra da se
uzdržava od određenih radnji na koje bi inače kao vlasnik imao pravo. (npr da
zahtijeva od susjeda da kišnicu sa svog krova koja navodnjava njegovo zemljište ne
odvodi, ne kanališe, na drugo zemljište).
Karakteristike stvarnih služnosti su:

1. Da postoje na tuđoj stvari,
2. Da se od vlasnika poslužne nekretnine zahtjeva određeno trpljenje ili uzdržavanje,
3. Da se vrše „civiliter“ – da se vrše na način da se što manje opterećuje poslužno dobro,
4. Da ako je za vršenje stvarne služnosti potrebno korištenje nekog uređaja ili
preduzimanje neke radnje, troškove uređaja snosi vlasnik povlasnog dobra. Ukoliko
te uređaje koristi i vlasnik poslužnog dobra onda i on snosi srazmjerno te troškove.
Stvarne služnosti se zasnivaju:

1. pravnim poslom - To može biti ugovor (u pismenoj formi) ili testament. Pravni
posao je samo pravni osnov za sticanje prava služnosti, a za nastanak služnosti kao
stvarnog prava je potreban upis u zemljišnu knjigu
Sarajevo, 11.05.2012.
2. odlukom suda i drugog državnog organa - Sud će svojom odlukom zasnovati pravo
služnosti kada vlasnik povlasnog dobra u cijelosti ili djelimično ne može koristiti
svoje dobro bez korištenja nekretnine drugog lica. U tom slučaju, pravo služnosti se
stiče pravosnažnošću odluke, mada zakonom može biti određeno i drugačije.
3. dosjelošću - Pretpostavka za sticanje stvarne služnosti putem dosjelosti je faktičko
korištenje (najčešće prolaz preko nečijeg zemljišta) u trajanju 20 godina, bez
protivljenja vlasnika poslužnog dobra. Kako se ovdje radi o originarnom sticanju
prava služnosti, eventualni naknadni upis prava u zemljišnu knjigu ima samo
deklaratoran karakter.
Zaštita prava služnosti

Stvarna služnost se štiti posebnom konfesornom tužbom.
Aktivno je legitimisan vlasnik povlasnog dobra, a pasivno vlasnik
poslužnog dobra.Ova tužba se može podnjeti ne samo protiv vlasnika poslužnog
dobra, već i protiv svaku treće osobe koja ga ometa u korištenju tog prava.
Vlasnik povlasnog dobra ovu tužbu podnosi radi utvrđenja već
stečenog prava služnosti, najčešće ako je pravo stekao dosjelošću, pa od suda traži
da to utvrdi (konstatuje)
Tužilac u ovoj parnici mora dokazati:
1. postojanje prava služnosti,
2. da je on vlasnik povlasnog dobra, a da je tuženi vlasnik poslužnog dobra, te
3. da ima pravni interes za podnošenje tužbe (najčešće je to osporavanje du mu
pripada pravo služnosti).
Tužbeni zahtjev glasi da se utvrdi da tužiocu, kao vlasniku određene
nekretnine (povlasnog dobra), pripada pravo služnosti (npr. pješačkog prolaza) preko
određenih nekretnina tuženog (određuje se precizno u kojoj širini, dužnini). U pravilu
se pravi i skica koja je sastavni dio izreke presude i to se naglašava.
Ova zaštita se može ostvariti i tužbom zbog smetanja posjeda prava
služnosti ako se podnese u zakonom propisanim rokovima za podnošenje tužbe zbog
smetanja posjeda (30 dana – subjektivni rok i 1 godina – objektivni rok).
Prestanak prava služnosti

Stvarna služnost prestaje:
1. kada ista osoba postane vlasnik povlasnog i poslužnog dobra,
2. propašću opterećene nekretnine,
3. jednostranom izjavom korisnika da se odriče prava,
4. protekom vremena ze koje je zasnovan teret i
5. odlukom suda da se teret ukida (ako je utvrđeno da je teret izgubio razumnu svrhu).
6. jedan od načina može biti i taj da se vlasnik poslužnog dobra protivi korištenju
određene služnosti a vlasnik povlasnog dobra kroz period od 5g ne vrši tu služnost,
ako je služnost stečena dosjelošću na originarni način, za njen prestanak potrebno je
nevršenje služnosti kroz period 20g.
Ako se podjeli nekretnina konstituirana služnost ostaje u korist svih dijelova.
PRAVO ZALOGE
Sarajevo, 11.05.2012.
Pravo zaloge je pravo na tuđoj (pokretnoj ili nepokretnoj) stvari,

odn. tuđem pravu – na osnovu kojeg zalogoprimcu pripada ovlaštenje da se iz
založene stvari odn. prava namiri ako mu njegovo dospjelo potraživanje ne bude na
vrijeme izmireno. Povjerilac se namiruje na način što od suda traži prodaju stvari i
izmirenje duga od ostvarene cijene.
Predmet zaloge mogu biti:
a) pokretne stvari i prava (potraživanja, autorsko pravo, pravo patenta i sl) - pignus
b) nepokretne stvari - hipoteka
Zaloga na nekretninama je regulisana Zakonom o vlasničko-pravnim
odnosima, a zaloga na pokretnim stvarima i pravima Zakonom o obligacionim
odnosima.
HIPOTEKA je pravo zaloga na nekretninama koja ovlašćuje

hipotekarnog povjerioca da se iz založene nekretnine namiri ako njegovo dospjelo
potraživanje prema dužniku ne bude blagovremeno ispunjeno.
Realizacija takvog ovlaštenja ostvaruje se sudskom prodajom založene nekretnine na
javnom prodaji. Prodaja se vrši po pravilima izvršnog postupka.
Hipoteka nastaje na osnovu:
1) pravnog posla – za nastanak hipoteke je potreba upis u zemljišnu
knjigu
2) sudske odluke – za nastanak hipoteke je potreba upis u zemljišnu
knjigu
3) po zakonu
Upis hipoteke se vrši u javnoj (zemljišnoj) knjizi.
Hipotekarnom povjeriocu pripada pravo prvenstva
u odnosu na ostale povjerioce koji na nekretnini nemaju zasnovanu hipoteku, a kada
postoji više hipotekarnih povjerilaca, pravo prvenstva na namirenje ima onaj koji je
ranije zasnovao hipoteku.
Hipoteka se odnosi na cijelu nekretninu i na njene
plodove koji nisu odvojeni od glavne stvari i na druge sastavne dijelove i pripadke i
na poboljšanje stvari ako je do njih došlo nakon zasnivanja hipoteke.
Hipoteka se može zasnovati i na idealnom
suvlasničkom dijelu nekretnine
Za jedno potraživanje može se zasnovati hipoteka na
više nekretnina - tzv. zajednička ili simultana hipoteka. Primjenjuje se kada se iz
vrijednosti jedne nekretnine potraživanje ne može namiriti u cjelosti.
Nedjeljivost hipotreke znači da založena nekretnina
osigurava potraživanje povjerioca do potpunog ispunjenja obaveze, bez obzira na
eventualne situacije kada je poslije došlo do podjele nekretnine.
Postoji mogućnost prenosa hipoteke, ali samo zajedno
sa prenosom potraživanja osiguranog hipotekom.
Hipotekarni povjerilac može zasnovati hipoteku na
postojećoj hipoteci u korist treće osobe bez pristanka hipotekarnog dužnika - tzv.
nadhipoteka. Do toga može doći kada hipotekarni povjerilac ima obavezu (dug)
Sarajevo, 11.05.2012.
prema trećem licu, pa radi obezbjeđenja takvog potraživanja trećeg lica vrši zalaganje
hipoteke, uz napomenu da se ovim ne vrši prenos hipoteke na treće lice.
Ako hipotekarni dužnik pogoršava stanje založene
nekretnine i time smanjuje njenu vrijednost, hipotekarni povjerilac miože tražiti
da sud naloži hipotekarnom dužniku da se od takvog ponašanja uzdrži, a ako ovaj i
dalje nastavi sa pogoršanjem stanja založene nekretnine, hipotekarni povjerilac ima
pravo zahtjevati namirenje i prije dospjelosti svog potraživanja.
Prestanak hipoteke:
1) kada prestane potraživanje zbog kojeg je zasnovana hipoteka, (npr.
hipotekarni dužnik plati potraživanje obezbjeđeno hipotekom i dr.)
2) kada se hipotekarni povjerilac odrekne hipoteke , (izjava o
odricanju mora biti sačinjena u pismenom obliku i data kod nadležnog organa koji
vodi javnu knjigu gdje je hipoteka upisana)
3) kada ista osoba postane nosilac prava vlasništva i prava hipoteke
na istoj stvari i
4) kada propadne nekretnina koja je bila opterećena hipotekom.
Postoje odredbe (klauzule) ugovora o hipoteci koje su zabranjene i
ništave (ne proizvode pravno dejstvo ako se ugovore) - to su:
1) odredba da hipotekarni povjerilac postaje vlasnik založene
nekretnine, ako založni dužnik ne izmiri svoju obavezu po dospjelosti
potraživanja;
2) odredba da hipotekarni povjerilac ima pravo ubiranja plodova koje
ta nekretnina daje ili iskorištavanja nekretnine na drugi način.
POSJED
Posjed je faktička vlast na stvari. Za razliku od posjeda, vlasništvo je pravna vlast nad
stvari.
Postoji posjed stvari i posjed prava (npr. posjed prava stvarne služnosti ima osoba koja
faktički koristi nekretninu druge osobe npr. za prolaz i sl.)
Posjed se sastoji od:

1. posjedovanja,
2. korištenja i
3. raspolaganja - koje se mora vršiti u skladu sa namjenom i prirodom stvari.
Posjed može biti:

a) neposredni (neposredni posjednik je onaj ko vrši faktičku vlast na stvari,
kod koga se stvar nalazi).
b) posredni Ako taj neposredni posjednik stvar preda stvar drugom licu po
nekom pravnom osnovu, koji nije osnov za sticanje prava vlasništva, (po osnovu
zakupa, čuvanja stvari, posluge i sl.), tada lice koje je dalo stvar u posjed postaje
posredni posjednik, a ovaj kojem je stvar data u posjed postaje neposredni posjednik.
Sarajevo, 11.05.2012.
I neposredni i posredni posjednik imaju pravo na posjedovnu zaštitu. To znači da

oni mogu podnijeti tužbu zbog smetanja posjeda u odnosu na sva treća lica (tj. protiv
svakog onog ko ih uznemirava ili im oduzima posjed), a to isto pravo imaju i međusobno.
Kada više osoba ima posjed na jednoj stvari to je suposjedništvo. Suposjednici imaju
pravo na zaštitu u odnosu na treća lica i u odnosu na drugog suposjednika ukoliko ga
ometa u posjedu.
Od posjeda treba razlikovati detenciju - držanje stvari. Detentor je - osoba koja na
osnovu radnog odnosa vrši vlast nad stvari tj. drži neku stvar prema uputama drugoga.
Detentor se ne smatra posjednikom već samo držaocem stvari. On nema pravo na
posjedovnu zaštitu ni u slučaju kada mu neko oduzme stvar kojom se služi.
POSJED MOŽE BITI:

zakonit - ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu,
podobnom za sticanje prava vlasništva, te ako nije pribavljen vi, clam i precario (što
znači silom, prevarom i zloupotrebom prava). Jedino pod ovim uslovima možemo
govoriti o zakonitom posjedu, a to će biti značajno i kroz zaštitu posjeda.
savjestan - ako posjednik ne zna, niti bi mogao znati da stvar
koju drži u posjedu nije njegova. Savjesnost se pretpostavlja, a onaj ko tvrdi
suprotno mora to i dokazati.
IDEALNI POSJED - postoji u slučaju kad nasljednik postane posjednik u času smrti
ostavioca, neovisno od toga što nije stekao faktičku vlast na stvari. Ovim se štiti
nasljednik i njegova prava jer mu od tog momenta pripada pravo na posjedovnu zaštitu,
čak i ako nema faktički posjed.
PRESTANAK (GUBITAK) POSJEDA

Kada posjednik prestane da vrši faktičku vlast na stvari, on gubi posjed. Od ovog pravila
ima izuzetak. Posjed ne gubi kada je posjednik, neovisno od svoje volje, privremeno
spriječen vršiti vlast na stvari. (npr. bolest, elementarna nepogoda i sl.)
ZAŠTITA POSJEDA
Posjednik ima pravo na zaštitu zbog protivpravnog
uznemiravanja i oduzimanja posjeda, a to se jednom rječju naziva smetanje posjeda.
Posjednik tu zaštitu može ostvariti kod suda podnošenjem tužbe
zbog smetanja posjeda, protiv svakog onog ko ga na bilo koji način uznemirava ili
mu oduzima posjed.
Tužilac je posjednik (aktivno legitimisan), a tuženi osoba koja je
napravila smetanje (pasivno legitimisan).
U tužbi zbog smetanja posjeda tužilac
1) mora da dokaže
b) da je imao faktički posljednji mirni posjed na određenoj stvari i
c) da ga je učinilac ometao u posjedu.
2) također mora navesti
b) čin smetanja,
c) vrijeme smetanja i
Sarajevo, 11.05.2012.
d) osobu koja je to uradila.

Tužbeni zahtjev glasi na uspostavu ranijeg posjedovnog
stanja. Dakle, tužilac traži od suda da se na temelju utvrđenih dokaza donese rješenje
kojim će se utvrditi da se tužitelj nalazi u mirnom faktičkom posjedu i da ga je tuženi
omeo u posjedu, te da mu se naloži da uspostavi ranije posjedovno stanje i da se
ubuduće kani takvog i sličnog smetanja pod prijetnjom novčane kazne, kao i da
naknadi troškove spora i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Kada je
oduzeta stvar, traži se vraćanje.
Tužba zbog smetanja posjeda može se podnijeti sudu u
zakonom određenim rokovima. Subjektivni rok je 30 dana i taj rok se računa od
dana saznanja za učinjeno smetanje i učinioca. Objektivni rok je 1 godina i on teče
od dana učinjenog smetanja. Po proteku tih rokova, posjednik gubi pravo na
posjedovnu zaštitu. Sud će prvo cijeniti da li je tužba podnijeta u zakonom
propisanom roku. Ako je rok protekao, donosi se rješenje kojim se tužba odbija.
OBIM PRUŽANJA ZAŠTITE:
Sud pruža zaštitu posjedniku u onom obimu u kojem je posjed postojao prije
nastalog smetanja.
U postupku po tužbi za smetanje posjeda, raspravljanje je ograničeno samo na
utvrđenje:
1. faktičkog mirnog posjeda i
2. čina smetanja.
Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed i pravnom osnovu za sticanje posjeda.
Onaj ko smatra da mu pripada pravo na posjed, to može utvrditi u posebnoj parnici
neovisno od odluke koja se donosi u postupku po tužbi zbog smetanja posjeda. Ovaj
postupak je hitan jer mu je cilj da zaštiti posjed ma kakav da je, pa je zbog svega toga
raspravljanje ograničeno na ove dvije činjenice i ovakvom odlukom koja se donosi u
ovom postupku ne rješava se definitivno pravo na posjed jer se o tome uopće ne
razgovara. Prema tome, ako je neko vlasnik predmeta koji se nalazi u posjedu i koji je
zaštićen tužbom zbog smetanja posjeda, to pravo može zaštiti vlasničkom tužbom (rei
vindicatio).
Ako je posjed pribavljen silom, prevarom i zloupotrebom prava (vi, clam,
precario) i u tom slučaju, posjednik ima pravo na posjedovnu zaštitu u odnosu na
svakog drugog ko ga uznemirava ili mu oduzima posjed izuzev u odnosu na lice od
koga je na taj način pribavio posjed. Ukoliko je raniji posjednik vratio posjed u
zakonom propisanim rokovima za podnošenje tužbe za smetanje posjeda (subjektivni
rok), ne može se zaštiti.
Smetanje posjeda pretpostavlja protupravno postupanje.
Nema osnova za posjedovnu zaštitu ako je smetanje učinjeno:
a) na osnovu zakonskog ovlaštenja,
b) odluke nadležnog organa ili
c) uz pristanak posjednika.
Posjednik ima pravo i na samopomoć protiv onoga ko ga
uznemirava ili ko mu je uzeo posjed i to ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uslovi:
(slično nužnoj odbrani iz krivičnog prava)
1. da je opasnost neposredna,
2. da je samopomoć nužna i
Sarajevo, 11.05.2012.
3. da je način vršenja samopomoći adekvatan

okolnostima.
Ako mu je stvar oduzeta on ima pravo stvar vratiti odmah, a najkasnije u rokovima
predviđenim za podnošenje tužbe zbog smetanja posjeda.
Suposjednik uživa istu zaštitu kao i
posjednik u odnosu na treće osobe, kao i u odnosu na drugog suposjednika.
U izreci rješenja koje donese sud u
postupku po tužbi zbog smetanja posjeda stoji i zabrana tuženom da ubuduće
smeta posjed i navodi se novčana kazna. (Odluka se, dakle, donosi u vidu rješenja.)
PRAVA STRANIH LICA
Ovim odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima

regulisana su i prava stranaca.
Strana pravna i fizička lica mogu biti nosioci prava vlasništva na
pokretnim stvarima kao i domaća lica ako zakonom nije drugačije određeno.
Strana pravna i fizička lica mogu steći pravo vlasništva na
području FBiH na zemljištu i zgradi nasljeđivanjem ako međudržavnim ugovorom
nije drugačije određeno.
Ako strano fizičko i pravno lice obavljalo određenu djelatnost na
području FBiH, tada može steći pravo vlasništva na poslovnim zgradama,
prostorijama i zemljištu na kojem se objekti nalaze. Mogućnost sticanja može biti
ograničeno.
Zakonom je pored ostalog predviđena mogućnost da se za
potrebe diplomatsko konzularnih predstavništava i njihovih organa i specijalnih
agencija, kao i organa UN-a i EU uz prethodnu pismenu saglasnost federalnog min
pravde, koje je dužno prethodno pribaviti mišljenje ministra vanjskih poslova BiH,
izdati u dugoročni zakup zgrade na kojima postoji pravo vlasništva. Dugoročni
zakup može se zaključiti na period od 5 do 50 godina.
Strana fizička i pravna lica mogu biti ograničena u kupovini zbog
principa reciprociteta.
PROMET NEKRETNINA
Promet nekretnina je regulisan Zakonom o prometu nepokretnosti - preuzet po članu 9.

tačka 5. Ustava FBIH («Službene novine SRBIH», broj 38/78 i rbih 18/94).
Forma ugovora kojim se vrši promet nekretninom

Ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na
nekretninama mora biti sačinjen u pisanom obliku i potpisi ugovorača moraju
biti ovjereni u nadležnom sudu.
Sarajevo, 11.05.2012.
Međutim, u praksi a prema Zakonu o notarima, ugovori na

osnovu kojih se prenosi pravo vlasništva na nekretninama podliježu notarskoj
obradi i ovjeri.
Ugovor koji ne ispunjava naprijed navedene uvjete je ništav i
ne proizvodi pravno dejstvo. Ustaje se sa tužbom za utvrđenje ništavosti. Presuda
ima deklarativan karakter.
Ništavi ugovori se ne mogu konvalidirati ispunjenjem.
Ako ugovorne strane ispune obaveze iz takvog ugovora, to
ispunjenje ne znači ništa. Sve ono što ja dato po osnovu takvog (ništavog) ugovora
mora se vratiti, a ako to nije moguće, onda se daje novčana naknada po cijenama u
vrijeme donošenja sudske odluke. Primjenjuje se restitucija u naturi, a ako restitucija
nije moguća onda postoji obaveza davanje naknade po cijenama u vrijeme
presuđenja.
Posljednjim izmjenama Zakona iz 94. godine preuzeto je pravilo o kojem smo ranije
govorilo tj da ugovor o prijenosu prava vlasništva na nekretninama mora biti sačinjen u
pisanom obliku i potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu.
Ovim zakonom određeno je da su punovažni ugovori:
1. zaključeni prije stupanja na snagu ovog zakona ako su sačinjeni u pisanom obliku
ukoliko su ugovorne strane obveze iz ugovora ispunile u cijelosti ili u pretežnom
dijelu ili
2. ukoliko su u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona izvršile
ovjeru potpisa.
Pravila se primjenjuju na predmete zatečene u radu pred sudovima ako nije donesena
I.stepena presuda, odnosno ako je I.stepena presuda ukinuta.
Kada se prenosi pravo vlasništva na zgradi, prenosi se i pravo vlasništva na

zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi redovnoj upotrebi zgrade.
Pravo preče kupnje

Ovaj zakon govori i o pravu preče kupovine.
Pravo preče kupovine ustanovljeno je u korist
a) suvlasnika (ako namjerava prodati svoj suvlasnički dio na građevinskom objektu,
stambenoj ili poslovno zgradi, stanu, poljoprivrednom zemljištu itd) i
b) zakupca (Ako je poslovna zgrada odn. prostorija izdata u zakup - zakupac ima
pravo preče kupovine pod uslovom da je zgradu odn. poslovnu prostoriju koristio
najmanje 5 godina).
Prodavac koji želi da proda ovakve nekretnine dužan je da dostavi
sačini ponudu u pisanom obliku u kojoj mora navesti podatke o nepokretnosti i ZK
oznake kojim se utvrđuje identitet predmeta prodaje, navesti cijenu i druge uvjete
prodaje. Ponudu mora dostaviti na pouzdan način (da ima dokaz, preporučeno).
Ponuđeni je dužan da se oglasi u roku od 30 dana, a ako u ovom roku ne
obavijesti ponudioca o prihvatu ponude, smatraće se da ponudu ne prihvata.
Po proteku navedenog roka, prodavac nekretninu može prodati
trećem licu pod istim uvjetima koji su sadržani u ponudi, ali ne i pod povoljnijim
uvjetima. Ako proda po povoljnijim uvjetima (po nižoj cijeni) ili ako uopće ponudu
Sarajevo, 11.05.2012.
nije izvršio licu u čiju korist je konstituirano pravo preče kupovine, onda to lice može
ustati sa tužbom kod suda, kojom če tražiti poništenje ugovora i ustupanje te
nekretnine njemu pod uvjetima pod kojima je prodaja izvršena trećem licu, s tim da
prilikom podnošenja tužbe mora deponirati kupovnu cijenu, jer time dokazuje da ima
ozbiljnu namjeru da kupi tu stvar. Ovaj ugovor je rušljiv. Tužba za poništenje se
može podnjeti u zakonu propisanim rokovima. Subjektivni rok 30 dana, a računa
se od dana saznanja za prodaju i uvjete prodaje. Objektivni rok je 1 godina od dana
zaključenja ugovora. Ako propusti ovaj rok od godinu dana, nema nikakva prava.
Ako vlasnik ne izvrši prodaju nepokretnosti u roku od 1 godine po
isteku roka za prihvatanje pounude, dužan je da kod ponovne prodaje postupi na
naprijed navedeni način, tj. da ponovo dastavi ponudu licu koje ima pravo preče
kupovine.
Odricanje od prava vlasništva

Vlasnik se može odreči prava vlasništva na nekretnini u korist općine, ako na toj
nekretnini nema stvarnih tereta, osim stvarne služnosti. Izjavu o odricanju daje pred
nadležnim organom općine. Nakon toga se donosi rješenje i dostavlja se u ZK ured.
Ništavost pravnih poslova zaključenih nakon 30.04.1991.

Jednostrana izjava volje kao i drugi pravni poslovi zaključeni nakon 30.04.1991. kojim je
vlasnik nekretnine pod dejstvom prinude, prevare i sile prenio pravo vlasništva na drugo
fizičko ili pravno lice ne proizvode pravno dejstvo, odnosno takvi pravni poslovi su
ništavi. Prema tome, ne predstavljaju pravni osnov za sticanje prava vlasništva.
Ništavi su pravni poslovi na temelju kojih su treća lica stekla pravo vlasništva na
nekretninama pod naprijed navedenim uvjetima i slijedom toga svi upisi u javne knjige
izvršeni na temelju jednostranih izjava i pravnih poslova sa navedenim nedostacima
ništavi su i ne proizvode pravno dejstvo.
JAVNE KNJIGE O NEKRETNINAMA
Zakon o zemljišnim knjigama - predmet regulisanja ovog zakona je uređenje, vođenje,

održavanje i uspostava zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u
zemljišnim knjigama FBiH.
Zemljišne knjige su knjige u koje se upisuju svi pravni odnosi povodom nepokretnosti.
Ova evidencija se vodi kod zemljišnoknjižnih ureda općinskih sudova. Osnovana je po
propisima donesenim 1930. godine.
Nekretnina – u smislu ovog zakona to su zemljišta, zgrade, stanovi, poslovne prostorije,
posebni djelovi zgrada i drugi građevinski objekti.
Zemljišne knjige se satoje od glavne knjige, zbirke isprava i registara.
GLAVNA KNJIGA je zbir zemljišnoknjižnih uložaka jedne
katastarske općine.
Katastarsku općinu čini određena teritorija u koju se upisuju
zemljišta i zgrade jednog ili više naselja, a sastoji se iz skupa više katastarskih
čestica.
Sarajevo, 11.05.2012.
Zemljišnoknjižni ulošci su dijelovi glavne knjige koji čine

pojedine listove te knjige i obuhvataju jedno zemljišno-knjižno tijelo.
Zemljišno-knjižno tijelo je ukupnost nepokretnosti jednog
vlasnika ili suvlasnika koji se nalaze u istoj katastarskoj općini tako da čine jedno
pravno jedinstvo.
Svako zemljišno-knjižno tijelo ima svoj poseban zemljišno-
knjižni uložak sa posebnim brojem. Zemljišno-knjižni uložak čine:
1) posjedovnica ili popisni list A - upisuju se nepokretnosti sa podacima koji
označavaju broj katastarske čestice, opis nepokretnosti (oranica, šuma, zgrada,
dvorište), površina nepokretnosti i eventualne promjene kao što su otpisi
katastarskih čestica u drugi zemljišno-knjižni uložak.
2) vlastovnica ili vlasnički list B - sadrži evidenciju pojedinih prava i njihovih
titulara (pravo vlasništva, pravo služnosti) sa podacima kome to pravo
pripada. U ovaj list se unose i podaci o pravnom osnovu po kome je neko lice
steklo odgovarajuće pravo (ugovor o prodaji) sa naznakom kada je ugovor
zaključen i ovjeren. U ovaj list se upisu i drugi podaci vezani za ograničenja
raspolaganja s obzirom na ličnost upisnika vlasništva (poslovna
nesposobnost).
3) teretovnica ili teretni list C - u taj list se upisuju pravo zaloge (hipoteka),
pravo stvarnih služnosti, pravo preče kupovine, otkupa, prekupa itd.
ZBIRKA ISPRAVA je skup isprava (ugovora, sudskih i drugih odluka)
na osnovu kojih su izvršeni upisi u zemljišnoj knjizi kako bi se mogla kontrolirati
ispravnost tih upisa.
REGISTRI - čine ih pomoćne knjige koje omogućavaju lakše
pronalaženje odgovarajućih podataka (registar čestica parcela, abecedni imenik – on
sadrži spisak lica titulara ZK prava sa oznakom ZK uloška u kome su ta lica upisana u
ZK).
Vrste upisa
1. Uknjižba (intabulacio) – to je konačan upis sticanja, prijenosa
ili prestanka nekog zemljišno-knjižnog prava. Predmetom uknjižbe mogu biti stvarna
prava, realni tereti i neka obligaciona prava.
2. Predbilježba – to je uslovni upis koji ima privremeni karakter
upisa, sticanja, prijenosa i prestanka zemljišno-knjižnog prava. Tako će se u
predbilježbi upisati da ugovor, odnosno, njegovi potpisi nisu ovjereni.
3. Zabilježba – to je upis informativnog karaktera radi
publikovanja važnih ličnih odnosa u pogledu ograničenja, raspolaganja i upravljanja
nekretninom (stavljanje nekog pod starateljstvo, produženje roditeljskog prava,
oduzimanje poslovne sposobnosti, red prvenstva otuđivanja, postojanje nekog spora).
Sve vrste upisa se vrše na osnovu rješenja ZK ureda općinskog suda kood kojeg se vode
knjige i na osnovu odluke donesene u parničnom, vanparničnom, izvršnom i krivičnom
postupku. Taj upis se vrši na molbu osobe u kojoj treba navesti kakav upis traži sa
podacima o nekretninama i isprave na osnovu kojih traži upis. Uz molbu mora priložiti
isprave.
Osnovna načela zemljišnoknjižnih prava su:
Sarajevo, 11.05.2012.
1) Načelo upisa - Prema ovom načelu zemljišnoknjižno pravo može se steči,

prenijeti i prestati upisom u ZK. Ovo je važno za derivativno sticanje prava
vlasništva. Neka prava se mogu steči i na originaran način (npr. pravo vlasništva i
stvarne služnosti), pa je moguće da je neko lice upisano kao nosilac prava vlasništva
u ZK, a da je drugo lice stvarni vlasnik. On je stvarni, ali vanknjižni vlasnik tog prava
(dosjelošću se stiče pravo vlasništva istekom zadnjeg dana roka propisanog zakonom
za sticanje prava vlasništva, pa je prema tome tim danom prestalo pravo vlasništva
licu upisanom u ZK).
2) Načelo javnosti - Zemljišne knjige su javne knjige o nepokretnostima i svakome
je dozvoljeno da ih razgleda. Prema tome, nitko se ne može pozivati na nepoznavanje
onog što je upisano u ZK. Ovo načelo je jako značajno jer se ljudi pozivaju da su u
zabludi i da nisu znali. Ovo načelo omogućava da se stranke ne pozivaju na zabludu.
3) Načelo pouzdanja u zemljišne knjige - Sve što je upisano u ZK u pravilu se
smatra pravilnim i potpunim. Ovo pravilo nije primjenjivo kada postoji nesklad
između zemljišnoknjižnog stanja i faktičkog stanja. Ovo načelo se ne odnosi ni na
površinu katastarske čestice, jer ZK ne garantiraju istinitost tih podataka.
4) Načelo prioriteta - Jače pravo ima onaj ko je ranije upisan. Prioritet se računa po
vremenu prijema molbe za upis u zemljišnoknižnom uredu. Na molbi se osim datuma
prijema bilježi i čas kada je molba primljena. Ako su istog dana primljene dvije
molbe, za upis istih nekretnina prva molba koja je dospjela u ured uvažit će se, a
druga odbiti.
5) Načelo legaliteta - To znači da se upis može dozvoliti na osnovu isprave iz koje
se može jasno zaključiti, odnosno, vidjeti da se radi o punopravnom pravnom osnovu
i ako je zahtjev, odnosno sadržaj za upis u skladu sa zemljišnoknjižnim stanjem.
Ovlaštena lica u zemljišnoknjižnom uredu dužna su provjeriti da li postoje neke
zapreke zbog kojih upis ne bi bio dozvoljen.
Postupak za upis u zemljišnu knjigu

Uknjižba se može vršiti (ona je konačan upis) na temelju punovažnog
pravnog osnova (ugovor o prodaji, zamjeni, darivanju-poklonu, sudska odluka i
odluka organa uprava). Uknjižba bez pravnog osnova ne proizvodi pravno dejstvo i
može se tražiti brisnaje tako izvršenog upisa.
Molba za upis odnosi se prema licu koje je upisano kao ZK vlasnik ili
suvlasnik (pretodnik), a molbu podnosi lice u čiju korist treba da se izvrši upis
(sticalac).
Uz molbu se prilaže isprava koja može poslužiti kao pravni osnov za upis,
odnosno prijepis sa jedne osobe na drugu.
Svaki ugovor na osnovu koga se vrši prenos prava vlasništva , bilo da se
radi o poklonu, zamjeni itd mora da sadrži klauzulu intabulandi, a to je izjava ranijeg
vlasnika da je suglasan da se izvrši prijenos vlasništva sa njega na novog vlasnika
(kupca). Bez ove klauzule se ne može vršiti upis u zemljišnu knjigu.
Pored ZK, nadležni organi općine vode katastarsku evidenciju. Svrha ove evidencije je
ostvarenje tehničkih, ekonomskih, poreskih, statističkih ciljeva, izrada ZK, oporezivanje
prihoda ostvarenih na nekretninama itd. U katastar se upisuju posjednici, a u ZK prava
vlasništva. I u ZK postoje katastarske općine, nekretnine sa oznakama parcela. Ovi
Sarajevo, 11.05.2012.
podaci se upisuju u ZK u A listu, a u katastru u posjedovnom licu. Katastar također

posjeduje registar radi lakšeg snalaženja u podacima sadržanim u katastarskoj evidenciji.
Postupak po kome se za upis i promjene u posjedovnom evidenciji katastra vrše se po
pravilima upravnog postupka.
Katastra se sastoji od planova i katastarskih operata.
Katastraski planovi sadrže podatke o polažaju i obliku zemljišta i objekata na tom
zemljištu koji pripadaju jednoj katastarskoj općini.
Katastarski operat čini zbirka popisa i pregleda koji sadrže podatke o površini parcele,
plodnosti, kvalitetu, bonitetu, klasi, katastarskom prihodu i posjednicima.
Osnovna jedinica u katastru je katastarska parcela. To je dio zemljišta koji pripada
jednom posdjedniku. K.č. su označene brojem, a kad dođe do cijepanja, podjele parcela,
onda ona, pored glavnog brojadobiva još i podbroj, a on počinje od 1 pa nadalje. Prema
tome ako se jedna parcela cijepa na 5 dijelova, onda će ona biti 100/5.
ZAKON O ZAKUPU POSLOVNIH ZGRADA I ROSTORIJA - preuzet po članu 9. tačka

5. Ustava FBiH
Ovim zakonom uređeni su uvjeti pod kojim se mogu izdavati u

zakup poslovne zgrade i prostorije.
Za zasnivanje zakupa – potrebno je sačiniti ugovor o zakupu
u pisanom obliku.
Zakup poslovnih zgrada i poslovnih prostorija zasniva se ugovorom između
zakupodavca i zakupca. Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključuje se pismeno.
Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo.
Zakupac se može useliti u poslovne prostorije nakon zaključenja
ugovora o zakupu.
Ništav je sporazum
1) kojim je jedna strana obećala imovinsku korist drugoj strani u cilju da ova
njoj ili kome drugom izda poslovne prostorije u zakup.
2) kojim je zakupodavac ili treća lice obećalo zakupcu imovinsku korist ako
zakupac isprazni poslovne prostorije u cilju da se u njih useli zakupodavac, te
treće lice ili neko drugi.
3) kojim je jednoj strani obećana imovinska korist ako odustane od
zaključenja ili od već zaključenog ugovora o zakupu poslovnih prostorija, u cilju
da takav ugovor zaključi druga strana ili neko drugi.
Posredovanje pri zaključivanju ugovora o zakupu poslovnih prostorija mogu vršiti
samo organizacije udruženog rada koje se bave tom djelatnošću.
Sporazumi od 1. do 3. ovog člana ništavi su bez obzira u kom su vidu zaključeni
PRAVA I OBAVEZE ZAKUPODAVCA I ZAKUPCA
- Zakupodavac je dužan - da preda zakupcu poslovnu

prostoriju u stanju u kome se ona može upotrijebiti za svrhu određenu
ugovorom i u tom stanju je održavati - Ako zakupodavac ne preda zakupcu
poslovnu prostoriju u stanju u kome je bio dužan predati, zakupac ima pravo da
Sarajevo, 11.05.2012.
odustane od ugovora ili da traži srazmjerno smanjenje zakupnine, ili da na teret

zakupodavca dovede poslovnu prostonju u takvo stanje.
- Zakupac ima pravo poslovnu prostoriju da koristi samo za
svrhu određenu ugovorom i prema ostalim uslovima iz ugovora. Pri korišćenju
poslovne prostorije zakupac je dužan da postupa sa svom potrebnom pažnjom.
- Zakupac je dužan:
1) plaćati zakupninu - u vrijeme određeno ugovorom, a ako to vrijeme nije
odredeno ugovorom zakupac je dužan zakupninu da plaća mjesečno unaprijed i to
najkasnije do petog u mjesecu.
2) da obavijesti zakupodavca o potrebi opravke, ako nastane potreba da se na
poslovnoj prostoriji radi njenog održavanja izvrši opravka. Ako zakupodavac u
određenom roku ne izvrši opravku, zakupac ima pravo da na teret zakupodavca
sam izvrši opravku ili da odustane od ugovora. Zakupac ima pravo da naknadu
troškova koje je imao za opravke koje ne padaju na njegov teret.
3) svom trošku na poslovnoj prostoriji izvršiti opravku čiju je potrebu sam
prouzrokovao.
- Zakupac ne odgovara za pogoršanje stanja poslovne prostorije do
koga je došlo usljed njenog redovnog korišćenja, u skladu sa odredbama ugovora.
- Zakupac nema pravo bez odobrenja zakupodavca da vrši
prepravke poslovne prostorije.
- Zakupac može dio zakupljenih prostorija dati u pazakup drugom
licu samo na osnovu saglasnosti zakupodavca.
- Po prestanku zakupa zakupac je dužan da preda zakupodavcu
poslovnu prostoriju u stanju u kojem ju je primio, ako nije drukčije ugovorom ili
ovim zakonom određeno.
PRESTANAK UGOVORA O ZAKUPU - Ugovor o zakupu poslovnih prostorija

može prestati:
1. na osnovu otkaza; 2. istekom ugovorenog vremena i 3. na osnovu odustanka
1. Prestanak na osnovu otkaza

- Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno
vrijeme prestaje
a) sporazumom ili
b) na osnovu otkaza - ne može prije isteka 1 godine od zaključenja ugovora.
- Otkaz je punovažan kada između dana dostave otkaza protivnoj strani i
dana kada treba da prestane zakupni odnos protekne vrijeme određeno ugovorom ili
ovim zakonom (otkazni rok). Otkazni rok može teći samo od prvog odnosno
petnaestog u mjesecu, osim ako ugovorom nije drukčije određeno. Ako nije odreden
ugovorom, otkazni rok iznosi 6 mjeseci.
- Ugovor o zakupu poslovnih prostorija otkazuje se preko nadležnog
suda.
- U otkazu se mora naznačiti i dan od koga je, po zahtjevu otkazivaoca,
protivna strana dužna iseliti se iz poslovnih prostorija i predati ih otkazivaocu,
odnosno dan do koga je protivna strana dužna poslovne prostorije da primi.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Na osnovu otkaza koji je podnio zakupodavac sud će izdati nalog, ako iz

otkaza i priloženog ugovora o zakupu proisiče da zakupodavac ima pravo na otkaz,
kao i daje održao otkazni rok predviđen ovim zakonom.
- Sud će naložiti zakupcu:

a) da do dana označenog u otkazu poslovne prostorije isprazni i
preda zakupodavcu ili
b) da se u roku od 8 dana od dana dostave naloga podnese sudu
prigovor protiv naloga.
- Danom ponošenja prigovora protiv naloga zakupodavac dobija položaj
tužioca, a zakupac položaj tuženika. Sporovi na osnovu otkaza ugovora o zakupu
poslovnih prostorija smatraju se hitnim.
- Ako zakupodavac otkaže ugovor zato što nije zadovoljan visinom
zakupnine, zakupcu se mora obezbijediti pravo da povodom otkaza predloži
utvrđivanje zakupnine putem javnog nadmetanja, kao i pravo prvenstva zakupca na
korišćenje prostorija ako prihvati uvjete koji su na javnom nadmetanju postignuti.
- Posebnim propisom može se predvidjeti da se određenim kategorijama
zakupaca poslovnih prostorija koje vrše zdravstvenu, socijalnu, prosvjetnu, kulturnu
ili drugu djelatnost od posebnog drušvenog interesa, kao i državnim organima,
društveno-političkim organizacijma i određenim društvenim organizacijama otkaz
ugovora o zakupu može dati samo uz prethodnu saglasnost izvršnog odbora
skupštine opštine.
2. Prestanak istekom ugovorenog vremena

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme prestaje
istekom vremena na koje je zaključen.
- Ako po isteku ugovorenog vremena poslovne prostorije ne budu
ispražnjene i predate, zakupodavac može tužbom kod nadležoog suda tražiti predaju
ispražnjenih prostorija.
- Zakupac se može usprotiviti zahtjevu za predaju poslovnih
prostorija, ako za taj zahtjev ne postoje razlozi iz kojih bi zakupodavac mogao
otkazati ugovor o zakupu poslovnih prostorija ili odustati od tog ugovora.
- Sporovi po tužbi za predaju poslovnih prostorija smatraju se
hitnim.
- Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na odredeno
vrijeme smatra se po isteku vremena na koje je zaključen, prećutno obnovljenim na
neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen
nastavi da koristi poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi. Smatra se da
se zakupodavac ne protivi ako do isteka vremena na koje je ugovor zaključen ili 15
dana po isteku toga vremena, nije pismeno ili preko suda zahtijevao da mu zakupac
preda prostorije.
3. Prestanak na osnovu odustanka
Sarajevo, 11.05.2012.
Zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako

vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa - ako zakupac:
a) i poslije opomene od strane zakupodavca, koristi poslovne prostorije protivno
ugovoru, ili im nanosi znatniju štetu koristeći ih bez potrebne pažnje;
b) ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja
opomene zakupodavca.
Zakupac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme bez
obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa, ako zakupodavac u
primjerenom roku koji mu je zakupac za to ostavio, ne dovede poslovne prostorije u
stanje, u kome ih je dužan predati odnosno održavati .
Strana koja odustaje od ugovora dužna je:

1) drugoj strani pismenim putem dati izjavu o odustanku, kao i
2) odrediti joj rok do koga se ima predati odnosno primiti ispražnjena prostorija (rok
ne može biti kraći od 30 dana, računajući od dana kada je druga strana primila izjavu
o odustanku od ugovora).
Ako zakupac kome je učinjena izjava o odustanku od ugovora u roku odredenom ne
preda ispraženjene prostorije, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti
predaju ispražnjenih poslovnih prostorija.
4. Ostale odredbe o prestanku ugovora o zakupu

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija prestaje i kada se na osnovu pravosnažnog rješenja
nadležnog opštinskog organa uprave utvrdi:
1. daje poslovna prostorija eksproprisana;
2. da poslovna prostorija predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi, saobraćaj ili
okolne objekte.
Zakup ne prestaje kada treće lice kupovinom ili po drugom osnovu, osim iz slučajeva iz
prethodoog stava, stekne od zakupodavca zgradu ili posebni dio zgrade u kojoj se nalaze
zakupljene prostorije. U tom slučaju treće lice stupa u prava i obaveze zakupodavca.
Ako zakupodavac ne zahtijeva prinudno izvršenje naloga ili presude u roku od 60 dana
kada je na to stekao pravo, ugovor o zakupu poslovnih prostorija smatra se prećutno
obnovljenim na neodređeno vrijeme, pod istim uslovima pod kojima je bio zaključen.
Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo - (27/97)

propisano je da se pravo vlasništva na stanu stiče nakon zaključenog punovažog ugovora
o prodaji stana upisom u ZK. Ukoliko je kupac stana ugovorio obračunsku otplatu cijene
stana, pravo upisa u ZK stiče se danom otplate prvog obroka (ovo je izuzetak). Ukoliko
stan nije upisan u ZK, pravo vlasništva na stanu se stiče polaganjem ugovora o
kupoprodaji ZK uredu na čijem području se nalazi stan i upisom u knjigu položenih
ugovora (KPU) koju osniva sud.
Sarajevo, 11.05.2012.
ZAKON O AUTORSKIM I SRODNIM PRAVIMA
Autorsko djelo je individualna, duhovna tvorevina iz oblasti književnosti, nauke,

umjetnosti i drugih oblasti stvaralaštva bez obzira na vrstu, način i oblik izražavanja, ako
ovim zakonom nije nešto drugo propisano. (pisana djela, knjige, brošure, književni
tekstovi, članci, dramska, umjetnička djela).
Autorska prava sadrže imovinsko pravo, pravna ovlašenja i autorska moralna

prava (to su lična prava, lično-pravna ovlaštenja)
Autorsko imovinsko pravo sadrži ovlaštenje autora na iskorištavanje
djela,reprodukovanje, umnožavanje, prikazivanje, prenošenje i prevođenje raznih djela.
Autorska imovinska prava su prenosiva.
Autorsko djelo može da iskorištava i drugo lice ali samo po odobrenju autora. Za svako
iskorištavanje autorskog djela od strane drugog lica autoru pripada pravo na naknadu.
Autorska imovinska prava sadrže ovlaštenje na iskorištavanje
Autorska moralna prava sadrže neotuđiva i neprenosiva ovlaštenja autora i to da autor
mora biti priznat i označen kao stvaralac djela pod svojim imenom ili pod pseudonimom
koji mora inicirati. On se može suprostaviti svakom deformisanju, sakaćenju ili drugom
mijenjanju njegovog djela i svakoj upotrebi djela koja bi vrijeđala njegovu čast i ugled.
Lice koje je napravilo tu intelektualnu tvorevinu smatra se autorom. Autor može biti
samo fizičko lice a nosioci autorskog prava mogu biti i pravna lica. Autorom se smatra
lice čije je ime i prezime ili pseudonim označen dok se suprotno ne dokaže.
Razlozi zbog kojih se neko djelo objavljuje pod pseudonimom mogu biti lične i političke
prirode.
Ukoliko se radi o djelu u kojem autor nije poznat (označen pseudonimom), autorsko
pravo pripada izdavaču djela.
Autor djela može ugovorom ili testamentom prenijeti svoja autorska prava na
fizička ili pravna lica, a ta lica stiču status nosioca autorskog prava.
Prenošenje autorskog prava moguće je nasljeđivanjem na određeni krug lica propisan
zakonom.
Pravo autora na iskorištavanje djela može se u potpunosti ili djelimično uz naknadu
ili bez naknade prenijeti na pojedince ili na pravna lica za vrijeme trajanja
autorskog prava ili za određeno vrijeme.
Lice na koje je preneseno autorsko pravo, odnosno iskorištavanje
autorskog djela
a) ne može to pravo prenositi na treća lica bez saglasnoti autora, ako ugovorom nije
drugačije određeno.
b) nije ovlašteno da prilikom korištenja unosi u autorsko djelo bilo kakve izmjene.
Svoja prava iskorištavanja djela autor prenosi autorskim ugovorom (npr.
izdavački ugovor, ugovor o prikazivanju, o izvođenju itd). Autorski ugovori moraju
biti zaključeni u pisanoj formi. Autorski ugovor koji nije zaključen u pisanom obliku
ne proizvodi pravno dejstvo.
Predmet autorskog ugovora može biti i djelo koje još nije stvoreno,
dovršeno. Ništav je autorski ugovor kojim autor prenosi prava iskorištavanja svih
svojih budućih djela.
Sarajevo, 11.05.2012.
Dužnost autora je da se za vrijeme trajanja autorskog ugovora uzdržava od

postupaka koji bi korisnika ometali u vršenju prenesenog autorskog prava.
U slučaju zakonskog nasljeđivanja, autroska imovinska prava nasljeđuju
samo njegova djeca, bračni drug i roditelji. Ukoliko nema nasljednika, autorska
imovinska prava postaju državno vlasništvo. Prije smrti autora, autorska moralna
prava mogu vršiti i organizacije autora npr. Savezi književnika, filmskih radnika itd.
Takvu zaštitu mogu preuzeti i akademije nauka, odnosno umjetnosti o
prestanku autorskih prava autora oni su garanti da štiteći autorska moralna prava
autora ujedno štite i javni interes.
ZAŠTITA AUTORSKIH PRAVA

Lice čije je autorsko pravo ili srodno pravo povrijeđeno može
zahtijevati zaštitu tog prava kao i naknadu štete predviđene zakonom po pravilima
obligacionog prava.
Autoru pripada pravo na naknadu nematareijalne i materijalne
štete zavisno od vrste povrede i postavljenog zahtjeva. Jednako su zaštićena
imovinska i moralna prava.
Do povrede može doći ako se autorsko djelo iskorištava bez
dozvole autora ili suprotno odredbama autorskog ugovora - ako se vrijeđaju moralna
prava autora time što se ne označi njegovo ime i prezime ili što se djelo iskorištava na
način kojim se vrijeđa čast i ugled autora ili se djelo deformiše, mijenja.
Zaštitu svojih prava autor može tražiti kod suda .Pravo na zaštitu
imaju pored autora, koautori, njihovi nasljednici, nosioci autorskog prava i
organizacija kojima je autor pripadao. Sva ova lica su aktivno legitimirana za
podnošenje tužbe kod suda za zaštitu autorskih prava.
Pored zaštite autorskih imovinskih i moralnih prava ovlaštene
osobe mogu tražiti i naknadu štete koja ima je prouzrokovana povredom autorskih
prava.
Postupak se pokreće podnošenjem tužbe kod suda.
Sud zavisno od postavljenog tužbenog zahtjeva nakon
provedenog postupka i utvrđenja pravno relevantnih činjenica može donijeti presudu,
odnosno odrediti naknadu štete tužitelju koja predstavlja satisfakciju za učinjenu
povredu autorskog prava. Može naložiti tuženom zabranu nanošenja daljih povreda
autorskih prava ili da se presuda objavi o trošku tuženog, da se unište predmeti
kojima je nanesena povreda autorskog prava. Na zahtjev autora, sud može tokom
postupka odrediti privremene mjere kojim će se narediti da se privremeno oduzmu ili
isključe iz prometa predmeti, odnosno da se zabrani nastavljanje započetih radnji
kojima bi se mogla nanijeti povreda autorskog prava. Predmeti koji se oduzimaju ili
isključuju iz prometa mogu biti knjige, djela likovne umjetnosti, kopije, fotografije,
trake, a radnje koje se zabranjuju mogu se odnositi na zabranu prikazivanja.
Posebno je regulisano pitanje prava na naknadu lica zbog
iskorištavanja djela zbog imena i prezimena (izdavač ne objavi ime autora). Može
tražiti naknadu štete koju je pretrpio i zahtijevati naknadno objavljivanje autorovog
imena i prezimena uz zabranu ponavljanja takve povrede. U ovakvoj pravnoj situaciji
tuženi je lice koje je javno iskorištavalo autorovo djelo bez označavanja njegovog
imena i prezimena.
Sarajevo, 11.05.2012.
Lice čije je autorsko pravo povrijeđeno može zahtijevati isplatu

naknade kako po pravilima o prouzrokovanju štete, tako i po pravilima o sticanju bez
osnova.
Autorsko pravo se štiti za života i 70 godina nakon smrti autora.
U tom periodu može se tražiti sudska zaštita prava. Sud uvijek odlučuje u granicama
postavljenog zahtjeva, što znači da nikada ex officio neće preći granice zahtjeva.
ZAKON O OBLIGACIONIM ODNOSIMA (ZOO) - preuzet
POJAM (ELEMENTI) OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSA
Obligaciono-pravni odnosi su – građansko-pravni odnosi na osnovu kojih jedno lice

(povjerilac, vjerovnik) ima ovlaštenje da od drugog lica (dužnika) zahtjeva određenu
činidbu pozitivnog ili negativnog karaktera, koju je dužnik obavezan izvšiti.
Subjekti obligaciono-pravnog odnosa su:

1) Povjerilac (vjerovnik) – lice ovlašteno da zahtjeva činidbu – potraživanje
2) Dužnik – lice koje je obavezano na činidbu – obligacija ili obaveza
Predmet (objekt) obligaciono-pravnog odnosa je činidba, odn. određeno pozitivno ili

negativno ponašanje dužnika.
Pozitivne činidbe se mogu sastojati u nekom:
a) davanju (kod ugovora o prodaji – obaveza prodavca da kupcu
preda stvar),
b) činjenju (kod ugovora o djelu – dužnost jedne od ugovornih
strana da izvrši neki posao).
Negativne činidbe se mogu sastojati u nekom:
a) nečinjenju (npr. da ne učestvuje u javnoj licitaciji),
b) trpljenju ili uzdržavanju (kada neko trpi da
komšija crpi vodu iz njegovog bunara)
U pravilu, predmet dužnikove obaveze
može biti svaka činidba, ali ona mora biti:
1) moguća,
2) dupuštena,
Sarajevo, 11.05.2012.
3) određena ili odrediva.
Razlika obligaciono-pravnog od stvarno-pravnog odnosa je:

1) dok stvarno-pravni odnos djeluje prema svima (erga omnes), obligaciono-pravnog
odnos djeluje samo između određenih lica (inter-partes); Učinak obligacionopravnog
ugovora može se proširiti i na treća lica ukoliko se ugovorne strane dogovore, odn.
ukoliko su ugovorne strane takvo pravo ugovorile u korist trećeg lica. U takvoj
pravnoj situaciji jedna ugovorna strana u svoje ime ugovori potraživanje u korist treće
– tada treće lice stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako nije nešto
drugo ugovoreno. Ugovorač koji je prenio pravo na treće lice ima pravo zahtijevati od
dužnika da izvrši obavezu. Dužnik može istaći sve prigovore prema ugovraraču po
osnovu ugovora.
2) zasnivanjem stvarno-pravnog odnosa nastaje pravo na nekoj stvari, dok
zasnivanjem obligaciono-pravnog odnosa samo zahtjev za pribavljanje stvari, odn. za
sticanje stvarnog prava Na osnovu ugovora se dakle traži realizacija stvarnog prava.
Ugovor je pravni osnov za sticanje stvarnog prava;
3) dok je kod stvarnog prava poznata samo jedna strana tog odnosa (titular stvarnog
prava), a druga strana u tom odnosu se javlja tek kada povrijedi to pravo, kog
obligaciono-pravnog odnosa su subjekti unaprijed određeni i poznati.
NAČELA (PRINCIPI) OBLIGACIONO-PRAVNIH ODNOSA
1. Načelo ravnopravnosti - stranke imaju potpuno

jednaka prava u svakom pogledu. Što znači da jedna ugovorna strana ne može
iskorištavati svoj jači ekonomski položaj i druge prednosti i nametati drugoj strani
obavezu koju ona po redovnom toku stvari ne bi prihvatila (npr. prihvatanje obaveze
da se prodaja uslovljava protivno dobrim poslovnim običajima);
2. Načelo savjesnosti i poštenja - znači da su učesnici u
zasnivanju ovih odnosa i ostavrivanju prava iz njih dužni da se pridržavaju ovog
načela. Otvorenost i iskrenost - radi se naime o pouzdanosti strana u času zaključenja
obligacionog odnosa što je prednost za valjano ispunjenje dakle jedna strana je
iskreno spremna na ispunjenje obaveze uz istovremeno očekivanje ispunjenja
obaveze i druge strane. Dakle, mora postojati povjerenje da će se na savjestan i
odgovoran način ispuniti međusobna prava i obaveze.
3. Zabrana zloupotrebe prava - zabranjeno je vršenje
prava i obaveza iz obligacionih odnosa suprotno cilju zbog koga je ono ustanovljeno
ili priznato. Realizacijom prava ne smije se drugi ometati u njegovom pravu, niti mu
se vršenjem svog prava smije nanositi šteta.
4. Zabrana stvaranja i iskorištavanja monopolskog
položaja - zabranjeno je stvaranje nekog odnosa iskorištavanjem ovog položaja kojim
se stiču materijalne koristi a koje nisu utemeljene na radu (npr. Zelenaški ugovor) i
stvaranju ravnopravnog odnosa ugovornih strana.
5. Načelo ekvivalentnosti – jednake vrijednosti
uzajamnih davanja - što znači da za ono što jedan ugovarač treba da dobije jednaku
protuvrijednost. Ovo načelo se vrlo često zloupotrebljava u praksi.
Sarajevo, 11.05.2012.
Primjena ovog načela vezana je za dvostrane teretne ugovore, dakle ugovore iz kojih
nastaju uzajamne obveze kao izvor saglasnosti volja stranaka.
Ovo načelo ne dolazi u obzir kod:
a) besplatnih ugovora,
b) ugovora na sreću ili
c) kod kupovine stvari na javnoj dražbi.
Povreda ovog načela može se manifestirati kao:
a) prekomjerno oštećenje,
b) zaključivanje zelenaškog ugovora,
c) mogućnost raskida ugovora zbog promjenjenih
okolnosti.
Međutim, svaka povreda ovog načela ne proizvodi iste posljedice (nekada će biti
ništavost, nekada rušljivost).
6. Načelo zabrane prourokovanja štete - učesnici u
obveznopravnim odnosima dužni su postupati na način kojim se drugom učesniku ne
nanosi šteta, odnosno, ne prouzrokuje šteta. Prema tome, dužni su se suzdržati od svih
postupaka kojim bi se drugom učesniku nanijeti šteta.
7. Dužnost ispunjenja obaveze - učesnici su dužni
ispuniti obavezu u cijelosti na ugovoreni način i ugovoreno vrijeme. Ugovor se mora
poštovati u cijelosti jer je on zakon za ugovorne strane. Ako jedna strana ne ispuni
preuzetu obvezu u cijelosti i na ugovoreni način, pa time drugoj strani nanese štetu,
dužna je tu štetu naknaditi. Ovo propuštanje može imati za posljedicu raskid ugovora
zbog ispunjenja preuzete obveze.
Pri ispunjenju obveza učesnici obligacionopravnih odnosa dužni su se ponašati sa
pažnjom dobrog domaćina, dobrog privrednika ili sa povećanom pažnjom, pažnjom
dobrog stručnjaka.
Pažnja dobrog privrednika je pravni standard koji se odnosi na pravna lica i vršioce
samostalnih djelatnosti kao učesnika u pravnom prometu.
Pažnja dobrog stručnjaka, profesionalca, jeste pojačana pažnja koja se zahtijeva od
stručnih lica koja se profesionalno bave određenom djelatnošću.
Pažnja dobrog domaćina se odnosi na pravni standard građana.
NASTANAK (IZVORI) OBLIGACIONO-PRAVNIH ODNOSA

1. Ugovori - To su dvostrani pravni poslovi kojima se
zasnivaju obligacioni odnosi, na osnovu kojih se ugovorne strane sporazumjevaju da
jedna ugovrna strana (dužnik) drugoj strani (povjeriocu) izvrši određenu činidbu, ili
se obje strane međusobno obavezuju da izvrše određene činidbe.
2. Prouzrokovanje štete - To je protupravna radnja
kojom se činjenjem ili propuštanjem drugome prouzrokuje šteta, pri čemu je štetnik
dužan nadoknaditi štetu oštećenom pod zakonom propisanim uslovima . (na ispitu se
moraju znati uslovi)
3. Sticanje bez osnova - To je prelazak imovine sa
jednog na drugo lice bez pravnog osnova, uz obavezu sticaoca da je vrati.
Sarajevo, 11.05.2012.
4. Poslovodstvo bez naloga - To je mješanje u tuđe

poslove , vršenjem nekog faktičkog ili pravnog posla od strane jednog lica u korist
drugog - bez ovlaštenja osobe u čiji korist se vrši taj posao. Može biti nužno i korisno.
5. Jednostrana izjava volje - To su izjave na osnovu
kojih nastaje obaze prema subjektu koji ispuni uslov, ako to obećanje nije prethodno
opozvano na zakonom propisani način. Tu spadaju:
a) Javno obećanje nagrade – kojim se neodređeni krugu lica poziva da za
nagradu poduzme neku radnju, ili da postigne neki uspjeh, ili da se nađe u
određenoj sizuaciji (npr. oglas da se pronađe izgubljena stvar, konkurs za izradu
projekta, nagrada za najbolji roman).
b) Vrijednosni papiri – su pismene izjave kojim se njen izdavalac obavezuje
ispuniti obavezu upisanu u toj izjavi njenom zakonitom imaocu (mjenica, ček,
konsoman)
c) Legitimacioni papiri – su željezničke, pozorišne i dr. karte (ulaznice),
bonovi i sl. Isprave koje sadrže obavezu za izdavaoca, uz napomenu da u njima
nije naznačen povjerilac. Od legitimacionih papira treba razlikovati legitimacione
znake, koji predstavljaju samo dokaz za određenog povjerioca da je s njim
zaključen dvostrani ugovor (npr. broj na znaku koji se izdaje u garderobi).
1. UGOVOR KAO IZVOR NASTANKA OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSA
Ugovor je dvostrani pravni posao koji se zaključuje saglasnošću volja ugovornih strana u
cilju postizanja određ. pravnih učinaka. To je dvostrano-pravni posao kojim se zasnivaju
obligaciono-pravni odnosi kojim se jedna strana, u pravilu (dužnik), obvezuje dr. strani
(povjeriocu) izvršiti određ. činidbu ili se obje strane obvezuju na vršenje činidbe.
Ugovori mogu biti:
- Jednostranoobvezujući - kada obaveza na izvršenje činidbe
nastaje samo za jednu ugovornu stranu (ugovor o poklonu, depozitu).
- Dvostranoobvezujući - kada obaveza nastaje za oba ugovrarača.
To je najčešće ugovor o djelu, ugovor o zakupu itd.
- Teretni ili naplatni - kada se za činidbu jedne strane daje
protučinidba druge strane (ugovor o prodaji ili ugovor o zakupu).
- Besplatni ili dobročini - kada se za primljenu činidbu ne daje
protučinidba (ugovor o poklonu, posluzi).
- Ekvivalentni ugovori - kada se ugovara jednaka vrijednost
činidbi (cijena iz ugovora o prodaji odgovara vrijednosti prodane stvari).
- Aleatorni ili ugovori na sreću - za koje je karakteristično da u
momentu zaključenja ugovora vrijednost međusobnid davanja nije poznata, a
neizvjesno je ko će od dvije ugovorne strane biti povjerilac a ko dužnik (ugovor o
opkladi).
- Konsenzualni ugovori - su oni koji postaju prefektni kada se
ugovarači sprazume o bitnim sastojcima ugovora bez posebne forme propisane
zakonom i bez predaje stvari. ZOO je prihvatio konsenzualnost ugovora kao pravilo.
Dakle ugovori su u pravilu neformalni tj. Konsenzualni, osim ukoliko posebnim
zakonom nije propisana forma. Pored zakonske može biti i forma može biti i
ugovorena.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Realni ugovori - su oni kod kojih se pored saglasnosti zahtjeva i

predaja stvari.
OPŠTE PREDPOSTAVKE ZA ZAKLJUČIVANJE PUNOVAŽNOG UGOVORA:
1. saglasnost volja ugovornih strana o bitnim elementima ugovora,

2. da je predmet obaveze moguć, dopušten, određen ili barem odrediv,
3. da postoji osnova (cilj, svrha, razlog) ugovorne obaveze i da je ta osnova
dopuštena,
4. da su ugovorne strane sposobne za zaključenje ugovora , (Poslovnu sposobnost
fizička lica stiču sa navršenih 18 godina života pod pretpostavkom da je takvo lice
duševno zdravo. Lice starije od 15 godina djelomično je poslovno sposobno i može
zaključiti punovažan ugovor o radu i slobodno raspolagati svojom zaradom. Lice
starije od 16 godina koje je zaključilo brak sa odobrenjem suda, također može
zaključiti punovažan ugovor jer je time stekao poslovnu sposobnost. Pravna lica tu
sposobnost stiču upisom u javni registar.)
5. kod nekih ugovora zakonom je propisana posebna forma (npr. pismena).
IZJAVA VOLJE
- Kod izjeve volje zahtijeva se da ugovorne strane izraze

saglasnost o bitnim sastojcima ugovora. Svaki ugovor ima posebne bitne sastojke
(npr. kod prodaje su to predmet i cijena).
- Izjava volje za zaključenje ugovora može se dati:
a) riječima,
b) uobičajenim znacima (rukovanjem, kimanjem glave, nekad i šutnjom), ili
c) konkludentnim radnjama (npr. kada kupac na osnovu ponude pošalje prodavcu cijenu).
- U nekim slučajevima, za punovažnost ugovora je osim izjave volje
potrebna i saglasnost trećeg lica. Saglasnost se daje unaprijed (kao dozvola) ili
naknadno (kao odobrenje). Npr. kada je po odredbama Porodičnog zakona potrebo da organ
starateljstva odobri otuđenje imovine lica koje je pod starateljstvom.
- Pregovori koji predhode zaključivanju ugovora ne obavezuju, tj. mogu ali
i ne moraju dovesti do zaključivanja ugovora. Pregovarači su pregovore dužni voditi
ozbiljno, sa namjerom da se zaključi ugovor, te u skladu sa načelima savjesnosti i
poštenja. Lice koje nema namjeru da zaključi ugovor, ne smije pregovaračima stvarati
privid da takav ugovor želi zaključiti, jer ukoliko tako postupi odgovaraće za štetu
prouzrokovanu pregovorima. To isto se odnosi i na lice koje je imalo namjeru
zaključiti ugovor, ali od toga odustane bez osnovanog razloga.
- Izjava volje sadrži ponudu i prihvatanje.
- Ponuda je prijedlog za zaključenje ugovora učinjen određenom licu koja
sadrži sve bitne elemente ugovora, tako da bi se njenim prihvatanjem mogao
zaključiti. Bitni elementi se odnose na važnost ugovora, a sporedni ne. Ako su
ugovarači izostavili neke sporedne elemente da ih kasnije regulišu, ugovor nastaje.
Izlaganje volje za označenje cijene smatra se kao ponuda.
Slanje kataloga, cjenovnika, tarifa i dr. obavještenja, oglasa putem štampe, radija, TV
ne smatraju se ponudom već samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim
uslovim.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Ponuda je prihvaćena kada ponudilac primi izjavu ponuđenog

da prihvata ponudu.
Da bi prihvat ponude proizveo pravno dejstvo – mora ispunjavati određene uslove:
1) sadržina prihvata mora u cijelosti da odgovara sadržini ponude , jer ako
ponuđeni prihvata ponudu koju u nečemu mijenja ili dopunjuje, smatra se da je
ponudu odbio i da je učinio drugu ponudu suprotnoj strani (onda se on javlja u
ulozi ponuđača).
2) da je prihvat stigao ponudiocu blagovremeno i
3) da je učinjen u formi koju zakon propisuje za određeni ugovor.
- Pod prihvatom se smatra i kada ponuđeni pošalje stvar ili plati
cijenu ili učini neku drugu radnju koja se može smatrati izjavom o prihvatanju.
- Kada su u neposrednoj blizini ponuđač ili ponudilac, ili se šalje
ponuda telefonom ili putem faxa, smatra se da je ponuda odbijena ukoliko nije
prihvaćena bez odlaganja, a to znači odmah.
- Šutnja ne znači prihvaćanje. Međutim, šutnja ponuđenog smatraće
se prihvatom ukoliko ako su ponudilac i ponuđeni u stalnoj poslovnoj vezi u pogledu
određene robe, a ponuda nije odmah ili u ostavljenom roku odbijena.
MANE VOLJE
1) prijetnja,
2) bitna zabluda,
3) prevara,
4) nesporazum,
5) prividan (fiktivan) ugovor.
Prijetnja, bitna zabluda i prevara čine ugovor rušljivim (pobojnim), pa
zainteresovana strana može tražiti poništenje ugovora (podnosi se tužba za poništenje
ugovora u subjektivnom roku od 1 god. od saznanja za razloge rušljivosti, a objektivni
rok je 3 god. od zaključenja ugovora. Ukoliko niko ne pobija ovaj ugovor u zakonom
predviđenim rokovima, ugovor ostaje na snazi); a u slučaju nesporazuma i fiktivnog
ugovora smatra se da ugovor ne nastaje, tj. ništav je (Ono što je ništavo, ne može
konvalidirati; Podnosi se tužba za utvrđivanje ništavosti. Sud tokom cijelog postupka po
službenoj dužnosti pazi na ništavost.).
Prijetnja
- Prijetnja je izazivanje straha kod jedne od ugovornih strana do
mjere da ta strana zbog te prijetnje nije zaključila ugovor.
- Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je
ozbiljnom opasnošću ugrožen život, ili drugo dobro ugovorne strane i u tom slučaju,
druga strana može tražiti da se ugovor poništi.
- Prijetnja se može izjaviti direktno, telefonom ili pismom od
ugovorne strane ili trećeg lica.
Bitna zabluda
Sarajevo, 11.05.2012.
- Zabluda je nesaglasnost između faktičkog stanja i predodžbe

nekog lica o tome. Strana koja je u zabludi, nesvjesno nešto izjavljuje ili čini u
odnosu na ono što je namjeravala izjaviti odn. učiniti.
- Ona je bitna ukoliko se odnosi na bitne elemente ugovora , pa u
vezi s tim razlikujemo sljedeće vrste bitne zablude:
1) zabluda o predmetu ugovora, koja se odnosi
a) na identitet predmeta (npr. zaključuje se ugovor o prodaji jedne parcele, a
u ugovor se unosi druga parcela) ili
b) na bitna svojstva premeta (npr. kupuje se zlatna narukvica, a ona je
ustvari samo pozlaćena);
2) zabluda o licu, postoji kada se pogrešna predstava odnosi na lice sa kojim se
sklapa ugovor (npr. A sklapa ugovor sa B, a uvjeren je da zaključuje ugovor sa
C);
3) zabluda o prirodi ugovora (npr. sklapa se ugovor o ostavi, a ugovarači žele
ugovor o zajmu).
- Strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne
zablude, osim ako pri sklapanju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu
zahtijeva.
- U slučaju poništaja ugovora zbog zablude , druga savjesna strana ima
pravo tražiti naknadu pretrpljene štete bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije
kriva za svoju zabludu.
- Strana koja je u zabludi ne može se na nju pozivati ako je druga strana
spremna izvršiti ugovor kao da zablude nije bilo.
- Kod ugovora bez naknade (npr. ugovor o poklonu) bitnom zabludom se
smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze.
Nesporazum
Nesporazum postoji kada strane vjeruju da su saglasne o svim elementima ugovora ali
postoji obostrana nesaglasnost o prirodi ugovora ili predmetu obaveze. Npr. jedno lice
želi prodati automobil za 10.000 KM, na što druga strana pristane vjerujući da kupuje
drugi automobil za 8.000 KM.
Prevara
- Prevara je namjerno dovođenje ili održavanje jedne strane u
zabludi, od druge strane ili trećeg lica, kako bi se prevarena strana navela na
zaključenje ugovora.
- Strana koja je dovedena u zabludu može tražiti poništenje
ugovora i kada zabluda nije bitna.
- Ugovorna strana koja je pod prevarom zaključila ugovor i time
pretrpila štetu - ima pravo na naknadu štete.
- Ako je prevaru učinilo treće lice, ona će uticati na punovažnost
ugovora samo ako je druga ugovorna strana znala ili morala znati za prevaru. Od
ovoga su izuzetak ugovori bez naknade, koji se može poništiti kada je prevaru učinilo
treće lice bez obzira da li je druga ugovorna strana znala ili morala znati za prevaru.
Sarajevo, 11.05.2012.
Prividan (fiktivan) ugovor

- Razlikujemo 2 vrste prividnog ugovora:
1) kada se zaključi ugovor bez namjere da se time ostvari neki cilj, već samo
da izgleda da je sklopljen određeni ugovor iako ugovrači zaista ne žele zaključiti
takav ugovor
2) kada ugovorne strane zaključuju ugovor koji ne žele (simulirani), a ustvari
žele drugi ugovor (disimulirani) npr. zaključuju ugovor o prodaji, a ustvari žele
ugovor o poklonu.
- Prividan ugovor nema učinka medu ugovornim stranama – on je
nepostojeći ugovor.
- Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi
(simulirani ugovor) važi ako je udovoljeno uslovima za njegovu punovažnost.
- Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj
osobi.
ZASTUPANJE
Ugovor se može zaključiti i preko zastupnika.
Zastupništvo je način preduzimanja pravnih poslova za drugoga, u kome jedno lice

(zastupnik) u granicama dobijenih ovlaštenja zaključuje ili preduzima jedan ili više
pravnih poslova za drugoga (zastupanog) - sa istim pravnim dejstvom kao da su ti poslovi
zaključeni odn. obavljeni po samom zastupanom licu.
Zastupanje može nastati:

1) na osnovu zakona - zakonsko zastupanje (npr. Zakonom o privrednim društvima određeno
je da društvo zastupa direktor, a Porodičnim zakonom da roditelj zastupa maloljetno dijete) ;
2) može proizilaziti iz statuta ili akta nadležnog organa;
3) na osnovu izjave volje zatupanog - zastupanje na osnovu punomoći.
Zastupnik svoje ovlaštenje za zatupanje može prenjeti na drugog:

a) ukoliko ga je na to ovlastio zastupani ili
b) ako to dozvoljava zakon (npr. Zakon o advokaturi predviđa i mogućnost
da ovlašteni advokat prenese to ovlaštenje na drugog advokata).
c) u slučaju nužne supstitucije - kada je zbog određenih okolnosti zastupnik
spriječen da obavlja posao, a interesi zastupanog zahtjevaju neodgodivo zastupanje.
Ugovor je punovažan ako je zaključenje pravnog posla izvršeno u granicama
dobivenog ovlaštenja.
- Kada zastupnik prekorači granice ovlaštenja - pravilo je da
ugovor ne proizvodi pravno dejstvo u odnosu na zastupanog.
- Međutim, zastupani može ovakav ugovor naknadno odobriti
(ratificirati).
- Ratifikacija može biti izričita ili prešutna (ako zastupani nekom
radnjom manifestuje svoju saglasnost).
- Zastupani treba naknadno ovlaštenje dati u roku koji mu je
potreban da taj ugovor razmotri.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Ako po proteku tog roka zastupani nije reagirao , nije se

izjašnjavao, šutnja zastupanog smatra se odbijanjem odobrenja.
- Ako je zastupani odbio dati odobrenje pa druga ugovorna strana
zbog toga trpi štetne posljedice, za štetu su solidarno odgovorni zastupnik i zastupani.
Uslov za ostvarenje naknade štete je da je druga ugovorna strana bila savjesna, tj da
nije znala, niti je morala znati za prekoračenje ovlašćenja.
Sklapanje ugovora od strana neovlaštene osobe

- Ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga
bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor
naknadno odobri.
- Strana s kojom je ugovor sklopljen može zahtijevati od
neovlašteno zastupanog da se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.
- Ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne
odobn, smatra se da ugovor nije ni sklopljen. U tom slučaju strana s kojom je ugovor
sklopljen može od osobe koja je kao punomoćnik bez ovlaštenja zaključila ugovor
tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala
znati da ta osoba nije imala ovlaštenje za sklapanje ugovora.
PUNOMOĆ
Davanje punomoći
Punomoć je - ovlaštenje za zastupanje što ga vlastodavac pravnim poslom (jednostranim
pravnim poslom ili ugovorom o punomoćstvu) daje punomoćniku.
Punomoćnik može biti i pravna osoba.
Forma punomoći
Ugovor o punomoćstvu je u pravilu neformalan ugovor.
Punomoć mora imati odgovarajuću formu samo ako se odnosi na ovlaštenje zaključenja
ugovora za koje je zakonom predviđena posebna (najčešće pismena) forma.
S obzirom na opseg ovlaštenja, punomoć može biti:
a) opšta (generalna) - izdaje se za sve poslove redovnog upravljanja nekim dobrima
davaoca punomoći (npr. upravljanje pokretnom i nepokretnom imovinom vlastodavca) ,
isključujući otuđenje i raspolaganje, jer se za takva ovlaštenja zahtjeva specijalna
punomoć;
b) posebna (specijalna) - izdaje se za poslove koje prevazilaze okvire redovnog
poslovanja (npr.otuđenje i raspolaganje dobrima vlastodavca);
c) vanredna - izdaje se u slučajevima kada posao za vlastodavca ima poseban
ekonomski značaj (npr. preuzimanje mjenične obaveze, sklapanje ugovora o jemstvu, ugovora o
poravnanju).
Punomoć prestaje
1. opozivom punomoći od strane vlastodavca - može se učiniti izjavom bez posebne
forme.
2. smrću odn. prestankom pravne osobe kao punomoćnika.
3. smrću odn. prestankom pravne osobe koja je punomoć dala – osim ako se započeti
posao ne može prekinuti bez štete za pravne sljedbenike.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Ako je opozivanjem (ili sužavanjem) punomoći povrijeđen

ugovor o nalogu ili ugovor o djelu ili neki drugi ugovor, punomoćnik ima pravo na
naknadu time nastale štete.
- Opozivanje punomoći, njezino sužavanje i ostali slučajevi
prestanka punomoći nemaju učinak prema trećoj osobi koja je s punomoćnikom
sklopila ugovor ili obavila drugi pravni posao, pod uslovom da je bila savjesna (nije
znala niti je morala znati da je punomoć opozvana odn. sužena odn. prestala na drugi
način). U ovom slučaju, vlastodavac ima pravo zahtijevati od punomoćnika naknadu
štete koju bi zbog toga pretrpio, izuzev kad je punomoćnik bio savjestan (nije znao ni
morao znati za opozivanje odn. za sužavanje punomoći ili prestanak punomoći na
drugi način).
Poslovna punomoć
- Poslovnu punomoć može dati, u granicama zakona, pravna
osoba, i njome ovlastiti punomoćnika da sklapa ugovore i obavlja poslove koji su
uobičajeni u obavljanju poslovne djelatnosti pravnog lica.
- Poslovni punomoćnik ne može otuđiti ili opteretiti nekretnine,
preuzeti mjenične obveze ili obveze jamstva, uzeti zajam i voditi spor, ako nije dobio
posebnu punomoć za svaki takav posao.
- Poslovna punomoć može biti ograničena na određenu vrstu
poslova ili na određene poslove, ali ta ograničenja imaju učinak prema trećem samo
ako je za njih znao ili mora znati.
Trgovački putnik
Trgovački putnik ima ovlaštenje posredovanja i nastojanja pronalaženja kupaca,
prikupljanja naredbi, dakle vrši sve pripreme za zaključenje ugovora.
On nema pravo da zaključuje ugovor, naplati cijenu, vrši prodaju na kredit.
Prema tome, trgovački putnik ima samo ovlaštenje na posredovanje da bi došlo do
zaključenja ugovora koji će sklopiti njegov poslodavac.
USLOVI I ROKOVI KAO NAČINI OGRANIČENJA UGOVORA
- Uslov je neizvjesna buduća činjenica (koja tek treba da nstupi

nakon zaključenja ugovora) od koje zavisi nastanak ili prestanak ugovora. Dakle,
ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od
neizvršene činidbe.
- Uslov može biti:
a) odložni ili suspenzivni - od čijeg nastupanja zavisi nastanak ugovora,
b) raskidni ili rezolutivni - od čijeg nastupanja zavisi prestanak ugovora.
- Kod odložnog uslova, ako se ostvari, smatra se da ugovor djeluje od
vremena kada je zaključen (retroaktivno dejstvo), a kod raskidnog uslova, njegovim
nastupanjem ugovor automatski prestaje, tako da nije potrebna još neka radnja
ugovarača.
- Nemoguć je uslov ako je postavljena činjenica koja se ne može ostvariti iz
faktičkih ili pravnih razloga. U slučaju nemogućeg odložnog uslova ugovor je ništav;
Sarajevo, 11.05.2012.
a ako je postavljen nemogući raskidni uslov, smatra se da takav uslov ne postoji, tj.
kao da nije naveden.
- Rok kao i uslov, spada u sredstva ograničenja pravnog posla.

- Rok je buduća izvjesna činjenica koja će se sa sigurnošću desiti. To je
određeni protek vremena ili određeni trenurak u vremenu, za koji se veže početak
dejstva ili prestanak dejstvapravnog posla.
- Rok, kao i uslov, može biti:
a) odložni ili suspenzivni - od čijeg nastupanja početak dejstva pravnog posla, (npr.
od 1. jula će se dati poslovna prostorija u zakup, a ugovor je zaključen 1. aprila
iste godine);
b) raskidni ili rezolutivni - od čijeg nastupanja zavisi prestanak dejstva pravnog
posla (npr. 1.marta treba da se vrati stvar data na poslugu).
- Nadalje, rokovi mogu biti:
a) strogi – određeni su zakonskim propisima, a koje subjekti
pravnog posla ne mogu mijenjati (tu spadaju prekluzivni i zastarni rokovi);
b) dispozitivni – određeni su pravnim normama, a primjenjuju se
ako subjekti pravnog posla nisu u konkretnom slučaju odredili rok.
- Izražavaju se u danima, sedmicama, mjesecima i godinama,
a može biti određen terminom.
ZNAČAJ FORME ZA PUNOVAŽNOST UGOVORA
Ugovori su u pravilu neformalni. Osim zakonom propisane forme same stranke mogu
ugovoriti formu. Ako je forma propisana zakonom tada ugovor mora biti sačinjen u toj
formi , u suprotnom ne proizvodi pravno dejstvo. Odnosno takav pravni posao je ništav.
Ovakav ugovor koji nije sačinjen u zakonom propisanoj formi neće konvalidirati čak i
ako su obaveze iz takvog ugovora ispunjene u cjelosti. Ono što je dato po osnovu
ništavog ugovora mora se vratiti- pravilo restitucije. Ako nije moguće vraćanje daje se
cijena stvari u vrijeme presuđenja. Ako je forma ugovorena time nije izričito određeno da
punovažnost ugovora zavisi od ugovorene forme. Dakle propuštanje forme u ovom
slučaju neće uticati na punovažnost ugovora ako su obje strane obaveze iz ugovora
ispunile u cjelosti. Ovaj ugovor se ispunjenjem može konvalidirati.
SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA
1. Kapara
- Kapara je određena imovinska vrijednost, najčešće novac, koji

jedan ugovarač daje drugom prilikom zaključenja ugovora kao znak da je ugovor
zaključen, a čime primalac kapare stiče pravo vlasništva na primljenom novcu ili
drugoj imovinskoj vrijednosti.
- Svrha kapare je:

1) da je to znak da je ugovor zaključen,
Sarajevo, 11.05.2012.
2) da osigurava izvršenje ugovora,

3) u pravilu se uračunava u djelimično ispunjenje ugovora.
- O kapari se zaključuje poseban ugovor ili se u osnovni ugovor
unosi klauzula o kapari.
- Kapara je punovažna kada se postigne saglasnost i izvrši
predaja stvari, što znači da je kapara realan ugovor akcesorne prirode.
- Kapara kao sredstvo obezbjeđenja ugovora stupa u dejstvo
kada se neispunjenje ugovora može staviti na teret jednom od ugovarača, pa ako je za
neizvršenje ugovora kriv:
- davalac kapare - primalac kapare ima pravo:
a) da raskine ugovor i zadrži primljenu kaparu ili
b) da umjesto toga da traži izvršenje ugovora i naknadu štete zbog
zakašnjenja u izvršenju.
- primalac kapare - davalac kapare ima pravo:
a) da zahtijeva raskid ugovora i vraćanje kapare u dvostrukom iznosu ili
b) da umjesto toga da traži izvršenje ugovoa i naknadu štete koju je pretrpio.
Prema tome, navedena prava su utvrđena u korist strane koja se pridržavala ugovora
(koja je nevina).
Ako je kapara pretjerano visoka, postoji mogućnost da je na zahtjev stranke sud svede
na razumnu mjeru. Takav zahtjev ima pravo postaviti ugovarač na čiji teret pada
kapara (kriva strana).
- U slučajevima kad se ugovor izvrši, kapara se uračunava u
izvršenje ugovora ili se vraća (obično kada je predmet ugovora nešto drugo).
Kod davanja kapare u novcu, ona se računa kao avans (unaprijed plaćeni dio) cijene
ugovora o prodaji.
2. Odustanica
- Odustanica je iznos novca koji se koristi za slučaj raskida

ugovora, a dužan ga je platiti ugovrarač koji raskida ugovor.
- Ovo pravo davanja odustanice traje do momenta ugovorenog
roka, ako nije predviđen rok ugovorom onda do momenta dospijeća obaveze iz
ugovora.
- Ona strana koja koristi ovo sredstvo (odustanicu), dužna je
istovremeno prilikom davanaja izjave da odustaje od ugovora isplatiti ugovorenu
odustanicu.
- Kada je kaparom ugovoreno pravo da se odustane od ugovora
onda se kapara smatra kao odustanica i svaka strana može odustati od ugovora.
PREDUGOVOR
- Predugovor je izjava volja kojom se preuzima obaveza da se

kasnije zaključi glavni ugovor. Prema tome, iz predugovora ne nastaju obaveze za
preduzimanje nekih činidbi, odn. nekih ugovornih obaveza, već samo obaveza na
zaključenje ugovora time da će sklopljeni ugovor zasnovati određene činidbe.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Ako jedna od ugovornih strana ne zaključi ugovor u određenom

roku, druga strana može tražiti da je sud obaveže na zaključenje glavnog ugovora. U
tom zahtjevu treba navesti da se tuženi obaveže na zaključenje ugovora, a ako ne
postupi po tom, onda ta presuda zamjenjuje glavni ugovor.
Zaključenje glavnog ugovora može se tražiti u roku od 6 mjeseci od isteka roka u
kome je bilo predviđeno zaključenje glavnog ugovora, a ako taj rok nije bio određen,
onda u roku od 6 mjeseci od dana kada je po prirodi stvari trebalo da se zaključi
glavni ugovor.
- Predugovor mora:
1) sadržavati sve bitne elemente glavnog ugovora,
2) ako je predviđena posebna forma za punovažnost glavnog ugovora i
predugovor mora biti zaključen u toj formi.
- Ukoliko su se od vremena zaključenja predugovora do perioda
kada treba sklopiti glavni ugovor prilike tako izmijenile da predugovor ne bi bio ni
zaključen da su takve okolnosti bile u času zaključenja ugovora – ne postoji obaveza
sklapanja glavnog ugovora.
USTUPANJE UGOVORA
- Radi se o pravnom poslu kojim jedna ugovorna strana

(ustupilac), kao ugovorna strana u dvostrano teretnom ugovoru, ustupa ugovor trećem
licu (primalac), tako da to treće lice postaje ugovorna strana sa svim pravima i
obvezama koje je imao ustupilac kao ugovarač.
- Ustupanje je moguće kod dvostrano-teretenih ugovora, kod
kojih svaka ugovorna strana ima istovremeno i prava i obveze. Ovo prenošenje nije
moguće kod strogo ličnih obveza.
- Za punovažnost ustupanja potrebno je:
1) da druga ugovorna strana pristane na prenošenje ugovora i
2) da se zaključi ugovor između ustupioca i primaoca o ustupanju
ugovora (koji mora biti zaključen u formi propisanoj za ugovor koji se ustupa).
- Ustupilac garantuje samo da je ustupljeni ugovor pravno valjan,
a ne garantuje da će se u novom odnosu izvšiti međusobne ugovorne obaveze.
NIŠTAVI UGOVORI
- Ugovor je ništav ako je protivan:

1. ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja,
2. prinudnim propisima i
3. moralu društva.
Ovakav ugovor je protivan javnom poretku jer vrijeđa opšte drušvene interese.
- Posljedice ništavosti:
1) Ako ugovarači nisu ispunili obaveze – otpada obaveza izvšenja,
2) Ako su obje ili jedna ugovorna strana ispunile obaveze – treba
izvršiti restituciju (vraćanje primljenog), pri čemu sud može odbiti zahtjev za
restituciju pod uslovom da restituciju traži nesavjesna strana,
Sarajevo, 11.05.2012.
3) Ako restitucija nije moguća – postoji obaveza isplate novčane

naknade,
4) Kriva ug. strana može biti obavezana na naknadu štete koju je
druga strana pretrpila.
- Dakle, ništavi ugovori ne proizvode pravno dejstvo. U
tom slučaju ide se tužbom za utvrđenje a donosi se deklaratorna presuda.
- Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti, a pravo na
isticanje ništavosti ne zastarjeva.
- Pravo da zahtjeva utvrđenje ništavosti ima svako
zainteresovano lice i nadležni tužilac.
RUŠLJIVI (POBOJNI, OBORIVI) UGOVORI
- Kod ovakvih ugovora radi se o nedostacima koji povrjeđuju

pojedinačne a ne opšte društvene interese.
- Ugovor je rušljiv:
a) kada ga je zaključila ograničeno poslovno sposobna osoba (lica između 14 i 18
godina koja nisu zaključila brak po odobrenju suda, kao i punoljetna lica kojima
je ograničena poslovna sposobnost);
b) kada su prilikom zaključenja ugovora postojale mane volje (prijetnja, bitna
zabluda i prevara čine ugovor rušljivim, dok u slučaju nesporazuma i fiktivnog
ugovora smatra se da ugovor ne nastaje, tj. ništav je); ili
c) kada je to propisano ZOO ili drugim zakonom izričito za pojedinačne slučajeve
(npr. u slučaju prekomjernog oštećenja, kod tzv. Paulijanske tužbe i dr.).
- Rušljivi ugovori su važeći nakon što su zaključeni, ali se može tražiti
poništenje takvog ugovora u zakonom propisanom roku. Naime, podnosi se tužba
za poništenje ugovora u subjektivnom roku od 1 godine od saznanja za razloge
rušljivosti, a objektivni rok je 3 godine od zaključenja ugovora. Ukoliko niko ne
pobija ovaj ugovor u zakonom predviđenim rokovima, ugovor ostaje na snazi.
- Pravo da traži poništenje ugovora ima onaj na čijoj strani postoji
ograničena sposobnost, odn. mana volje.
- Druga strana može od strane na čijoj strani se nalazi rušljivost tražiti da se
izjasni da li ostaje kod ugovora, jer će se u suprotnom ugovor smatrati poništenim.
Ako se suprotna strana ne izjasni ili izjavi da ne ostaje kod ugovora, smatraće se da je
ugovor poništen.
- Posljedica poništenja je restitucija primljenog, a ako to nije moguće, može
se zahtjevati novačana naknada.
ZELENAŠKI UGOVOR
- Zelenaški ugovor je dvostrano-obvezni teretni ugovor, kojim

jedna ugovorna strana ugovara za sebe ili treće lice nesrazmjernu imovinsku korist
zloupotrebljavajući stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo,
lakomislenost ili zavisnost druge strane.
- Dakle, za postojanje zelenaškog ugovora zahtjevaju se
sljedeće predpostavke:
Sarajevo, 11.05.2012.
1) Da je vrijednost preuzetih međusobnih obaveza u očitom nesrazmjeru

(npr. izrazito niska cijena u odnosu na stvar koja se kupuje);
2) Da je na ovaj nesrazmjer iskorištena strana pristala zbog nekih povoljnih
okolnosti, koje mogu biti:
a) zbog stanja nužde (npr. potreba liječenja),
b) zbog teškog materijalnog stanja (uzrokovanog npr. nezaposlenošću),
c) zbog lakomislenosti,
d) zbog zavisnosti prema drugoj strani (zelenašu).
- Poenta je u zloupotrebi tih okolnosti u cilju postizanja
nesrazmjerne imovinske koristi.
- Ovakvi ugovori suprotni su moralu društva, te su samim tim
ništavi.
- Oštećena strana može putem suda tražiti da se njegova obaveza
smanji na pravičan obim, dakle da ugovor opstane uz takvu izmjenu. Ovakav zahtjev
oštećena strana se može podnjeti u toku od 5 godina od dana zaključenja ugovora.
RASKID UGOVORA
- Ugovorne strane mogu uvijek sporazumno raskinuti ugovor.

- Ugovor se može i jednostrano raskinuti (bez saglasnosti
drugog ugovarača), ako za to postoje zakonom propisani uslovi:
1. zbog neispunjenja;
2. zbog promjenjenih okolnosti;
3. zbog postojanja materijalnih i pravnih nedostataka na stvari;
4. kada su ugovorne strane ugovorile odustanicu (klauzula u ugovoru da se ugovor
raskida ako ugovorna strana ne plati određeni novčani iznos);
5. zbog prekomjernog oštećenja;
6. u drugim slučajevima koji su zakonom propisani.
1. Raskid ugovora zbog neispunjenja

- Da bi se iz ovog razloga mogao tražiti raskid pretpostavlja se da ugovor
nije ispunjen ili nije ispunjen na zakonom ugovoreni način.
- Da bi se mogao zahtijevati raskid po ovom pravnom osnovu potrebno je
drugom ugovaraču ostaviti naknadni rok za ispunjenje obaveze.
- Međutim, ako se radi o fiksnom ugovoru (bitni element tog ugovora je
ispunjenje obaveze u određenom roku) a dužnik ne ispuni svoju obvezu u
ugovorenom roku, ugovor se raskida automatski, tj. po samom zakonu istekom tog
roka. U ovom slučaju, jedino ako povjerilac ima interes da održi ugovor može
obavijestiti dužnika da mu daje mogućnost da ispuni ugovornu obvezu. Tu obavijest
mora dostaviti odmah po isteku roka uz upozorenje da dužnik u razumnom roku
ispuni obavezu iz ugovora.
- Posljedice radkida ugovora su:
1) ugovarači se oslobađaju međusobnih obveza iz ugovora;
2) ako je obaveza djelimično ispunjena od jedne strane, vrši se
restitucija (vraćanje primljenog);
Sarajevo, 11.05.2012.
3) ako se vraća novac, ugovarač je dužan platiti zatezne kamate od

momenta kada je novac primio;
4) ako je zbog raskida ugovora jedan ugovarač pretrpio štetu a nije
kriv za raskid, ima pravo na naknadu te štete.
2. Raskid ili izmjena ugovora zbog promijenjenih okolnosti
- Ovaj institut ima uporište u načelu ekvivalencije tj
jednakih davanja i u načelu pravičnosti.
- ZOO predviđa i ovakvu mogućnost raskida ugovora iz
ovog razloga:
1. ako je nakon zaključenja dvostranog naplatnog ugovora došlo do promijenjenih
okolnosti;
2. da se radi o vanrednim i nepredviđenim okolnostima (potres, poplava, suša, neke
upravne mjere, promjena sistema cijena, nagli skok cijena).
3. da te okolnosti otežavaju ispunjenje obaveza jedne strane do te mjere da je teško
ekonomski pogađaju i
4. da su te okolnosti nastupile prije roka određenog za ispunjenje te obaveze, te
5. da bi zbog navedenog održavanje ugovora bilo nepravično.
- Pravo na raskid ugovora ima ugovorna strana koju pogađaju te izmijenjene
okolnosti, tj. koja je dovedena u tešku materijalnu situaciju.
- Umjesto raskida ugovora iz ovog razloga može se tražiti i izmjena uslova
ugovora ukoliko na to prisatnu obje ugovorne strane.
- Pravo na raskid ugovora po ovom pravnom osnovu nema ugovorna strana
koja je bila dužna uzeti u obzir takve okolnosti prilikom sklapanja ugovora.
3. Poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja

- Ukoliko je u vrijeme zaključenja ugovora, u dvostrano
obaveznom ugovoru postojao očiti nesrazmjer između uzajamnih davanja, oštećena
strana može tražiti poništenje ugovora ukoliko u vrijeme zaključenja ugovora nije
znala, niti je morala znati za pravu vrijednost stvari.
- Dakle, da bi se radilo o prekomjernom oštećenju, potrebno je da
budu ispunjreni sljedeći uslovi:
1. Da je zaključen dvostrano-teretni (naplatni) ugovor (npr. o prodaji,zamjeni i
sl.);
2. Da nesrazmjer između uzajamnih davanja postoji u vrijeme zaključenja
ugovora;
3. Da ošećena strana ne zna niti je morala znati za taj nesrazmjer međusobnih
činidbi (dakle u vrijeme ugovora oštećeni nije znao niti mogao znati pravu
vrijednost - ovdje je značajan momenat zaključenja ugovora i u toj fazi se
posmatra savjesnost ugovornih strana).
- Ovdje se radi o rušljivom ugovoru i oštećena strana ima pravo
podnijeti tužbu za poništenje ugovora u roku od 1 godine od zaključenja ugovora.
Oštećeni također može se tražiti nadopunu vrijednosti protučinidbe (cijene), ali pod
uslovom da na ovo pristane druga strana, jer ako ne pristane slijedi poništenje
ugovora.
- Iako je postojao nesrazmjer poništenje ugovora se ne može tražiti
tražiti u sljedećim slučajevima:
Sarajevo, 11.05.2012.
a) ako je nešto kupljeno na javnoj prodaji,

b) kod igara na sreću, ili
c) ako je viša cijena data zbog osobite naklonosti.
ODGOVORNOST (JAMSTVO) ZA MATERIJELNE I PRAVNE NEDOSTATKE
- Pravila o neodogovornosti za materijalne i pravne nedostatke

odnose se na dvostrano-obavezne teretne ugovore.
- Radi se o odgovornosti prenosioca stvari ili prava (prodavca) za
postojeće nedostatke u slučaju ako oni nemaju ugovorena ili pretpostavljena svojstva.
- Cilj ovih odgovornosti je da garantuju jednakost međusobnih
davanja, koja bi kada postoji materijalni ili pravni nedostatak bila nesrazmjerna, pa
sticalac da znao ne bi zaključio ugovor.
- Pravila o odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke su
detaljno sadržana u dijelo ZOO koja regulišu ugovor o prodaji i shodno se
primjenjuju na teretne ugovore.
1. Odgovornost za materijalne (fizičke) nedostatke

- Postoji - ako stvar koja je predmet ugovora:
a) nema izričito ugovorena svojstva ili
b) nema uobičajena svojstva, tako da primalac (kupac) ne može koristiti stvar na
predviđeni način.
- Prodavac odgovara za materijalne nedostatke bez obzira na to da li mu je
nedostatak poznat.
- Kupac je dužan pregledati kupljenu stvar ili je dati nekom stručnom na
pregled i o vidljivim nedostacima obavijestiti prodavca u roku od 8 dana, a kada se
radi o ugovorima u privredi to mora uraditi bez odlaganja. Ako su obje stranke
prisutne pregledu kupac je dužan odmah staviti primjedbe zbog vidljivih nedostataka;
a ako se radi o skrivenim nedostacima, onda u roku od 8 dana računajući od dana
kada je nedostatak otkrio, a kod ugovora u privredi bez odlaganja.
- Prodavac neće odgovarati za nedostatak ako se taj nedostatak pokazao
nakon 6 mjeseci od predaje stvari kupcu.
- Međutim, kupac ne gubi pravo da se pozove na nedostatak i poslije isteka
navedenih rokova ako je nedostatak bio poznat prodavcu ili mu nije mogao biti
nepoznat.
- Kupac koji je blagovemeno obavijestio prodavca o nedostacima ima pravo
(kupčeva prava):
a) Tražiti od prodavca da otkloni nedostatak ili da mu preda istu
drugu stvar bez nedostatka;
b) Umjesto toga može tražiti od prodavca da se smanji cijena na
iznos umanjene vrijednosti stvari s tim da će zadržati stvar sa tim nedostatkom.
c) Tražiti raskid ugovora ali prije toga mora prodavcu ostaviti rok
za isporuku stvari bez nedostatka.
- Osim navedenih prava, kupac ima pravo i na naknadu štete
ako je pretrpio štetu zbog nedostatka stvari (npr. nije mogao upotrebljavati stvar sa
nedostatkom i stoga nije ostvario prihode – izgubljena dobit).
Sarajevo, 11.05.2012.
2. Odgovornost za pravne nedostatke (odogovornost za evikciju)

- Postoji – ako je primalac (kupac) od strane trećeg lica
onemogućen u redovnoj upotrebi stvari, tj. ako na prodatoj stvari postoji neko pravo
trećeg lica koj kupčevo pravo isključuje, umanjuje ili ograničava.
- Stvar ima pravni nedostatak:
a) ako prodavac nema pravo vlasništva na stvari jer to pravo pripada nekom drugom
koji može od kupca zahtijevati predaju stvari (tužba rei vindicatio), ili
b) ako na stvari postoji neki teret odn. pravo (npr. pravo služnosti) koje ograničava
kupčevo pravo (vlasništva).
- Kada se pojavi takav nedostatak kupac treba pozvati prodavca da otkloni
takav nedostatak (npr. da prenese pravo vlasništva na njega).
- U situaciji da treće lice oduzme stvar od kupca, ugovor između prodavca i
kupca se raskida, a u slučaju kada su kupćeva prava umanjena ili ograničena, kupac
može tražiti raskid ugovora ili smanjenje cijene.
- Pravo kupca prestaje protekom 1 godine od saznanja za postojanje prava
trećeg lica na stvari. Dakle radi se o subjektivnom roku. Nema objektivnog roka.
UGOVORNA KAZNA
- Ugovorna (konvencionalna) kazna je unaprijed ugovoren ili

utvrđen iznos novca ili neke druge imovinske koristi koju dužnik obećava da isplati
povjeriocu u slučaju da ugovorenu nenovčanu obavezu:
a) ne ispuni ili
b) neuredno je ispuni ili
c) zakasni sa njenim ispunjenjem.
- Ugovorna kazna predstavlja osiguranje povjeriočevog potraživanja , a
poseban značaj ima u privrednim sporovima. Odnosi se samo na nenovčana
potraživanja, jer na novčanim potraživanjima se kao sredstvo obezbjeđenja
primjenjuje kamata.
- Mora biti ugovorena u formi predviđenoj za ugovor iz koga proizilazi
dužnikova obaveza (tzv. paritet forme);
- Često se predviđa u samom ugovoru kao posebna klauzula, a moguće je da
se sastavi poseban akcesoran ugovor o ugovornoj kazni;
- Ako dužnik ne ispuni obavezu ili je ne ispuni na ugovoreni način ,
povjerilac može alternativno zahtjevati od dužnika ili da ispuni ugovorenu obavezu ili
da plati ugovornu kaznu; a kad je kazna ugovorena za slučaj zakašnjenja sa
ispunjenjem obaveze, ima pravo da kumulativno zahtjeva i jedno i drugo.
2. UZROKOVANJE ŠTETE - KAO IZVOR NASTANKA OBLIGACIONO-

PRAVNOG ODNOSA
Šteta se može javiti kao materijalna šteta u vidu smanjenja nečije imovine (obična
šteta) ili spriječavanja njenog povećanja (izmakla korist) ili kao nematerijalna šteta -
nanošenje fizičke ili psihičke boli ili straha.
Sarajevo, 11.05.2012.
OSNOVI ODGOVORNOSTI KOD ŠTETE
Odgovornost za štetu može postojati po principu:

1) subjektivne odgovornosti – odgovornost za štetu po osnovu
krivnje,
2) objektivne odgovornosti – odgovornost za štetu od opasne stvari
ili djelatnosti,
3) odgovornost za drugog.
1. Odgovornost za štetu po osnovu krivnje (princip subjektivne odgovornosti)

- Po principu subjektivne odgovornosti obaveza za naknadu
štete nastaje zbog toga što svako onaj ko drugom uzrokuje štetu vlastitom krivnjom
dužan je da tu štetu nadoknadi, uz primjenu pravila o prredpostavljenoj krivnji, što
znači da se polazi od predpostavke da je štetnik kriv za prouzrokovanu štetu, ali može
dokazivati da šteta nije nastala njegovom krivnjom.
- Dakle, ko drugom prouzrokuje štetu dužan ju je naknaditi
izuzev ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Iz ovog se može jasno
zaključiti da se radi o pretpostavljanoj krivnji. To je oboriva pretpostavka i na
štetniku je teret dokazivanja da nije kriv za prouzrokovanu štetu.
- Predpostavke za nastanak odgovornosti nekog lica za
prouzrokovanu štetu su:
1) postojanje sposobnosti štetnika da odgovara za štetu , jer postoje lica koja
nisu odgovorna (npr. dijete do određenog uzrasta ili lica nesposobna za
rasuđivanje);
2) protivpravna (nedopuštena) radnja ili propuštanje;
3) uročna veza između nedopuštene radnje i štete kao posljedice;
4) krivnja, koja znači odgovornost nekog lica zbog toga što se nije ponašalo
kao razuman i pažljiv čovjek.
- Krivnja se stepenuje na:
- umišljaj (namjeru) – koji se može manifestovati kao:
a) direktni umišljaj - kada štetnik nedopušteno djelo vrši
namjerno i svjesno, a pri tome je želio nastupanje posljedice (štete),
b) eventualni umišljaj - kada štetnik nedopušteno djelo vrši
namjerno i svjesno, ali pri tome nije želio, već je pristao na nastupanje
posljedice (štete).
- nehat (nepažnja) (postoji kada štetnik postupa
nepažljivo, nemarno, zanemarujući pažnju prosječnog čovjeka, odn. dobrog
domaćina) – koji se može manifestovati kao:
a) svjesna nepažnja - kada je štetnik predvidio
mogućnost nastupanja štete, ali se nadao da ona neće nastupiti,
b) nesvjesna nepažnja - kada štetnik nije
predviđao mogućnost nastupanja štete, ali je morao i mogao to predvidjeti,
c) krajnja ili gruba nepažnja - kada se štetnik
ponašao krajnje nemarno i lakomisleno,
d) obična nepažnja - kada je štetnik zanemario
pažnju brižljivog čovjeka,
Sarajevo, 11.05.2012.
e) profesionalna nepažnja - kada je štetnik

zanemario pažnju koju ispoljava određeno lice u vršenju profesionalne
djelatnosti od koga se očekuje povećanja pažnja.
- Štetnik odgovara za svaki oblik
krivnje, ali, izuzetno zakon predviđa mogućnost sniženja štete ako šteta nije
prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepažnjom!!!
2. Odgovornost za štetu od opasne stvari ili djelatnosti (princip objektivne

odgovornosti)
- Po principu objektivne odgovornosti obaveza za naknadu
štete nastaje na osnovu samog prouzrokovanja štete. To znači da je imalac opasne
stvari odn. onaj ko se bavi opasnom djelatnosti dužan nadoknaditi štetu uzrokovanu
od te stvari odn. djelatnosti, ali se može osloboditi od odgovornosti u zakonom
predviđenim slučajevima. Dakle, ovdje se krivnja ne dokazuje. Oštećeni mora
dokazati samo uzročno posljedičnu vezu između opasne djelatnosti i nastale štete.
- Za štetu je odgovoran imalac opasne stvari (a to je vlasnik stvari
kao što je automobil, građevinska mašina, oružje i sl.), odn. onaj ko se bavi opasnom
djelatnosti (to su one djelatnosti u kojima se koriste opasne stvari ili sam proces
proizvodnje koji stvara tu opasnost).
- Ako je imaocu na protivpravan način oduzeta stvar , za štetu
odgovara onaj ko je stvar oduzeo.
- Ako je imalac opasne stvari povjerio stvar nekom drugom licu
onda to lice odgovara.
- Međutim imalac opasne stvari će odgovarati za štetu koju

prouzrokuje opasana stvar i za vrijeme dok ona se nalazila kod trećeg lica:
a) ako je šteta nastala zbog neke skrivene mane ili nedostatka, a treći na njih nije
upozoren,
b) ako treće lice kojem je opasna stvar povjerena nije osposobljeno da njome
upravlja.
- Imalac opasne stvari se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da šteta
potiče od:
a) više sile
b) od samog oštećenog – samo ako njihove radnje ili propuštanja nije mogao
predvidjeti i posljedice izbjeći i otkloniti
c) od trećeg lica – također, samo ako njihove radnje ili propuštanja nije mogao
predvidjeti i posljedice izbjeći i otkloniti
3. Odgovornost za drugog
- Obaveza za naknadu štete po principu odgovornosti za drugog znači
da određena lica po pravilima o predpostavljenoj krivnju nadoknađuju štetu koju je
prouzrokovalo drugo (neodgovorno) lice, (npr. roditelj za dijete, staralac za
štićenika), uz mogućnost da se oslobode ove odgovornosti ako su poduzela sve mjere
nadzora nad neodgovornim licem, ali je i pored toga šteta nastupila.
- Slučajevi ovakve odgovornosti su:
1) Za duševno bolesna i zaostala lica - odgovara njihov staralac.
Sarajevo, 11.05.2012.
2) Za maloljetnike - odgovaraju njihovi roditelji, pri tome:

a) ako se radi o djetetu mlađem od 7 godina - roditelji odgovaraju po
principu objektivne odgovornosti,
b) ako se radi o maloljetniku mlađem od 14 godina koji je sposoban za
rasuđivanje - roditelji i maloljetnik odgovaraju solidarno, a
c) ako se radi o maloljetniku starijem od 14 godina koji je sposoban za
rasuđivanje - za štetu odgovara maloljetnik, ali ako štetu ne može nadoknaditi
sam, roditelji će se obavezati na naknadu štete pod uslovom da je to pravično.
3) Ako je maloljetnik povjeren na čuvanje staraocu, školi ili drugoj ustanovi - za
štetu odgovara staralac odn. ustanova, ako je šteta nastala zbog propuštanja
nadzora.
4) Za štetu koju trećim licima počine radnici na radu - odgovara privredno društvo u
kojem je radnik zaposlen, ali se društvo može osloboditi odgovornosti ako dokaže
da radnik nije kriv za nastalu štetu.
4. Odgovornost za štetu u slučaju nesreće izazvane motornim vozilom u pokretu

- Iako su motorna vozila u pokretu opasne stvari (za koje se inače
odgovara po principu objektivne odgovornosti), u slučaju sudara tih vozila
odgovara se po pravilima subjektivne odgovornosti tj. po principu krivnje.
- Ako je u sudaru motornih vozila štetu pretrpilo treće lice - imaoci
vozila odgovaraju solidarno po pravilima objektivne odgovornosti. (To znači da svaki
od njih može platiti cijeli iznos štete i tada prema drugom ima regresno pravo u
parnici gdje se utvrđuje koliki je udio svakog od njih u prouzrokovanj uštete).
- U odnosu na međusobnu štetu - primjenjuju se slijedeća pravila

subjektivne odgovornosti:
a) Ako je isklučivo kriv jedan imalac vozila - on drugom imaocu
nadoknađuje svu štetu;
b) Ako postoji obostrana krivnja - onda imaoci odgovaraju zavisno od
stepena krivnje;
c) Ako nema krivnje ni jedne ni druge strane - onda odgovaraju podjednako
(na ravne dijelove), ali razlozi pravičnosti mogu opredjeliti sud da donese i
drugačiju odluku (npr. zbog slabog imovnog stanja jednog imaoca vozila, znatne
razlike između vrijednosti vozila).
NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE
- Materijalna šteta se nadoknađuje:

1) uspostavljanjem ranijeg stanja kakvo je bilo prije štete,
2) naknadom u novcu – koja će se dosuditi u sljedećim slučajevima:
a) ako uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće (npr. uništena je
individualno određena stvar),
b) ako je moguće djelimično uspostavljanje ranijeg stanja, a u ostalom dijelu
se dosuđuje novčana naknada,
c) ako je uspostavljanje ranijeg stanja vezano sa nesrazmjernim troškovima,
Sarajevo, 11.05.2012.
d) ako oštećeni izričito zahtjeva dosuđenje naknade u novcu.

- Naknada u novcu se dosuđuje u visini potrebnoj za uspostavu
stanja koje je postojalo prije nastupanja štete. Visina te naknade se određuje po
cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.
- Oštećeni ima pravo na zatezne kamate od dana donošenja sudske
odluke pa do isplate naknade, ako je sam oštećeni otklonio štetu (popravkom) od
dana kada je imao izdatak za popravku.
- Naknada se može odnositi na običnu štetu i na izmaklu dobit.
- Naknada se može dati u manjem obimu od stvarne štete (tj. može
se sniziti):
1) Ako šteta nije prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepažnjom - a štetnik:
a) je lošeg materijalnog stanja, tako da bi ga isplata dovela u tešku
materijalnu situaciju,
b) ili je prilikom prouzrokovanja štete radio poslove korisne za oštećenog
2) Ako ima podjeljene odgovornosti, tj. ako nastanku štete doprinese oštećeni (npr.
pješak krši saobraćajne propise i time doprinese da bude povrijeđen u
saobraćajnom udesu).
- Pravilo je da se šteta isplaćuje odjednom.
- Međutim, u izuzetnim situacijama u slučaju smrti, tjelesne
povrede, ili oštećenja zdravlja, naknada se može odrediti u obliku rente (doživotno
ili na određeno vrijeme).
- Ovdje se ima u vidu šteta koja će se manifestovati ubuduće, pa će
se tako i nadoknađivati.
- Ovaj vid štete se manifestuje kao:
a) izgubljeno izdržavanje ili pomaganje – koje se određuje
licu koga je npr. poginuli član porodice izdržavao a na teret štetnika u obliku
rente;
b) gubitak zarade – koja se kao naknada dosuđuje oštećenom
koji je pretrpio povredu zbog čega ima smanjenu radnu sposobnosti, a kao
posljedica toga i gubitak ili smanjenje zarade koju je ranije ostvarivao. Oštećenom
u ovom slučaju pripada pravo na razliku između zarade koju je ranije ostvarivao i
zarade koju ostvaruje nakon pretrpljene povrede. Razlika se dosuđuje u obliku
rente.
c) renta se može dosuditi i ako oštećeni ima nepokrivene
troškove liječenja i dr.
d) renta se davati kao naknada za pojačanu ishranu, da bi se
kroz taj period uspostavilo normalno stanje.
e) ako je neko određeno vrijeme nesposoban za obavljanje
nekih poslova potrebnih za održavanje lične higijene, pa u tu svrhu mora
angažovati drugu osobu, pripada mu pravo na naknadu tih izdataka.
f) moguće je dosuditi naknadu zbog nemogućnosti
napredovanja u poslu (npr. invalidnost i gubitak sposobnosti).
- Visina dosuđene rente može se mijenjati zavisno od
promijenjenih okolnosti (npr. velika razlika između radnih mjesta). Uvijek se
postavlja zahtjev i sud donosi odluku.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Na zahtjev oštećenog i u situaciji kada se u pravilu

dosuđuje naknada u rentnom obliku, može se dosuditi novčana naknada u
kapitaliziranom (jednom) iznosu ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti. Visinu te
naknade utvrđuje vještak odgovarajuće struke.(pr momku naknada koju je uložio u
školovanje).
NOVČANA NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE
- Ova naknada se u pravilu dosuđuje za pretrpljene:

1. fizičke bolove,
2. psihičke bolove i
3. strah.
- Fizički bol može uzrokovan:
a) tjelesnom povredom,
b) operativnim zahtvatom,
c) za vrijeme liječenja,
d) poslije završenog liječenja (povrede vremena).
- Duševni bol može biti uzrokovan:
1) zbog smanjene životne aktivnosti - može biti uzrokovan
smanjenom pokretljivosti ruke, noge i dr. oblicima invalidnosti kojima je
umanjena životna aktivnost.
2) zbog unakaženosti - unakaženost u pravilu uzrokuje psihički bol.
3) zbog povrede ugleda, časti, slobode - naknada se dosuđuje zbog
psihičkog bola koji oštećeni trpi.
4) zbog smrti ili teškog invaliditeta bliskog srodnika - pravo na
naknadu zbog smrti bliskog srodnika pripada članovima najuže porodice
(bračnom drugu, djeci, i roditeljima), a braći, sestrama i vanbračnom drugu samo
ako su sa oštećenim živjeli u trajnoj zajednici. (pita na ispitu). Pravo na naknadu
zbog invaliditeta bliskog srodnika ne pripada braći i sestrama nevezano da li su
živjeli u zajednici sa oštećenim.
5) zbog kažnjive preljube, obljube, bludnih radnji - ako je neko
prevarom, prinudom ili zloupotrebom odnosa podčinjenosti ili zavisnosti naveden
na kažnjivu obljubu ili dr. kažnjivu bludnu radnju, on tada ima pravo na naknadu
zbog pretrpljenih duševnih bolova.
- Pretrpljeni strah - je osnov za naknadu nematerijalne štete
ako je znatnog intenziteta i ako traje relativno duže tako da opravdava dosuđenja
novčane naknade.
- U sporovima povodom određivanja nematerijalne štete
angažuju se vještaci – stručnjaci medicinske struke koji utvrđuju postojanje bolova i
straha, njihov intenzitet i trajanje.
- Visina naknade se određuje prema okolnostima u vrijeme
donošenja presude, uz pravo tužioca (oštećenog) na zatezne kamate od donošenja
presude pa do isplate.
PRAVILA O UGOVORNOJ ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU
Sarajevo, 11.05.2012.
- Ako dužnik ne ispuni obavezu ili je ne ispuni u svemu kako ona

glasi ili zakasni sa njenim ispunjenjem, tada povjeriocu pripada pravo da pored
zahtjeva koji se odnosi na ispunjenje obaveze traži i naknadu štete, naravno ukoliko je
zbog toga pretrpio štetu.
- Ako je ispunjenje obveze postalo nemoguće onda mu pripada
samo pravo na naknadu štete.
- Dužnik se može osloboditi odgovornosti za prouzrokovanu štetu
ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio sa
ispunjenjem zbog okolnosti koje nije mogao predvidjeti, izbjeći, otkloniti, a ni
spriječiti. Ovdje se radi o okolnostima koje su nastupile nakon zaključenja ugovora, a
koje imaju karakter više sile (požar, poplava, ekonomske i upravne mjere).
- Dužnik odgovara po kriteriju predpostavljene krivnje i teret
oslobađanja od odgovornosti za štetu pada na njega.
- Zakon predviđa mogućnost proširenja, ograničenja i isključenja
ugovorne odgovornosti za štetu, ako je to ugovarači predvide ugovorom:
a) Tako ugovarači mogu proširiti odgovornost dužnika za slučaj za koji
dužnik inače ne bi odgovarao.
b) Zakon ne dozvoljava isključenje odgovornosti dužnika za štetu
prouzrokovanu namjerno ili krajnjom nepažnjom, a moguće je isključenje od
odgovornosti za štetu prouzrokovanu običnom nepažnjom.
c) Moguće je ograničenje odgovornosti za štetu tako da se unaprijed odredi
najviši iznos naknade, osim ako to nije u očitom nesrazmjeru sa štetom.
- Ako ima krivnje povjerioca ili lica za koja on odgovara –
primjenjuje se pravilo o podjeljenoj odgovornosti.
ODGOVORNOST VIŠE LICA ZA ISTU ŠTETU
- Više lica mogu odgovarati za istu štetu ako je ona

prouzrokovana na jedan od slijedećih načina:
1) ako su neposrednom zajedničkom radnjama prouzrokovali štetu;
2) ako je posrednom radnjom jedan uticao da drugi načini štetu;
3) ako su radili nezavisno jedan od drugog (bez dogovora)
nezavisnim samostalnim radnjama prouzrokovala istu štetu, a pri tome se ne
mogu utvrditi udjeli u prouzrokovanju štete;
4) ako je nesumnjivo da su štetu prouzrokovala dva ili više lica,
koja su na neki način povezana, a ne može se utvrditi ko je od njih štetu
prouzrokovao
5) naručilac i izvođač radova na nekretninama za štetu nastalu tim
radovima trećim licima odgovaraju zajednički.
- U svim navedenim slučajevima štetnici odgovaraju u
granicama svoga doprinosa ukoliko je taj doprinos moguće utvrditi. U suprotnom,
odgovaraju solidarno.
- Ako jedan od štetnika isplati oštećenom cijeli iznos štete,
onda ima pravo da od drugih štetnika u posebnoj regresnoj parnici traži naknadu za
njihovo učešće za prouzrokovanje štete. Sud ovdje pokušava utvrditi doprinos svakog
Sarajevo, 11.05.2012.
od učesnika, a ukoliko u tome uspije obavezaće svakoga od njih na isplatu naknade u

jednakim dijelovima.
PRAVO OŠTEĆENOG DA ZAHTIJEVA NAKNADU NAKON ZASTARJELOSTI

ODŠTETNOG ZAHTJEVA
- Kada je u pitanju vanugovorna (deliktna) odgovornost za štetu

– zahtjev za naknadu štete se može podnijeti u subjektivnom roku od 3 godine od
dana saznanja za štetu i štetnika, a u svakom slučaju u objektivnom roku od 5
godina od dana kada je šteta nastala.
- Međutim ZOO predviđa da oštećeni ima pravo i da nakon isteka
zastarnog roka za naknadu štete zahtijeva od štetnika da mu ustupi, preda, vrati ono
što je stekao štetnom radnjom jer se radi o sticanju bez pravnog osnova. Taj zahtjev
će postaviti po pravilima o sticanju bez pravnog osnova. U ovom postupku će moći
ostvariti samo onaj dio koji se manifestirao kao korist koju je ostvario
prouzrokovanjem štete, dakle obeštećenje se u ovom slučaju ostvaruje samo
djelimično.
3. STICANJE BEZ OSNOVA - KAO IZVOR NASTANKA OBLIGACIONO-

PRAVNOG ODNOSA
Da bi nastala obveza po ovom pravnom osnovu moraju biti ispunjeni određeni

uslovi, i to:
1) da je kod jedne strane došlo do povećanja imovine,
2) da je zbog toga kod druge strane nastupilo osiromašenje,
odnosno umanjenje imovine,
3) da kod osiromašene strane postoji zabluda ili neznanje, odnosno
uvjerenje da isplatom ili drugim davanjem ispunjava svoju obavezu (zabluda da ima
obavezu),
4) da ne postoji valjan pravni osnov za sticanje imovine na
drugoj strani.
Pojedini slučajevi sticanja bez osnova su:

a) isplata nepostojećeg duga
b) naknadni prestanak osnova
c) izostanak protučinidbe
d) isplata jednog duga dva puta
Kada se može tražiti vraćanje za sticanje bez osnova?

Vraćanje može tražiti onaj koji izvrši isplatu, pod uslovom da je u vrijeme plaćanja je bio
savjestan, tj. da je bio u uvjerenju da je dužan to učiniti.
Međutim, ne može tražiti vraćanje datog onaj ko je izvršio isplatu znajući da nije dužan,
izuzev:
a) ako je u tom momentu zadržao pravo da traži vraćanje ili
b) ako je to učinio pod prinudom (onda mu pripada pravo na vraćanje).
Sarajevo, 11.05.2012.
4. POSLOVODSTVO BEZ NALOGA ILI NEZVANO VRŠENJE TUĐIH

POSLOVA - KAO IZVOR NASTANKA OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSA
- Poslovodstvo bez naloga je neovlašteno miješanje u tuđe

poslove vršenjem nekog posla u korist drugog lica, zbog čega između ta dva lica
nsataje obligaciono-pravni odnos.
- U skladu sa zakonom, nezvanom vršenju tuđih poslova se u
određenim slučajevima ipak može pristupiti.
- U vezi s tim, razlikujemo:
1. nužno poslovodstvo bez naloga - postoji ako je poduzeto radi otklanjanja
neposredno predstojeće štete, znači o poslu koji ne trpi odlaganje (npr. ako je
vjetar odnio krov pa komšije pristupe jer pada kiša).
2. korisno poslovodstvo bez naloga - postoji ako nije nužno već korisno za drugo
lice (npr. prilikom boravka u inostranstvu neo za prijatelja pod povoljnom
cijenom kupi stvar za koju je ovaj ranije izjavljivao da bi je želio kupiti).
3. poslovodstvo protivno zabrani gospodara posla - postoji ako neko poduzima
posao za drugo lice iako zna da mu je to lice zabranilo da to čini.
- U slučajevima nužnog i korisnog poslovodstva bez naloga, poslovođa je
dužan da obavijesti osobu za koju radi i da ga pozove da on nastavi sa obavljanjem
tog posla. Ukoliko ne prihvati da nastavi poslove ili nije u mogućnosti da dođe u
razumnom roku, poslovođa da nastavi posao ukoliko je to moguće i dužan je raditi
sve dok osoba za koju posao radi ne preuzme brigu o tome. U takvoj situaciji kada je
obavljen posao poslovođa je dužan ispostaviti račun i ustupiti sve ono što je pribavio
za obavljanje tog posla osobi za koju radi. Poslovođa je dužan obavljati posao sa
dužnom pažnjom (dobrog domaćina odn. privrednika odn. sa pažnjom stručnjaka).
- Pod uslovom da je u svemu radio kako treba i ono što su date okolnosti
zahtijevale, poslovođa u slučajevima nužnog i korisnog poslovodstva bez naloga ima
i određena prava:
1) Ima pravo zahtijevati od onog za koga je radio da ga oslobodi svih obaveza koje
je na sebe preuzeo zbog obavljanja tog posla;
2) Ima pravo zahtijevati naknadu svih nužnih i korisnih troškova i event. pretrpljene
štete,
3) Pored toga, mu pripada i pravo na primjerenu naknadu za uloženi trud.
- Kod poslovodstva protivno zabrani gospodara posla, poslovođi ne pripada
pravo na naknadu.
5. JEDNOSTRANE IZJAVE VOLJE - KAO IZVOR NASTANKA

OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSA
Jednostrane izjave volje su - izjave na osnovu kojih nastaje obaveza prema subjektu
koji ispuni uslov, ako to obećanje nije prethodno opozvano na zakonom propisani način.
Tu spadaju: javno obećanje nagrade, vrijednosni papiri i legitimacioni papiri.
Javno obećanje nagrade

- To je poziv kojim se javnim oglasom neodređeni krug lica
poziva da za nagradu:
Sarajevo, 11.05.2012.
a) poduzme neku radnju, ili

b) da postigne neki uspjeh, ili
c) da se nađe u određenoj situaciji
(npr. oglas da se pronađe izgubljena stvar, konkurs za izradu projekta, nagrada za najbolji roman).
- Obećanje se može opozvati na način na koji je učinjeno kao i ličnim
saopćenjem, međutim, onaj ko je dato obećanje ispunio a nije znao, niti je mogao
znati da je obećanje nagrade opozvano ima pravo zahtijevati da mu se da obećana
nagrada, a onaj ko je prije opozivanja učinio izvijsene izdatke radi izvršenja radnje
određene u javnom oglasu ima pravo na naknadu tih izdataka. Obećanje nagrade ne
može se opozvati ukoliko je oglasom određen rok za izvršenje radnje, odnosno za
obavještavanje o postignutom rezultatu ili ostvarenju određene situacije obećanje se
ne može opozvati.
Vrijednosni papiri – su pismene izjave kojim se njen izdavalac obavezuje ispuniti
obavezu upisanu u toj izjavi njenom zakonitom imaocu (mjenica, ček, konsoman,
tovarni list i dr.).
Legitimacioni papiri – su željezničke, pozorišne i dr. karte (ulaznice), bonovi i sl.
Isprave koje sadrže obavezu za izdavaoca, uz napomenu da u njima nije naznačen
povjerilac. Od legitimacionih papira treba razlikovati legitimacione znake, koji
predstavljaju samo dokaz za određenog povjerioca da je s njim zaključen dvostrani
ugovor (npr. broj na znaku koji se izdaje u garderobi).
OSTALI INSTITUTI OBLIGACIONOG PRAVA
KAMATE
Kamata je - naknada za korištenje tuđeg novca ili za korištenje drugih zamjenjivih

stvari. Istovremeno ona ima i karakter naknade štete zbog toga što je kod novčane
obaveze povjerilac lišen upotrebe svog novca.
Kamate mogu biti:

- ugovorene kamate – ako su ih ugovarači predvidjeli u ugovoru,
- zakonske ili tzv. zatezne kamate – koje predviđa zakon za slučaj postojanja novčane
obaveze.
Zatezne kamate
- Zatezne kamate se plaćaju kada dužnik zakasni sa ispunjenjem novčane
obveze, i to za vrijeme dospjelosti tog duga pa do isplate i to neovisno od krivnje, a
po stopi utvrđenoj (posebnim) zakonom, a koja iznosi 18%.
- Povjeriocu pripada pravo na zateznu kamatu neovisno od toga da li je
zbog zakašnjenja u ispunjenju novčane obaveze pretrpio štetu. Ako je šteta veća od
iznosa koji je dobio po osnovu kamata, povjerilac ima pravo na razliku do punog
iznosa naknade štete.
Procesne kamate!!!
Sarajevo, 11.05.2012.
- Ovo je izuzetak od pravila da je zabranjeno plaćanje kamate na kamatu.

- Procesnu kamatu plaća dužnik koji je zadocnio, odn. koji nije platio
zatezne kamate povjeriocu sa kojim je u poslovnom odnosu (plaćao mu je glavni dug
sa zakašnjenjem, a nije zatezne kamate).
- U ovom slučaju, povjerilac ima pravo da ustane sa posebnom tužbom
kojom će zahtijevati isplatu neplaćenih zateznih kamata.
- Sada zbir neplaćenih zateznih kamata čini glavno potraživanje, a na to
potraživanje povjeriocu (sada tužitelju) pripada pravo da zahtijeva od dužnika isplatu
kamata od dana podnošenje tužbe do isplate.
- To se sve dešava u pranici i zato se zovu procesne kamate.
- Procesna kamata na iznos neisplaćene zatezne kamate ne može da se traži
sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje.
Ugovorene kamate
- Ove kamate se određuju ugovorom između ugovornih strana i
teku od vremena kako su se ugovarači sporazumjeli.
- Stopa ugovorenih kamata ne može biti veća od kamatne stope
koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju.
- Ugovaranje veće stope od dozvoljene ne čini ugovor ništavim jer
se kamate dosuđuju do dozvoljenog iznosa.
- Ako je kamata ugovorena a nije određena stopa vrijedi kamata
koja se plaća u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju.
ALTERNATIVNE OBAVEZE
- Alternativne obaveze su takve obveze kod kojih dužnikova

obveza ima dva ili više predmeta ali je dužnik obavezan dati samo jedan od njih da bi
se oslobodio obveze. Suština se odnosi na postojanje dvije obveze, dva premeta i
pravo izbora pripada dužniku.
- Alternativne obaveze mogu nastati:
1. ugovorom kada se o tome usaglase ugovorne strane (npr. kod zaključenja
ugovora o prodaji kupac se obavezuje prodavcu isplatiti određeni iznos novca ili
mu umjesto toga dati neku stvar);
2. jednostranom izjavom volje (npr. kod sastavljanja legata nasljedniku se
može odrediti obaveza da legataru preda određene stvari isplatu ili isplati
određeni iznos novca);
3. na osnovu zakona (npr. u slučaju zakonskog izdržavanja, davalac
izdržavanja može plaćati izdržavanje ili primiti izdržavano lice u svoje
domaćinstvo na izdržavanje).
- Svrha alternativne obveze je pravo izbora od strane dužnika.
Time se dužniku daje mogućnost da ispuni obvezu na način koji je za njega
povoljniji.
- Izbor se smatra izvršenim u momentu kada je dužnik
obavijestio drugu stranu (povjerioca) o tome šta je izabrao. Takva izjava se više ne
može opozvati.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Pravo izbora pripada dužniku sve dok u postupku prinudnog

izvršenja jedna od dugovanih stvari ne bude predata povjeriocu.
- Ako pravo izbora pripada povjeriocu, onda on to pravo može
koristiti do isteka roka za ispunjenje dužnikove činidbe. Ukoliko se do tada ne izjasni
povjerilac, dužnik ga može pozvati da izvrši izbor i pri tome mu odredi rok. Po
proteku navedenog roka pravo izbora prelazi na dužnika.
- Ako se desi da jedan predmet obaveze postane nemoguć iz
uzroka za koje nije odgovorna ni jedna strana, obveza dužnika se svodi na preostali
predmet.
FAKULTATIVNA OBAVEZA I FAKULTATIVO POTRAŽIVANJE
- Kod fakultativne obaveze ne postoji obaveza sa dva ili više

predmeta već obaveza sa samo jednim predmetom, uz ovlaštenje dužnika da se može
osloboditi obaveze davanjem nekog drugog predmeta, koji je određen pravnim
poslom ili zakonom.
- Fakultativne obaveze mogu biti zasnovane:
1) ugovorom,
2) zakonom – npr. ZOO predviđa odustanicu povodom koje dužnik ima dvije
mogućnosti:
a) može ispuniti ugovornu obavezu, ili
b) može odustati od ugovora davanjem odustanice,
3) testamentom – ako ostavilac obaveže nasljednika na davanje legata predajom
određeneog predmeta, ali da se te obaveze može osloboditi ako isplati određeni
iznos.
- Moguće je da ovo pravo fukultativnog potraživanja pripada

povjeriocu tako da on umjesto dugovanog predmeta od dužnika zahtijeva neki drugi
određeni predmet.
- Takvo ovlaštenje povjerioca može biti predviđeno:
1) ugovorom ili
2) zakonom – npr. ZOO predviđa da kada se obaveza sastoji u davanju stvari
određenih po rodu, a dužnik dođe u zakašnjenje, povjerilac može po svom izboru:
a) nabaviti stvar istog roda i zahtjevati naknadu cijene i naknadu štete, ili
b) umjesto toga zahtjevativrijednost dugovanih stvari i naknadu štete.
DJELJIVE OBAVEZE I POTRAŽIVANJA
- Najčešće obigaciono-pravni odnos nastaje između jednog

povjerioca i jednog dužnika. Međutim, ponekad pravni odnos nastaje između dva ili
više povjerioca s jedne strane i dva ili više dužnika s druge strane. U takvom slučaju
se radi o pluralističkim obavezama.
- Pluralističke obaveze mogu biti:
a) Djeljive – više dužnika obavezu dijele na jednake dijelove tako da jedan dužnik
odgovara za samo svoj dio obveze. Ako na povjerilačkoj strani ima više lica a
ništa drugačije nije dogovoreno postojeće potraživanje se dijeli između njih na
Sarajevo, 11.05.2012.
jednake dijelove, a to znači da svaki od njih ima pravo zahtijevati samo dio
obveze.
b) Nedjeljive – su takve kod kojih su činidbe kvantitativno nedjeljive, tako da se ne
mogu ispuniti u dijelovima, I svaki od povjerilaca može zahtjevati samo ipunjenje
cijelog potraživanja, odnosno dužnik je obavezan ispuniti cijelu obavezu.
SOLIDARNE OBAVEZE
Solidarne obaveze postoje kada je u postojećem obligacio-nopravnom odnosu svaki od
više dužnika dužan ispuniti cijelu obavezu i svaki od više povjerilaca može zahtijevati
ispunjenje cijele obveze od bilo kojeg dužnika.
Solidarnost obaveze može biti pasivna i aktivna.
Pasivna solidarnost
- Pasivna solidarnost postoji kada u obligacio-nopravnom
odnosu na pasivnoj (dužničkoj) strani ima više dužnika od kojih je svaki od njih
subjekt cjelokupne obaveze, time da ako dođe do potpunog ispunjenja od jednog
dužnika, preostali dužnici se oslobađaju obaveze prema povjeriocu. S druge strane,
povjerilac može ispunjenje obaveze zahtjevati od bilo kog dužnika sve dok mu
obaveza ne bude u potpunosti izmirena.
- Pojam pasivne solidarnosti podrazumijeva jedinstveno
potraživanje i jedinstvenu obavezu, a ne onoliko potraživanja koliko ima povjerioca,
odnosno ne onoliko obaveza koliko ima dužnika.
- Pasivna solidarnost može nastati: ugovorom, testamentom (npr.
kada ostavilac testamentom odredi da svi nasljednici solidarno odgovaraju za namirenje legatara) i
zakonom (npr. u slučaju odgovornosti naručioca i izvođača radova za štetu nastalu izvođenjem
radova na nekretninama).
- U situaciji kada jedan od solidarnih dužnika ispuni obavezu
u cijelosti - pripada mu pravo regresa, tj. da od ostalih dužnika zahtijeva da mu
naknade dio obveze koja otpada na njih. To će uraditi u regresnoj parnici ukoliko to
nije moguće drugačije.
- Ako drugačije nije određeno, ugovoreno ili ne proizilazi iz
odnosa solidarnih dužnika, na svakog dužnika otpada jednak dio.
Aktivna solidarnost
- Od pasivne solidarnosti razlikujemo aktivnu solidarnost, a to
znači da na povjerilačkoj strani ima više lica, a svako od tih lica ima pravo od
dužnika zahtijevati ispunjenje cijele obveze i kada jedan od solidarnih povjerilaca
bude namiren, obveza prestaje i u odnosu na ostale povjerioce.
- U situaciji kada ima više povjerilaca pravo je dužnika da ispuni
obvezu prema svom izboru u odnosu na jednog od povjerilaca po svom izboru. To
pravo ima ima do momenta dok jedan od povjerilaca ne zahtijeva ispunjenje svoje
obveze.
- Aktivna također može nastati zakonom, ugovorom i
testamentom.
- Ako obaveza bude ispunjena prema jednom od solidarnih
povjerioca, ostali povjerioci imaju pravo zahtjevati dio koji im pripada.
Sarajevo, 11.05.2012.
NAČINI PRESTANKA OBAVEZA

1) ispunjenje obaveza
2) raskid ugovora zbog neispunjenja
3) preboj ili kompenzacija
4) otpust duga
5) prenov ili novacija
6) sjedinjenje (konfuzija)
7) nemogućnost ispunjenja
8) protek vremena, otkaz
9) smrt dužnika ili povjerioca
1. ISPUNJENJE OBAVEZA
Pod ispunjenjem podrazumjevamo – valjano izvršenje dugovane činidbe, koja je

predmet dužnikove obaveze.
Subjekti ispunjenja
- Obavezu ispunjava dužnik, ali to može učiniti i treće lice ako ima
pravni interes ili ako nema pravni interes a dužnik je s tim saglasan.
- Ako je u ugovoru određeno da obavezu treba da lično ispuni
dužnik, ili ako priroda obaveze nalaže da je može ispuniti samo dužnik, nije moguće
da obavezu ispuni treće lice.
- Ispunjenje se čini povjeriocu ili licu određenom zakonom
(zakonskom zastupniku), licu određenom odlukom suda (sudski izvršni organ), licu
određenom ugovorom (kod ugovora u korist trećih lica), ili licu koje odredi povjerilac
(punomoćnik).
Predmet ispunjenja
- Predmet ispunjenja je određen ugovorom, ali obaveza može
prestati i ako povjerilac u sporazumu sa dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga
što mu dužnik duguje (davanje umjesto dugovanog).
- Povjerilac nije dužan primiti djelimično ispunjenje obaveze osim
ako se radi o navčanim obavezama, ali ni tada ako bi primitkom djelimičnog
ispunjenja pretrpio štetu.
Vrijeme ispunjenja
- Ako rok nije određen – ispunjenje obaveze se može tražiti
odmah.
- Ako je određen rok – dužnik je obavezan ispuniti obavezu u tom
roku, jer u suprotnom pada u docniju (zakašnjenje).
- Za slučaj da je rok ugovoren u interesu dužnika – on ima pravo
ispuniti obavezu i prije toka, ali je dužan o tome obavijestiti povjerioca.
- Povjerilac ima pravo tražiti ispunjenje prije roka ako dužnik nije
dao obećano obezbjeđenje (zalog, avans, kaparu) ili ako je rok ugovoren u njegovu
korist.
Sarajevo, 11.05.2012.
Mjesto ispunjenja
- Dužnik je obavezan ispuniti obavezu u mjestu koje je predviđeno
ugovorom ili zakonom.
- Ako mjesto nije određeno ni ugovorom ni zakonom, mjesto
ispunjenja se određuje po svrsi posla ili prirodi ispunjenja.
- Međutim, ako se ni na ovaj način ne može odrediti mjesto
ispunjenja obaveze, to je mjesto prebivališta odn. sjedišta dužnika.
Izdavanje priznanice
Kada dužnik ispuni obavezu, može od povjerioca tražiti izdavanje priznanice koja
potvrđuje da je ispunjen dug.
Zakašnjenje dužnika
- Zakašnjenje (docnja) dužnika postoji kada dužnik ne ispuni
obavezu u roku određenom za ispunjenje.
- Ako rok nije određen, dužnik je u zakašnjenju od momenta kada
ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, što čini opomenom ili podnošenjem tužbe za
ispunjenje.
- Povjerilac u slučaju zakašnjenja dužnika ima pravo na naknadu
štete, a dužnik pored toga odgovara i za slučajnu propast ili oštećenje stvari. Ako je u
pitanju novčano potraživanje, povjerilac ima pravo na zatezne kamate.
Zakašnjenje povjerioca
Zakašnjenje povjerioca postoji kada on bez osnovanog razloga odbije da primi ispunjenje
ili ga svojim ponašanjem spriječi.
Dolaskom povjerioca u docniju na njega prelazi rizik slučajne propasti ili oštećenja
stvari, a ako se radi o navčanom potraživanju prestaju teći kamare za dužnika.
Ako je povjerilac u zakašnjenju, a nepoznat je ili se ne zna gdje se nalazi, a nema
zastupnika – dužnik se može osloboditi svoje obaveze tako što će - dugovani iznos novca
odn. dugovanu stvar položiti kod suda u depozit, ili će tražiti od suda da se odredi lice
koje će stvar čuvati, a ako stvar nije podesna za čuvanje u sudskom depozitu ili su za
njeno čuvanje potrebn nesrazmjerni troškovi, dužnik je može prodati na javnoj dražbi i
dobiveni iznos novca deponovati kod suda.
2. PREBOJ ILI KOMPENZACIJA
- Kompenzacija ili preboj je način prestanka obaveza.

- Kumulativni uslovi za preboj su:
1. da postoje međusobne potraživanja,
2. da glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kvalitete,
3. da su oba potraživanja dospjela.
- Vrste kompenzacija:
a) jednostrana - kada jedna strana izjavi drugoj da u odnosu na njeno potraživanje
stavlja u preboj svoje potraživanje;
Sarajevo, 11.05.2012.
b) ugovorna - kada se međusobna potraživanja komenziraju na osnovu sporazuma

imaoca tih potraživanja;
c) sudska - nastaje na osnovu odluke suda povodom prigovora tuženog da ne
osporava potraživanje povjerioca, ali da ističe svoje (dužnikovo) potraživanje
prema tužitelju i zahtjeva od suda da ta potraživanja prebije.
- Prijeboj nastupa momentom - kada se ispune zakonske pretpostavke za
prijeboj, a kod sudske kompenzacije mora postojati i izjava pred sudom.
- Iako su ispunjeni opšti uslovi - ne mogu se prebiti potraživanja:
1. potraživanja koja se ne mogu zaplijeniti po pravilima izvršnog postupka,
2. potraživanja stvari koje su dužniku date na čuvanje, posudbu ili koje je dužnik
bespravno uzeo ili zadržao za sebe,
3. potraživanja iz osnova namjernog prozrokovanja štete kao i
4. potraživanja naknade štete nanesene oštećenjem zdravlja ili smrti nekog lica,
5. potraživanja iz osnova zakonskog izdržavanja.
3. OTPUST DUGA
- Obaveza prestaje kada povjerilac izjavi da neće tražiti

ispunjenje obaveze a dužnik se s time saglasi (mora izjaviti da je saglasan).
- Za prestanak obaveze nije potrebna posebna forma (nema veze sa
formom glavnog ugovora).
- Razlog zbog kojeg se neko oslobađa obveze ne treba se
navoditi.
- Otpust duga jemcu ne oslobađa glavnog dužnika, a otpust
duga glavnom dužniku oslobađa jamca oslobađa obveze jamstva.
Ako ima više jemaca a povjerilac oslobodi jednog od njih, ostali ostaju u obavezi s
time što se njihova obveza smanjuje za dio koji otpada na oslobođenog jemstva.
- Ako ima više solidarnih dužnika, oprost jednom od njih ne
oslobađa obaveze ostale solidarne sadužnike, ali se i tu obveza ostalih smanjuje za
onaj dio koji otpada na dio oslobođenog dužnika.
4. OBNOVA (PRENOV, NOVACIJA)
- To je jedan od načina prestanka obaveze.

- Obveza prestaje kada se povjerilac i dužnik saglase da
postojeću obvezu zamijene novom, a pri tome nova obaveza mora da ima
drugačiji predmet i pravni osnov (npr. umjesto isplate cijene iz ugovora o prodaji ugovarači
se sporazume da dužnik isplati određeni novčani iznos kao zajam).
- Sporazum povjerioca i dužnika kojim oni mijenjaju rok, mjesto i
način ispunjenja obaveze, naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni i sl. – ne
smatraju se novacijom.
- Uslovi za nastanak novacije su:

1) postojanje ranije obaveze,
Sarajevo, 11.05.2012.
2) da povjerilac i dužnik sporazumno ugovore novu obavezu,

3) da je sadržaj nove obaveze različit od ranije obaveze,
4) da postoji obostrana volja da ranija obaveza prestane.
- Dejstvo prenova:
a) Poništenje - ako se ugovor o obnovi poništi iz bilo kojih razloga, smatra
se da nije bilo prenova i da ranija obaveza nije ni prestala postojati.
b) Nedostatak ranije obaveze - ako je ranija obveza bila rušljiva, prenov je
punovažan ako je dužnik znao za nedostatak ranije obveze, za tu rušljivost.
c) Ništavost ili nepostojanje ranije obaveze - prenov je bez dejstva i u
situaciji ako je ranija obaveza bila ništava ili već ugašena iz nekog razloga.
5. SJEDINJENJE (KONFUZIJA)
Obaveza prestaje sjedinjenjem, kada jedno isto lice postane i povjerilac i dužnik.
(npr. ako su otac i sin u obligacionom odnosu pa smrću oca njegov sin postane jedini nasljednik)
Ako je obaveza upisana u javnu knjigu obaveza sjedinjenjem prestaje tek kada se
izvrši upis brisanja.
U slučaju kad jemac postaje povjerilac, obaveza glavnog dužnika ne prestaje, prestaje
samo jemstvo. Ovo zato što je nemoguće da jemac sam sebi jemči za ispunjenje obveze.
6. NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA
- Kada govorimo o ovome treba imati u vidu da se nemogućnost

odnosi na ispunjenje svih obveza, a ne samo jedne obveze iz ugovora.
- To su uglavnom događaji koji su doveli do nemogućnosti
ispunjenja za koje nije odgovorna ni jedna ugovorna strana i da je nomogućnost
nastupila u periodu od zaključenja ugovora do vremena kada je obveza trebala
biti ispunjena (stavljanje stvari van prometa itd).
- Na ovaj način ne može prestati obaveza ako je predmet
obaveze stvar određena po rodu.
- Dakle, odnosi se samo na indivudialno nezamjenjive stvari.
7. PROTEK VREMENA, OTKAZ - pročitati, nije posebno pitanje ali u razgovoru se

spominje
- Trajni dugovinski odnos (to je odnos gdje se izvršenje činidbe

koja je predmet obaveze dužnika izvršava stalno, neprekidno kroz određeno vrijeme)
sa određenim rokom prestaje kada taj rok istekne, izuzev kada je ugovoreno ili
zakonom određeno da se poslije isteka roka ovaj odnos može produžiti na neodređeno
vrijeme, (npr. kada zakupac produži upotrebljavati stvar nakon isteka ugovorenog
vremena trajanja zakupnog odnosa, a zakupodavac se tome ne protivi).
- Ukoliko trajanje dugovinskog odnosa nije unaprijed
određeno, važi pravilo da ga svaka strana može prekinuti otkazom (izjavom volje
jedne od ugovornih strana).
8. SMRT DUŽNIKA ILI POVJERIOCA
Sarajevo, 11.05.2012.
- Smrću dužnika ili povjerioca obaveza ne prestaje, jer ona

prelazi na nasljednike.
- Ovo pravilo ima izuzetke, u kojim slučajevima se obaveza gasi
se njihovom smrću:
1) Ako je obaveza nastala s obzirom na lična svojstva ili lične
sposobnosti dužnika – obaveza se gasi njegovom smrću, (npr. obaveza slikara da
izradi portret);
2) Ako su povjerilac i dužnik izričito u ugovoru predvdijeli sa
obaveza prestaje smrću jednoga od njih;
3) Ako je proroda pravnog odnosa takva da obaveza prestaje smrću
jedne od ugovornih strana (npr. smrću primaoca izdržavanja kod ugovora o doživotnom
izdržavanju).
ZASTARJELOST
- Zastrajelost je gubitak prava zahtijevati ispunjenje obveze kada

protekne zakonom određeno vrijeme. Time se ne gasi samo pravo povjerioca, već se
gasi samo zahtjev za ostvarenje tog prava, tj. gubi se pravo na podnošenje tužbe.
Dužnikova obaveza kao naturalna i dalje postoji, što znači da je dužnik može ispuniti
i nakon nastupanja zastarjelosti, ali ako to ne učini, a povjerilac podnese tužbu, sud će
po prigovoru dužnika da je potraživanje zastarjelo odbiti tužbeni zahtjev.
- Zastarjeti mogu svi obligaciono-pravni zahtjevi, izuzev prava na
izdržavanje, ono ne može zastarjeti, ali mogu zastrajeti pojedini obroci.
- Sud po službenoj dužnosti ne pazi na zasterjelost, već samo
po prigovoru dužnika. Dakle, tužba se može podnijeti i nakon proteka zastarnih
rokova, ali ako je druga strana prigovorila na rok, odn. na zastarjelost - onda će sud
odbiti takav tužbiti tužbeni zahtjev.
- Zastarjelost nastupa kada istekne posljednji dan određenog
zakonom propisanog roka predviđenog za zastarjelost. U vrijeme zastare računa se i
period koji je protekao u korist dužnikova prednika (npr u slučaju nasljeđivanja,
računa se i vrijeme do smrti ostavioca).
- Ako je zastarjelost nastupila, dužnik se može odreći prava da
se poziva na zastarjelost. Dužnik se ne može odreči zastarjelosti prije nego što je
ona nastupila, tj. sve dok ne protekne rok za zastarjelost. I pismeno priznanje
zastarjele obaveze, smatra se odricanjem od zastarjelosti. Isto takvo dejstvo ima i
davanje zaloga ili osiguranje obveze.
- Učinak odricanja od zastarjelosti je taj da nakon toga
povjerilac stiče pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze tako da neutuživa obaveza
postaje utuživa, te zastarjelost počinje izbova teči.
- Ako nastupi zastarjelost, pa i pored toga dužnik ispuni svoju
obavezu, nema pravo da zahtijeva vraćanje onog što je dao u ispunjenju zastarjele
obaveze, pa ni u situaciji kad nije znao da je obaveza zastarjela.
- Kada zastari glavno potraživanje, zastarijevaju i sporedna
potraživanja (kamate, plodovi, troškovi, ugovorna kazna itd).
- Od ovih zastarnih rokova treba razlikovati prekluzivne
rokove.
Sarajevo, 11.05.2012.
- To su strogi rokovi u kojima treba da se podnese neka tužba, ili

u kojima treba da se izvrši neka radnja pod prijetnjom gubitka nekog prava.
- Razlika između prekluzivnih i zastarnih rokova je u

slijedećem:
1) Kod prekluzivnih rokova se gubi ne samo pravo na tužbu u materijalnom smislu,
već i samo subjektivno pravo povjerioca odn. obaveza dužnika (dok kod zastarnih
rokova takve posljedice ne nastupaju, tj. gubi se samo pravo na tužbu ali ne i
subjektivno pravo);
2) Ako neko ispuni obavezu u odnosu na koju je nastupila prekljuzija on može tražiti
vraćanje datog, (dok kod zastare to nijre moguće);
3) Kod prekluzije nema mogućnosti zastoja i prekida (dok kod zastarjelosti ima ta
mogućnost);
4) Sud na prekluziju pazi po službenoj dužnosti (dok na zastarjelost samo po
prigovoru dužnika).
Vrijeme potrebno za zastarjelost
- Opšti rok zastarjelosti je 5 godina.

- Za potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim
djelom, ako je za krivično gonjenje predviđen rok duži od 5 godina, taj rok važi i za
potraživanje naknade štete.
- Rok zastarjelosti je 10 godina:
1) za potraživanja utvrđena pred sudom ili dr. nadležnim organom,
2) za potraživanja koja proizilaze iz nagodbe zaključene pred sudom ili
nadležnim organom,
3) za potraživanja iz ugovora o osiguranju života.
- Rok zastarjelosti je 3 godine
1) za povremena potraživanja koja dospjevaju godišnje ili u kraćim rokovima,
2) za međusobna potraživanja pravnih lica u državnom vlasništvu, koja su proistekla
iz ugovora o prometu robe ili obavljanja usluga,
3) potraživanja zakupnine,
4) potraživanja naknade štete – izuzev ako je šteta prouzrokovana krivičnim djelom
a za krivično gonjenje je predviđen duži zastarni rok.
- Rok zastarjelosti je 1 godina za potraživanja za isporučenu
električnu energiju, plin, vodu, usluge za održavanje čistoče, kao i potraživanja pošte,
radio i TV stanica.
- Pravnim poslom ne može se odrediti duže ili kraće trajanje
zastarnog roka od određenog zakonom, niti se pravnim poslom može odrediti da
zastarjelost neće teči kroz određeno vrijeme.
Zastoj zastarjelosti
- Zastoj zastarjelosti nastupa za vrijeme dok neka zapreka
postoji za ostvarivanje potraživanja, tako da se ne računa u zastaru i nakon
proteka tih zapreka zastarjelost se nastavlja.
- Zastarijevanje ne teče:
Sarajevo, 11.05.2012.
1) između bračnih ili vanbračnih drugova - za vrijeme dok brak odn.

vanbračna zajednica traje,
2) između roditelja i djece - za vrijeme dok traje roditeljsko pravo,
3) između štićenika i njegovog staraoca odn. organa starateljstva - za vrijeme
dok takav odnos traje,
4) za vrijeme mobilizacije u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata - u
odnosu na potraživanja lica koja su na vojnoj dužnosti,
5) u odnosu na potraživanja koja imaju lica zaposlena u tuđem domaćinstvu
prema poslodavcu ili članovima porodice koji s njim žive – sve dok taj odnos
postoji.
6) za vrijeme koje povjerilac nije bio u mogućnosti zbog nesavladivih
prepreka da sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveze.
Prekid zastarijevanja
Zastarijevanje se prekida:
1) priznanjem duga u toku roka zastare - Priznanje se može učiniti i
izjavom povjeriocu a i na posredan način davanjem otplate, osiguranjem, plaćanjem
kamate.
2) podnošenjem tužbe
3) svakom drugom radnjom povjerioca poduzetom protiv dužnika pred
sudom ili drugim nadležnim organom, ako povjerilac povuče tužbu prekid nema
dejstva
Međutim, prekid zastare nema dejstvo:
a) ako povjerilac povuče tužbu ili odustane od radnje koje je preduzeo,
b) ako tužba bude odbačena ili zahtjev za tužbu bude odbijen.
Ako je tužba odbačena zbog nenadležnosti, smatra se da podnošenjem tužbe nije nastupio
prekid zastare a uvjet je da u roku od tri mjeseca od donošenja rješenja o odbacivanju
ponovno podnese tužbu nadležnom sudu
Nakon prekida rokovi ponovno teku.
CESIJA
To je promjena povjerioca.
Cesija je ustupanje potraživanja sa dosadašnjeg povjerioca na treće lice.
Za punovažnost cesije potrebno je da se između povjerioca (ustupioca) i trećeg lica
(prijemnika) zaključen ugovor o cesiji. U tom ugovoru ne učestvuje dužnik, ne
zahtijeva se njegov pristanak.
Ne može se izvršiti prenos sliedećih potraživanja:
potraživanja vezanih za ličnost povjerioca i
potraživanja koja se po svojoj prirodi protive vršenju prenosa,
potraživanja koja se ne mogu zaplijeniti po odredbama izvršnog postupka (dio plaće,
penzije ne mogu se prenositi, alimentacija, naknada neimovinske štete,
potraživanja koja se po svojoj prirodi protive prenošenju (npr. ugovor o djelu).
Može se i ugovoriti zabrana prenošenja.
Sarajevo, 11.05.2012.
U situaciji kada je dozvoljeno prenošenje, nije potreban pristanak dužnika ali je

obaveza ustupioca da ga obavijesti. Od momenta davanja obavijesti punovažno je
ispunjenje obveze samo novom povjeriocu.
Cesijom se položaj dužnika ne može pogoršati. Zbog toga dužnik može istači sve
prigovore protiv novog povjerioca koje je imao prema ranijem povjeriocu.
Raniji povjerilac ne odgovara za postojanje potraživanja kada je ustupljeno bez
naknade. U protivnom odgovara, ako je potraživanje sa naknadom, ali samo za postojanje
i punovažnost potraživanja, a ne i za ispunjenje obaveze.
PREUZIMANJE DUGA
- To je ugovor između dužnika i trećeg lica kojim treće lice

prima na sebe obvezu duga.
- Za punovažnost ovog ugovora potreban je pristanak povjerioca.
Pristanak se može dati izričito ili prećutno. Prećutan pristanak će postojati u situaciji
kada je povjerilac primio ispunjenje obveze, a treće lice mu je dalo do znanja da to
ispunjenje vrši u svoje ime.
- U pravilu svaki dug se može preuzeti izuzev onog koji je lične
prirode.
- Ugovor o preuzimanju duga mora biti sačinjen u istom obliku u
kojem je bio sačinjen ugovor kojeg preuzima, znači važi pravilo pariteta.
- Na osnovu ugovora o preuzimanju duga, raniji dužnik se
oslobađa obveze. Međutim ako je novi dužnik prezadužen, insolventan, raniji dužnik
se neće osloboditi obveze, već ostaje u obvezi zajedno sa ranijim dužnikom. Novi
dužnik preuzima i obvezu da ispuni i sporedna potraživanja. U odnosu na kamate do
preuzimanja duga pravilo je da terete novog dužnika.
POSEBNI UGOVORI
UGOVOR O ZAMJENI
Ovim ugovorom se jedna strana obavezuje da će prenjeti pravo vlasništva na određenoj stvari drugoj strani.
Za zamjenu za stvar koju će ta strana predati njemu u vlasništvo. Mogu se zamjeniti pokretne i nepokretne
stvari pa čak i autorska i pronalazačka prava. Osnovna obaveza - predati stvar. Forma – ako su nekretnine
traži se pismena forma inače su neformalni.
UGOVOR O POKLONU
Nije regulisan ZOO ali je u primjeni u praksi. Jedna strana se obavezuje da drugoj strani besplatno prenese
u vlasništvo drugu astvar (pokretnu ili nepokretnu) a druga strana to prihvata (ovo je važno za punovažnost
ugovora). Ugovor je neformalan načelno ali kada su u pitanju nekretnine forma je bitna. Pravni posao je
besplatan jer poklonodavac ne traži protučinidbu. Poklon se može opozvati zbog:
- osiromašenja poklonodavca ako je vrijedna stvar
- nezahvalnosti poklonoprimca
- razvoda ili poništenja braka
- povreda nužnog dijela
- ako je poklonodavac poklonom ugrozio lica koja je po zakonu dužan
izdržavati.
UGOVOR O ZAJMU
Sarajevo, 11.05.2012.
Je obligacionopravni ugovor kojim se zajmodavac obavezuje da zajmodavcu preda određeni iznos novca ili
drugih zamjenjivih stvari u vlasništvo, a zajmoprimac se obavezuje da mu poslije određenog vremena vrati
isti iznos novca tj količinu stvari iste vrste i kvaliteta. Na stvarima koje se daju u zajam zajmoprimac stiče
pravo vlasništva. Ugovori su neformalni – konsenzualni. Može biti naplatni ili lukrativni- ako se uz glavnu
obavezu obavezuje i na kamatu. Ako se radi o ugovorima u privredi zajmoprimac duguje kamate i kada
nisu ugovorene.
UGOVOR O DJELU
Je takav ugovor kojim se izvođač obavezuje da za drugo lice – naručioca obavi neki posao npr izradi neku
stvar ili slično. Naručilac se obavezuje da mu zato plati određenu naknadu. Ako se izvođač obavezao da će
stvar izraditi od svog materijala- kakav mora biti taj materijal?
USLOVI ZA PUNOVAŽNOST BRAKA
Za postojanje braka potrebno je:

1. Da su budući bračni partneri različitog spola
2. Da su budući bračni partneri pred matičarem izjavili pristanak za sklapanje braka
Osim toga potrebo je ispuniti sljedeće uslove za punovažnost braka (ranije bračne
smetnje):
1. Brak ne može sklopiti osoba koja je već u braku.
2. Brak ne može sklopiti osoba koja nije navršila 18 godina. Izuzetno, sud može u
vanparničnom postupku dozvoliti zaključenje braka osobi koja je navršila 16
godina ako utvrdi da postoje opravdani razlozi, da je ta osoba duševno i tjelesno
sposobna za vršenje prava i dužnosti koje proizilaze iz braka.
3. Brak ne može sklopiti punoljetna osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost ili
koja je nesposobna za rasuđivanje. Izuzetno, sud može u vanparničnom
postupku dozvoliti sklapanje braka osobi koja je nesposobna za rasuđivanje ako
utvrdi da je ona sposobna shvatiti značenje braka i obaveze koje iz njega
proizilaze, kada je očito brak u interesu te osobe.
4. Brak se ne može sklopiti između krvnih srodnika u pravoj i pobočnoj liniji do 4.
stepena.
5. Brak ne mogu sklopiti usvojilac i njegov usvojenik u slučaju nepotpunog
usvojenja (u slučaju potpunog usvojenja to svakako ne mogu jer tada postaju
krvni srodnici).
6. Brak se ne može sklopiti između svekra i snahe, zeta i punice (tašte), očuha i
pastorke, maćehe i pastorka bez obzira na to da li je prestao brak čijim je
sklapanjem nastalo ovo srodstvo. Izuzetno, u navedenim slučajevima, sud može u
vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka.
7. Brak nije valjan ako je na njegovo sklapanje bračni partner pristao:
a) u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom ili
b) u zabludi o osobinama drugog bračnog partnera ili o njegovoj bitnoj
osobini. Zabluda o bitnoj osobini bračnog partnera postoji kada se radi o
osobini, odn. okolnosti koja bi drugog bračnog partnera odvratila od sklapanja
braka da je za nju znao, a naročito u slučaju
Sarajevo, 11.05.2012.
krajnje opasne i teške bolesti,

trajne i neizlječive spolne nemoći,
trudnoće žene sa drugim muškarcem i
ranije osude zbog kriv. djela protiv dostojanstva osobe i morala.
Ako pri sklapanju braka nje bio ispunjen neki od navedenih uslova, ne nastupaju pravne
posljedice braka.
U ovakvom slučaju svaka osoba koja ima pavni interes ima pravo na tužbu kojom traži
utvrđenje da brak ne postoji (jedna vrsta tužbe za utvrđennje).
PRESTANAK BRAKA (načini prestanka braka)
1) poništenjem braka - ako se utvrdi da prilikom njegovog sklapanja nije postojao

jedan od uslova za punovažnost braka (brak se u ovom slučaju poništava
podnošenjem tužbe za poništenje – to je jedna vrsta utvrđujuće tužbe)
2) razvodom braka
3) smrću bračnog partnera.
4) proglašenjem umrlim nestalog bračnog partnera.
RAZVOD BRAKA
Bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi

teško i trajno poremećeni.
Razvod braka može se zahtijevati
a) tužbom - muž nema pravo pravo na tužbu za razvod za vrijeme trudnoće ili dok
njihovo dijete ne navrši 3 godine života.
b) ili zahtjevom za sporazumni razvod braka - sud će razvesti brak po zahtjevu za
sporazumni razvod braka pod slijedećim uslovima:
1. ako je od sklapanja braka proteklo najmanje 6 mjeseci, i
2. ako postoji sporazum bračnih partnera sklopljen u postupku
posredovanja i to u sljedećim elementima:
a) ostvarivanju roditeljskog staranja,
b) izdržavanju djeteta i izdržavanju bračnog partnera,
c) odnosu i kontaktu roditelja kome dijete nije povjereno sa djetetom
Sud će odbiti zahtjev za sporazumni razvod braka ako sporazum koji se tiče
djeteta nije u djetetovom interesu.
POSREDOVANJE
Prije pokretanja postupka za razvod braka bračni partner ili oba

bračna partnera koji imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje dužni su
podnijeti zahtjev za posredovanje fizičkom ili pravnom licu ovlaštenom za
posredovanje.
Sarajevo, 11.05.2012.
Zahtjev za posredovanje mogu podnijeti i bračni partneri koji

nemaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje, ali nisu obavezni.
Bračni partner nije dužan podnijeti zahtjev za posredovanje:
a) ako je boravište drugog bračnog partnera nepoznato
najmanje 6 mjeseci ili
b) ako je bračnom partneru oduzeta poslovna sposobnost.
Zahtjev za posredovanje podnosi se ovlaštenoj osobi na čijem
području podnosilac zahtjeva ima prebivalište, odn. boravište ili bračni partneri su
imali posljednje prebivalište.
U postupku posredovanja nastojati će otkloniti uzroci koji su
doveli do poremećaja bračnih odnosa i izmiriti bračne partnere.
Ako su oba bračna partnera uredno pozvana i ne odazovu se na
poziv da učestvuju u postupku posredovanja i ne opravdaju svoj izostanak,
postupak će se obustaviti. Izuzetno, postupak se neće obustaviti u slučaju izostanka
bračnog partnera koji se nasilnički ponaša prema drugom bračnom partneru.
Ako nakon obustave postupka bude podnesena tužba ili zahtjev
za sporazumni razvod braka, sud će tužbu odbaciti.
Ako se u postupku posredovanja bračni partneri ne izmire,
ovlaštena osoba će nastojati da bračni partneri postignu sporazum o:
1) o ostvarivanju roditeljskog staranja,
2) izdržavanju djeteta i izdržavanju bračnog partnera,
3) odnosu i kontaktu roditelja kome dijete nije povjereno sa djetetom
Ako o navedenim elementima roditelji ne postignu sporazum
ili ako postignuti sporazum ne odgovara intersima djeteta, organ starateljstva će
na zahtjev ovlašćene osobe ili po službenoj dužnosti odlučiti o svim gore navedenim
pitanjima.
U postupku posredovanja ovlašćena osoba sastaviti će zapisnik.
Inače je ovlašćena osoba dužna u roku od 2 mjeseca da okonča postupak
posredovanja.
KARAKTERISTIKE (SPECIFIČNOSTI) POSTUPKA ZA RAZVOD BRAKA
Nadležnost – u I.stepenu nadležan je općinski sud i to sudija

pojedinac koji je specijaliziran za porodične odnose, a u II.stepenu - sudi u vijeće od
3 sudija, s tim da jedan od njih mora biti specijaliziran.
U posupku za razvod braka ne može se donijeti presuda:
a) na osovu priznanja,
b) na osnovu odricanja,
c) zbog propuštanja.
Ročište se mora zakazati u roku od 15 dana, presuda se mora donijeti u
roku od 15 dana, žalba je u roku od 15 dana, II.stepeni sud mora donijeti odluku u
roku od 15 dana.
Pravni lijekovi – dozvoljena je samo žalba, a nisu dozvoljena vanredna
pravna sredstva.
Sarajevo, 11.05.2012.
Ako se u ovom postupku odlučuje o pitanjima vezanim za povjeravanje

djece i izdržavanje, u postpku obavezno učestvuje organ starateljstva.
VANBRAČNO OČINSTVO, OSPORAVANJE I UTVRĐIVANJE OČINSTVA
- Ako je dijete rođeno u braku ili periodu do 300 dana od prestanka braka -
ocem djeteta smatra se muž majke.
- Ako je dijete rođeno u kasnijem braku majke, ali prije isteka 300 dana od
dana prestanka njenog prethodnog braka - ocem će se smatrati muž majke iz kasnijeg
braka.
- Dijete koje je rođeno van braka smatra se vanbračnim djetetom.
- Tužbu za osporavanje očinstva može podnijeti dijete, a ako je
maloljetno onda tužbu podnosi majka djeteta i organ starateljstva.
- Tužbu za utvrđivanje očinstva može podnijeti dijete, muškarac koji
sebe smatra ocem, majka djeteta i organ starateljstva.
USVOJENJE
- Usvojenje se može zasnovati samo ako je u interesu usvojenika.

- Usvojenje se može zasnovati kao potpuno i nepotpuno:
Potpuno usvojenje
Potpuno se može usvojiti dijete do 10 godina života.
Potpuno usvojiti dijete mogu bračni partneri zajednički, maćeha i očuh
djeteta koje se usvaja, a mogu i vanbračni partneri koji žive najmanje 5 godina u
vanbračnoj zajednici.
Potpunim usvojenjem se između usvojioca, njegovih srodnika i usvojenika
i njegovih potomaka zasniva odnos srodstva jednak krvnom srodstvu. Potpunim
usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti između usvojenika i njegovih
krvnih srodnika.
Nepotpuno usvojenje
Nepotpuno se može usvojiti dijete do navršene 18 godine života.
Za usvojenje djeteta starijeg od 10 godina potreban je njegov pristanak.
Nepotpuno usvojiti dijete mogu bračni partneri zajednički, ili
jedan uz pristanak drugog, a mogu i vanbračni partneri koji žive najmanje 5g.. u
vanbrač. zajednici.
Nepotpunim usvojenjem nastaju između usvojioca s jedne stane
te usvojenika i njegovih potomaka s druge strane prava i dužnosti koja prema
zakonu postoje između roditelja i djece. Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i
dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima.
- Postupak usvojenja je postupak upravnih organa – Centra za
socijalni rad.
- Dijete ima pravo znati da je usvojeno. Usvojioci su dužni upoznati
dijete da je usvojeno najkasnije do njegove 7. godine života, odn. odmah nakon
usvojenja ako je dijete starije od 7. godina.
- Ko se ne može usvojiti:
1) srodnik po krvi u pravoj liniji ni brat ni sestra.
Sarajevo, 11.05.2012.
2) dijete prije isteka 3 mjeseca od njegovog rođenja.

3) dijete maloljetnih roditelja, izuzetno ovo se dijete može usvojiti po isteku
1 god. od njegovog rođenja ako nema izgleda da će se ono podizati u porodici
roditelja.
4) dijete čije su roditelji nepoznati može se usvojiti tek po isteku 3 mjeseca
od njegovog napuštanja.
- Ko može biti usvojilac:
1. Usvojitelj može biti državljanin BiH.
2. Usvojitelj može biti i strani državljanin ako je usvojenje u interesu djeteta i
ako dijete ne može biti usvojeno u BiH. U ovom slučaju potrebno je odobrenje
nadležnog federalnom organa za poslove socijalne zaštite.
3. Usvojilac može biti samo osoba koja je u životnoj dobi od 25 do 45 godina i
koja je strarija od usvojenika najmanje 18 godina.
4. Ako postoje posebno opravdani razlozi usvojilac može biti i osoba starija od
45 godina ali dobna razlika između usvojioca i usvojenika ne smije biti veća od
45 godina.
- Ko ne može usvojiti:
1. Osoba kojoj je oduzeto roditeljsko pravo.
2. Osoba koja je ograničeno poslovno sposobna.
STICANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI MALOLJETNIKA
Poslovna sposobnost stiče se punoljetstvom, ali od ovog pravila postoje izuzeci:

1) Maloljetnik sa 14 godina koji je u stanju da shvati značaj svojih radnji
može obavljati neke parnične radnje (ograničena poslovna sposobnost) npr. Da
prihvati poklon, ili da u postupku za razvod braka učestvuje u odlučivanju kojem od
roditelja će biti povjeren.
2) Maloljetnik sa 14 koji ostvaruje zaradu može raspolagati sa njom ali mora
doprinositi svom izdržavanju, odgoju i obrazovanju.
3) Maloljetna osoba starija od 16 godina poslovnu sposobnost može steći:
a) ako je postala roditelj ili
b) ako je po odobrenju suda u vanparničnom postupku zaključila brak.
STARATELJSTVO NAD MALOLJETNICIMA
Pod starateljstvo stavit će se maloljetna osoba:

1) čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili nepoznatog boravišta,
2) čijim roditeljima je oduzeto roditeljsko pravo,
3) čiji roditelji nisu stekli poslovnu sposobnost (postao roditelj ispod 16 godina),
4) čiji su roditelji spriječeni ili nesposobni redovno se starati o svom djetetu.
IZDRŽAVANJE
Izdržavanje djece
Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te
obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.
Sarajevo, 11.05.2012.
Ako se dijete nalazi na redovnom školovanju, roditelji su dužni

prema svojim mogućnostima (ako roditelj ima malu penziju - ne mora) osigurati mu
izdržavanje i nakon punoljetstva, a najdulje do navršene 26. godine života. Pod
redovnim školovanjem se smatra onaj student koji nije izgubio godinu bez
opravdanih razloga (opravdana bi bila npr. bolest, pa da je usljed toga izgubio
godinu).
Ako je punoljetno dijete zbog bolest, fizičkih ili psihičkih
nedostatka nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može
ostvariti iz svoje imovine, roditelji su dužni da ih izdržavaju dok ta njihova
nesposobnost traje.
Roditelj koji ne ostvaruje roditeljsko pravo ili mu je ograničeno
roditeljsko staranje ne oslobađa se obaveze izdržavanja djeteta.
Maćeha i očuh su dužni izdržavati pastorka ako ovaj nema svog

biološkog roditelja.
Baka i djed dužnni su da izdržavaju malojetnog unuka. Obaveza

izdržavanja punoljetnog unuka postoji pod istim uvjetima koji se traže za
izdražavanje punoljetnog djeteta.
Izdržavanje roditelja
Punoljetno dijete dužno je izdtžavati svog roditelja koji je nesposoban za
rad i ne može se zaposliti, a nema dovoljno sredstva za život.
Dijete se može osloboditi dužnosti izdržavanja roditelja koji ga iz
neopravdanih razloga nije izdržavao u vrijeme kada je bio obavezan po zakonu da to
čini.
Izdržavanje bračnog partnera

Bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne
može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti - ima
pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim
mogućnostima.
Zahtjev za izdržavanje bračni partner može postaviti do
zaključenja glavne rasprave u postupku za razvod braka ili poništenje braka.
Izuzetno, bračni partner može tužbom tražiti izdržavanje u roku od 1 godine od
prestanka braka ako su uslovi za dosuđivanje izdržavanja postojali u vrijeme
zaključenja glavne rasprave u postupku za razvod braka i bez prestanka trajali do
zaključenja glavne rasprave za izdržavanje.
Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje bračnog partnera
(iako su ispunjeni prethodni uslovi)
1) ako se on bez ozbiljnog povoda od drugog bračnog partnera grubo ili
nedolično ponašao (preljuba) u bračnoj zajednici ili
2) ako bi obaveza izdržavanja predstavljala očitu nepravdu za drugog
bračnog partnera
3) ako su bračni partneri kroz duže vrijeme odvojenog života potpuno
samostalno osiguravali sredstva za vlastito izdržavanje ili
Sarajevo, 11.05.2012.
4) ako se iz okolnosti slučaja utvrdi da bračni partner koji zahtjeva

izdržavanje prestankom braka koji je trajao kraće vrijeme nije doveden u
materijalni položaj teži od onoga u kojem se nalazio prilikom stupanja u brak.
Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja bračnog partnera
traje određeno vrijeme, naročito u slučajevima:
a) kada je brak trajao kraće vrijeme ili
b) kada je tražilac izdržavanja u mogućnosti da u dogledno vrijeme na
drugi način osigura sredstva za život.
Ako se partner zaposli makar i na mjesec dana u toku te
godine gubi pravo na izdržavanje.
Pravo na izdržavanje prestaje - ako izdržavani razvedeni

bračni partner:
a) sklopi novi brak, ili
b) zasnuje vanbračnu zajednicu ili
c) postane nedostojan da prima izdržavanje.
Kada se odlučuje o izdržavanju bitno je imati na umu dužinu
trajanja braka i činjenicu da li se osoba nakon razvoda našla u težoj situaciji od one u
kojoj je bila prije stupanja u brak.
Vanbračni partner koji ispunjava uslove za izdržavanje ima pravo da tužbom zahtijeva
izdržavanje vanbračnog partnera.
Tužba za izdržavanje može se podnijeti u roku od 1 godine od prestanka vanbračne
zajednice. Uslov je da je vanbračna zajednica trajala najmanje 3 godine.
Majka vanbračnog djeteta ima pravo da zahtijeva od oca vanbračnog djeteta srazmjerno
njegovim mogućnostima da je izdržava 3 mjeseca prije porođaja i 1 godinu nakon
porođaja.
Određivanje izdržavanja
U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava
potrebnih za izdržavanje.
Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje
sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja,
zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.
Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati
izdržavanje sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče
povećanu zaradu kao njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.
Federalni ministar rada i socijalne politike objaviće jednom
godišnje podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje s obzirom
na troškove života.
Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će posebno cijeniti rad
i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi i to će uzeti
u obzir kao doprinos tog roditelja u izdržavanju. (sud po službenoj dužnosti utvrđuje
visinu izdržavanja za dijete)
IMOVINSKI ODNOSI BRAČNIH PARTNERA
Sarajevo, 11.05.2012.
Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.
Bračna stečevina
Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli
radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Pokloni trećih lica učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice
(u novcu, stvarima, pružnju pomoći radom) ulaze u bračnu stečevinu bez obzira na to
koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili
se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio
učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina.
Prihodi od intelektualnog vlasništva (autorskih djela) ostvareni
za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.
Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj
stečevini ako nisu drugačije ugovorili.
Budući bračni partneri, odnosno, bračni partneri mogu bračnim
ugovorom drugačije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.
Ukoliko je u zemljišnim knjigama kao vlasnik stečevine upisan
jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtjevati ispravku upisa u zemljišnim
knjigama.
Na bračnu stečevinu primjenjuju se pravila obligacionog i
stvarnog prava.
Posebna imovina
Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna
imovina.
To je i ona koju za vrijeme trajanja bračne zajednice partner stekne po posebnom
pravnom osnovu npr. nasljedstvo.
Podjela bračne stečevine

Vrši se ugovorom.
Isprava kojom se vrši dioba mora imati svojstvo izvršne isprave. Npr ona će trebati biti
notarski obrađena.
Ako bračni partneri ne zaključe ugovor, podjelu bračne stečevine izvršit će sud na zahtjev
bračnih partnera. Bračni partner kojem je povjereno čuvanje i odgoj dijeteta dobit će pri
podjeli bračne stečevine, pored njegovog dijela, i stvari koje su namijenjene neposrednoj
upotrebi djece.
Predbračni ugovor
Razlika između ovog i bračnog ugovora je u momentu zaključenja.
Bračni ugovor
Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinsko pravni odnosi bračnih partnera prilikom
sklapanja braka, kao i tokom trajanja braka.
Odgovornost bračnih partnera
Sarajevo, 11.05.2012.
Za obaveze koje je jedan bračni partner imao prije stupanja u brak ne odgovara drugi
bračni partner. Ovaj bračni partner odgovara za svoj dug svojom posebnom imovinom i
svojim dijelom bračne stečevine.
Solidarna odgovornost bračnih partnera

Za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne
zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna
partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom, tako i svojom
posebnom imovinom.
ZAKONSKI NASLJEDNICI
I. nasljedni red
Zakonski nasljednici su djeca ostavioca i njegov bračni drug (pod
djecom se smatraju i vanbračna i usvojena djeca).
Oni nasljeđuju na jednake djelove.
Dio zaostavštine koji bi pripao ranije umrlom djetetu da je
nadživilo ostavioca nasljeđuju njegova djeca (unučad ostavioca), na jednake djelove,
a ko je neko od unučadi umrlo prije ostavioca dio koji bi njemu pripao da je bio živ u
trenutku smrti ostavioca, naljeđuju njegova djeca (pravo predstavljanja). Npr. postoji
otac koji ima 3 djece i bračnog duga. Prije oca umre njegovo jedno dijete, koji ima
svoju djecu. Smiosao odredbe je taj da ako prije ostaviočeve smrsti umre njegovo
djete, tada naljeđuju njegova djeca (princip reprezentacije).
Sarajevo, 11.05.2012.
II. naljedni red

Zaostavštinu umrloga koji nije ostavio potomke (djecu, unučad,
praunučad) nasljeđuje njegov bračni drug i roditelji na jednake djelove (svaki sa ½).
Ako iza umrlog nije ostao bračni drug zaostavštinu u cjelosti
nasljeđuju roditelji.
Ako je jedan od roditelja umro prije ostavioca , dio zaostavštine
koji bi mu pripao nasljeđuju njegova djeca - a to su u stvari braća i sestre ostavioca.
III. nasljedni red

Zaostavštinu umrloga koji nije ostavio ni potomke ni roditelje,
niti su oni ostavili nekog potomka, niti bračnog partnera - nasljeđuju njegovi djedovi i
nane.
NUŽNI NASLJEDNICI
Nužni nasljednici su:

1. djeca umrloga, njegovi usvojenici i njegov bračni drug – njihov nužni dio iznosi 1/2
od zakonskog dijela.
2. ostali potomci umrloga (npr.unuci), njegovi roditelji i njegova braća i sestre - oni su
nužni nasljednici u slučajevima:
a) ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život, ili
b) kada su po zakonskom redu pozvani na nasljeđe (ako nema nasljednika iz
I. nasljednog reda).
– njihov nužni dio iznosi 1/3 od zakonskog dijela.
Ostavilac niti darovnim ugovorom niti testamentom ne može povrijediti nužni nasljedni
dio.
NUŽNI I RASPOLOŽIVI DIO
Nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojim

ostavilac ne može raspolagati, a koji se naziva nužni dio.
Ostavilac za života ne može raspolagati (poklonom ili
testamentom) sa dijelom koji predstavlja nužni dio nasljednika.
Kada je povrijeđen nužni dio - raspolaganje testamentom će se
smanjiti, a pokloni će se vratiti koliko je potrebno da bi se namirio nužni dio. Prvo se
namirenje vrši iz onoga što je testamentom dato, i ako je to dovoljno za namirenje
nužnog djela, neće se dirati u poklone. Ako nije, vršit će se povrat poklona do iznosa
namirenja.
Ugovor o doživotnom izdržavanju nikada ne podliježu
reduciranju radi nužnog djela jer je to dvostrano obvezujući ugovor.
Sarajevo, 11.05.2012.
ISKLJUČENJE NUŽNIH NASLJEDNIKA IZ NASLJEDSTVA
Ostavilac može isključiti iz nužnog dijela nasljednika:

a) ako se povredom zakonske ili moralne obaveze teže ogriješio prema ostaviocu
(npr. otac bez ikakvih sredstava za život živi u kući sa sinom, a sin ne pomaže ocu, komšiluk ga
hrani).
b) ako je sa umišljajem učinio teže krivično djelo prema njemu, njegovom bračnom
partneru ili djetetu.
Isključenje iz nužnog dijela u testamentu mora biti izraženo samo na
nesumnjiv način, a korisno je da navede i razlog (osnov) za isključenje..
U slučaju spora - ostavinski postupak se prekida i učesnik čije je pravo
manje vjerovatno se upućuje na parnicu.
POSLJEDICE ISKLJUČENJA IZ NUŽNOG DJELA
U slučaju kada je nasljednik isključen iz nužnog djela, smatra se da je isključenik umro

prije ostavioca, pa umjesto njega se kao nasljednici pojavljuju njegova djeca,
potomci.
Isključenjem nasljednik gubi nasljedna prava u obimu u kojem je isključen, a pravo
ostalih lica koja mogu nasljediti ostavioca određuje se kao da je isključeni umro prije
ostavioca.
IZDVAJANJE U KORIST POTOMAKA KOJI SU PRIVREĐIVALI SA

OSTAVIOCEM
Potomci ostavioca koji su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa

ostaviocem i svojim radom doprinosili u sticanju imovine u domaćinstvu - imaju
pravo da u ostavinskom postupku traže da se iz ostavinske mase izdvoji dio koji
odgovara veličini njihovog doprinosa.
Ovaj zajtjev ima stavrnopravni karakter i može se postavljati i po
okončanju ostavinskog postupka.
URAČUNAVANJE POKLONA U NASLJEDNI DIO
U nasljedni dio nasljednika uračunavaju se pokloni ukoliko ostavilac izričito nije naglasio
da se ne uračunava u nasljedni dio. Ovo se ne odnosi n anužne nasljednike.
NASLJEĐIVANJE NA OSNOVU TESTAMENTA

Testament može sačiniti svako lice sposobno za rasuđivanje
koje je navršilo 16 godina.
Testament je ništav ako zavještalac nije imao 16 godina i ako
nije bio sposoban za rasuđivanje. Ništav je i u slučaju ako je zavještalac natjeran
prijetnjom ili prinudom da ga sačini ili usljed tog ašto je bio prevaren li se nalazio u
zabludi.
Tužbom se može zahtjevati poništaj testamenta u roku od 1
godine od dana saznanja za postojanje uzroka ništavosti, a najdalje za 10 godina.
Sarajevo, 11.05.2012.
OBLICI TESTAMENTA
Svojeručni testament
Ako osoba zna da čita i piše, ona svojom rukom napiše testament
i potpiše ga. Testament je punovažan ako ga je zavještalac napisao svojom rukom i
ako ga je potpisao. Za punovažnost ovog testamenta nije nužno da je u njemu
naznačen datum kada je sačinjen, ali je korisno da bude napisan.
Ovaj testament bi se mogao pobijati iz sljedećih razloga:
a) da potpis ne pripada ostaviocu
b) da zavještalac prilikom sačinjavanja istog nije bio pri čistoj svijesti i zdravoj
pameti tj. da nije bio sposoban za rasuđivanje ili
c) da je testament sačinjen pod prisilom .
Pismeni testament pred svjedocima

Zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što
će ispravu koju mu je neki drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva
svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament. Svjedoci se također
potpisuju na testamentu.
Važno je da onaj ko ga sastavlja pismen kao i zvaještalac.
Sudski testament
Postoje dvije vrste ovog testamenta:
1. kada je zavještalac pismen
Testament može zavještaocu sačiniti po njegovom kazivanju sudija nadležnog
suda koji će prethodno utvrditi identitet zavještaoca. Pošto zavještalac ovako
sačinjen testament pročita i potpiše sudija će potvrditi na samom testamentu da ga
je zavještalac u njegovom prisustvu pročitao i potpisao.
2. kada zavještalac nije pismen
Ako zavještalac nije u stanju da pročita testament koji je sačinio sudija, sudija će
ga pročitati zavještaocu u prisutnosti dva svjedoka, zatim će zavještalac u
prisustvu dva svjedoka staviti prstoznak i izjaviti da je to njegov testament. Sudija
osim potpisa naznačava da je obavio sve prethodno navedene radnje. I svjedoci
potpiuju testament.
Zavještalac može svojeručni testament, testament sačinjen pred svejdocima ili sudski
testament predati na čuvanje sudu - o čemu će sud sastaviti zapisnik , zatim testament
staviti u zaseban omot koji će zapečatiti i čuvati u sudu. Npr. Sudski testament se sačinjava u
sudu ali ne mora se tamo i čuvati - to nije obaveza već slobodna volja ostavioca.
Ništave su odredbe testamenta kojima ostavlja nešto sudiji koji ga je sačinio , svjedocima
kao i precima/potomcima tih svjedoka.
Testament sačinjen na brodu ili za vrijeme mobilizacije /rata

Sačinjava se pred kapetanom broda ili komandirom u ratu - po odredbama koje važe za
sastavljanje sudskog testamenta.
Ratni testament važi 60 dana po završetku rata, ili ako je neko demobilisan kasnije, 30
dana od dana demobilisanja.
Sarajevo, 11.05.2012.
Usmeni testament
Zavještalac može izjaviti svoju poslednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako
usljed izuzetnih prilika nje u mogućnost da sačini pismeni testament. Izuzetne prilike bi
bile npr. neko dobije infarkt i u teškom je stanju. Dakle, iznenadna bolest i spriječenost
odlaska u sud a sud je udaljen npr.
Usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana od prestanka izuzetnih okolnosti
pod kojima je sačinjen.
Svjedoci prilikom sačinjavanja ovog testamenta mogu biti samo lica koja mogu biti
svjedoci prilikom sačinjavanja sudskog testamenta ali moraju znati čitati i pisati.
Svjedoci pred kojima je zavještalac usmeno izjavio svoju poslednju volju dužni su da bez
odlaganja stave napismeno izjavu zavještaoca i da je što prije predaju sudu ili da je
usmeno govore pred sudom, iznoseći kada, kako, gdje i u kojim okolnostima je ovaj
testament sačinjen. Izvršenje ove dužnosti nije uslov za punovažnost ovog testamenta, jer
svjedoci izjavu mogu dati i tokom ostavinskog postupka.
Testament pred konzularnim predstavnikom

Sačinjava ga državljanin BiH u inostranstvu, prema odredbama koje važe sa sačinjavanje
sudskog testamenta.
Sačinjava ga konzularni predstavnik zemlje državljanstva ostavioca.
Supstitucija – ako lice koje je označeno kao nasljednik u testamentu umre prije
ostavioca, on može u tom slučaju testamentom imenovati nasljednika svog umrlog
nasljednika.
PONIŠTENJE TESTAMENTA ZBOG NEDOSTATKA OBLIKA ILI FORME

– može tražiti samo lice koje ima pravni interes u roku od jedne godine od saznanja ili 10
godina od otvaranja testamenta.
DOKAZIVANJE POSTOJANJA TESTAMENTA
Testament uništen slučajem ili radnjom nekog drugog lica, izgubljen prije ili nakon smrti
zavještaoca, ali bez njegovog znanja, imat će pravno dejstvo ako zainteresirano lice
dokaže da je testament postojao.
Zavještalac može odrediti testamentom lice kome će pripasti nasljedstvo, ako određeni
nasljednik umre prije njega ili se odrekne nasljeđa ili bude nedostojan da nasljedi.
Zavještalac ne može odrediti nasljednika svom nasljedniku koji je živ.
LEGAT
Sarajevo, 11.05.2012.
Zavještalac može ostaviti testamentom jednu ili više određenih stvari određenom licu ili
naložiti nasljedniku da to učini iz svog djela koji mu se ostavlja. Npr. da se isplati
određeni iznos.
Legatar se ne smatra nasljednikom.
Ukoliko se legat ne izvrši, legatar ima pravo da to tužbom potražuje.
OPOZIVANJE TESTAMENTA
Zavještalac može uvijek opozvati testament u cijelini ili djelomično i to izjavom u bilo
kom obliku u kom se može sačiniti testament, ali najćešče se to radi uništenjem (pocijepa
ga).
ODNOS RANIJEG I KASNIJEG TESTAMENTA
Ako se kasnijim testamentom izričito ne opozove raniji testament, odredbe ranijeg

testamenta ostaju na snazi ako nisu u suprotnosti sa odredbama kasnijeg testamenta.
UGOVOR O RASPODJELI IMOVINE ZA ŽIVOTA
Ugovor mora biti u pismenom obliku i ovjeren od sudije.

Ustupanje i raspodjela imovine punovažni su samo ako su se s
tim saglasila sva djeca i drugi potomci kao i bračni drug.
Ako neko od ovih lica nije bio prisutan ili se nije saglasio -
onda se ne radi o ugovoru o raspodjeli nego taj ugovor ima karatkter ugovora o
darovanju. Onaj koji se nije saglasio ima status nužnog nasljednika. Posljedica
ovoga jeste – ako poslije smrti ostavioca njegov nasljedni dio bude povrijeđen
raspodjelom načinjenom u ugovoru reduciraće se dijelovi onih koji su dobili dio
ustupanja po ugovoru (jer se njihov dio tretira kao poklon).
Ovim ugovorm može biti obuhvaćena samo sadašnja imovina
ostavioca – cjelovita ili jedan njen dio. Imovina iz ovog ugovora ne ulazi u
ostavinsku masu tj imovinu ostavioca koja se raspodjeljuje nakon njegove smrti.
UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU
Ovo je dvostranoobvezujući ugovor.

Kod darovnog ugovora lica se za života ostavioca upisuju u
zemljišnu knjigu a ovdje stvar prelazi u vlasništvo tek nakon smrti ostavioca.
To je ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava
doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a drugi se ugovarač obavezuje da
mu u slučaju smrti ostavlja svu svoju imovinu.
Ovaj ugovor mora biti sastavljen u pisanoj formi i ovjeren od
notara.
Šta se smatra izdržavanjem:
Sarajevo, 11.05.2012.
a) davalac izdržavanja se obavezao da sa primaocem izdržavanja zajedno živi,

b) obaveza jednog ugovorača da će čuvati i paziti drugog,
c) obrađivati njegovo imanje i
d) poslije smrti ga sahraniti.
Ovaj ugovor se može raskinuti:
a) sporazumom,
b) ako je ugovorena zajednica života – zbog teškog poremećaja odnosa kada
zajednički život postane nepodnošljiv,
c) neizvršavanje ugovora – duga strana ima pravo tražiti raskid ugovora.
NEDOSTOJNOST ZA NASLJEĐIVANJE
Nedostojan je da nasljedi kako na osnovu zakona tako i na osnovu testamenta:

1) ko je s umišljajem lišio ili pokušao da liši života ostavioca,
2) ko je ostavioca natjerao da sačini ili opozove testament, uništio ili sakrio
testament i
3) ako se ogriješio o obavezu izdržavanja ostavioca ili
4) ako nije htio ukazati ostaviocu nužnu pomoć.
Nedostojnost za nasljeđivanje nije smetnja potomcima nedostojnog da nasljede
zaostavštinu kao da je nedostojni umro prije ostravioca.
ODRICANJE OD NASLJEDSTVA
Nasljednik se može odreći nasljedstva izjavom kod suda do svršetka ostavinske rasprave.
Ovo odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao od nasljeđa - osim ukoliko nije
izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime. U ovom slučaju se smatra kao da nikada
nije bio nasljednik.
Ukoliko se odriče nasljedstva u nečiju korist, radi se zapravo o ustupanju.
Osoba može izjaviti da li se prihvaća ili ne prihvaća nasljedstva – odricanje.
Odricanje u nečiju korist- darovanje li ustupanje nasljedstva.
ODGOVORNOST NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVIOCA
Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti nasljeđene imovine.

Kada ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove ostavioca, i to svaki do
visine vrijednosti svog nasljednog djela.
Jedino kada se radi o obavezi koja zavisi o ličnosti obveznika (npr. slikar) obaveza ne
prelazi na nasljednike, ali ako je ostavioc već primio novac za neizvršeno djelo,
nasljednici isti moraju vratiti.
UPUĆIVANJE NA PARNICU
1) Ukoliko se nakon pravosnažnog okončanja ostavinskog postupka pojavi lice sa

testamentom, u tom slučaju to se lice upućuje na parnicu.
Sarajevo, 11.05.2012.
2) Ako se nakon okončanja ostavinskog postupka pojavi novi nasljednik i on se

upućuje na parnicu.
3) Ako se nastane spor u pogledu ponovažnosti testamenta, prekida se ostavinski
postupak i upućuje na parnicu
4) Spor oko punovažnosti isključenja nužnog djela
5) Spor oko nedostojnosti za nasljeđivanje
6) Spor u pogledu da li potomcima pripada pravo na izdvajanje određenog djela po
osnovu njihovog doprinosa
Tužba se podnosi u roku od 30 dana.

Ako ne podnese tužbu, ostavinski postupak se nastavlja. Ako podnese – čeka se završetak
parnice.
Za naknadno pronađenu imovinu - raspoređuje se prema postojećem rješenju o

nasljeđivanju.
NAČELA PARNIČNOG POSTUPKA
1. Sud u parničnom postupku odlučuje u granicama postavljenog

tužbenog zahtjeva.
To znači da sud ne može dosuditi više nego što je tužitelj zahtijevao, niti drugu stvar
umjesto one koju je tražio. (npr. podnesen zahtjev za naknadu štete na iznos od 1.000 KM, sud
utvrdio veću štetu, ako tužitelj ne poveća iznos, sud će dosuditi 1.000 KM).
2. Načelo dispozicije
To znači da stranke u postupku slobodno raspolažu svojim zahtjevom koji su stavile
tokom postupka, tako da tužitelj može tužbu povući, može se odreći tužbenog
zahtjeva, tuženi priznati tužbeni zahtjev, stranke mogu zaključiti poravnanje i sl.
Sarajevo, 11.05.2012.
Ovo načelo je ograničeno u slučaju kad se radi o tužbenom zahtjevu kojim stranka ne
može slobodno raspolagati. To je zahtjev koji je protivan prinudnom propisu i moralu
društva (npr. neko podnio tužbu povodom ugovora o prodaji nekretnina, koji je zaključen u pismenoj
formi ali nije ovjeren kod notara i traži da se utvrdi da je ugovor punovažan; sud mora ovakav zahtjev
odbiti, ili npr.kod prava preče kupnje).
3. Načelo kontradiktornosti
Ovo načelo znači da svaka stranka ima pravo da se očituje o prijedlozima druge
stranke. (npr. u toku prvostepenog postupka jedna stranka navodi određene činjenice, druga stranka
se ima pravo očitovati na te navode. Isto važi i u drugostepenom postupku i revizije – odgovor na
žalbu/reviziju).
4. Načelo ravnopravnosti jezika i pisma
U parničnom postupku su ravnoprani BHS jezik, a službena pisma su latinica i
ćirilica.
5. Raspravno načelo (u odnosu na ranije načelo materijalne istine)
Ovo je revolucionarno načelo parničnog postupka. Stranke su dužne u postupku
iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju zahtjev i predložiti sve dokaze kojima te
činjenice potkrijepljuju. Dakle, u parničnom postupku isključivo stranke iznose
činjenice i predlažu dokaze. Raniji zakon regulisao da pored stranaka i sud, u skladu
sa načelom materijalne istine, provodi dokaze po službenoj dužnosti; sada dakle,
samo stranke mogu provoditi dokaze u parničnom postupku. (npr. ako stranka ima ZK
izvadak, a nije dostavila, sud tu ne može ništa uraditi; isto tako ako u I.st. postupku stranka nije
predložila neki dokaz, ne može ga predložiti ni u žalbi, izuzev ako nije mogla znati za taj dokaz u I.st.
postupku). Od navedenog pravila postoji izuzetak, gdje je sud je ovlašten utvrditi i
činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi
da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati
(raspolaganja stranaka koja su protivna prinudnim propisima), ali u praksi se ovo ne
dešava.
6. Načelo slobodne ocjene dokaza
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene
dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno,
(rukovodeći se načelima logike i psihologije).
Ako je sud propustio da cijeni sve dokaze, počinio je bitnu povredu parničnog
postupka.
7. Načelo ekonomičnosti
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te
onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
8. Načelo koncentracije ročišta
Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog
ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Kod tumačenja ove odredbe treba imati u
vidu da ročište za glavnu raspravu može trajati u kontinuitetu nekoliko dana.
9. Prethodno pitanje u parničnom postupku
Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da
li postoji neko pravo ili pravni odnos a o tome pitanju još nije donio odluku sud ili
neki drugi nadležni organ, sud može sam riješiti to pitanje. (npr. postojanje nekog prava:
tužitelj je podnio tužbu kojom zahtjeva da se utvrdi da je vlasnik neke nekretnine i traži predaju u
posjed, a tuženi ističe prigovor da je stekao pravo vlasništva nad tim nekretninama po osnovu
dosjelosti. U ovom slučaju, sud mora prethodno da riješi da li je tuženi stekao pravo vlasništva
dosjelošću, prije nego donese konačnu odluku. npr. postojanje pravnog odnosa: tužitelj tuži tuženoga
Sarajevo, 11.05.2012.
da mu u izvršenju ugovora o prodaji plati cijenu. Onda tuženi istakne prigovor da ugovor uopšte nije
zaključen. U tom slučaju sud mora prethodno utvrditi da li je uopšte zaključen ugovor i postoji li taj
pravni odnos). Odluka suda o preth. pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je
to pitanje riješeno.
10. Vezanost parničnog suda za presudu krivičnog suda
U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične
odgovornosti učinitelja vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se
optuženi oglašava krivim. (npr. tužitelj je posnio tužbu protiv tuženog za naknadu štete zbog
pretrpljenih bolova i u tužbi kao dokaz navodi i prilaže krivičnu presudu kojom je tuženi oglašen
krivim za nanošenje povreda. Sud u ovom slučaju ne treba odlučivati o krivnji jer je vezan odlukom
krivičnog suda.)
SASTAV SUDA U PARNIČNOM POSTUPKU
U prvostepenom postupku i postupku po prijedlogu za

ponavljanje postupka, sudi sudija pojedinac.
U prvostepenom postupku, u sporovima male vrijednosti, može
postupati i odlučivati stručni saradnik, koji u ovom slučaju može preduzimati sve
radnje za koje je predviđeno da ih preduzima sudija pojedinac.
U drugostepenom postupku i postupku odlučivanja po reviziji,
sudi vijeće od trojice sudija.
NADLEŽNOST
Apsolutna nadležnost - sud u toku cijelog prvostepenog postupka pazi da li je za

rješavanje o zahtjevu nadležan sud ili neki drugi organ. Ako sud utvrdi ili ocijeni da je za
odlučivanje o zahtjevu nadležan neki drugi organ (u praksi je to najćešće organ uprave)
donijeće rješenje kojim tužbu odbacuje i ukida sve provedene radnje.
Stvarna nadležnost - predstavlja određivanje koji je sud nadležan u odnosu na vrstu

spora. Danas je više nema, jer je po novom zakonu za sve sporove nadležan opštinski
sud. tako da ovo na ispitu ne pitaju!
Mjesna nadležnost
Opšta mjesna nadležnost - ako zakonom nije drugačije
određeno, odn. ako nije određena isključiva mjesna nadležnost, za suđenje je
nadležan sud koji je opšte mjesno nadležan za tuženog, a to je sud na čijem području
tuženi ima prebivalište, a ako tuženi nema prebivalište, opće mjesno je nadležan sud
na čijem području tuženi ima boravište. Za suđenje u sporovima protiv Federacije,
kantona, grada i općine, opće mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi
sjedište njihovog zakonodavnog tijela, odnosno vijeća. Za suđenje u sporovima protiv
ostalih pravnih osoba, opće mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi
njihovo sjedište. Za suđenje u sporovima protiv državljanina FBiH koji stalno živi u
inostranstvu, opće mjesno je nadležan sud njegovog posljednjeg prebivališta u FBiH.
Sarajevo, 11.05.2012.
Izberiva mjesna nadležnost - postoji u sporovima u kojim je pored suda

opće mjesne nadležnosti, nadležan i neki drugi sud. Izberiva nadležnost je
predviđena:
a) u sporovima za naknadu štete - osim suda opće mjesne
nadležnosti, nadležan je i sud na čijem je području štetna radnja počinjena ili sud
na čijem je području štetna posljedica nastupila, a ako je šteta nastala zbog smrti
ili teške tjelesne ozljede, nadležan je i sud na čijem području tužilac ima
prebivalište, odn. boravište.
b) u sporovima za zakonsko izdržavanje - ako je tužilac osoba koja
traži izdržavanje, nadležan je pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem
području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.
c) u bračnim sporovima (radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja
braka, poništaja braka ili razvoda braka) - nadležan je, pored suda opće mjesne
nadležnosti i sud na čijem su području bračni drugovi imali posljednje zajedničko
prebivalište.
d) u sporovima o utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili
materinstva - ako je tužilac dijete, nadležan je pored suda opće mjesne nadležnosti
i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.
e) u sporovima iz nasljednopravnih odnosa, dok ostavinski
postupak nije pravomoćno završen, te sporovima o potraživanjima vjerovnika
prema ostaviocu - za suđenje je pored suda opće mjesne nadležnosti mjesno je
nadležan i sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ostavinski postupak.
f) nadležnost po mjestu plaćanja - za suđenje u sporovima imatelja
mjenice ili čeka protiv potpisnika nadležan je, pored suda opće mjesne
nadležnosti, i sud mjesta plaćanja.
g) u sporovima iz radnih odnosa - ako je u sporu iz radnog odnosa
tužilac zaposlenik, za suđenje je nadležan, pored suda koji je opće mjesno
nadležan za tuženog, i sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao,
odnosno sud na čijem bi se području rad morao obavljati, te sud na čijem je
području zasnovan radni odnos.
h) u sporovima zbog smetanja posjeda na pokretnim stvarima -
nadležan je, pored suda opće mjesne nadležnosti, i sud na čijem se području
dogodilo smetanje.
- Isključiva nadležnost - predviđena je u sporovima o nekretninama, gdje je u

sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretninama, u
sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini, te u sporovima iz zakupnih ili
najamnih odnosa na nekretnini, ili iz ugovora o korištenju stana ili poslovnih
prostorija, isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina. Ako
nekretnina leži na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova.
Isključiva nadležnost - predviđena je i za sporove u izvršnom i stečajnom postupku,
pa je za suđenje u sporovima koji nastaju u toku i u povodu sudskog ili
administrativnog izvršnog postupka, odn. u toku i u povodu stečajnog postupka,
mjesno je isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi izvršni
ili stečajni postupak, odn. sud na čijem se području provodi administrativno izvršenje.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Sporazum o mjesnoj nadležnosti - Ako zakonom nije određena isključiva

nadležnost nekog suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stepenu sudi sud
koji nije mjesno nadležan.
- Sporazum stranaka o mjesnoj nadležnosti važi samo ako je pismeno sastavljen, ako su
ga potpisale sve stranke i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi
proistječu iz određenog pravnog odnosa.
Pitanje prigovora na mjesnu nenadležnosti - Tuženi može istači
prigovor mjesne nenadležnosti samo u odgovoru na tužbu, a sud se može po služb.
dužnosti (odnosi se samo na isključivu nadležnost) oglasiti mjesno nenadležnim samo
do dostavljanja tužbe na odgovor.
TUŽBA
Parnični postupak se pokreće tužbom (a vanparnični postupak preijedlogom).

Tužba mora sadržavati:
1) osnovu za nadležnost suda, (u pitanju je osnova za mjesnu
nadležnost, jer su za sve sporove nadležni općinski sudovi)
2) tužbeni zahtjev - u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja
(troškovi i kamate),
3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev,
4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice,
5) naznaku vrijednosti spora (ne treba – ako se rati o novčanom
potraživanju ili ako se radi o sporu čija se vrijednost ne može izraziti u novcu, npr.
bračni sporovi, spor za utvrđivanje ili osporavanje očinstva i sl.),
6) pravni osnov tužbenog zahtjeva (npr. naknada štete ili ispunjenje
ugovora). Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva. Sud će postupiti po
tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva. Dakle, pravni osnov
tužbenog zahtjeva nije bitan elemenat tužbe,
7) druge podatke koje u skladu s zakonom mora imati svaki
podnesak (oznaka stranaka, punomoćnika, prebivalište, vrsta spora).
TUŽBA ZA UTVRĐENJE
Tužba za utvrđenje predstavlja tužbu kojom tužitelj traži samo da se ustanovi:
a) postojanje odn. nepostojanje nekog prava (npr. tužba za utvrđenje prava vlasništva) ili
b) postojanje odn. nepostojanje nekog pravnog odnosa (npr. da je zaključen / postoji
ugovor)
c) istinitosti odn. neistinosti javne isprave.
Uslov za podnošenje ove tužbe je da tužitelj ima pravni interes (npr. tužitelj koji traži da se
utvrdi pravo vlasništva – njegov pravni interes postoji ako mu neko osporava vlasništvo) . Ako je
očigledno da nema pravnog interesa, onda se ta tužba odbacuje.
Sarajevo, 11.05.2012.
ISTICANJE VIŠE TUŽBENIH ZAHTJEVA U JEDNOJ TUŽBI
U jednoj tužbi tužitelj može istači više zahtjeva protiv istog tuženog pod uslovom da su
svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom. (npr. tužitelj podnio tužbu
u radnom sporu da se vrati na posao i da mu se isplati lični dohodak ili kada neko u
saobraćajnom udesu bude povrijeđen i traži naknadu materijalne i nematerijalne štete).
Ako zahtjevi nisu povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom mogu se protiv istog
tuženog istači u jednoj tužbi ukoliko sud ocijeni da to nalažu razlozi ekonomičnosti i to
samo kad je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva i kad je za sve zahtjeve
određena ista vrsta postupka (npr. tužitelj u istoj tužbi traži da mu se isplati cijena iz ugovora i traži
da mu se vrati zajam).
PREINAKA TUŽBE
Preinaka tužbe jeste:

a) promjena istovjetnosti zahtjeva (npr. tužitelj traži od tuženog da mu vrati stvar koja je kod
njega, tuženi ističe da je stvar propala, onda tužitelj preinači zahtjev i traži protiuvrijednost stvari);
b) povećanje postojećeg zahtjeva (npr. tužitelj tražio 1.000 KM a u toku postupka se ispostavi
da nije tolika vrijednost pa je poveća) ili
c) isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (npr. tužitelj kao davalac izdržavanja je tužbom
tražio raskid ugovora o doživotnom izdržavanju a onda u toku postupka traži da mu tuženi kao
primalac izdržavanja vrati ono što mu je ovaj dao izvršenjem ugovora o doživotnom izdržavanju).
Tužba nije preinačena
a) ako je tužilac promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva,
b) ako je smanjio tužbeni zahtjev ili
c) ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.
Rok za preinačenje tužbe

Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja
pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije
održano. U ovom slučaju, tužitelju nije potreban pristanak tuženog.
Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do
zaključenja gl. rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako su kumulativno
ispunjeni slijedeći uslovi:
1. ako sud ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i
2. ako tuženi pristaje na preinaku. (Smatrat će se da postoji pristanak tuženog ako se on
upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci).
Preinačenje tužbe iako se tuženi tome protivi:
Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave,
sud će dopustiti preinaku tužbe i kad se tuženi protivi preinaci, ako su kumulativno
ispunjeni uslovi:
1) da tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti
ranije (npr. tužitelj je na pripremnom ročištu zatražio 1.000 KM, vještak nije dostavio nalaz,
nakon toga vještak dostavi nalaz koji pokazuje veću vrijednost i tada može izmijeniti jer tužitelj
nije kriv);
Sarajevo, 11.05.2012.
2) da je tuženi u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj

tužbi bez odlaganja glavne rasprave, tj. ukoliko je moguće o tom tužbenom zahtjevu
odlučiti na tom istom ročištu. (objektivno).
Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba.
Subjektivno preinačenje
Tužilac može, u gore navedenom roku, svoju tužbu preinačiti i
tako da umjesto prvobitnog tuženog tuži drugu osobu (npr. utvrdi se da je drugo lice
pričinilo štetu).
Za ovu preinaku tužbe, potreban je pristanak osobe koja treba da
stupi u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u
raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.
Osoba koja stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženog mora
primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.
POVLAČENJE TUŽBE
Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što
je tužba dostavljena tuženom (rok za dostavljanje tužbe je 30 dana).
Tužba se može povući i nakon dostave tuženom, sve do
zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od 8 dana
od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na
povlačenje.
Povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnesena i može se
ponovo podnijeti.
POSTOJANJE PARNICE
Parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom.

Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti
nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu
odbaciti. (prigovor litis pendencije)
Sud će tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teče
li već druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama pred sudom u Bosni i
Hercegovini.
Ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica,
to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši.
PRIPREMANJE GLAVNE RASPRAVE
Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
Sarajevo, 11.05.2012.
Te pripreme obuhvataju:
1. prethodno ispitivanje tužbe,
2. dostavu tužbe na obavezni odgovor,
3. održavanje pripremnog ročišta i
4. zakazivanje glavne rasprave.
U toku pripremanja glavne rasprave stranke mogu upućivati podneske u kojima će
navesti činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te predložiti dokaze kojima se
utvrđuju te činjenice. U toku pripremanja glavne rasprave sud može donijeti presudu na
osnovu priznanja, na osnovu odricanja i zbog propuštanja, te primiti nagodbu stranaka.
1. PRETHODNO ISPITIVANJE TUŽBE
Kada sudija primi tužbu prvo ispituje da tužba sadrži sve bitne elemente, tj. ispituje da li
je tužba potpuna. Ako utvrdi da u tužbi nedostaje neki od bitnih elemenata, sud će je
vratiti podnositelju radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i
odrediće rok za ispravku ili dopunu, koji ne može biti duži od 8 dana. Ako tužba ne bude
vraćena sudu u određenom roku, smatrat će se da je povučena, a ako bude vraćena bez
ispravke odnosno dopune, odbaciće se.
Ako tužba nema ovih nedostataka, sud ispituje da li tužba ima nedostataka u pogledu
stranačke sposobnosti, ili nedostataka u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili
nedostataka koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo
ovlaštenje potrebno. Ako sud utvrdi da u tužbi postoji neki od navedenih nedostataka,
odredit će rok za njihovo otklanjanje. Ukoliko se nedostaci ne mogu otkloniti, ili ako rok
bezuspješno protekne, sud će rješenjem ukinuti radnje provedene u postupku i odbaciti
tužbu ako su nedostaci takve prirode da sprečavaju daljnje vođenje parnice.
Sudije ispituje apsolutnu nadležnost i ako utvrdi da nije nadležan, tj. da je nadležan neki
drugi organ, onda tužbu odbacuje.
Sud može da utvrdi da nije mjesno nadležan još prije nego dostavi tužbu tuženom.
Ukoliko utvrdi da se radi o isključivoj mjesnoj nadležnosti, donijeće rješenje kojim se
oglašava mjesno nenadležnim i predmet dostavlja mjesno nadležnom sudu.
Ukoliko se iz stanja spisa utvrdi da je među strankama zaključeno poravnanje ili da se

radi o presuđenoj stvari, donosi rješenje kojim tužbu odbacuje
2. DOSTAVLJANJE TUŽBE NA OBAVEZNI ODGOVOR I ODGOVOR NA

TUŽBU
Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema

ispravne i potpune tužbe u sudu.
2. a) Odgovor na tužbu i njegov sadržaj

Nakon prijema tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti
sudu pismeni odgovor na tužbu.
Sarajevo, 11.05.2012.
Prilikom dostavljanja tužbe tuženom, sud će:

poučiti tuženog
a) obavezi da u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu,
b) tome šta treba da sadrži odgovor na tužbu i
obavijestiti ga o posljedicama nedostavljanja odgovora na tužbu
u određenom roku (tj. da u slučaju nedostavljanja odgovora na tužbu postoji
mogućnost donošenja presude zbog propuštanja).
U odgovoru na tužbu, tuženi će

1. istaći moguće procesne prigovore i
2. izjasniti se da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev,
Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i
1. razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava,
2. činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode,
3. dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te
4. pravni osnov za navode tuženog.
Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun, sud će ga radi otklanjanja tih
nedostataka vratiti podnositelju radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili
dopuniti i odrediće rok za ispravku ili dopunu, koji ne može biti duži od 8 dana. Ako
odgovor na tužbu ne bude vraćen sudu u određenom roku, smatrat će se da je povučen, a
ako bude vraćen bez ispravke odn. dopune, odbaciće se.
2. b) Protivtužba i odgovor na protivtužbu

Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti
protivtužbu, ako:
a) ako je zahtjev protivtužbe u vezi s tužbenim zahtjevom (npr. tužitelj
tužbom traži ispunjenje ugovora, plaćanje cijene za prodatu stvar, a tuženi ustane sa
protivtužbom i kaže da mu ovaj uopće nije predao stvar), ili
b) ako se ti zahtjevi mogu prebiti (kompenzirati), ili
c) ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa o
čijem postojanju ili nepostojanju zavisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom
zahtjevu.
Nakon održavanja pripremnog ročišta, protivtužba se može podnijeti samo ako tuženi na
to pristane i ako sud ocijeni da podnošenje protivtužbe nije usmjereno na odugovlačenje
postupka.
Protivtužba se ne može podnijeti ako je za zahtjev iz protivtužbe stvarno nadležan viši
sud.
Odredbe ovog zakona o tužbi i odgovoru na tužbu na odgovarajući način se primjenjuju i
na protivtužbu i odgovor na protivtužbu, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
3. PRIPREMNO ROČIŠTE
Sarajevo, 11.05.2012.
Pripremno ročište se zakazuje u roku od 30 dana od dana dostave odgovora na tužbu

ili proteka roka u kome nije tuženi dostavio odgovor.
Održavanje pripremnog ročišta je obavezno, osim u slučajevima u kojima sud, nakon
ispitivanja tužbe i odgovora na tužbu, utvrdi:
a) da među strankama nema spornih činjenica ili
b) da zbog jednostavnosti spora održavanje pripremnog ročišta nije potrebno (npr.
spor zbog smetanja).
U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke:

o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta , tj. tužitelj se
opominje da će se u slučaju njegovog nedolaska na pripremno ročište tužba smatrati
povučenom, osim ako tuženi ne pristane da se ročište vodi bez prisustva tužitelja; a
tužitelj se opominje da se u slučaju nedolaska na ročište ono može provesti u njegovoj
odsutnosti.
kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu
iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje
žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete
koje žele upotrijebiti kao dokaz. Svrha pripremnog ročišta je dakle, koncentracija
dokaza.
Tok pripremnog ročišta:

1. Sudija otvara pripremno ročište i konstatuje da li su pristupile pozvane stranke .
Ukoliko tužitelj nije pristupio, a uredno je obaviješten, sud će donijeti rješenje da se
tužba smatra povučenom, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi.
2. Pripremno ročište počinje izlaganjem tužbe od strane tužitelja, a nakon toga
izlaganjem odgovora na tužbu od strane tuženoga.
3. Zatim slijedi iznošenje činjenica i predlaganje dokaza, prvo jedne pa druge strane.
4. Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će
se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. Prijedloge koje ne
smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju će naznačiti razlog
odbijanja.
Ako sud, na prijedlog stranke, odredi izvođenje dokaza vještačenjem, uvijek će
odrediti rok u kojem vještak treba pripremiti i dostaviti svoj nalaz i mišljenje, a to je
najkasnije 8 dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu.
5. Sud će u zavisnosti od prirode spora na pripremnom ročištu nastojati da stranke spor
riješe
a) u postupku medijacije (najkasnije na pripremnom ročištu) ili
b) sudske nagodbe (stranke mogu zaključiti nagodbu o predmetu spora u toku cijelog postupka;
sud će, na način koji ne ugrožava njegovu nepristrasnost, na pripremnom ročištu, kao i u toku
cijelog postupka, nastojati da stranke zaključe sudsku nagodbu; sporazum stranaka o nagodbi
unosi se u zapisnik; nagodba je zaključena kad stranke potpišu zapisnik; sudska nagodba ima
snagu izvršnog naslova! može se pobijati ako je zaključena u zabludi ili pod uticajem prinude ili
prevare. Sudska nagodba može se pobijati samo tužbom. Ova tužba se može podnijeti u roku od 3
mjeseca od dana saznanja za razloge pobijanja (subjektivni rok), a najkasnije u roku od 5 godina
od dana zaključenja sudske nagodbe (objektivni rok).
Sarajevo, 11.05.2012.
4. ZAKAZIVANJE GLAVNE RASPRAVE
Sud donosi rješenje o zakazivanju glavne rasprave i određuje:

1) dan i sat održavanja glavne rasprave;
2) pitanja o kojima će se raspravljati na glavnoj raspravi;
3) dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi;
4) osobe koje će biti pozvane na glavnu raspravu.
Glavna rasprava će se održati:

a) u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana
održavanja pripremnog ročišta,
b) a sud može odrediti da se glavna rasprava održi
odmah nakon pripremnog ročišta.
Ako se procjenjuje da će glavna rasprava trajati duže od jednog dana, ročište će biti
zakazano za onoliko dana uzastopno koliko je neophodno da se rasprava održi u
kontinuitetu.
Sud će na ročište za glavnu raspravu pozvati stranke koje nisu bile prisutne na
pripremnom ročištu, kao i svjedoke i vještake koje je na pripremnom ročištu odlučio
pozvati.
U pozivu za glavnu raspravu, sud će obavijestiti pozvane o posljedicama izostanka sa
ročišta.
Stranci koja nije bila prisutna na pripremnom ročištu uz poziv za glavnu raspravu
dostavlja se ovjeren prepis rješenja o zakazivanju glavne rasprave.
GLAVNA RASPRAVA
Glavna rasprava se zakazuje u roku od 30 dana od zaključivanje pripremnog ročišta.
1. Tok glavne rasprave
Sudija otvara glavnu raspravu i objavljuje predmet

raspravljanja.
Nakon toga, sudija utvrđuje jesu li došle sve pozvane osobe,
pa ako nisu, provjerava jesu li odsutne osobe uredno pozvane i imaju li
opravdan razlog za izostanak, pa:
a) ako tužilac bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a
bio je uredno pozvan, smatrat će se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi na
tom ročištu upusti u raspravljanje,
b) ako na ročište za glavnu raspravu bez opravdanog razloga ne dođe tuženi, a
bio je uredno pozvan, rasprava će se održati bez njegovog prisustva.
Glavna rasprava se odvija slijedećim redom:
1) Tužilac ukratko izlaže tužbu, uključujući izvođenje dokaza
čitanjem isprava;
2) Tuženi ukratko izlaže odgovor na tužbu i daje odgovor na bitne
navode tužioca;
Sarajevo, 11.05.2012.
3) Ako je stavljen prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem

stranaka, saslušavaju se stranke, i to prvo tužilac, a zatim tuženi; (pravilo da se
prvo saslušavaju stranke pa onda svjedoci je novina u našem parničnom
postupku)
4) Saslušavaju se svjedoci, i to prvo svjedoci tužioca, a zatim
svjedoci tuženog;
5) Izvode se ostali dokazi, uključujući i vještačenje;
6) Nakon izvođenja svih dokaza, obje stranke, počevši od tužioca,
imaju pravo da se obrate sudu završnim izlaganjem, kojim se rezimiraju pravni i
činjenični aspekti predmeta;
7) Sud može dopustiti tužiocu da se ukratko izjasni na završno
izlaganje tuženog;
8) Ako je tužiocu dopušteno da se izjasni na završno izlaganje
tuženog, i tuženi će imati pravo da se ukratko izjasni na konačne navode tužioca.
Postupak na glavnoj raspravi odvija se usmeno, a dokazi se
izvode neposredno pred sudom, ukoliko nije drugačije predviđeno ovim zakonom.
Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove
činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice
nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Prilikom saslušanja svjedoka, pravilo je da svjedoka prvo
saslušava stranka koja ga je predložila, pa tek onda suprotna stranka.
Sudija također, može postavljati pitanja strankama,
svjedocima ili vještacima u svakoj fazi saslušanja.
Sud će odbiti provođenje procesnih radnji koje nisu bitne
za postupak. Sud neće dopustiti pitanja u kojima je sadržano kako na njih treba
odgovoriti, pitanja koja su nebitna za predmet i pitanja na koja je već dovoljno
odgovoreno.
Nakon što budu okončane sve faze glavne rasprave i
predmet bude spreman za presuđenje, sud će proglasiti da je glavna rasprava
zaključena.
2. Odgoda, odlaganje i nastavak ročišta za glavnu raspravu
Odgoda ročišta
Sud može odgoditi zakazano ročište za gl. raspravu prije
njegovog održavanja, ako utvrdi:
a) da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje, ili
b) da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti pribavljeni do ročišta.
Sud je dužan, najkasnije 8 dana prije održavanja ročišta, provjeriti da li su
ispunjeni ovi navedeni uslovi.
Kad odgodi ročište, sud će o vremenu održavanja novog ročišta odmah
obavijestiti sve pozvane.
Odlaganje ročišta
Sud može, na prijedlog stranke, odložiti započeto ročište samo iz slijedećih razloga:
Sarajevo, 11.05.2012.
1) ako bez krivnje stranke koja predlaže odlaganje ročišta na ročištu nije moguće
izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno
donošenje odluke;
2) ako obje stranke predlažu odlaganje radi
a) pokušaja mirnog rješenja spora ili
b) zaključenja sudske nagodbe.
Stranka može samo jednom tražiti odlaganje ročišta iz istog
razloga.
Kad se ročište odloži, sud će prisutnima odmah saopćiti mjesto i
vrijeme novog ročišta. Sud nije dužan o mjestu i vremenu novog ročišta obavijestiti
stranku koja nije bila prisutna na odloženom ročištu, a bila je uredno obaviještena.
Pravila koja vrijede za odgodu i odlaganje ročišta za glavnu
raspravu:
Ročište za glavnu raspravu se ne može odgoditi niti odložiti na
neodređeno vrijeme, odn. ne može se odgoditi ili odložiti duže od 30 dana, osim - ako
se zbog izuzetnih okolnosti neki dokaz ne može izvesti u predviđenim rokovima, pa
sud rješenjem odredi duži rok za izvođenje dokaza.
Sudija je o svakoj odgodi, odn. odlaganju ročišta dužan
obavijestiti predsjednika suda.
Prilikom odgode, odn. odlaganja ročišta sud će datum održavanja
novog ročišta, u pravilu, odrediti uz prethodnu konsultaciju sa strankama.
Protiv rješenja suda kojim se odgađa ili odlaže ročište ili rješenja
kojim se odbijaju prijedlozi stranaka za odgodu, odn. odlaganje ročišta, nije
dopuštena posebna žalba.
Nastavak ročišta
Ako se započeto ročište ne može okončati u toku istog dana sud će odrediti nastavak
ročišta za slijedeći radni dan.
DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
OPŠTA PRAVILA
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva

svoj zahtjev.
Sud će naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su

bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile, ako utvrdi da stranke idu
za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (tj. raspolaganja stranaka
koja su protivna prinudnim propisima).
Ne treba dokazivati činjenice:
1) koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice,
2) čije postojanje zakon pretpostavlja,
3) koje su općepoznate.
Dokazi se izvode na glavnoj raspravi.
Sarajevo, 11.05.2012.
DOKAZI U PARNIČNOM POSTUPKU SU:

1. uviđaj,
2. isprave,
3. svjedoci,
4. vještaci,
5. saslušanje stranaka.
1. Uviđaj
Uviđaj se poduzima kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje
neke okolnosti potrebno neposredno opažanje suda.
Uviđaj se može obavljati i uz sudjelovanje vještaka (npr. naknada štete iz
saobraćajne nesreće).
2. Isprave
Isprave su dokazno sredstvo ako su javne isprave , tj. ako se radi
o ispravama koje je u propisanoj formi izdao organ vlasti u granicama svoje
nadležnosti ili pravno lice u vršenju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom
ili propisom zasnovanim na zakonu (npr. presuda, diploma, uvjerenje o
državljanstvu, ZK izvadak, izvod iz MKV).
Javna isprava dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili
određuje. Ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može tražiti da sud traži da
se o tome izjasni organ, odnosno pravna osoba od kojega bi ona trebalo da potječe.
Privatne isprave (npr. ugovori) imaju nešto manju dokaznu snagu
od javnih isprava.
Stranka je dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za
dokaz svojih navoda
Ako se isprava nalazi kod organa vlasti ili pravne osobe kojoj je
povjereno vršenje javnog ovlaštenja, a sama stranka ne može isposlovati da se isprava
preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke (dakle, ne i po službenoj dužnosti)
narediti tom organu, odnosno osobi, da ispravu dostave sudu.
3. Svjedoci
Svaka osoba koja se poziva kao svjedok dužna je odazvati se
pozivu, a ako ovim zakonom nije drugačije određeno, dužna je i svjedočiti.
Kao svjedoci mogu se saslušati samo osobe koje su sposobne
dati obavijesti o činjenicama koje se dokazuju. (svjedok, dakle, ne mora biti
punoljetan).
Ne može se saslušati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom
povrijedila dužnost čuvanja službene ili vojne tajne, dok je nadležan organ ne
oslobodi te dužnosti. (dakle, u ovom slučaju nema svjedočenja)
Svjedok može (ali ne mora) uskratiti svjedočenje:
1) o onome što mu je stranka kao svom punomoćniku povjerila;
2) o onome o čemu se stranka ili druga osoba svjedoku kao vjerskom ispovjedniku
ispovjedala;
Sarajevo, 11.05.2012.
3) o činjenicama koje je svjedok saznao kao advokat, ljekar ili u obavljanju nekog
drugog poziva ili djelatnosti, ako postoji obaveza da se kao tajna čuva ono što se
saznalo u obavljanju tog poziva ili djelatnosti.
Svjedok može uskratiti odgovor na pojedina pitanja ako bi svojim
odgovorom na ta pitanja izložio opasnosti od krivičnog gonjenja sebe ili svoje
srodnike po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, a u pobočnoj liniji do 3. stepena
zaključno, svoga bračnog/vanbračnog druga ili srodnike po tazbini do 2. stepena
zaključno i onda kad je brak prestao.
Svjedoka prvo ispituje stranka koja ga je predložila, a zatim suprotna
stranka. Ako stranka ima punomoćnika, onda samo punomoćnik može da postavlja
pitanja.
Sud uvijek može postavljati pitanja svjedoku.
Svjedok će se uvijek pitati od kuda mu je poznato ono o čemu svjedoči.
4. Vještaci
Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza
vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određenih činjenica potrebno
stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
Dakle, dokaz vještačenjem isključivo predlaže stranka. Stranka
koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja,
te predložiti osobu koja će obaviti vještačenje. Protivna stranka će se izjasniti o
predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja. Ako stranke ne postignu
sporazum o osobi koja treba biti određena za vještaka i predmetu i obimu vještačenja,
odluku o tome će donijeti sud rješenjem.
Vještačenje obavlja jedan vještak, a na prijedlog stranke sud
može odrediti više vještaka za različite vrste vještačenja. Vještaci se određju sa liste
sudskih vještaka, a u složenijim situacijama vještačenje se može povjeriti stručnim
ustanovama.
Vještak svoj pismeni nalaz i mišljenje uvijek dostavlja sudu prije
rasprave, i to najmanje 8 dana prije ročišta za glavnu raspravu. Vještak mora uvijek
obrazložiti svoje mišljenje.
Kako je u ranijem zakonu vještačenje bio jedan od najvećih
razloga dugog trajanja postupaka, po novom zakonu postoje samo 2 slučaja kada se
može odrediti ponovno vještačenje i to:
1) ako vještak u ostavljenom roku ne dostavi nalaz i mišljenje - u tom slučaju, sud
će, nakon proteka roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne,
odrediti drugog vještaka.
2) ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni
sami sebi ili izvedenim okolnostima - u tom slučaju, sud će pozvati vještaka da ih
dopuni, odn. ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja, pa
ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje,
sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.
5. Saslušanje stranaka
Sarajevo, 11.05.2012.
Na prijedlog stranke sud određuje izvođenje dokaza saslušanje parničnih

stranaka. Dakle, ovaj dokaz se uvodi samo na prijedlog jedne od stranaka (ne može
po službenoj dužnosti).
Sud će odlučiti da sasluša samo jednu stranku:
a) ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili
b) ako se ne odazove na poziv suda, a uredno je obaviještena.
Stranku saslušava punomoćnik, a ako ga nema, onda je saslušava sud.
OSIGURANJE DOKAZA
Ako postoji opravdana bojazan da se dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo kasnije
izvođenje biti otežano, može se tokom, a i prije pokretanja parnice predložiti da se taj
dokaz izvede.
SUDSKE ODLUKE
Sud donosi odluke na ročištu ili van ročišta.

Sud donosi odluke u obliku presude ili rješenja.
O tužbenom zahtjevu sud odlučuje presudom, a u postupku zbog smetanja posjeda
rješenjem.
O svim drugim pitanjima sud odlučuje rješenjem.
Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.
1. Presuda
Opšte odredbe
Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih potraživanja.
Rok za dobrovoljno izvršenje činidbe

Kad se stranci u presudi nalaze izvršenje kakve činidbe, odredit će se i rok u kojem je tu
činidbu dužna izvršiti. Rok za izvršenje činidbe je 30 dana (paricioni rok), ali za činidbe
koje se ne odnose na novčana davanja (npr. predaja stvari) sud može odrediti duži rok
(npr. kad se radi o predaji stvari može se odrediti i rok duži od 30 dana). U mjeničnim i
čekovnim sporovima taj je rok 15 dana. Ako ovaj rok protekne dolazi se u fazu izvršenja.
Rok za izvršenje činidbe počinje teći prvog dana nakon donošenja presude, odn. ako se
presuda dostavlja, prvog dana nakon dostave prepisa presude.
VRSTE PRESUDA
1. Presuda na osnovu priznanja

Ako tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljnjeg
raspravljanja donijeti presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev (presuda na osnovu
priznanja).
Tuženi može opozvati priznanje sve do donošenja presude.
Sarajevo, 11.05.2012.
Sud ne može donijeti presudu na osnovu priznanja i kad je udovoljeno potrebnim

uslovima, ako se radi o zahtjevu kojim stranka ne može slobodno rasplagati
(raspolaganja stranaka koja su protivna prinudnim propisima).
2. Presuda na osnovu odricanja

Ako se tužilac do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez
daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev (presuda na osnovu
odricanja).
Za odricanje od tužbenog zahtjeva nije potreban pristanak tuženog.
Tužilac može do donošenja presude, na ročištu ili u pisanom podnesku, opozvati
odricanje od tužbenog zahtjeva bez pristanka tuženog.
3. Presuda zbog propuštanja

Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje
presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud
će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim
ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.
Dakle, postoje 3 kumulativna uslova koja se moraju ispuniti da bi sud mogao donjeti
presudu zbog propuštanja:
1. da je tužitelj predložio donošenje presude zbog propuštanja,
2. da tuženi u zakonskom roku nije dostavio pismeni odgovor na tužbu i
3. da postoji osnovan tužbeni zahtjev.
Tužbeni zahtjev je očigledno neosnovan:

1) ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi;
2) ako su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u očiglednoj
protivnosti s dokazima koje je sam tužilac predložio ili s činjenicama koje su
opštepoznate.
Ako je zahtjev očigledno neosnovan, sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni
zahtjev.
Protiv presude zbog propuštanja nije dopuštena žalba, ali tuženi može podnijeti prijedlog
za povrat u prijašnje stanje, koji sprečava da presuda zbog propuštanja postane
pravomoćna.
Donošenje, pismena izrada i dostava presude
Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana
zaključenja glavne rasprave. Ukoliko sudija prekorači ovaj rok, o razlozima prekoračenja
dužan je izvijestiti predsjednika suda.
Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu
donošenja presude. Ako jedna od stranaka nije prisustvovala glavnoj raspravi, sud će je
pismeno obavijestiti o datumu donošenja presude.
Stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici, su dužni sami preuzeti presudu u
zgradi suda, te im sud neće dostavljati presudu u skladu s odredbama o dostavi,
Sarajevo, 11.05.2012.
U iznimnim okolnostima sud može na zahtjev stranke da se dostava presude obavi na

način predviđen odredbama o načinu dostave pismena. Stranci koja nije bila uredno
obaviještena o datumu donošenja presude, sud će u svakom slučaju dostaviti presudu u
skladu s odredbama ovog zakona o dostavi.
Presuda zbog propuštanja i presuda drugostepenog suda donesena bez rasprave, dostavlja
se strankama u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavi.
Ako su stranke bile uredno obaviještene o datumu donošenja presude, rok za žalbu protiv
presude počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja presude.
Sadržaj presude
1. Uvod - uvod presude sadrži:

1) naziv suda, te ime i prezime sudije,
2) ime i prezime i prebivalište/boravište stranaka, zastupnika i punomoćnika,
3) kratku oznaku predmeta spora i njegovu vrijednost,
4) dan zaključenja glavne rasprave,
5) dan kad je presuda donesena.
2. Dispozitiv (izreka) - izreka presude sadrži - odluku o usvajanju ili odbijanju
pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih potraživanja.
3. Obrazloženje - u obrazloženju sud će izložiti:
1) navode tužbe i odgovora na tužnu,
2) dokaze i ocjenu dokaza, kao i
3) propise na kojima je sud zasnovao presudu.
U obrazloženju presude zbog propuštanja, presude na osnovu priznanja ili presude na
osnovu odricanja, iznijet će se samo razlozi koji opravdavaju donošenje takvih
presuda.
4. Uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.
Dopunska presuda
Ako je sud propustio odlučiti o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o

kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, - stranka može u roku
od 30 dana podnijeti prijedlog parničnom sudu da se presuda dopuni. U praksi, ovo se
dešava najčešće u slučajevima kada se jednom tužbom istakne više tužbenih zahtjeva,
sud ih je sve raspravio, a donio je presudu samo o jednom zahtjevu (npr. u radnom
sporu – tužitelja vraća na posao, a nije odlučio o naknadi plaće).
Neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbacit će
odnosno odbiti sud bez održavanja ročišta.
Kad sud nađe da je prijedlog za dopunu presude osnovan , bez ponovnog
otvaranja glavne rasprave donijeće, u roku od 8 dana, presudu o zahtjevu koji nije
riješen (dopunska presuda).
Ako protiv odluke o dopuni presude bude podnesena žalba , ta žalba
zajedno sa žalbom protiv prvobitne presude dostavit će se drugostepenom sudu.
Ako se prvostepena presuda pobija žalbom samo zato što prvostepeni sud
nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će
se smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda.
Ispravljanje presude
Sarajevo, 11.05.2012.
Pogreške u imenima i brojevima idruge očite pogreške u pisnaju sud će ispraviti u svako
doba. Sud će to učiniti posebnim rješenjem i dostaviti to rješenje strankama
Pravomoćnost presude
Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje

pravomoćna.
Sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar
pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojem je već
pravomoćno odlučeno, odbaciće tužbu.
Sud je vezan za svoju presudu čim je donesena.
Presuda prema strankama ima učinak od dana donošenja , a u
slučajevima u kojima strankama presudu dostavlja sud – od dana kada im je
dostavljena.
2. Rješenje
Sva rješenja koja se donose na ročištu objavljuje sudija.

Rješenje koje je na ročištu objavljeno dostavit će se strankama u
ovjerenom prepisu samo u 3 slučaja:
a) ako je protiv toga rješenja dopuštena posebna žalba, ili
b) ako se na temelju rješenja može odmah tražiti izvršenje, ili
c) ako to zahtijeva upravljanje parnicom.
Rješenja koja sud donosi izvan ročišta saopćavaju se strankama dostavom
ovjerenog prepisa rješenja.
Sud je vezan za svoja rješenja ako se ona ne odnose na upravljanje
parnicom ili ako ovim zakonom nije što drugo određeno.
Kad se rješenje ne dostavlja pismeno, ono prema strankama ima učinak
čim je objavljeno.
Rješenje mora biti obrazloženo ako se njime odbija prijedlog stranke ili
ako se njime rješava o prijedlozima stranaka koji su među sobom u opreci, a može
biti obrazloženo i u drugim slučajevima kad je to potrebno.
Pismeno rješenje treba sadržavati uvijek uvod i izreku, a obrazloženje
samo ako mora biti obrazloženo (tj. ako se njime odbija prijedlog stranke ili ako se
njime rješava o prijedlozima stranaka koji su međusobno oprečni).
POSTUPAK PO PRAVNIM LIJEKOVIMA

Redovni pravni lijek je žalba, a vanredni pravni lijekovi su revizija i prijedlog za ponavljanje
postupka. ***
REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI
1. Žalba protiv presude
Sarajevo, 11.05.2012.
PRAVO NA ŽALBU
Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti
žalbu u roku od 30 dana računajući od dana donošenja presude, odn. od dana dostave
prepisa presude, ako se presuda dostavlja u skladu s odredbama o dostavi. U
mjeničnim i čekovnim sporovima taj rok je 15 dana.
Blagovremeno podnesena žalba spriječava da presuda postane
pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom.
Žalba se dostavlja prvostepenom sudu, a o žalbi odlučuje
drugostepeni sud.
Stranka se može odreći prava na žalbu od trenutka kad je primila

presudu.
Do donošenja odluke drugostepenog suda, stranka može odustati
od već podnesene žalbe.
Odricanje ili odustanak od žalbe ne može se opozvati.
SADRŽAJ ŽALBE
- Žalba mora sadržati:
1. označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba;
2. izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu;
3. razlog žalbe;
4. potpis podnositelja žalbe.
- Ako žalba ne sadrži navedene podatke (nepotpuna žalba),
prvostepeni sud će - rješenjem pozvati žalitelja da u roku od 8 dana dopuni ili ispravi
žalbu, a ako žalitelj u ostavljenom roku ne postupi po traženju suda, sud će rješenjem
odbaciti žalbu kao nepotpunu.
- U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi
dokazi, osim ako - žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti
odn. predložiti do zaključenja glavne rasprave. Pozivajući se na nove činjenice,
žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove
dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.
- Prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu izneseni pred
prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi. Sud o ovim prigovorima ne vodi
računa po službenoj dužnosti, već po prigovoru stranke.
RAZLOZI ZBOG KOJIH SE PRESUDA MOŽE POBIJATI

Presuda se može pobijati:
1) zbog povrede odredaba parničnog postupka;
2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;
3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja mogu se pobijati:
1) zbog povrede odredaba parničnog postupka ili
2) zbog toga što je izjava o priznanju, odn. o odricanju data u zabludi ili pod
uticajem prisile ili prevare.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji - ako sud u toku postupka nije primijenio
ili je nepravilno primijenio neku odredbu ZPP-a, a to je bilo od uticaja na donošenje
Sarajevo, 11.05.2012.
zakonite i pravilne presude. (npr. sud je saslušao 5 svjedoka, pri tome je 3 iskaza cijenio, a 2 iskaza
je propustio da cijeni, i onda se u žalbi istaskne da je sud počinio povredu odredbe iz člana 8. ZPP jer ona
predviđa da će sud savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno) Stranka u žalbi
obavezno mora ukazati na svaku povredu postupka, jer žalbeni sud po službenoj dužnosti pazi samo na
dvije povrede: povrede koje se odnose na stranačku sposobnost i na pravilnost zastupanja.
Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji:
a) kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odn. kad je nije utvrdio, (npr.
sud je utvrdio da je zaključen ugovor, a žalba kaže da je to pogrešno utvrdio, jer je nepravilno ili nije
uopšte cijenio iskaz svjedoka)
b) kad na to upućuju nove činjenice ili novi dokazi.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji - kad sud nije primijenio odredbu
materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno
primijenio. (npr. sud je utvrdio da je potpisani ugovor o prodaji nekretnine punovažan, a da pri tome
ovaj ugovor nije obrađen i ovjeren kod notara).
POSTUPAK PO ŽALBI
Žalba se podnosi - sudu koji je izrekao prvostepenu presudu u dovoljnom broju

primjeraka za sud i protivnu stranku.
Neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu, odbacit će rješenjem prvostepeni sud
bez održavanja ročišta.
Žalba je neblagovremena ako je podnesena nakon proteka zakonskog roka za njeno
podnošenje.
Žalba je nedopuštena ako je žalbu podnijela
a) osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili
b) osoba koje se odrekla ili je odustala od žalbe, ili
c) ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.
Primjerak blagovremene, potpune i dopuštene žalbe prvostepeni sud će dostaviti

protivnoj stranci odmah, a najkasnije u roku od 8 dana od dana prijema žalbe.
Protivna stranka može u roku od 8 dana od prijema žalbe podnijeti tome sudu odgovor na
žalbu, koji se odmah, a najkasnije u roku od 8 dana dostavlja žalitelju.
Nakon prijema odgovora na žalbu ili nakon proteka roka za odgovor na žalbu,
prvostepeni sud će žalbu i odgovor na žalbu (ako je podnesen), sa svim spisima dostaviti
drugostepenom sudu najkasnije u roku od 8 dana.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi** u sjednici vijeća (od 3 sudija) ili na osnovu održane
rasprave.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu - kada ocijeni:
a) da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred II.st. sudom
utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze. Radi se o novim, u žalbi predloženim,
dokazima ili činjenicama (npr. stranka u žalbi, pored dokaza koje je ranije predložila, naknadno je
saznala za još nekog svjedoka i predlaže ga u žalbi jer za njega ranije nije znala. Tada se otvara
rasprava pred II.st. sudom i na tu sjednicu se pozivaju stranke i taj svjedok, koj će tada biti saslušan.
Nakon toga II.st sud će da ocijeni samostalno ovaj dokaz, imajući u vidu ranije iznesene dokaze i na
osnovu utvrđenog činjeničnog stanja može donijeti drugačiju odluku).
b) da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred II.st. sudom
ponovo izvesti već izvedene dokaze. npr. žalitelj u žalbi navodi da je neki dokaz pogrešno
cijenjen. Tada sud na sjednicu poziva samo te svjedoke koji su ranije saslušani i saslušava ih da bi on
ocijenio njihove iskaze.
Sarajevo, 11.05.2012.
c) da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u I.st. postupku potrebno održati

raspravu pred II.st. sudom. npr. u žalbi se navodi da je sud odredio izvođenje određenog dokaza,
ali je propustio da ga izvede. U ovom slučaju, II.st. sud će pozvati tog svjedoka koji nije prethodno
saslušan i saslušati ga.
Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od - 30 dana od dana održavanja sjednice
vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odn. od dana zaključenja rasprave, ako je rasprava
održana.
Ako sa rasprave izostane podnosilac žalbe (žalitelj), rasprava se neće održati, a odluka će
se donijeti na osnovu navoda žalbe i odgovora na žalbu (uzima se ono što je navedeno u žalbi i
odgovoru).
Ako sa rasprave izostane stranka koja nije žalitelj, sud će raspravljati o žalbi i donijeti
odluku.
GRANICE ISPITIVANJA PRVOSTEPENE PRESUDE
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu

- u onom djelu u kojem se pobija žalbom,
- u granicama razloga navedenih u žalbi,
- pazeći po službenoj dužnosti samo na
a) primjenu materijalnog prava i
b) povredu odredaba PP. koje se odnose na stranačku sposobnost i
zastupanje.
Ne može se preinačiti presuda na štetu žalioca ako se samo on žalio na presudu.
ODLUKE DRUGOSTEPENOG SUDA PO ŽALBI
Odluke drugostepenog suda donose se nakon vijećanja glasanjem. Predsjednik vijeća

rukovodi vijećanjem i glasanjem i glasa posljednji. Za svaku odluku vijeća potrebna je
većina glasova.
Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:

1) odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu;
2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu;
3) ukinuti prvostepenu presudu i uputiti predmet prvostepenom
sudu na ponovno suđenje;
4) ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu, ili
5) preinačiti prvostepenu presudu.
1. Neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu drugostepeni sud će odbaciti

rješenjem, ako to nije učinio prvostepeni sud.
2. Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi

prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje:
a) razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni
b) razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti (povrede odredaba parničnog
postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje).
Sarajevo, 11.05.2012.
3. Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem

ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi
održavanja nove glavne rasprave, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga
iznesenih u žalbi:
1) ako je protivno odredbama ovog zakona sud donio presudu na osnovu priznanja
ili presudu na osnovu odricanja; (npr. sud je donio presudu zbog propuštanja, a tužilac u svom
tužbenom zahtjevu nije tražio donošenje presude zbog propuštanja)
2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije
dana mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na
donošenje zakonite i pravilne presude; (npr. kada jedna od stranaka nije učestvovala u
postupku, jer nije bila uredno obaviještena o raspravi)
3) ako je sud donio presudu bez glavne rasprave ; Po ZPP postoje samo 3 presude
koje se mogu donijeti bez glavne rasprave, i to:
1. presuda zbog propuštanja,
2. presuda na osnovu priznanja i
3. presuda na osnovu odricanja
4) ako je presudu donio sudija koji se po zakonu mora izuzeti.
4. Drugostepeni sud će rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu, ako

utvrdi:
1) da je u postupku pred prvostepenim sudom odlučeno o zahtjevu:
a) koji nije u sudskoj nadležnosti (apsolutna nenadležnost), ili
b) o kome već teče parnica, ili
c) o kojem je već prije pravomoćno presuđeno, ili
d) koga se tužilac odrekao, ili
e) o kojem je već zaključena sudska nagodba.
2) da su u prvostepenom postupku postojali nedostaci u stranačkoj sposobnosti ili
nepravilnosti u zastupanju, i to:
a) ako je kao tužilac ili tuženi sudjelovala osoba koja ne može biti
stranka u postupku ili
b) ako stranku u postupku koja je pravna osoba nije zastupala
ovlaštena osoba ili
c) ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski
zastupnik, ili
d) ako zakonski zastupnik odn. punomoćnik stranke nije imao
potrebna ovlaštenja za vođenje parnice, odn. obavljanje pojedinih radnji u
postupku,
e) ako vođenje parnice, odn. obavljanje pojedinih radnji u
postupku nije bilo naknadno odobreno.
U ovom slučaju, drugostepeni sud, s obzirom na prirodu povrede, može:
a) ili ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet nadležnom
prvostepenom sudu
b) ili ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.
5. Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom
preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga
iznesenih u žalbi:
Sarajevo, 11.05.2012.
1) ako je II. sud, u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i dokaza izvedenih
pred I.st. sudom - utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u I.st. presudi;
2) ako je II. sud nakon održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog
izvođenja već izvedenih dokaza - utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono
u I.st. presudi;
3) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da
je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
2. Žalba protiv rješenja
Protiv rješenja prvostepenog suda dopuštena je žalba, ako u zakonu nije određeno da
žalba nije dopuštena.
Ako zakon izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, rješenje prvostepenog suda
može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke.
Blagovremeno podnesena žalba zadržava izvršenje rješenja, ako zakonom nije drugačije
propisano. Rješenje protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba može se odmah izvršiti.
VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI
Vanredni pravni lijekovi su revizija i prijedlog za ponavljanje postupka.
1. Revizija
Uslovi za reviziju
- Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude
donesene u II. postupku - u roku od 30 dana od dana dostave drugostepene presude.
- Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog djela
pravomoćne presude (cenzus) ne prelazi 10.000 KM.
- Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim
predmetima, bez obzira na vrijednosni cenzus, ako ocijeni da bi odlučivanje po
reviziji bilo od značaja za primjenu materijalnog prava u drugim slučajevima.
Razlozi zbog kojih se revizija može izjaviti

- Revizija se može izjaviti zbog:
1) povrede odredaba parničnog postupka (ako sud u toku postupka nije primijenio ili
je nepravilno primijenio neku odredbu ZPP-a, a to je bilo od uticaja na donošenje
zakonite i pravilne presude) koja je učinjena u postupku pred II.st. sudom; npr.ako
je u II.st. postupku kod odlučivanjja u žalbi sudjelovao sudija koji se morao izuzeti, ili kada
žalbeni sud nije cjenio sve žalbene prigovore
2) pogrešne primjene materijalnog prava;
3) prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred II.st.
sudom. npr. su u žalbenom postupku dosudi više nego što je tužitelj tražio u tužbi ili dosudi
stvari veće vrijednosti
- Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog
činjeničnog stanja.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Revizija je isklučenja - sud je neće dopustiti tj. Vrhovni sud FBiH odbacit
će je kada je izjavljena protiv: odluka donesenih u parnici zbog smetanja posjeda,
bračnim sporovima, sporovima utvrđivanja/osporanja očinstva, u izvršnom,
vanparničnom, ostavinskom postupku.
Postupak po prijedlogu za reviziju

- Revizija se podnosi sudu koji je izrekao I.st. presudu , u
dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
- Neblagovremenu ili nepotpunu reviziju, odbaciće rješenjem I.st.
sud, bez održavanja ročišta.
- Primjerak blagovremene i potpune revizije I.st. sud će dostaviti
protivnoj stranci. U roku od 8 dana od dana dostave revizije protivna stranka može
podnijeti sudu odgovor na reviziju.
- Nakon prijema odgovora na reviziju ili nakon proteka roka za
odgovor, I.st. sud dostavit će reviziju i odgovor na reviziju, ako je podnesen, sa svim
spisima, revizijskom sudu. Primjerak revizije i odgovora na reviziju dostavlja se i
II.st. sudu.
- Podnesena revizija ne zadržava izvršenje pravomoćne presude
protiv koje je izjavljena.
- O reviziji, tj. o njenoj dopuštenosti odlučuje Vrhovni sud
Federacije i to bez rasprave.
- Stranke u reviziji mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove
dokaze samo ako - se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su
učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.
Granice ispitivanja pobijane presude u postupku po reviziji

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu:
samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom,
u granicama razloga navedenih u reviziji,
pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i
povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i
pravilnost zastupanja.
Revizijski sud dostavlja svoje odluke strankama, kao i
prvostepenom i drugostepenom sudu.
Ako u odredbama ZPP-a koje se direktno odnose na reviziju nije
nešto drugo određeno, u postupku povodom revizije na odgovarajući će se način
primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredaba o
održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.
Revizija protiv rješenja

- Stranke mogu izjaviti reviziju protiv - rješenja drugostepenog suda kojim
je postupak pravomoćno završen. (npr. kada je prvostepeni sud oglasio apsolutno nenadležnim,
uložena je žalba i drugostepeni sud potvrdi rješenje. U ovom slučaju postoji pravo na reviziju)
- Revizija je uvijek dopuštena protiv rješenja drugostepenog suda:
a) kojim se podnesena žalba odbacuje, odn.
b) kojim se potvrđuje rješenje prvostepenog suda o odbacivanju revizije.
Sarajevo, 11.05.2012.
2. Prijedlog za ponavljanje postupka
Razlozi za ponavljanje postupka

Postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen (odnosi se na pravosnažne i
prvostepene i drugostepene odluke) može se na prijedlog stranke ponoviti:
1) ako je pri donošenju odluke sudjelovao sudija koji je po zakonu morao biti
izuzet;
2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem nije bila data mogućnost da
raspravlja pred sudom
3) ako da su postupku postojali nedostaci u stranačkoj sposobnosti ili
nepravilnosti u zastupanju;
4) ako se odluka suda zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka ili na
ispravi koja je krivotvorena ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj;
5) ako je do odluke suda došlo zbog krivičnog djela sudije, zakonskog
zastupnika ili punomoćnika stranke, protivne stranke ili koje treće osobe;
6) ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da
upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija
odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. (najčešći
razlog u praksi)
Rok za podnošenje i postupak po prijedlogu za ponavljanje postupka

Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se u subjektivnom roku od 30
dana, koji teče od dana u zavisnosti od razloga zbog kojeg se traži ponavljanje
postupka (npr. u slučaju iz tačke 1. - od dana kad je stranka saznala za taj razlog).
Nakon što protekne objektivni rok od 5 godina od dana kad je odluka
postala pravomoćna, prijedlog za ponavljanje postupka ne može se podnijeti, osim
ako se ponavljanje traži iz razloga navedenih u tačkama 2. i 3. (tj. ako kojoj stranci
nezakonitim postupanjem nije bila data mogućnost da raspravlja pred sudom, te ako
da su postupku postojali nedostaci u stranačkoj sposobnosti ili nepravilnosti u
zastupanju)
O prijedlogu za ponavljanje postupka odlučuje drugostepeni sud , i to
sudija pojedinac koji nije sudjelovao u donošenju drugostepene odluke u prijašnjem
postupku.
Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se uvijek sudu koji je donio
odluku u I. stepenu.
U prijedlogu se posebno moraju navesti učiniti vjerovatnim da bi u ponovljenom
postupku mogla za predlagača biti donesena povoljnija odluka.
Neblagovremene, nepotpune ili nedopuštene prijedloge za
ponavljanje postupka odbacit će rješenjem I.st. sud bez održavanja ročišta.
Ako prvostepeni sud ne odbaci prijedlog, dostavit će primjerak
prijedloga protivnoj stranci koja ima pravo da u roku od 15 dana odgovori na
prijedlog.
Nakon prijema odgovora na prijedlog ili nakon proteka roka za
davanje odgovora, I.st. sud će prijedlog i odgovor na prijedlog, ako je podnesen, sa
svim spisima dostaviti II.st. sudu najkasnije u roku od 8 dana.
Sarajevo, 11.05.2012.
Drugostepeni sud odlučuje o prijedlogu za ponavljanje postupka u

pravilu bez održavanja rasprave, osim ako sud ocijeni da je održavanje rasprave
neophodno.
Ukoliko II.st. sud nađe da je osnovan prijedlog za ponavljanje
postupka opravdan, ukida presudu i vraća spis I.st. općinskom sudu na kojem se
ponovno odlučuje o predmetu. I.st. sud će odrediti pripremno ročište odmah po
prijemu rješenja II.st. suda, a najkasnije u roku od 8 dana. U ponovnom postupku
pred prvostepenim sudom ne može postupati sudija koji je odlučivao u prijašnjem
postupku.
Protiv rješenja II.st. suda kojim se usvaja prijedlog za ponavljanje
postupka žalba nije dopuštena.
Žalba protiv rješenja II.st. suda kojim se odbija prijedlog za
ponavljanje postupka podnosi se istom sudu, koji o žalbi odlučuje u vijeću trojice
sudija.
STRANAČKA I PARNIČNA SPOSOBNOST ****
Stranačka sposobnost je - sposobnost biti stranka u postupku.

Stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba.
Parnični sud može, izuzetno, s pravnim učinkom u određenoj parnici, priznati svojstvo
stranke i onim oblicima udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost (npr. razna
udruženja građana), ako utvrdi da, s obzirom na predmet spora, u suštini udovoljavaju
bitnim uslovima za sticanje stranačke sposobnosti, a osobito ako raspolažu imovinom na
kojoj se može provesti izvršenje.
(Ako se radi o pravnom licu – npr. ministarstvo pravde nije pravno lice i u tom slučaju,
kao tuženi se treba naznačiti FBiH ili Kanton Sarajevo u zavisnosti od toga da li se radi
o federalnom ili kantonalnom ministarstvu pravde. U ovom slučaju, tužitelj se poziva da
uredi tužbu u određenom roku, a ako tako ne postupi, tužba će biti odbačena).
Parnična sposobnost je - sposobnost stranke da samostalno obavlja radnje u

postupku.
Parničnu sposobmnost imaju osobe koje imaju potpunu poslovnu sposobnost.
Kako se poslovna sposobnost stiče sa navršenih 18 godina starosti, parničnu sposobnost,
dakle, imaju punoljetna fizička lica; Pravna lica u parnici predstavlja zastupnik (direktor
ili dr. lice koje ima punomoć za zastupanje).
Maloljetnik koji nije stekao potpunu poslovnu sposobnost parnično je sposoban u
granicama u kojima mu se priznaje poslovna sposobnost.
Dakle, maloljetnik ima parničnu sposobnost (poslovnu sposobnost) u slijedećim

slučajevima:
a) maloljetnik koji je sa 16 godina zaključio brak po odobrenju vanparničnog suda -
kada mu je odlukom vanparničnog suda priznata ta sposobnost.
Sarajevo, 11.05.2012.
b) maloljetnik koji je postao roditelj - ako mu je odlukom suda potvrđena parnična

sposobnost.
c) maloljetnik koji je sa 15 godina zasnovao je radni odnos - ima parničnu
sposobnost samo ako se radi o raspolaganju zaradom koju ostvaruje iz radnog odnosa
(npr. dao u zajam nekome 1000 KM, a taj neće da mu vrati, podnosi tužbu sudu za utvrđenje da li on
radi i da li je u pitanju zarada).
Punoljetna osoba kojoj je djelimično ograničena poslovna sposobnost parnično je
sposobna u granicama svoje poslovne sposobnosti. Dakle, duševni bolesnici su lica koja
nemaju parničnu sposobnost i oni u parnici moraju imati zastupnika kojeg postavlja organ
starateljstva.
Stranku koja nema parničnu sposobnost zastupa njen zakonski zastupnik.

Maloljetnika u parničnom postupku zastupa njegov zakonski
zastupnik. Najčešće je u pitanju roditelj, a ako nema roditelja, to je staratelj koga
postavlja organ starateljstva. Duševni bolesnici moraju imati zastupnika koga
postavlja organ starateljstva.
Zakonski zastupnik može u ime stranke poduzimati sve radnje u
postupku, ali poduzimanje pojedinih radnji, zakonski zastupnik nekad mora imati
posebna ovlaštenja - npr:
a) za podnošenje ili povlačenje tužbe,
b) za priznanje odn. za odricanje od tužbenog zahtjeva,
c) za zaključenje nagodbe ili
d) za poduzimanje drugih radnji u postupku, kad je posebnim propisima određeno da
zastupnik mora imati posebna ovlaštenja.
Kad je za poduzimanje određenih radnji u postupku potrebno posebno
ovlaštenje, zakonski zastupnik dužan je dokazati da ima takvo ovlaštenje. (npr. ako se
radi o raspolaganju imovinom maloljetnika, ako roditelj prodaje nekretninu maloljetnika, on tada
mora imati odobrenje organa starateljstva. S druge strane, za zaključenje darovnog ugovora (u
slučaju da maloljetnik prima dar) nije potrebno odobrenje organa starateljstva).
U toku cijelog postupka sud će, po službenoj dužnosti, uvijek paziti:

a) može li osoba koja se pojavljuje kao stranka u postupku biti stranka u
postupku, te da li je ona parnično sposobna,
b) zastupa li parnično nesposobnu stranku njen zakonski zastupnik i ima li
zakonski zastupnik posebna ovlaštenja kad su ona potrebna.
Kad sud utvrdi da postoji neki od nedostataka koji se odnose na parničnu
sposobnost i pravilnost zastupanjai - sud će odrediti stranci rok za otklanjanje
navedenih nedostataka. Ako se navedeni nedostaci ne mogu otkloniti ili ako određeni
rok bezuspješno protekne - sud će rješenjem ukinuti radnje provedene u postupku ako
su zahvaćene tim nedostacima i odbaciti tužbu ako su nedostaci takve prirode da
sprečavaju daljnje vođenje parnice.
Postavljanje privremenog zastupnika
Sarajevo, 11.05.2012.
Sud će tuženom postaviti privremenog zastupnika - ako se tokom postupka pred I.st.
sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom
trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice.
O postavljanju privremenog zastupnika, sud će bez odgađanja obavijestiti organ
starateljstva, a i stranke kad je to moguće.
Privremeni zastupnik ima u postupku za koji je postavljen sva prava i dužnosti zakonskog
zastupnika. Ta prava i dužnosti privremeni zastupnik obavlja sve dok se tuženi ili njegov
punomoćnik ne pojavi pred sudom, odn. dok organ starateljstva ne obavijesti sud da je
postavio staraoca.
PUNOMOĆNICI (PRAVILNOST ZASTUPANJA)
Stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko

punomoćnika. Stranka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati
izjave pored svog punomoćnika, ali suprotnu stranku, svjedoke i vještake može
ispitivati samo preko punomoćnika, ako je on prisutan na glavnoj raspravi.
Punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo ili uposlenik
službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i, za pravne osobe uposlenik te pravne osobe,
a za fizičke osobe bračni odn. vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi ili po
tazbini.
Radnje u postupku što ih punomoćnik poduzima u granicama
punomoći imaju isto pravni učinak kao da ih je poduzela sama stranka.
Stranka može izmijeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika na
ročištu na kome je ta izjava data.
Ako je punomoćnik priznao koju činjenicu na ročištu na kojem
stranka nije bila prisutna ili je koju činjenicu priznao u podnesku, a stranka to
priznanje kasnije izmijeni ili opozove - sud će cijeniti obje izjave (sud će ocijeniti da
li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim).
Stranka može ovlastiti punomoćnika da poduzima samo
određene radnje ili da poduzima sve radnje u postupku.
Advokata kojem je stranka izdala punomoć može, uz izričito
ovlaštenje stranke, zamjenjivati drugi advokat, a pred sudom prvog stepena stručni
saradnik i advokatski pripravnik koji je kod njega zaposlen. Nedostatak zamjeničke
punomoći predstavlja povredu parničnog postupka u pogledu zastupanja. (NOVINA
KOJU MORAMO ZNATI)
Punomoćnik je dužan pri prvoj radnji u postupku podnijeti
punomoć.
Sud je dužan tokom cijelog postupka paziti je li osoba koja se
pojavljuje kao punomoćnik ovlaštena za zastupanje. Ako sud utvrdi da osoba koja se
pojavljuje kao punomoćnik nije ovlaštena za zastupanje, ukinuće parnične radnje što
ih je ta osoba poduzela, ako te radnje nije stranka naknadno odobrila.
POVRAT U PRIJAŠNJE STANJE
Sarajevo, 11.05.2012.
- Ako stranka propusti ročište ili rok za poduzimanje neke

radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, sud će toj
stranci na njen prijedlog dopustiti da naknadno obavi tu radnju (povrat u
prijašnje stanje) ako ocijeni da je do propuštanja došlo usljed opravdanih
razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći.
- Kad se dopusti povrat u prijašnje stanje, parnica se vraća u
ono stanje u kojem se nalazila prije propuštanja i ukidaju se sve odluke koje je
sud zbog propuštanja donio.
- Prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnosi se sudu - kod kojeg
je trebalo obaviti propuštenu radnju. Prijedlog se podnosi u roku od 8 dana,
računajući od dana kad je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje, a ako je
stranka tek kasnije saznala za propuštanje – od dana kad je za to saznala. akon
proteka 60 dana od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje.
Neblagovremene i nedopuštene prijedloge za povrat u prijašnje stanje, sud će
odbaciti.
- Ako se povrat u prijašnje stanje predlaže zbog propuštanja roka,
predlagač je dužan - istovremeno s podnošenjem prijedloga obaviti i propuštenu
radnju.
- Ne može se zahtijevati povrat u prijašnje stanje
a) ako je propušten rok za stavljanje prijedloga da se dopusti povrat u prijašnje
stanje, ili
b) ako je propušteno ročište određeno u povodu prijedloga za povrat u prijašnje
stanje.
- Sud će odmah odlučiti o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje i nastaviti
postupak.
- U vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje sud će zakazati ročište,
osim ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva općepoznate.
- Protiv rješenja kojim se usvaja prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije
dopuštena posebna žalba. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za povrat u
prijašnje stanje nije dopuštena posebna žalba, osim ako je prijedlog podnesen zbog
donošenja presude zbog propuštanja.
SUPARNIČARSTVO ****
Suparničarstvo postoji u slučajevima kada se u ulozi tužioca ili tuženog pojavljuje više
lica.
Postoje 2 vrste suparničarstva:

1) materijalno suparničarstvo - postoji ako je više lica u pogledu predmeta spora u
pravnoj zajednici, (npr. više lica su u pravnoj zajednici kao nasljednici neke imovine
ili bračni drugovi u odnosu na zajedničku imovinu) ili ako njihova prava odn. obveze
proističu iz iste činjenične i pravne osnove (stvarna zajednica) (npr. iz iste činjenične
osnove - kada je u kafanskoj tuči učestvovalo više lica, kojom prilikom je vlasniku
objekta uništen inventar, pa on ustaje sa tužbom za naknadu štete prema svim
akterima ove tuče, koji će se u ovom slučaju naći u položaju tuženog; (npr.iz iste
pravne osnove - na poslužnom dobru ima više suvlasnika, a neko ustaje sa tužbom i
Sarajevo, 11.05.2012.
traži da mu se prihvati pravo stvarne služnosti; u tom slučaju, tužbom moraju biti
obuhvaćeni svi suvlasnici poslužnog dobra, koji će se nalaziti u položaju tuženog)
Materijalno suparničarstvo izjednačava se sa nužnim suparničarstvom, što znači da se
istovjetna odluka mora donijeti u odnosu na sve suparničare!
2) formalno (obično) suparničarstvo - postoji ako njihova prava i obaveze
ne proizilaze iz iste činjenične i pravne osnove, već iz bitno istovrsnog osnova, pod
uslovom da je za njihove zahtjeve odn. obaveze mjesno nadležan isti sud. (npr. više
uposlenika istog preduzeća potražuju neisplaćene plate; ili štediše potražuju staru
deviznu štednju kod Ljubljanske banke;)
Kod formalnog suparničarstva međusobni odnosi nastaju tek podnošenjem tužbe.
- Svaki je suparničar u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili

propuštanja niti koriste niti štete drugim suparničarima!!! Tako jedan suparničar
može priznati tužbeni zahhtjev, a drugi ga osporiti (važi samo za formalno
suparničarstvo).
- Ako rokovi za izvršenje određene parnične radnje za pojedine jedinstvene
suparničare ističu u razno vrijeme, tu parničnu radnju može svaki suparničar poduzeti
sve dok ma i za jednog od njih još teče rok za poduzimanje te radnje.
- Svaki suparničar ima pravo podnositi prijedloge koji se tiču toka parnice.
Nužno suparničarstvo postoji u slučaju kada se po zakonu ili zbog prirode pravnog
spora spor može rješiti na jednak način prema svim suparničarima. (npr. u postupku za
utvrđivanje očinstva suparničari na tužilačkoj strani su majka i dijete, jer se ovaj spor ne
može drugačije riješiti za majku i dijete, oni su zapravo jedna stranka; ili npr. stvarna
služnost prolaza preko nekretnine u suvlasništvu, kada tužitelj hoće da dokaže da mu
pripada pravo služnosti i tada tužbom mora obuhvatiti sve suvlasnike poslužnog dobra).
Nužni (jedinstveni) suparničari smatraju se kao jedna parnična stranka, tako da ako
pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji koje su
poduzeli drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu poduzeli.
UMJEŠAČ U PARNICI****
- Umješač je - osoba koja ima pravni interes da u parnici koja

teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije i koja se toj stranci
pridruži u parnici. (npr. tuženi je vozač, osiguravajuće društvo ima ineteresa da
vozač uspije u parnici da ne bi isplatili odštetu, pa se u tom slučaju umješa u parnicu
na strani vozača, tj. tuženog)
- Umješač može stupiti u parnicu:
a) u toku cijelog postupka sve do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, te
b) u toku postupka nastavljenog podnošenjem vanrednog pravnog lijeka.
Dakle, umješač se može pridružiti u parnici u prvostepenom postupku, u žalbenom
postupku, te u postupku nakon izjavljivanja revizije.
- Svaka stranka može osporiti umješaču pravo da sudjeluje u postupku i ima
pravo predložiti da se umješač odbije. Međutim, sve do pravomoćnosti rješenja kojim
se odbija sudjelovanje umješača, umješač može sudjelovati u postupku i njegove
parnične radnje ne mogu se isključiti. Protiv odluke suda kojom se usvaja
sudjelovanje umješača nije dopuštena posebna žalba.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u

trenutku kad se umiješa u parnicu.
- U daljem toku parnice umješač je ovlašten stavljati prijedloge i poduzimati
sve ostale parnične radnje kao i sama stranka kojoj se pridružio (predlagati dokaze,
izjaviti žalbu i dr.) ali nema pravo na dispozitivne radnje (povlačenje tužbe, priznanje
tužbenog zahtjeva i sl.).
- Ako je umješač stupio u parnicu do pravomoćnosti odluke o tužbenom
zahtjevu, ovlašten je podnijeti i vanredni pravni lijek!!!!
- Parnične radnje umješača imaju za stranku kojoj se pridružio pravni
učinak osim ako su u suprotnosti s radnjama stranke.
PREKID POSTUPKA ****
- Postupak se prekida (tj. prekid postupka je obavezan i sud

mora donjeti rješenje kojim utvrđuje prekid postupka) u sljedećim slučajevima:
1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema
punomoćnika;
2) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo
ovlaštenje za zastupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici;
3) kad stranka koja je pravna osoba prestane postojati, odnosno kad
nadležni organ pravomoćno odluči o zabrani rada;
4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;
5) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;
6) kad je to drugim zakonom određeno.
- Osim navedenih slučajeva, posebno predviđenih u
zakonu, sud će odrediti prekid postupka (tj. sud će donjeti rješenje kojim određuje
prekid postupka):
1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju ;
2) ako se stranka nalazi na području koje je zbog vanrednih
događaja, kao što su poplave i slično, odsječeno od suda.
- Sud može odrediti prekid postupka - ako se odluka o
tužbenom zahtjevu ne može donijeti prje nego što bude donesena odluka u krivičnom
postupku ili u postupku povodom privrednog prijestupa. (sud donosi rješenje kojim
određuje prekid postupka)
- U slučaju prekida, postupak će se nastaviti kada prestanu
razlozi koji su doveli do prekida.
- Za vrijeme trajanja prekida postupka:

a) prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji.
b) sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid
nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave
donijeti odluku.
c) parnične radnje koje je stranka poduzela dok traje prekid postupka
nemaju prema drugoj stranci nikakav pravni učinak. Njihov učinak počinje tek
nakon što postupak bude nastavljen.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju - za

zainteresovanu stranku teći u cijelosti iznova od dana kada joj sud dostavi rješenje o
nastavljanju postupka.
- Stranci koja nije stavila prijedlog za nastavljanje postupka,
rješenje o nastavljanju postupka se dostavlja prema odredbama o dostavljanju.
- Žalba protiv rješenja kojim se utvrđuje ili određuje prekid
postupka ne zadržava izvršenje rješenja.
- Ako je sud na ročištu odbio prijedlog za prekid postupka i
odlučio da se postupak odmah nastavi, protiv tog rješenja nije dopuštena posebna
žalba.
POSEBNI POSTUPCI
Tu spadaju:
1. postupak u parnicama iz radnih odnosa
2. postupak u parnicama zbog smetanja posjeda
3. postupak u sporovima male vrijednosti
4. postupak pred arbitražom
hitno rješavanja sporova.

Sud će u presudi kojom nalaže izvršenje neke činidbe odrediti
rok od 15 dana za njeno izvršenje.
Rok za podnošenje žalbe na presudu odnosno rješenje je 15 dana.
U parnicama zbog smetanja posjeda - tužilac gubi pravo da u izvršnom

postupku zahtijeva izvršenje rješenja kojim se tuženom po tužbi zbog smetanja
posjeda nalaže izvršenje određene radnje, ako nije zahtijevao izvršenje u roku od 60
dana nakon proteka roka koji je rješenjem određen za izvršenje te radnje.
Sporovima male vrijednosti smatraju se:

a) sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne
prelazi iznos od 3.000 KM.
b) sporovi u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, a tužilac je
u tužbi naveo da pristaje da umjesto udovoljenja određenom zahtjevu primi
određeni novčani iznos manji od 3.000 KM.
c) sporovi u kojima predmet tužbenog zahtjeva nije novčani iznos, već predaja
pokretne stvari čija vrijednost, koju je tužilac u tužbi naveo, ne prelazi 3.000 KM.
Ne smatraju se sporovima male vrijednosti:
1) sporovi o nekretninama, 2) sporovi iz radnih odnosa i 3) sporovi zbog smetanja
posjeda.
Sarajevo, 11.05.2012.
Sud određuje izvršenje na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave.
Izvršne isprave su:

1. Izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje.
2. Izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom
postupku ukoliko glasi na novčanu obavezu.
3. Izvršna notarska isprava.
4. Odluka Komisije za ljudska prava (ranija).
Sudska odluka izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za

dobrovoljno ispunjenje činidbe – tzv. paricioni rok (iznosi 30 dana, a u mjeničnim i
čekovnim sporovima 15 dana).
Odluka donesena u upravom postupku izvršna je ako je postala izvršna po pravilima
koji uređuju upravni postupak.
Sudsko, odnosno upravno poravnanje izvršno je ako je potraživanje koje se prema
njemu treba ispuniti dospjelo (čim je protekao rok u kojem je po poravnanju trebao
izvršiti obavezu).
Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu

vjerodostojne isprave (uvijek glase na novčani iznos).
Vjerodostojne isprave su:
a) mjenica i ček, s protestom i povratnim računom,
b) računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga , isporuke vode,
toplotne energije i odvoz smeća i računi koji se odnose na RTV taksu (računi za
struju i telefon nisu, jer se mogu isključiti korisnicima, što je mnogo efikasnije).
Odluka stranog suda može se izvršiti kada postoje uslovi za njeno priznanje. Priznanje
stranih sudskih odluka vrši kantonalni sud primjenom odredaba Zakona o sukobu zakona
sa propisima drugih država. Taj zakon sadrži kolizione norme koje određuju mjerodavno
pravo.
Izvršenje na imovini strane države i međunarodnih organizacija – ne može se odlučiti o
tome bez saglasnosti federalnog ministarstva pravde.
PREKID IZVRŠNOG POSTUPKA
Sarajevo, 11.05.2012.
U slučajevima prekida postupka predviđenim odredbama ZPP sud može, ako to

okolnosti dopuštanju na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti odlučiti da nastavi
postupak imenovanjem privremenog zastupnika stranci u odnosu na koju je nastao razlog
zbog kojeg dolazi do prekida postupka.
U slučaju smrti tražitelja izvršenja koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika
svaki od nasljednika ili zainteresiranih osoba može predložiti da do okončanja
ostavinskog postupka na trošak predlagača sud postavi nasljednicima privremenog
zastupnika i postupak nastaviti.
Sud će imenovati privremenog zastupnika u roku od 8 dana od podnošenja zahtjeva.
Ako nema prijedloga za nastavak postupka u roku od 30 dana od smrti tražitelja izvršenja
sud će izvršni postupak obustaviti.
U slučaju smrti izvršenika koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika, sud će
nasljednicima, ako to predloži tražitelj izvršenja, u roku od 15 dana postaviti privremenog
zastupnika na trošak tražitelja izvršenja i nastaviti postupak.
PREDLAGANJE I ODREĐIVANJE IZVRŠENJA
Prijedlog za izvršenje sadrži: Šta sadrži prijedlog za izvršenje?

1. označenje izvršne ili vjerodostojne isprave na osnovu koje se traži izvršenje
2. tražilac izvršenja,
3. izvršenik,
4. potraživanje čije se izvršenje traži,
5. sredstvo kojim izvršenje treba provesti, (način na koje se vrši – npr. prodaja
oduzimanje)
6. predmet izvršenja ako je poznat (pokretne stvari, nekretnine ili novčana
potraživanje izvršenika).
Prijedlog za izvršenje vjerodostojne isprave sadrži osim gore navedenog, mora

sadržavati i zahtjev da sud obaveže izvršenika da (u roku od 8 dana, a u mjeničnim i
čekovnim sporovima u roku od 3 dana) namiri potraživanje sa troškovima.
RJEŠENJE O DOZVOLI IZVRŠENJA
Sve što sadrži prijedlog, sadrži i dozvola izvršenja.

U praksi se samo na poleđini prijedloga pečatom potvrđuje da se dozvoljava traženo
izvršenje.
PRAVNI LIJEKOVI
Pravni lijekovi u izvršnom postupku su:
1. prigovor protiv rješenja o dozvoli izvršenja - rješenje o dozvoli izvršenja može se
pobijati prigovorom.
2. žalba protiv rješenja donesenog u postupku odlučivanja po prigovorima –
žalbom kod kantonalnog suda se može pobijati samo:
a) rješenje kojim je prijedlog za izvršenje odbačen ili odbijen, ili
Sarajevo, 11.05.2012.
b) odluka donesena u postupku povodom odlučivanja o prigovoru (kojom se npr.

prigovor odbija ili odbacuje)
Vanredni pravni lijekovi nisu dozvoljeni u izvršnom postupku.
Prigovor protiv rješenja o dozvoli izvršenja
Razlozi za ulaganje prigovora su:

1. Ako isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije stekla svojstvo
izvršnosti; (npr presuda pravosnažna ali nije istekao paricioni rok)
2. Ako je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta,
poništena ili preinačena ili na drugi način stavljena van snage (u slučaju vanrednog
pravnog lijeka)
3. Ako su se stranke pismeno (ovjerenom ispravom, sastavljenom nakon nastanka
izvršne isprave), sporazumjele da neće na osnovu izvršne isprave trajno ili za
određeno vrijeme tražiti izvršenje
4. Ako je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti izvršenje (npr. smetanje
posjeda – izvršenje se može tražiti u roku od 60 dana od dana pravosnažnosti rješenja; potraživanja
utvrđena pravosnažnom presudom zastarjevaju u roku od 10 godina)
5. Ako je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno, na
kojem je mogućnost izvršenja ograničena.
Nakon izjavljivanja prigovora isti se dostavlja protivnoj stranici na odgovor.

Po prijemu odgovora na prigovor sud će prema okolnostima slučaja:
a) donijeti rješenje bez određivanja ročišta ili
b) zakazati ročište za raspravljanje o prigovoru.
Rješenje o prigovoru donosi sudija.
Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili odbija kao neblagovremen.
Specifičnosti kod prigovora protiv rješenja o dozvoli izvršenja na osnovu

vjerodostojne isprave
Ako izvršenik podnese prigovor protiv rješenja o dozvoli
izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave prijedlog za izvršenje u tom slučaju
smatraće se tužbom i u tom slučaju postupak će se provesti po odredbama parničnog
postupka.
U ovom slučaju sud će odgoditi izvršenje i nastaviće ga na
prijedlog tražioca izvršenja nakon pravomoćnosti odluke parničnog suda ako tražilac
izvršenja uspije sa tužbenim zahtjevom.
Prigovor treće osobe protiv rješenja o dozvoli izvršenja

Osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima neko pravo koje sprečava izvršenje
(polaže pravo vlasništva) može podnijeti pigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje
na tom predmetu proglasi nedopuštenim. (npr. došlo do pljenidbe stvari, živi sin sa roditeljima,
Sarajevo, 11.05.2012.
prilikom popisa sin polaže pravo na frižider jer je to on kupio, mora u pismenom obliku podnijeti
prigovor).
Prigovor trećeg lica se dostavlja na očitovanje tražiocu izvršenja.
Ako tražilac izvršenja nije saglasan da se ta stvar izuzme od izvršenja, to treće lice se
upućuje na parnicu gdje se to utvrđuje. U međuvremenu se nastavlja izvršenje!
PROTIVIZVRŠENJE
Nakon što je izvršenje već sprovedeno izvršenik može u istom

izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati
ono što je izvršenjem dobio:
1. Ako je izvršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena ili na drugi način ostala
bez pravnog dejstva (poenta je da je izvršenje provedeno).
2. Ako je tokom izvršnog postupka izvršenik namirio tražiocu izvršenja potraživanje
mimo suda, tako da je tražilac izvršenja dva puta namiren.
Prijedlog za vraćanje dostavlja se tražiocu izvršenja da bi se o tom
prijedlogu izjasnio.
Ako tražilac izvršenja prihvati prijedlog sud će mu naložiti da u
određenom roku (8 dana) vrati izvršeniku to što je primio (novac).
Ukoliko ovaj tako ne postupi sud će o prijedlogu izvršenika rješenjem
odrediti protuizvršenje koje se provodi po odredbama Zakona o izvršnom postupku
ODLAGANJE IZVRŠNOG POSTUPKA
Pravo na podnošenje prijedloga za odlaganje ima tražilac

izvršenja i može se podnijeti prije nego što je započeto izvršenje.
Prijedlog za odlaganje postupka kada je započeto izvršenje može
se podnijeti, ali se zahtijeva saglasnost izvršenika. Ukoliko se izvršenik protivi, sud
će o prijedlogu izvršenja odlučiti cijeneći opravdanost prijedloga za izvršenje.
OBUSTAVA IZVRŠENJA
Izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti

a) ako je izvršna isprava ukinuta ili preinačena i
b) ako je izvršenje postalo nemoguće (npr. ako ne postoje stvari na kojima treba
provesti izvršenje).
IMAMO SLJEDEĆE VRSTE IZVRŠENJA:

1. Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja – koje se može odrediti:
a) na nekretninama,
b) na pokretnim stavrima ili
c) na novčanim potraživanjima izvršenika
Sarajevo, 11.05.2012.
2. Izvršenje radi predaje pokretnih stvari

3. Izvršenje radi predaje nekretnine u posjed
4. Izvršenje radi ispunjenja obaveze na činjenje, nečinjenje ili propuštanje.
IZVRŠENJE RADI NAPLATE NOVČANOG POTRAŽIVANJA
Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja - na nekretninama
Provodi se sljedećim sredsvima (fazama, radnjama):

1) zabilježbom izvršenja u ZK,
2) utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti,
3) prodajom nepokretnosti i
4) namirenjem tražioca izvršenja.
Predmet izvršenja može biti nepokretnost kao cjelina.

Ako je na nepokretnosti zasnovano suvlasništvo, onda se izvršenje može provesti na
suvlasničkom dijelu. (NOVINE)
Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u ZK upiše

zabilježba izvršenja. Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje
namiri iz nepokretnosti i u slučaju da treća osoba kasnje stekne vlasništvo na nekretnini.
U postupku izvršenja na nepokretnosti namiruju se i založni povjerioci koji nisu

predložili izvršenje.
Kada na nepokretnosti na kojoj se provodi izvršenje postoji zakupni odnos, ugovor o

zakupu nekretnina prestaje istekom 6 mjeseci od pravomoćnosti rješenja o dosudi.
Prodaja se može vršiti javnom dražbom i neposrednom pogodbom.
Redoslijed namirenja:
1. troškovi izvršnog postupka,
2. porezi i druge takse koji su dospjeli za naplatu (kada je izvršenik pravno lice),
3. potraživanja na osnovu zakonskog izdržavanja.
4. potraživanja na osnovu naknade štete nastale zbog narušenog zdravlja ili gubitka
radne sposobnosti,
5. potraživanja osigurana založnim pravom, tj. založni povjerioci,
6. pa tek na kraju tražilac izvršenja.
Izuzimanje od izvršenja - Od izvršenja se izuzima zamljište u površini od 5 dunuma ako

se radi o poljoprivredniku.
Sarajevo, 11.05.2012.
Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja - pokretnim stvarima
Izuzimanje od izvršenja
1. Predmeti koji su neophodno potrebni izvršeniku i članovima njegove porodice za
zadovoljavanje svakodnevnih potreba.
2. Hrana i ogrjev potrebni izvršeniku i članovima njegove porodice za 3 mjeseca.
3. Gotov novac izvršenika po osnovu potraživanja koja su izuzeta ili ograničena od
izvršenja ili gotov novac izvršenika koji ima stalna mjesečna primanja do mjesečnog
iznosa koji se po zakonu izuzima od izvršenja.
1) popisom,
2) njihovom pljenidbom i
3) prodajom (javnom dražbom ili neporednom prodajom),
4) namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom.
Kada se vrši popis stvari u stanu, smatra se da su stvari suvlasništvo
bračnih partnera.
Ako se pri pljenidbi ne nađu pokretne stvari koje mogu biti predmet
izvršenja, sud će o otme obavijestiti tražioca izvršenja koji nije bio prisutan pljenidbi.
Tražilac izvršenja može u roku od 3 mjeseca predložiti da se pljenidba
ponovno provede. Ako tražilac izvršenja u navedenom roku ne predloži ponovno
provođenje pljenidbe ili ako se i kod pokušaja ponovne pljenidbe ne nađu stvari, sud
će obustaviti izvršenje.
Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja - na novčanim potraživanjima
Izuzimanje od izvršenja
1. Izuzeta su od izvršenja primanja po osnovu zakonskog izdržavanja. (OVO JE
NAJVAŽNIJE)
2. Primanja po osnovu poreza.
Ograničenje izvršenja
1. Izvršenje na platu.
2. Naknada umjesto plate.
3. Naknada za skraćeno radno vrijeme.
4. Naknada radi umanjenja plate i penzije.
5. Primanja po osnovu socijalne pomoći.
6. Primanja po osnovu dodatka za djecu.
Ako potraživanja ne prelazi iznos od 1.000 KM - izvršenje može do iznosa od 1/2, a ako
prelazi 1.000 KM onda 2/3.
1. pljenidbom i
2. prenosom (novčanih sredstava).
Pljenidba se provodi dostavom izvršenikovom dužniku rješenja o izvršenju kojim se
izvršenikovom dužniku zabranjuje da izvršeniku ispuni novčano potraživanje, a
izvršeniku se zabranjuje da to potraživanje naplati ili da inače raspolaže tim iznosom.
Pljenidba plate
Sarajevo, 11.05.2012.
Rješenjem o izvršenju na plati određuje se pljenidba određenog dijela plate i nalaže se

poslodavcu koji izvršeniku isplaćuje platu da novčani iznos za koji je određeno izvršenje
isplati, odnosno isplaćuje tražiocu izvršenja. Rješenje o izvršenju odnosi se i na
povećanje plate do kojeg dođe nakon donošenja rješenja o izvršenju.
Kad izvršeniku prestane rad, rješenje o izvršenju djeluje i prema drugom poslodavcu
kod kojeg dužnik stupa na rad. Prijašnji poslodavac izvršenika dužan je odmah bez
odgode preporučenom pošiljkom dostaviti rješenje o izvršenju novom poslodavcu i o
tome obavijsetiti sud, a ako mu nije poznat novi poslodavac izvršenika, sud će o tome
obavijestiti tražioca izvršenja, određujući mu rok za pribavljane podataka o novom
poslodavcu. Ako tražilac izvršenja ne obavijesti sud o novom poslodavcu, postupak će se
obustaviti. Ako raniji poslodavac ne postupi u skladu s navedenim, onda podliježe
kažnjavanju, dužan je platiti novčanu kaznu.
Izvršenje se može tražiti i na novčanim sredstvima kod banke – ako izvršenik i
tražilac imaju otvorene račune kod banke vrši se prenos sredstava sa jednog na drugi
račun.
IZVRŠENJE RADI PREDAJE I ISPORUKE POKRETNIH STVARI
Izvršenje radi predaje jedne ili više određenih stvari koje se nalaze kod izvršenika,
provodi se tako što sudski izvršilac oduzima te stvari od izvršenika i predaje ih uz
potvrdu tražioca izvršenja.
Na ovakav način izvršenje će se provesti i kada se stvari nalaze kod treće osobe ukoliko
ih je voljna predati.
Ako stvari nisu nađene niti kod izvršenika, niti kod treće osobe, sud će u istom
postupku na prijedlog tražioca izvršenja procijeniti vrijednost tih stvari i rješenjem
naložiti izvršeniku da tražiocu izvršenja u određenom roku isplati iznos te vrijednosti.
Tražilac izvršenja može ovaj prijedlog podnijeti u roku od 3 dana, a ako ne podnese,
izvršni postupak se obustavlja.
IZVRŠENJE RADI PREDAJE NEKRETNINE - način provođenja izvršenja

Izvršenje radi ispražnjenja i predaje nepokretnosti provodi se tako da sudski izvršilac
nakon što udalji osobe i ukloni stvari sa nekretnina, predaje nekretnine u posjed tražiocu
izvršenja.
IZVRŠENJE RADI ISPUNJENJA OBAVEZE NA ČINJENJE, NEČINJENJE ILI

PROPUŠTANJE
Izvršenje radi ostvarenja obaveze na radnju koju može izvršiti treća osoba
Izvršenje radi ostvarivanja obaveze na radnju koju može obaviti i druga osoba provodi se
tako da sud ovlašćuje tražioca izvršenja da na trošak izvršenika povjeri drugoj osobi da tu
radnju obavi ili da je obavi on sam. (podizanje ograde, a ako ne moraće mu platiti)
U prijedlogu za izvršenje tražilac izvršenja može predložiti da sud rješenjem naloži
izvršeniku da unaprijed položi kod suda određeni iznos potreban za podmirenje troškova
koji će nastati obavljanjem radnje od strane druge osobe ili tražioca izvršenja.
Radnja koju može obaviti isključivo izvršenik
Sarajevo, 11.05.2012.
Ako neće npr. slikar da uradi portret, onda se može obavezati da plati novčanu kaznu.
Vraćanje zaposlenika na posao

Prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je poslodavcu naloženo da
zaposlenog vrati na rad, odnosno službu može se podnijeti u roku od 30 dana, od dana
kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese.
Provođenje jednog izvršenja obezbjeđuje se izricanjem novčane kazne (odnosi se na
poslodavca).
KARAKTERISTIKE VANPARNIČNOG POSTUPKA
U vanparničnom postupku, ako za pojedina pitanja nije drugačije određeno, shodno se

primjenjuju pravila parničnog postupka.
Vanparnični postupak se pokreće prijedlogom fizičkog ili pravnog lica, državnog

organa, a može i po službenoj dužnosti:
a) ostavinski postupak,
b) oduzimanje poslovne sposobnosti,
c) utvrđivanje pravične naknade za eksproprisane nekretnine.
Ako se u vanparničnom postupku odlučuje o pravnim interesima maloljetnika, organ

starateljstva uvijek učestvuje u postupku.
Kada se odlučuje o ličnim i porodičnim stanjima javnost je isključena

(oduzimanje/vraćanje roditeljskog prava, oduzimanje poslovne sposobnosti itd.).
Povodom žalbe prvostepeni sud može novim rješenjem preinačiti ili ukinuti svoje ranije
rješenje ako utvrdi da je žalba osnovana, a time se ne vrijeđaju prava drugih učesnika u
postupku.
Drugostepeni sud može odlučiti o neblagovremenoj žalbi ukoliko se time ne vijeđaju
prva drugih učesnika u postupku.
U vanparničnim postupcima nema revizije jedino u postupku eksproprijacije jer se radi o
velikim iznosima.
Ako su među učesnicima vanparničnog postupka sporne činjenice za rješavanje

prethodnog pitanja, sud će određenog učesnika uputiti na parnicu.
U vanparničnom postupku se može donijeti rješenje i bez zakazivanja ročišta.
STATUSNA PRAVA:
Sarajevo, 11.05.2012.
1. ODUZIMANJE I VRAĆANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI

Kad se pojavi, ustanovi da je neko lice nakon punoljetstva izgubilo sposobnost
rasuđivanja, takvom licu se u vanparničnom postupku oduzima poslovna sposobnost.
Ovaj postupak može se pokrenuti po službenoj dužnosti, može ga pokrenuti organ
starateljstva, njegov bračni partner ili srodnici po krvi ili tazbini do određenog stupnja.
U tom postupku se prvo provodi dokaz vještačenjem vještaka odgovarajuće struke, a
takvo lice se može uputiti i u odgovarajuću specijaliziranu ustanovu.
Kad prestanu razlozi zbog kojih je oduzeta poslovna sposobnost, pokreće se postupak za
vraćanje poslovne sposobnosti (i ovdje se poziva vještak).
2. PROGLAŠENJE NESTALNOG LICA UMRLIM I DOKAZIVANJE SMRTI

1. Lice o čijem životu u posljednjih 5 godina nije bilo nikakavih vijesti, a od
njegovog rođenja je prošlo 60 godina.
2. Lice o čijem životu za posljednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti, a vjerovatno
nije živo.
3. Lice koje je nestalo u brodolomu, saobraćajnoj nesreči, poplavi i požaru, a o
njemu nema nikakvih vijesti za 6 mjeseci (ovdje se iscrpljuje ova odredba).
4. Lice koje je nsetalo u ratu, a o njemu nema vijesti za godinu dana od prestanka
neprijateljstava (kod nas najčešće).
3. PRODUŽENJE I PRESTANAK RODITELJSKOG PRAVA

Prijedlog za oduzimanje roditeljskog prava može podnijeti drugi bračni partner, može
podnijeti organ starateljstva.
Roditelju se može oduzeti roditeljsko pravo ako je svoje roditeljsko pravo grubo
zloupotrijebio (neplaćanje izdržavanja, napuštanje djeteta, fizičko nasilje nad djetetom,
navođenje seksualno zlostavljanje, i kada jedan roditelj ne da drugome da koristi svoje
roditlejsko pravo).
Ukoliko se steknu potrebni uslovi, pokrenuće se postupak za vraćanje roditeljskog prava.
U slučaju da dijete nakon punoljetstva postane retardirano (postane nesposobno za
rasuđivanje) može se produžiti roditeljsko pravo.
PREDMETI KOJI IMAJU IMOVINSKI KARAKTER:
1. UPRAVLJANJE I KORIŠTENJE ZAJEDNIČKIM STVARIMA

Ako je jedno lice suvlasnik jedne stvari ili više stvari, oni sporazumno odlučuju o načinu
korištenja stvari. Ako se ne mogu dogovoriti u tom pogledu, obraćaju se vanparničnom
sudu.
2. DIOBA STVARI I IMOVINE U SUVLASNIŠTVU

Suvlasnici imaju pravo i to svaki od njih da kod vanparničnog suda zahtijeva diobu
nekretnina. Ako nema sporazuma o diobi, pristupa se diobi nekretnina. Prvo se pokušava
fizička dioba (uvijek je moguća kad se radi o zemljištu, a nije moguća ako se radi o
zgradi ili stanu). Ako nije moguća fizička dioba, dolazi do civilne diobe koja znači da se
predmet diobe prodaje po pravilima izvršnog postupka, pa se cijena koja se dobije dijeli
Sarajevo, 11.05.2012.
na suvlsnike. Može se desiti kod civilne diobe da jednom od suvlasnika pripadne cijela
stvar, a da on ostalim suvlasnicima plati iznos.
3. UREĐENJE MEĐA – često pitanje, dobro naučiti

Sud uređuje među između susjednih parcela (ranije je bilo u vlasništvu pacele) ukoliko
su međašni znaci uništeni, oštećeni ili pomjereni. Sud prvo zakazuje ročište u sudu radi
mogućnosti sporazumnog dogovora, a ako to nije moguće, zakazuje ročište na licu
mjesta, uviđaj i poziva vještaka i geometra.
Načini uređenja međa:

1. Uređenje međa po jačem pravu - ako se radi o spornoj međešnoj površini u
vrijednosti spora male vrijednosti (do 3.000 KM).
2. Prema posljednjem mirnom posjedu (u praksi uglavnom ne fumcioniše jer obično
svaki od njih trvrdi da je bio u posljednjem mirnom posjedu).
3. Po pravičnosti (kada se sporna međašna površini podijeli po pola).
4. Po katastarskim mapama - ako su stranke saglasne.
4. OVJERE, ČUVANJE ISPRAVA – ovo se izostavlja jer je prešlo u nadležnost

notara.
5. PONIŠTAVANJE ISPRAVA
Poništiti se mogu isprave na kojima se zasniva neko pravo, a ukradene su, izgorjele i na
neki drugi način nestale.
6. SUDSKI DEPOZIT
U sudski depozit može se predati novac, hartije od vrijednosti, dragocjenosti....
Vanparnični sudija (ili referent) poziva ovoga u čiju korist je to deponovano, ako
prihvati, onda je u redu, ako ne prihvati, onda se čuva 3 godine i ide u budžet općine,
grada. Kamata prestaje teči.
7. UTVRĐIVANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI MALOLJETNIKU

Vanparnični sud je nadležan da donosi rješenje kojim utvrđuje da je maloljetnik od 16
godina koji je postao roditelj stekao poslovnu sposobnost.
8. ZAKLJUČENJE BRAKA MALOLJETNIKA

Nadležnost vanparničnog suda je i davanje dozvole za zaključenje braka maloljetniku.
Maloljetnik koji je sa 16 godina, sud može dozvoliti da sklopi brak. Prijedlog podnosi
maloljetnik. Na ročište se pozivaju njeogovi roditelji. Na tom ročištu se utvrđuju
okolnosti pod kojima živi saslušanjem maloljentika i njegovih roditelja. Ako sud ocijeni
da postoji njegova sposobnost da postane roditelj. Onda sud donosi rješenje o dozvoli za
zaključenje braka.
Sarajevo, 11.05.2012.
ZAKON O PRIVREDNIM DRUŠTVIMA (SNFBIH 23/99, 29/03)
POJAM PRIVREDNOG DRUŠTVA Šta je privredno društvo?
Privredno društvo je pravna osoba koja samostalno obavlja djelatnost proizvodnje i prodaje
proizvoda i vršenja usluga - na tržištu, a radi sticanja dobiti.
Svojstvo pravne osobe se propisuje zakonom. Dakle, ne može grupa ljudi svojim osnivačkim
aktom samoinicijativno odlučiti da nešto ima svojstvo pravnog lica.
Koje djelatnosti privredno društvo može obavljati određeno je Odlukom o klasifikaciji djelatnosti.
To je propis koji u suštini opredjeljuje ali i ograničava pravnu osobu u izboru pravne djelatnosti.
Šta će subjekti izabrati to je njihovo autonomno pravo i takva djelatnost će biti upisana i u registar
privrednih pravnih subjekata. Upis djelatnosti je bitan zato što pravna osoba može da stupa u
pravni odnos povodom tih djelatnosti.
PRETPOSTAVKE ZA OSNIVANJE DRUŠTVA

1. da postoje osobe koje će ga osnovati
2. da imaju kapital
3. da se u skladu sa zakonom odluče (imaju namjeru) koje će društvo osnovati.
KO MOŽE BITI OSNIVAČ DRUŠTVA
Osnivač društva može biti domaće i strano, fizičko i pravno lice.

Fizička osoba u smislu osnivača mora biti poslovno sposobna.
Pravna osoba u smislu osnivača svoje svojstvo (pravne osobe) dokazuje izvodom iz upisa u
sudski registar.
Kada se radi o stranim osobama kao osnivaču (fizička i pravna) regulisano - je Zakonom o
stranim ulaganjima i tu je propisana procedura.
OBLICI ORGANIZOVANJA
Postoje osnovna 4 oblika društava:

1. Društvo sa ograničenom odgovornošću (d.o.o.)
2. Društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću (d.n.o.)
Sarajevo, 11.05.2012.
3. Komanditno društvo (k.d.)

4. Dioničarsko društvo (d.d.)
Osnivači vrše izbor oblika društva koje će osnovati.
Napušteni je oblik - Društvo jednog lica (d.j.l.), napušteni su i raniji oblici statutarnog
povezivanja Holding poslovno udruženje i PUL, kao i upravni oblici povezivanja u Kartel,
Konzorciji itd.
PRAVNA I POSLOVNA SPOSOBNOST DRUŠTVA I ODGOVORNOST ZA OBAVEZE
Upisom u sudski registar - društvo stiče pravnu i poslovnu sposobnost.

Prije upisa u sudski registar niko ne može nastupati u ime društva, a lice koje postupi suprotno -
odgovara za stvorene obaveze cjelokupnom svojom imovinom, a kada tako nastupa više lica za
obaveze odgovaraju neograničeno solidarno.
Poslovna sposobnost pravne osobe je ograničena - time da društvo može preduzimati

pravne radnje i vršiti pravne poslove samo u okviru svoje djelatnosti ili u vezi sa svojom
djelatnošću. Izvan toga postoji zakonska zabrana. Ako pravna osoba preduzima pravni posao
izvan svoje djelatnosti taj posao nije ništav i ne može se pozvati na prekoračenje svoje poslovne
sposobnosti i bila bi dužna da obavi svoje obaveze, a treće lice se ne bi na to moglo pozvati ako
je znalo ili moglo znati da to ograničenje postoji.
Poslovna sposobnost društva se prosuđuje prema njegovom zastupniku. Kako prosuđujemo

poslovnu sposobnost društva?
Odgovornost društva za obaveze
Svako društvo odgovara za svoje obaveze imovinom društva, osim kada je zakonom
propisano da za obaveze društva odgovaraju i članovi solidarno svojom cjelokupnom
imovinom.
Od oblika društva zavisi i odgovornost članova za prava i obaveze za vrijeme društva:

- Svaki član d.n.o. i komplementar k.d. - odgovara za obaveze društva neograničeno
solidarno cjelokupnom svojom imovinom.
- Dioničar u d.d., vlasnik udjela d.o.o. i komanditor u k.d. - ne odgovara za obaveze
društva, osim:
1) kada koriste društvo za postizanje ličnog cilja,
2) kada upravljaju imovinom društva kao svojom imovinom i
3) kada društvo koriste za prevaru ili oštećenje svojih povjerilaca.
DJELATNOST
Društvo može kao svoju djelatnost obavljati sve poslove, osim onih koji se po zakonu ne mogu
obavljati kao privredna djelatnost. Zakonom može biti utvrđeno da se određene djelatnosti mogu
obavljati samo na osnovu odobrenja nadležnog organa.
Društvo može početi s obavljanjem djelatnosti danom upisa u sudski registar i kada je
aktom nadležnog organa utvrđeno da ispunjava uslove za obavljanje djelatnosti.
Sarajevo, 11.05.2012.
Društvo može obavljati poslove samo u okviru djelatnosti upisane u sudski registar, kao i
druge poslove koji se uobičajeno obavljaju uz djelatnosti upisane u sudski registar , u obimu i na
način koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovne
djelatnosti. Ako društvo protivno ovome preduzima i neke druge pravne radnje, poslove izvan
djelatnosti upisane u sudski registar - prema zakonu će je taj ugovor je obavezuje - osim ako je
treće lice znalo ili moralo znati da su takvi poslovi izvan djelatnosti preduzeća.
OSNIVAČKI AKT DRUŠTVA Kako se osniva privredno društvo - Osnivački akt?
Privredno društvo se osniva osnivačkim aktom.

Za osnivanje privrednog društva, zakonom je propisana stroga forma.
Ako ga zasniva jedna osoba, osnivački akt je odluka - što je samo
slučaj kod d.o.o. i d.d..
Kada društvo osnivaju dvije ili više osoba oni zaključuju ugovor i on
predstavlja osnivački akt.
Donošenje osnivačkog akta je osnov za upis u registar i on je strogo
formalan akt. Po Zakonu o privrednim društvima, osnivački akt mora biti u pisanom obliku i sa
potpisima ovjerenim u skladu sa zakonom. Nedostatak ovjerenog potpisa čini osnivački akt
ništavim. Prema Zakonu o notarima osnivačke akte privrednih društava sačinjavaju i obrađuju
notari.
Obavezan sadržaj osnivačkog akta su:

1. podaci o osnivačima
2. izbor oblika društva u kojem se organiziraju
3. određuje se firma i sjedište
4. djelatnost koju će vršiti privredno društvo
5. kapital koji unose u društvo i njegova struktura,
Ako društvo osniva jedno lice, dovoljno je da se unesu podaci šta čini osnovni kapital i
koliko iznosi. Ako društvo osniva više lica, pored navedenog unosi se i šta ta lica unose
kao kapital i zavisno od te vrijednosti određuje se njihov udio u društvu, koji se može
izraziti u razlomcima ili procentima. Kod d.n.o udjeli su jednaki, a kod k.d. i d.o.o. udjeli
ne moraju biti jednaki. Kod dioničkog društva, vrijednost unesenog kapitala izražava se
brojem dionica čija nominalna vrijednost ne može biti niža od 10 KM, a koliko će koji
osnivač imati dionica zavisi od visine kapitala koji je unio u društvo.
6. ime osobe koja zastupa (ako je moguće)
7. osobu koju ovlašćuju da podnese prijavu za upis u registar
8. na koji način će se formirati troškovi ako dođe do neuspjeha formiranja društva
To su bitni sastojci osnivačkog akta, a mogu se urediti i neka druga pitanja u skladu sa zakonom.
Sve što nije uređeno osnivačkim aktom, uređuje se statutom.
Statut je akt koji se ne mora priložiti prilikom podnošenja prijave za upis osnivanja. Dakle, može i
nakon osnivanja, pa ako je statutom propisano da će društvo imati podružnice a nije bilo u
osnivačkom aktu, onda će društvo morati podnijeti prijavu da se upišu i podružnice.
SJEDIŠTE I PODRUŽNICE DRUŠTVA (Unutrašnja organizacija društva?)
Sjedište društva je mjesto koje je kao sjedište upisano u sudski registar.

Sjedište se utvrđuje osnivačkim aktom ili statutom.
Društvo može imati podružnice izvan mjesta sjedišta društva.

Podružnice su organizacione jedinice društva koje obavljaju sve ili
neke od djelatnosti društva, ali izvan njegovog sjedišta.
Sarajevo, 11.05.2012.
Kada društvo ima podružnice, dužno je da o tome podnese prijavu kod

suda registra kod kojeg je upisano i samo društvo. Sud sjedišta je dužan da o upisu
podružnice obavijesti sud registra na čijoj teritoriji se podružnica nalazi.
Podružnica u pravnom prometu nastupa u ime i za račun društva . Lice
koje bude ovlašteno da preduzima pravne poslove i radnje u podružnici upisuje se u registar.
FIRMA DRUŠTVA
Firma je ime pod kojim društvo posluje i koja je upisana u registar.

Društvo je dužno u svom poslovanju (korenspodenciji) koristi tu firmu.
Firma se obavezno ističe na poslovnim prostorijama društva. Firma
društva mora sadržavati oznaku oblika društva ("d.n.o.", "k.d.", "d.o.o." i "d.d."), a uz to d.n.o.
mora sadržavati prezime najmanje jednog člana, uz oznaku da ih ima više, dok firma k.d.
mora sadržavati prezime najmanje jednog komplementara, a ne smije sadržavati imena
komanditora.
Firma može sadržavati dodatne sastojke koji bliže označavaju društvo i
sjedište društva.
Društvo može koristiti skraćenu firmu, koja mora sadržavati oznake po
kojim se razlikuje od drugih firmi i oznaku oblika društva.
Firma društva mora se jasno razlikovati od firme drugih društava . Dva
pravna lica ne mogu kod istog registra biti upisani sa istom firmom ako obavljaju istu ili sličnu
djelatnost (načelo isključivosti firme). Registarski sud na ovo pazi po službenoj dužnosti i
odbiti će upis u registar društava firme koja se jasno ne razlikuje od već registrovanih firmi u
Federaciji.
Firma i skraćena firma upisuje se u registar društava . Po zakonu o
upisu u registar, na prijavi se označava i čas kada je prijava primljena upravo zbog
određivanja firme (ukoliko više osoba podnese zahtjev za istu firmu – važi pravo prvenstva).
Firma se ne može se prodavati niti može biti stvar prometa , može se
prodavati samo sa društvom.
ZASTUPANJE
Poslovna sposobnost društva, prosuđuje se prema njegovom

zastupniku,
Lica ovlaštena za zastupanje upisuju se u sudski registar.
Zastupnik je dakle osoba koja je određena osnivačkim aktom ili
statutom, koja je upisana u registar i kojoj na osnovu zakona, statuta ili općeg akta pripadaju
prava zastupnika.
Ovlaštenja zastupnika su:

1) da zastupa/predstavlja pravnu osobu pred sudovima i državnim organima,
2) obavlja pravne poslove i radnje i druge poslove povjerene zakonom.
Ovlaštenja zastupnika za preduzimanje nekih radnji može se ograničiti
osnivačkim aktom ili statutom na način da određene pravne poslove ili pravne radnje može
preduzeti na osnovu odobrenja ili uz saglasnost organa upravljanja. Ako takvo ograničenje
postoji, ono mora biti upisano u registar. Ako nema ograničenja, biće upisano Mujo Mujić bez
ograničenja.
Ko je zastupnik pravne osobe može se utvrditi iz registra . On kod suda mora
imati deponovan svoj potpis. To znači da njegov potpis mora biti ovjeren u skladu sa
zakonom. Svako ko ima pravni interes može uvidom u registar utvrditi da li se radi o
zakonskom zastupniku.
Pored zastupnika, društvo može imati i druge ovlaštene osobe: punomoćnike i

prokuriste.
Sarajevo, 11.05.2012.
a) Punomoćnik je osoba na koju zastupnik prenosi neko od svojih ovlaštenja. Punomoćnik

mora imati izričito ovlaštenje kada se radi o preduzimanju nekih pravnih radnji (promet
nekretnina, povlačenje/priznanje tužbe). Kako se punomoć može dati neograničenom
broju lica to se ne upisuje u sudski registar.
b) Prokuristi su osobe koje preduzimaju pravne radnje iz djelatnosti društva. Prokura se
može dati samo fizičkoj osobi. Prokura se ne može dati pravnom licu. Ovlaštenje
prokurista za preduzimanje određenih pravnih radnji mora biti upisano u sudski registar.
Prokuristi mogu biti i osobe izvan pravnog lica (ne mora biti zaposlenik) i njihov potpis se
također deponuje kod suda. Prokurist ne može svoja ovlaštenja prenijeti na drugo lice.
Prokura može biti:
zajednička - koja je data za nekoliko lica da postupaju zajednički. Ta zajednička
prokura obavezuje prokuriste da moraju biti saglasni o preduzimanju neke pravne
radnje, a osoba s kojom su zaključili pravni posao privilegovana je jer se smatra da je
izvršenje učinjeno jednom prokuristi zapravo učinjeno svima.
posebna - predpostavlja se da uvijek radi o jednom licu, iako može biti data više
lica (svakom od njih posebno).
OSNOVNI KAPITAL I ULOZI
- Temeljni kapital je kapital koji osnivači unose u društvo i koji se

navodi u aktima društva.
- Za neke oblike društva zakonom je propisan najniži iznos
temeljnog kapitala koji su članovi društva dužni unijeti u društvo (d.o.o. = 2.000 KM i d.d. =
50.000 KM) U d.n.o. i k.d. osnivači mogu unijeti kapitala koliko hoće.
- Temeljni kapital se može povisiti i sniziti. Kod društava gdje je
zakonom propisan najniži iznos kapitala (d.o.o. = 2.000 KM i d.d. = 50.000 KM), osnovni
kapital se ne može sniziti ispod te granice, a kod ostalih (d.n.o i k.d.), kapital se ne može
snižavati ispod rezervi koje društvo mora osigurati prilikom osnivanja. Promjena se upisuje u
registar i objavljuje u službenim novinama i sredstvima informisanja.
- Kao temeljni kapital u društvo se mogu unositi: novac, stvari i
prava. Kod d.n.o. kao ulog se mogu unijeti i izvršene usluge.
- Zavisno od oblika društva vrlo je bitno da se procjene stvari i da se
procjene prava koja se unose u osnovni kapital društva - što znači da se njihova vrijednost
izražava u novcu. Procjena stvari u pravilu pripada samim osnivačima, što znači da oni sami
mogu da procjene vrijednost stvari i prava, a ako to ne mogu, sud će u vanparničnom
postupku izvršiti procjenu. Zakonom nije definisano koja su to prava koja se unose u društvo,
ali bi to svakako morala biti prava koja su procjenjiva npr. patent.
- Procjena stvari i prava je vrlo bitna radi utvrđivanja ukupne vrijednost
kapitala i udjela pojedinih osnivača. Udio osnivača se izražava u razlomcima ili u procentima.
Kod d.o.o. udjeli članova društva ne moraju biti jednaki, a kod
d.n.o moraju.
Kod k.d. udjeli komanditora i komplementara ne moraju biti
jednaki, ali je različita odgovornost (komanditori samo do visine svog udjela, a
komplementari cijelom svojom imovinom).
Kod d.d. udio članova društva u kapitalu društva se izražava u
broju dionica, a koliko će koji osnivač imati dionica zavisi od visine kapitala koji je unio u
društvo. Broj dionica određuje se na osnovu njihove nominalne vrijednosti, a kolika će biti
nominalna vrijednost dionice utvrđuje se osnivačkim aktom; ali ne može biti ispod iznosa
koji je propisan zakonom (ne ispod 10 KM).
Svi udjeli su u prometu, osnivači njima mogu raspolagati.

- Kada osnivač unese imovinu u društvo, ona postaje vlasništvo društva. On
može raspolagati samo svojim udjelom, a ne imovinom koju je unio u društvo.
- Promet se ne može vršiti kada postoji pravo preće kupovine . Kod d.o.o. član
društva je dužan prvo ponuditi ostale članove društva da oni izvrše otkup njegovog dijela. Ako
Sarajevo, 11.05.2012.
ih ne ponudi u skladu sa zakonom, ostali osnivači mogu tražiti da se ugovor kojim je udio
prodat trećem licu poništi (dakle ugovor je rušljiv, nije ništav).
- U prvoj godini od osnivanja d.o.o., osnivač ne može pristupiti prodaji svog udjela,
a kod d.d. se to može propisati statutom.
- Po ZIP-u udio osobe u društvu može biti predmet pljenidbe i prodaje za obaveze
te osobe a ne društva. Kod prodaje udjela ostali članovi imaju pravo preče kupnje, a od
imovine koja ostane nakon podmirenja povjerilaca i obaveza ostatak se raspodjeljuje među
članovima srazmjesno njihovim udjelima.
- Udio u društvu može se nasljeđivati, a ako je osnivač pravna osoba, pravni
sljednik preuzima taj udio. Nasljednici se po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju
izjašnjavaju da li će postati članom društva ili da traži samo isplatu svog udjela. Ostali članovi
društva će odlučiti da li će izmjeniti osnivački akt ili će društvo prestati.
- Kada je osnivač društva pravna osoba pa u toj osobi nastupe određene statusne
promjene onda na njeno mjesto stupa pravni sljednik.
- Moguće je istupanje iz društva, a isto tako i pristupanje društvu . Pristup
predpostavlja da se osoba pridružuje već postojećim članovima društva. Kod d.o.o. dovoljne
je pismena izjava o pristupanju društvu koju su prihvatili ostali osnivači.
- Moguće je istupanje iz društva, a isto tako i pristupanje društvu . Pristup
predpostavlja da se osoba pridružuje već postojećim članovima društva. Kod d.o.o. dovoljne
je pismena izjava o pristupanju društvu koju su prihvatili ostali osnivači.
- Prava osnivača društva - Osnivači su osobe koje su donijele osnivački akt i od
tada ih tretiramo kao članove društva. Postoje neposredna prava i izvedena prava.
Neposredna prava su: pravo na upravljanje, pravo na ostvarenu dobit društva, pravo
raspolaganja sa svojim udjelom, pravo istupanja iz društva.
Sarajevo, 11.05.2012.
ORGANI UPRAVLJANJA
1) Društva imaju skupštinu (d.o.o. i d.d. i d.n.o.).

- kod d.d. - skupštinu čine svi dioničari,
- kod d.o.o. - broj glasova zavisi od udjela; ukupan broj glasova u d.o.o.
iznosi 100, a broj glasova jednog člana zavisi od njegovog udjela.
- kod d.n.o. zajednički odlučuju, a postoji mogućnost da se upravljanje i
odlučivanje prenese na jednu osobu.
2) Društva imaju još upravu kao izvršni organ koju čine zastupnik i nekoliko
direktora, koji su odgovorni za poslovnu politiku društva.
3) Nadzorni odbor obavezno mora imati d.d., a d.o.o. samo ako ima više od 10
osnivača i kapital viši od milion KM.
4) d.d. mora da ima i odbor za reviziju.
SUPSIDIJARNA DRUŠTVA
- Supsidijarno društvo je društvo u kojem drugo društvo (većinsko društvo) ima

većinu dionica ili udjela s pravom glasa.
- Vecinsko društvo može supsidijarnom društvu davati obavezujuća pismena
uputstva, ako je to utvrđeno ugovorom između većinskog i supsidijarnog društva.
- Vecinsko društvo odgovara neograničeno solidarno za obaveze koje je
supsidijarno društvo preuzelo postupajući u skladu s obavezujućim uputstvima većinskog
društva. Supsidijarno društvo ne odgovara za obaveze većinskog društva.
- Dioničar i vlasnik udjela supsidijarnog društva ima pravo zahtijevati od većinskog
društva naknadu gubitaka koje je pretrpio zbog izvršavanja obavezujućih uputstava
vecinskog društva.
- Većinsko društvo odgovara neograničeno solidarno povjeriocima u postupku
stečaja supsidijarnog društva, ako je stečaj prouzrokovan izvršavanjem obavezujućih
uputstava vecinskog društva.
STATUSNE PROMJENE DRUŠTVA (spajanje, pripajanje, podjela i promjena oblika društva)
 Društvo može da vrši statusne promjene.

 One su i jedan od razloga za prestanak društva, ali bez
unovčavanja imovine.
 Statusne promjene društva su:
1. spajanje - mogu se spojiti dva ili više društava u jedno. Tada nastaje novo društvo, koje
je njegov pravni sljednik, a prestaju društva koja su se spajala. Sredstva, prava i obaveze
društava koja se spajaju prenose se na novo društvo koje je nastalo spajanjem.
2. pripajanje - može se jedno društvo pripojiti jednom društvu. Kada se jedno društvo
pripoji drugom društvu, pripajenjm će ono prestati. Sredstva, prava i obaveze preduzeća koje
se pripaja prenosi se na preduzeće kome je ono pripojeno.
3. podjela - društvo se može podijeliti na dva ili više društava. Kada se jedno društvo dijeli
na dva, nastaju dva nova subjekta, a društvo koje se podjelilo prestaje kao pravni subjekt.
Podjelo se vrši prenos imovine, prava i obaveza na nova društva nastala podjelom. Ona su
njegovi pravni sljednici i solidarno odgovaraju za njegove obaveze.
- Kod spajanja, pripajanja i podjele se ne mijenja oblik (vrsta) društva.
4. promjena oblika društva - Oblik društva mogu mijenjati d.n.o. i promijeniti oblik u d.d. i
obratno. D.d. društvo može da izvrši promjenu u d.o.o. a komanditno u komanditno na
dionice. Ako d.d. mijenja vrstu pa će biti d.o.o. onda se dionice po njihovoj nominalnoj
vrijednosti preračunavaju u udio. U obrnutom slučaju, ako se d.o.o. mijenja u d.d. udjeli će se
izraziti u određenom broju dionica sa određenom nominalnom vrijednosti.
Promjena oblika društva je obavezna u 2 slučaja:
1) Kada se u d.o.o ili u d.n.o broj članova svede na jedan.
Sarajevo, 11.05.2012.
2) Kada u k.d prestane članstvo svih komanditora ili svih komplementara.
Sve ove statusne promjene moraju biti izvršene i u sudskom registru, dakle potrebno je
podnijeti prijavu da se promjene upišu u sudski registar. Zavisno od vrste promjene vršit će se
upis novih subjekata, odnosno brisanje onih koji su prestali. Kod ovih promjena se vrsta društva
ne mijenja.
Svim statusnim promjenama mora da prethodi odluka.

Odluku o statusnoj promjeni donosi najviši organ upravljanja, odn. osnivači:
u d.n.o. i k.d. - takvu odluku donose članovi društva
u d.o.o. i d.d. - takvu odluku donosi skupština društva,.
Povjerioci ne mogu uticati na statusne promjene preduzeća jer njih štiti zakon.
Međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnom promjenom utvrđuju se ugovorom.

Preduzeće nad kojim je pokrenut stečajni postupak ne može vršiti statusne promjene.
Odluka o spajanju, pripajanju, podjeli ili promjeni oblika donosi se na osnovu plana
reorganizacije, koji uprava i nadzorni odbor ili drugi organ svakog društva učesnika, ovlašten
osnivačkim aktom ili statutom, moraju pripremiti i o njemu obavijestiti dioničare, odnosno članove
društva i povjerioce društva najmanje 30 dana prije datuma odlučivanja.
Odluku o namjeravanoj reorganizaciji društvo je dužno objaviti u sredstvima javnog informisanja.
PRESTANAK DRUŠTVA
Društvo prestaje gubitkom svojstva pravnog lica.

Društvo prestaje na dan upisa prestanka u registar društava (tek u
tom momentu društvo gubi svojstvo pravnog lica).
Ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno, po prestanku društva
provodi se likvidacija (likvidacija se ne provodi u slučaju spajanja, pripajanja i podjele).
DRUŠTVO PRESTAJE U SLUČAJU:

1) isteka perioda za koji je osnovano;
2) spajanja, pripajanja i podjele; (ove statutsne
promjene društva su način prestanka društva bez unovčavanja njegove imovine – ne provodi
se likvidacija!!!)
3) okončanjem stečajnog postupka ili
odbijanjem zahtjeva za otvaranje stečajnog postupka uslijed nedostatka imovine;
4) prestankom na osnovu odluke suda -
donesenom na osnovu zahtjeva nadležnih organa ili lica koje dokaže pravni interes, u
sljedećim slučajevima:
1) kada se duže od 2 godine - najviši organ utvrđen osnivačkim aktom ili
statutom ne sastaje i ne vrši svoja ovlaštenja ili nije vršen izbor organa čiji je mandat
istekao;
2) kada duže od 2 godine društvo ne ostvaruje prihode;
3) kada je društvu oduzeto odobrenje za obavljanje djelatnosti; (npr. krivični
zakon kod odgovornosti pravnih osoba kao sankciju predviđa prestanak pravne osobe ili zabranu obavljana
djelatnosti)
4) kada više ne postoje zakonom utvrđeni uslovi za dalje postojanje
društva u obliku u kojem je upisano u registar društava.
Prije donošenja odluke o prestanku društva, sud može odrediti rok za otklanjanje uzroka zbog
kojih je donošenje odluke predloženo. Sud takvu presudu dostavlja registru da se pokrene
postupak stečaja ili likvidacije. Tek po okončanju postupka može se donijeti rješenje o
brisanju tog društva iz registra.
5) odlukom skupštine društva.
Sarajevo, 11.05.2012.
Osim u slučaju statusnih promjena, navedeni razlozi su osnov da se nad društvom pokrene
postupak likvidacije, odn. postupak stečaja. Naime, pretpostavlja se da je u momentu
prestanka, društvo imalo imovinu, zbog čega treba provesti postupak likvidacije ili stečaja.
I postupak likvidacije i stečaja provodi sud.
Likvidacija i stečaj sami po sebi nisu osnov da se društvo briše u registru. Naime, kada se
okonča postupka likvidacije ili stečaja onda to rješenje dostavlja sudu registra. Ovo rješenje je
osnov da se donese rješenje o brisanju te pravne osobe iz registra i to će objaviti u sl.novinama.
STEČAJNI POSTUPAK
Zakon o stečaju je visoko razvijen mehanizam za uređivanje i koji je potpuno sposoban za
funkcionisamnje.
On daje odgovore za sve slučajeve u praksi, jasan je, ima usklađenu sistematiku.
Njegova osnovna premisa od koje polazi je da je imovina stečajnog dužnika imovina njegovih
povjerilaca. Sud u tome samo stvara uslove za izražavanje autonomne volje povjerilaca.
Stečajni postupak je posebna vrsta postupka. Spada po svojoj prirodi u vanparnčne postupke.
RAZLOZI ZA POKRETANJE I CILJ STEČAJNOG POSTUPKA
Sprovodi se iz razloga platežne nesposobnosti ili zbog prijeteće platežne nesposobnosti

stečajnog dužnika i ima za cilj unovčenje njegove imovine radi grupnog namirenja povjerilaca
stečajnog dužnika.
Platežna nesposobnost je opći, osnovni i redovni razlog za otvranaje stečajnog postupka - važi
za sve kategorije stečajnog dužnika. Stečajni dužnik je platežno nesposoban ukoliko nije u stanju
izvršavati svoje dospjele i potraživane obaveze plaćanja neprekidno u roku od 30 dana.
Stečajni postupak se može otvoriti i zbog prijeteće platežne nesposobnosti (po uzoru na
njemačko stečajno pravo). Ova nesposobnost postoji ako stečajni dužnik, prema predviđanjima, u
vremenu dospjelosti neće biti u stanju da ispuni postojeće obaveze plaćanja. Zbog prijeteće
platežne nesposobnosti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka može podnijeti samo stečajni
dužnik.
POKRETANJE STEČAJNOG POSTUPKA

Stečajni postupak se pokreće pismenim prijedlogom.
Za podnošenje prijedloga ovlašteni su:
a) stečajni dužnik i
b) svaki povjerilac koji ima pravni interes za sprovođenje stečajnog postupka (povjerilac
kada pokreće stečajni postupak - dužan je u prijedlogu priložiti odgovarajuću
dokumentaciju, čime će učiniti vjerovatnim svoje potraživanje i platežnu nesposobnost
stečajnog dužnika).
Prijedlog se mora podnijeti u roku od 30 dana od dana nastupanja platežne nesposobnosti, a sud
ga mora razmotriti u roku od 15 dana od dana njegovog prijema.
Neuredan prijedlog i nepotpun prijedlog, sud će vratiti predlagaču i naložiti mu da prijedlog uredi i
nedostatke otkloni u roku od 15 dana. Ako predlagač vrati sudu prijedlog koji nije uređen po
uputstvu suda, sud će prijedlog rješenjem odbaciti, a ako ga ne vrati u ostavljenom roku smatrat
će se da ga je povukao. U ovom slučaju troškove postupka snosi predlagač.
Prijedlog se može povući do otvaranja stečajnog postupka - u kom slučaju troškove snosi
podnosilac prijedloga.
Ukoliko stečajni dužnik nakon podnošenja prijedloga ispuni potraživanje podnosioca prijedloga,
koje je bilo razlog za podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, na prijedlog
podnosioca prijedloga ili stečajnog dužnika stečajni sudija može obustaviti stečajni postupak - u
tom slučaju troškove snosi stečajni dužnik.
Stečajni postupak vodi stečajni sudija kao pojedinac.

Kako se radi o vanparničnom postupku - nema se pravo
1) na povrat u pređašnje stanje,
Sarajevo, 11.05.2012.
2) na ponavljanje postupka, niti

3) na reviziju.
Stečajni psotupak provodi kantonalni sud na čijem je području sjedište stečajnog dužnika.
Stečajni postupak je hitan.
Stečajni postupak se provodi nad:

1) imovinom pravnog lica,
2) dužnika pojednica - a to su:
a) komplementari kod komanditnog društva i
b) osnivači društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću.
Postupak se provodi nad imovinom pravnih lica javnim pozivom, izuzev nad imovinom FBIH,
općina i javnih fondova.
Ako stečajni dužnik proizvodi predmete naoružanja i vojne opreme, za otvaranje stečajnog
postupka nad takvim pravnim licem potrebna je posebna saglasnost Ministra odbrane.
U stečajnom postupku postoje dva stadija:

1) prethodni postupak i
2) glavni stečajni postupak.
U prethodnom postupku uređuje se postojanje procesnih i materijalnih pretpostavki za otvaranje
stečajnog postupka. U tu svrhu stečajni sudija može:
a) imenovati privremenog stečajnog upravmika,
b) odrediti odgovarajućeg vješataka,
c) rješenjem odrediti mjere radi obezbjeđenja stečajne mase, a kasnije ih i ukinuti.
ORGANI STEČAJNOG POSTUPKA SU:

1) stečajni sudija,
2) stečani upravnik,
3) skupština povjerilaca i
4) odbor povjerilaca - ima položaj fakultativnog organa.
Stečajni sudija je jedini sudski organ, jer za razliku od ranijeg zakona, nema stečajnog vijeća.
On vodi i upravlja stečajnim postupkom, ali samo do donošenja rješenja za otvaranje stečajnog
postupka.
Njegova osnovna fukcija je da imenuje stečajnog upravnika i da vrši pravni nadzor nad njegovim
radom.
Stečajni upravnik je operativan organ.

Ovlašten je i obavezan:
1) da bez odlaganja uđe u posjed imovine stečajnog dužnika koja spada u stečajnu masu,
upravlja njom i unovči je u skladu sa odlukom skupštine povjerilaca.
2) da izvrši detaljan popis stečajne mase ali i popis svih povjerilaca dužnika, za koje je
saznao i do kojih je došao iz knjiga i poslovne dokumentacije stečajnog dužnika.
3) da vodi poslovne knjige , a naročito da sačini početni bilans,
4) da podnosi potrebne izvještaje nadležnim organima.
Lica koja mogu biti imenovana za stečajnog upravnika - Za stečajnog upravnika može se
imenovati samo fizičko lice koje raspolaže potrebnom stručnošću i poslovnim iskustvom. Stečajni
upravnik mora imati završeno stručno obrazovanje i položen stručni ispit. Za stečajnog upravnika
mogu biti imenovana samo lica sa liste. Listu stečajnih upravnika sa završenim stručnim
obrazovanjem i položenim stručnim ispitom vodi federalni ministar pravde i ona se objavljuje u
"Službenim novinama Federacije BiH".
Skupština povjerilaca
Sarajevo, 11.05.2012.
Stečajni sudija saziva skupštinu povjerilaca. Sazivanje prve skupštine povjerilaca vrši se u okviru
odluke o otvaranju stečajnog postupka. Druge skupštine povjerilaca moraju se sazvati ako to
zatraži stečajni upravnik, odbor povjerilaca ili najmanje pet povjerilaca koji zajedno zastupaju
najmanje 1/5 prijavljenih iznosa potraživanja.
Pravo glasa u skupštini povjerilaca imaju povjerioci koji su prijavili svoja potraživanja, a koje nije
osporio stečajni upravnik ili neko od povjerilaca s pravom glasa.
Skupštinom povjerilaca rukovodi stečajni sudija. Odluke se donose većinom prisutnih povjerilaca.
Na prvoj skupštini povjerilaca koja uslijedi nakon postavljanja stečajnog upravnika, skupština
može izabrati drugog stečajnog upravnika kome je potrebno postavljenje od stečajnog sudije.
Izbor drugog stečajnog upravnika može predložiti najmanje 5 povjerilaca koji zajedno
predstavljaju najmanje 1/5 prijavljenih iznosa potraživanja. Stečajni sudija može odbiti
postavljanje izabranog stečajnog upravnika ako postoje razlozi koji upućuju na to da je on
pristrasan ili nepodoban ili ako ne ispunjava uvjete za imenovanje.
Odbor povjerilaca - je kontrolni organ. To je fakultativan odbor koji se osnova radi zaštite
interesa povjerilaca. On kontroliše i podržava stečajnog upravnika. Skupština povjerilaca iz kruga
povjerilaca bira odbor povjerilaca.
Stečajna masa i raspoređivanje povjerilaca
Pojam stečajne mase

Stečajni postupak obuhvata cjelokupnu imovinu koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme
otvaranja stečajnog postupka, kao i imovinu koju stečajni dužnik stekne za vrijeme stečajnog
postupka (stečajna masa).
Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka, povjerilaca koji u vrijeme otvaranja
stečajnog postupka imaju osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni
povjerioci), kao i povjerilaca koji u toku otvorenog stečajnog postupka steknu pravo potraživanja
prema masi (povjerioci mase).
Namirenje povjerilaca vrši se iz postojećih sredstava slobodne stečajne mase - po slijedećem

redosljedu:
1. stečajni povjerioci viših isplatnih redova – prije ostalih stečajnih povjerilaca namiruju se
1) potraživanja koja potiču iz perioda privremene uprave i koja nije mogao stečajni
upravnik,
2) potraživanja zaposlenka stečajnog dužnika iz radnog odnosa za posljednjih 8
mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka, a u visini najniže plaće za svaki
mjesec obračunate prema
2. stečajni povjerioci općeg isplatnog reda – to su povjerioci koji u trenutku otvaranja
stečajnog postupka imaju opravdan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku, ukoliko
ne spadaju u više ili niže isplatne redove.
3. stečajni povjeriocu nižih isplatnih redova – to su povjerioci čija se potraživanja namiruju
iza ostalih stečajnih povjerilaca - sljedećim redoslijedom:
1) kamate koje teku od otvaranja stečajnog postupka na potraživanja stečajnih
povjerilaca,
2) troškovi koji su pojedinim stečajnim povjeriocima nastali njihovim učešćem u postupku,
3) novčane kazne i prekršajne novčane kazne, kao i imovinsko-pravna šteta nastala kao
posljedica izvršenog krivičnog djela ili prekršaja,
4) potraživanja koja se odnose na neku besplatnu uslugu stečajnog dužnika,
5) potraživanja koja se odnose na povrat zajma koji nadomješta kapital nekog osnivača ili
potraživanja koja su s tim izjednačena.
Lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripada stečajnom dužniku (izlučno pravo) nije
stečajni povjerilac. Njegovo pravo na izlučivanje reguliše se posebnim propisom.
Sarajevo, 11.05.2012.
Razlučni povjerioci imaju pravo na odvojeno i prioritetno namirenje svih potraživanja iz

određenih dijelova stečajne mase. Razlučni povjeriocu su oni koji su zakonom određeni kao takvi
- hipotekarni povjerioci, povjerioci zemljišnog duga .
PRAVNE POSLJEDICE OTVARANJE STEČAJNOG POSTUPKA

One nastaju ex lege.
Isticanje rješenja o otvaranju stečajnog postupka na oglasnu ploču suda predstavlja konstitutivan
karakter - jer bez ovoga ne bi mogle nastupiti pravne posljedice.
Neke od njih su uvjetne, a neke bezuvjetne.
Neke su trajne, a neke privremene.
Povodom pravnih posljedica, zakon određuje tri grupe pitanja:
1. opće dejstvo otvaranja stečajnog postupka,
2. ispunjenje pravnih poslova i
3. prebijanje i pobijanje
Danom otvaranja s.postupka, prestaju radni odnosi radnika. Radnici koji su ostali na radu dok
traje stečajni postupak, primaju platu i ostala primanja u visini koju odredi stečajni upravnik.
Danom otvaranja s.postupka obrazuje se stečajna masa, koju čini cjelokupna imovina dužnika u
vrijeme otvaranja stečaja.
Po otvaranju stečajnog postupka uvodi se stečajni upravnik u dužnost, gase se računi stečajnog
dužnika i prestaju prava osoba koje su bile ovlašćene da raspolažu imovinom dužnika i otvara se
novi račun.
Uz firmu stečajnog dužnika, dodaje se oznaka « u stečaju»,
Ne mogu se protiv S.dužnika dopustiti mjere osiguranja, niti prinidnog izvršenja radi namirenja
potraživanja u pogledu kojih postoji izvršna isprava.
Novčana potraživanja Povjerioca prema Dužniku koji nisu dospjela smatraju se dospjelim.
Novčana i nenovčana potraživanja koja imaju prednost povremenih davanja pretvaraju se u

jednokratna naovčana potraživanja.
Prestaju teči kamate na potraživanja koja se izmiruju iz stečajnog mase.
Prijavljivanje u stečajnu masu potraživanja prekida zastaru.
Kad stečajni upravnik okonča sve poslove iz stečajnog postupka on podnosi Izvještaj stečajnom
vijeću za zaključivanje postupka,
Odluku o tome donosi S.Vijeće i ona se objavljuje u Sl.novinama Federacije BiH.
Danom upisa u sudski registar Rješenje o zaključenju s.postupka dužnik prestaje postojati.
UPRAVLJANJE I UNOVČAVANJE STEČAJNE MASE:
Stečajni upravnik je dužan da sastavi popis predmeta stečajne mase. Povjerioci u tom slučaju,
nakon o obavještavanja o otvaranju stečajnog postupka, prijavljuju svoja potraživanja stečajnom
sudu.
Stečajni upravnik nakon upoznavanja sa potraživanjima povjerilaca mora da se izjasni koja
potraživanja priznaje ili osporava u cjelosti ili djelimično.
Ako se nekog povjerioca potraživanje ospori onda se takav povjerilac upućuje na parnicu da se
utvrdi osnovanost njegovog potraživanja. Rok za pokretanje parnice je 30 dana od dana ročišta
na kome se vrši ispitivanja potraživanja. Taj rok je prekluzivan.
REORGANIZACIJA
To je posebni pravni institut kojim se dužniku ne samo omogućava da
preživi nego i da ozdravi kako bi mogao poslovati.
Sarajevo, 11.05.2012.
Po novom zakonu nema mogućnosti prodaje dužnika kao pravne

osobe, a nema ni brisanja prisilne nagodbe.
Reorganizacija počiva na načelu privatne autonomije. Pokreću je
stečajni dužnik i stečajni upravnik a o njoj odlučuju povjerioci. Uloga suda je potvrđujuća i
nadzorna.
Reorganizacija se provodi na osnovu stečajnog plana koji
predstavlja izraz volje učesnika u postuoku a koji potvrđuje stečajni sudija.
Stečajni plan se sastoji od pripremne osnove i osnove za sprovođenje.
Stečajni dužnik može podnijeti stečajni plan zajedno sa prijedlogom za
otvaranje stečajnog postupka.
Nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni plan ima pravo podnijeti
stečajni upravnik, ali i stečajni dužnik.
Na skupštini povjerilaca stečajnom upravniku može biti naložena
izrada stečajnog plana u roku od 30 dana od dana održavanja skupštine.
Kada se donese stečajni plan, stečajni - sudija ga potvrđuje ili
odbacuje.
Ako stečajni sudija utvrdi da je stečajni plan podoban, on ne donosi
nikakvo rješenje o tome i postupak po stečajnom planu se nastavlja konkludentno.
Međutim, stečajni sudija može i da odbaci stečajni plan:
1) ako stečajni plan ne poštuje propise o postupku podnošenja ili propise o
sadržaju plana,
2) ako nema izgleda da ga povjerioci prihvate i
3) ako je očigledno da se ne mogu ostvariti prava iz stečajnog plana.
Na rješenje o odbačaju stečajnog plana dozvoljena je žalba u roku od 8
dana.
LIKVIDACIJA
Donošenjem zakona o likvidacionom postuoku propisano je da se ovaj
postupak vodi u sudu. Ranije je moglo i u samom društvu. Nadležan je isti sud kao i za
stečaj a to je općinski sud u sjedištu kantona tj. njegovo privredno odjeljenje.
Likvidacija se provodi nad imovinom pravnog lica sa ciljem
namirenja svih povjerilaca unovčavanjem imovine pravnog lica.
Likvidacioni postupak provodi se u sljedećim slučajevima:
1. kada je pravnom licu rješenjem nadležnog državnog organa izrečena mjera
trajne zabrane daljnjeg obavljanja djelatnosti pravnog lica;
2. kada je pravosnažnim rješenjem suda utvrđena ništavost upisa u sudski registar
ili ništavost osnivanja pravnog lica;
3. u slučajevima u kojima se, prema Zakonu o privrednim društvima, mora provesti
likvidacioni postupak. U ovom slučaju zastupnik društva je obavezan podnijeti prijedlog
za pokretanje likvidacionog postupka.
Pokretanje postupka likvidacije upisuje se u registar društava.
Danom upisa u registar pokretanja postupka likvidacije, prestaje
mandat uprave i drugih organa i njihova ovlaštenja se prenose na likvidatora, čije se ime,
prezime i adresa prebivališta upisuje u registar.
- Vrši se popis imovine i povjerilaca, a na kraju slijedi unovčavanje
imovine (nekada djelimično nekada u cjelini).
- Ako se prije unovčavanja ustanovi da imovina nijen dovoljna da se
pokriju povjerioci pokrenuće se stečajni postupak.
- Redosljed namirenja povjerilaca:
1) troškovi postupka i sudske takse, izdaci likvidatora i nužni troškovi
uprave
2) povjerioci
3) preostali dio srazmjerno se dijeli članovima društva
Sarajevo, 11.05.2012.
Zaključivanjem postupka likvidacije rješenje se objavljuje u

službenom glasniku FBiH, po pravosnažnosti dostavlja se registracijskom sudu koje onda
donosi rješenje o brisanju . to će će biti također objavljeno u sl.gl.
Organi likvidacije su likvidacioni sudija i likvidator.
Likvidatora imenuje organ društva koji je donio odluku o prestanku
društva, a kada društvo prestaje na osnovu sudske odluke, istom odlukom sud će imenovati
likvidatora.
Likvidator može biti samo fizičko lice.
Likvidator je ovlašten u ime društva preduzimati i zaključivati samo
radnje i poslove koji se odnose na likvidaciju. U vršenju svojih ovlaštenja, likvidator:
a) izmiruje obaveze i naplaćuje potraživanja društva,
b) zastupa društvo,
c) zaključuje sporazume o poravnanju i
d) zaključuje sporazume o promjeni i prestanku prava i obaveza društva,
e) nove ugovore može zaključivati samo ako se odnose na raskidanje nezavršenih poslova .
Likvidator je dužan
a) obavijestiti sve poznate povjerioce da je društvo u likvidaciji .
b) objaviti javni poziv za prijavu potraživanja , u roku koji ne može biti kraći od 3
mjeseca od dana objavljivanja poziva.
c) podnijeti na odobrenje dioničarima ili članovima društva finansijski izvjestaj sa
konačnim izvještajem o toku likvidacije i prijedlogom za raspodjelu preostale dostupne
imovine dioničarima ili članovima društva.
d) podnijeti prijavu za upis u registar društava prestanka društva , u roku od 30 dana
od dana odobrenja navedenog finansijskog izvjestaja.
e) Ako likvidator utvrdi da društvo u likvidaciji nije sposobno izmiriti obaveze,
dužan je bez odlaganja podnijeti zahtjev za otvaranje stečajnog postupka.
REGISTAR PRIVREDNIH DRUŠTAVA

Postupak upisa uređen je Zakonom o registracji poslovnih subjekata u FBIH.
Zakonom privrednim društvima propisana je obaveza društva da prijavu za upis društva
podnese u roku od 15 dana od dana završenog postupka osnivanja a utvrđena je i obaveza
suda da u roku od 15 dana od uredno podnesene priajve izvrši upis.
Rješenje o upisu podataka u registar društava po službenoj dužnosti se objavljuje u
"Službenim novinama Federacije BiH" i u drugom štampanom javnom glasilu.
Danom upisa u registar se stiče pravna i poslovna sposobnost pravnog subjekta, a pravni
efekti upisa prema trećim osobama nastupaju 16 dana od dana objavljivanja rješenja o
upisu u Službenim novinama. Pravni efekti za treća lica mogu nastupiti i prije ako je društvo na
koje se upis odnosi dokazalo da je treća osoba znala ili je mogla znati za podatke i isprave koje
su predate u registar (dakle, ako je treći nesavjestan - ali teret dokazaivanja je na društvu).
Prijavu za upis može podnjeti samo lice određeno osvnivačkim aktom ili statutom, odn.
zastupnik.
Podaci i isprave iz registra za svako društvo moraju biti dostupni zainteresniranim licima .
Ta dostupnost pretpostavlja da se vrši uvid i da se zahtijevaju kopije uz vjerodostojnu ovjeru uz
plaćanje odgovarajuće naknade koja bi trebala biti propisana posebnim propisima. Time se po
Zakonu o PD društvima osigurava načelo javnosti svakom zainteresiranom licu.
U REGISTAR DRUŠTAVA SE UPISUJE:

1. upis osnivanja društva – kada se u registar obavezno moraju unjeti:
a) zakonom predviđeni podaci o identitetu društva, i to:
1) puna firma i, ako postoji, skraćena firma
2) oblik društva
3) djelatnost, odn. djelatnosti društva
Sarajevo, 11.05.2012.
4) sjedište društva i podružnice društva

5) podaci koji se odnose na zastupnika i lica koje je ovlašteno da zastupa
podružnicu (ime i prezime, adresa prebivališta, funkcija i obim ovlaštenja zastupnika).
b) podaci o članovima, ulozima i odgovornosti za obaveze društva, i to: ime i
prezime i adresa prebivališta, (ili firma i adresa sjedišta), članova d.n.o., k.d. i d.o.o.
c) podaci o osnovnom kapitalu društva, udjelima i dionicama u društvu, i to:
1) visina ugovorenog (upisanog) i iznos uplaćenog osnovnog kapitala d.d. i
d.o.o.;
2) iznos ugovorenih (upisanih) i iznos uplaćenih uloga komanditora u k.d. i
članova d.o.o.;
3) ukupan broj udjela i visina pripadajućih udjela, iskazana procentualnim
učešćem u osnovnom kapitalu, za svakog člana d.o.o.;
4) oznaka klase, broj i nominalna vrijednost dionica d.d., po klasama.
2. upisi promjena društva – kao što su:
a) prestanak društva,
b) statusne promjene (spajanje, pripajanje, odvajanje i promjena oblika društva)
c) sve promjene koje su značajne za pravni promet , i to ograničenje ovlaštenja ili
promjena zastupnika, promjena prokurista, brisanje naziva firme, promjena sjedišta,
promjena visine osnovnog kapitala društva i dr.
Konačni upis je upis osnivanja društva, a svi slijedeći su upisi promjena društva.
Dok društvo traje mogu se vršiti i zabilježbe (o kojima sud ne donosi rješenje, već zaključak):
One su obavještavajući upis, koji trećim osobama daje informaciju o
nekim postupcima ili stanjima u pravnoj osobi.
Zabilježiti se može
1. zabilježba postupka likvidacije ili stečaja društva, zajedno sa podacima o likvidacionom ili
stečajnom upravitelju, te datum obustavljanja postupka likvidacije,
2. zabrana obavljanja određene djelatnosti ,
3. privremene mjere itd.
Registar ne vrši zabilježbe sam. Nadležni organi koji npr. vodi postupak stečaja
dostavljaju registru rješenje o pokretanju postupka i na osnovu toga se vrši zabilježba.
Registar obuhvata – sastoji se od:

1) registra podataka (glavna knjiga registra – javni dio registra koji sadrži podatke
o subjektima upisa, a vodi se u elektronskom i štampanom obliku. Glavnu knjigu registra u
štampanom obliku vodi sud nadležan prema sjedištu poslovnog subjekta) i
2) registra isprava (zbirka isprava registra – dio registra koji sadrži isprave na
osnovu kojih je izvršen upis podataka o subjektima upisa u glavnu knjigu registra, te i druge
dokaze dostavljene i sastavljene u postupku upisa u registar, kao i odluke donesene u
postupku upisa u registar).
Registar je javna knjiga, za koju važe sljedeća načela:

1. načelo javnosti - koje osigurava svakom ko ima pravni interes (pravni interes se ne mora
dokazivati) da izvrši uvid u podatke upisane u ispravama i zatražiti ovjerene kopije tih isprava
(uz odgovarajuću naknadu);
2. načelo obaveznosti - iz kojeg proizlazi obaveza privrednog društva da izvrši upis u registar
prije nego što počne sa svojom djelatnošću;
3. načelo istinitosti - koje polazi od toga da su svi podaci i činjenice upisane u registar istinite,
a suprotno se može dokazivati;
4. načelo formalnosti - a to znači da svi registracijski obrasci imaju propisnu formu i samo se
na njima može podnijeti prijava za upis;
5. načelo prvenstva - obavezuje sud da upis vrši onim redom kako je primio prijave.
6. načelo konstitutivnosti - upisom u registar društvo stiče pravnu i poslovnu sposobnost,
trenutkom upisa u registar faktičke činjenice postaju pravne i time se konstituišu neka prava
koja će djelovati i prema trećim osobama (efekti upisa prema trećim osobama nastupaju 16
dana od dana objavljivanja rješenja o upisu u Sl. novinama).
Sarajevo, 11.05.2012.
7. načelo jednoobraznosti registracije za sve poslovne subjekte - pravila i postupak upisa

je jednoobrazan za sve subjekte koji su dužni da upišu ili podnesu prijave za upis u registar.
POSTUPAK UPISA U REGISTAR DRUŠTAVA
Pravila po kojima sud postupa prilikom upisa su pravila vanparničnog postupka propisana
Zakonom o registracji poslovnih subjekata u FBIH, a ako nešto nije uređeno ovim zakonom,
supsidijarno se primjenjuju pravila Zakona o parničnom postupku.
Podnošenje prijave za upis u sudski registar

Postupak za upis u sudski registar pokreće se pismenom prijavom na propisanom
obrazcu, od strane ovlaštenog lica.
Prijavu za upis u registar društava dužno je podnijeti lice koje je po aktima društva
(osvnivačkim aktom ili statutom) ovlašteno za zastupanje društva. Dakle, ovo je isključiva
obaveza zastupnika i on je ne može prenositi na advokata.
Prijava sadrži zahtijev za upis svih podataka ili njihovih promjena koje se obavezno upisuju u
sudski registar, a podnosi se u dovoljnom broju primjeraka za sud i za svaki subjekt upisa.
Predlagač upisa je dužan da uz prijavu priloži propisane isprave kojima se utvrđuju podaci koji se
upisuju u sudski registar, kao i druge isprave kojima se utvrđuje da su ispunjeni opći i posebni
uslovi u obavljanju djelatnosti, odn. poslova (npr. za obavljanje privatne ljekarske prakse potrebno je prethodno
pribaviti dozvolu Ministarstva zdravlja) .
Prijava za upis u sudski registar podnosi se u roku od 15 od dana kad su se stekli uslovi
za upis (15 dana od dana završenog postupka osnivanja, organizovanja, statusnih promjena itd).
Kad društvo prestaje sa postojanjem usljed statusne promjene predlagač upisa je dužan da
istovremeno podnese prijavu za upis novog društva i prijavu za brisanje društva koji prestaje da
postoji.
Postupak upisa u sudski registar je hitan.
Svaki učesnik u postupku snosi svoje troškove.
Ispitivanje prijave
Kada zaprimi prijavu za upis u registar privrednih društava, sud prvo ispituje da li je
stvarno i mjesno nadležan za postupanje po prijavi.
Za vođenje registra nadležan je opštinski sud u sjedištu kantona koji je nadležan za vođenje
sudskog registra privrednih društava, a za konkretno društvo, mjesno je nadležan sud na čijem
području društvo ima sjedište.
Ako sud koji primi prijavu za upis, utvrdi da nije stvarno i mjesno nadležan za postupanje
po istoj, prijavu neće odbaciti nego će se oglasiti nenadležnim i ustupiće je nadležnom
registarskom sudu.
Kada može doći do promjene nadležnog suda? Ako pravni subjekat mijenja sjedište. U tom
slučaju, sve što prethodni sud ima, dostaviće nadležnom sudu.
Sud registra po službenoj dužnosti pazi na isključivost firme. Sud će podnosioca prijave,
odmah upozoriti na situaciju ako već postoji firma sa istim imenom i odrediti rok od 15 dana za
promjenu firme. Ako podnosilac koji je upućen da promjeni firmu to ne učini u ostavljenom roku,
sud će prijavu odbiti, a ako podnosilac otkloni ovaj nedostatak, onda će sud računati da je prijava
bila valjana od momenta podnošenja prijave za upis.
Prije donošenja rješenja o zahtijevu za upis u sudski registar, registarski sud po službenoj
dužnosti ispituje da li su za upis ispunjeni:
1. formalni uslovi - sud ispituje da li je prijavu podnijela ovlaštena osoba, da li su korišteni
propisani obrasci, da li su podnesene odgovarajuće isprave i da li imaju odgovarajući sadržaj.
2. materijalni uslovi - sud ispituje da li je zahtjev za upis u skladu sa zakonom i da li su opći
akti podnosioca prijave u skladu sa zakonom (npr. da li je ništav osnivački akt, da li su u društvo uneseni
ulozi, da li su uplaćeni, da li se radi o društvu koje se može upisati i dr.).
Ako prijava ne ispunjava navedne uslove (tj. ako prijava sadrži zahtijev koji ne odgovara
propisanim uslovima ili ako isprave koje se prilažu uz prijavu ne sadrže sve podatke koji se
upisuju u sudski registar), sud može zaključkom naložiti da se ovi nedostaci otklone u
odgovorajućem roku. Ako se nedostaci ne otklone u ostavljenom roku, sud će rješenjem
Sarajevo, 11.05.2012.
odbiti prijavu za upis. Stranka može uložiti žalbu protiv ovog rješenja kojim sud odbija upis u
registar. Na ovaj način, stranka će dovesti u pitanje i sam zaključak, protiv kojeg inače nije
dozvoljena posebna žalba.
Odlučivanje (rješenje ili zaključak) povodom zahjteva za upis u sudski registar

O zahtijevu za upis u sudski registar u prvom stepenu odlučuje sudija pojedinac, a u drugom
stepenu vijeće sastavljeno od trojice sudija.
U postupku upisa u sudski registar sud odlučuje rješenjem ili zaključkom. Rješenjem se
odlučuje o zahtijevu za upis (sud donosi riješenje i kada vrši upis i kada se odbija upis), a
zaključkom o pitanjima upravljanja postupkom (kada npr. ocijeni da je podnositelju prijave
potrebno naložiti da dopuni neke podatke i sl.).
Rješenje kojim se vrši upis sud nije dužan obrazložiti, a ako odbija zahtijev zaupis obrazloženje je
obavezno.
Rješenje o upisu je sastavni dio same prijave (formulara) i sudija ga samo potpisuje.
Nadležni registarski sud donosi rješenje o zahtjevu za upis u registar, po pravilu, bez
održavanja rasprave. Izuzetno, ako mu je potrebno da razmotri neke činjenice koje su značajne
za izvršenje upisa, (ako npr. registarski sud posumnja u istinitost akata) sud može izvidjeti okolnosti i odbiti
zahtijev za upis ako nađe da ne postoje zakonski uslovi za upis. Radi izviđanja okolnosti
registarski sud će odrediti ročište na koje će pozvati predlagača i druga lica kojima su poznate
okolnosti koje se izviđaju. To nije ročište kao u ZPP, radi se samo o razjašnjenju, a ne o
utvrđivanju činjenica.
Predlagač može povući prijavu za upis u sudski registar do donošenja prvostepenog

rješenja – tada registarski sud rješenjem obustavlja postupak.
Dostavljanje pismena
Rješenje o upisu, sa uputstvom na žalbu, u prijepisu se dostavlja predlagaču i učesnicima na koje
se rješenje odnosi.
Pravni liekovi u postupku povodom zahjteva za upis u sudski registar

Protiv rješenja o upisu u sudski registar može se izjaviti žalba, dok protiv zaključka nije
dozvoljena posebna žalba.
U postupku za upis u sudski registar nije dozvoljeno vraćanje u pređašnje stanje i nema
mirovanja postupka.
Ne može se izjaviti revizija niti zahtijev za ponavljanje postupka.
Protiv rješenja o upisu u Registar zainteresirano lice može podnijeti žalbu u roku od 8
dana od dana prijema rješenja.
U slučaju žalbe nadležni registarski sud (prvostepeni sud) ispituje je li žalba dopuštena,
blagovremena i izjavljena od ovlaštenog lica. Ako utvrdi neki od ovih nedostataka, žalbu će
odbaciti kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu.
Prvostepnu odluku, registarski (prvostepeni) sud može izmjenit i sam u skladu sa žalbom, ako
utvrdi da je žalba osnovana a nije potrebno provoditi dopunski postupak i ako se time ne vrijeđaju
prava drugih lica zasnovana na pobijanom rješenju.
Ukoliko nadležni registarski sud ne postupi ni na jedan od dva gore navedena načina, dužan je
spis predmeta dostaviti nadležnom drugostepenom sudu na odlučivanje u roku od 8 dana od
dana prijema žalbe.
POSTUPAK BRISANJA IZ REGISTRA
Brisanje iz registra
Za brisanje iz registra nadležan je nadležni registarski sud u slučaju ako se radi o
neosnovanom ili neutemeljenom konačnom upisu.
Lice koje ima pravni interes može nadležnom registarskom sudu podnijeti zahtjev za brisanje
neosnovanog konačnog upisa - u roku od 15 dana od dana saznanja za upis a najkasnije u roku
od 90 dana od dana objavljivanja u «Službenim novinama Federacije BiH».
Sarajevo, 11.05.2012.
Razlozi za brisanje iz registra

Nadležni registarski sud brisat će neosnovani upis na zahtjev lica koje ima pravni interes ili po
službenoj dužnosti u slučaju da se u postupku utvrdi:
1) da je upis izvršen bez podnošenja propisanih isprava ;
2) da je nakon donošenja rješenja o upisu došlo do izmjene uslova za registraciju, a
subjekt nije u propisanom roku uskladio te uslove sa zakonom; i
3) u drugim slučajevima u kojima je prema zakonu upis bio nedopustiv ili je
naknadno postao nedopustiv.
Postupak suda po zahtjevu za brisanje

Nadležni registarski sud će obavijestiti subjekt upisa o podnesenom
zahtjevu za brisanje zajedno sa pozivom poslovnom subjektu da se u određenom roku izjasni
o zahtjevu i/ili dostavi neophodne isprave.
Registarski sud će obavezno zakazati ročište radi utvrđivanja
odlučujućih činjenica.
Registarski sud će po ocjeni utvrđenih činjenica donijeti rješenje o
brisanju konačnog upisa ili o obustavljanju postupka, odn. odbijanju zahtjeva za brisanje.
Neosnovani upis briše se nakon pravomoćnosti rješenja o brisanju
donesenom u ovom postupku.
To se objavljuje u službenim novinama i na oglasnoj tabli suda, a

posebno obaviještenje se dostavlja:
1. poreznom organu nadležnom prema sjedištu subjekta upisa -
Upravi za indirektno oporezivanje;
2. općini i kantonu nadležnom prema sjedištu subjekta upisa;
3. statističkom uredu i privrednoj komori;
4. zavodu za penziono i invalidsko osiguranje prema sjedištu
subjekta upisa radi registracije;
5. carinskom organu nadležnom prema mjestu sjedišta subjekta
upisa, ukoliko je subjekt upisa registriran za vanjskotrgovinsko poslovanje;
Organi unutarnjih poslova, poreska i carinska uprava i finansijska policija također mogu
tražiti brisanje privrednog društva iz registra u okviru svog resora - iz sljedećih razloga:
1) ako su lažne isprave odnosno lažne informacije korištene za upis u registar;
2) ako su lažne isprave odnosno lažne informacije korištene za produženje sudske registracije; i
3) ako se subjekt registracije koristi ili je korišten za organizirani kriminal.
Osnivač brisanog subjekta upisa ne može prijaviti za registraciju novi subjekt upisa sve dok
postoje okolnosti koje su predstavljale razlog za brisanje, odnosno posljedice odluka nadležnog
organa koje su prethodile brisanju subjekta upisa.
DRUŠTVO SA NEOGRANIČENOM SOLIDARNOM ODGOVORNOŠĆU (d.n.o.)

1. POJAM I OSNIVANJE
Ovo se smatra društvom osoba, kao i komanditno društvo.
To je društvo najmanje dva lica koja su neograničeno solidarno
odgovorna za obaveze društva. Dakle, svaki član društva odgovara cjelokupnom svojom
imovinom.
Osniva se ugovorom o osnivanju, koji obavezno sadrži:
1. ime, prezime i adresu prebivališta članova društva,
2. firmu, sjedište i djelatnost društva i
3. prava i obaveze članova.
Izmjene i dopune ugovora vrše se uz saglasnost svih članova.
Prijavu za upis osnivanja društva u registar društava potpisuju svi članovi
društva.
Sarajevo, 11.05.2012.
2. ULOZI ČLANOVA
Ulozi članova u d.n.o. mogu biti izraženi u novcu, stvarima, pravima i
izvršenim uslugama.
Vrijednost uloga članova društva zavisi od njihove volje i utvrđuje
se ugovorom o osnivanju društva.
Ulozi članova su jednake vrijednosti.
Ulozi članova postaju imovina društva i tada je društvo postalo
vlasnik te imovine.
3. DOBIT I GUBITAK
Kako su njihovu ulozi u društvo jednaki, članovi društva učestvuju u raspodjeli dobiti i
pokriću gubitka u jednakim iznosima, ako ugovorom nije određeno drugačije.
4. UPRAVLJANJE I ZASTUPANJE
Svaki član ima pravo i obavezu da upravlja društvom, u skladu s
ugovorom. Međutim, član društva može se za određeno vrijeme odreči ovog prava i
svoje pravo upravljanja prenijeti na drugog člana društva. Ovo ovlaštenje se može
opozvati. Član svoje pravo upravljanja može prenijeti na i lice koje nije član društva, ali
samo uz saglasnost ostalih članova. Članovi društva koji imaju pravo upravljanja - vode
poslovanje društva.
Ugovorom se određuje da li odlučuju svi članovi ili je dovoljna
njihova međusobna saglasnost za preduzimanje određenih poslova.
Zastupanje društva vrše svi članovi. Međutim, ugovorom se može
odrediti da su samo neki članovi ovlašteni da zajedno ili pojedinačno zastupaju
društvo.
Svaki član društva ima pravo uvida u poslovne knjige i isprave
društva.
Član društva može svoja prava i obaveze prenositi na treća lica
samo uz saglasnost svih ostalih članova društva.
5. OBIM ODGOVORNOSTI ČLANOVA

Svaki član društva neograničeno solidarno odgovara trećim
licima za obaveze društva, osim ako treće lice prilikom sklapanja pravnog posla sa jednim
od članova zna da taj član nije ovlašten zastupati društvo.
6. ISTUPANJE IZ DRUŠTVA I PRISTUPANJE DRUŠTVU

Član društva može istupiti iz društva, a društvu može pristupiti
novi član. I pristupanje i istupanje se uređuje ugovorom.
8. PRESTANAK DRUŠTVA - Osim opštih osnova i načina, d.n.o. prestaje i u slučaju:

1. kada jedan član istupi iz društva - ima pravo namirenja udjela,
2. smrti člana - osim ako po ugovoru nasljednik umrlog postane novi član.
Prihvatanjem članstva u društvu, nasljednik preuzima prava i obaveze umrlog člana od
dana njegove smrti. Ako nasljednik ne pristupi društvu, društvo će prestati ili će izvršiti
izmjenu ugovora o osnivanju, s tim da su dužni naljedniku isplatiti naknadu u novcu
onoga što je njegov prednik unio u društvo. Ako ima više nasljednika, a samo jedan
prihvata članstvo, ostali imaju pravo na srazmejran dio naknade.
3. prestanka pravnog lica kao člana društva;
4. stečaja (kada je član d.n.o neko pravno lice) odn. gubitka ili ograničenja
pravne sposobnosti (fizičkog lica) jednog od članova društva;
5. odluke suda o prestanku društva.
6. u slucaju likvidacije društva - imovina društva nakon likvidacije dijeli se medju
članovima prvo do iznosa njihovih uplacenih uloga, a zatim na jednake dijelove.
Sarajevo, 11.05.2012.
KOMANDITNO DRUŠTVO (k.d.)

1. POJAM I OSNIVANJE
- Smatra se društvom osoba
Komanditno društvo je - društvo u kojem jedan ili više članova
odgovara za obaveze društva neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom
(komplementari), a jedan ili više članova odgovara za obaveze društva samo do iznosa
njihovih uloga upisanih u sudski registar (komanditori).
Na komanditna društva primjenjuju se odredbe ovog zakona o
d.n.o., ukoliko drugim odredbama ovog zakona nije propisano drugačije.
Komanditno društvo se može transformisati u komanditno društvo na
dionice.
Komanditno društvo se osniva ugovorom, koji obavezno sadrži:
1. firmu i sjedište društva;
2. ime, prezime i adresu prebivališta, odnosno firmu i sjedište članova;
3. određenje koji članovi su komplementari, a koji komanditori;
4. vrsta i iznos uloga svakog člana; i
5. djelatnost komanditnog društva.
Za izmjene ugovora o osnivanju komanditnog društva potrebna je saglasnost
svih članova,.
Prijavu za upis za upis osnivanja komanditnog društva u sudski registar potpisuju
svi članovi.
2. UPRAVLJANJE I ZASTUPANJE
Poslovima komanditnog društva upravljaju komplementari.
Komanditor ima pravo uvida u poslovne knjige i isprave društva i
godišnji finansijski izvještaj.
Komanditno društvo zastupa svaki komplementar, a komanditor
može zastupati komanditno društvo samo na osnovu posebnog ovlaštenja datog
saglasnošću svih članova.
Komanditor koji bez ovlaštenja zaključi ugovor u ime društva,
odgovora za obaveze iz tog ugovora kao komplementar.
3. DOBIT
Dobit komanditnog društva dijeli se na dio za komplementare i dio
za komanditore, u omjeru utvrđjenom ugovoru.
Dio dobiti namijenjen komplementarima - dijeli se medju njima na
jednake dijelove.
Dio dobiti namijenjen komanditorima - dijeli se medju njima srazmjerno
uplaćenim ulozima, ako ugovorom nije određeno drugacije.
4. PRESTANAK KOMANDITNOG DRUŠTVA

Svi članovi k.d. imaju pravo na srazmjeran udio u ostatku imovine
društva nakon likvidacije.
Ako je ostatak imovine nakon likvidacije komanditnog društva
nedovoljan za povrat uplacenih uloga, komanditori imaju pravo prvenstva na povrat uloga.
Ostatak imovine nakon povrata uloga, dijeli se među članovima k.d po
omjeru za raspodjelu dobiti.
DRUŠTVO SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU (d.o.o.)
D.o.o. je društvo koje može osnovati jedna osoba, a može i više, i fizičkih i pravnih lica.
Sarajevo, 11.05.2012.
Ako društvo osniva više osoba kapital društva je podijeljen na udjele.
Udjeli osnivača društva mogu biti različiti, ali svaki osnivač može imati samo jedan udio u
društvu.
Osnivački akt društva je ugovor kada društvo osnivaju dvije ili više osoba. Ako društvo osniva
jedna osoba osnivački akt je odluka osobe. Po formi i sadržaju i ugovor i odluka moraju biti u
pisanoj formi, a potpisi ovjereni u skladu sa zakonom. Zakon dopušta mogućnost da ugovor
potpiše i punomoćnik koji ima izričito punomoćje za potpisivanje ugovora, a potpis vlastodavca na
punomoći mora biti ovjeren u skladu sa zakonom.
Osnivački akt mora da sadrži:
1) osnovne podatke o članovima društva,
2) firmu, sjedište društva i djelatnost društva,
3) iznos osnovnog kapitala i njegovu strukturu (novac, stvari, prava i novčana vrijednost
svakog),
4) odredbe o pravima i obavezama članova društva, imenovanju lica koje će biti zastupnik ili
lica koje će biti ovlašteno da podnese prijavu za upis u registar,
5) ako se društvo osniva na određeno vrijeme i to akt o osnivanju mora sadržavati.
Ovo društvo je društvo kapitala i zakonom je propisan minimalni iznos osnivačkog

kapitala (2.000 KM), a vrijednost pojedinačnog uloga ne može biti manja od 100 KM.
U ovo društvo se mogu unositi stvari i prava, ali ako se ista unose, iznos kapitala u novcu ne
može biti manji od zakonom propisanog.
Stvari i prava se moraju unijeti u društvo prije nego je upisano u registar.
Osnivačkim aktom može se odrediti i obaveza članu društva da u korist društva izvrši određenu
činidbu čija se vrijednost može novčano izraziti i to bi tada bio njegov udio.
D.o.o. ima statut koji su osnivači dužni donijeti najkasnije u roku od 60 dana od dana upisa u
registar.
Prijavu za upis u registar dužna je da podnese osoba koja je za to određena osnivačkim

aktom. Potpisivanje prijave za upis u registar se ne može prenijeti na drugog – to je ovlaštenje
zakonom izričito propisano za zastupnika ili članove društva.
Kako odgovaraju članovi društva? Za obaveze društva odgovara društvo, znači članovi
posredno odgovaraju do visine svojih udjela.
Svaki član ima jedan udio koji je srazmjeran učešću njegovog udjela u temeljnom kapitalu.
Udjeli u društvu su prenosivi – članovi mogu raspolagati njima na način koji je u skladu sa
zakonom i osnivačkim aktom.
Nasljeđivati se može udio bez ikakvog ograničenja zato što je član društva u društvo unio svoju
imovinu, pa to čini njegovu zaostavštinu.
Kod ovog društva je u slučaju prenosa konstituisano pravo preče kupovine u korist osatlih
članova društva kada član za života raspolaže svojim udjelom. Član društva koji ima namjeru da
prenese svoj dio dužan je istim ponuditi ostale članove, a šutnja ostalih članova u ostavljenom
roku se smatra odbijanjem. Istekom roka, član je slobodan da svoj udio proda trećoj osobi. Ako je
ove odredbe povrijedio, ugovor sa trećom osobom je rušljiv.
U prvoj godini od osnivanja društva član ne može raspolagati svojim udjelom na ovaj način . Ovo
se naravno ne odnosi na nasljeđivanje.
Član društva može istupiti iz društva, a može mu pristupiti i novi član. Član takođe može biti
i isključen iz društva, a razlozi za isključenje se unaprijed određuju osnivačkim aktom i
statutom. I kod istupanja i kod isključenja član ima pravo da mu se isplati njegov udio po tržišnoj
vrijednosti na dan kada mu je prestalo članstvo u društvu.
Organi upravljanaja u d.o.o.
Sarajevo, 11.05.2012.
1) Skupštinu društva čine članovi društa i ista ima ukupno 100 glasova, a svaki
član ima broj glasova srazmjeran visini svog udjela u društvu.
2) Društvo ima upravu i ona vrši poslovanje i zastupanje društva.
Upravu može činiti jedno, dva ili više lica. Ne moraju biti članovi društva, mogu biti imenovani.
Kada uprava ima više članova osnivačkim aktom ili statutom se određuju njihova prava i
obaveze.
3) D.o.o. ne mora imati nadzorni odbor, osim u slučaju kad ima više od 10
osnivača i osnovni kapital veči od 1 milion KM. U društvu koji nema nadzorni odbor, svaki
član ima pravo da vrši nadzor i u ostvarivanju tog prava ima pravo da traži uvid u sve ono što
bi vršio nadzorni odbor da postoji (poslovne knjige, bilans stanja i sl.).
Društvo može povećavati i smanjivati osnovni kapital koji je upisan u registar.

O tome da li će se povaćati ili sniziti odlučuje skupština.
Temeljni kapital se može povaćati – na 2 načina:
a) uplatom - članovi društva imaju prvenstvo ako se vrši uplata novih uloga.
b) uvođenjem novih uloga - novi udjeli se unose tako da društvu pristupa novi član. Za
pristup novog člana nije potrebna izmjena osnivačkog akta, nego samo izjava novog
člana, i da je sačinjena u pisanom obliku i da je saglasna sa osnivačkim aktom i statutom.
Temeljni kapital se može smanjiti - na osovu odluke skupštine, ali ne ispod zakonom
propisanog iznosa.
DIONIČKO DRUŠTVO (d.d.)
OPŠTE ODREDBE
Dioničko društvo je društvo čiji je osnovni kapital podijeljen na
dionice.
Dioničko društvo ne odgovara za obaveze dioničara.
OSNIVANJE DIONIČKOG DRUŠTVA

Dioničko društvo mogu osnovati jedan ili više osnivača.
Osnivači su obavezno i dioničari dioničkog društva.
Dioničko društvo se osniva ugovorom o osnivanju - koji obavezno
sadrži:
1) osnovne podatke o osnivačima;
2) firmu, sjedište i djelatnost dioničkog društva;
3) prava i obaveze osnivača;
4) iznos osnovnog kapitala (min. 50.000 KM);
5) oznaku klase, ukupan broj i nominalnu vrijednost dionica;
6) opis prava sadržanih u dionici (pravo glasa, prioritetna dionica itd.);
7) broj dionica koji upisuje svaki osnivač, te opis i procjenu vrijednosti uloga u
stvarima i pravima;
8) postupak i rokove prodaje i banku (tzv. depozitna banka) kod koje se vrši uplata
dionica;
9) način rješavanja sporova između osnivača ; i
10) ime i prezime lica koje predstavlja dioničko društvo u postupku osnivanja.
Ugovor o osnivanju dioničkog društva mora biti potpisan od
svih osnivača ili njihovih punomoćnika, a potpisi ovjereni u skladu sa zakonom.
Kada dioničko društvo osniva jedan osnivač, osnivački akt je
odluka o osnivanju dioničkog društva.
Prilikom osnivanja dioničkog društva, sve dionice mogu otkupiti
osnivači (simultano osnivanje), ili ugovoreni broj dionica otkupljuju osnivači, a preostale
dionice kupuju druga lica na osnovu javnog poziva za upis i uplatu (sukcesivno osnivanje).
Sarajevo, 11.05.2012.
Kada se radi o simultanom osnivanju društva smatra se da je upis dionica izvršen

potpisivanjem ugovora o osnivanju od strane osnivača, a uplata se vrši nakon što je Komisija
za vrijednosne papire FBiH donijela rješenje kojim je utvrdila da je uspjela emisija dionica.
Kada se radi o sukcesivnom osnivanju društva, osnivači (nakon što Komisija izda
odobrenje za to), objavljuju javni poziv za upis i uplatu dionica. Ako sve dionice nisu upisane
u objavljenom roku, osnivači mogu upisati preostale dionice, a ako to ne učine, smatra se da
osnivanje dioničkog društva nije uspjelo. Rješenje Komisije kojim se odobrava emisija dionica
služit će kao osnov da se može sazvati osnivačka skupština .
Osnivačka skupština:
Svrha osnivačke skupštine, između ostalog, je i da se ocijeni odn. usvoji izvještaj o
osnivanju društva. Naime, ako se radi o simulatnom osnivanju nikada neće biti sporno da li
je osnivanje uspjelo ili nije, jer se u ovom slučaju smatra se da je društvo nastalo
potpisivanjem ugovora o osnivanju, a kod sukcesivnog osnivanja se to vidi tek na skupštini.
Osim toga, osnivačka skupština usvaja statut, bira predsjedavajućeg skupštine, imenuje
članove nadzornog odbora.
Osnivači su dužni sazvati osnivačku skupštinu najkasnije 60 dana od dana prijema rješenja
Komisije kojim se utvrđuje da je emisija dionica uspjela.
Upis u registar: Nakon održane osnivačke skupštine, u slučaju
simultanog ili sukcesivnog osnivanja, uprava dioničkog društva dužna je podnijeti zahtjev
za upis u registar emitenata vrijednosnih papira kod Komisije (registar emitenata),
najkasnije 15 dana od dana održavanja osnivačke skupštine. Na osnovu rješenja Komisije
o upisu u registar emitenata, uprava dioničkog društva podnosi prijavu za upis
dioničkog društva u registar društava.
OSNOVNI KAPITAL DIONIČKOG DRUŠTVA
Osnovni kapital prilikom osnivanja

Osnovni kapital dioničkog društva iznosi najmanje 50.000 KM.
Nominalna vrijednost dionice ne može biti manja od 10 KM.
Nominalna vrijednost je ona vrijednost koja se dobije kada se osnovni kapital podijeli na broj
osnivača. Nominalna vrijednost je ona koje se daje dionici u osnivanju, a koja se kasnije
tokom poslovanja može mijenjati.
Ako se osnovni kapital prilikom osnivanja dioničkog društva, osim
ulozima u novcu, obezbjeđuje i ulozima u stvarima i pravima, ukupni ulozi u novcu ne
mogu biti manji od 50.000 KM.
Smanjenje i povećanje kapitala
O smanjenju i povećanju osnovnog kapitala - odluke, uglavnom na prijedlog nadzornog

odbora, donosi skupština dioničkog društva.
Povećanje osnovnog kapitala
Načini povećanja osnovnog kapitala d.d. su:
a) emitovanjem novih dionica - koje može biti i putem javne ponude ako odlukom nije
uređeno da se dionice prodaju u zatvorenoj emisiji (samo za dioničare) i
b) povećanjem nominalne vrijednosti dionica, ali na teret rezrvnog fonda - ali se taj
fond ne može potrošiti ispod zakonom propisanog minimuma (fond rezervi iznosi
najmanje 25% osnovnog kapitala dioničkog društva) .Dioničko društvo može, umjesto
povećanja nominalne vrijednosti postojećih dionica, emitovati besplatne nove dionice.
Smanjenje osnovnog kapitala
Dok se povećanje osnovnog kapitala može vršiti bez ikakvog limita, osnovni
kapital se ne može smanjiti ispod zakonom propisanog minimuma (50.000 KM).
Smanjenje osnovnog kapitala vrši se na način:
Sarajevo, 11.05.2012.
1) prvo, povlačenjem vlastitih dionica koje društvo drži na dan donošenja

odluke o smanjenju osnovnog kapitala, (može se vršiti na osnovu javne ponude
dioničarima za otkup dionica)
2) a zatim, odustajanjem od emisije dionica koje nisu u cjelini uplaćene
do dana donošenja odluke o smanjenju osnovnog kapitala – do iznosa nominalne
vrijednosti dionica koji nije plaćen.
Ukoliko opisane mogućnosti za smanjenje osnovnog kapitala ne postoje ili se na taj način ne
dostiže iznos smanjenja osnovnog kapitala utvrđen odlukom o smanjenu, smanjenje
osnovnog kapitala vrši se:
a) smanjivanjem nominalne vrijednosti dionica koje drže dioničari ,
do zakonom propisanog minimuma (nominalna vrijednost dionice ne može biti ispod
10KM), ili
b) otkupom i povlačenjem dionica koje drže dioničari .
Fond rezervi
Dioničko društvo obavezno je imati fond rezervi – koji se
formira iz dobiti i drugih izvora.
Fond rezervi iznosi najmanje 25% osnovnog kapitala
dioničkog društva.
Fond rezervi koristi se za pokrice gubitka i drugih nepredviđenih
troškova u poslovanju dioničkog društva.
DIONICE I DIONIČARI
Dionice
Dionice dioničkog društva su dematerijalizovane, nedjeljive i
glase na ime.
Dionice su neograničeno prenosive, osim u slučajevima utvrđenim
statutom dioničkog društva.
Dionica sadrži prava na učešće u:
1) upravljanju d.d – dionica osigurava učešće
dioničara u skupštini d.d;
2) raspodjeli dobiti;
3) diobi imovine preostale nakon stečaja ili
likvidacije d.d.
Dioničar – prava dioničara

Dioničar ima pravo učestvovati u
radu i odlučivanju skupštine dioničkog društva.
Dioničar ima pravo na jedan glas za svaku običnu dionicu. Društvo ne može izdavati dionice
koje daju pravo na više od jednog glasa po dionici.
Dioničar ima pravo učešća u dobiti
dioničkog društva, naplatom dividende ili sticanjem novih dionica, u skladu sa zakonom
i statutom.
Dioničar ima pravo prodati ili po
drugom osnovu svoje dionice prenijeti drugom licu. Prodaja ili prenos dionica po drugom
osnovu, osim nasljeđivanja, može se isključiti ili ograničiti za određeni period. Prodaju dionica
vrši profesionalni posrednik u prometu vrijednosnih papira, ovlašten od nadzornog odbora.
Pravo preče kupnje Prilikom nove
emisije dionica postojeći dioničari imaju pravo kupiti nove dionice. Pravo preče kupnje dionica
može se isključiti ili ograničiti odlukom skupštine dioničkog društva.
Pravo uvida u isprave (u ugovor o
osnivanju, bilanse stanja, bilanse uspjeha, zapisnike skupštine i odbora za reviziju, popis
osoba ovlaštenih za zastupanje dioničkog društva; podatke o članovima nadzornog odbora i
uprave).
Sarajevo, 11.05.2012.
UPRAVLJANJE DIONIČKIM DRUSTVOM - Organi dioničkog društva su:

1. Skupština
Skupštinu dioničkog drustva čine dioničari.
U dioničkom drustvu sa jednim dioničarem ovlaštenja skupštine
vrši dioničar.
Skupština se održava najmanje jednom godišnje.
Skupštinu saziva nadzorni odbor, po vlastitoj inicijativi, prijedlogu
uprave ili zahtjevu ovlaštenih dioničara, a može je sazvati ovlašteni dioničar ili grupa
dioničara sa vise od 10% ukupnog broja dionica s pravom glasa.
Pravo odlučivanja u skupštini ima dioničar koji se nalazi na listi
dioničara kod Registra.
Skupština može odlučivati ukoliko je na njoj zastupljeno, više od
30% ukupnog broja dionica s pravom glasa. Ako nije postignut kvorum za odlučivanje,
skupština se odgadja i ponovo saziva. Ponovno sazvana skupština može odlučivati ukoliko je
na njoj zastupljeno više od 10% ukupnog broja dionica s pravom glasa. Statutom dioničkog
društva može se utvrditi veći, ali ne manji procenat od navedenog iznosa utvrđenog
zakonom.
Skupština dioničkog društva odlučuje o:
1. povećanju i smanjenju osnovnog kapitala;
2. emisiji novih dionica,
3. usvajanju godišnjeg izvještaja društva,
4. rasporedu dobiti i isplati dividende;
5. spajanju sa drugim društvima i pripajanju drugih društava d.d.-u;
6. promjeni oblika i podjeli dioničkog društva;
7. prestanku dioničkog društva sa provođenjem likvidacije;
Skupština odlučuje 2/3 većinom zastupljenih dionica s pravom glasa o
pitanjima za koja je pojedinim odredbama ovog zakona izričito tako propisano, a
natpolovičnom većinom odlučuje o svim ostalim pitanjima iz svoje nadležnosti.
2. Nadzorni odbor
Nadzorni odbor sačinjavaju predsjednik i najmanje dva čana , koje
imenuje i razrješava skupština, s tim da ukupan broj clanova nadzornog odbora mora biti
neparan.
Predsjednik i članovi nadzornog odbora imenuju se - na period od 4
godine.
Predsjednik i članovi nadzornog odbora upisuju se u registar kod
Komisije.
Predsjednik i članovi nadzornog odbora biraju se glasanjem .
Direktor i član uprave d.d. ne može biti predsjednik i član nadzornog
odbora.
Sjednica nadzornog odbora održava se najmanje jednom u 3 mjeseca .
Nadzorni odbor donosi odluke vecinom glasova prisutnih članova .
Nadzorni odbor dioničkog drustva nadležan je da :
1) nadzire poslovanje dioničkog drustva;
2) nadzire rad uprave;
3) usvaja izvjestaj uprave o poslovanju i podnosi skupštini godišnji izvjestaj o poslovanju
dioničkog drustva;
4) imenuje upravu dioničkog drustva;
5) saziva skupštinu;
.
3. Uprava
Uprava organizuje rad i rukovodi poslovanjem, zastupa i
predstavlja dioničko drustvo i odgovara za zakonitost poslovanja.
Upravu dioničkog društva čini direktor, ili direktor i jedan ili više
izvršnih direktora.
Sarajevo, 11.05.2012.
Direktor predsjedava upravom, rukovodi poslovanjem, zastupa i

predstavlja dioničko drustvo i odgovara za zakonitost poslovanja. Mandat direktora je 4
godine.
Izvršni direktor organizuje rad, zastupa i predstavlja dioničko društvo i
odgovara za zakonitost poslovanja u poslovima i obimu utvrdjenim pismenim aktom direktora.
4. Odbor za reviziju
Predsjednik i član odbora za reviziju ne može biti član nadzornog
odbora i uprave, zaposlen niti imati direktni ili indirektni finansijski interes u d.d., izuzev place
po osnovu te funkcije.
Odbor za reviziju je dužan izvršiti reviziju polugodišnjeg i
godišnjeg obračuna i reviziju finansijskog poslovanja d.d.
Odbor za reviziju ovlašten je zahtijevati sazivanje sjednice
nadzornog odbora i skupštine kada smatra da su ugrozeni interesi dioničara ili utvrdi
nepravilnosti u radu predsjednika ili članova nadzornog odbora, direktora ili članova uprave.
UGOVORI U PRIVREDI
OSNOVNA OBILJEŽJA UGOVORA U PRIVREDI
1. Ugovori u privredi po pravnoj prirodi su posebna vrsta ugovora .

Odredbe ZOO koje se odnose na ugovore- primjenjuju se i na ove ugovore, osim ako za
ugovore u privredi nije izričito drukčije određeno.
Ugovori u privredi su - ugovori koje preduzeća i druga pravna lica koja obavljaju privrednu
djelatnost, kao i imaoci radnji i drugi pojednici koji u vidu registrovanog zanimanja obavljaju
neku privrednu djelatnost zaključuju među sobom u obavljanju djelatnosti koje sačinjavaju
predmete njihovog poslovanja ili su u vezi sa tim djelatnostima.
2. Strane koje učestvuju u ugovoru su najčešče zaključuju pravna lica sa obje strane, ali
izuzetno moguće je da jedna od tih strana budu fizička lica.
3. Zakon razlikuje:
a) osnovne ugovore u privredi - iz redovne registrovane djelatnosti
b) sporedne (akcesorne) ugovore - koji proizilaze iz djelatnosti koje potpomažu da
se registrovana djelatnost u potpunosti ostvari. To su ugovori gdje obje ugovorne strane
nisu pravna lica (npr. ugovor o prevozu, izdavački ugovor i sl.)
4. Predmet tih ugovora su robe ili vršenje raznih usluga u vezi sa prometom robe kao npr.
otpremanje, prevoz, uskladištenje itd. Oni su u pravnom i društvenom životu vrlo česti, a
naročito ugovor o prodaji.
5. Ovi ugovori nisu formalni i po pravilu zaključuju se usmeno, a smatraju se zaključenim
kada se na bilo koji način podudare ili izraze ponuda i prihvat ponude. Bitno je da se
ugovorne strane sporazumiju o osnovnim elementima ugovora. Međutim u ovakvim odnosima
zakon nekada propisuje formu ugovora, kao npr. zakon o obligacionim odnosima kod
ugovora o građenju, licenci, bankarskim kreditima, alotmanu i dr. , a nekada i same ugovorne
strane odrede formu ugovora. Treba razlikovati pravne posljedice kada zakon određuje formu
ugovora od pravnih posljedica kada su ugovorne strane odredile formu ugovora.
6. U privredno pravnim odnosima pooštrena je odgovornost ugovornih strana u odnosu na
građansko pravne odnose. U građanskom pravu predviđena je odgovornost dobrog
domaćina, a u privrednom pravu dobrog privrednika, odn. u izvršavanju obaveza iz
profesionalne djelatnosti odgovornost dobrog stručnjaka, a to znači da ugovarači snose i
određeni profesionalni rizik. Dakle, odgovornost u građanskom i privrednom pravu nije ista. U
građanskom pravu, odgovrnost je postavljena u dva stepena - onaj ko povrijedi ugovor, dakle
zakasni sa ispunjenjem ili uopće ne ispuni obavezu - odgovara ako je do tih okolnosti došlo
dolusom (umišljajem) ili ako je do toga došlo iz razloga krajnje nepažnje. U privrednom pravu
Sarajevo, 11.05.2012.
ta odgovornost se odnosi i na to da onaj koji je povrijedio ugovor odgovara i za običnu

nepažnju, dakle ne odgovara samo za culpa latu nego i za culpa brevis; dakle odgovora kao
dobar privrednik, a ne dobar domaćin. Dakle, u privrednom pravu je odgovornost šira.
7. Karakteristike privredno pravnih odnosa postoji i kod djeljivih obaveza . Kad postoji više
dužnika i pored toga što je obaveza djeljiva dužnici odavaraju solidarno, a to znači da
odgovaraju bez prava na prigovor redosljeda. Suština solidarne odgovornosti jeste da jedan
odgovara za sve, a svi za jednog. Solidarnu odgovornost ugovorne strane mogu da isključe.
8. U slučaju neispunjenja obaveza ugovorne strane u međusobnim odnosima samo
postavljaju pitanje naknade stvarne štete i izgubljene dobiti a samo u izuzetnim slučajevima i
naknadu konkretne štete.
9. Odredbe o prekomjernom oštećenju ne odnose se na ugovore u privredi a osnov tome je
profesionalnost ugovornih strana.
10. Shodno tome, kod ugovora u privredi, kada su u pitanju neki rokovi (rokovi zastarjelosti),
oni su normalno kraći. Tržište ne trpi da neizvjesnost duže traje, tako da su rokovi zastare
kraći.
11. Kada se radi o prijemu robe, prenosu vlasništva na robi, u privrednom pravu taj prenos
se vrši na simboličan način, npr. kod distancione prodaje, kupac najčešče ne vidi robu, ali je
dobio papire za nju. Predaja stvari kod prenosa prava korištenja na robi često se vrši
simboličnom predajom papira skladišnice, konosmana a ponekad indosamentom tih papira –
mjenice, skladišnice ako glase po naredbi.
12. Za rješavanje sporova iz ugovora u privredi važi poseban postupak Zakona o parničnom
postupku (ugovora u privredi)
Privredni sporovi se razlikuju od građanskih po dva kriterija:
a) Objektivni
b) subjektivni
ZAKLJUČIVANJE UGOVORA UGOVORA U PRIVREDI
NAČELO AUTONOMIJE
Kao i u građanskom pravu vrlo je važno načelo autonomije volje i

slobodnog uređivanja obligacionih odnosa.
Ugovorne strane same slobodno :

1) biraju poslovnog partnera,
2) odlučuju o vrsti ugovora koji će zaključiti,
3) voljama određuju sadržaj ugovora,
4) slobodno određuju arbitražu, izabrani sud ali ne i redovni sud.
PREGOVORI ZA ZAKLJUČIVANJE UGOVORA
Pregovori za zaključivanje ugovora predhode zaključivanju ugovora. Mogu ali i ne moraju dovesti
do zaključivanja ugovora. Učesnici pregovora razgovaraju o nizu pitanja značajnih za zaključenje
ugovora, dakle o svim bitnim elemntima i iz toga se zaista može očekivati da dođe do zaključenja
ugovora, da se pregovori transformišu u ugovor putem ponude i prihvata ponude.
Pregovori se mogu voditi sa jednim ili više lica. Slično je i sa ponudom, jer ponuda jednostrana
izjava volje upućena jednom licu, ali moguća je i ponuda upućena većem broju i neodređenom
broju lica.
Poziv na pregovore treba razlikovati od ponude za zaključenje ugovora. Poziv na pregovore ne

sadrži sve bitne elemente (sastojke) ugovora i njihov je cilj da dovedu do ponude, a ponuda mora
Sarajevo, 11.05.2012.
imati sve bitne elemente ugovora. Osim toga., pregovori ne obavezuju, dok ponuda obavezuje,
bar za određeno vrijeme. Poslije obavljenih pregovora, bilo koji od učesnika može staviti ponudu.
S druge strane, pregovori često imaju karakteristike ponude. Naime, pregovarači su pregovore
dužni voditi ozbiljno, sa namjerom da se zaključi ugovor, te u skladu sa načelima savjesnosti i
poštenja. Lice koje nema namjeru da zaključi ugovor, ne smije pregovaračima stvarati privid da
takav ugovor želi zaključiti, jer ukoliko tako postupi odgovaraće za štetu prouzrokovanu
pregovorima. Dakle, i za pregovore sa odgovara, ali u smislu ako neko u njih ulazi da bi drugom
učinio štetu - tada postoji odgovornost. U ovakvim slučajevima odgovara se samo za stvarnu
štetu, tj. onu koja je stvarno nastala, a ne onu koja će nastati. Znači, za razliku od ugovornih
odnosa u građanskom pravu, gdje se izmakla korist uvijek nadoknađuje, u ugovorima u privredi to
nije slučaj, jer se odgovara samo za stvarnu štetu, ali ne i izmaklu dobit.
Šta je osnov odgovornosti kod pregovora? Po svojoj pravnoj prirodi, ova odgovornost kod
pregovora spada u kategoriju deliktne odgovornosti a ne ugovorne odgovornosti. Kada je u
pitanju krivica, ona se zasniva na krivici štetnika. Oštećeni nije dužan da dokazuje krivicu, on je
dužan da dokaže da mu je šteta nastala, a drugi (štetnik) dokazuje da nije kriv.
PONUDA ZA ZAKLJUČIVANJE UGOVORA
Ponuda je - jednostrana izjava volje koja je kao prijedlog za

zaključivanje ugovora upućena određenom licu u cilju zaključivanja ugovora i mora da sadrži
sve bitne elemente ugovora, tako da bi se njenim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor.
Ponuda se može izraziti ne samo izričitom voljom nego i svim
načinima kojima se volja uopšte može izraziti.
Kod jednostrane izjave, onaj koji je dao odgovara za svoju obavezu,
a kod dvostarne može i za tuđu obavezu, npr. jamac odgovara za dužnika.
Ponudilac je slobodan u izboru lica kojima će uputiti ponudu.
Međutim, pravo preče kupovine je vid ograničenja. Osim ugovorom, za određena lica pravo
preče kupovine može biti ustanovljeno zakonom. Lica koja po samom zakonu imaju pravo
preče kupovine moraju biti pismeno obaviještena o namjeravanoj prodaji i o njenim uslovima,
inače imaju pravo zahtijevati poništenje prodaje.
Pored posebne ponude (upućene jednoj određenoj osobi), postoji i
opšta ponuda koja se upućuje neodređenom broju lica, a sadrži sve bitne elemente
(sastojke) ugovora. Tu ponudu karakteriše stalnost, jer se ona ne gasi time što je jedno lice
prihvatilo ponudu.
Izlaganje robe bez označavanje cijene ne znači i da je učinjena
ponuda.
Slanje kataloga, cjenovnika, tarifa i dr. obavještenja, oglasa putem
štampe, radija, TV ne smatraju se ponudom već samo pozivom da se učini ponuda pod
objavljenim uslovima, a to iz razloga što nije određena količina koja je bitan elemenat
ugovora.
Ponuda obavezuje do momenta od kojeg je ponudilac ne može
opozvati, a to znači do prispijeća ponude ponuđenom. Poslije toga ponuda postaje
neopoziva! U ponudi se može odrediti rok trajanja ponude (npr. stavi se opcija 15 dana) i u
tom slučaju, ponuda obavezuje ponudioca do isteka tog roka.
Prihvatanje ponude koje je stiglo ponudiocu sa zakašnjenjem po
pravilu ne dovodi do zaključivanja ugovora. Prihvatanje ponude izvršeno sa zakašnjenjem
smatra se kao nova ponuda, sada od strane ponuđenog.
Ponuda ugovora za čije zaključenje zakon zahtijeva posebnu formu
obavezuje ponudioca samo ako je učinjena u toj formi.
PRIHVAT PONUDE
Sarajevo, 11.05.2012.
Prihvat ponude je - jednostrana izjava volje kojom ponuđena strana

daje saglasnost na ponudu koju je primila. Time se smatra de je ugovor zaključen.
Prihvat ponude po sadržini treba da odgovara ponudi, a to znači
da su se ugovorne strane saglasile o bitnim elementima ugovora. Ponuda često ima i
elemenata koji nisu bitni, nego sporedni. Prihvat ponude se ne odnosi na ove sporedne
elemente i oni se mogu određivati i nakon prihvata ponude.
Prihvat ponude mora biti bezuslovan! Ako je ponuda prihvaćena
pod nekim uslovom, onda se takav prihvat ponude smatra novom ponudom.
Volja za zaključenje ugovora može biti data, odnosno prihvat
ponude se može izraziti:
a) izričito – pismeno, usmeno
b) prećutno – konkludentnim radnjama (npr. kod javne prodaje dizanjem ruke)
Mogu li se svi ugovori zaključiti konkludentnim radnjama? - ne mogu, konkludentnim
radnjama mogu se zaključiti samo neformalni ugovori!
U pravu ne važi načelo da šutnja ponuđenog ne znači prihvat
ponude. Međutim, od ovog pravila postoje i izuzeci, kada se šutnja ponuđenog smatra
prihvatom ponude - u dva slučaja:
1) ako se radi o višegodišnjoj poslovnoj vezi ugovornih strana u pogledu određene robe –
tada se smatra da je ponuđeni prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu, osim ako
je ponudu odmah ili u ostavljenom roku odbio.
2) kod ugovora o osiguranju, kada osiguranik obavijesti da želi da želi da zaključi ugovor, a
osiguravač u roku od 30 dana ne odbije ponudu – tada se smatra da je ugovor zaključen i
za slijedeći rizični period pod istim uslovima kao u rizičnom periodu koji je istekao.
ZAKLJUČENJE UGOVORA
Ugovor u privrednom pravu smatra se zaključenim - kada postoji

saglasnost ugovornih strana o bitnim sastojcima ugovora.
Izjava o zaključenju ugovora može se dati - riječima, uobičajenim
znacima ili drugim ponašanjem.
Ono što je bitno je da ta izjava volje mora biti data slobodno i ozbiljno.
Vrijeme zaključenja ugovora - Ugovor je zaključen onog časa kad
ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvata ponudu, ali ugovorne strane mogu predvidjeti
drugo vrijeme zaključenja ugovora. U nekim slučajevima za zaključenje ugovora potrebna
je i saglasnost trećih lica, pa se postavlja pitanje - kada je ugovor zaključen u tom slučaju?
U ovom slučaju, ugovor je također zaključen onog časa kad ponudilac primi izjavu
ponuđenog da prihvata ponudu, a treći saglasnost može dati prije zaključenja ugovora - kao
dozvolu, ili nakon zaključenja ugovora - kao saglasnost.
Mjesto zaključenja ugovora - Smatra se da je ugovor zaključen u
mjestu u kome je ponudilac imao svoje sjedište odn. prebivalište u trenutku kad je učinio
ponudu (opšte načelo), ali ugovorne strane mogu ugovorom odrediti drugo mjesto
zaključenja.
Da bi ugovor nastao kao valjan pravni posao , predmet obaveze iz tog
ugovora mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv. U suprotnom, ugovor je ništav!
NIŠTAVOST UGOVORA U PRIVREDI
Ništavost ugovora postoji u sljedećim slučajevima:

1. ako je ugovor protivan načelima društvenog uređenja (ustavu), prinudnim propisima i
moralu društva;
2. ako je predmet obaveze ugovora nemoguć (npr. prodaja «vijećnice»), nedopušten (javno
dobro), ili neodređen odn. neodrediv;
3. ako osnov ugovora ne postoji ili ako postoji ali je nedopustiv;
4. zbog mane volje – ako je ugovor zaključila potpuno poslovno nesposobna osoba (djeca
do 14 godina starosti);
Sarajevo, 11.05.2012.
5. ako se ugovor odnosi na pravnog subjekta koji ne postoji;

6. ako ugovor nije zaključen u zakonom predviđenoj formi.
Ništav ugovor ne konvalidira ni u slučaju naknadnog prestanka
prvobitnog nedostataka.
Ako je nedostatak minoran, a ugovor ispunjen - ugovor egzistira i ne
može se tražiti da se ništavost utvrdi.
Na ništavost se pazi po službenoj dužnosti . Prigovor ništavosti može
istaći svako zainteresirano lice, kao i lice nema pravni interes.
Od ništavosti treba razlikovati pobojnost (rušljivost). Ništav ugovor
nikada nije ni nastao, pa sud presudom samo utvrđuje ništavost. Rušljiv (pobojan) ugovor je
nastao, ali ima nedostataka zbog kojih se može pobijati.
FORMA UGOVORA U PRIVREDI
Ugovori u privredi su u načelu neformalni. Oni su konsenzualni -

bitna je saglasnost njihovih volja. Međutim, u praksi, oni se ipak najčešće zaključuju u
pismenoj formi (npr. narudžbenica za robu, otpremnica uz robu).
Međutim, za pojedine ugovore traži se forma, najčešće pismena.
Ovdje treba razlikovati slučajeve kada zakon traži formu (najčešće
pismenu formu) od slučajeva kada ugovorne strane u ugovoru predvide formu zaključenja
ugovora.
Pismena forma ugovora je zakonom određena za : ugovor o građenju,
ugovor o licenci, ugovor o trgovinskom zastupanju, alotman, osiguranje, jamstvo, kredit.
Također, ugovor o prodaji sa obročnim otplatama cijene mora biti
sastavljen u pismenoj formi.
Pravne posljedice nisu iste u sljučajevima kada je posebna forma
predviđena zakonim odnosno ugovorom.
Ako ugovor nije zaključen u zakonom propisanoj formi ili u ugovorenoj formi onda
takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo. Dakle, kada zakon traži pismenu formu, onda
je ona uslov punovažnosti ugovora. Tako je postavljeno i kada ugovorne strane ugovore
pismenu formu ugovora. U čemu je razlika? Kod zakonske forme, svaka izmjena i
dopuna ugovora mora biti pismena, a kada su stranke odredile formu, izmjene ne moraju
biti formalne (pismene).
Također, kada zakon traži formu, tada se takav ugovor ne može raskinuti
neformalnim sporazumom, a u slučaju ugovorene forme može.
Kod sporazumnog raskida ugovora , bez obzira da li formu predviđa zakon ili je
forma ugovorena, ugovor se može raskinuti neformalno.
Kad zakon traži formu a ugovor nije zaključen u toj formi , onda je on suprotan
prinudnom propisu i ništav je. Ako su ugovorne strane dogovorile formu a forma nije
ispunjena, onda ugovor nije ni zaključen jer nedostaje bitan elemenat. Dakle, kad zakon
traži formu, a ugovor nije u toj formi, takav ugovor je ništav. Kad su se ugovorne strane
dogovorile formu, a nije forma ispoštovana ugovor je nepostojeći. Međutim, ako su
ugovorne strane ispunile takav ugovor (za kojeg je forma ugovorena) ili u pretežnom
dijelu izvršile svoje obaveze, onda se on smatra valjanim i proizvodiće pravno dejstvo.
Izuzetno može biti predviđena i realna forma – predaja stvari. Ovo je
predviđeno jedino kod Ugovora o prevozu željeznicom (nema ga u ZOO) i za njegovo
zaključenje se zahtjeva predaja i prijem stvari sa tovarnim listom.
Postoje i posebni slučajevi (načini) zaključenja ugovora:
1. javnom prodajom (nadmetanjem) – licitacija ili aukcija
Licitacija ili aukcija moće se sprovesti pismeno ili usmeno, zavisno toga kako je ponuda
učinjena. Zaključenje ugovora ranije regulisano ZUR-om.
Sudska praksa je da ako u oglasu o javnom nadmetanju izričito nije navedeno - onaj ko
je dao oglas nije dužan da zaključi ugovor čak ni sa najpovoljnijim ponuđačem.
2. pristupanjem – adheziom ugovora
Sarajevo, 11.05.2012.
To su tzv. formulirani ugovori (ugovori moćnika), gdje ponudilac unaprijed određuje

uslove ugovora za neodređen broj slučajeva.
U ovim slučajevim, s obzirom na veliki broj ugovornih strana, ne zaključuje se ugovor
nego se odrede «opšta pravila odnosno uslovi», a druga strana (korisnik) pristupa istim
(npr. isporuka struje ili toplotne energije po opštim uslovima poslovanja, ili kablovska TV).
Opšti uslovi moraju da budu poznati drugoj ugovornoj strani, te ne smiju biti suprotni cilju
zaključenja ugovora i dobrim poslovnim običajima. (npr. naplaćivanje grijanja na
neizgrađenom spratu zgrade)
PRAVNA PRIRODA UGOVORA U PRIVREDI
Svi ugovori u privredi imaju obligaciono-pravno dejstvo, a ne

stvarno-pravno dejstvo. To znači da zaključeni ugovori predstavljaju samo pravni osnov
(iustus titulus), a predaja stvari predstavlja način sticanja . Dakle, zaključenjem ugovora u
privredi nastaje obligaciono-pravni odnos. npr. zaključenjem ugovora o pšrodaji, ne se prenosi vlasništvo
nad robom. Zaključenje ugovora predstavlja samo pravni osnov sticanja (iustus titulus), dok je za prenos vlasništva
potrebna predaja stvari, a kada su u pitanju nekretnine i upis u zamljišne knjige.
Svi ugovori u privredi, ili večina njih, su dvostrano obavezni i
predpostavljaju uzajamno ispunjavanje obaveza.
PROMJENE KOD UGOVORA U PRIVREDI
Ako ugovor nije odmah izvršen on može od zaključenja pa do ispunjenja pretrpjeti razne
promjene.
Moguće su sljedeće promjene ugovora:
1. promjene na strani subjekata tj. promjene ugovornih strana
Promijenjene mogu biti bilo na strani povjerioca ili na strani dužnika. (kad npr. jedna
ugovorna strane umre). Promjena povjerioca vrši se ustupanjem potraživanja – cesijom, a
promjena dužnika vrši se preuzimanjem duga.
2. promjena sadržine ugovora noviranjem
Ugovorne strane mogu novirati ugovor sporazumom, promjenom predmeta ili cijene ugovora.
U slučaju promjene načina isporuke, promjene rokova ili promjene načina plaćanja – neće se
raditi o noviranju ugovora (aneks ugovora).
3. promjena sadržine ugovora zbog promijenjenih okolnosti
Prilikom zaključenja ugovora ugovorne strane imaju u vidu ne samo one okolnosti koje
postoje u vrijeme zaključenja ugovora nego i koje eventualno mogu nastupiti u budućnosti.
Ugovorne strane su dužne ispuniti ugovor, samo ako se okolnosti koje su postojale u vrijeme
zaključenja ugovora, nisu izmijenile, odn. ako su stvari ostale onakve kakve jesu.
Međutim, može se desiti da nastupe okolnosti koje onemogućavaju ispunjenje ugovora ili
jednoj strani otežavanju a drugoj olakšavaju ispunjenje ugovora.
U skladu sa zakonom:
1) Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze
jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora - u toj mjeri da je
očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi, po opštem
mišljenju bilo nepravično držati ga na snazi takav kakav je - strana kojoj je otežano
ispunjenje obaveze, odn. strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti
svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine.
2) Raskid ugovora ne može zahtijevati, ako je strana koja se poziva na promijenjene
okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je
mogla izbjeći ili savladati.
Predpostavake za raskidanje zbog promijenjenih okolnosti
Dakle, da bi jedna ugovorna strana, zbog promjenjenih okolnosti, mogla da zahtijeva raskid ili
izmjenu ugovora - treba da su kumulativno ispunjeni sljedeći uslovi:
1. da poslije zakljućenja ugovora nastupe okolnosti koje oteževaju ispunjenje obaveze,
Sarajevo, 11.05.2012.
2. da ugovorna strana koja se poziva na izmjene okolnosti tu okolnost nije bila dužna niti
mogla da predvidi u vrijeme zaključenja ugovora,
3. da je usljed te promijenjene okolnosti postalo otežano ispunjenje obaveza,
4. da je promijenjena okolnost takva da ugovorna strana koja se poziva na nju nije se mogla
izbjeći ili savladati.
Ako je promjenjena okolnost nastala nakon isteka roka za ispunjenje obaveze onada
ugovorna strana ne može se pozivati na nju i u tom slučaju nema pravo zahtijevati raskid
ugovora.
Ovdje spadaju okolnosti kao što su:
1) prirodni događaj,
2) upravne mjere,
3) ekonomske pojave (npr. nagli skok ili pad cijena pojedinih proizvoda, kafe i sl.)
BITNI SASTOJCI UGOVORA U PRIVREDI
- Bitni elementi ugovora su:

1. predmet ugovora i
2. cijena koja može biti određena ili odrediva.
- Predmet ugovora je roba, dakle, tjelesna pokretna stvar -
1. koja zadovoljava ljudsku potrebu i
2. koja je namijenjena i podobna za tržište.
- Stvar odn. roba koja je predemet ugovora u privredi, mora da bude u prometu, ali
moguće je da predemet ugovora bude roba bude čiji je promet ograničen (lijekovi, oružje sl.).
- Ta roba, stvar, može da bude i buduća, dakle, ne mora da postoji u vrijeme
zaključenja ugovora.
- U praksi se dešava da se proda tuđa stvar, pa i tada ugovor vrijedi . U ovom
slučaju treba praviti razliku da li je roba predata ili nije predata kupcu. Ako stvar nije predata
kupcu, ugovor se automatski raskida, a ako je roba predata, moguće su različite situacije od
slučaja do slučaja.
- Stvari, koje su predmet ugovora u privredi, treba da su individualno određene ili
određene po rodu (generičke stvari).
- Ugovorom se mora odrediti vrsta, količina i kvalitet robe (stvari) koja je predmet
ugovora. Jedan od ovih elemenata može da nedostaje - a to je kvalitet.
- Cijena je novčana naknada za robu.

- Što se tiče cijene kao bitnog elementa, ona ne mora biti određena, pa čak ni
odrediva, a kod nekih ugovora, ne mora se ni navesti u ugovoru - u tom slučaju cijenu
određuje sud. Ugovor se smatra zaključenim i kada cijena nije određena ili odrediva, ali to ne
znači da cijena nije bitan element jer bez cijene nema ugovora. Ako cijena nije određena
primjenjuje se cijena koja je bila za tu vrstu robe u vrijeme zaključenja ugovora, a ako se tako
ne može odrediti onda je to razumna cijena.
- Cijena se može odrediti
a) fiksno,
b) a može biti i promjenjiva.
- Cijenu mogu odrediti
a) ugovorne strane,
b) treća lica,
c) a može biti određena i od strane nadležnog organa (dirigovane cijene), te
d) može biti određena zavisno od kvaliteta
e) po ranije zaključenom ugovoru,
f) fabrička cijena itd.
- Cijenu u pravilu određuju određuju ugovorne strane.
- U praksi se može desiti da se ugovorne strane dogovore da jedna ugovorna
strana cijenu odredi naknadno. U ovom slučaju, ugovor neće postojati, bez obzira na
činjenicu što se se strane saglasile.
Sarajevo, 11.05.2012.
- Cijena može biti plaćena u gotovini, virmanskim prenošenjem, hartijama od

vrijednosti.
SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA U PRIVREDI
Sredstva obezbjeđenja ugovora dijele se na:

1) sredstva radi zaključenja ugovora i
2) sredstva radi ispunjenja ugovora – gdje spadaju:
1. ugovorna kazna,
2. jamstvo,
3. bankarska garancija,
4. dokumentarni akreditiv,
5. zaloga.
Regulisane su ZOO, Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima i Zakonom o zalogu na
pokretnim stvarima.
1. UGOVORNA KAZNA
Ugovorna kazna je sredstvo obezbjeđenja i spada u grupu najčešćih i

najvažnijih sredstava obezbjeđenja za ispunjenje ugovora u robnom prometu. U praksi,
najširu primjenu ima u prodaji i građenju.
Ugovornom kaznom se obezbjeđuje ispunjenje nenovčanih obaveza .
Novčane obaveze se ne mogu obezbjeđivati ugovornom kaznom (one se obezbjeđuju
zakonskim kamatama).
Ugovorna kazna je određena suma novca ili neka druga imovinska
korist koju je jedna strana dužna da isplati drugoj, ako svoju obavezu ne ispuni ili je ispuni sa
zakašnjenjem.
Njena pravna priroda je akcesorna . Dakle, odredba o ugovorenoj kazni
predstavlja sporednu obavezu u ugovoru i dijeli sudbinu glavne obaveze.
Može da bude izražena u novcu ili u predmetima.
Osnovni uslov za plaćanje ugovorne kazne je da se povreda obaveze
može pripisati u dužnikovu krivicu. Dužnikova krivica se ne utvrđuje, ona se pretpostavlja i
povjerilac je ne mora dokazivati, a dužnik može dokazati da nije kriv.
Pravno dejstvo sporazuma o ugovornoj kazni je slijedeće :
a) za slučaj neispunjenja obaveze - povjerilac ima pravo izbora da traži isplatu ugovorne
kazne ili ispunjenje obaveze
b) za slučaj zakašnjenja ispunjenja obaveze - povjerilac može zahtjevati ispunjenje glavne
obavaze i plaćanje ugovorne kazne (kumulativno).
Ako je zbog neispunjenja ili zakašnjenja pretrpio štetu, a ugovorena kazna je
manja od naknade štete - povjerilac može tražiti i ugovorenu kaznu i razliku do visine štete.
Ako nema štete ima pravo na ugovorenu kaznu.
2. JAMSTVO
Jamstvo je regulisano Zakonom o obligacionim odnosima (ZOO), odredbe

zakona su dispozitivne prirode u pogledu jamstva. Jamstvo, sem ugovorom, nastaje i
zakonom.
U pravilu, do jamstva se dolazi na osnovu posebnog ugovora između povjerioca i
jamca, a u nekim slučajevimajamstvo može biti predviđeno zakonom.
Ugovor o jamstvu mora biti zaključen u pismenoj formi.
Jamstvo se daje za svaku pravovaljanu obavezu , bez obzira na njen sadržaj,
dakle daje se i za uslovnu obavezu, daje se i za buduću određenu obavezu.
Kod zaključenja ugovora o jamstvu ne mora se tražiti saglasnost dužnika . Taj
ugovor se zaključuje između jamca i povjerioca neovisno, pa čak i protivno volji dužnika.
Obaveza jamca je akcesorne prirode i ona zavisi od obaveze glavnog dužnika .
Bitno je samo da je obaveza za koju se jamči pravovaljana.
Sarajevo, 11.05.2012.
Odgovornost jamca u privrednom pravu je pooštrena . Za razliku od građanskog

prava gdje jamac supsidijarno odgovara, u privrednom pravu jamac odgovara kao platac. To
znači da postoji solidarna odgovornost glavnog dužnika sa jamcem, tj. da jamac nema pravo
na prigovor redosljeda. Vjerovnik može utužiti jamca a da istovremeno ne utuži glavnog
dužnika. Ako su utuženi i glavni dužnik i jamac, oni odgovaraju solidarno.
U slučaju da jamac izvrši svoju obavezu on stiče pravo regresa prema glavnom
dužniku.
Kako jamstvo djeluje u stečejnom postupku - ako je glavni dužnik postao stečajni
dužnik, smanjenje obaveze stečajnog dužnika u stečaju ne dovodi do smanjenja obaveze
jamca, te jamac odgovara povjeriocu za cio iznos svoje obaveze . U slučaju stečaja glavnog
dužnika povjerilac je dužan prijaviti svoje potraživanje u stečaj i o tome obavijestiti jamca,
inače odgovara jamcu za štetu koju bi ovaj imao zbog toga.
3. BANKARSKA GARANCIJA
Bankarska garancija je sredstvo obazbjeđenja ispunjenja ugovora kao

što su i ugovorna kazna i jamstvo.
Bankarska garancija je - izjava banke, kao davaoca garancije, kojom
se ona obavezuje prema korisniku garancije da će ona umjesto svog komitenta ispuniti
obavezu ukoliko budu ispunjeni uslovi iz same garancije.
Bankarska garancija je akcesorne prirode , njena valjanost zavisna je
od glavne obaveze radi koje je data.
Bankarska garancija je jednostrana izjava volje i kao takva ima za
posljedice samostalne i nezavisne obaveze.
Bankarska garancija se uvijek izražava u novcu.
Forma bankarske garancije je pismena.
Kada postojeću bankarsku garanciju potvrdi druga banka onda je u
pitanju super - garancija i korisnik može tražiti ispunjenje od bilo koje od ovih banake.
Postoje razne vrste garancija i ZOO tretitra neke od vrsta tih garancija.
Karakteristična je «garancija na prvi poziv bez prigovora».
4. DOKUMENTARNI AKREDITIV
Prihvaćanjem zahtjeva nalogodavca za otvaranje akreditiva,

akreditivna banka se obavezuje da će korisniku akreditiva isplatiti određenu novčanu sumu
ako do određenog roka bude udovoljeno uslovima koji su navedeni u nalogu za otvaranje
akreditiva.
Akreditiv mora biti sastavljen u pismenoj formi.
Banka je obavezna prema korisniku od dana - kada mu je otvaranje
akreditiva saopćeno. Suprotno tome, nalogodavac je vezan izdanim nalogom od dana - kada
je nalog prispio banci.
I akreditiv je nezavistan od osnovnog ugovora .
Dokumentarni akreditiv sam po sebi znači da uz njegovo ispunjenje
mora biti dostavljena dokumentacija koja je navedena u nalogu i samom akreditivu.
Akreditiv može biti opoziv ili neopoziv. Ako nije ništa ugovoreno,
smatra se da je opoziv, pa i onda kada je otvoren na određeno vrijeme.
5. ZALOG U PRIVREDNOM PRAVU
Založno pravo na pokretnim stvarima je jedan od najznačajnijh

oblika realnog obezbjeđenja urednog ispunjavanja obaveza iz ugovora u privredi.
Ovo važi samo u slučaju zaloga na pokretnim stvarima, a to nije slučaj
i kada je u pitanju zalog na nekretninama - hipoteka.
Ugovorom o zalozi obavezuje se dužnik ili neko treći (zalogodavac)
prema povjeriocu (zalogoprimcu) da mu preda neku pokretnu stvar na kojoj postoji pravo
svojine da bi se prije ostalih povjerilaca mogao naplatiti iz njene vrijednosti, ako mu
Sarajevo, 11.05.2012.
potraživanje ne bude isplaćeno o dospjelosti, a povjerilac se obavezuje da primljenu stvar

čuva i po prestanku svog potraživanja vrati neoštećenu zalogodavcu.
Predmeti založnog prava mogu biti individualno određene i nepotrošne
pokretne stvari, koje se nalaze u prometu, gdje spadaju - pokretne stvari, novac, potraživanja
i sl.
Pravilo o subjektima zaloga je :
1) mogu biti fizička i pravna lica, domaća i strana lica,
2) zalogodavac može da bude lice koje nije nosilac prava raspolaganja ili vlasnik založene
stvari (dužnik založi tuđu stvar ili skladištar ima pravo na založenoj stvari bez obzira na pravni položaj
ostavodavca u pogledu same robe).
Na jednoj stvari se može zasnovati više založnih prava po različitim pravnim
osnovima.
Vjerovnik založnog prava da bi implementirao založno pravo na stvari koja je
založena ne mora tražiti putem suda implementaciju tog prava. Nije mu potreban izvršni
naslov - sudska presuda, da bi prodao stvar.
Ponekad se odstupa od načela - “prvi u vremenu jači u pravu” (priore tempore
potio iure), npr. kod ugovora u prevozu robe. Roba koje je predmet prevoza je ujedno
založena jer prevozioci imaju pravo zaloga na toj robi. Ovo načelo se ne primjenjuje, radi
lakšeg uređenja stvari. Oni koji su već prevezli robu imaju «manje prava» i prvi se namiruje
onaj kod koga se roba još nalazi ili kod koga je zadnjeg bila u pritežanju.
6. HIPOTEKA
HIPOTEKA je založno pravo na nekretninama. To je najsavršenije sredstvo

stavrnopravnog obezbjeđenja novčanih potraživanja.
Osim hipoteke na nekretninama, postoji i hipoteka na pravu građenja.
Hipoteka nastaje na osnovu: pravnog posla, sudske odluke, a u nekim
slučajevima i na osnovu zakona.
Ugovor o hipoteci je samo osnov za hipoteku (iustus titulus), i samim
zaključenjem ugovora o hipoteci ona nije i nastala. Hipoteka nastaje tek upisom u zemljišnje
kjnige. Kada hipoteka nastaje na osnovu zakona, u tom slučaju, ne mora da bude upisana u
zemljišne knjige.
U hipotekarnom odnosu, hipotekarni dužnik se ne lišava založene nepokretnosti,
on je u posjedu te nekretnine.
Hipotekarni dužnik je svakodobni vlasnik založene stvari . To znači da se stvar
pod hiotekom može i otuđiti, pa postavlja se pitanje - ko je tada dužnik? U tom slučaju,
založni dužnik koji je svoju stvar dao pod hipoteku postaje osobni dužnik, a novi vlasnik
nekretnine postaje hipotekarni dužnik.
Hipoteka prestaje brisanjem iz zemljišne knjige .
Realizacija hipotekarnog prava se vrši putem suda . Nije bitno koliki dio duga je
isplaćen i kolika je vrijednost nekretnine, uvijek se vrši prodaja nekretnine radi naplate
potraživanja.
Hipoteka je vezana za nekretninu i ne može se odvojiti od nje (načelo
neodvojivosti).
Nadhipoteka je hipoteka na hipoteku. Hipoteka se može otuđiti, naslijediti ili
opteretiti ali samo zajedno sa nekretninom koja se njome osigurava. Nadhipoteka u korist
trećeg lica osniva se bez pristanka hipotekarnog dužnika.
Podhipoteka je mogućnost postojanja više hipoteka na istoj nekretnini koje
imaju svaka svoj rang. Dakle, na jednoj nekretnini može postojati više hipoteka, a u slučaju
namirenja potraživnja primjenjuje se pravilo «prvi u vremenu jači u pravu».
Zajednička hipoteka je hipoteka na više nekretnina za jedno potraživanje.
Dakle, za obezbjeđenje jednog potraživanja može se osnovati hipoteka na više nekretnina.
Ništave su odredbe ugovora o hipoteci ako - hipotekarni vjerovnik ugovora:
a) ubiranje plodova koje založena nekretnina daje ili iskorištavanje nekretnine ne bilo koji
način,
Sarajevo, 11.05.2012.
b) da u slučaju neisplate duga vjerovnik može namiriti svoje potraživanje sticanjem prava
vlasništva.
Forma ugovora o hipoteci nije određena zakonom, ali se analogijom primjenjuje
pravilo pismene forme (kao kod prometa nekretnina).
Hipoteku treba razlikovati od tabularne izjave:
Određenost osiguranog potraživanja odnosi se na glavnicu a to znači mora biti
poznata osnova i visina novčanog potraživanja kja se upisuje u zemljišne knjijge.
Određenost objekta hipoteke – nekretnine moraju biti određene prostorno kao
katastarska ili građevinska čestica
Nedjeljivost - hipoteka postoji u cjelini bez obzira koliko se smanjilo osigurano
potraživanje sve dok ona postoji ne briše se iz zemljišne knjige
Neodvojivost, hipoteka se ne može odvojiti od svog objekta i prenosi se zajedno
s njim kao što se i objekti prenose zajedno sa hipotekom.
7. ZATEZNA KAMATA
- Zatezna kamata je - osnovno pravo povjerioca u slučaju kada je dužnik

zakasnio sa ispunjenjem novčane obaveze.
- Zatezna kamata se ne ugovora i za njenu isplatu nije uslov da je
vjeroviku nastala šteta. Međutim, kada je riječ o kamatama, one se mogu i ugovoriti i takve
kamate zovemo ugovorne kamate ili konvencionalne kamate.
- Za plaćanje zateznih kamata, sem što nije nužno da je povjerilac
pretrpio štetu zbog povrede ugovora, za njihovu realizaciju nije ni značajno da postoji
odgovornost dužnika.
- Zatezna kamata je minimum naknade štete u slučaju povrede ugovora
kada je u pitanju novčana obaveza.
- Rok za ispunjenje obaveze može biti određen ugovorom, propisom ili
običajem.
- Plaćanje kupovne cijene vrši se u času kada se vrši predaja robe,
odnosno, 8 dana od dana prijema fakture ili 8 dana po prijemu robe. Ako rok nije određen,
dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni svoju obavezu.
UGOVORNO REGULISANJE ODGOVORNOSTI DUŽNIKA
Ugovorne strane mogu ugovorom proširiti ili ograničiti ili isključiti odgovornost pod
određenim uslovima. Dakle, ugovorom je dozvoljeno isključiti, ograničiti odgovornost kada je
zbog obične nepažnje došlo do neispunjenja obaveza (egzoneracije ).
Oslobađanje dužnika od odgovornosti - Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže
da nije mogao da ispuni svoju obavezu, odnosno da je zakasnio sa ispunjenjem obaveze zbog
okolnosti nastalih poslije zaključenja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.
Ugovorno proširenje odgovornosti - Ugovorom se može proširiti odgovornost dužnika i na slučaj
za koji on inače ne odgovara. Međutim, ispunjenje ovakve ugovorne odredbe se ne može
zahtijevati, ako bi to bilo u suporotnosti sa nečelom savjesnosti i poštenja.
PRESTANAK UGOVORA U PRIVREDI
Ugovor prestaje:
1) usljed ispunjenja – ugovori najčešće prestaju ispunjenjem.
2) usljed nemogućnosti ispunjenja – zbog okolnosti koja je nastupila naknadno, a do koje
je došlo:
a) iz uzroka odn. zbog događaja za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strane (viša sila ) -
(u tom slučaju, gasi se i obaveza druge strane. U ovom slučaju ugovor ne prestaje ipso
iure već je potrebno da druga strana traži raskid ugovora. Ako su predmet obaveze stvari
Sarajevo, 11.05.2012.
po rodu, obaveza ne prestaje čak i kad sve što dužnik ima od takvih stvari propadne
usljed okolnosti za koje on ne odgova).
b) usljed krivice ugovornih strana ili krivice trećih lica - (dužnik se oslobađa obaveze, ali je
dužan ustupiti povjeriocu pravo koje bi imao prema trećem licu zbog nastale
nemogućnosti).
3) prestanak ugovora sporazumom ugovornih strana – ugovorne strane mogu
saglasnošću svojih volja raskinuti ugovor koji su zaključile. U tom slučaju moraju se
dogovoriti da li raskidaju ugovor za ubudućnost ili se raskid odnosi i na prošlost . U ovom
drugom slučaju svaka ugovorna strana u tom slučaju vraća ono što je primila.
4) jednostrani odustanak od ugovora – Jednostranim odustankom ugovor prestaje kada
to proističe iz ovlaštenja ugovornih strana određenih u zakonu. (npr. Prodavac ne isporuči kupcu
kupljenu robu ni u srazmjerno primjerenom roku – u ovom slučaju kupac može raskinuti ugovor. Kupac može
raskinuti ugovor samo ako je prethodno ostavio prodavcu naknadni primjereni rok za ispunjenje ugovora)
Ugovorne strane mogu same dogovoriti da jedna ili svaka od njih odustane od ugovora .
Otkaz ugovora se može dati u svako doba samo ne u nevrijeme. U slučaju otkaza ugovora
ugovor prestaje tek kad istekne otkazni rok. Dejstva otkaza ugovora prostiru se samo na
budućnost (ex nunc).
5) prestanak ugovora kompenzacijom – Kad dužnik postane povjerilac svoga povjerioca i
kada na taj način između njih postoje istovremeno uzajamna potraživanja - ona se mogu
ugasiti tako što će se kompenzirati (prebiti), odn. obračunati jedno za drugo. Za nastanak
kompenzacije na osnovu zakona, potrebno je ispunjenje propisanih uslova, a to su: da su
potraživanja uzajamna, da su međusobna potraživanja jednorodna (ako su novčana stradstva da su
iste valute) i da su potraživanja dospjela. Ugovorna kompenzacija nastupa kada su se dva lica
sporazumjela da njihova uzajamna potraživanja prestanu bez ispunjenja potraživanja.
Sudska kompenzacija nastaje kada tuženi u parnici priznajući postojanje potraživanja
suprotne strane istakne prigovor kompenzacije, tj. ako i dužnik ima potraživanje prema
povjeriocu i da traži od suda da se prebiju ta uzajamna potraživanja. Konpenzacijom prestaju
uzajamna potraživanja ukoliko su jednaka, a ako nisu jednaka, govori se o manjem
potraživanju a smanjuje se veće potraživanje za iznos manjeg.
6) prestanak ugovora usljed zastarjelosti potraživanja – Do prestanka ugovora može
doći kada je potraživanje povjerioca zastarjelo. Opšti rok zastare je 5 g., za neka potraživanja
(kod prometa roba i usluga između pravnih lica) rok je 3 g., a za potraživanja za grijanje, komunalne
usluge i sl. rok je 1 g.
UGOVOR O PRODAJI U PRIVREDI
POJAM UGOVORA O PRODAJI
Ugovor o prodaji je rezultat sporazuma stranaka kojim se prodavac obavezuje da određenu

stvar povodom koje posao nastaje preda, isporuči kupcu, a kupac se obavezuje da prodavcu
preda određenu sumu novca.
Kod prodaje u privrednom pravu - prodaja poslovnog prava:
Subjekti su subjekti poslovnog prava.
Da bi prodaja bila posao domaćeg poslovnog prava, ugovor mora biti
zaključen u okviru registrovane djelatnosti bar jednog subjekta i mora biti sklopljen na
području BiH.
Poslovnopravna prodaja se zaključuje masovno, trajno i profesionalno,
a njen osnovni cilj jeste sticanje dobiti putem preprodaje (prometnih vrijednosti stvari i dobiti).
Predmet prodaje poslovnog prava može biti samo pokretna stvar.
OSOBINE UGOVORA O PRODAJI
1) teretan – da postoji teret i na jednoj i na drugoj strani. Teretnost se kod privredne prodaje
pretpostavlja tako da ugovor postoji i kada cijena nije određena.
2) dvostrano obavezan – obje strane imaju obavezu.
Sarajevo, 11.05.2012.
3) komutativan – da postoji direktna korelacija između prava i obaveza (ono što je obaveza
jedne strane pravo je druge).
4) neformalan – može se zaključiti ma na koji način (pismeno, usmeno, određenim
radnjama, relanim činjenicama – pokretima. Za nastanak ugovora o prodaji nije potrebna
predaja stvari, što znači da prodaja nije realan ugovor.
5) konsenzualan – smatra se zaključenim u momentu kada ugovorne strane postignu
saglasnost o bitnim elementima ugovora (predmetu i cijeni).
DEJSTVA UGOVORA O PRODAJI
Dejstvom ugovora nazivamo pravne posljedice koje on proizvodi.

Zaključivanjem ugovora:
I. korak - nastaje obligacioni odnos (nastanak obaveze za isporuku stvari),
II. korak - predaja stvari (prelazak svojine sa prodavca na kupca – sticanje vlasništva)
BITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI
Kod prodaje poslovnog prava bitni elementi su uvijek predmet (stvar), a pod određenim
uslovima i cijena i količina.
1. Predmet ugovora o prodaji

Karakterističan predmet poslovne prodaje su pokretne stvari , a to
može biti roba, energija i hov.
Da bi stvar bila predmet prodaje mora se nalaziti u pravnom prometu .
Stvar može biti određena po rodu (generičke stvari) ili po svojim
sopstvenim jedinstvenim
osobinama (individualizirane stvari).
2. Cijena kod ugovora o prodaji

Cijena je novčana naknada koju kupac plaća prodavcu za isporučenu
robu.
Ugovor se smatra zaključenim i kada nije cijena određena niti odrediva
(kad u ugovor nije unesena). To međutim ne znači da cijena nije bitan element ugovora, jer
bez cijene nema ni ugovora. Ako cijena nije odrediva, određuje se zakonom na jedan od
predviđenih načina.
Kad ugovorom o prodaji u privredi cijena nije određena, niti u njemu
ima dovoljno podataka pomoću kojim bi se ona mogla odrediti, - kupac je dužan platiti cijenu
koju je prodavac redovno naplaćivao u vrijeme zaključenja ugovora, a u nedostatku ove
razumnu cijenu. Pod razumnom cijenom smatra se tekuća cijena u vrijeme zaključenja
ugovora, a ako se ona ne može utvrditi, onda cijena koju utvrđuje sud prema okolnostima
slučaja.
Cijena se plaća se u gotovom, virmanskim prenošenjem, hartijama od
vrijendosti.
Može biti fiksna i promjenljiva.
Određuje se za jedinicu po količini ili za ukupnu količinu.
Posebno određena cijena je tekuća cijena – to je cijena utvrđena
službenom evidencijom (komore ili neke tržišne institucije), a ako ne postoji takva institucija,
onda prema običajima tržišta, u vrijeme kada je trebalo da uslijedi isporuka.
Cijena može biti određena upotrebom trgovačkih termina - cijena
konkurencije (cijena po kojoj istu robu prodaje lojalni konkurent), fabička cijena (cijena po
kojoj fabrika prodaje robu u prodaji na veliko), cijena koštanja (obuhvata ukupne troškove
prodajnog mjesta za pripremanje robe bez uračunavanja dobiti).
Promjena (korekcija) cijene – je njeno naknadno, različito određivanje
u odnosu na cijenu iz ugovora. Stranke mogu i ugovorom predvidjeti promjenu cijene na 2
načina: 1.ugovaranje klizne skale koja je u vidu matematičke formule gdje se promjenom
Sarajevo, 11.05.2012.
cijene poluproizvoda mijenja ukupna cijena. (u vojnoj industriji, kod isporuke uglja itd.) i 2.
pomoću indeksne klauzule (cijena se veže za neki zvaničan index - troškovi radne snage,
života. Taj index mora biti ekonomski povezan sa predmetom ugovora.).
3. Količina kod ugovora o prodaji

Da bi ugovor uopšte postojao količina mora biti određena ili barem
odrediva.
Količina je uvijek sastavni dio predmeta prodaje.
Količina je bitan elemenat ugovora - ako je:
a) tako izričito ugovoreno,
b) ako na to upućuje priroda stvari i
c) kada to zahtijevaju specifične okolnosti konkretnog posla.
U protivnom je nebitan elemenat .
Količina se uvijek određuje ugovorom, drugih propisa nema .
Količina se određuje:
1. numeričkim preciziranjem - prema broju komada, i dr. mjernim jedinicama (vagon=10.000 kg
bruto, cisterna=10.000 kg neto)
2. približno određivanje količine - gdje je uz naznaku količine naveden izraz “circa” (cca) isl.
Tolerancija u količini iznosi 5 %.
3. kod izraza đuture, kako padne ili viđeno-odobreno - količina robe koja treba da se dobije
odnosno isporuči je ona koja je viđena na lokalitetu prodaje.
PRELAZAK RIZIKA ZA ROBE SA PRODAVCA NA KUPCA
Od momennta zaključenja ugovora pa do njegovog potpunog

ispunjenja, prodata roba može slučajno propasti ili biti oštećena. U takvim okolnostima
postavlja se pitanje rizika.
Rizik znači da ugovorna strana koja ga snosi mora da snosi i gubitak
za takvo stanje robe i ne može drugu stranu činiti odgovornom.
Oštećenje ili propast stvariobuhvata fizičku propast ili oštećenje
koje je nastalo slučajno, nezavisno od aktivnosti ugovornih strana. Nestanak, krađa ili
zagubljenje stvari može se izjednačiti sa slučajnom propasti ili oštećenjem.
Osnovno je pravilo da do predaje kupcu rizik slučajne propasti ili
oštećenja snosi prodavac, a sa predajom stvari rizik prelazi na kupca. Dakle,
momentom predaje robe kupcu na njega prelazi i rizik za tu stvar.
Od ovog pravila ima i izuzetaka.
a) kada kupac u ugovoreno vrijeme nije preuzeo robu, u takvom slučaju
rizik prelazi samim tim rokom, kao da je robu preuzeo kada je trebao, a nije je preuzeo.
b) ako je kupac preuzeo robu, a zatim raskinuo ugovor ili tražio zamjenu
robe, iako se roba nalazila u pritežanju kupca rizik nije prešao na njega. Ovo je
postavljeno kao dispozitivna norma, tako da stranke mogu ugovorom da riješe drugi
način prelaska rizika i to se najćešče rješava klauzulama (npr. franco).
Kod odgovornosti za prelazak rizka važno je napomenuti da ona
postoji i kada dužnik nije kriv:
a) Ovo se dešava u određenim slučajevima, ako se slučajno ošteti ili nestane stvar nakon
isteka roka, jer se štiti savjesna strana.
b) To je slučaj i kod novačnih obaveza, kada se plaćaju zatezne kamate: bez obzira je li
dužnik kriv za docnju i da li je povjeriocu nastala šteta.
U ovakvim slučajevima naknađuje se ne samo stvarna šteta, nego i izmakla korist.
U praksi su mogući slučajevi da jedna strana nije isključivo kriva, nego da
dio krivice snosi i druga strana. U takvim slučajevima, zavisno od doprinosa jedne i druge
strane vrši se naknada štete.
Pošto su ove odredbe dispozitivne prirode o pitanju odgovornosti za štetu i
visinu štete, odgovornost ugovorne strane mogu ugovorom proširiti, ograničiti, i isključiti ali
samo u slučaju kada je do štete došlo običnom nepažnjom.
GARANCIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE
Sarajevo, 11.05.2012.
Materijalni nedostatak postoji u 4 slučaja:

1) ako stvar nema potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu ili promet ; (redovna
upotreba za sirovine i materijal, redovan promet – roba za dalju prodaju). Doći će u
primjenu kada kvalitet nije preciziran.
2) ako stvar nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu za koju je kupac
nabavlja, a koja je bila ili je morala biti poznata prodavcu; (ako mu je kupac saopštio ili
ugovorio, ili mu je moglo biti poznato)
3) ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito predviđena ugovorom, odn.
propisane; (izričite osobine se mogu cijeniti prema dokumentaciji koja je sastavni dio
ugovora – npr. tehnička dokumentacija za tehničku robu)
4) ako stvar nije jednaka uzorku ili modelu (ovdje treba razlučiti šta je
obavještavajući uzorak ili model, a šta je pravno uzorak ili model).
Vrste materijalnih nedostataka

- Prema mjerilu vidljivosti nedostaci mogu biti:
1) vidljivi - oni koji se mogu primjetiti već pri
uobičajenom spoljnom pregledu stvari
2) skriveni - za čije otkrivanje je potreban
poseban postupak provjere osobina stvari ili njihove upotrebe.
- Prema tome da li se mogu otkloniti ili ne nedostaci mogu
biti:
1) otklonjivi - su oni čije je popravljanje moguće bez bitnog umanjenja upotrebne ili
prometne vrijednosti stvari.
2) neotklonjivi - popravak ili nije moguć ili nema ekonomskog smisla.
Garancija za materijalne nedostatke

Garancija za materijalne nedostatke je jamčenje prodavca da će
isporučena roba biti saobrazna onome što je predviđeno ugovorom.
Ona je sastavni dio ugovora po prirodi posla, ali ugovorom može biti
izričito isključena ili ograničena.
Zakonom se predviđeni izuzeci, odn. 4 razloga kada zakon isključuje odgovornost

prodavca za materijalne nedotatke, i to:
1) neznatan materijalni nedostatak ne uzima se u obzir (da li je nedostatak
neznatan ili ne, zakon ne prepušta strankama da određuju, već tu okolnost određuje sud
prema okolnostima slučaja i običajima).
2) prodavac ne odgovara za one materijalne nedostatke robe koji su u času
zaključenja ugovora kupcu bili poznati ili mu nisu mogli ostati nepoznati
3) imalac čija je stvar prodata na prinudnoj javnoj prodaji ne odgovara za
nedostatke (u ovom slučaju, odgovornost prodavca je isključena jer on u slučaju prinudne
prodaje ne može garantovati za nedostatke).
4) prolazna mana koja nije od značaja za mogućnost upotrebe stvari ne uzima se u
obzir.
U praksi se dešava da se isporuči sasvim druga od ugovorene stvari. U takvom slučaju ne

radi se o materijalnim nedostacima (to je aliud) i tada nema ugovora. U ovom slučaju, kupac
može staviti prodavcu robu na raspolaganje jer ugovor nije ispunjen.
Da bi prodavac odgovarao za materijalne nedostatke potrebno je da su ispunjeni ovi

uslovi:
1. da je materijalni nedostatak postojao u času prelaska rizika za robu na
kupca - bez obzira da li je to bilo poznato prodavcu.
2. da je uložena uredna (blagovremena) reklamacija na materijalne
nedostatke, tj. da je svoja prava prema prodavcu kupac ostvario u određenom roku . Kada se
pregled robe vrši u prisustvu obje strane rok za prigovor je odmah. Ako prodavac nije
Sarajevo, 11.05.2012.
prisutan pregledu rok je bez odlaganja, a najkasnije u roku od 1 g. od dana odašiljanja robe.
Taj rok je prekluzivan rok (usljed propuštanja roka, kupac gubi svoja subjektivna prava da
ostvari svoja prava).
Sve ove norme nisu prisilne naravi. U praksi, stranke ih najčešće prilagođavaju svojim potrebama
ili ih isključuju.
Kada kupac pregledom robe utvrdi da ona ima materijalne nedostatke ili da ne odgovara
ugovorenoj, dužan je da podnese prigovor prodavcu. Kada je pregledom robe uočena neka
vidljiva mana kupac je o takvoj mani dužan obavijestiti prodavca bez odlaganja. Kada su pregledu
robe prisustvovale obje strane i kupac i prodavac kupac je dužan svoje primjedbe zbog vidljivih
nedostataka saopštiti prodavcu odmah. Kada su u pitanju skrivene mane prigovor se podnosi bez
odlaganja čim je mana otkrivena ili se za nju saznalo ali najdalje u roku od 6 mjeseci od dana
predaje osim ako je ugovoren duži rok. Ovaj rok je prekluzivne prirode. Propuštanjem roka gube
se sva prava koja se imaju prema prodavcu zbog nedostataka na robi.
Prava kupca i materijalni nedostaci

Kupac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavca o
nedostacima može:
1. može zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez
nedostatka;
2. može zahtijevati sniženje cijene;
U oba slučaja radi se u ispunjenju ugovora.
3. može izjaviti da raskida ugovor;
U svakom od ova 3 slučaja može tražiti i naknadu štete.
Ova prava su predviđena alternativno. Kupac bira koje mu odgovara.
Kupac može raskinuti ugovor samo ako je prethodno ostavio prodavcu naknadni
primjereni rok za ispunjenje ugovora. Kupac može raskinuti ugovor i bez ostavljanja
naknadnog roka
a) ako mu je prodavac poslije obavještenja o nedostacima saopštio da
neće ispuniti ugovor ili
b) ako iz okolnosti konkretnog slučaja očigledno proizilazi da prodavac
neće moći ispuniti ugovor ni u naknadnom roku.
GARANCIJA PRODAVCA ZA ISPRAVNO FUNKCIONISANJE PRODATE STVARI
Paralelno sa odgovornošću za materijalne nedostatke postoji i

odgovoronost za ispravno funkcionisanje prodate stvari.
Ovdje se radi o odgovornosti za ispravno funkcionisanje robe, a
ne za neki njen materijalni nedostatak. Ova vrsta odgovornosti, dakle, nema veze sa
materijalnim nedostacima.
Odgovornost postoji ako prodavac uz robu (obično se radi o
tehničkoj robi) preda kupcu i garantni list za isporučenu robu.
Kupac kupi može tražiti od proizvođača i prodavca
a) da stvar opravi u razumnom roku ili
b) ako to ne učini da umjesto te stvari preda drugu stvar koja funkcioniše ispravno.
Ovdje garancija obuhvata ispravno funkcionisanje stvari pri njenoj rodovnoj
upotrebi.
Ovim pravilima ne dira se u pravila o odgovornosti prodavca za nedostatke
stvari.
GARANCIJA ZA PRAVNE NEDOSTATKE – ZAŠTITA OD EVIKCIJE
Odgovornost za pravne nedostatke postoji ako na prodatoj stvari

postoji neko pravo trećeg lica koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o
Sarajevo, 11.05.2012.
čijem postojanju kupac nije bio obaviješten, niti je pristao da pod tim opterećenjem uzme
stvar.
Za postojanje pravnog nedostatka, bitno je da je uznemiravanje pravno: putem
tužbe, prigovora ili isticanjem prava trećeg lica neposredno.
Garancija za pravne nedostatke je prirodan sastojak ugovora , što znači da ona
postoji osim ako nije izričito ili prećutno isključena. Znači zaštita od evikcije ima ugovorni
osnov.
Zakonski uslovi postojanja ove garancije za pravne nedostatke:
1. Nedostatak je morao postojati u času prelaska svojine sa prodavca na kupca , tj. stvarno
pravo trećeg je nastalo i dok je stvar bila u državini prenosioca.
2. Savjesnost kupca koja postoji:
a) ako kupac u času sklapanja ugovora nije znao za mogućnost da mu pravo može
biti oduzeto, umanjeno ili ograničeno, ili
b) ako je znao za nedostatak ali nije pristao da uzme opterećenu stvar (slučaj
obmane kupca).
3. Garancije nije ugovorom isključena ili ograničena . U slučaju nesavjesnosti prodavca
ovakva klauzula je ništavna.
4. Reklamacija - obavještavanje prodavca o nedostatku . Kupac je dužan obavijestiti
prodavca o nedostatku uvijek i blagovremeno, osim u slučaju ako je to prodavcu bilo
poznato.
Kupac u razumnom roku poziva prodavca:
a) da oslobodi prodatu stvar od prava ili pretenzija trećeg lica ili
b) da mu isporuči drugu stvar - ako se radi o stvarima određenim po rodu.
Kada prodavac ne postupi po zahtjevu kupca, tada nastaju slijedeće
sankcije:
1. u slučaju oduzimanja stvari od kupca, ugovor se raskida po samom zakonu i
2. kada je u pitanju umanjenje ili ograničenje kupčevog prava, kupac može po svom izboru
raskinuti ugovorili tražiti srazmjerno sniženje cijene.
Odredbe od odgovornosti za pravne nedostatke dispozitivne su
prirode i mogu se ograničiti ili sasvim isključiti. Isključenje odgovornosti nije moguće ako je u
vrijeme zaključenja ugovora prodavcu bio poznat ili nije mogao ostati nepoznat pravni
nedostatak.
Istekom 1 g. od dana saznanja za postojanje prava trećeg gasi se
pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka.
DOCNJA PRODAVCA I KUPCA
Svaka ugovorna strana kod ugovora u privredi, pa i drugih ugovora, može pasti u docnju.
Docnja može biti: dužnička docnja i povjerilačka docnja.
1. Docnja prodavca
 Dužnička docnja prodavca

- Kod ugovora u prodaji prodavac zapada u dužničku docnju ako na vrijeme nije isporučio
kupcu ugovorenu robu, odn. ako robu nije isporučuio u roku koji je ugovoren, a ako rok nije
ugovoren onda u roku od 8 dana od zaključenja ugovora.
- Kada prodavac zapadne u dužničku docnju , kupcu pripadaju alternativno dva prava:
a) da traži ispunjenje ugovora i naknadu štete zbog zakašnjenja, ili
b) da traži raskid ugovora i naknadu štete zbog neispunjena.
- Uglavnom kupac ostavlja primjeren rok za ispunjenje ugovora . Kupac nije dužan
da ostavi primjeren rok za ispunjenje ugovora:
a) ako iz samog držanja prodavca proizilazi da on svoju obavezu neće
izvršiti ni u naknadnom rokum, te
b) kada su u pitnaju fiksni ugovori . To su poslovi kod kod kojih je
izvršenje obaveze iz ugovora, u tačno određenom roku, bitan element ugovora. Kada kod
ovih poslova dođe do docnje, automatski (po samon zakonu ) nastaje raskid ugovora, i
Sarajevo, 11.05.2012.
nije potrebno davanje naknadnog roka za ispunjenje, ali povjerilac može tražiti ispunjenje
bez odlaganja.
- Kupac koji je raskinuo ugovor ima pravo na naknadu štete zbog
neispunjenja ugovora ukoliko je prodavac dogovoran za docnju.
U slučaju raskida ugovora, naknada štete može biti:

1) naknada apstraktne štete - apstraktna šteta sastoji se u
razlici ugovorene cijene i tekuće cijene za ugovorenu robu.
2) naknada konkretne štete - konkretna šteta obuhvata
običnu štetu i izmaklu korist. Konkretna šteta se utvrđuje prema okolnostima svakog
konkretnog slučaja.
 Povjerilačka docnja prodavca
- Prodavac zapada u dužničku docnju kada, bez
opravdanog razloga, odbije da primi cijenu.
- U tom slučaju kupac ima dva prava:
1) da deponuje iznos kupovne cijene kod nadležnog suda i time izbjegne plaćanje kamata, i
2) da traži nakanadu pretrpljene štete .
2. Docnja kupca
 Dužnička docnja kupca

Kupac pada u dužničku docnju ako u roku ne plati cijenu.
U tom slučaju nastaju prava za prodavca , koji ima pravo da traži:
a) ispunjenje ugovora i naknadu štete (zbog zakašnjenja ispunjenja ugovora).
b) raskid ugovora i naknadu štete (zbog neispunjenja ugovora), ali mora prethodno
ostaviti naknadni rok za ispunjenje obaveze (tj. za plaćanje).
 Povjerilačka docnja kupca
- Kupac pada u povjerilačku docnju kada ne preduzima radnje koje je dužan
preduzeti, da bi prodavac isporučio robu.
- U tom slučaju nastaju prava za prodavca , koji
ima dva prava:
b) da deponuje robu (u javno skladište ili kod nadležnog suda) čime se oslobađa svoje
obaveze,
c) da traži nakanadu pretrpljene štete .
- Postoje dva slučaja po pitanju da li je kupac primio robu ili ne :
1) Ako kupac nije primio robu, a nije ni platio cijenu - prodavac može:
a) tražiti ispunjenje ugovora i naknadu štete (zbog zakašnjenja ispunjenja ugovora),
ili
b) izjaviti da raskida ugovor i tražiti i naknadu štete (zbog neispunjenja ugovora).
2) Ako je kupac primio robu, a nije platio cijenu - prodavac ne može odustati od ugovora, ali
može tražiti ugovorenu cijenu, kao i naknadu štete koja je nastala (zbog zakašnjenja
ispunjenja ugovora).
PREUZIMANJE DUGA
Preuzimanje duga je ugovor između dužnika i treće osobe (preuzimaoca duga) uz pristanak
vjerovnika.
Preuzimanjem duga preuzimalac duga dolazi na mjesto glavnog dužnika i on postaje jedini
platac.
To znači da dotadašnji dužnik izlazi iz postojećeg obavezno-pravnog odnosa i na njegovo mjesto
dolazi novi dužnik.
PRISTUPANJE DUGU
Sarajevo, 11.05.2012.
To je ugovor između vjerovnika i treće osobe kojim se ovaj obavezuje vjerovniku da će postojeću
dužnikovu obavezu ispuniti u vidu ispunjenja vjerovnikova potraživanja koje on ima prema svom
dužniku. Tu ne sudjeluje i dužnik.
Treća osoba koja je pristupila dugu može ispuniti obavezu i bez dužnikove volje, pa i u slučaju
njegova protivljenja.
U ovom odnosu postoje dva dužnika na samo jedno potraživanje. Ti dužnici samostalno i
neovisno jedan od drugog odgovaraju i to razdijeljeno i za čitavo potraživanje.
PREUZIMANJE ISPUNJENJA
To je ugovor između dužnika i treće osobe kojim se ona obavezuje da će preuzeti njegovu
obavezu prema njegovom vjerovniku i na taj način izvršiti dugovanu činidbu. Treća osoba time ne
preuzima na sebe dug i ne stupa u neposredan obavezni pravni odnos prema vjerovniku. Dužnik
se u ovom slučaju zaključenim ugovorom o preuzimanju ispunjenja nije oslobodio svog
postojećeg dugovanja, a ni vjerovnik prema takvoj trećoj osobi ne može postaviti zahtjev za
ispunjenje njogova potraživanja. Ovaj ugovorni odnos djeluje utoliko na vjerovnika samo što je on
dužan primiti po toj trećoj osobi ispunjenje dužnikove obaveze. Ako ne prihvati ispunjenje
obaveze on zapada u povjerilačku docnju.
UGOVOR O NALOGU (za račun nalogodavca)
Ovaj ugovor obavezuje nalogoprimca da za račun nalogodavca preduzima određene poslove, uz

pravo na naknadu.
Nalogoprimac je ovlašteno lice u granicama i u okvirima dobivenog naloga.
Ugovor o nalogu je neformalan ugovor (znači nije potrebna nikakva posebna forma - može i
usmena ). Ovi poslovi se obavljaju za račun nalogodavca.
TOVARNI LIST
Pošiljalac je dužan da za svaku pošiljku preda prevoziocu posebo popunjen tovarni list na
propisanom obrascu.
Pošiljalac je odgovoran za tačnost podataka i izjava koje je unio u tovarni list, ali i za tačnost
podataka koje je unio njegov prevozilac.
Tovarni list po pravilu nije hartija od vrijednosti. On je dokaz o zaključenom ugovoru i dokaz da je
prevozilac primio na prevoz stvari označene u tovarnom listu.
Tovarni list može glasiti po naredbi i na donosioca. Ako tako glasi, u oba slučaja je prenosivi
tovarni list.
SKLADIŠNICA
To je hartija od vrijednosti koju izdaje skladištar za robu koju je primio

na uskladištenje.
Skladišnica je dokaz da je roba primljena na čuvanje i održavanje.
Ona obavezuje skladištara da po proteku roka za čuvanje i održavanje
robe izda robu legitimnom imaocu skladišnice.
Predaja skladišnice u potpunosti zamjenjuje fizičku predaju robe
prilikom prenosa vlasništva na robi.
Skladišnica se satoji iz dva dijela:
1) priznanice (recepisa) koji služe za prenos prava vlasništva na uskladištenoj robi i
2) varanta (založnice) koja se koristi radi zalaganja uskladištene robe a u svrhu dobijanja
kredita, zajmova itd.
Skladišnica se može prenositi jedinstveno (oba djela zajedno), a moguće i
odvojeno. Kada se prenosi odvojeno, najprije se mora prenijeti varant (založnica). U oba
slučaja radi se o izdavanju robe.
Sarajevo, 11.05.2012.
Skladišnicu je moguće indosirati pa i u djelu priznanice, i u tom slučaju se radi o

prenosu vlasništva uskladištene robe.
Odgovornost skladištara je objektivna. On mora dokazati da je šteta na robi
uzrokovana višom silom ili krivicom ostavodavca ili manama ili prirodnim svojstvima robe, kao
i neispravnom ambalažom. Skladištar je dužan naknaditi nastalu štetu u visini stvarne, a ne
tržišne vrijednosti robe predate na uskladištenje.
UGOVOR O KOMISIONU
To je ugovor kojim komisionar u svoje ime a za račun komitenta istupa

prema trećem licu kao samostalna ugovorna strana.
Svi ekonomski efekti iz zaključenog ugovora pripadaju komitentu.
Kod tog pravnog posla postoji interni, eksterni i završni odnos.
Bitan elemenat ovog ugovora je sama priroda pravnog posla kojeg
treba komisionar da zaključi.
Ugovor o komisionu je jedna vrsta ugovora o nalogu, ali on je
samostalni imenovani ugovor, dvostran je i teretan i neformalan.
Komisionar prilikom zaključenja ugovora sa trećom osobom mora
prilikom izbora te osobe cijeniti poslovni ugled i kreditnu sposobnost te treće osobe.
Komisionar kao samostalna ugovorna strana sa trećom osobom
zaključuje ugovor, bilo o prodaji ili kupovini robe, već zavisno od naloga komitenta i on tada
obavlja pravne radnje.
Komisionar odgovara za izbor treće osobe i kod klasičnog komisiona
on ne odgovara za ispunjenje tog ugovora.
Komisionar je dužan da se pridržava naloga komitenta i da čuva
njegove interese, da položi račun komitentu i da komitenta obavijesti sa kim je zaključio
ugovor (ko je treća strana).
Komisionar nije dužan da obavijesti treću stranu ko mu je komitent.
Komisionar ima pravo na naknadu (proviziju), naknadu potrebnih,
nužnih i korisnih troškova. Ova naknada mu pipada i kada nije ugovorena. Naknada se
određuje ugovorom, tarifom ili prema ugovorenom poslu i postignutom rezultatu.
Pored klasičnog komisiona moguć je i tzv. pojačani komision
(delkvedere komision) gdje komisionar, pored odgovornosti za izbor trećeg lica, odgovara i za
ispunjenje obaveza iz zaključenog posla. Pojačana odgovornost vodi ka povećanoj naknadi
odnosno, proviziji.
UGOVOR O LICENCI
Tim se ugovorom obavezuje davalac licence da sticaocu licence

ustupi, u cjelini ili djelimično, pravo iskorištavanja pronalazaka, tehničkog znanja ili iskustva,
žiga, uzorka ili modela, a sticalac licence se obavezuje da mu za to plati određenu naknadu.
Ugovor o licenci mora biti zaključen u pisanoj formi na vrijeme ne duže
od zakonske zaštite prava koja su predmet licence.
Isključiva licenca je takva gdje se stiče isključivo pravo iskorištavanja
predmeta licence i ona postoji samo ako je izričito ugovorena.
Pravo iskorištavanja licence može biti ograničeno prostorno a i
vremenski i samo u onim slučajevima kada to nije suprotno ustavu i zakonu.
Kada sticalac isključive licence prava iskorištavanja predmeta licence
ustupi drugom, onda kažemo da je u pitanju podlicenca.
Kada je ugovor o licenci zaključen na određeno vrijeme, on prestaje
istekom vremena i u tom slučaju nije potrebno da bude otkazan. Ako se ugovor na takav
način, pod istim uslovima produži i tome se ne protivi davalac licence, onda se radi o novom
ugovoru neodređenog trajanja.
Sarajevo, 11.05.2012.
Svaka od ugovornih strana može otkazati ugovor ako se radi o

ugovoru na neodređeno vrijeme. Otkazni rok je 6 mjeseci i on se ne može dati u toku prve
godine trajanja ugovora.
U slučaju smrti davaoca licence ona se nastavlja sa njegovim
nasljednicima, izuzev ako nije drugačije ugovorena.
U slučaju smrti sticaoca licence i ona se nastavlja sa njegovim
nasljednicima, ali samo sa onim koji produžuju njegovu djelatnost.
Ako je u pitanju pravno lice kao korisnik licence i nad njim se otvori
stečajni postupak, davalac licence može raskinuti ugovor.
BITNI SASTOJCI UGOVORA O GRAĐENJU
Kod ugovora o građenju predmet obaveze izvodžača je izgradnja

određene građevine ili izvođenje kakvih radova na određenom zemljištu ili na već postojećem
objektu.
Osnovno kod ugovora o građenju je da je izvodžač dužan da
ugovorene radove izvede u ugovorenom roku, što znači da je rok bitan elemenat ugovora
(pored cijene i predmeta) i on se može ugovoriti za radove u cjleini ili po pojedinim fazama.
Kod ovog ugovora cijena mora da bude precizno određena (ne
odrediva). Određuje se kao jedinična cijena ili za cijeli objekt kao ukupno ugovorena cijena.
Jedinične cijene obuhvataju i viškove radova, ali samo ako se oni u
pojavljuju u uobičajenom obimu. Ako to nije slučaj, izvodžač radova ima pravo tražiti za
viškove radova novu cijenu. Kada je u pitanju ukupno ugovorena cijena ona se ne mijenja u
slučaju viškova radova, ali isto tako ona se ne mijenja ni za slučaj manjkova radova.
Ukupno ugovorena cijena ne obuhvata vrijednost nepredviđenih i
naknadnih radova. Ti radovi po zakonu uvijek se naknadno plaćaju.
I jedinična cijena i ukupna cijena mogu biti promjenjive i nepromjenjive.
Promjenjive se najčešće ugovoraju u obliku klizne skale. I kod nepromjenjive cijene zakon
predviđa mogućnost njene izmjene pod određenim uslovima (npr. usljed promjene u cijeni
rada, materijala, ako gradnja duže traje pod uslovom ako su se ovi elemnti promijenili za više
od 10% u odnosu na ugovorenu cijenu; u slučaju docnje sa izvođenjem radova izvodžač
nema pravo na izmjenu cijene).
Obaveza izvodžača radova da preda objekt finansijeru.

Rokovi garancije za gradnju objekta teku od trenutka primopredaje
radova.
Od tada prelazi i rizik sa izvodžača na naručioca (finansijera,
investitora).
Primopredaja radova se ne smatra tehnički pregled od strane
nadležnih organa koji izdaju upotrebnu dozvolu. Ovo iz razloga što se tehničkim pregledom
utvrđuje tehnička ispravnost objekta u opštem interesu, a ne i da li je izvodžač ispunio sve
svoje ugovorene obaveze. Dakle, treba razlikovati kolaudaciju (tehnički pregled) od
superkolaudacije (prijem objekta od strane investitora).
Investitor može zadržati određenu svotu novca da bi sam kasnije, bez
pomoći izvodžača radova mogao otkloniti nedostatke na objektu.
Odgovornost izvodžača radova za nedostatke građevine

Izvodžač radova odgovara za nedostatke:
1) ako su nedostaci građevine rezultat greške u projektu pa i onda kada je projekat primio
od naručioca ili trećeg lica iz razloga što je izvodžač radova kao profesionalac dužan
skrenuti pažnju naručiocu na nedostatke u projektu
2) ako odstupi od projekta, osim u slučaju ako ima pismenu saglasnost naručioca ili ako su
u pitanju hitni i nepredviđeni radovi
3) ako su nastali nedostaci zbog kvaliteta marerijala bez obzira čiji je matreijal upotrebljen
Sarajevo, 11.05.2012.
4) ako su nedostaci građevine nastupili što radovi nisu izvedeni u skladu sa ugovorom,
odgovarajućim propisima ili pravilima struke
5) izvodžač odgovara i za rad podizvodžača
Izvodžač neće odgovarati za nedostatke ako uspije dokazati da nije kriv za utvrđene nedostatke i
u slučaju greške u projektu koja se i protiv njegove potrebne pažnje nije mogla otkloniti.
UGOVOR O POSREDOVANJU
Tim ugovorom posrednik se obavezuje da nastoji naći i dovesti u vezu
treću osobu sa nalogodavcem koji bi pregovarali o zaključenju određenog ugovora.
Bitni sastojak takvog ugovora je sam predmet ugovora kojeg treba
zaključiti.
Za razliku od komisionara i zastupnika, posrednik nije ovlašten da
obavlja pravne radnje, odnosno, da zaključuje ugovor sa trećim licima.
Posrednik radi u svoje ime i za svoj račun, a zastupnik radi u tuđe ime i
za tuđi račun. Posredovanjem ne nastaje trajni odnos.
Posrednik mora da postupa s pažnjom dobrog privrednika.
Odgovoran je nalogodavcu za izbor trećeg lica.
Naknada za posrednika ne mora biti ugovorena. Ako naknada nije
ugovorom određena, ona se određuje na osnovu tarife ili običaja. Ako se ne može ni tako
utvrditi ona se određuje prema trudu posrednika i učinjenoj usluzi.
Ukoliko posrednik ugovorom bude izričito ovlašten i da zaključi ugovor
sa trećom osobom, pa takav ugovor ima elemente i posredovanja i zastupanja, onda se u
slučaju spora uzima da se radi o ugovoru o zastupanju.
UGOVOR O ALOTMANU
Kako se zaključuje, produžava i kako se naplaćuje (pogledati u zakonu, ovo pita ponekad).
UGOVOR O KREDITU
VRIJEDNOSNI PAPIRI
Zakon o vriednosim papirima određuje emisiju i promet vrijednosnih
papira kao i njihove sudionike.
Vrijednoni papir je isprava ili elektronički zapis koja se bez

vrijednosnog papira ne mogu ostavivati niti prenositi.
VP i smislu ovog zakona su:
1) dionice,
2) obveznice,
3) certifikati koji su izdati na duži rok trajanja od 1 godine,
4) ugovori o investiranju no osnovu kojih se mogu od trećih lica pribavljati sredstva.
Sadržaj vp određuej pravno lice odnosno emitent.
Zakon o vriednosim papirima se ne primjenjuje na

1) mjenice i čekove,
2) na polise osiguranja,
3) na tzv. komercijalne papire (trgovačka uputnica, robna uputnica, kreditno pismo,
konosmanm, tovarni list, skladišni list itd.).
- registar vrijednosnih papira vodi poslove registriranja, čuvanja i održavanj podataka o istim, kao
i poslove prometa vrijednosnih papira.
Sarajevo, 11.05.2012.
Vrijednosni papiri se registruju kao elektronički zapisi, dakle, u dematerijalzovanom

obliku.
Emitent je obavezan osigurati ostvarenje prava sadržanih u vrijednosnom papiru.
Vlasnik vrijdesnosnohg papira ima račun kod registra koji vlasniku izdaje certifikat.
Vlasništvo nad vrijenosnim papirima se stiče - na dan zaključenja pravnog posla kojim se
prenosi vlasništvo nad vrijednosnim papirima.
Emisija vrijednosnih papira vrši se:

a) javnom ponudom ili
b) zatvorenom prodajom.
Javna ponuda je prodaja ne temelju javnog poziva za upis vrijednosnih papira.
U određenim slučajevima, zakomom propisanim, emisija se vrši i zatvorenom prodajom.
Promet vrijednosnih papira je

1) kupovina,
2) prodaja i
3) davanje u zalog vrijednosnih paapira,
4) konverzija, spajanje i podjela dionica.
Kupovina i prodaja vrše se na temelju ugovora u pismenoj formi, a konverzija spajanje i podjela
dionica vrše se na osnovu odluke emitenta uz odobrenje Komisije.
Berza:
Promet vrijednosnih papira obavlja se na berzi i drugim javnim tržištima koja se osnivaju radi
stvaranja uslova za povezivanje ponude i potražnje.
Berzu osnivaju ugovorom pravne osobe za poslove posredovanja u prometu vrijednosnih papira,
a koje su registriraen kod Komisije.
Berza prestavlja oblik dioničkog drušva i osniva se osnovu odobrenja Komisije.
Nju mogu osnovati najmanje 5 profesionalnih posrednika.
Upisuje se u Registar dioničkih društava kod Komisije, a zakonom se određuje najmanji iznos
osnovnog kapitala.
Posredovanje u prometu vrijednosnim papirima:

To su poslovi kupovine i prodaje vp u svoje ime i za tuđi račun i nazivaju se brokerski poslovi.
Kupovina i prodaja vrijednosnih papira u svoje ime i za svoj račun – dileri.
U poslove posredovanja spadaju
a) poslovi društva za upravljanje fondovima,
b) poslovi podrške tržištu,
c) investiciona savjetovanja i dr.
Komisija za vrijednosne papire

To je samostalna specijalizirana institucija FBiH.
Sjedište joj je u Sarajevu.
Sačinjenja je od predjsedika, zamjenika i tri člana sa mandatom 5 godina.
Osigurava primjenu i nadzor nad provođenjem zakona o vp i drugih zakona koji se odnose na
emisiju i promet vp.
Akti koje donosi Komisija su konačni, što zanči da se protiv istih može samo pokretati upravni
spor.
Registar vrijednosnih papira

On obavlja poslove
1) registarcije,
2) čuvanja i
Sarajevo, 11.05.2012.
3) održavanja podataka o vp,

4) poslove prenosa i
Druge poslove ne može obavljati.
I Registar se osniva kao dioničko društvo, sjedište mu je u Sarajevu, ima skupštinu i nadzorni
odbor.
KONCESIJA
- Koncesija je pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih
bogastava. Izuzetno može biti i za obavljanje komunalnih i drugih javnih djelatnosti.
- Ugovor o koncesiji se zaključuje na određeno vrijeme koje ne može biti duže od
30 godina, a iznimno 50 godina.
- Ugovori se mogu obnoviti, ali ne duže od polovine prvobitno ugovorenog roka.
- Ugovor prestaje:
1) istekom ugovorenog roka,
2) otvaranjem stečaja,
3) prestankom postojanja predmeta koncesije i
4) raskidom ugovora - Ugovor o koncesiji se raskida:
a) ako je koncesionar nesolventan ili je bankrotirao,
b) ako koncesionar ili koncesor ne ispunjavaju svoje obaveze.
- Ugovor zaključen suprotno odredbama Zakona o koncesiji je ništavan,
a za rješavanje takvih sporova je nadležan Vrhovni sud FBiH (tužba u upravnom sporu).
OBLICI STRANIH ULAGANJA

To su:
1) osnivanje pravnog lica u potpunom vlasništvu stranog ulagača,
2) osnivanje pravnog lica u zajedničkom vlasništvu domaćeg i stranog ulagača,
3) ulaganje u postojeće pravno lice i
4) posebni oblici ulaganja.
Strana ulganaja neće biti nacionalizovana, eksproprisana i podvrgnuta mjerama sa sličnim
posljedicama izuzev u javnom interesu i u skladu sa zakonom.
Strana ulaganja su oslobođena plaćanja carina i carinskih obaveza, (kao i centralna banka).
Na nepokretnostima strani ulagač ima jednaka vlasnička prava kao i domaća pravna i fizička lica.
Strani ulagač ima pravo na upravljanje, na transfer dobiti itd.
OBAVEZNO OSIGURANJE
Se uvodi zakonom a obavezna osiguranja su:
a) putnika u javnom saobraćaju od posljedica nesretnog slučaja
b) vlasnika / korisnika motornih vozila od dgovornosti za štetu počinjenim trećim licima
c) vlasnika / korisnika brodica
svi koji obavljaju javni prevoz putnika dužni su da sa osiguravačem sklope ugovor o osiguranju
putnika.
VRIJEDNOSNI PAPIRI
ZOO sadrži odredbe o vrijednosim papirima. Vrijednosni papir je pisana isprava koja u sebi sadrži
neko pravo i izdavalac te isprave se obavezuje da će ispuniti obavezu koja iz isprave proizilazi
Sarajevo, 11.05.2012.
osobi koja je zakoniti imalac te isprave. Vrijednosni papiri su formalne isprave i uvijek su u
pisanom obliku i bitni sastojci vrijednosnog papira uvijek su proprisani zakonom. Za neke
vrijednosne papire posebnim zakonom se propisuju bitni sastojci, npr. bitni sastojak mjenice i
čeka propisan je zakonom o mjenici i zakonom o čeku. Obzirom na pravo koje u sebi sadrži
vrijednosni papir možemo ih podijeliti u više kategorija: vrijednosne papire koji u sebi sadrže
građansko pravo, najčešće to je imovinsko pravo, a može biti i stvarno pravo, i vrijednosne papire
koji u sebi sadrže pravo na upravljanje. Kada se radi o građanskim pravima koja opredjeljujemo
kao imovinska prava vrijednosni papir u sebi ima to pravo inkorporirano i može da sadrži obavezu
remitenta na isplatu određene sume novca (to je obligaciono pravo, npr. Mjenica, ček i kreditno
pismo). Postojanje imovinskog prava inkorporiranog u vrijednosni papir ne mora se dokazivati.
Stvarna prava u sebi sadrži konosman, skladišnica i prenosivi tovarni list Pravo na upravljanje
sadrži dionica. Prava koja sadrže vrijednosni papiri su inkorporirana u ispravu (utjelovljena) i
zakonit imalac isprave ne mora dokazivati postojanje tog prava, npr. skladišnica se može
prenositi u cjelini indosiranjem i ako je prenijeta u cjelini, imalac skladišnice može bez
dokazivanja preuzeti robu sa skladišta. Ako je samo skladišnica prenesena indosiranjem na treće
lice, on ne mora dokazivati skladištaru neki drugi pravni osnov. Indosiranje je radnja imaoca
vrijednosnog papira kojom taj papir prenosi na treću osobu, a inodsament je sama izjava o
prenosu koja se bilježi na poleđini vrijednosnog papira. Imalac založnice može od skladištara
tražiti da stvari podvrgne javnoj prodaji , iz dobivene svote prvo bi se podmirivali troškovi
skladištara, pa onda imalac založnice a uslov za tzo je protest založnice. Onaj ko ima skladišnicu
ne mora dokazivati vlasništvo nad stvarima. Ako imalac skladišnice želi da je indosira njegov
interes je da trećem licu sa kojim je u dužničko- povjerilačkom odnosu preda založnicu. Imalac
založnice se mora saglasiti sa indosiranjem skladišnice.
Konosman je vrijednosni papir koji izdaje prevoznik u pomorskom saobraćaju (brodar) osobi čija
se roba predaje na prijevoz. Osoba koja ima konosman ne mora dokazivati da je vlasnik stvari
koje su predate na prevoz.
Dionicom se stiče pravo na upravljanje i dobit. Imalac dionice ne mora posebno dokazivati svoje
pravo na upravljanje. Visina dividende ne proizilazi iz dionice i zato se smatra da ona prije svega
predstavlja pravo na upravljanje.
Prenosivi tovarni list – ako glasi po naredbi. Onaj koji nije prenosiv njime se samo može preuzeti
roba koja je data na prevoz.
Vrijednosni papiri mogu se prenositi predajom, cesijom i indosiranjem. Kako će se postupiti u
konkretnom slučaju zavisi od toga da li glasi na ime, donositelja ili po naredbi. Vrijednosni papiri
koji glase na ime u pravilu se prenose cesijom, a ako su na donosioca prenose se običnom
predajom, a indosamentom se prenose kada je to izričito propisano zakonom.
Pored vrijednosnih papira u prometu mogu biti i legitimacioni papiri (željezničke karte, ulaznice za
kino i sl. kod njih se zna koje izdavatelj, a a ne zna ko je korisnik, a onaj ko pokaže ispravu može
da ostvari prava koja iz tog papira proizilaze ) i legitimacioni znaci.
VRIJEDNOSNI PAPIRI U SMISLU ZAKONA O VRIJEDNOSNIM

PAPIRIMA (39/98 I 36/99 SNFBIH)
Vrijednosnim papirima je zakonom propisana forme, sadržaj i način prenosa tj svi bitni elementi.
Ovaj zakon propisuje emisiju i promet vrijednosnih papira i ko su učesnici u prometu vrijednosnih
papira. Po ovome zakonu vrijednosni papiri mogu biti isprave ili elektoronički zapisi (dionice – el.
Zapis u registru).
U smislu ovog zakona vrijednosni papirima se smatraju dionice, obveznice, certifikati. Ovaj zakon
se ne odnosi na mjenice i čekove, zakonom o mjenici i zakonom o čeku je propisano da su oni
vrijednosni papiri, također bez protesta mjenice nema ostvarivanja prava, police osiguranja,
komercijalne papire (skladišnica, konosman, kreditno pismo). Obveznica je vrijednosni papir ili
isprava u kojoj se njen izdavalac obavezuje da će osobi koja je označnena u obveznici ili po
naredbi te osobe ili ako glasi na donosioca-donosiocu, isplatiti određenog dana iznos naveden u
obveznici ili u anuitetskom kuponu. Obveznice mogu da izdaju FBiH, kanton i općina. Emisiju
obveznica kanton i FBiH mogu vršiti na osnovu zakona, a općina na osnovu odluke općinskog
vijeća.
Sarajevo, 11.05.2012.
Promet ovim vrijednosnim papirima može se vršiti putem berze ili preko ovlaštenih predstavnika.
U vezi s ovim – berza je dioničko društvo, a promet se može vršiti preko brokera (tuđe ime i tuđi
račun) i dilera (za svoje ime i svoj račun).
Dionice- kod registra vrijednosnih papira vodi se elektronski zapis. Sve promjene povodom
prometa dionica moraju biti tamo evidentirane. D.d. u pripremama nakon održane osnivačke
skupštine sa registrom zaključuje ugovor i to je obaveza društva. Temeljem tog ugovora registar
će upisatidioničare određenog d.d., upisaće broj dionica i njihovu nominalnu vrijednost koja je
označena u aktu o osnivanju. Niminalna vrijednost je označena u dionicama i ona se upisuje pri
osnivanju društva, sa tim da kasnije može ta vrijednost rasti ili opadati.
REGISTAR VRIJEDNOSNIH PAPIRA

To je isto dioničko društvo. D.d. zaključuju ugovore sa registrom vrijednosnih papira. Dužnost mu
je da registruje, čuva i održava podatke o vrijednosnim papirima i preko registra se mora vršiti
prenos vrijednosnih papira. Smatra se da je pravno valjano izvršen prenos vrijednosnih papira
ako je to dostavljeno registru vrijednosnih papira.
KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE

Komisija za vrijednosne papire je institucija FBiH i ima svojstvo pravne osobe. Ona ima velike
ovlasti, a najvažnije su: komisija uređuje uvjete i način izdavanja vrijednosnih papira; propisuje
pravila prometa vrijednosnim papirima; odobrava promet vrijednosnih papira kada se radi o
inostranim emitentima; odobrava emitovanje dionica, neovisno od toga da li se dionice emituju
zatvorenom prodajom ili javnom ponudom. Rješenjem utvrđuje da li su ispunjeni uslovi za emisiju
dionica 8dakle osnivačima društva dopušta se emisija kod sukcesivnog osnivanja društva) bez
toga se ne bi moglo započeti sa postupkom upisa niti uplate dionica. Mora se odrediti i
depozitna/rezidentna banka kod koje će osnivači vršiti upis i po isteku roka za upis uplatu
dionica, tu će upisivati i osobe javno pozvane.
BANKE
Banka je finansijska organizacija koja se osniva i posluje kao d.d. koja obavlja poslove primanja
novčanih depozita, davanja kredita i drugih bankarskih poslova propisanih zakonom, osnova se
kao dioničko društvo i da bi se osnivala mora da ispunjava određene uvjete, a ocjenu tih uvjeta
vrši Agencija za bankarstvo. Agencija je finansijska institucija FBiH, dakle pravna osoba izvan
sastava banke sa osnovnim ovlastima da izdaje na zahtjev osnivača dozvolu za osnivanje banke,
dozvolu za svaku promjenu u organizaciji ustroja banke, dozvolu za statusne promjene banke,
dozvolu da obavlja određene vrste poslova. Dozvola obuhvata i imenovanje rukovodnog osoblja
banke. Agencija nadzire poslovanje banke i preduzima odgovarajuće mjere i može da ukine datu
dozvolu iz razloga propisanih Zakonom o bankama. Agencija za bankarastvo provodi likvidaciju
banke. Postupak stečaja banke je sudski postupak na osnovu Zakona o stečaju. Temeljni kapital
za osnivanje banke je 15 miliona KM. To je najniži kapital koji mora biti u novcu. U banku se
mogu unositi i stvari i prava, ali je bitno da kapotal u novcu ne može biti ispod 15 miliona KM. U
postupku osnivanja banke, Agenciji se podnosi zahtjev za izdavanje bankarske dozvole. Zahtjev
podnose osnivači banke, a uz njega se podnosi: ugovor o osnivanju potpisan od svih osnivača,
nacrt statuta, a mogu i drugi osnovački akti ako je to utvrđeno propisima Agencije. Podnose se
podaci o kvalifikacionoj strukturi i iskustvu predviđenog nadzornog odbora i uprave banke, podaci
o kapitalu, plan i projekcija poslovanja koja između ostalog sadrži i vrste predviđenih djelatnosti,
strukturu otganizacije banke, i popis vlasnika banke.
Bankarska dozvola koju izdaje Agencia nakon uplate osnivačkog kapitala i ispunjavanja ostalih
uslova i ona je uvjet za upis u sudski registar poslovnih subjekata. Svojstvo pravne osobe banka
stječe upisom u Registar. Dozvolom se određuje i djelatnost banke. Osnoivači, osnosno, lice
ovlašteno za zastupanje, dužno je da prijavu za upis podnese u roku od 30 dana. Ovo je strogi
zakonski rok jer ako prijava nije podnesena u tom roku, Agencija može da ukine datu dozvolu.
Bankarska dozvola uvijek glasi na neodređeno vrijeme i nije prenosiva.
Sarajevo, 11.05.2012.
Organizaciona struktura banke. Banka može imati filijale i može imati predstavništva.
Predstavništva prema Zakonu ne mogu obavljati bankarske poslove, već samo prikupljati podatke
i davati informacije odnosno vršiti prezentiranje banke i njenih poslova. Banka može imati filijale
izvan sjedišta imaju status pravnog lica i moraju podnijeti zahtjev da dobiju odobrenje za
obavljanje poslova na području FBiH. Te filijale mogu u svoje ime i za svoj račun da primaju
depozite, daju kredite, sve u skladu sa ovlastima koje sadrži dozvola Agencije za bankarstvo.
Agencija može da ukine Dozvolu- ona je upravni akt i povodom nje se može voditi upravni spor
npr ako agencija odbije da izda dozvolu
• na zahtjev banke,
• ako se ne upiše u Registar u predviđenom roku,
• ako je došlo do spajanja, pripajanja i podjele banke ukinuće se dozvola koja je data za tu
banku jer se i za statusne promjene traži saglasnost tj dozvola agencije.
• ako sami vlasnici banke odluče da likvidiraju banku
• ako je dozvola data na osnovu neistinitih podataka, lažnih isprava itd.
Uz zahtjev za izdavanje dozvole prilaže se i nacrt statuta, koji obavezno mora da sadrži sjedište,
djelatnost, način rada organa banke, dionički kapital, druge vrste kapitala, broj i nominalnu
vrijednost dionica, pravo glasa vezano za dionice, i druga pitanja u skladu sa zakonom.
Upravljanje bankom: Bankom upravlja Skupština, Nadzorni odbor, Odbor za reviziju i Uprava.
Skupštinu čine svi dioničari. Zakon je uredio način rada Skupštine, glasanja, sazivanja (pogledati
u zakonu). Upravu čini direktor i izvršni direktori i zamjenik direktora kojeg može imenovati
Nadzprni odbor. Direktor predsjedava upravom, uprava rukovodi poslovanjem, zastupa i
predstavlja banku i odgovara za zakonitost poslovanja. Imenuej se na 4 godine, a mandat mu
može biti obnovljen bez ograničenja. Položaj, prava i odgovornosti direktora uređuju se ugovorom
između Nadzornog odbora i direktora. Za imenovanje direktora potrebna je saglasnost Agencije
za bankarstvo. Nadzorni osbor u banci sačinjavaju predsjednik i najmanje 4 člana ( a max 6) i
ovdje imenovanje može biti bez ograničenja mandata koji traje 4 godine. Upisuju se u Registar
kod Agencije. Imenuje ih Skupština. Banka ima Odbor za reviziju kojeg imenuje Nadzorni odbor.
Mandat je 4 godine, ali se može ponoviti. On vrši nadzor nad poslovanjem banke.
Djelatnost banke:To su: primanje svih vrsta depozita i drugih novčanih sredstava, davanje i
uzimanje kredita, vrši finansijski lizing, usluge platnog prometa i prenos novca, daje sve oblike
jemstva, kupovinu i prodaju strane valute, kupovinu i prodaju vrijednosnih papira, finansijski
managemant i druge poslove. Upravne poslove iz okvira djelatnosti banka preduzima na osnovu
ugovora za koje je zakonom propisana pimena forma.
Ugovor o kreditu koji daje banka svojim komitentima: je dvostranoobvezujući i po formi je
formalan pravni posao, propisana je pisana forma. Banka zaključuje takav ugovor sa svojim
komitentom koji može biti i fizička i pravna osoba. Banka komitentu daje novčani iznos uz
kamatu, osim ako je izričitim zakonskim propisom omogućeno da se za određene namjene daju
beskamatni krediti. Bitan sastojak ovog ugovora jeste da ugovor mora da sadrži novčani iznos
kredita, kao i uslove davanja, korištenja i vraćanja kredita. Dakle, ugovor o kreditu za predmet
može imati samo novac. Ispunjenje novčanih obaveza može se usloviti tj garantovati nekim
sredtvom obezbjeđenja. Npr poznato je davanje kredita uz osiguranje vrijednosnim papirima.
Uslovi korištenja znače da kredit može biti sa namjenom i bez namjene. Uslovi vraćanja: način
otplate, odgoda vraćanja, kamate. Namjena kredita obavezuje korisnika kredita da ga koristi u
namjenu za koju je dat. Ako ga korisnik ne koristi u date svrhe, banka ima pravo da otkaže
ugovor o kreditu. U slučaju otkazivanja, sav novčani iznos dospjeva za plaćanje po otkazu
ugovora. Banka može otkazati ugovor i u slučaju ako je njen komitent insolventan i nije u
mogućnosti da vraća kreditne rate onako kako dospjevaju. Korisnik kredita može odustati od
kredita ako nije započeo da koristi novac koji je predmet ugovora, može otplatiti ugovor i prije
isteka roka, a za to je potrebna saglasnost banke. Ko otplati kredit prije roka nije dužan da plaća
kamate koje bi platio da je kredit vraćao u predviđenom roku, a banka može tražiti naknadu štete.
(Ugovor o zajmu kao predmet može imati novac i druge zamjenjive pokretne stvari i to je razlika
između ova dva ugovora. Ako je u pitanju stvar koja se daje po ugovoru o zajmu, zajmoprimac
stječe vlasništvo nad stvari danom predaje iste i u zakonom propisanom roku vraća stvar iste
Sarajevo, 11.05.2012.
vrste (zamjenjivu, ne mora biti ista ona koju je dobio). Kod ugovora o zajmu može se ugovorati
kamata, a zajmodavac ne može zahtjevati kamatu ako nije ugvoorena. Izuzetno, kod ugovora u
privredi zajmodavac može zahtevati kamatu i kada nije ugovorena. Solidarnost kod ugovora u
privredi se uvijek pretpostavlja, ako nije isključena ugovorom. )
Bankarski poslovi
To su: ugovor o depozitu, ugovor o tekućem računu i sefu, štedni ulog...
Bankarski poslovi su formalni i ugovori se zaključuju u pisanom obliku. Depoziti i štedni ulozi
mogu biti po viđenju i oročeni. Banka se obavezje da će depozit čuvati i postupati u skladu sa
nalozima komitenta i uvijek je sa kamatom. Tako se i depozit kao ulog na štednju smatra
formalnim pravnim poslom, budući da je banka dužna da izda štednu knjižicu i da na sredstva
depozita plaća kamatu. Kod banke se mogu deponovati i papiri od vrijednosti, takođe na osnovu
ugovora. Ugovor o sefu je ugovor kojim se banka obavezuje da stavi na upotrebu korisniku
prostor u banci pod posebnim ključem za koji korisnik sefa plaća određenu naknadu. Banka je
dužna da preduzme mjere osiguranja sefa i nadzor nad njim, da bi korisniku osigirala one
predmete koje je pohranio u sef. U sef se ne mogu stavljati predmeti koji bi ugrozili sigurnost
banke i drugih sefova. Banka nikada ne zna šta se nalazi u sefu. Bankarska garancija je
jednostrani pravni posao uvijek je u pismenom obliku kojim se banka obavezuje primaocu
garancije (treća osoba) da će, za slučaj da njen komitent ne ispuni svoju obavezu prema
korisniku garancije, banka tu obavezu ispuniti. Ove garancije su uobičajene u prometu robe. Da
bi banka dala bankarsku garanciju komitent sklapa ugovor sa bankom. Banka se obavezuje da će
trećem licu izdati bankarsku garanciju. Banka u izjavi naznači za šta se daje garancija i na koji
iznos. Treć osoba može tražiti isplatu od banke u slučaju da komitent nije ispunio svoju obavezu.
Banci treba dokazati da je svoju obavezu izvršio a da novčana obaveza prema njemu nije
ispunjena. Garancija se uvijek daje određenoj osobi i za određeni pravni posao i nije prenosiva
(u našem sisitemu), a drugim sistemima se smatra i ispravom koja se može prenositi. U našem
sistemu mogla bi se prenositi samo zajedno sa pravnim poslom za koji je izdata. Garancija se
uvijek izdaje za određeni pravni posao i samo se za njega može koristiti. Banka koja je po
garanciji izvršila isplatu ima pravo tražiti od svog komitenta da joj isplati taj novčani iznos. Postoji
još ugovor o tekućem računu sa fizičkim ili pravnim licem preko kojeg ona vrše transakcije. Zatim
ugovor o štednji gdje je štedna knjižica dokaz da je ugovor zaključen.
(Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju – SN FBIH24/05)
Pročitati organizaciju i funkcionisanje agencije za nadzor.

Društva koja će obavljati osiguranje u privatnom osiguranju osnivaju se kao uzajmna društva ili
d.d.. u članu 50. nalazi se minimalni iznos kapitala koji ovisi od vrste osiguranja koju će društvo
obavljati. Posebnu ulogu ima agencja za nadzor , koja ima svojstvo pravnog lica, bez njenog
odobrenja društvo ne može obavljati poslove propisane zakonom i aktom o osnivanju.
INDUSTRIJSKO VLASNIŠTVO
Zakon o indusrijskom vlasništvu u bih (SG BIH 3/02, 29/02)
Ovim zakonom uređuje se sticanjem sadržaj i zaštita prav aindustrijskog vlasništva. Ind.
vlasništvom u smislu ovog zakona smatraju se: patenti, robni i uslužni žigovi, industrijski dizajn i
geografske oznake. Pronalazak je predmet koji se štiti patentom. Žigom se štiti znak koji je
podoban za razlikovanje robe ili usluga. Novi oblik proizvoda štiti se industrijskim dizajnom, a
oznaka koja označava geografsko porijeklo proizvoda štiti se geografskom oznakom. Nositelj
prava koja proizilaze iz patenta, žiga, ind. dizajna itd. priznavanjem i registracijom kod nadležnog
instituta (Institut za standarde i mjeritaljestvo BiH) stiči matreijalna i moralna prava. Materijalno
pravo obuhvata isključivo pravo privrednog iskorištavanja u skladu sa zakonom i pravo na
raspolaganje. Moralna prava pronalazača, autora i drugih stavrala za ova 4 oblika jeste da bude
označen u prijavi koju podnosi Institutu u svim isprava koje se odnose na patent, dizajn, žig i
geografsku oznaku. Ako je pronalazak, žig, rezultat rada više lica, sva ta lica imaju ista prava.
Sarajevo, 11.05.2012.
Domaća i strana lica imaju isto pravo na zaštitu (po principu reciprociteta). Za stjecanje ovih
prava važi načelo prvenstva (jači je u pravu onaj ko je ranije podnio prijavu Institutu). Pravo se
stječe sa danom podnošenja prijava kod Instituta za standarde , mjeriteljstvo i intelektualno
vlasništvo BiH koji vodi postupak za sticanja, promet, održavanje i prestanak prava industrijskog
vlasništva. O priznavanju ili odbijanju donosi se rješenje protiv koga je dopuštena žalba Komisiji
za žalbe Instituta, a protiv odluke Komisije može se pokrenuti upravni spor kod Suda BiH. Nakon
donošenja rješenja upisuje se patent ili žig u registar. Institut vodi registar pojedinačno za sve ove
oblike. Registar je javna knjiga i dostupna je trećim licima na uvid. Pored toga, da bi se ovo
načelo javnosti osiguralo, Institut ima svoj službeni glasnik u kojem objavljuje svoje odluke i
rješenja.
Nosiocu prava pripadaju materijalan, moralna prava i parvo na zaštitu. U slučaju povrede, zaštitu
traži tužbom. Tužbom se može tražiti i pobijanje priznatih prava (nekom drugom licu). Rokovi su
3 godine od saznanja i 5 godina objektivni rok. Trajanje ovih prava je u pravilu 10 godina i nosilac
prava je dužan da ovo obnovi po proteku roka, da ovo pravo ne bi prestalo. Ova prava su
prenosiva i mogu se nasljeđivati.
Trajanje prava po upisu u registar:
- patent - 20g
- industrijski dizajn - 10g
- žig - 10g
- geografska oznaka – bez ograničenja
po isteku ovog vremena nosilac treba tražiti da se obnovi ono što je upisano u registar. Ako to
propusti nema pravo na zaštotu koja je obezbjeena putem suda.
Postoje tri vrste tužbi

- tužba za zaštitu ( ako neko lice neovlašteno koristi tuđe pravo nosilac prava može tražiti
naknadu štete i vraćanje primljene dobiti na ovakav način)
- tužba za osporavanje nekog prava industrijskog vlasništva (gdje tužilac tvrdi da je neko drugi
pronalazač a ne lice upisano u registar)
- tužba za priznavanje autorstva ( ova tužba se podnosi dok traje patent ili žig , tvrdeći da je on
autor a ne lice upisano u registar)
Onaj ko je upisan može pravo iskorištavanja ugovorom prenjeti na treće lice. Zakon upućuje na
ugovor o licenci gdje je predmet iskorištavanje patenta, žiga ili znakova za razlikovanje. Ovim
ugovorom ne gubi se autorstvo samo se ustupa iskorištavanje uz naknadu, ali nije isključeno da
nosilac prava stavi i svoje pravo u promet.
RAZLIKE U PRIMJENI NEKIH INSTITUTA U PRIVREDI I GRAĐANSKO- PRAVNIM

ODNOSIMA
U članu 25. ZOO data je definicija šta se smatra ugovorima u privredi.

Povodom ovakvih ugovora nastaju privredni sporovi. Ove sporove rješavaju privredna odjeljenja
općinskih sudova u sjedištu kantona. Ta odjeljenja će rješavati i postupak likvidacije i stečaja kao
i sporove koji proizilaze povodom stečaja. Ovdje bi sdpadali i sporovi u vezi sa industrijskim
vlasništvom.
U toku postupka stečaja zakazuje se ročište za utvrđivanje potraživanja. Ako povjerilac ospori
neko potraživanje. Ako povjerilac ospori neko potraživanje stečajni sudija upućuje na parnicu koju
će voditi privredno odjeljenje općinskog suda u sjedištu kantona.
Solidarnost je uzajmanost više osoba u sticanju prava i obaveza. ZOO propisuje da kada su u
pitanju ugovori u privredi nekada propisuje solidarnost a nekada omogućava da se ona može
ugovorom sporazumno isključiti. Npr kod ugovora u privredi čak i djeljive obaveze dužnici su
dužni ispuniti solidarno, osim ako to nisu izričito ugovorom isključili. Kod slučajeva u privredi i
Sarajevo, 11.05.2012.
jemstvo je uvijek solidarno tj jemac odgovara kao platac ili kao glavni dužnik. Osim ako nije
ugovorom isključeno i ako zakon dozvoljava da se to u nekim lučajevima isključi.
Zastara član 374. ZOO

Kod društava u kojima je u strukturi kapitala zastupljen većinski državni kapital stav vrhovnog
suda je da je za njih rok zastare 3 godine a za društva gdje nema takvog kapitala rok je 5 godina.
Za odnose među subjektima u privredi odnosi su kao dobrog privrednika i dobrog stručnjaka a u
obligacionim odnosima dužnost ili pažnja dobrog domaćina. Pažnja dobrog stručnjaka zakonom
se propisuje za ispunjavanje određenih poslova – zahtijeva se u vezi sa određenom dijelatnosti
npr kod ugovora o prevozu lica, kada prevoznik odgovara uvijek, osim u slučaju kada je do štete
došlo djelovanjem okolnosti koje nije mogao otkloniti ni pažnjom dobrog stručnjaka.
Časom preuzimanja robe prelazi rizik za slučajnu propast stvari. Kupac koji prima stvar mora je
pregledati bez odlaganja. Kod ugovora u privredi o vidljivim nedostacima prodavac se
obavještava odmah a ako nije tu onda bez odlaganja. Za skrivene nedostatke mora se obavijestiti
prodavac bez odlaganja ili čim ih je zapazio. Ako to ne učini kupac gubi pravo da traži otklanjanje
neostataka, sniženje kupoprodajne cijene ili raskid ugovora.
MJENICA
Osnovna svojstva mjenice se razlikuju od osnovnih svojstava mjeničnopravnog odnosa.
Mjenica je isprava, pismeno očitovanje obaveze.

Usmeno se ne može niko mjeničnopravno obavezati.
Mjenična obaveza vezana je za ispravu i ona se izdaje u obliku kojeg zakon odredi.
Samo onaj ko ima tu ispravu može tražiti ispunjenje mjenične obaveze.
Mjenična obaveza je samostalna i stroga. Njena samostalnost leži u apstraktnosti – ne zna se
zbog čega je mjenični dužnik se obavezao. Samostalnost se ogleda i u solidarnoj odgovornosti
mjeničnih dužnika.
Potpisi nesposbnih osoba ili lažni potpisi ne utiču na obavezu drugih mjeničnih potpisnika.
Mjenica može glasiti samo na novčanu svotu i nikada na činidbu. Ona je vrijednosni papir i bez
tog papira nema nastanka, a ni prava prenosa. Pravo na mjenicu je stavrno-pravne prirode.
Prava koja proizilaze iz mjenice su obligacionopravne prirode. Po zakonu to je papir po naredbi, a
izričitom kaluzulom može biti drugačije određeno. To je i prezentacijski papir - što znači da
vjerovnik dolazi dužniku na naplatu. To je i papir javne vjere – što znači formalne istine.
Osobine mjenično-pravnog odnosa:

1) Načelo pismenosti – mora biti na propisanom obrascu
2) Načelo inkorporacije – svi bitni elementi su upisani u mjenicu
3) Načelo fiksnosti obaveze – prava i obaveze su fiksirane
4) Načelo neposrednosti – imalac mjenice nalazi se u neposrednom pravnom odnosu
5) Načelo samostalnosti – mjenično- pravni odnos je nezavisan od osnovnog posla i svaki
potpis na mjenici zasniva samostalnu mjenično- pravnu obavezu
6) Načelo novačnosti - mjenica glasi na određenu svotu novca u domaćoj valuti
7) Načelo solidarnosti-
8) Načelo apstarktnosti – valajnost mejnice ne ovisi od nekog pravnog posla, ni ne zna se
koji je to posao
Mjenične radnje:
1. Akceptiranje mjenice.
Akcept se vrši tako da trasat na samoj mjenici napiše: priznajem ili prihvaćam ili napiše drugu
riječ koja ima to značenje a zatim se potpiše.
To znači da izdavalac mjenice (trasant) mjenicu popunjava, a trasat (akceptant) je potpiše na
opisani način on postaje glavni dužnik.
Sarajevo, 11.05.2012.
Ako prihvata trasat mjenicu (akceptira), onda taj akcept mora biti bezuvjetan, ali ga može
ograničiti na dio iznosa.
Akceptom se trasat obavezuje da mjenicu plati po dospjelosti. Tužba protiv akcepatnat nije
uslovjena nikakvim protestom jer on nije regresni ngo glavni dužnik. Amortizacija mjenice.
2. Amortizacija mjenice
Tu se podrazumijeva sudski vanparični postupak u kojem se donosi odluka o proglašenju
izgublljene ili oštećene mjenice nevažećom.
Postupak amortizacije se pokreće prijedlogom.
Kada se mjenica amortzuije rješenjem, raniji imalac može da ima prava samo prema glavnom
mjeničnom dužniku – to znači da rješenje o amortizaciji mjenice ima karatkter građansko
pravnog, a ne mjeničnopravnog dejstva, ovo iz razkloga što je amortizacijom prestao
mjeničnopravni odnos.
3. Aval
To je mjenična radnja. Može ga dati svako lice. Može biti djelimičan ili potpun, a može biti i
vremenski ograničen. Avalista solidarno odgovara, a ako plati mjenicu stupa na mjesto honorata.
Razlika između mjenice i čeka su:
ček je sredsvo plaćanja, mjenica je sredstvo kreditiranja;
kod čeka
1) ne se mora odrediti rok dospjelosti,
2) glasi na donosioca,
3) vuče se na banku kao trasata, jer se smatra da ona ima tu pasivnu sposobnost,
4) ne akceptira se,
5) nema regresa zbog neakceptiranja,
6) nema protesta;
7) dospjeva po viđenju,
8) ne može se umnožavati kao mjenica,
9) ne može se ni domicilirati (odrediti mjesto naplate).
10) Trasant mora da raspolaže pokrićem kod tarsata u momentu izdavanja odnosno isplate
čeka. Opoziv čeka može vršiti samo trasant, imalac čeka može da odbije djelimičnu
isplatu, ček može da glasi na donosioca.
Indosiranje- šta je prenos potraživanja tj cesija?- to je ovdje inosiranje mjenice.

Kada je na mjenici označeno ne po naredbi onda se ona ne indosira. Prenos se vrši cesijom kao
u građansko- pravnom odnosu. Indosament indosiranjem ne smije isticati nikakve uslove. Ako su
stavljeni smatra se kao da nisu napisani. Prenos mora glasiti na prvu mjeničnu svotu. Prenos se
obavlja potpisivanje tj davanjem izjave na poleđini mjenice ili alonžu da se mjenična svota isplati
naznačenoj osobi tj indosataru. Prenos mora glasiti na punu mjeničnu svotu. Indosiranjem se
prenose sva prava sadržana u mjenici na indostara i on od mjenično vjerovnika postaje regresni
dužnik. Slodarno odgovara za plaćanje mjenice, ali i sam ima takva prava od svojih prethodnika.
Mjenični prigovori, protesti i tužbe - mjenične tužbe su sredstvo za ostvarivanje prava

mjeničnih povjerilaca. Između mjeničnih tužbi i tužbi u građanskom pravu u suštini je razlika
neznatna. Postoji više vrsta mjeničnih tužbi. Redovna mjenična tužba je ona koja se podnosi
protiv glavnog mjeničnog dužnika. Regresna tužba se podnosi protiv regresnih dužnika i uz nju se
osim mjenice prilaže mjenični protest. Tužbe trasata protiv trasanta, trasanta protiv trasata zbog
neisplate mjenične svote, tužba zbog povraćaja mjenice, i tužba zbog neopravdanog obogaćenja.
ČEK – iz zakiona!!!
Ček, u smislu ovog zakona, predstavlja sredstvo plaćanja.
U ovom zakonu:
1) "Indosament" oznacava prijenos prava iz ceka na novog imaoca ceka,
2) "Odgovornost i placanje" oznacava isplatu po vidjenju, isplatu cijele sume ili izvjesnog dijela
jamstvom,
Sarajevo, 11.05.2012.
3) "Regres zbog neisplate" oznacava mogucnost ostvarivanja regresa protiv indosanta, trasanta i
avaliste u slucaju odbijanja isplate ceka, jednog od njih,
4) "Umnozavanje" oznacava mogucnost izdavanja ceka u zemlji i inozemstvu u dva ili vise
istovjetnih primjeraka,
5) "Zastara" predstavlja mogucnost zastarijevanja postrazivanja iz ceka,
6) "Tuzba iz temeljnog odnosa" je mogucnost povrata ceka redovnom parnicom protiv trasanta ili
svoga neposrednog indosanta umjesto podizanja regresne tuzbe.
Cek sadrzi:
1) oznaku za cek, napisanu u samom slogu isprave ili, ako je ova izdata na stranom jeziku, izraz
koji na tome jeziku odgovara pojmu ceka,
2) bezuvjetni uput da se plati odredjena svota novca iz trasantovog pokrica,
3) ime onoga koji treba platiti (trasat),
4) mjesto gdje treba platiti,
5) oznaku dana i mjesta izdavanja ceka,
6) potpis onoga koji je cek izdao (trasant).
(1) Cek koji je plativ u zemlji moze se trasirati samo na banku.

(2) Cek plativ izvan zemlje moze se, prema zakonu mjesta placanja, trasirati i na druga lica.
(1) Cek moze glasiti na ime, po naredbi ili na donosioca.

(2) Cek na ime koji sadrzi oznaku "ili donosioca", odnosno drugi izraz koji isto znaci, vrijedi kao
cek na donosioca.
(3) Isto tako, cek bez oznake lica kojem se ima platiti (korisnik, remitent) vrijedi kao cek na
donosioca.
(4) Cek moze glasiti i na ime po naredbi samog trasanta.
(5) Ne vrijedi cek na donosioca u kome su trasant i trasat jedno isto lice.
III - INDOSAMENT
Clan 10.
(1) Cek na donosioca prenosi se jednostavnom predajom. Svaki drugi cek, iako i nije izricito
trasiran po naredbi, prenosi se indosamentom.
(2) Cek u kojem je trasant stavio rijeci: "ne po naredbi" ili drugi izraz koji znaci isto, prenosi se
samo u obliku i sa efektima obicnog ustupa (cesije).
(3) Cek na donosioca moze se pretvoriti u cek na ime ili u cek po naredbi odgovarajucim punim
indosamentom.
Clan 11.
(1) Indosament mora biti bezuvjetan. Svaki uvjet koji bi bio stavljen smatra se kao da nije
napisan.
(2) Djelimican indosament je nevaljan.
(3) Isto tako, nevaljan je i trasatov indosament.
(4) Indosament "na donosioca" vrijedi kao bjanko indosament.
(5) Ko god, izuzimajuci trasata, stavi na poledjini ceka izdatog na donosioca svoj potpis, ne
ispisujuci odredbu o indosamentu, odgovara kao trasantov avalista. Cek ovim ne gubi osobinu
ceka na donosioca.
(6) Indosament na trasata vrijedi kao priznanica o isplati.
OPĆI POJMOVI
Dodatna nadležnost – ustavom BiH (Član 3) propisane su nadležnosti BiH, ali isto tako članom
3.5 a) i b) propisane su ustavom FBiH i dodatne nadležnosti. To znači da entiteti jedan dio
Sarajevo, 11.05.2012.
svoje nadležnosti mogu prenijeti na BIH (Ministarstvo pravde, Ministarstvo odbrane, VSTV).
Prenos nadležnosti vrši zakonodavno tijelo entiteta tj. Parlament FBiH i Narodna skupština RS.
Podjela nadležnosti – prema Ustavu FBiH propisane su: isključiva nadležnost Federacije,
zajednička nadležnost FBiH i kantona i isključiva nadležnost kantona.
1. kod isključive nadležnosti FBiH - ona iz te oblasti samostalno donosi propise
2. kod zajedničke nadležnosti - propisi koje donosi FBiH mora donositi u konsultaciji
zajedno sa kantonalnom vlašću.
3. kod kantonalne isključive nadležnosti - kantonalno tijelo samostalno donosi propise.
Kod zajedničke nadležnosti - FBiH može prenjeti dio nadležnosti na kanton, a kanton na gradske
vlasti ili općinske a isto se odnosi na državu BiH.
Zatečeni propisi – to znači da svi zakoni, sudska pravila i propisi koji su ze zatekli na dan
donošenja ustava FBIH (isto važi i za ustav BIH) će se primjenjivati u onoj mjeri ukoliko nisu u
suprotnosti sa ustavom FBiH (isto važi i za BiH) (npr. zakon o eksproprijaciji, ZOO, zakon o
nasljeđivanju).
ZAKON O VIJEĆU MINISTARA (Sg. BIH 30/03, 42/03 i 81/06)

Izvršna u vlast u BIH: 1. Vijeće Ministra, 2. Predsjedništvo BiH, 3. Centralna banka BiH;
Izvršna u vlast u Federaciji: 1. Predsjednik FBIH i 2 potpredsjednika; 2. Vlada FBiH;
Izvršna u vlast u kantonu: Vlada kantona na čelu sa Premijerom kantona
Izvršna u vlast u općini i gradu: Načelnik opštine i Gradonačelnik.
Vijeće ministara je organ izvršne vlasti BiH koji vrši svoja prava i dužnosti kao vladine funkcije, u
skladu sa Ustavom BiH, zakonima i drugim propisima BiH.
Sjedište Vijeća ministara je u Sarajevu.
SASTAV VIJEĆA MINISTARA - Vijeće ministara čine predsjedavajući i ministri, i to:

1) Ministar vanjskih poslova
2) Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa
3) Ministar financija i trezora
4) Ministar komunikacija i prometa
5) Ministar civilnih poslova
6) Ministar za ljudska prava i izbjeglice
7) Ministar pravde
8) Ministar sigurnosti
9) Ministar odbrane
Navedena ministartsva se osnivaju Zakonom o ministarstvima i drugim tijelima uprave u BiH,
i istim zakonom su određene nadležnosti tih ministarstava.
Manadat Vijeća ministara je 4 godine isto kao i članova Parlamentarne

skupštine BiH.
Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje Predsjedništvo BiH, a
odluku o imenovanju potrvđuje Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH.
Ministre imenuje predsjedavajući Vijeća ministara, a odluku o
imenovanju također potrvđuje Predstavnički dom Parlamentarne skupštine.
Svaki ministar ima jednog zamjenika ministra . Oni su iz različitih
konstitutivnih naroda u odnosu na ministra i zamjenjuju ministre u slučaju njihove odsutnosti
ili spriječenosti da obavljaju dužnost.
Predsjedavajući Vijeća ministara može podnijeti ostavku
Predsjedništvu BiH. Podnošenjem ostvake Predsjedavajućeg, cijelo Vijeće ministara je u
ostavci.
Sarajevo, 11.05.2012.
Isto tako, Predsjedništvo BiH može pokrenuti postupak opoziva

Predsjedavajućeg Vijeća ministara, a ako to prihvati Parlamentarna skupština, dolazi se u istu
situaciju kao i da sam podnosi ostavku. Članovi Vijeća ministara i Predsjedavajući ostaju da
obavljaju te poslove do izbora novih članova. - (pronaći ministarstva).
Vijeće ministara radi i odlučuje u sjednicama.
U ostvarivanju svojih prava i dužnosti Vijeće ministara:
a) donosi odluke, zaključke i rješenja,
b) usvaja nacrte i prijedloge zakona, analize, informacije, strategijska
dokumenta, programe, sporazume, protokole i druga akta
Vijeće ministara donosi akta:
a) većinom glasova od ukupnog broja svojih članova - o
svim pitanjima i temama o kojima u daljoj proceduri konačno odlučuje Parlamentarna
skupština BiH.
b) ostalim pitanjima - odlučuje konsensusom, a naročito o
propisima, imenovanjima i postavljenjima. U slučaju da se konsenzus ne postigne,
predsjedavajući saziva ministare koji su protiv kako bi se postiglo rješenje, a ako ni na
ovaj način konsensus ne bude postignut u roku od 7 dana, odluka se donosi većinom
glasova koja podrazumijeva najmanje 2 člana iz svakog konstitutivnog naroda.
ZAKON O VLADI FEDERACIJE (SNFBIH 1/94, 8/95, 19/03, 54/05 i 2/06)

Vlada Federacije je izvršni organ FBiH, koja vrši izvršnu vlast
Federacije, ako određene izvršne kompetencije nisu Ustavom Federacije predviđene za
Predsjednika odn. Potpredsjednike Federacije.
Vladu FBiH imenuje - Predsjednik FBiH uz saglasnost dva
potpredsjednika i nakon konsultacije sa Premijerom odn. kandidatom za premijera. Odluku o
imenovanju potvrđuje Predstavnički dom Parlamenta FBiH.
Vladu FBiH čini premjer i ministri, Premijer ima 2 zamjenika, a Vladu
čini 15 ministara (8 B, 5 H i 3 S).
Vlada FBiH odgovorna je svom šefu tj. Predsjedniku federacije, kao i
Parlamentu FBIH, a ministri su, pored navedenog, odgovorni i premijeru Vlade FBiH.
Vlada FBiH donosi slijedeće propise:
1) uredbe sa zakonskom snagom,
2) uredbe - uredbom se:
a) uređuju najvažnija pitanja iz nadležnosti Vlade,
b) bliže uređuju odnosi za sprovođenje zakona,
c) osnivaju stručne i druge službe i
d) utvrđuju načela za unutrašnje ustrojstvo federalnih organa
državne uprave.
3) odluke - odlukom se:
a) uređuju pojedina pitanja ili propisuju mjere Vlade,
b) daje saglasnost ili potvrđuju akti drugih organa ili organizacija, te
c) odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne odlučuje uredbom.
4) rješenja - rješenjem se odlučuje o imenovanjima i razrješenjima, i dr.
pojedinačnim pitanjima iz nadležnosti Vlade.
5) zaključke - zaključcima se utvrđuju stavovi o pitanjima značajnim za
sprovođenje utvrđene politike.
ZAKON O FEDERALNIM MINISTARSTVIMA I DRUGIM TIJELIMA FEDERALNE UPRAVE

Ukupno ima 15 ministarstva (Ministarstvo odbrane je od kraja 2005. ustanovljeno na nivou BiH).
Jedan broj ministarstava sjedište ima u Mostaru, a drugi u Sarajevu.
Utvrđena je nadležnost federalnih ministarstvava ovim zakonom, a osnovano je nekoliko
federalnih uprava koje mogu biti samostalne ili okviru ministarstava.
Samostalne uprave su npr.:
1) Federalna uprava za geodestke i imovinsko-pravne poslove,
Sarajevo, 11.05.2012.
2) Federalna uprava civilne zaštite,

3) Federalni zavod za satistiku,
4) Arhiv FBiH,
5) Federalna direkcija robnih rezervi.
One su također formirane ovim zakonom i njime se utvrđuje i njihova nadležnost
Šta se treba uraditi za formiranje novog ministarstva?

Pripremili bi izmjene i dopune Zakona o federalnim ministarstvima i utvrdili postojanje novog
ministarstva te odrediti njegovu nadležnost. !!!!
ZAKON O DRŽAVLJANSTVU BIH – SG BIH 13/99, 41/02, 6/03, 14/03 i 82/05

STICANJE DRŽAVLJANSTVA BIH:
1. porijeklom - dijete
1) čija su oba roditelja bili državljani BiH u vrijeme rođenja djeteta, bez obzira na mjesto
njegovog rođenja;
2) čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme rođenja djeteta a dijete je rođeno na
teritoriji BiH;
3) čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme djetetovog rođenja, a dijete je rođeno u
inostranstvu, ako bi ono inače bilo bez državljanstva;
4) rođeno u inostranstvu, a čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme djetetovog
rođenja, pod uslovom da do vremena kada napuni 23 godine:
a) bude registrovano kod kompetentnih vlasti u BiH u zemlji ili inostranstvu;
b) ima stalno mjesto boravka na teritoriji BiH.
2. rođenjem na teritoriji BIH - ako je dijete rođeno ili nađeno na teritoriji BiH, a oba roditelja su
nepoznata ili nepoznatog državljanstva. Ovo dijete će izgubuti BiH državljanstvo ako do 14
godina putem porijekla dobije državljanstvo druge države.
3. usvajanjem - ako je dijete mlađe od 18 godina i ako se radi o potpunom usvojenju.
4. naturalizacijom - stranac koji je podnio zahtjev za sticanje državljanstva BiH može steći
državljanstvo naturalizacijom ako ispunjava slijedeće uslove:
1) da je napunio 18 godina starosti;
2) da ima prijavljeno stalno mjesto boravka u BiH najmanje 8 g. prije podnošenja zahtjeva;
3) da poznaje jedan od jezika ustavotvornih naroda BiH;
4) da mu nije izrečena mjera bezbjednosti protjerivanja stranaca iz zemlje
5) da nije osuđivan na izdržavanje kazne za kriv. djela na zatvor duže od 3 godine;
6) da se odreknu ili na neki drugi način izgube svoje ranije državljanstvo nakon sticanja BiH
državljanstva, osim ako bilateralni sporazum ne predviđa drugačije.
Sticanje državljanstva olakšanom naturalizacijom:
Stranac koji je bračni drug državljanina BiH, može steći državljanstvo pod
slijedećim uslovima:
1) da je brak trajao najmanje 5 godina prije podnošenja zahtjeva i da još uvijek traje u
momentu podnošenja zahtjeva;
2) da se odrekne ili na neki drugi način izgubi svoje ranije državljanstvo nakon sticanja
BiH državljanstva, osim ako to nije drugačije riješeno bilateralnim sporazumom;
3) da ima stalno mjesto boravka u najmanje posljednje 3 godine na teritoriji BiH.
Dijete mlađe od 18 godina čiji je jedan roditelj stekao državljanstvo BiH ima pravo
da dobije državljanstvo BiH naturalizacijom ako ono stalno boravi na teritoriji BiH.
Nekee osobe i bez ispunjavanja ovih uslova mogu steći državljanstvo BiH, a to je
ako se radi o emigrantima koji su se vratili u BiH i ako se radi o njihovim potomcima (1. i
2. generacija)
5. međunarodnim ugovorom.
PRESTANAK DRŽAVLJANSTVA BIH

1. Po sili zakona - državljanstvo prestaje dobrovoljnim sticanjem drugog državljanstva,
ako bilateralnim sporazumom između BiH i te države nije drugačije uređeno.
Sarajevo, 11.05.2012.
2. Odricanjem - državljanstvo prestaje ako je građanin BiH napunio 18 godina, a živi u

inozemstvu i ima državljanstvo druge države ili mu je ono zagrantirano - on se može odreći
državljanstva BiH. Odricanje može tražiti i maloljetna osoba ali moraju postojati zahtjevi oba
roditelja za odricanje.
3. Otpustom - državljanstvo prestaje pod slijedećim uvjetima:
1) da ima 18 godina,
2) da se protiv te osobe ne vodi krivični postupak zbog krivičnog djela za koje se goni po
službenoj dužnosti,
3) da je ta osoba izmirila određene poreze, doprinose ili druge obaveze koje su utvrđene
pravomoćnim odlukama.
4. Oduzimanje državljanstva: - državljanstvo se može oduzeti
1) ako je državljanstvo stečeno prevarom, na osnovu lažnih dokaza i
informacija, ili skrivanjem podataka koji bi bili relevantni za dodjelu državljanstva,
2) ako državljanin BiH vrši vojnu službu u nekoj drugoj državi, a nema
saglasnost nadležnih organa BiH,
3) odlukom Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih
državljana koja je bila zadužana za provjeru sticanja državljanstva od 6. aprila 1992. do
1. januara 2006.
ZAKON O ORGANIZACIJI UPRAVE U FBIH (SN FBIH 35/05)
Ovim zakonom propisan je način organiziranja uprave u FBiH,

kantonu, općini i gradu.
Ovo je jedan sistemski zakon i na osnovu njega se donose svi
ostali zakoni iz oblasti uprave, s tim da u nekim lex specialis zakonima određena
rješenja mogu biti i drugačije propisana.
Nadležnost federalnih organa uprave utvrđuje se u federalnom
zakonu o federalnim ministarstvima, a organizacija i nadležnost kantonalnih organa
uprave propisuje se kantonalnim zakonom. Nedležnost gradskih i općinskih službi
propisuje se propisom gradskog odnosno općinskog vijeća.
Poslove uprave iz okvira nadležnosti Federacije, odn. kantona
obavljaju organi uprave Federacije, odn. kantona, a poslove uprave i samouprave iz
nadležnosti grada odn. općine vrši gradonačelnik odn. općinski načelnik, putem gradskih
odn. općinskih službi za upravu.
Sredstva za rad organa uprave osiguravaju se u budžetu FBiH,
kantona, grada, odn. općine.
POSLOVI UPRAVE !!!

1. Izvršavanje zakona i drugih propisa – stvarna nadležnost organa uprave:
Federalni organi uprave nadležni su za izvršavanje:
a) federalnih zakona i dr. propisa i
b) zakona BiH – ako je to utvrđeno u samim tom zakonimu (da je za rješavanje određenih
upravnih stvari nadležna Federacija) ili ukoliko BiH jedan dio svoje nadležnosti prenese na
entitetet.
Kantonalni organi nadležni su za sprovođenje:
a) kantonalnih propisa,
b) federalnih propisa - ako je to utvrđeno zakonom Federacije ili ako je Federacija
jedan dio svojih nadležnosti prenijela na kanton.
Gradske i općinske službe su nadležne za izvršavanje propisa koje donose
gradska i općinska vijeća, za izvršavanje kantonalnih propisa ako je utvrđeno u zakonima
kantona, i ako je kanton, odnosno, Federacija jedan dio svoje nadležnosti prenijela na
grad, odnosno općinu.
Sarajevo, 11.05.2012.
2. Vršenje upravnog nadzora – gdje organi uprave nadziru provedbu zakona i drugih
propisa, te zakonitost rada i postupanja organa uprave i institucija koje imaju javna
ovlaštenja.
Postoji nekoliko vrsta upravnog nadzora:
a) nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata i
b) nadzor nad zakonitošću rada institucija - kojima su povjerena javna
ovlaštenja, kao i
c) inspekcijski nadzor – gdje organi uprave:
ostvaruju neposredan uvid u zakonitost rada i poslovanja i
postupanja preduzeća, ustanova i građana u svezi s pridržavanjem zakona i drugih
propisa, te
podizumaju upravne i druge mjere za koje su ovlašteni zakonom,
odn. propisom gradskog ili općinskog vijeća.
3. Donošenje provedbenih propisa (podzakonskih akata) – organi uprave nadležni su
za donošenje provedbenih poropisa samo ako je to predviđeno zakonom iz određene oblasti.
4. Pripremanje određenih propisa i davanje preporuka – organi uprave pripremaju
zakone i druge propise za oblasti za koje su obrazovani i kada o tome odluči nadležna
zakonodavna ili izvršna vlast.
Prilikom izrade zakona organi uprave dužni su pribavljati odgovarajuća mišljenja, posebno:
a) ako se tim zakonim propisuje i dio nadležnosti nekih drugih organa, ili
b) ako predložena rješenja iziskuju angažiranje određenih finansijskih sredstava.
5. Davanje odgovora na pitanja zakonodavnoj vlasti – to su tzv. zastupnička pitanja u
vezi s provođenjem politike i izvršavanjem zakona i dr. propisa iz svoje nadležnosti, te o
stanju i problemima u oblasti za koju su osnovani
6. Praćenje stanja u oblasti za koje su ti organi osnovani
7. Obavljanje drugih poslova kada je to zakonom propisano
POVJERAVANJE JAVNIH OVLAŠTENJA !!!

Organi uprave u okviru obavljanja svoje djelatnosti mogu jedan
dio svojih poslova prenijeti na neku drugu pravnu osobu, ali isto tako zakon propisuje da
se u okviru prenosa nadležnosti sa organa uprave na drugu pravnu osobu ne može prenijeti
inspekcijski nadzor. Međutim, o ukviru inspekcijskog nadzora jedan dio se može prenijeti a to
je obavljanje određenih ekspertiza i stručnih analiza za koje organ uprave nije stručno
osposovljen.
Prenos nadležnosti može se vršiti samo zakonom.
One pravne osobe na koje je preneseno obavljanje određene
djelatnosti sa organa uprave zovu se - Institucije koje vrše javna ovlaštenja.
Organ uprave koji je prenio ovlaštenja, u tom slučaju ima sljedeću

funkciju:
1) rješava po žalbama na donesena rješenja od strane ovih institucija,
2) vrši inspekcijski nadzor,
3) daje određena uputstva, mišljenja i objašnjenja - kod primjene određenih zakona
i
4) može poduzimati i druge radnje i mjere koje ima drugostepeni organ.
Isto tako, ta pravna osoba na koju su prenesena javna ovlaštenja ima
obavezu da mu dostavlja informacije, izvještaje i druge podatke koji su neophodni tom organu
uprave.
KAKO SE OSNIVAJU ORGANI UPRAVE - OSNOVI ORGANIZACIJE ORGANA UPRAVE !!!
Federalni i kantonalni organi uprave osnivaju i njihove

nadležnosti se utvrđuju zakonom.
Federalni organi uprave su:
Sarajevo, 11.05.2012.
a) ministarstva – federalno ministarstvo osniva se za obavljanje upravnih i stručnih poslova

iz nadležnosti Federacije u oblastima u kojima federalni organi uprave, u cjelini ili u
većem obimu, neposredno provode politiku i izvršavaju/osiguravaju izvršavanje
federalnih zakona i drugih federalnih propisa i odgovaraju za njihovo izvršavanje. Šta se
treba uraditi za formiranje novog ministarstva? Prvo treba pripremiti izmjene i dopune
Zakona o federalnim ministarstvima, zatim usvojiti zakon od strane federalnog
parlamenta u kojem će biti određena nadležnost novog ministarstva, te na kraju utvrdili
postojanje novog ministarstva.
b) uprave - federalna uprava osniva se za obavljanje određenih upravnih i stručnih poslova
čija priroda i način izvršavanja zahtijeva posebnu organiziranost i samostalnost u radu.
Federalne ustanove su: (imaju svojstvo pravnog lica)
To su upravne organizacije koje - vrše stručne poslove za čiji rad je
potrebna primjena stručnih i naučnih metoda.
Kriterij za osnivanje: obim poslova, vrsta poslova i broj organa
uprave treba biti primjeren broju stanovnika koji žive na određenom prostoru
Ovdje spadaju:
1) zavodi - osnivaju se za obavljanje stručnih i drugih poslova koji zahtijevaju
primjenu istraživačkih i naučnih metoda.
2) direkcije - se osnivaju za obavljanje stručnih poslova, koji pretežno imaju
privredni karakter.
3) agencije
Njima rukovodi direktor a organima uprave rukovodi ministar (jedna
od razlika). Ministar je odgovoran Vladi FBiH, predsjedniku i premijeru FBiH i na kraju
Parlamentu FBiH. Direktor je odgovoran (ovisno od toga da li je upravna organizacija u
sastavu ministarstva ili je samostalna) Vladi FBiH i premijeru a ako je samostalna onda
Vladi FBiH.
Odgovornost se uvijek treba vezivati za imenovanje u smislu - onaj ko
imenuje njemu se odgovara.
Federalne uprave i federalne ustanove mogu se osnivati :

a) kao samostalne federalne uprave / ustanove i
b) kao federalne uprave / ustanove u sastavu federalnog ministarstva - ako je to
potrebno:
1) zbog međusobne povezanosti poslova iz nadležnosti federalnog
ministarstva i federalne uprave/ustanove i
2) kad je, pored određ. stepena samostalnosti u vršenju poslova potrebno
osigurati usmjeravanje i nadzor u obavljanju poslova tih uprava/ustanova od strane
federalnog ministarstva.
U slučaju kad se uprava/ustanova nalazi u sastavu ministarstva - ministar donosi propise
i opće akte za izvršavanje zakona i vrši nadzor nad radom te uprave/ustanove, a ostale poslove iz
svoje nadležnosti uprava/ustanova vrši samostalno.
U vršenju nadzora federalni ministar ima ovlaštenja:
1) rješavati u upravnom postupku o pravnim sredstvima protiv upravnih akata uprave/ustanove u
sastavu;
2) davati saglasnost na akte uprave/ustanove u sastavu, donesene izvan upravnog postupka;
3) tražiti izvještaje i obavještenja o radu uprave/ustanove u sastavu;
4) odrediti izvršenje pojedinih zadataka iz nadležnosti uprave/ustanove u sastavu i rokove za
njihovo izvršenje.
Federalne uprave/ustanove u sastavu ministarstva, ostvaruju saradnju sa drugim organima,
preduzećima i dr. pravnim licima, a odnose prema Vladi, Predsjedniku i Parlamentu FBiH ostvaruju
preko ministra u čijem se sastavu nalaze.
Za vršenje upravnih i stručnih poslova i poslova lokalne
samouprave, iz okvira nadležnosti grada i općine - osnivaju se službe za upravu. One se
osnivaju propisom gradskog i općinskog vijeća na prijedlog gradonačelnika, odn.
općinskog načelnika.
UTVRĐIVANJE UNUTARNJE ORGANIZACIJE ORGANA UPRAVE
Sarajevo, 11.05.2012.
Unutrašnja organizacija organa uprave - utvrđuje se pravilnikom o

unutarnjoj organizaciji.
Pravilnik o unutarnjoj organizaciji donosi rukovodilac
federalnog/kantonalnog organa uprave/ustanove, uz saglasnost Vlade Federacije/kantona.
Unutarnja organizacija federalne uprave / ustanove u sastavu
ministarstva - utvrđuje se, kao poseban dio, pravilnikom o unutarnjoj organizaciji ministarstva
u čijem se sastavu nalaze.
U gradu i općinu, pravilnik o unutarnjoj organizaciji donosi
gradonačelnik / općinski načelnik, uz saglasnost gradskog / općinskog vijeća.
Pravilnikom o unutarnoj organizaciji organa uprave utvrđuje se
naročito:
1. organizacione jedinice i njihova nadležnost;
2. način rukovođenja;
3. programiranje i izvršavanje poslova;
4. ovlaštenja i odgovornosti službenika u obavljanju poslova;
5. ukupan broj službenika i namještenika za obavljanje poslova;
6. naziv i raspored poslova po organizacijonim jedinicama, sa opisom poslova za
svakog službenika i namještenika i potrebnim uvjetima u pogledu stručne spreme i drugih
uvjeta;
RUKOVOĐENJE ORGANIMA UPRAVE
Rukovodilac organa uprave, njegov zamjenik, rukovodeći službenici i službenici sa

posebnim ovlaštenjima - uopćeno
Organom uprave rukovodi rukovodilac. U federalnim i kantonalnim
organima uprave to je ministar, a službama za upravu u gradu i općini rukovodi
gradonačelnik, odn. općinski načelnik. Samostalnom upravom i upravom u okviru
ministarstva rukovodi direktor.
Rukovodilac organa uprave:
1) predstavlja organ uprave,
2) organizuje i osigurava zakonito i efikasno obavljanje poslova,
3) donosi propise i dr. akte za koje je ovlašten, te
4) odlučuje u o pravima, obavezama i odgovornostima službenika i namještenika u vršenju
službe.
Rukovodilac je odgovoran za izvršavanje svojih ovlaštenja, odn. nadležnosti
organa kojim rukovodi, a ako ocijeni da ne može obavljati poslove – može podnijeti ostavku.
Federalni ministar podnosi ostavku predsjedniku Federacije.
Rukovodioca smjenjuje onaj organ koji ga je imenovao u skladu sa zakonom:
a) ako se u izvršavanju svojih ovlaštenja i obaveza ne pridržavaj politike i
smjernica organa zakonodavne vlasti, kao i uputstava i smjernica organa izvršne vlasti: ili
b) ako u okviru svojih nadležnosti ne osigurava provođenje zakona i
drugih propisa; ili
c) ako iz drugih razloga postane nedostojan vršenju funkcije.
Rukovodilac organa uprave može imati zamjenika, koji ga zamjenjuje ukoliko
ovaj nije u mogućnosti obavljati svoja ovlaštenja i obaveze ili ako je mjesto rukovodioca
upražnjeno, dok novi rukovodilac ne preuzme dužnosti, sa svim njegovim ovlaštenjima i
odgovornostima u rukovođenju i pomaže rukovodiocu u provođenju njegovih ovlaštenja i
obaveza. Zamjenika rukovodioca organa uprave imenuje i smjenjuje organ koji imenuje
rukovodioca organa uprave.
Rukovodiocu organa uprave u rukovođenju pojedinim područjima rada pomažu
rukovodeći službenici. Rukovodeće službenike postavlja i smjenjuje rukovodilac organa
uprave.
Poslove inspekcijskog nadzora i druge značajnije upravne i stručne poslove
obavljaju službenici sa posebnim ovlaštenjima, koje postavlja i smjenjuje rukovodilac
organa uprave.
Sarajevo, 11.05.2012.
Rukovodilac organa uprave, njegov zamjenik i rukovodeći službenici - ne mogu

obavljati drugu službu ili posao. Ovo se ne odnosi na rad u sudovima u svojstvu sudije
porotnika, na rad u političkim strankama, na nastavni i odgojni rad u ustanovama za
obrazovanje i odgoj, na samostalan naučni rad, na rad u kulturnim, umjetničkim i
naučnoistraživačkim ustanovama, na rad u sportskim organizacijama i na javni rad u oblasti
publicistike.
Službenici i namještenici
Poslove uprave u organima uprave obavljaju - službenici.
Pomoćno-tehničke poslove za potrebe organa uprave obavljaju -
namještenici.
O prijemu službenika i namještenika u radni odnos u organ uprave,
kao i o drugim statusnim pitanjima tih lica - odlučuje rukovodilac organa uprave.
Položaj, prava, obaveze i odgovornosti, kao i plaće i druga materijalna
primanja službenika i namještenika u organima uprave uređuju se zakonom, odnosno
propisom gradskog i općinskog vijeća, u skladu sa zakonom.
Zakonom o državnoj službi u Federaciji - uređuje se radno-pravni
status državnih službenika, a Zakonom o o namještenicima u organima državne službe u
Federaciji - uređuje se radno-pravni status namještenika.
RUKOVOĐENJE FEDERALNIM ORGANIMA UPRAVE I FEDERALNIM USTANOVAMA

Federalnim ministarstvom rukovodi federalni ministar.
Federalni ministar:
1) rukovodi, koordinira i nadzire aktivnosti federalnog ministarstva,
2) provodi federalnu politiku i
3) izvršava federalne zakone i druge propise iz okvira nadležnosti svog ministarstva
4) izvršava zadatke koje mu odredi premijer
Federalnog ministra imenuje - predsjednik uz saglasnost 2 potpredsjednika
Federacije, nakon konsultacije sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju, s tim da
imenovanje ministra zahtijeva potvrdu većine glasova zastupnika u Predstavničkom
domu Parlamenta Federacije.
Federalnog ministra smjenjuje - predsjednik Federacije na prijedlog premijera.
Federalni ministar ima zamjenika.
Zamjenik ministra i ministar ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda.
Zamjenik federalnog ministra:
1) pomaže ministru u provođenju federalne politike, izvršavanju zakona i obavljanju
ostalih funkcija ministra.
2) zamjenjuje ministra ukoliko ovaj nije u mogućnosti obavljati svoja ovlaštenja i
obaveze ili ako je mjesto federalnog ministra upražnjeno, dok novi federalni ministar
ne preuzme dužnost.
Zamjenik federalnog ministra imenuje se i smjenjuje - na način predviđen za
imenovanje i smjenjivanje federalnog ministra.
Radom samostalne federalne uprave/ustanove rukovodi direktor.
Direktora samostalne uprave/ustanove - imenuje Vlada Federacije, na usaglašen
prijedlog premijera i zamjenika premijera.
U slučaju da direktor samostalne federalne uprave/ustanove nije u mogućnosti
obavljati svoja ovlaštenja i obaveze ili ako je mjesto direktora upražnjeno, zamjenuje ga
zamjenik direktora.
Radom uprave/ustanove u sastavu federalnog ministarstva rukovodi
direktor.
Direktora uprave/ustanove u sastavu ministarstva postavlja i smjenjuje - Vlada
Federacije, na prijedlog federalnog ministra u čijem se sastavu nalaze te uprave i
ustanove.
Sarajevo, 11.05.2012.
U slučajevima da direktor uprave/ustanove u sastavu ministarstva nije u

mogućnosti obavljati svoja ovlaštenja i obaveze ili ako je mjesto direktora upražnjeno
zamjenjuje rukovodeći službenik koga odredi federalni ministar.
ODGOVORNOST FEDERALNOG MINISTRA I NJEGOVOG ZAMJENIKA I DIREKTORA

FEDERALNE UPRAVE/USTANOVE
Federalni ministar i njegov zamjenik za svoj rad odgovaraju -
predsjedniku i premijeru FBiH.
Direktor i zamjenik direktora samostalne uprave/ustanove za svoj
rad odgovaraju - Vladi i premijeru i zamjeniku premijera Federacije.
Direktor ustanove/uprave koje se nalaze u sastavu ministarstva za
svoj rad odgovara - Vladi i ministru u čijem se sastavu nalazi ta uprava/ustanova.
Federalni ministar i njegov zamjenik mogu podnijeti ostavku -
predsjedniku FBiH.
Direktori kako samostalne tako i uprave/ustanove u sastavu ministarstva
ostavku podnose - Vladi FBiH.
RUKOVODEĆI SLUŽBENICI U FEDERALNIM ORGANIMA UPRAVE / USTANOVAMA

U rukovođenju pojedinim područjima rada federalnom ministru pomažu
rukovodeći službenici.
U federalnom ministarstvu, kao rukovodeći službenici, mogu se
postavljati:
1) sekretar ministarstva,
2) pomoćnici federalnog ministra,
3) glavni federalni inspektor i
4) savjetnici federalnog ministra.
Navedene rukovodeće službenike - bez konkursa, postavlja i smjenjuje Vlada FBiH, na
prijedlog federalnog ministra.
U samostalnoj federalnoj upravi/ustanovi mogu se postavljati -
pomoćnici direktora, a u federalnoj upravi/ustanovi u sastavu ministarstva - savjetnici
direktora.
Rukovodeći službenici za svoj rad odgovaraju federalnom ministru,
odnosno direktoru samostalne federalne uprave ili federalne ustanove.
OPĆI I POSEBNI PROPISI - PROPISI I DRUGI AKTI ORGANA UPRAVE I USTANOVA
Organi uprave/ustanove:
1) donose provedbene propise – tj. pravilnike kojima se razrađuju
pojedine odredbe zakona i uređuje unutrašnja organizacija organa uprave.
2) izdaju opće akte:
a) uputstva – kojima se propisuje način rada u obavljanju određenih poslova
uprave i utvrđuju neka pravila postupanja kod obavljanja nekih poslova .
b) instrukcije – kojima se utvrđuju bliže pravila i uputstva za rad na provođenju i
primjeni određenih federalnih zakona i drugih federalnih propisa.
c) naredbe – kojima se naređuje ili zabranjuje postupanje u određenoj situaciji koja
ima opći značaj.
Organi uprave/ustanove mogu donostiti provedbene propise i opće akte - samo kad su za to
izričito ovlašteni federalnim zakonom ili po zahtjevu premijera, ako se temelji na zakonu i u
granicama datog ovlaštenja. Provedbeni propisi i opći akti, objavljuju se u "Službenim
novinama Federacije BiH".
Na nivu FBiH i kantona, provedbene propise i opće akte donosi ministar odn. drugi
rukovodilac organa uprave/ustanove, a na nivou grada i općine - gradonačelnik odn, općinski
načelnik. Rukovodioci mogu ovlastiti svoje zamjenike, rukovodeće službenike ili pojedine
službenike da donose pojedinačne akte, o čemu se donosi posebno rješenje.
Sarajevo, 11.05.2012.
3) donose pojedinačne akte – rješenja i dr. pojedinačne akte. Donose ih

rukovodioci (ministar, direktor organa uprave), kada odlučivanju u upravnom postupku, kao i
u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
ODNOS ORGANA UPRAVE PREMA IZVRŠNOJ I ZAKONODAVNOJ VLASTI
Odnos organa uprave prema organu izvršne vlasti

Organ izvršne vlasti (Vlada Federacije/kantona) može tražiti:
a) da organ uprave određeni zakon/propis pripremi u određenom roku,
b) da se ispita stanje u određenoj oblasti i da se od utvrđenog stanja
pripreme odgovarajuće izmjene i dopune zakona,
c) utvrditi rokove za izvršavanje pojedinih zadataka.
Prilikom pripreme zakona i provedbenih propisa organ uprave može tražiti
smjernice i upute za pripremu zakona iz određene oblasti i o određenim pitanjima provođenja
politike. Organ izvršne vlasti obavezan je odgovoriti na traženje organa uprave.
Organi uprave za svoj rad odgovorni su Vladi Federacije/kantona, odn.
gradonačellniku i općinskom načelniku.
Odnos organa uprave prema organu zakonodavne vlasti
Organi uprave imaju obavezu:
1) da organu zakonodavne vlasti iznose značanija pitanja i daju preporuke u vezi sa
provođenjem politike i izvršavanjem zakona i drugih propisa.
2) da, na zahtjev organa zakonodavne vlasti, podnose izvještaj o svom radu, o stanju u
odnosnoj oblasti, o izvršavanju zakona i drugih propisa i o provođenju utvrđene politike;
3) da odgovaraju na pitanja organa zakonodavne vlasti i
4) da na zahtjev zakonodavne vlasti pripremaju zakone i druge propise, kao i analitičke,
informativne i druge materijale.
5) da na zahtjev organa zakonodavne vlasti, poduzeti odgovarajuće organizacione,
kadrovske i druge mjere kojima se osigurava efikasno izvršavanje poslova iz nadležnosti
organa uprave.
MEĐUSOBNI ODNOSI ORGANA UPRAVE
Federalni organi uprave imaju ovlaštenja i obaveze u pogledu nadzora nad

provođenjem federalne politike i federalnih zakona i dr. federalnih propisa iz isključive
nadležnosti Federacije kad je provođenje te politike i tih propisa povjereno kantonalnim
organima uprave ili gradskim i općinskim službama za upravu.
Kantonalni organi uprave imaju ovlaštenja i obaveze prema gradskim i općinskim
službama za upravu u pogledu provođenja i nadzora nad provođenjem politike i kantonalnih
zakona i drugih kantonalnih propisa, ako je provođenje tih propisa preneseno na grad,
odnosno općinu.
U ostvarivanju međusobne saradnje organi uprave odnosno službe za upravu na
istom nivou vlasti obavezni su jedni drugim dostavljati podatke i informacije potrebne za
obavljanje poslova iz njihove nadležnosti kojima raspolažu i do kojih dolaze u vršenju svojih
poslova, razmjenjuju informacije i iskustva, obrazuju zajedničke stručne komisije i druga
radna tijela, organizuju savjetovanja i ostvaruju druge oblike međusobne suradnje.
ODNOSI ORGANA UPRAVE PREMA OMBUDSMENIMA
Imamo trojicu ombudsmana za ljudska prava BiH (BHS).

Osnovna im je funkcija da štite ljudska prava u BiH.
Imenuje ih Parlamentarna skupština BiH.
Organi uprave obavezni su omogućiti ombudsmenima na njihov, zahtjev:
1) nesmatano ispitivanje njihove djelatnosti, odn. djelatnosti službenika organa uprave koji
su negirali ljudsko dostojanstvo, prava ili slobode, uključujući provođenje etničkog
progona ili održavanje njegovih posljedica.
Sarajevo, 11.05.2012.
2) osigurati sva službena dokumenta, uključujući i tajna, kao i upravne spise i osigurati
suradnju svakog službenika posebno u pribavljanju potrebnih informacija, dokumanata i
spisa.
3) osigurati i pristustvo pri rješavanju stvari u upravnom postupku.
Ako organ uprave ne postupi po zahtjevu ombudsmena - ombudsmeni mogu
od rukovodioca organa izvršne vlasti zatražiti osiguranje ispunjenja njihovih zahtjeva od
organa uprave, a organi uprave su obavezni postupiti po zahtjevima rukovodioca organa
izvršne vlasti.
ODNOSI ORGANA UPRAVE PREMA GRAĐANIMA STRANKAMA
1) Organi uprave rješavaju zahtjeve podesene od strane građana u rokovima koji su

propisani zakonom.
2) Organi uprave su dužni da po podnesenom zakonu fizičke/pravne osobe odgovore u
zakonom propisanom roku.
3) Organi uprave koji ostvaruju neposredne kontakte sa strankama obavezni su organizirati
obavljanje poslova na način i pod uvjetima kojima se strankama omogućuje da što
jednostavnije, brže i efikasnije ostvaruju svoja prava i izvršavaju obaveze kod tih organa.
4) Organi uprave obavezni su, bez odlaganja razmotriti i ispitati podnešene predstavke i
prijedloge stranaka na nepravilan odnos službenika organa uprave prema njima. Rukovodilac
organa uprave je obavezan dati pismeni odgovor stranki o poduzetim mjerama u vezi sa
njegovom predstavkom, odn. prijedlogom u roku od 10 dana od dana prijema predstavke,
odn. prijedloga.
5) Organi uprave ne mogu tražiti od građana uvjerenja i isprave sa kojima organi uprave
vode službenu evidenciju. Ova uvjerenja i isprave, organ uprave, odn. institucija koja ima
javna ovlaštenja obavezno pribavlja po službenoj dužnosti.
6) Kad se u upravnom postupku stranka odazove pozivu, a bez njene krivice službena
radnja radi koje je pozvana nije obavljenja, ima pravo zahtijevati naknadu nastalih troškova.
O zahtjevu za naknadu troškova odlučuje se zaključkom. Protiv ovog zaključka, stranka može
pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.
OSNOVNE ODREDBE O INSPEKCIJSKOM NADZORU
Inspekcijiski nadzor vrše organi uprave – federalna /kantonalna inspekcijska

uprava, a u okviru njih inspektori.
Inspektori su državni službenici sa posebnim ovlaštenjima.
Oni obavljaju inspekcijske preglede po službenoj dužnosti iili po zahtjevu stranke.
Ukoliko se radi o zahtjevu stranke inspektor je dužan da izvrši pregled i obavijesti stranku u
roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva.
Inspektor ima iskaznicu, kojom dokazuje svoje službeno svojstvo, identitet i
ovlaštenja predviđena zakonom.
Svako čiji rad podliježe inspekcijskom nadzoru dužan je inspektoru omogućiti
obavljanje nadzora i davati mu potrebna obavještenja i podatke od značaja za obavljanje tog
nadzora.
U obavljanju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i obavezu da
neposredno pregleda poslovne prostorije i druge objekte, proces rada, proizvode i drugu
robu, isprave i druge dokumente, kao i da obavlja druge radnje u skladu sa svrhom
inspekcijskog nadzora (utvrđivanje identiteta osoba, saslušavanje, uzimanje uzoraka radi
analiza i sl.).
O svakom inspekcijskom pregledu inspektor je obavezan sastaviti zapisnik i u
njemu navesti činjenično stanje utvrđeno inspekcijskim pregledom.
Kada u obavljanju inspekcijskog pregleda utvrdi da je povrijeđen zakon ili drugi
propis čije izvršenje nadzire - inspektor ima ovlaštenja i obavezu da naloži sljedeće mjere:
1) donijeti rješenje kojim će narediti otklanjanje utvrđenih nedostataka, i odrediti rok
u kojem se moraju otkloniti,
2) donijeti rješenje o zabrani rada,
Sarajevo, 11.05.2012.
3) izreči mandatnu kaznu samo ako je to propisano materijalnim zakonom,

4) može podnijeti zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, zahtjev za prekršaj,
privredni prijestup, krivičnu prijavu.
O poduzimanju upravnih mjera, inspektor donosi rješenje, na koje ovlaštena osoba ima pravo
izjaviti žalbu nadležnom organu (federalnom ministru čiji je inspektor donio rješenje) u roku od 8 dana
od dana prijema rješenja. Rješenje po žalbi mora se donijeti najkasnije u roku od 15 dana od
dana prijema žalbe. Protiv rješenja donosenog po žalbi, može se pokrenuti upravni spor kod
nadležnog suda (kod Vrhovnog suda Federacije BiH).
.
Federalna upravna inspekcija ostala je u nadležnosti Ministarstva pravde FBiH i nadležna je za
nadzor nad sprovođenjem Zakona o organizaciji uprave, i federalnih zakona koji se odnose na
službenike i namještenike organa uprave, upravni postupak i posebne upravne postupke, kao i
kancelarijsko poslovanje u organima uprave.
Mogu rješavati u upravnim stvarima samo kada je u pitanju primjena rokova.
Protiv rješenja Federalnog upravnog inspektora može se uložiti žalba Ministarstva pravde FBiH.
Doneseno rješenje je konačno, i protiv njega se može pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim
sudom i Sudom BiH.
ZAKON O UPRAVNOM POSTUPKU FBiH

VAŽENJE ZAKONA
Po ovom zakonu dužni su postupati organi uprave Federacije i organi uprave kantona, kao
i gradske i općinske službe za upravu i drugi organi - kad u upravnim stvarima, neposredno
primjenjujući propise, rješavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima građana, pravnih
lica ili drugih stranaka.
NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA
1) Načelo posebnog postupka – pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast

mogu se samo izuzetno, posebnim zakonom, urediti drukčije nego što su uređena ovim
zakonom, ako je to nužno za drugačije postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti
suprotna načelima ovog zakona. (Zakon o prestanku primjene zakona o napuštenim
stanovima)
2) Načelo supsidijarne primjene propisa – ako je određenim lex specialis zakonom
propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po
odredbama ZUP-a postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.
3) Načelo zakonitosti – svi organi uprave i upravne organizacjije dužne su prilikom
rješavanja upravnih stvari da primjenjuju zakone i druge propise. Ovo načelo se odnosi i na
Institucije koje imaju javne ovlasti.
4) Načelo efikasnosti – organi uprave su dužni po zahtjevima stranaka rješavati u
rokovima koji su propisani zakonom.
5) Načelo materijalne istine – prije donošenja rješenja organ uprave dužan je da utvrdi sve
činjeice koje su bitne za donošenje rješenja.
6) Načelo ocjene dokaza – koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno
službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza
posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
7) Načelo saslušanja stranaka – organ uprave je dužan dopustiti strankama da se izjasne
o svim činjenicama i dokazima koji su važni za donošenje rješenja.
Sarajevo, 11.05.2012.
8) Načelo samostalnosti u rješavanju – to znači da organ uprave samostalno donosi

odluku bez uticaja bilo koga, na osnovu utvrđenih činjenica i dokaza.
9) Načelo dvostepenosti (pravo žalbe) – protiv rješenja donešenog u prvom stupnju
stranka ima pravo žalbe. Samo zakonom može se propisati da u pojedinim upravnim
stvarima žalba nije dopuštena, i to ako se na drugi način osigura zaštita prava i zakonitosti.
Ako nema organa uprave drugog stupnja, žalba protiv prvostepenog rješenja može se izjaviti
samo kad je to zakonom predviđeno. Tim zakonom odredit će se i organ koji će rješavati po
žalbi. Pod uvjetima iz ovog zakona stranka ima pravo žalbe i kad provostepeni organ nije u
određenom roku donio rješenje o njenom zahtjevu. Protiv rješenja donešenog u drugom
stupnju žalba nije dopuštena.
10) Načelo konačnosti – rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba, ali se može
pokrenuti upravni spor je konačno rješenje.
11) Načelo pravomoćnosti – rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti
upravni spor je pravomoćno rješenje. I takvo rješenje može se izmjeniti, poništiti i ukinuti u
slučajevima propisanim zakonom.
STVARNA I MJESNA NADLEŽNOST ORGANA UPRAVE
Stvarna nadležnost u upravnom postupku određuje se po propisima kojima se uređuje

a) određena upravna oblast ili
b) nadležnost pojedinih organa.
Federalni organi uprave nadležni su:
1) ako se radi o upravnim stvarima iz isključive nadležnosti federacije,
2) ako se radi o zajedničkoj nadležnosti između federacije i kantona i
3) u onim stvarima kada je kanton jedan dio svoje nadležnosti prenio na federalnu vlast.
Kantonalni organi uprave nadležni su:
1) ako se radi o zajedničkoj nadležnosti između federacije i kantona,
2) ako je federacija jedan dio svoje nadležnosti prenijela na kantone i
3) u onim stvarima koje su utvrđene u kantonalnim zakonima i ako je grad/općina jedan dio
nadležnosti prenjela na kanton.
Općinski i gradski organi uprave/službe nadležni su - u upravnim stavrima koje su utvrđene
propisom grada/općine,
a) ako je to propisano kantonalnim zakonom,
b) ako je kanton prenio jedan dio svoje nadležnosti na općinu/grad i
c) ako je federacija dio svoje nadležnosti prenijela na grad/općinu.
Nijedan organ uprave bez obzira na kojem je nivou vlasti ne može izvršiti prenos dijela
svoje nadležnosti u dogovoru sa drugim organom. Prenos nadležnosti se može propisati
samo zakonom.
Ako se ne može utvrditi stvarna nadležnost organ uprave (imajući u vidu naprijed navedeno)
bit će nadležan organ uprave koji je nadležan za organizaciju uprave.
Mjesna nadležnost se određuje

a) po federalnim propisima kojima su uređene federalne jedinice (kantoni) Federacije, kao i
b) po propisima o teritorijalnoj podjeli općina i
c) po propisima o organizaciji federalnih i kantonalnih organa uprave, odn.
d) po gradskim i općinskim propisima o organizaciji gradskih i općinskih službi za upravu.
(federalni zakon o organizaciji fedralnih jedinica kantona, zakonom o federalnim jedinicama/kantonima iz 1996. i
kantonalnim zakonom o organizaciji uprave, odnosno, propisom o organizaciji gradskog/općinskog vijeća).
Mjesna nadležnost se određuje:
1) u stvarima koje se odnose na nepokretnost prema mjestu gdje se nepokretnost nalazi;
2) u stvarima koje se odnose na djelatnost nekog organa, poduzeća (društva), ustanove
ili drugog pravnog lica prema mjestu njihovog sjedišta;
3) u ostalim stvarima prema prebivalištu stranke. Kad ima više stranaka, nadležnost se
određuje prema stranci prema kojoj je zahtjev upravljen. Ako stranka nema prebivalište u
Federaciji, nadležnost se određuje prema mjestu njenog boravišta, a ako nema ni
boravišta prema mjestu njenog posljednjeg prebivališta, odn. boravišta u Federaciji.
Sarajevo, 11.05.2012.
Ako se mjesna nadležnost ne može odrediti po navedenim odredbama - ona se određuje

prema mjestu gdje je nastao povod za vođenje postupka.
Svaki organ je dužan da vodi računa o svojoj nadležnosti (stvarnoj i mjesnoj) tokom
čitavog postupka.
SUKOB NADLEŽNOSTI
Može biti pozitivan i negativan.

Za rješavanje sukoba nadležnosti – nadležni su:
1) Vlada FBiH - ako se radi o sukobu nadležnosti između federalnih organa uprave.
2) Vrhovni sud FBiH - ako se radi o sukobu nadležnosti između:
a) federalnog i kantonalnog organa i
b) organa dva različita kantona.
c) institucija koje imaju javne ovlasti iz različitih kantona.
3) Vlada kantona - nadležna je za sukob nadležnosti između organa uprave istog kantona.
4) Kantonalni sud - ako se radi o sukobu nadležnosti između:
a) institucije sa javnim ovlaštenjima i kantonalnog organa uprave istog
kantona
b) organa upravi dvije općine u jednom kantonu
5) Gradonačelnik - ako se radi o sukobu nadležnosti između organa gradske uprave
6) Općinski načelnik - ako se radi o sukobu nadležnosti između općinskih službi za upravu.
Kada se rješava o sukobu nadležnosti nadležni organ donosi rješenje. Protiv tog rješenje ne
može se izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor, a tim rješenjem utvrđuje se koji je organ
nadležan i kome se predmet dostavlja na rješavanje.
IZUZEĆE SLUŽBENE OSOBE
Zakon propisuje 2 vrste izuzeća:

1. Obligatorno - postoji u slučaju:
1) ako je službena osoba učestvovala u donošenju prvostepenog rješenja,
2) ako je sa strankom u krvnom srodstvu u prvoj liniji, a u pobočnoj liniji do 4. stupnja,
3) ako je sa strannkom u odnosu straraoca, usvojioca, usvojenika ili
4) ako je u postupku koji je prethodio bila stranka, vještak, punomoćnik i sl.
2. Fakultativno - može biti u slučaju ako stranka sumnja u nepristrasnost službene osobe.
Stranka mora pismeno tražiti izuzeće a o izuzeću odlučuje rukovodilac organa uprave. Ako se
traži izuzeće ministra o izuzeću će odlučivati Vlada.
STRANKA I NJENO ZASTUPANJE
Stranka je osoba:
po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili
protiv koje se vodi postupak, ili
koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da
učestvuje u postupku.
Stranka u posrupku može biti:

a) svako fizičko i pravno lice
b) organ uprave, udruženje građana i dr. koji nemaju svojstvo pravnog lica - mogu
biti stranke u postupku, ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješava u
upravnom postupku.
c) tužitelj, pravobranitelj i drugi organi vlasti imaju u granicama svojih ovlaštenja,
prava i dužnosti stranke – ako su zakonom ovlašteni da u upravnom postupku zastupaju
javne interese.
Sarajevo, 11.05.2012.
d) sindikalna organizacija - ako se upravni postupak odnosi na kakvo pravo ili

pravni interes službenika i namještenika u organima uprave, kao i radnika u poduzeću,
ustanovi ili u drugom pravnom licu.
e) ombudsmen - ne može biti stranka u postupku ali može biti stranka ako pokrene
upravni spor i prisustvovati vođenju upravnog postupka.
Procesna sposobnost i zakonski zastupnik

Fizička osoba koja je potpuno poslovno sposobna može sama obavljati
radnje u postupku (procesna sposobnost).
Za procesno nesposobnu fizičku osobu radnje u postupku obavlja
njegov zakonski zastupnik, koji se određuje na osnovu zakona ili aktom nadležnog organa
donešenog na osnovu zakona. Pravno lice obavlja radnje u postupku preko svog
predstavnika odn. zakonskog zastupnika, koji se određuje njegovim općim aktom, ako nije
određen zakonom. Organ uprave obavlja radnje u postupku preko zakonom određenog
predstavnika.
U toku cijelog postupka organ koji vodi postupak će po službenoj
dužnosti paziti da li osoba koja se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku
i da li stranku zastupa njen zakonski zastupnik, odnosno predstavnik.
Ako u toku postupka nastupi smrt stranke, postupak se može
obustaviti ili nastaviti, zavisno od prirode upravne stvari koja je predmet postupka. Ako prema
prirodi stvari postupak ne može da se nastavi, organ će obustaviti postupak zaključkom protiv
kojeg je dopuštena posebna žalba.
Privremeni zastupnik
Organ koji vodi postupak postavit će stranci privremenog zastupnika - u 2 slučaja:
1) ako procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika , ili
2) ako se neka radnja ima poduzeti protiv osobe čije je boravište nepoznato, a koja nema
punomoćnika,
- pod uslovom da to traži hitnost predmeta, a postupak se mora provesti.
Privremeni zastupnik će se postaviti i kad se ima izvršiti radnja koja se ne može odgoditi a
stranku, odn. njenog punomoćnika ili zastupnika nije moguće pravovremeno pozvati. O tome će
se stranka, punomoćnik ili zastupnik odmah obavijestiti.
Zajednički predstavnik
Dvije ili više stranaka mogu u istom predmetu istupati zajednički . One
su u takvom slučaju dužne naznačiti ko će od njih istupati kao njihov zajednički predstavnik, ili
postaviti zajedničkog punomoćnika.
Organ koji vodi postupak odrediti strankama koje u postupku učestvuju
s istovjetnim zahtjevima da u određenom roku naznače ko će ih između njih predstavljati, ili
da postave zajedničkog punomoćnika o čemu se donosi zaključak. Protiv takvog zaključka
stranke imaju pravo posebne žalbe, ali žalba ne odgađa izvršenje zaključka.
I u slučaju određivanja zajedničkog predstavnika, odn. punomoćnika,
svaka stranka zadržava pravo da istupa kao stranka u postupku, da daje izjave, da
samostalno izjavljuje žalbe i koristi druga pravna sredstva.
Punomoćnik
Punomoćnik je fizička osoba koja poduzima određene radnje u

postupku za neku drugu osobu. Stranka, odn. njen zakonski zastupnik može odrediti
punomoćnika koji će je zastupati u postupku. Radnje u postupku koje punomoćnik poduzima
u granicama punomoći imaju isto pravno djelovanje kao da ih je poduzela sama stranka.
I pored punomoćnika, sama stranka može davati izjave.
Stranka koja je prisutna kad njen punomoćnik daje usmenu izjavu
može neposredno poslije date izjave izmijeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika. Ako u
Sarajevo, 11.05.2012.
pismenim ili usmenim izjavama koje se tiču činjenica postoji nesuglasnost između izjava
stranke i njenog punomoćnika, organ koji vodi postupak cijenit će obje izjave.
Punomoćnik može biti svaka osoba koja je potpuno poslovno
sposobna, osim osobe koja se bavi nadripisarstvom.
Punomoć se može dati pismeno, ili usmeno u zapisnik koji sačinjava
službena osoba organa koji vodi postupak.
Iznimno, službena osoba koja vodi postupak može dopustiti da u ime
stranke, kao njen punomoćnik, izvrši određenu radnju osoba koja nije podnijela punomoć
(član porodice i dr.), ali će istovremeno narediti toj osobi da naknadno podnese punomoć za
tu radnju.
Punomoć se može dati za cio postupak ili samo za pojedine radnje, a
može se i vremenski ograničiti.
Punomoć ne prestaje smrču stranke, gubitkom njene procesne
sposobnosti ili promjenom njenog zakonskog zastupnika, ali pravni sljedbenik stranke, odn.
njen novi zakonski zastupnik može opozvati raniju punomoć.
Stranci će se dozvoliti da u stvarima za koje se traži stručno
poznavanje pitanja u vezi s predmetom postupka dovede stručnu osobu koja će joj davati
obavještenja i savjete (stručni pomagać). Ova osoba ne zastupa stranku.
KOMUNICIRANJE ORGANA I STRANAKA
Podnesci
Pod podnescima se podrazumijevaju zahtjevi, obrasci za
automatsku obradu podataka, prijedlozi, prijave, molbe, žalbe, prigovori i dr. priopćenja
kojima se pojedinci obračaju organima.
Podnesci se, po pravilu, predaju neposredno ili šalju postom pismeno,
ili se usmeno priopćavaju na zapisnik kod organa, a mogu se izjavljivati i faksom ili
telegrafski. Kratka i hitna priopćenja mogu se davati i telefonski, ako je to po prirodi stvari
moguće.
Organ koji je nadležan za prijem podneska, odn. usmenog priopćenja,
dužan je primiti podnesak koji mu se predaje, odn. uzeti na zapisnik usmeno priopćenje i dati
potvrdu o prijemu podneska.
Ako organ nije nadležan za prijem pismenog podneska, službena
osoba ovog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem.
Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak na zapisnik primi, službena
osoba je dužna primiti takav podnesak. Ako organ utvrdi da nije nadležan za rad po takvom
podnesku, donijet će zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak
odmah dostaviti stranci.
Ako organ poštom dobije tužbu za pokretanje upravnog spora, tužbu
će bez odgađanja dostaviti nadležnom sudu, o čemu će pismeno obavijestiti podnosioca
tužbe.
Podnesak mora biti razumljiv i sadržavati sve što je potrebno da bi se
po njimu moglo postupiti. Ako podnesak sadrži neki formalni nedostatak, ili je podnesak
nerazumljiv ili nepotpun, ne može se samo zbog toga odbaciti. Organ koji je primio takav
podnesak dužan je učiniti one radnje koje će osigurati da se nedostaci otklone i odredit će
podnosiocu rok u kome je dužan da to učini. Ako podnosilac ne otkloni nedostatke u
određenom roku, smatrat će se da podnesak nije ni podnešen. O tome će organ donijeti
zaključak protiv koga se može izjaviti posebna žalba.
Pozivanje
Organ koji vodi postupak ovlašten je da poziva osobu čije je prisustvo
u postupku potrebno a koje boravi na njegovom području.
Pozivanje se vrši pismenim putem, ako posebnim propisima nije
predviđen drugi način pozivanja.
Pozvana osoba dužna je da se odazove pozivu. Ako je pozvana osoba
zbog bolesti ili kog drugog opravdanog razloga sprijećena da dođe, dužna je odmah po
Sarajevo, 11.05.2012.
prijemu poziva o tome izvijesititi organ koji je izdao poziv. Ako se osoba kojoj je poziv lično
dostavljen ne odazove pozivu, a izostanak ne opravda, može biti privedena, ako je njeno
prisustvo potrebno, a pored toga i kažnjena novčanom kaznom do 50 KM. Ako su zbog
neopravdanog izostanka pozvane osobe nastali troškovi u postupku, može se odrediti da te
troškove snosi osoba koja je izostala.
Zapisnik u upravnom postupku

Zapisnik je javna isprava a da bi imao taj status mora imati sve el.
propisane zakonom.
Zapisnik se sastavlja o usmenoj raspravi illi nekoj dr. važnijoj radnji u
upravnom postupku.
O manje važnim radnjama i izjavama stranaka i trećih osoba koje bitno
ne utiču na rješenje stvari, o upravljanju toka postupka, o saopćenjima i usmenim uputstvima
- neće se sastavljati zapisnik već će se u samom spisu sastaviti službena zabilješka , koju
potpisuje službena osoba koja ju je sastavila, uz oznaku datuma. Ne mora se sastavljati
zapisnik ni o onim usmenim zahtjevima stranke o kojima se odlučuje po skraćenom postupku,
a kojima se udovoljava.
Zapisnik sadrži:
1) naziv organa,
2) imena službenih osoba,
3) vrijeme i mjesto,
4) predmet,
5) osobe koje su prisutne,
6) izjave stranaka, svjedoka, vještaka tj. kratak sadržaj svih provedenih radnji.
U zapisniku se ništa ne smije precrtavati, dodavati , a ako ima više
stranica – numerišu se.
Sve stranke koje su učestvovale u postupku potpisuju se na kraju, a
ako odbijaju da potpišu i to se konstatuje u zapisnik.
Zapisnik ima snagu javne isprave bez obzira da li stranka ima
primjedbi na isti ili ne. Zapisnik je dokaz o toku i sadržini radnje postupka i datih izjava.
Dozvoljeno je dokazivati netačnost zapisnika.
Kad u upravnom postupku rješava kolegijalni organ, o vijećanju i
glasanju sastavlja se poseban zapisnik. Kad je u postupku u vezi sa žalbom jednoglasno
odlučeno, ne mora se sastavljati zapisnik o vijećanju i glasanju, već se o tome može sastaviti
samo službena zabilješka u spisu. U zapisnik o vijećanju i glasanju upisuje se, pored
podataka o ličnom sastavu kolegijalnog organa, označenje predmeta o kome je riječ i kratak
sadržaj onoga što je riješeno, kao i odvojena mišljenja ako ih je bilo.
Razgledanje spisa i obavještavanje o toku postupka
Stranke imaju pravo da razgledaju spise predmeta i da ih o
svom trošku kopiraju, a organ je obavezan to omogućiti. Spisi se razgledaju i prepisuju pod
nadzorom određene službene osobe.
Ovo pravo ima svaka osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni
interes.
Ne mogu se razgledati ni prepisivati :
1) zapisnik o vijećanju i glasanju,
2) službeni referati i nacrti rješenja,
3) kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi:
a) ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili
b) ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu jedne
stranke ili trećih osoba.
Stranka i svaka druga osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni
interes u predmetu, kao i zainteresirani organi, imaju pravo da se obavještavaju o toku
postupka.
DOSTAVLJANJE PISMENA
Sarajevo, 11.05.2012.
Način dostavljanja pismena

Dostavljanje pismena (poziva, rješenja, zaključaka i drugih službenih
spisa) vrši se
a) preko pošte ili
b) ga vrši organ preko svoje službene osobe, a
c) osoba kojoj da se pismeno treba dostavi može biti pozvana radi prijema pismena samo
izuzetno, kad to zahtijeva priroda ili značaj pismena koje se ima uručiti.
Dostavljanje se vrši samo radnim danom, i to danju.
Dostavljanje se vrši, po pravilu, u stanu ili na radnom mjestu, a advokatu u
njegovom advokatskom uredu.
Obavezno lično dostavljanje pismena
Dostavljanje se mora izvršiti lično osobi kojoj je pismeno
namijenjeno:
1) kad je takvo dostavljanje određeno zakonom ili drugim propisom,
2) kad od dana dostavljanja počinje teći rok koji se po zakonu ne može produžavati , ili
3) kad to odredi organ koji je naredio dostavljanje.
Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima osobno izvršiti ne zatekne u stanu, odn.
na radnom mjestu - dostavljač će se raspitati kad i na kom mjestu ga može nači, pa će mu
kod nekog od odraslih članova njegovog domaćinstva ili komšije ako on na to pristane,
ostaviti pismeno obavještenje da određeni dan i sat bude u svom stanu, odn. na radnom
mjestu, radi primanja pismena.
Ako i poslije toga dostavljač ne zatekne osobu kojoj se dostavljanje ima izvršiti,
dostavljač će predati pismeno nadležnom organu općine na čijem se području nalazi
boravište osobe kojoj se dostavljanje vrši, ili pošti u mjestu njenog boravišta, ako se
dostavljanje vrši preko pošte. Na vratima stana osobe kojoj se dostavljanje ima izvršiti
dostavljać će pribiti pismeno saopćenje u kojem je naznačeno gdje se pismeno nalazi. Na
saopćenju i na samom pismenu, dostavljać će naznačiti razlog ovakvog dostavljanja, kao i
datum kad je saopćenje pribio na vrata, i staviti svoj potpis. Dostavljanje se smatra izvršenim
kad je saopćenje pribijeno na vrata s tim da ostećenje ili uništenje ovog saopćenja izvršeno
nakon pribijanja na vratima nema uticaja na valjanost dostavljanja. O dostavljanju na opisani
način, obavijestit će se organ koji je naredio dostavljanje.
Posredno dostavljanje pismena

Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti ne zatekne u svom
stanu, dostavljanje se vrši predajom pismena nekom od odraslih članova njegovog
domaćinstva, a ako se ni oni ne zateknu u stanu, pismeno se može predati komšiji, ako on na
to pristane. Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti,
a ta osoba se tu ne zatekne, dostavljanje se može izvršiti osobi koja je na istom mjestu
zaposlena, ako ona pristane da primi pismeno.
Ako se utvrdi da je osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna -
pismeno će se vratiti organu koji ga je izdao, uz naznačenje gdje se odsutna osoba nalazi.
Ako je boravište osobe kojoj se dostavlja i pored istraživanja ostalo
nepoznato, organ koji je izdao pismeno postavit će toj osobi privremenog zastupnika i njemu
će predati pismeno.
Ako se dostavljanje ne može izvršiti nekom od odraslih članova
njegovog domaćinstva odn. komšiji, ili ako osoba kojoj je pismeno upućeno, odn. odrasli član
njegovog domaćinstva bez zakonskog razloga odbije da primi pismeno - a nije utvrđeno da je
osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna - dostavljać će predati pismeno nadležnom
organu općine na čijem se području nalazi boravište osobe kojoj se dostavljanje vrši, ili pošti
u mjestu njenog boravišta, ako se dostavljanje vrši preko pošte. Na vratima stana osobe
dostavljać će pribiti pismeno saopćenje u kojem je naznačeno gdje se pismeno nalazi. Na
saopćenju i na samom pismenu dostavljać će naznačiti razlog ovakvog dostavljanja, kao i
datum kad je saopćenje pribio na vrata, i staviti svoj potpis. Dostavljanje se smatra izvršenim
kad je saopćenje pribijeno na vrata s tim da ostećenje ili uništenje ovog saopćenja izvršeno
nakon pribijanja na vratima nema uticaja na valjanost dostavljanja. O dostavljanju na ovaj
način, obavijestit će se organ koji je naredio dostavljanje.
Sarajevo, 11.05.2012.
Posebni slučajevi dostavljanja pismena

1. Dostavljanje pismena zakonskom zastupniku i punomoćniku - Ako više
stranaka imaju zajedničkog zakonskog zastupnika/punomoćnika -dostavljanje se za sve njih
vrši tom zakonskom zastupniku/punomoćniku. Ako stranka ima više punomoćnika - dovoljno
je da se dostavljanje izvrši samo jednom od njih.
2. Dostavljanje pismena punomoćniku za primanje pismena - Kad stranka
pismeno obavijesti organ koji vodi postupak, da je ovlastila određ. osobu kojoj se imaju vršiti
sva dostavljanja za nju - organ je obavezan sva dostavljanja vršiti ovom punomoćniku.
3. Dostavljanje pismena organima vlasti, poduzećima, ustanovama i dr.
pravnim licima - Dostavljanje se vrši predajom pismena službenoj osobi odn. osobi
određenoj za primanje pismena tih organa odn. pravnog lica. Ako dostavljač u toku radnog
vremena ne nađe osobu određenu za primanje pismena, predaja pismena se može izvršiti
ma kojoj osobi zaposlenoj u tom organu, koja se zatekne u njihovim prostorijama.
4. Dostavljanje pismena osobama u inozemstvu, stranim državama,
međunarodnim org. i osobama u FBiH koje uživaju diplomatski imunitet - obavlja se
preko MIP-a BiH.
5. Državljanima FBiH koji se nalaze u inozemstvu - dostavljanje se obavlja preko
dipl. konzularnih predstavništava BiH u inozemstvu.
6. Vojnim osobama i pripadnicima policije - dostavljanje pismena se može vršiti i
preko njihove komande, odnosno organa ili pravnog lica u kojima su zaposleni.
7. Osobama koje su lišene slobode - dostavljanje se vrši preko uprave ustanove
u kojoj se nalaze.
8. Dostavljanje pismena javnim priopćenjem
Dostavljanje pismena će se izvršiti javnim priopćenjem na oglasnoj tabli organa koji je
pismeno izdao, pri čemu se smatra da je dostavljanje pismena izvršeno poslije isteka 15
dana od dana isticanja priopćenja na oglasnoj tabli – u 2 slučaja:
1) ako se radi o osobi ili više osoba koje organu nisu poznate ili koje se ne mogu odrediti, ,
ako organ koji je pismeno izdao ne odredi duži rok.
2) kad stranka ili njen zakonski zastupnik u toku postupka promijene svoje prebivalište ili
stan, dužni su da o tome odmah obavijeste organ koji vodi postupak. Ako oni to ne učine,
a dostavljać i pored istraživanja ne može saznati kuda su se odselili, organ će odrediti da
se sva daljnja dostavljanja pismena u postupku za tu stranku vrše pribijanjem pismena na
oglasnoj tabli organa koji vodi postupak.
Pored objavljivanja na oglasnoj tabli, organ može objaviti priopćenje u novinama, odnosno u
drugim sredstvima javnog informiranja ili na neki drugi uobičajeni naćin.
Dostavnica
Dokaz za izvršeno dostavljanje pismena predstavlja potvrda o dostavljanju (dostavnica). Na
dostavnici se upisuje datum dostavljanja i potpisuju je primalac i dostavljać. Ako primalac odbije
da potpiše dostavnicu, dostavljać će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima datum predaje, i
time se smatra da je dostavljanje izvršeno.
ROKOVI
Postoje 2 vrste rokova:

1. zakonski – oni su prekluzivni i ne mogu se pomijerati
2. službeni - određuje ih službena osoba koja vodi postupak i on se
može produžiti na molbu zainteresirane osobe koja se podnese molbu prije isteka roka ili
3 dana po isteku roka, ako postoje opravdani razlozi za produženje, o ćemu se sačinjava
službena zabilješka u spisu.
Rokovi se određuju na dane, mjesece i godine.
Teku od slijedećeg dana od dana prijema pismena.
Na početak rokova ne utiče nedelja i neradni dan, ali na završetak
utiče.
Sarajevo, 11.05.2012.
POVRAT U PREĐAŠNJE STANJE
Stranci koja je iz opravdanih razloga propustila da u roku izvrši

neku radnju postupka, pa je usljed tog propuštanja isključena od vršenja ove radnje,
dozvolit će se, po njenom prijedlogu, povrat u pređašnje stanje.
Stranka je dužna da u prijedlogu za povrat u pređašnje stanje iznese
okolnosti zbog kojih je bila sprijećena da u roku izvrši propuštenu radnju i da te okolnosti učini
bar vjerovatnim.
Ako se povrat u pređašnje stanje traži zbog toga što je propušteno da
se podnese kakav podnesak, prijedlogu treba priložiti i taj podnesak.
Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se u roku od 8
dana računajući od dana kad je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje, a ako je
stranka tek kasnije saznala za propuštanje, onda od dana kad je to saznala. Poslije isteka 3
mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u pređašnje stanje. Ne može se
tražiti povrat zbog propuštanja ovog roka.
Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se organu kod
koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju. O prijedlogu odlučuje zaključkom organ kod
koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju. Neblagovremeno podnešen prijedlog odbacit će se
bez daljnjeg postupka.
O podnesenom prijedlogu za povrat, izjašnjava se suprotna stanka,
osim ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva opće poznate.
Protiv zaključka kojim se dozvoljava povrat - nije dopuštena žalba,
a protiv zaključka kojim je odbijen prijedlog za povrat - dopuštena je posebna žalba
samo ako je zaključak donio prvostepeni organ, a ako je drugostepeni tada žalba nije
dozvoljena.
Kad je povrat u pređašnje stanje dozvoljen, postupak se vraća u
ono stanje u kome se nalazio prije propuštanja, a poništavaju se sva rješenja i zaključci
koje je organ donio u vezi s propuštanjem.
PRVOSTEPENI POSTUPAK
POKRETANJE POSTUPKA I ZAHTJEVI STRANAKA
Pokretanje postupka
Upravni postupak pokreće nadležni organ po služb. dužnosti ili
povodom zahtjeva stranke.
Nadležni organ će pokrenuti postupak po službenoj dužnosti:
1. kad to određuje zakon ili na zakonu zasnovan propis ili
2. kad utvrdi da radi zaštite javnog interesa treba pokrenuti upravni postupak.
Ako nadležni organ povodom stavljenog zahtjeva stranke utvrdi da po
važećim propisima nema uvjeta za pokretanje postupka, donijet će o tome zaključak, kojim će
se podnešeni zahtjev odbaciti kao preuranjen. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna
žalba.
Upravni postupak je pokrenut čim je nadležni organ izvršio ma
koju radnju radi vođenja postupka.
Upravni postupak se okončava na 2 načina:
a) rješenjem (ako se rješava o upravnoj stvari u meritumu) i
b) zaključkom (za procesne radnje).
Spajanje stvari u jedan postupak
Kad je riječ o pravima i obavezama više stranaka, ili kad je jedna
stanka postavila više zahtjeva - može se pokrenuti i voditi jedan postupak - ako se
prava ili obaveze stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom stanju i na istom
pravnom osnovu i ako je organ koji vodi postupak u pogledu svih predmeta stvarno
nadležan,
Sarajevo, 11.05.2012.
O vođenju jednog postupka u ovakvim slučajevima nadležni organ će

donijeti poseban zaključak, protiv koga se može izjaviti žalba, osim ako je zaključak donio
drugostepeni organ.
Izmjena zahtjeva
Pošto je postupak pokrenut, stranka može do donošenja prvostepenog
rješenja:
1) proširiti stavljeni zahtjev, ili
2) umjesto ranijeg zahtjeva staviti drugi ,
bez obzira na to da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu,
pod uvjetom da se takav zahtjev zasniva na bitno istom činjenicnom stanju.
Ako organ koji vodi postupak ne dozvoli proširenje ili izmjenu zahtjeva,
donijet će o tome zaključak. Protiv takvog zaključka dopuštena je posebna žalba.
Odustanak od zahtjeva
Stranka može odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka.
Kad je postupak pokrenut povodom zahtjeva stranke, a stranka
odustane od svog zahtjeva, organ koji vodi postupak donijet će zaključak kojim se postupak
obustavlja. O tome će biti obaviještena protivna stranka, ako je ima. Ako je dalje vođenje
postupka potrebno u javnom interesu, ili ako to zahtijeva protivna stranka, nadležni organ će
produžiti vođenje postupka.
Kad je postupak pokrenut po služb. dužnosti organ može obustaviti
postupak. Ako postupak u istoj stvari može biti pokrenut po zahtjevu stranke, on će se
nastaviti ako stranka to zahtijeva.
Protiv zaključka kojim se obustavlja postupak dopuštena je posebna
žalba.
Stranka odustaje od svog zahtjeva podnošenjem pismene izjave koju
daje organu koji vodi postupak ili usmeno na zapisnik.
Dok organ koji vodi postupak ne donese zaključak o obustavljanju
postupka i ne dostavi ga stranci, stranka može opozvati svoj odustanak od zahtjeva.
Stranka može odustati od postupka čak i ako je podnijela žalbu ali do
donošenja IIst. rješenja, u tom slučaju organ će donijeti zaključak o obustavi i poništiti
doneseno prvostepeno rješenje.
Poravnanje
Ako u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim
zahtjevima, službena osoba koja vodi postupak nastojat će u toku cijelog postupka da se
stranke poravnaju, potpuno ili bar u pojedinim spornim tačkama.
Poravnanje mora biti uvijek jasno i određeno, i ne smije biti na štetu
javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih osoba.
Poravnanje se upisuje u zapisnik. Poravnanje je zaključeno kad
stranke poslije pročitanog zapisnika o poravnanju potpisu zapisnik.
Poravnanje ima snagu izvršnog rješenja donešenog u upravnom
postupku.
Organ pred kojim je zaključeno poravnanje donijet će zaključak kojim
će se postupak obustaviti.
POSTUPAK DO DONOŠENJA RJEŠENJA
Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za
rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese, o čemu
se stara službena osoba koja vodi postupak.
Ovo se može izvršiti u skraćenom postupku ili u posebnom ispitnom postupku.
Skraćeni postupak
Sarajevo, 11.05.2012.
Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno - pod uslovom:

1) ako je stranka iznjela sve činjenice i uz zahtjev dostavila dokaze iz kojih se može utvrditi
da su ispunjenje pretpostavke da se donese rješenje, ili
2) ako organ na osnovu službenih podataka s kojima raspolaža može da donese rješenje , ili
3) ako se radi o poduzimanju nekih hitnih mjera , ili
4) ako se radi o općepoznatim činjenicama , ili
5) ako se radi o stvarima od općeg interesa .
Rok za donošenje ovog rješenja je 15 dana od dana podnošenja zahtjeva.
Poseban ispitni postupak

Posebni ispitni postupak se provodi kada organu nisu dovoljni
dokazi koje je stranka podnijela, odn. kad nisu dovoljne činjenice sa kojima organ raspolaže,
nego je poterebno:
a) da se saslušaju stranke, ili
b) da se angažuju vještaci, ili
c) da se provedu i neke druge radnje koje su neophodne da organ rješi određenu upravnu
stvar.
Rok za donošenje ovog rješenja je 30 odn. 60 dana.
Tok ispitnog postupka određuje službena osoba koja vodi postupak.
Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku i da daje potrebne podatke i
brani svoja prava i interese, može da iznosi činjenice i pobija tačnost navoda koji se ne slažu
s njenim navodima.
Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci :
1) da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u
ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima,
2) da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim
strankama, svjedocima i vjestacima preko službene osobe koja vodi postupak, kao i
3) da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni.
Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni
o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje a o kojima stranci nije bila
data mogućnost da se izjasni.
Prethodno pitanje
Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne
može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje
nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje) - on može:
a) sam raspraviti to pitanje, ili
b) postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi.
Ako je organ raspravio prethodno pitanje, rješenje takvog pitanja ima pravno
djelovanje samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno.
U pitanju postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, organ koji
vodi postupak vezan je pravomoćnom presudom krivičnog suda kojom je optuženi oglašen
krivim.
Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se prethodno pitanje
odnosi
a) na postojanje krivičnog djela,
b) na postojanje braka,
c) na utvrđivanje očinstva, ili
d) kad je to zakonom određeno.
Postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja kod nadležnog organa
nastavit će se pošto rješenje donešeno o tom pitanju postane konačno.
Usmena rasprava
Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu
ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za
razjašnjenje stvari, a mora je odrediti:
Sarajevo, 11.05.2012.
1) u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima , ili
2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka .
Usmena rasprava je javna. Službena osoba koja vodi postupak može
isključiti javnost za cijelu usmenu raspravu ili samo za jedan njen dio ako to zahtijevaju
razlozi morala ili javne sigurnosti, ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja
usmene rasprave, ako treba da se raspravlja o odnosima u nekoj obitelji, ako treba da se
raspravlja o okolnostima koje predstavljaju službenu, poslovnu, profesionalnu, naučnu ili
umjetničku tajnu. O isključenju javnosti donosi se zaključak, koji mora biti obrazložen i javno
objavljen. Pri priopćavanju rješenja javnost se ne može isključiti. Isključenje javnosti ne
odnosi se na stranke, njihove punomoćnike i stručne pomagaće.
Službena osoba koja vodi postupak dužna je da na početku
usmene rasprave utvrdi koje su od pozvanih osoba prisutne, a za odsutne da provjeri
da li su im pozivi pravilno dostavljeni.
Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla na raspravu, a
nije utvrđeno da joj je poziv pravilno dostavljen - službena osoba koja vodi postupak odgodit
će raspravu, osim u slučaju kad je usmena rasprava na vrijeme objavljena javnom objavom.
Ako na usmenu raspravu ne dođe stranka po čijem je zahtjevu
postupak pokrenut, mada je uredno pozvana, a iz cjelokupnog stanja stvari se može
pretpostaviti da je stranka zahtjev povukla - službena osoba koja vodi postupak obustavit će
postupak.
Ako stranka protiv koje je pokrenut postupak neopravdano izostane
mada je uredno pozvana - službena osoba može provesti raspravu i bez nje, a može na njen
trošak i odgoditi usmenu raspravu, ako je to potrebno radi pravilnog rješenja stvari.
Na usmenoj raspravi treba da se pretrese i utvrdi ono što je
predmet ispitnog postupka. Ako se predmet ne može pretresti na jednoj raspravi, službena
osoba koja vodi postupak prekinut će raspravu i zakazati što prije njen nastavak. Za ovaj
nastavak službena osoba će poduzeti sve mjere koje su propisane za određivanje usmene
rasprave. Pri nastavku usmene rasprave službena osoba koja vodi postupak iznijet će u
glavnim crtama tok dotadašnje rasprave.
.
DOKAZIVANJE
Kao dokazno sredstvo upotrijebit će se sve što je podesno za
utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao sto su:
1. isprave,
2. svjedoci,
3. izjava stranke,
4. vještaci,
5. uviđaj.
Da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne, odlučuje službena osoba koja vodi
postupak, ovisno od toga da li ta činjenica može imati uticaja na rješavanje stvari.
Dokazi se izvode pošto se utvrdi sta je u činjeničnom pogledu sporno ili šta treba
dokazivati.
Ne treba dokazivati:
a) činjenice koje su opće poznate.
b) činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja , ali je dopušteno
dokazivati nepostojanje tih činjenica.
1. Javne isprave
Javne isprave su - isprave koje je izdao nadležni organ ili institucija
kojoj je povjereno vršenje javnih ovlaštenja - u okviru svoje nadležnosti i koje mogu biti
prilagođene elektronskoj obradi. Ovakva isprava dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili
određuje – tj. smatraju se istinitim. Pretpostavka je oboriva, pa stranke imaju pravo dokazivati
suprotno.
Isprave koje služe kao dokaz podnose stranke ili ih pribavlja
službena osoba koja vodi postupak. Ako se isprava nalazi kod protivne stranke, a ta
stranka neće dobrovoljno da je podnese ili pokaže, službena osoba koja vodi postupak
Sarajevo, 11.05.2012.
pozvat će tu stranku da podnese ili pokaže ispravu na raspravi, da bi se druge stranke mogle
o njoj izjasniti. Ako stranka ne postupi po pozivu, službena osoba koja vodi postupak cijenit
će, s obzirom na sve okolnosti slučaja, od kakvog je to uticaja za rješavanje stvari. Ako se
isprava nalazi kod organa uprave, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspjela da je
pribavi, organ koji vodi postupak pribavit će ovu ispravu po službenoj dužnosti. Ti organi,
institucije i pravna lica dužni su postupiti po traženju nadležnog organa. Ako se isprava nalazi
kod treće osobe, a ta osoba neće dobrovoljno da je pokaže, organ koji vodi postupak pozvat
će zaključkom tu osobu da pokaže ispravu na raspravi, da bi se stranke mogle o njoj izjasniti.
Isprave koje je izdao inozemni organ, koje u mjestu gdje su izdate
važe kao javne isprave, imaju, pod uvjetima reciprociteta, istu dokaznu snagu kao i domaće
javne isprave, ako su propisno ovjerene.
2. Uvjerenja
Uvjerenje je javna isprava koju izdaje organ o onim činjenicama o
kojima vodi službenu evidenciju. Službena evidenicja je evidencija koja je propisana
zakonom ili drugim propisom.
Organ uprave je dužan na zahtjev građana izdati uvjeranje u roku od 5
dana od dana podnesenog zahtjeva.
Ako organ utvrdi u postupku da ne može izdati uvjerenje, donijeće
rješenje kojim odbija stranku sa podnesenim zahtjevom.
Organi uprave su dužni izdavati i uvjerenja o kojima ne vodi službenu
evidenciju ako je to propisano zakonom.
3. Svjedoci
Svjedok može biti svaka fizička osoba koja je bila sposobna da opazi
činjenicu o kojoj ima da svjedoći i koja je u stanju da to svoje opažanje saopći.
Osoba koja u postupku učestvuje u svojstvu službene osobe ne može
biti svjedok.
Svaka osoba koja se kao svjedok poziva dužna je da se odazove
pozivu, a i da svjedoći, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Ne može se ispitati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom
povrijedila dužnost čuvanja službene, državne ili vojne tajne, dok ga nadležni organ ne
oslobodi te dužnosti.
Svjedok može uskratiti svjedoćenje:
1) na pojedina pitanja na koja bi odgovor izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili
krivičnom gonjenju njega, njegovog srodnika po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do 3
stupnja zaključno, njegovog bračnog druga ili srodnika po tazbini, do 2 stupnja zaključno i
onda kad je brak prestao, kao i njegovog staraoca ili starinika, usvojioca ili usvojenika;
2) na pojedina pitanja na koja ne bi mogao odgovoriti a da ne povrijedi obavezu da čuva
poslovnu, profesionalnu, umjetničku ili znanstvenu tajnu;
3) o onome što je stranka povjerila svjedoku kao svom punomoćniku;
4) o onome o čemu se stranka ispovijedala svjedoku kao vjerskom ispovjedniku.
Svjedok se može osloboditi dužnosti svjedoćenja i o pojedinim drugim činjenicama kad
iznese važne razloge za to. Ako je potrebno, on treba te razloge da učini vjerovatnim.
Svjedok će se prethodno upozoriti da je dužan da govori istinu, da ne
smije nista presutjeti i da može na svoj iskaz biti zaklet, pa će mu se predočiti i posljedice
davanja lažnog iskaza. Od svjedoka će se zatim uzeti opći osobni podaci. Službena osoba
koja vodi postupak ukazat će svjedoku na koja pitanja može uskratiti svjedoćenje.
Nakon toga svjedoku će se postavljati pitanja o samom predmetu i
pozivat će se da iznese šta mu je o tome poznato. Nije dopušteno postavljati takva pitanja
koja ukazuju na to kako bi se imalo odgovoriti. Svjedok će se uvijek pitati otkuda mu je
poznato ono što svjedoći.
Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda, ili
se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji sa mjesta gdje treba da bude saslušan, organ
koji vodi postupak može narediti da se prisilno dovede i da snosi troškove dovođenja, a može
ga i kazniti novčano.
Sarajevo, 11.05.2012.
4. Izjava stranke
Ako za utvrđivanje određene činjenice ne postoji neposredan
dokaz, ili se takva činjenica ne može utvrditi na osnovu drugih dokaznih sredstava, za
utvrđivanje te činjenice može se kao dokazno sredstvo uzeti i usmeno data izjava
stranke.
Izjava se unosi u zapisnik.
Prije uzimanja izjave stranke službena osoba koja vodi postupak
dužna je upozoriti stranku na krivičnu i materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave
5. Vještaci
Kad je za utvrđivanje ili ocjenu neke činjenice važne za rješavanje
stvari potrebno stručno znanje kojim ne raspolaze službena osoba koja vodi postupak,
izvest će se dokaz vještačenjem.
Radi izvođenja dokaza vještačenjem službena osoba koja vodi
postupak određuje, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke, jednog vještaka, a kad
ocijeni da je vještačenje složeno, može odrediti dva ili više vještaka.
Za vještake će se odrediti osobe koje su stručne, i to prvenstveno one
koje imaju posebno ovlaštenje za davanje stručnog mišljenja o pitanjima iz odgovorajuće
struke, ako je takvo ovlaštenje predviđeno propisima.
6. Uviđaj
Uviđaj se vrši kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za
razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno neposredno opažanje službene osobe koja vodi
postupak.
Stranke imaju pravo da prisustvuju uviđaju. Uviđaj se može izvršiti i uz
sudjelovanje vještaka.
7. Osiguranje dokaza
Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći kasnije
izvesti ili da će njegovo izvođenje biti otežano, može se, radi osiguranja dokaza u svakom
stanju postupka, pa i prije nego što je postupak pokrenut, taj dokaz izvesti.
Osiguranje dokaza vrši se po služb. dužnosti ili po prijedlogu stranke,
odn. osobe koja ima pravni interes.
Za osiguranje dokaza u toku postupka nadležan je organ koji vodi
postupak.
Za osiguranje dokaza prije pokretanja postupka nadležan je organ na
čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati, odn. na čijem području borave osobe
koje treba saslušati.
O osiguranju dokaza donosi se poseban zaključak. Protiv zaključka
kojim se odbija prijedlog za osiguranje dokaza dopuštena je posebna žalba, koja ne prekida
tok postupka.
RJEŠENJE
1. Organ koji donosi rješenje

Na osnovu činjenica utvrđenih postupku organ nadležan za
rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka.
Kad o stvari rješava kolegijalni organ , on može rješavati kad je prisutno
više od 1/2 njegovih članova, a rješenje donosi većinom glasova prisutnih članova.
Rješenje organ uprave može donijeti:
a) samostalno,
b) u dogovoru sa drugim organom,
c) uz prethodno pribavljenu saglasnost ili mišljenje drugog organa .
2. Dijelovi rješenja su:
Sarajevo, 11.05.2012.
1. Uvod sadrži:
1) naziv organa,
2) ime stranaka,
3) predmet,
4) zakonski osnov za donošenje.
2. Izreka sadrži - odluku kako je organ riješio zahtjev (usvaja ili odbija zahtjev stranke).
Izreka mora biti jasna i koncizna. Sadrži i odluku o troškove postupka i da li žalba odlaže
izvršenje.
3. Obrazloženje sadrži:
1) ukratko zahtjev stranke,
2) provedeni postupak i provedene dokaze, te
3) šta je bilo opredjeljenje organa da riješi na način kako je rješeno.
4. Pouka o pravnom lijeku - mora da stoji u kom roku se ulaže žalba, kojem organu, i
preko kojeg organa (drugostepeni organ opredjeljuje primjena propisa – za federalne propise
federalni organ). Rješenje je donio općinski načelnik na osnovu federalnih propisa- šta staviti u pouci o
pravnom lijeku? Pouka o pravnom lijeku : žalba se može uložiti nadležnom federalnom organu iz te oblasti.
5. Potpis službene osobe koja je donijela rješenje.
Rješenje donosi rukovodilac organa uprave ili druga službena osoba koju je rukovodilac ovlastio
za to. Prenos tih ovlaštenja donosi se rješenjem.
Vrste rješenja
1) djelimično - ako je stranka u jednom zahtjevu istakla više zahtjeva koje organ treba da
riješi nekoliko tačaka, a za rješavanje su sazrele samo neke i kad se pokaže svrsishodnim da
se o tim tačkama riješi posebnim rješenjem, nadležni organ može donijeti rješenje samo o tim
tačkama (djelimično rješenje). Protiv ovog rješenja se može izjaviti žalba, dakle, u pogledu
pravnih lijekova i izvršenja smatra se kao samostalno rješenje.
2) dopunsko - ako nadležni organ nije rješenjem odlučio o svim pitanjima koja su bila
predmet postupka, on može, po prijedlogu stranke ili po službenoj dužnosti, donijeti posebno
rješenje o pitanjima koja već donešenim rješenjem nisu obuhvaćena (dopunsko rješenje).
Ako prijedlog stranke za donošenje dopunskog rješenja bude odbijen, protiv zaključka o tome
dopuštena je posebna žalba. Ako je predmet već dovoljno raspravljen, dopunsko rješenje
može se donijeti bez ponovnog provođenja ispitnog postupka. Dopunsko rješenje smatra se u
pogledu pravnih lijekova i izvršenja samostalnim rješenjem.
3) privremeno - kojim organ uprave rješava stvar na određeno vrijeme – do donošenja
potpunog rješenja. Rješenjem o glavnoj stvari koje se donosi nakon okončanja postupka
ukida se privremeno rješenje donijeto u toku postupka. Privremeno rješenje smatra se u
pogledu pravnih lijekova i izvršenja kao samostalno rješenje.
Rokovi za donošenje rješenja: u skraćenom postupku je 15 dana, a u posebnom ispitnom

postupku rok je 30 i 60 dana.
Ispravljanje rješenja – mogu se ispravljati samo tehničke greške. Ispravka se vrši zaključkom.
Zaključak
Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiću postupka.
Zaključak se sačinjava u vidu službene zabilješke u spisu i priopćava
zainteresiranim osobama usmeno, a napismeno se izdaje kada se protiv zaključka može
izjaviti posebna žalba, ili kad se može odmah tražiti izvršenje zaključka.
Zaključak koji se izdaje pismeno sadrži: uvod, dispozitiv, obrazloženje i
pouku o pravnom lijeku.
Protiv zaključka može se izjaviti posebna žalba samo kad je to ovim ili
drugim zakonom izričito predviđeno.
Žalba se izjavljuje u istom roku, na isti način i istom organu kao i žalba
protiv rješenja.
Sarajevo, 11.05.2012.
Zaključke protiv kojih nije dopuštena posebna žalba mogu

zainteresirane osobe pobijati žalbom protiv rješenja, osim ako je žalba protiv zaključka ovim
zakonom isključena.
REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI

ŽALBA
1. Pravo žalbe
Protiv rješenja donešenog u prvom stepenu stranka ima pravo

žalbe.
Žalbu može uložiti:
1) stranka i lica koja imaju pravni interes,
2) tužitelj, pravobranitelj - protiv rješenja kojim je povrijeđen zakon u korist stranke
pojedinca a na štetu javnog interesa.
Ombudsmen ne može uložiti žalbu, ali može pokrenuti upravnni spor. (2) Tužitelj,
pravobranitelj i drugi organi, kad su zakonom ovlašteni, mogu izjaviti žalbu.
Žalba se ne može uložiti:

1) rješenja Parlamenta Federacije i zakonodavnog tijela kantona odn.
gradskog i općinskog vijeća, kao i
2) rješenja Vlade Federacije i vlade kantona donešenog u prvom
stepenu.
Zakon predviđa da se protiv svih konačnih prvostepenih rješenja
(protiv kojih se ne može izjaviti žalba) - može pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda
(kantonalni sudovi).
Žalba mora biti dozvoljena protiv svih prvostepenih rješenja u
kojima je zakonom isključen upravni spor.
2. Nadležnost organa za rješavanje o žalbi

Ako je u I.st. postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa općinskog vijeća, u okviru
isključivih prava i dužnosti općine - o žalbi rješava općinski organ određen statutom općine,
odn. propisom općinskog vijeća.
Ako je u I.st. postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa gradskog vijeća, u okviru
isključivih prava i obaveza grada - o žalbi rješava gradski organ određen statutom grada, odn.
propisom gradskog vijeća.
Protiv prvostepenih rješenja općinskog načelnika i gradonačelnika, odn. općinskih i
gradskih službi za upravu koja su donešena na osnovu kantonalnog zakona - u II.st. rješava
nadležni kantonalni organ iz odgovarajuće upravne oblasti.
Protiv I.st. rješenja općinskog načelnika i gradonačelnika, odn. općinskih i gradskih službi
za upravu koja su u upravnom postupku donešena na osnovu federalnog zakona - u II.st.
rješava nadležni federalni organ uprave iz odgovarajuće upravne oblasti.
O žalbi protiv I.st. rješenja kantonalnih organa uprave, donesenih na osnovu zakona
kantona - rješava nadležni organ kantona određen zakonom kantona.
O žalbi protiv I.st.rješenja kantonalne uprave/ustanove u sastavu kantonalnog organa
uprave - rješava kantonalni organ uprave u čijem se sustavu nalazi ta uprava, odnosno
ustanova.
O žalbi protiv I.st.rješenja organizacionih jedinica kantonalnih organa uprave/ustanova,
koje su osnovane van sjedišta kantonalnog organa uprave/ustanove - rješavaju kantonalni
organ uprave/ustanova kojoj pripada ta organizaciona jedinica.
O žalbi protiv I.st. rješenja kantonalnih organa uprave donešenih na osnovu federalnih
zakona i drugih federalnih propisa - rješavaju nadležni federalni organ uprave iz odgovarajuće
upravne oblasti.
Sarajevo, 11.05.2012.
O žalbi protiv prvostepenih rješenja federalne uprave/ustanove koje se nalaze u sastavu

federalnog organa uprave - rješava federalni organ uprave u čijem se sastavu nalazi ta
uprava/ustanova.
O žalbi protiv I.st. rješenja organizacionih jedinica federalnih organa uprav/ustanova koje
su osnovane van sjedista federalnog organa uprave/ustanove - rješava federalni organ
uprave/ustanova, kome pripada ta organizaciona jedinica.
O žalbi protiv I.st. rješenja federalnih organa uprave/ustanove - rješava federalni organ
određen federalnim zakonom.
O žalbi protiv I.st. rješenja institucije koja ima javne ovlasti - rješava organ određen statutom
te institucije, ako zakonom kojim je data javna ovlast nije propisano da o žalbi rješava organ
uprave odnosno drugi organ.
Npr. ako je rješenje donio kantonalni organ po federalnom propisu, po žalbi će rješavati nadležni federalni organ iz
određene nadležne oblasti. Ako je rješenje donio kantonalni organ uprave a osnov za donošenje je bio kantonalni propis,
drugostepeni organ je kantonalni organ koji je propisan tim kantonalnim propisom. Ako je rješenje donijela organizaciona
jedinica u okviru federalnog ministarstva nadležni drugostepeni organ je ministar ili ministarstvo, zavisno kako je
propisano tim propisom.
3. Rok za žalbu
Žalba protiv rješenja se podnosi u roku od 15 dana od dana
dostavljanja rješenja, ali se drugim zakonom može propisati i drugačiji rok.
Rok za žalbu za svaku osobu i za svaki organ kojima se rješenje
dostavlja računa se od dana dostavljanja rješenja.
U toku roka za žalbu rješenje se ne može izvršiti. Kad je žalba
propisno izjavljena, rješenje se ne može izvršiti sve dok se rješenje koje je donešeno o žalbi
ne dostavi stranci.
Iznimno, rješenje se može izvršiti u žalbenom roku, kao i pošto je žalba
izjavljena:
1) ako je to zakonom predviđeno ili
2) ako je riječ o poduzimanju hitnih mjera, ili
3) ako bi odgađanjem izvršenja nekoj stranci bila nanesena šteta koja se ne bi mogla
popraviti.
4. Sadržaj žalbe
U žalbi se mora navesti rješenje koje se pobija, oznaka naziva organa koji
ga je donio, i broj i datum rješenja.
Dovoljno je da žalilac izloži u žalbi u kom je pogledu nezadovoljan
rješenjem, ali žalbu ne mora posebno obrazložiti.
U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi , ali je žalilac dužan da
obrazloži zbog čega ih nije iznio u prvostepenom postupku.
Ako su u žalbi iznešene nove činjenice i novi dokazi, a u postupku sudjeluju dvije
ili više stranaka sa suprotnim interesima, organ dostavlja svakoj takvoj stranci prepis žalbe i
ostavlja joj rok da se o novim činjenicama i dokazima izjasni. Ovaj rok ne može biti kraći od 8,
ni duži od 15 dana.
5. Predavanje žalbe
Žalba se neposredno predaje ili šalje poštom organu koji je donio prvostepeno rješenje.
Ako je žalba predata ili poslata neposredno drugostepenom organu, on je odmah šalje organu
prvog stupnja. Žalba predata ili poslata neposredno drugostepenom organu u pogledu roka,
smatra se kao da je predata prvostepenom organu.
6. Rad prvostepenog organa po žalbi

Prvostepeni organ ispituje da li je žalba dopuštena, blagovremena
i izjavljena od ovlaštene osobe. Nedopuštenu, neblagovremenu ili od neovlaštene osobe
izjavljenu žalbu prvostepeni organ odbacit će svojim rješenjem. Protiv ovog rješenja, stranka
ima pravo žalbe.
Ako organ prvog stupnja koji je donio rješenje utvrdi da je žalba
opravdana, a nije potrebno provoditi novi ispitni postupak - može stvar riješiti drugačije i
Sarajevo, 11.05.2012.
novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija. Protiv novog rješenja stranka ima
pravo žalbe.
Organ koji je donio rješenje je dužan upotpuniti postupak - ako
povodom žalbe utvrdi:
1) da je provedeni postupak bio nepotpun, a da je to moglo uticati na rješavanje stvari,
2) ako žalilac u žalbi iznese činjenice i dokaze koji bi mogli uticati na drugačije rješenje
stvari,
3) ako je žaliocu morala biti data mogućnost da sudjeluje u postupku koji je prethodio
donošenju rješenja a ta mu mogućnost nije bila data, ili mu je bila data a on je propustio
da je koristi, ali je u žalbi opravdao to propuštanje.
Prema rezultatu dopunjenog postupka, organ koji je donio rješenje može, u granicama
zahtjeva stranke, stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom
pobija. Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.
Kad organ koji je donio rješenje utvrdi da je podnešena žalba dopuštena,
blagovremena i izjavljena od ovlaštene osobe, a nije novim rješenjem zamijenio
rješenje koje se žalbom pobija - dužan je, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 8 dana od
dana prijema žalbe, poslati žalbu organu nadležnom za rješavanje o žalbi. Uz žalbu je dužan
priložiti sve spise koji se odnose na predmet.
7. Rješavanje drugostepenog organa o žalbi
Ako je žalba nedopuštena, nepravovremena ili izjavljena od neovlaštene

osobe, a prvostepeni organ je propustio da je zbog toga odbaci - odbacit će je rješenjem
drugostepeni organ.
Ako žalbu ne odbaci - drugostepeni organ uzima predmet u rješavanje i može:
1. odbiti žalbu - kad utvrdi
a) da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je
rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana,
b) da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka, ali da su oni
takvi da nisu mogli uticati na rješenje stvari,
c) da je prvostepeno rješenje na zakonu zasnovano, ali zbog drugih
razloga, a ne zbog onih koji su u rješenju navedeni, on će u svom rješenju izložiti te
razloge, a žalbu odbiti.
2. poništiti rješenje - kad utvrdi
a) da je u I.st. postupku učinjena nepravilnost koja čini rješenje ništavim
b) da je I.st. rješenje donio nenadležan organ, i dostavit će predmet nadležnom organu.
c) da su u I.st. postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku
nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na rješenje stvari, ili da
je dispozitiv pobijanog rješenja nejasan ili u protivrječnosti s obrazloženjem – pa
zavisno od procjene šta je ekonomičnije i brže – II.st. organ može sam riješiti
drugačije nego što je riješeno I.st. rješenjem ili poništiti rješenje i vratiti I.st. organu na
ponovni postupak.
d) da su u I.st. rješenju pogrešno ocijenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden
pogrešan zaključak glede činjeničnog stanja, da je pogrešno primijenjen pravni propis
na osnovu koga se rješava stvar, da je na osnovu slobodne ocjene trebalo donijeti
drugačije rješenje - II.st. organ će svojim rješenjem poništiti I.st. rješenje i sam riješiti
stvar.
Sarajevo, 11.05.2012.
3. ga izmijeniti - ako drugostepeni organ utvrdi da je rješenje pravilno glede

utvrđenih činjenica i u pogledu primjene zakona, ali da se cilj zbog koga je rješenje
donešeno može postići i drugim sredstvima povoljnijim za stranku. Drugostepeni organ
može povodom žalbe izmijeniti prvostepeno rješenje u korist žalioca i mimo zahtjeva
postavljenog u žalbi, a u okviru zahtjeva postavljenog u prvostepenom postupku, ako se
tim ne vrijeđa pravo druge osobe.
U obrazloženju II.st. rješenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je već I.st. organ u
obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, II.st. organ se može u
svom rješenju samo pozvati na razloge iznesene u prvostepenom rješenju.
8. Žalba kad I.st. rješenje nije donešeno u zakonskom roku - Žalba zbog šutnje uprave
Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu I.st. organ nije
donio rješenje u zakonskom roku, II.st. organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od 3
dana od prijema žalbe tražiti da mu I.st. organ odmah dostavi sve spise predmeta i da
pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije donešeno u roku.
I.st. organ je obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi II.st.
organ s tim da taj rok ne može biti duži od 5 dana.
Ako II.st. organ utvrdi da rješenje nije donešeno u roku zbog
opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke - odredit će I.st. organu rok za donošenje rješenja,
koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.
Ako II.st. organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije donešeno u
roku nisu opravdani - on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje,
ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti
postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako II.st. organ utvrdi da će postupak brže
i ekonomičnije provesti I.st. organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene
podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od 8 dana, a I.st. organ je obavezan
postupiti po tom traženju. Nakon što I.st. organ dostavi tražene podatke, II.st. organ će
odmah riješiti stvar.
Rješenje drugostepenog organa donešeno po ovoj odredbi je konačno .
9. Rok za donošenje rješenja o žalbi
Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana
računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
Ako stranka odustane od žalbe, postupak u vezi sa žalbom obustavlja se zaključkom.
10. Dostavljanje drugostepenog rješenja

Organ koji je riješio stvar u drugom stupnju šalje, po pravilu, svoje rješenje sa spisima predmeta
prvostepenom organu, koji je dužan da rješenje dostavi strankama u roku od 5 dana od dana
prijema spisa.
VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Obnova postupka – je najčešći vanredni pravni lijek.
Može se tražiti samo za konačan akt – načelo konačnosti (protiv kojeg se ne može izjaviti
žalba).
Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u
upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnovit će se iz sljedećih razloga:
1. ako se sazna za nove činjenice ili se pribave novi dokazi koji bi, da su bili
poznati, doveli do drukčijeg odlučenja u toj upravnoj stvari,
2. ako osobi koja je trebala sudjelovati u postupku nije data mogćnost sudjelovanja,
što se najčešće dešava ako je postupak vođen po službenoj dužnosti,
3. ako je rješenje donijela službena osoba koja nije bila ovlaštenja za njegovo
donešenje,
Sarajevo, 11.05.2012.
4. ako kolegijalni organ koji je donio rješenje nije rješavao u predviđenom sastavu ili
ako za rješenje nije glasala propisana većina;
5. ako je rješenje doneseno na temelju saslušanja stranke rješenje, a dokaže se da
je iskaz bio neistinit,
6. ako stranka nije imala zastupnika a nije bila u stanju sama zastupati svoje
ineterese.
Obnova se ne može tražiti iz razloga što je organ pogrešno primjenio materijalno pravo.
Podnosi se prijedlog za obnovu postupka - Ko može podnijeti prijedlog:

1. stranka u upravnom postupku, odn. lice koje je trebalo biti stranka u postupku a
nije i
2. organ koji je donio rješenje po službenoj dužnosti
Ako stranka podnese žalbu ona će se smatrati prijedlogom za obnovu.
Prijedlog se podnosi u zakonskim rokovima:

a) subjektivni rok = 30 dana od dana saznanja (ono se mjeri
dostavljanjem) i
b) objektivni rok = 5 godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci, a
može i duže u izuzetnim slučajevima (ako se temelji na nekoj presudi koja naknadno bude
ukinuta, ili se čeka na razrješenje krivično-pravne stvari; npr. vještak dao lažni iskaz pa se
čeka da se predmet okonča).
Stranka koja podnosi prijedlog dužna je da učini vjerovatnim da postoji razlog za obnovu i
da podnese prijedlog u predviđenom roku.
O prijedlogu za obnovu postupka rješava organ koji je donio konačno rješenje. To meže biti
prvostepeni organ (ako npr. stranka nije izjavila žalbu) ili drugostepeni organ (ako je rješenje
doneseno rješavajući po žalbi).
Prvo se provjerava blagovremenost, da li je prijedlog izjavilo ovlašteno lice, da li su
okolnosti navedene kao razlog izvjesne (stranka mora te okolnosti učiniti vjerovatnim). Ako
navedeni uvjeti nisu ispunjeni, nadležni organ će svojim zaključkom odbaciti prijedlog.
Ako su navedeni formalni uvjeti ispunjeni, nadležni organ će ispitati da li su okolnosti, odn.
dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu takvi da bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja, pa
ako utvrdi da nisu, odbit će prijedlog svojim rješenjem.
Ako nadležni organ ne odbaci niti odbije prijedlog za obnovu, donijet će zaključak da se
obnova postupka dozvoljava i odredit će u kome će se opsegu postupak obnoviti.
Ponavljane postupka se odobrava zaključkom o dozvoli obnove postupka i istovremeno se

određuje koje radnje će se provesti. Izuzetno, ne mora se donijeti zaključak nego se odmah
počne sa obnovnim radnjama, a u cilju povećanja efikasnosti.
Protiv zaključka donešenog o prijedlogu za obnovu postupka, kao i protiv rješenja donešenog u
obnovljenom postupku, može se izjaviti žalba samo kad je taj zaključak, odnosno rješenje donio
prvostepeni organ. Ako je zaključak ili rješenje u obnovi postupka donio drugostepeni organ,
protiv tog zaključka, odnosno rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor kod
nadležnog suda.
Organ nakon sprovedene obnove, organ koji je donio pobijano konačno rješenje može da
svoje rješenje poništi ili ukine. Poništavanje djeluje ex tunc a ukidanje ex nunc. Donošenje
zaključka je bitno kod izvršenja. Pravilo je podnošenje prijedloga za obnovu ne odlaže izvršenje.
Sa asprekta stranke koja je podnijela prijedlog bitno je da se donese zaključak o dozvoli
izvršenja.
2. Mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi sa upravnim sporom
Sarajevo, 11.05.2012.
Organ protiv čijeg je rješenja pravovremeno pokrenut

upravni spor može do okončanja spora, ako uvaži sve zahtjeve tužbe, poništiti ili
izmijeniti svoje rješenje iz onih razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje,
ako se time ne vrijeđa pravo stranke u upravnom postupku ili treće osobe.
Rješenje o poništavanju ili izmjeni rješenja - organ donosi po
službenoj dužnosti u momentu kad iz tužbe koju mu je sud dostavio na odgovor i uvidom u
cijeli spis utvrdi da je tužba osnovana.
Rješenje se donosi u roku koji je sud odredio za davanje
odgovora na tužbu, odnosno prije nego se okonča upravni spor.
Rješenje se dostavlja stranci i sudu kod kojeg je pokrenut
upravni spor.
3. Zahtjev za zaštitu zakonitosti
Protiv pravomoćnog rješenja donešenog u stvari u kojoj se ne

može voditi upravni spor, a sudska zaštita nije osigurana ni izvan upravnog spora,
tužilac ima pravo da podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti, ako smatra da je rješenjem
povrijeđen zakon. Dakle, kada Tužilac kao državni organ dođe do tog rješenja može podnijeti
zahtjev za zaštitu zakonitosti.
Stranka može inicirati (ne može pokrenuti) ovaj postupak tako što
samo inicira kod tužioca da podnese zahtjev u roku od 30 dana od kada je tužiocu
dostavljeno rješenje, a ako mu nije dostavljeno u roku od 3 mjeseca od dana dostavljanja
stranci.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti podiže federalni tužitelj kad se radi o
rješenju federalnog organa, a kantonalni tužitelj kad se radi o rješenju kantonalnog organa
odn. o rješenju gradske ili općinske službe za upravu.
O zahtjevu za zaštitu zakonitosti rješava organ uprave koji je nadležan
za rješavanje o žalbi protiv pobijanog rješenja, a ako takvog organa uprave nema Vlada
Federacije/kantona.
Povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti nadležni organ može ukinuti
pobijano rješenje ili odbiti zahtjev. Protiv rješenja donešenog po zahtjevu za zaštitu
zakonitosti žalba nije dopuštena.
Inicijativu nadležnom tužiocu za podnošenje zahtjeva za zaštitu
zakonitosti mogu podnijeti i stranka i druga zainteresirana osoba.
4. Poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora (često pitanje) – po učestalosti ovo

je drugo najčešće vanredno pravno sredstvo.
Ovdje se radi o poništavanju konačnog prvostepenog rješenja. Treba

razlikovati dvoje: u jednom dijelu se poništava a u drugom ukida rješenje.
Poništavanjem se poništavaju sve pravne posljedice od dana
donošenja (ex tunc), a ukidanjem se ukidaju posljedice od dana ukidanja (ex nunc).
Razlozi za poništenje i ukidanjne rješenja nisu isti.
Rješenje se poništava:
1) kada rješenje donese organ uprave koji nije nadležan . Ako ovakvo rješenje
donese viši organ (npr. načelnik opštine umjesto nadležne službe, ne može se koristiti),
2) ako je u istoj upravnoj stvari ranije rješeno na drugačiji način,
3) ako se donese složeno rješenje (u njegovom donošenju učestvuje min. 2 organa
– jedan organ donosi rješenje uz prethodnu saglasnost drugog organa) a da nije bilo
pribavljeno mišljenje ili saglasnost drugog organa a bilo je obavezno da se to uradi,
(rokovi za podnošenje je 5 godina),
4) ako je rješenje donio mjesno nenadležni organ (rok podošenja 1 godina),
5) ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, prinude, ucjene i sl (nema roka
za podnošenje).
Rješenje će se ukinuti - ako je njime očigledno povrijeđen materijalni
zakon (rok za podnošenje je 1 godina). To može u jednostranačkim predmetima. U
Sarajevo, 11.05.2012.
dvostranačkim predmetima se mora pribaviti saglasnost druge stranke (zato što je ona
možda stekla neko pravo tim rješenjem čije se ukidanje traži).
Pravo nadzora - znači da ga rješava viši organ. Dakle, rješenje po
pravu nadzora može poništiti ili ukinuti drugostepeni organ. Ako nema drugostepenog
organa, rješenje može poništiti ili ukinuti Vlada Federacije/kantona
Nadležni organ donosi rješenje o poništenju rješenja po službenoj
dužnosti, na zahtjev stranke, tužioca ili ombudsmena, a rješenje o ukidanju po službenoj
dužnosti ili na zahtjev tužioca ili ombudsmena.
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, već se protiv njega može
neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.
5. Ukidanje i mjenjanje pravosnažnog rješenja uz pristanak ili na zahtjev stranke
Ako je pravomoćnim rješenjem stranka stekla neko pravo, a

organ koji je donio to rješenje smatra da je u tom rješenju nepravilno primijenjen
materijalni zakon, može rješenje ukinuti (od dana donošenja) ili izmijeniti (za ubuduće)
radi njegovog usklađivanja sa zakonom - samo ako stranka koja je na osnovu tog
rješenja stekla pravo na to pristane (pa čak i obaveza) i ako se time ne vrijeđa pravo
treće osobe.
Ako je jednostranačka stvar - stranka treba na to da pristane.
Ako je dvostranačka stvar - ne može se mijenjati na štetu jedne
strane.
Ako stranka traži da se ukine rješenje koje je nepovoljno za nju -
treba saglasnost organa.
Kada organ uprave ne pristane da se ukine ili izmjeni takvo
rješenje, nije dužan donijeti rješenja, ali je dužan da o tome obavijesti stranku.
Rješenje u ovom slučaju donosi prvostepeni organ koji je donio
rješenje, a drugostepeni organ samo kad je svojim rješenjem odlučio o stvari.
Žalba protiv novog rješenja donešenog na osnovu ovog člana
dopuštena je samo ako je to rješenje donio prvostepeni organ. Ako je rješenje donio
drugostepeni organ, odnosno ako je rješenje prvostepenog organa konačno, protiv tog
rješenja može se pokrenuti upravni spor. Ovdje nema rokova u pitanju je dobra volja jednih i
drugih.
6. Vanredno ukidanje rješenja – (često pitanje)
Ovdje se radi o izvršnom rješenju koje je doneseno u skladu sa

zakonom, npr. odobrenje za građenje. Npr. odobreno je građenje na zemljištu i kasnije se utvrdi da je na
toj zemlji klizište te se gradnjom ugrožavaju kuće koje se nalaze ispod ili cesta koja tu prolazi.
Izvršno rješenje se može ukinuti - ako je to potrebno:
a) radi otklanjanja opasnosti po život i zdravlje ljudi ili javne sigurnosti ili
b) radi otklanjanja poremećaja u privredi.
Dakle, radi se o vanrednim situacijama kada je došlo do promjene
okolnosti nakon donošenja rješenja.
Rješenje se može ukinuti i samo djelimično, u opsegu koliko je
neophodno da se opasnost otkloni ili zaštite navedeni javni interesi.
Ovo rješenje o vanrednom ukidanju donosi drugostepeni organ.
Protiv rješenja kojim se izvršno rješenje ukida dopuštena je žalba
samo kad je to rješenje donio prvostepeni organ. U suprotnom, protiv takvog rješenja
može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.
Stranka koja usljed ukidanja rješenja trpi štetu ima pravo na
naknadu samo stvarne štete. Za rješavanje o zahtjevu za naknadu štete nadležan je u
Sarajevo, 11.05.2012.
prvom stepenu sud koji bi po Zakonu o upravnim sporovima bio nadležan za rješavanje
upravnog spora protiv rješenja donešenog na osnovu ovog člana.
7. Oglašavanje rješenja ništavim
Ništavim se oglašava rješenje:

1) ako je u upravom postupku rješeno o stvari iz sudske nadležnosti, ili ako se radi
o stvari koja uopšte nije u nadležnosti organa uprave, uopšte nije upravna stvar.
2) kad bi svojim izvršenjem to rješenje dovelo do krivičnog djela.
3) ako je donijeto rješenje čije je izvršenje nemoguće.
4) ako je doneseno rješenje po službenoj dužnosti a predviđeno je da se može
donijeti samo na zahtjev stranke, ovakvo rješenje se može konvlaidirati samo ako stranka
naknadno pristane na njega.
Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti ili
po prijedlogu stranke ili tužioca ili ombudsmena.
Rješenje se može oglasiti ništavim u cijelosti ili djelimično.
Rješenje oglašava ništavim organ koji ga je donio ili drugostepeni organ,
a ako drugostepenog organa nema onda Vlada Federacije, ako se radi o rješenju federalnog
organa uprave ili federalne ustanove, odnosno vlada kantona ako se radi o rješenju
kantonalnog organa uprave ili kantonalne ustanove, kao i o rješenju općinskog naćelnika ili
gradonaćelnika, odnosno općinske ili gradske službe za upravu.
Protiv rješenja kojim se neko rješenje oglašava ništavim ili se odbija
prijedlog stranke ili tužioca, ili ombudsmena za oglašavanje rješenja ništavim dopuštena je
žalba. Ako nema organa koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja može se neposredno
pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.
PRAVNE POSLJEDICE PONIŠTAVANJA I UKIDANJA

Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim, poništavaju
se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.
Ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedice koje je
rješenje već proizvelo do dana ukidanja, ali se onemogućava daljnje proizvođenje pravnih
posljedica ukinutog rješenja.
Organ koji sazna za rješenje kojim je povrijeđen zakon, a povreda
može biti razlog za obnovu postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje ili mijenjanje
rješenja, dužan je bez odgađanja da o tome obavijesti organ nadležan za pokretanje
postupka i donošenje rješenja.
IZVRŠENJE
Kada prvostepeno rješenje postaje izvršno?

1) istekom roka za žalbu kada žalba nije izjavljena,
2) dostavom stranci kada žalba nije dopuštena,
3) dostavom stranci kada žalba ne odgađa izvršenje i
4) dostavom stranci rješenje kojim se žalba odbacuje ili odbija .
Kada će drugostepeno rješenje postati izvršno?

kada je dugostepeni organ rješavajući po žalbi poništio prvostepeno rješenje i sam sam riješio
stvar u meritumu.
Kako će se praktično izvršiti? To je tzv. administrativno izvršenje, donosi se zaključak o dozvoli
izvršenja i u dispozitivu se navodi kako će se izvršiti.
Može se izvršti i prisilnim putem.
Sarajevo, 11.05.2012.
Nakon proteka roka od 5 godina od dana kada je rješenje postalo pravosnažno ne može se više
izvršavati.ako je uložena žalba , pa po njoj drugostepeni organ odlučio da se odbija- to rješenje je
konačno a prvostepeno na koje se lice žalilo izvršno.
Upravna rješenja se mogu izvršavati administrativno i sudski (uglavnom novčane
obaveze).
Uslovi su:
1. rješenje mora postati izvršno
2. stranka na osnovu tog rješenja postavlja zahtjev za izvršenje
3. organ donosi zaključak o dozvoli izvršenja navodeći način izvršenja, prijetnju novčanom
kaznom, nalaže prisilno izvršenje itd. Sve su to varijante tj postoji više načina i mogućnostzi
izvršenja.
ZAKON O UPRAVNOM SPORU – SN FBIH 9/05

Šta je upravni spor?
Upravni spor predstavlja sudsku kontrolu upravnih akata. To je spor o zakonitosti
upravnog akta.
Radi ostvarivanja sudske zaštite prava građana, poduzeća, ustanova i drugih pravnih lica u
Federaciji, kantonu, gradu i općini, i radi osiguranja zakonitosti - sudovi u upravnim sporovima
odlučuju o zakonitosti upravni akata kojima organi uprave i institucije koje imaju javne ovlasti
rješavaju o pravima i obavezama građana i pravnih lica u pojedinačnim upravnim stvarima.
Ko sve može pokrenuti upravni spor?
Sarajevo, 11.05.2012.
Pravo pokretanja upravnog spora ima:

1) građanin pojedinac ili pravno lice - ako smatra da joj je upravnim aktom povrijeđeno
neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu.
2) pojedinac ili pravno lice koji su učestvovali u upravnom postupku radi zaštite svojih prava
ili pravnih interesa - (zainteresirano lice)
3) organ uprave za upravu, naselje ili grupa osoba i sl., iako nemaju svojstvo pravnog
lica - ako mogu biti nosioci prava i obveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku. Ako
ne može biti nosilac prava i obaveza ne može se pojaviti sa tužbom u upravnom sporu.
4) tužitelj ili dr. ovlašteni organ - ako je upravnim aktom povrijeđen zakon u korist
građanina.
5) pravobranitelj - ako je upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu Federacije, kantona,
grada ili općine koju on po zakonu zastupa.
6) ombudsmen - ako ocijeni da je konačnim upravnim aktom povrijeđeno ljudsko
dostojanstvo, osnovna prava i slobode zagarantovane ustavom i međunarodnim
konvencijama. Osim što može pokrenuti upravni spor, obdusmen može i intervenisati u već
pokrenutom upravnom sporu.
Presude u upravnom sporu su obavezne prema svakom. Njih mora uvažavati organi uprave,
tako i druge stranke koje učestvuju u upravnom sporu. Sve odluke koje se donesu u upravnom
sporu su pravomoćne, jer se protiv njih ne može koristiti pravo žalbe.
Da li u upravnom sporu ima zainteresirana stranka? POSTOJI!

Treća osoba kojoj bi poništaj osporenog upravnog akta neposredno bio na štetu (zainteresirana
osoba) ima u sporu položaj stranke. Primjer: povrat stana. Stranke su: nosilac stanarskog prava i korisnik koji je
tokom rata dobio privremeno rješenje. Vodi se spor između njih. Postoji treća - zainteresovana stranka a to je vlasnik
stana, koji je također zainteresovan da taj stan ostane njemu.
NADLEŽNOST
Upravne sporove rješava kantonalni sud i to prema sjedištu
prvostepenog organa koji je rješenje pobijano donio. Ranije je radio Vrhovni sud, a ponekad i
kantonalni ali u manjem obimu.
U upravnim sporovima sudi sudija pojedinac. Izuzetno, u složenim
predmetima upravnog spora sudi se u vijeću od trojice sudija, o čemu odlučuje predsjednik
vijeća za upravne sporove.
Sukob nadležnosti između kantonalnih sudova u pogledu rješavanja
upravnog spora rješava Vrhovni sud Federacije.
Šta je organ u smislu ZUS-a?

Pod organom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:
1) organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona,
2) gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske sužbe za upravu, kao i
3) institucije koje imaju javne ovlasti kad u vršenju javnih ovlasti rješavaju u upravnim
stvarima (Federalni zavod za PIO).
Protiv čega se pokreće upravni spor? !!!
Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta.

Upravni akt je - akt nadležnog organa kada rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili
pravnih lica u nekoj upravnoj stvari. Dakle, trebaju biti ispunjena 3 elementa da bi se radilo o
upravnom aktu:
1. da ga je donio nadležni organ
2. da se njime rješava o pravu ili obavezi pojedinca
3. da se radi o upravnoj stvari - nema definicije šta se smatra upravnom stvari, polazi se od
sudske prakse, npr. rješenje o tome i tome nije upravna stvar itd.
Upravni spor može se pokrenuti – protiv konačnog upravnog akta, tj:
Sarajevo, 11.05.2012.
1) protiv upravnog akta koji je donešen u II. stepenu.

2) protiv I.st. upravnog akta, ako zakonom nije dopuštena žalba na taj akt u
upravnom postupku.
3) u slučaju šutnje administracije
Šutnja administracije !!!

Šutnja administracije postoji - kad nadležni organ o zahtjevu, odn. o žalbi stranke nije donio
odgovarajući upravni akt u upravnom postupku
Šta kada drugostepeni organ ćuti?

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana (ili u posebnim
propisom određenom kraćem roku) donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog
rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila,
stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. Dakle, prije nego se
podnese tužba za pokretanje upravnog spora zbog tzv. šutnje administracije, stranka se mora
pismeno obratiti upravnoj inspekciji. Ako upravna inspekcija ne poduzme nikakve mjere u roku
od 30 dana, tada stranka može podnjeti tužbu sudu kojom će pokrenuti upravni spor. Nije izričito
predviđeno zakonom, ali kada se podnosi takva tužba, sudu se treba pružiti dokaz da je
prethodno podnesen zahtjev upravnoj inspekciji i da ni ona nije postupila po zahtjevu u roku 30
dana od dana kada je isti njoj podnesen.
Šta kada prvostepeni organ ćuti?

Ovdje je razlika da li je protiv rješenja prvostepenog organa koji šuti dozvoljena ili nije
dozvoljena žalba.
Ako se radi o šutnji prvostepenog orgnana protiv čijeg rješenja nije dozvoljena žalba –
postupak je isti kao i u slučaju šutnje drugostepenog organa. To znači da, ako prvostepeni organ
nije u roku od 30 dana (ili u posebnim propisom određenom kraćem roku) donio rješenje, a ne
donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila, stranka može pokrenuti
upravni spor.
Međutim, ako se radi o šutnji prvostepenog orgnana protiv čijeg rješenja stranka može
izjaviti žalbu – a ovaj prvostepeni organ nije u roku od 60 dana (ili u posebnim propisom
određenom kraćem roku) donio rješenje po zahtjevu - stranka ima pravo obratiti se svojim
zahtjevom drugostepenom organu. Drugostepeni organ će nakon toga provesti postupak po
zakonu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga,
pod gore opisanim uvjetima pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom
roku.
Protiv kojih akata se ne može voditi upravni spor !!!

Upravni spor se ne može voditi:
1) protiv akata donešenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana izvan
upravnog spora;
2) protiv akata donešenih u stvarima o kojima se po izričitoj odredbi zakona ne
može voditi upravni spor (ovdje bi npr. mogla poslužiti zaštita zakonitosti);
3) u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuju
parlament ili predsjednik Federacije odn. zakonodavno tijelo kantona.
U stvarima iz tač. 2) i 3) - može se voditi upravni spor kad je nadležni
organ pri donošenju upravnog akta:
a) prekoračio granice svoje nadležnosti ili
b) upravni akt nije donio neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja.
Sarajevo, 11.05.2012.
Zakonski razlozi za pobijanje upravnog akta !!!

Upravni akt se u upravno sporu može pobijati iz sljedećih razloga:
1) što akt sadrži takve nedostatke koji sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti ili
nedostatke koji ga čine ništavnim;
2) što u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na
zakonu ili opći akt;
3) što je akt donešen od strane nenadležnog organa;
4) ako se u upravnom postupku koji je aktu prethodio nije postupilo po pravilima
postupka, a naročito ako činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, ili što je iz
utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja;
5) ako je nadležni organ rješavajući po slobodnoj ocjeni prekoračio granice
ovlaštenja koja su mu data pravnim propisima i suprotno cilju u kome je ovlaštenje dato.
Tužena strana?
To je organ čiji se upravni akt osoprava.
Organ koji je donosio rješenje povodom kojeg je pokrenut upravni spor nije i ne može biti stranka
u postupku, on je samo tužena strana.
Odgoda izvršenja pobijanog rješenja?

Kada stranka podnese tužbu i pokrene upravni spor, to ne odgađa
izvršenje upravnog rješenja povodom kojeg je spor pokrenut.
Stranka može od organa uprave koji je donio rješenje tražiti
odgodu izvršnja – ako povodom tog rješenja namjerava pokrenuti upravni spor i ako su pri
tome ispunjeni sljedeći uslovi:
1. da je stranka koja traži odgodu, uz zahtjev za odgađanje izvršenja, organu uprave
dostavila i potvrdu da je pokrenut upravni spor kod nadležnog suda;
2. da odlaganje nije protivno javnom interesu; i
3. da se tim odlaganjem ne nanosi šteta drugoj stranci.
Stranka može i od suda kojem podnodi tužbu i pokreće upravni spor tražiti
odgodu izvršnja rješenja - tako što će u tužbi zatraži da sud odgodi izvršenje i tada sud
hitno postupa (o zahtjevu za odgodu se rješava u roku od 3 dana). Međutim, ako se stranka,
prije toga, obraćala organu uprave za odgodu izvršenja i nije uspjela, tada ne može isti
zahtjev isticati u tužbi sudu. Zbog toga, ako osoba podnosi zahtjev za odgodu sudu, uz
tužbu mora dostaviti potvrdu da taj isti zahtjev nije već podnosila organu uprave. Ako uz
zahtjev za odgodu koji je stranka podnjela sudu nije dostavljena i ova potvrda – sud ćeovaj
zahtjev odbaciti, jer je rok od 3 dana (u kojem sud o zahtjevu mora odlučiti) prekratak da se stranka
opominje da ispravi nedostatke. Ako sud odbije odgodu, stranka nema prava na žalbu.
Pokretanje upravnog spora

Pokreće se tužbom.
Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog
akta stranci koja podnosi tužbu.
Rok od 30 dana od dana važi i za nadležnog pravobranioca i
ombudsmena kada su ovlašteni za podnošenje tužbe ako im je upravni akt dostavljen, a ako
im akt nije dostavljen tužbu mogu podnijeti u roku od 60 dana od dana dostavljanja upravnog
akta stranci u čiju je korist upravni akt donesen.
Tužba se predaje neposredno ili preporučenom poštom. Može se
izjavitii na zapisnik, čak i kod općinskog suda.
Može se desiti da iz neznanja ili omaškom ali ako se to može pripisati
neukosti stranke da tužba bude predata drugom organu – tada se računa da je tužba predata
u roku. Takav organ će je proslijediti nadležnom sudu i neće biti neblagovremeno.
Sastav tužbe
Tužba mora sadržavati:
1. ime i prezime tužioca i druge lične podatke,
Sarajevo, 11.05.2012.
2. broj i datum upravnog akta protiv koga je tužba podnešena,

3. kratko izlaganje zbog čega se tuži i u kom pravcu i obimu se predlaže poništavanje
upravnog akta,
4. potpis podnosioca (ako je nepismen – tužbu će potpuati drugo lice I naznačiti u čije ime
je potpisuje, a prstoznakom se inače u upravnom postupku akt može potpiati samo u slučaju
kada nepismena stranka daje punomoć).
Kada se podnosi tužba uz nju se dostavlja obavezno i akt koji se pobija.
Tužba se dostavlja u dva ili potrebnom broju primjeraka, jer se tužba dostavlja
drugoj strani ili stranama na odgovor.
Tužilac može odustati od tužbe sve do donošenja sudske odluke o čemu sudu
podnosi pisani podnesak ili daje izjavu na zapisnik kod suda, u kom slučaju nadležni sud
rješenjem obustavlja postupak.
U tužbi se ne mogu navoditi nove činjenice i dokazi - ali postoji izuzetak
kada može: kada stranka uz tužbu prilaže izuzetno jak dokaz koji dovodi u pitanje činjenično
stanje utvrđeno u upravnom postupku. Ovdje je bitno je da je činjenično stanje potpuno
drugačije i da je postojalo ranije ali ih tužilac nije mogao istaći.
Svaka strannka je dužna dokazati činjenice na koje se poziva, dakle teret
dokazivanja je na strankama. Ako ona ne pruži dovoljno dokaza sud ne izvodi dodatne ex
officio.
Odbačaj tužbe
Sud će rješenjem odbaciti tužbu:

1. ako je tužba nepotpuna ili nerazumljiva - ali tek nakon što tužilac ni u naknadno
ostavljenom roku ne ukloni ove nedostatke, a oni su takvi da sprečavaju rad suda.
2. ako je tužba neblagovremena, prijevremena (ćutanje administracije), podnesena od
neovlaštenog lica,
3. ako akt koji se tužbom osporava nije upravni akt
4. ako je očigledno da se upravnim aktom ne dira u pravo tužioca (ne odnosi se na njega),
5. ako je stranka podnijela tužbu a ima pravo na žalbu na prvostepeno rješenje a to pravo
nije iskoristila,
6. ako se radi o stvari o kojoj se n emože voditi upravni spor, i
7. ako već postoji pravomoćna sudska odlika o istoj stvari .
Ako nadležni organ za vrijeme sudskog postupka po podnesenoj tužbi naknadno donese
drugi upravni akt kojim se mijenja ili stavlja van snage upravni akt protiv koga je upravni
spor pokrenut, taj organ je dužan, pored tužioca pismeno izvijestiti i sud pred kojim je spor
pokrenut. Sud će u tom slučaju pozvati tužitelja da u roku od 15 dana pismeno izjavi da li je
naknadno donešenim upravnim aktom zadovoljan ili ostaje pri tužbi i u kom obimu, odn. da li
tužbu proširuje i na novi upravni akt. Ako tužitelj izjavi da je naknadno donešenim upravnim
aktom zadovoljan ili ako ne da izjavu u roku 15 dana, nadležni sud će donijeti rješenje o
obustavljanju postupka. Ako tužitelj izjavi da novim upravnim aktom nije zadovoljan, sud će
nastaviti postupak.
Dostava upravnih spisa po tužbi

Sud je dužan tužbu dostaviti organu uprave koji je donio upravni
akt na odgovor, kako bi u određenom roku ovaj organ (tužena strana) dostavio upravni
spise kantonalnom sudu.
Ako ne dostavi spise u ostavljenom roku (kojeg određuje sud, a koji
ne može biti kraći od 10 niti duži od 20 dana) - a predmet se ne može riješiti bez spisa,
tada organ uprave povrijeđuje službenu dužnost, pa tada sud ima pravo i obavezu da
podnese prijavu disciplinskoj komisiji protiv službenog i odgovornog lica u tom organu. O
pokretanju disciplinskog postupka obavještava se Vlada FBiH ili Vlada kantona.
Tužba se može riješiti i bez spisa ako stranka osporava rješenje
samo sa aspekta primjene materijalnog prava.
Sarajevo, 11.05.2012.
Tužba se dostavlja i drugim strankama na odgovor ako je višestranački

predmet.
Nejavna sjednica / javna rasprava i odlučivanje suda
O upravnim sporovima sud rješava u pravilu nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici.
Kod nejavne sjednice nema rasprave.
Tužilac može tražiti da prisustvuje nejavnoj sjednici, bez obzira da li stvar rješava pojedinac ili
vijeće. Tužilac taj zahtjev može istači samo u tužbi ili odgovoru na tužbu. Sudija mora pozvati
ovakvog tužioca, predočiti mu stvar i tužbu, može mu dozvoliti da nešto dodatno kaže ako ima ili
da iznese neke nove dokaze. Kada sud ocijeni da nema više razloga da prisustvuje sjednici pušta
ga da ide i nastavlja svoj rad. Raniji zakon nije imao nejavnu sjednicu.
Stranke u sporu mogu zatražiti da se u predmetu održi javna rasprava.

Ovaj zahtjev također može istaći samo u tužbi ili odgovoru na tužbu.
U tom slučaju sud mora udovoljiti zahtjevu stranke i zakazuje javnu raspravu. U tom smislu,
sudija pojedinac, odn. predsjednik vijeća odredit će dan rasprave i na raspravu pozvati stranke i
zainteresirana lica, ako ima takvih lica. U pozivu za raspravu sud će obavijestiti stranke da su na
raspravi dužne predočiti sve dokaze o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i navode.
Raspravom rukovodi sudija pojedinac odn.predsjednik vijeća.
O raspravi se vodi zapisnik u koji se unose samo bitne činjenice i okolnosti kao i izreka odluke.
Zapisnik potpisuju predsjednik vijeća odnosno sudija pojedinac i zapisničar.
Izostanak stranke sa rasprave ne zadržava rad suda. Zbog izostanka stranaka sa rasprave ne
može se uzeti da su stranke odustale od svojih zahtjeva, već će se njihovi podnesci pročitati.
Ako na raspravu ne dođe ni tužilac ni tužena strana , sud će raspraviti spor i bez prisustva
stranaka.
Tok rasprave:
Raspravom rukovodi predsjednik vijeća. Takva rasprava ne bi trebala
trajati duže od 1/2 sata.
Na raspravi prvo dobija riječ član sudskog vijeća koji je izvjestitelj, koji
izlaže stanje i suštinu spora, ne dajući svoje mišljenje. Poslije toga daje se riječ tužitelju da
obrazloži tužbu, pa zastupniku tužene strane i zainteresiranim osobama da obrazlože svoja
gledišta.
O raspravi se vodi zapisnik u koji se unose samo bitne činjenice i
okolnosti i dispozitiv odluke.
Pošto se zapisnik potpiše, stranke napuštaju raspravu, a odluka se
upisuje u zapisnik (ali ne mora odmah, može i naknadno - u roku od 30 dana).
Kad je u predmetu odlučivano nejavno (na sjednici ili po sudiji pojedincu) - sud može, ako su
za to ispunjeni uvjeti, poništiti osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao
iste nedostatke i predmet vratiti:
a) tuženom organu na ponovno rješavanje ili
b) prvostepenom organu na ponovno rješavanje - kada ocijeni da će on brže i
efikasnije provesti postupak i odlučiti o upravnoj stvari.
Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
Kada sud na održanoj javnoj raspravi sud utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na
činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog
postupka - poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste
nedostatke, te sam rješiti upravnu stvar.
U ovom slučaju, sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana
sudskog vijeća ili preko drugog suda. Na raspravu se poziva i stranka.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je
vezan razlozima tužbe.
Sarajevo, 11.05.2012.
Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su
razlozi ništavnosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.
Kada odlučuje u vijeću sud donosi presudu odnosno rješenje većinom glasova sudskog
vijeća.
O vijećanju i glasanju vodi se poseban zapisnik koji potpisuju svi članovi vijeća i zapisničar.
Vijećanje i glasanje vrši se bez prisustva stranaka.
Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.
Ako se tužba uvažava - presudom se upravni akt poništava i upravna stvar se rješava, pa
presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt – u slučajevima:
a) kada sud rješava spor na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
b) kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje te sam rješi upravnu stvar.
Kad je tužba podnesena zbog šutnje uprave, a sud nađe da je opravdana, presudom će
uvažiti tužbu i odrediti u kojem smislu će nadležni organ donijeti rješenje. Ako nadležni organ ne
postupi po ovoj presudi suda, odgovorno lice u tom organu čini tešku povredu službene dužnosti
protiv koje je nadležni sud dužan pokrenuti disiplinski postupak.
Dostava / preuzimanje odluke
Ako je održana rasprava, sud će donijeti odluku i izraditi pisani otpravak najkasnije u roku od 30
dana od dana zaključenja rasprave. Nakon zaključenja rasprave sud će prisutne stranke
obavijestiti o datumu kada su dužne preuzeti odluku. Ako jedna od stranaka nije prisustvovala
raspravi, sud će je pisano obavijestiti o datumu za preuzimanje odluke. Stranke, odn. njihovi
zastupnici ili punomoćnici dužni su sami preuzeti odluku u zgradi suda, te im sud neće dostavljati
odluku po drugim zakonskim pravilima o dostavi pismena.
Odluke suda donesene nejavno (na sjednici ili po sudiji pojedincu) sud će dostaviti strankama
neposredno u sudu, putem pošte ili na drugi način određen zakonom.
Sadržaj presude
1. uvod
a) naziv suda,
b) sastav suda,
c) broj i datum,
d) kratko označenje predmeta spora i akta koji pobija,
e) dan kada je održana sjednica,
2. izreku,
3. obrazloženje,
4. potpis sudije/predsjednika vijeća.
Pouka o pravnom lijeku - protiv ove presude žalba nije dopuštena.

Nema pozivanja u ime naroda ili u ime FBiH u ovom postupku.
Original presude se čuva u sudu a strankama se dostavlja ovjerena kopija.
PRAVNI LIJEKOVI
Žalba – nema je
Protiv odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu ne može se izjaviti žalba.
1. Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke
Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu - stranka može
podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke:
Sarajevo, 11.05.2012.
Vrhovnom sudu Federacije – zbog:

a) povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili
b) povrede pravila federalnog ZUP-a koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari
putem kantonalnog suda.
kantonalnom sudu – zbog:
a) povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili
b) povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje
stvari.
Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja
se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
Zahtjev za vanredno preispitivanje se upućuje drugostepenom preko prvostepenog

organa. Dakle, zahtjev se predaje kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev, u roku
od 30 dana od dana dostavljanja stranci te sudske odluke . Kantonalni sud zahtjev i spise u roku
od 3 dana dostavlja Vrhovnom sudu FBiH odn. nadležnom drugostepenom kantonalnom sudu.
O zahtjevu za vanredno preispitivanje odlučuje nadležni sud u vijeću od trojice sudija. Kada o
zahtjevu za vanredno preispitivanje odlučuje kantonalni sud, taj sud odlučuje u vijeću
sastavljenom od trojice sudija koji nisu učestvovali u donošenju odluke.
Stranka može tražiti održavanje javne sjednice i tome se ne mora udovoljiti jer ovdje se načelno
odlučuje na nejavnim sjednicama.
Kako odlučuje nadležni sud po ovom zahtjevu?

Zahtjev se prvo dostavlja strankama i određuje im rok u kojem trebaju odgovoriti.
Rješenjem se odbacuje neblagovremen, nedopušten ili neovlašten zahtjev.
Ako ovaj zahtjev nema navedenih formalnih nedostataka, Vrhovni sud Federavije odn. nadležni
kantonalni sud donosi presudu kojom odbija ili uvažava zahtjev.
Ako ga uvažava – pobijanu kantonalnu odluku će
ukinutu – čime predmet vraća na ponovni postupak ili
izmjeniti – čime sud zapravo sam rješava po tužbi. U upravnom postupku nema preinačenja, može izmjeniti
rješenje.
2. Ponavljanje postupka
Postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponovit će se na zahtjev

stranke – iz sljedećih razloga:
1. ako stranka sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na
osnovu kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te činjenice/dokazi bili izneseni ili
upotrijebljeni;
2. ako je do odluke suda došlo usljed krivičnog djela sudije ili zaposlenika u sudu, ili je
odluka isposlovana prevarnom radnjom zastupnika ili punomoćnika jedne od stranaka koja
radnja predstavlja krivično djelo;
3. ako je odluka zasnovana na presudi donesenoj u krivičnoj ili građanskoj stvari, a ta
presuda je kasnije ukinuta drugom pravomoćnom sudskom odlukom;
4. ako je isprava na kojoj se zasniva sudska odluka lažna ili ako je svjedok, vještak ili
stranka prilikom saslušanja pred sudom dao lažan iskaz, a odluka suda se zasniva na tom
iskazu;
5. ako stranka nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi raniju sudsku odluku donesenu u
istom upravnom sporu;
6. ako stranci odn. zainteresiranom licu nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom
sporu (vlasnici stanova u stambenim predmetima, npr nije im dostavljena tužba na odgovor) .
Ponavljanje postupka može se tražiti najkasnije u roku od 30 dana od dana kad je stranka
saznala za razlog ponavljanja, odn. u objektivnom roku od 5 godina od pravomoćnosti sudske.
Sarajevo, 11.05.2012.
Ponavljanje postupka pokreće se tužbom.

O tužbi za ponavljanje postupka rješava sud koji je donio odluku na koju se odnosi razlog
za ponavljanje postupka i to sudija pojedinac koji nije učestvovao u donošenju te odluke.
Tužba se podnosi istom sudu koji je nadležan za rješavanje.
U tužbi se mora naročito navesti:

1. presuda ili rješenje doneseno u postupku čije se ponavljanje traži;
2. zakonski osnov ponavljanja (razlog) i dokazi odn. okolnosti koje čine vjerovatnim
postojanje tog osnova;
3. okolnosti i dokazi iz kojih proizilazi da je tužba podnesena u zakonskom roku ;
4. u kom pravcu i u kom obimu se predlaže izmjena presude, odn. rješenja donesenog u
postupku čije se ponavljanje traži.
O tužbi za ponavljanje postupka sudija pojedinac odlučuje bez održavanja rasprave.
Sud će odbaciti tužbu rješenjem ako utvrdi

1. da je tužbu podnijelo neovlašteno lice ili
2. da tužba nije blagovremena ili
3. da stranka nije učinila bar vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje.
Ako sud ne odbaci tužbu zbog navedenih nedostataka - dostavit će je protivnoj stranci i
zainteresiranim licima i pozvati ih da u roku od 15 dana odgovore na tužbu.
Po isteku roka za odgovor na tužbu - sud presudom rješava o tužbi za ponavljanje postupka.
Ako se ponavljanje postupka dozvoli, stavit će se van snage ranija sudska odluka u cjelini ili
djelimično. Ranije procesne radnje na koje ne utiču razlozi ponavljanja postupka neće se
ponavljati. Presudom kojom se ponavljanje postupka dozvoljava riješit će se i o glavnoj stvari.
Protiv odluke suda donesene po tužbi za ponavljanje postupka mogu se podnijeti pravni lijekovi
koji su dozvoljeni u glavnoj stvari.
Pravne lijekove u upravnom sporu (oba) - može podnositi i ombudsmen kada u obavljanju
poslova iz svoje nadležnosti nađe da je sudskom odlukom povrijeđeno ljudsko dostojanstvo
odnosno prava i slobode utvrđene Ustavom Federacije i instrumentima Aneksa tog Ustava.
SHODNA PRIMJENA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se
primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
OBAVEZNOST PRESUDA
Kad sud poništi osporeni upravni akt - predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što
je poništeni akt donesen.
Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta
donijeti novi upravni akt, nadležni organ dužan je da ga donese bez odlaganja a najkasnije u roku
od 15 dana od dana dostavljanja presude.
Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu
postupka.
Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno
pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese
novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar
presudom, ako je u toj stvari potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje.
Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.
Sarajevo, 11.05.2012.
Ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese novi upravni akt u propisanom
roku ili ga donese protivno primjedbama suda u pogledu činjeničnog stanja, pa zbog toga sud ne
može donijeti presudu koja u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa, odgovorno lice u
tom organu čini tešku povredu službene dužnosti protiv koje je nadležni sud dužan pokrenuti
disciplinski postupak.
POSTUPAK ZAŠTITE SLOBODA I PRAVA POJEDINACA ZAJAMČENIH USTAVOM

FEDERACIJE
Sui generis pravno sredstvo.

Ovim pravnim sredstvom se dozvoljava da se pobijaju akti koji se
inače ne mogu pobijati, a kojima se krše prava pojedinaca (iz ustava i međunarodnih
konvencija i sporazuma), pod uslovom da nije zajamčena druga sudska zaštita protiv
takvih akata.
Zahtjev pored pojedinca može podnijeti i ombudsmen.
Ovakav zahtjev rješava kantonalni sud i to sudija pojedinac ili vijeće.
Zahtjev se smatra hitnim i rok rješavanja je 15 dana.
Mora se dostaviti i drugoj strani na odgovor osim ako očigledno
proizilazi da su kršena ljudska prava.
U zahtjevu se treba navesti:
1. radnja, mjesto i vrijeme kada je učinjena,
2. organ odn. pravno lice kod kojeg je ta radnja učinjena,
3. podaci o službenom licu odn. odgovornom licu koje je to učinilo, dokazi o tome,
kao i
4. zahtjev da se otkloni zapreka ili ograničenje slobode/prava.
Zahtjev zbog nezakonite radnje može se podnijeti sve dok radnja traje.
O zahtjevu se odlučuje rješenjem. Kad sud nađe da je zahtjev osnovan donijet će rješenje
kojim će zabraniti daljnje vršenje nezakonite radnje i odrediti mjere koje treba preduzeti, da bi se
uspostavilo zakonito stanje, ostavljajući rok za izvršenje, kao i odrediti zakonske sankcije za
slučaj neizvršenja rješenja. U protivnom, ako sud nađe da je zahtjev neosnovan, odbit će zahtjev
rješenjem.
Protiv ovog rješenja, ne može se izjaviti žalba, ali se može podnijeti zahtjev za vanredno
preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu Federacije u roku od 8 dana od dana dostavljanja
rješenja stranci.
Osim pojedinačnih akata, ovaj postupak se odnosi i na pojedinačne radnje tj. ponašanje
službenog ili odgovornog lica koji svojim radnjama onemogućava stranci da ostvari ustavom
zagarantovana prava i slobode. Ako se to zaista utvrdi, tada postoji mogućnost da kantonalni sud
donese rješenje kojim će zabraniti dalje postupanje ili nepostupanje ili će naložiti da se postupi na
određeni način i utvrđuje određene mjere u određenom roku kako bi se otklonile te negativne
posljedice.
Postoji čak i mogućnost novčanog kažnjavanja za neizvršenje naložene radnje (200-800 KM).
Radnje naložene rješenje treba da izvrši kod koga se te radnje čine ili ne čine, a ako on to neće
da izvrši, onda sud može sam ili putem općinskih sudova da na zahtjev stranke preuzme
izvršenje tog rješenja.
LITERATURA
Zakon o državnoj službi SNFBIH 67/05 (zadnja izmjena)

Zakon o namještenicima SBFBIH 49/05
Zakon o PIO (SNFBIH 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05)
Sarajevo, 11.05.2012.
Zakon o državnoj službi u instistucijama BiH (SG BIH 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05 i 2/06)
Zakon o radu FBiH (SNFBIH 43/99, 32/00 i 29/03)
Pravilnik o radnoj knjižici (SNFBIH 42/00, 53/00)
ZAKON O DRŽAVNOJ SLUŽBI U FBIH

Svi instituti koji nisu uređeni ovim zakonom uređuju se primjenom općih propisa – zakon
o radu FBiH.
Zakon o državnoj Službi u FBiH ne primejnjuje se na:

1. članove Parlamenta, predsjednika i 2 dopredsjednika, članove vlade FBiH,
2. sudije, tužioce,
3. članove kantonalne vlade, članove zakonodavog tijela kantona,
4. članove općinskog i gradskog vijeća, gradonačelnika i općinskog načelnika,
5. pripadnike policije,
6. zaposlenika Ureda za reviziju.
Vrste državnih službenika:

a) Rukovodeći državni službenici – to su:
1) rukovodilac samostalne uprave i samostalne upravne organizacije,
2) rukovodilac uprave i ustanove koja je u sastavu ministarstva,
3) sekretar organa uprave,
4) pomoćnici rukovodioca i
5) glavni inspektori (federalni i kanotnalni).
b) Ostali državni službenici – to su:
1) inspektori,
2) stručni saradnici,
3) viši stručni saradnici i
4) stručni savjetnici.
O pravima i dužnostima državnih službenika odlučuje:

1) rukovodilac organa uprave,
2) odbor državne službe za žalbe i
3) agencija za državnu službu.
Državni službenici moraju da ispunjavaju slijedeće uslove:

1) državljanin je BiH,
2) ima univerzitetsku diplomu,
3) stariji je od 18 godina,
4) zdravstveno je sposoban za obavljanje određenog posla, i
5) u zadnje 3 godine nije otpušten iz državne službe i
6) da nije obuhvaćen odredbom člana IX 1. Ustava BiH.
Sarajevo, 11.05.2012.
Postavljenje državnih službenika nakon provedenog konkursa vrši rukovoditelj organa uprave uz
pribavljeno mišljenje agencije za državnu službu, a mišljenje nije obavezujuće.
Popunjavanje upražnjenih radnih mjesta

1) Interni premještaj - znači da se državni službenici iz tog organa mogu premjestiti na drugo
radno mjesto u istom organu i taj premještaj može biti dobrovoljan i nametnut.
2) Može se vršiti preuzimanje državnih službenika iz jednog u drugi organ s tim da mora biti ista
razina.
3) Zatim može se vršiti popuna sa liste prekobrojnih službenika.
4) Ako se ne može vršiti popuna na ove načine onda ide javno popunjavanje (konkursom) preko
agencije za državnu službu.
Unaprjeđenje se također vrši internim oglasom.
Radni odnos na određeno vrijeme- procedura je ista kao i kod zapošljavanja na neodređeno vrijeme
ali on ne može prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme .
Svoja prava državni službenik ostvaruje – tako što ima pravo žalbe odboru državne službe za žalbu
, a zatim pravo tužbe sudu.
Kada se osoba prvi put zapošljava u organima uprave probni rad traje 6 mjeseci.
Ocjenjivanje državnih službenika vrši se svakih 12 mjeseci i rukovodilac organa uprave o tome
donosi rješenje. Rješenje se donosi na prijedlog neposredno nadređenog službenika.
U organima uprave mogu se zaposliti pripravnici i to na 1 godinu. Imaju pravo na topli obrok.
Naknada za privremeno obavljene poslove – ako državni službenik privremeno obavlja poslove
dakle druge poslove uz svoje- zakon predviđa naknadu od 50%.
Godišnji odmor - rukovodioci imaju najmanje 25 a najviše 36 radnih dana a ostali državni službenici
najmanje 20 dana.
Prestanak radnog odnosa državnih službenika – prestaje

1) dobrovolnjim istupanjem iz službe,
2) odlaskom u starosnu penziju - kada ispuni 65 godina života i 40 staža osiguranja prema općim
propisima,
3) kada mu se izrekne disciplinska mjera prestanka radnog odnosa (o disciplinskoj odgovornosti
odlučuje komisija koju formira agencija za državnu službu, protiv rješenja komisije može se
podnijeti žalba odboru),
4) smrću službenika,
5) ako izgubi državljasntvo BiH, ili ako je stekao državljanstvo druge države suprotno Ustavu,
6) ako ne zadovolji na probnom radu,
7) u slučaju prekobrojnosti,
8) ako ima 2 uzastopne ocjene «ne zadovoljava»,
9) ako je osuđen na kaznu zatvora preko 6 mjeseci.
Mjere komisije:
1) prestanak radnog odnosa
2) javna opomena
3) suspenzija prava učestvovanja za unapređenje u naredne 2 godine (postoje obligatorna i
fakultativna suspenzija)
Agencija za državnu službu postoji i na nivou FBiH i BiH.

Nadležnosti ADS:
1) edukacija državnih službenika,
2) planira proces zapošljavanja,
3) utvrđuje jedinstvane kriterije za postavljenje državnih službenika,
4) pruža stručnu pomoć organima uprave, i
5) podnosi izvještaj o svom radu Vladi FBiH.
ZAKON O NAMJEŠTENICIMA Sl.Gl.FBiH 49/05
Namještenici rade na dopunskim poslovima osnovne djelatnosti organa uprave.
O pravima i dužnostima odlučuje rukovodilac a žalbe mogu uložiti odboru i ukoliko nisu zadovoljni
odlukom odbora mogu tražiti zaštitu od općinskog suda.
Raspoređivanje i postavljanje namještenika vrši rukovodilac.
Popunjavanje upražnjenog radnog mjeta vrši se putem internog oglasa a rukovodilac upravnog organa
imenuje internu komisiju koja će sprovesti taj oglas.
Ako se mjesta ne mogu popuniti na taj način onda će se popuniti javnim oglasom, sa tim da ga ne
raspisuje agencija već rukovodilac.
Uvjeti su isti kao za državne službenike osim stručne spreme. Namještenci su osobe sa SSS i VŠS.
Probni rad je 3 mjeseca.
Ugovor na određeno vrijeme može biti do 2 godine za razliku od državnih služenika kod kojih to nije
određeno.
Namještenici se ocjenjuju svakih 12 mjeseci a dvije negativne ocjene dovode do prestanka radnog
odnosa.
Pripravnički staž traje 6 mjeseci za SSS i 9 za VŠS.
Godišnji odmor najmanje 18 dana a najviše 30.
Plaćenog odsustva imaju max. 7 dana a neplaćeno u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom.
Prestanak ugovora o radu je isti kao kod državnih službenika.
ZAKON O PIO Sl.Gl.FBiH 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05

Prava iz PIO:
1) pravo na starosnu penziju,
2) pravo na invalidsku penziju,
3) pravo na porodičnu penziju i
4) prava osiguranika sa preostalom radnom sposobnšću.
Invalidnost postoji - kada osiguranik zbog trajnih promjena zdravstvenog stanja ne može da radi na
odgovarajućim poslovima zbog nastalog gubitka radne sposobnosti - usljed:
a) povrede na radu,
b) povrede van rada,
c) bolesti koja se ne može otkloniti liječenjem ili medicinskom rehabilitacijom,
d) profesionalne bolesti.
Izmjenjena radna sposobnost - nastaje kada osiguranik ne može da obvalja poslove svog radnog
mjesta sa punim radnim vremenom, ali može da obavlja druge poslove uz prekvalifikaciju ili
dokvalifikaciju.
Starosna penzija – uvjeti:

a) da osoba ima 65 godina života i minimalno 20 godina staža osiguranja, odn.
b) 40 godina staža osiguaranja bez obzira na godine starosti.
Invalidska penzija – dovoljno je da se utvrdi gubitak radne sposobnosti prouzrokovan povredom na

radu ili profesionalnom bolešću.
Porodična penzija – pravo na nju ima:

1) bračni partner (žena preko 45, muškarac preko 65 godina),
2) djeca do 15 godina,
3) djeca do 25 godina ako se nalaze na redovnom školovanju,
4) supruga iz razvedenog braka ako je presudom za razvod braka utvrđeno pravo na
izdržavanje.
Vrste staža:
1) poseban staž – na njega imaju pravo pripadnici Armije BiH, HVO i policije koji su uzeli učešće
u odbrani BiH i to u periodu od 30.04.1991. – 22.12.1995. godine (računa se u dvostrukom
trajanju)
2) staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem – odnosi se na osiguranike koji rade
na naročito teškim i po zdravlje štetnim poslovima gdje se ni posebnim mjerama zaštite na radu
ne mogu poboljšati uslovi rada
3) staž osiguranja sa efektivnim trajanjem - pravo na taj staž imaju osobe koje rade puno
radno vrijeme, nepuno radno vrijeme, osobe koje rade sa skraćenim radnim vremenom koje se
računa kao puno radno vrijeme
4) penzijski staž – to je staž na osnovu koga osiguranik ostvaruje prava iz PIO a to je samo za
onaj staž koji je plaćen.
ZAKON O RADU
Radni odnos zasniva se zaključivanjem ugovora o radu između zaposlenika i poslodavca.
Ugovor o radu – elementi:

1) naziv i sjedište poslodavca,
2) ime i prezime zaposlenika,
3) da li se ugovor zaključuje na određeno ili neodređeno vrijeme,
4) početak rada na određenim poslovima,
5) mjesto rada,
6) radno mjesto,
7) raspored radnog vremena,
8) plaća i ostale naknade na koje ima pravo zaposlenik,
9) otkazni rokovi,
10) godišnji odmori i odsustva (plaćena i neplaćena) i
11) drugi elementi predviđeni pravilnikom o radu.
Poslodavac ne može tražiti podatke koji nisu vezani za posao.
Poslodavac može zaključiti ugovor o radu sa pripravnikom i volonterom radi stručnog

osposobljavanja za obavljanje određenog posla. Ukoliko je potrebno radno iskustvo za obavljanje
određenog posla poslodavac može sa osobom zaključiti ugovor o pripravničkom radu na godinu dana
koji se dostavlja zavodu za zapošljavanje, kao i ugovor o volonterskom radu. Radno iskustvo koje je
osoba stekla obavljajući pripravnički i volonterski rad uzima se kao radno iskustvo za obavljanje nekih
drugih poslova. Za vrijeme obavljanja volonterskog rada poslodavac je dužan da osigura osobu od
povreda na radu i profesionalnih bolesti.
Radno vrijeme kod poslodavca traje 40 sati sedmično, s tim da radno vrijeme može biti:
1) puno,
2) nepuno (znači 4 ili 5 sati u toku dana) i ta osoba može zaključiti još jedan ugovor kod drugog
poslodavca na nepuno vrijeme kako bi imala puno radno vrijeme,
3) prekovremeno (10 sati sedmično + 10 sati uz saglasnost zaposlenika). Prekovremeno ne
može raditi maloljetnici i trudnice.
4) skraćeno radno vrijeme - to je puno radno vrijeme ako govorimo o osobi kod koje je
cijenjena njena radna sposobnost od strane nadležnog organa i utvrđeno da ta osoba može da
radi na istim poslovima ne osam već 6 ili 4 sata.
Žene ne mogu da rade noću, pod vodom, zemljom na na ročito teškim i po zdravlje štetnim
poslovima. Ako priroda posla zahteijeva poslodavac može napraviti preraspodjelu radnog vremena
npr. Jedan broj dana ili mjeseci radi više a drugi dio manje ili nikako.
Noćni rad se smatra rad od 22.00 do 06.00 sati (u poljoprivredi do 05:00 sati).
Pravo na odmor postoji:

1) u toku rada - ne može biti manje od 30 minuta,
2) odmor između dva radna dana - ne može biti kraći od 12 sati,
3) sedmični odmor – ne može biti manje od 24 sata i
4) godišnji odmor – ne može biti manji od 18 dana. Godišnji odmor se može koristiti iz dva dijela,
prvi ne može biti kraći od 12 dana, a drugi dio se može koristiti do 30. juna naredne godine.
Odsustva mogu biti plaćena i neplaćena. Plaćena 7 dana i neplaćeno odsustvo koje utvrđuje
poslodavac: po 4 dana za vjerske praznike, dva dana plaćeno i dva neplaćeno.
Naknada plaće: plaćeno odsustvo, godišnji odmor, bolovanje...
Prestanak ugovora o radu:

1) istekom vremena - ako je zaključen na određeno vrijeme,
2) sporazumom,
3) otkazom ugovora o radu (rokovi: 7 – ako zaposlenik daje otkaz i 14 dana – ako poslodavac
daje otkaz), Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog nepredviđenih okolnosti a zaposlenik se
nalazi kod njega duže od 2 godine ima pravo na otpremninu.
4) ako zaposlenik ostvari uslove za starosnu penziju (kad navrši 65 godina života i 20 godina
osiguranja ili ako navrši 40 godina osiguranja bez obzira na starosnu dob) - ako se poslodavac i
zaposlenik ne dogovore drugačije,
5) gubitkom radne sposobnosti - danom dostavljanja pravosnažnog rješenja o gubitku radne
sposobnosti,
6) ako je zaposlenik osuđen na kaznu zatvora duže od 3 mjeseca ,
7) odlukom nadležnog suda koja za posljedicu ima prestanak radnog odnosa,
8) smrću zaposlenika.
Zaposlenik zažtitu svojih prava može tražiti:

1) kod poslodavca i
2) kod inspekcije
3) kod nadležnog suda (općinski). Kod suda zaštitu može tražiti u roku od godinu dana od dana
saznanja za povredu prava.
Ako poslodavac ima preko 15 zaposlenika, zaposlenici mogu formirati Vijeće zaposlenika, a ako
nema 15 zaposlenika ili nije formirano, sindikat obavlja funkciju Vijeća zaposlenika.
Štrajk – zaposlenici imaju pravo organizirati štrajk i niko ne smije iz tih razloga imati manja prava od
onih koji nisu učestvovali u štrajku.
Radna knjižica
To je javna isprava koju izdaje nadležna općinska služba za rad i može se izdati osobi koja ima 15
godina života.
Izdaje se na zahtjev te osobe, a izdaje je nadležna općinska služba za poslove rada.
U radnu knjižicu se upisuju opći podaci o zaposleniku i poslodavcu, stečena zvanja i diplome,
zasnivanje i prestanak radnog odnosa itd.
Prilikom zasnivanja radnog odnosa zaposlenik je dužan predati radnu knjižicu poslodavcu, a
poslodavac je dužan izdati potvrdu o tome.
Ako se desi da se zaposleniku poslije prestanka radnog odnosa ne preda radna knjižica, ista se
dostavlja nadležnoj općinskoj službu po prebivalištu zaposlenika.
Ako je zaposlenik umro – predaje se srodnicima.
Ispravku netačno upisnih podataka može da vrši PIO i općinska služba.
Privremeni i povremeni poslovi

To su poslovi za koje se ne može zaključiti ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrojeme i ne
mogu trajati duže od 60 dana u toku godine
Za obavljanje privremenih i povremenih poslova zaključuje se poseban ugovor.
OPĆENITO O USTAVU BIH
Ustav je najviši pravni akt, garancija demokratije.
Ustav BiH je potpisan, nije usvojen, on je dio Općeg okvirnog sporazuma za
mir u BiH (Dayton-ski sporazum). Aneks IV ovog Sporazuma je ustav BiH.
Ustav BiH je parafiran 21.11.1995 u Daytonu, SAD, a potpisan u Parizu,
14.12. 1995. godine i isti dan je stupio na snagu.
On predstavlja decentarlizirani model načina na koji bi se trebala
orhanizirati država. Zasniva se na principu podjele vlasti.
Ima preambulu i normativni dio. Preambula govori o zaštiti vlasnišva i
tržišne ekonomije. U normativnom dijelu obrađena su ljudska prava i institucije vlasti.
USTAVNI PRINCIPI USTAVA BIH SU:

1. Princip kontinuiteta BiH (član I.1. Ustava BiH) – sa Republikom BiH čije je ime zvanično ime od sada
BiH nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država sa unutrašnjom
strukturom modificiranom ovim ustavom i sa postojećim međunarodno proiznatim granicama. Ona
ostaje država članica UN i može kao BiH zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama
unutar sistema UN-a, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.
2. Princip vladavine prava (zakona) (član I.2 Ustava BiH) – BiH je demokratska država koja funkcionira u
skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.
3. Princip podjele vlasti - trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Sudska vlast je
nazavisna i samostalna od zakonodavne i izvršne vlasti.
4. Princip izvršenja sudskih odluka – svi organi vlasti su dužni provoditi sudske odluke i pomagati u
njihovom izvršenju
5. Princip kontinuiteta propisa koji su se zatekli na dan potpisivanja ustava BiH i usvajanja ustava
FBiH – zatečeni propisi ostaju na snazi, ako nisu u suprotnosti sa ovim ustavom, dok kompetentna
vlast ne donese svoj propis
6. Princip ustavnosti – podrazumijeva usklađenost sa ustavom BiH svih nižih ustava, zakona i
podzakonskih akata (tzv.hijerarhija zakonskih akata)
USTAVNI SISTEM
Ustav BiH, Ustavi entiteta, Ustavi kantona u FBiH, Statut Brčko Distrikta.
Poslije ustava, dolazimo na zakone. Imamo državne zakone, federalne
zakone, kantonalne zakone, zakone RS i zakone Brčko distrikta.
Nakon zakona idu propisi na nivou države, federalni propisi, kantonalni
propisi, općinski propisi, propisi gradova.
Kada se spuštamo sa nivoa države na Federaciju kao entitet, imamo
kantonalno uređenje federacije:
1. Unsko-sanski kanton sa sjedištem u Bihaću
2. Posavski kanton sa sjedištem u Orašju (sjedište kantonalnog suda je u Odžaku)
3. Tuzlanski kanton sa sjedištem u Tuzli
4. Zeničko-dobojski kanton sa sjedištem u Zenici
5. Bosansko-podrinjski kanton sa sjedištem u Goraždu
6. Hercegovačko-neretvanski kanton sa sjedištem u Mostaru
7. Srednje-bosanski kanton sa sjedištem u Travniku (sjedište kantonalni suda je u Novom
Travniku)
8. Zapadnohercegovački kanton sa sjedištem u Širokom Brijegu
9. Sarajevski kanton sa sjedištem u Sarajevu
10. Kanton 10 sa sjedištem u Livnu
RAZLIKE VAŠINGTONSKOG I DEJTONSKOG USTAVA PO FORMI
Federalni ustav zovu i Washingtonski ustav - zbog sprazuma koji je postignut u Washingtonu.
Razlika po formi između Daytonskog i Washingtonskog ustava je ta:
Ustav BiH - je potpisan 14.12.1995. godine, nije ga donijela Ustavotvorna
skupština, Dejtonski ustav je dio mirovnog sporazuma i stupio je na snagu danom potpisivanja,
Ustav Federacije BiH - je usvojen u ustavnopravnoj proceduri od strane
Ustavotvorne skupštine.
Ustav BiH - nije objavljen u službenim glasilima, a
Ustav FBiH - je objavljen u SN FBiH broj 1/94. i stupio je na snagu
30.03.1994. godine.
KO OBAVLJA ZAKONODAVNU VLAST U BIH?
Zakonodavnu vlast obavljaju:
1. na nivou BiH - Parlamentarna skupština BiH,
2. na nivou FBiH - Parlament FBiH,
3. na nivou kantona - Skupština kantona,
4. u RS – Narodna skupština RS,
5. u Brčko distriktu - Skupština Brčko distrikta,
6. na nivou grada - Gradsko vijeće,
7. u općinama - općinsko vijeće (donose samo propise) .
EVROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA (EKLJP)

Potpisana je u Rimu 04.11.1950. godine, a objavljena je u SG BIH 6/99.
Odnos Ustava BIH i Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP)

EKLJP je objavljena u Službenom glasniku BIH 6/99.
Član II. 2 ustava BiH – međunarodni standardi određuje odnos ustava BiH i
EKLJP
EKLJP se direktno i prioritetno primjenjuje u BiH . Direktno znači da se
primjenjnuje po članu II.2 ustava BiH. Samo je ona sastavni dio našeg ustavnog poretka.
Ostale konvencije se ne primjenjuju direktno i prioritetno . Prioritetno znači
da ima prioritet sa ostalim domaćim zakonima, koji trebaju da budu usklađeni sa istom. (Član II.2
Ustava BiH - prava i slobode utvrđene u EKLJP i njenim protoklima se direktno primjenjuju u BiH.
Ovi akti imaju akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima)
Ljudska prava po EKLJP:

1. pravo na život,
2. pravo na slobodu i sigurnost,
3. pravo na jednakost pred zakonom,
4. pravo na pravično suđenje,
5. kažnjavanje samo na osnovu zakona i zabrana retroaktivnog djelovanja pravne
norme,
6. pravo na poštivanje privatnog i porodičnig života,
7. pravo na sklapanje braka,
8. pravo na djelotvorni pravni lijek.
Pravo na pravično suđenje (Član 6) je ključan za diplomirane pravnike i glasi: svako tokom odlučivanja
o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega ima pravo na pravičnu i
javnu raspravu u razumnom roku, pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu
zakona. Sudija mora biti nezavisan od svega osim od zakona i morala. Nepristrasno znači da se sa
jednakom pažnom cijene navodi obje strane («bez mržnje i naklonosti»). Samostalnost suda - o
prvostepenoj sudskoj odluci može odlučivati samo drugostepeni sud.
Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života (član 8) – Važeći porodični zakon: muž nema pravo
na tužbu na razvod braka za vrijeme trudnoće žene odnosno starosti djeteta do 3 godine. Ovdje su
pobijedili interesi materinstva i zaštita djeteta.
Pravo na djelotvorni pravni lijek (član 13) - pravna pouka u svakoj prvostepenoj odluci
Ljudske slobode po EKLJP:

1. sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti (član 9),
2. sloboda izražavanja (član 10) i
3. sloboda okupljanaj i udruživanja (član 11)
Zabrane po EKLJP:
1. zabrana mučenja (član 3),
2. zabrana ropstva ili prinudnog rada (član 4),
3. zabrana diskriminacije (član 14) i
4. zabrana zloupotrebe prava (član 17).
Protokoli EKLJP
1. najvažniji je prvi protokol – zaštita imovine.
2. Protokol 6 – ukidanje smrtne kazne. U ranijem sistemu je postojala, a 1998. godine je brisana
iz krivičnog zakonodavstva FBIH iz razloga usklađivanja sa EKLJP.
NADLEŽNOSTI USTANOVA BIH
Sljedeća pitanja spadaju u nadležnost ustanova BiH:

1. Vanjska politika
2. Vanjskotrgovinska politika
3. Carinska politika
4. Monetarna politika
5. Finansiranje ustanova te međunarodnih obaveza BiH
6. Politika u vezi s pitanjem useljavanja, izbjeglica i azila.
7. Međunarodna provedba krivičnog prava te provedba krivičnog prava između
entiteta, uključujući odnose s Interpolom.
8. Reguliranje prometa između entiteta.
9. Kontrola zračnog prometa.
Dodatne nadležnosti
BiH preuzima odgovornost u drugim pitanjima o kojima se slože entiteti a koje su u nadležnosti
entiteta ili pak koja su neophodna za očuvanje suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti, političke
nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta BiH.
Prema potrebi se za ostvarivanje takvih odgovornosti mogu osnivati dodatne institucije.
Izvršen je prenos nadležnosti u pogledu odbrane na nivo države BiH.
ZAKONODAVNA VLAST NA NIVOU BIH
To je Parlamentarna skupština BiH - koja se satoji od dva doma:

1. Predstavnički (zastupnički) dom - koji ima 42 poslanika (zastupnika) koji se biraju sukladno
izbornom zakonu na neposrednim tajnim izborima, i to 2/3 iz FBiH a 1/3 iz RS. Kvorum čini
većina svih zastupnika.
2. Dom naroda - ima 15 delegata (izaslanika) i to 2/3 iz FBiH (5 H + 5B) a 1/3 iz RS (5S). Biraju
se iz Doma naroda Parlamenta FBiH odn. iz Narodne skupštine RS. Devet delegata Doma naroda
čine kvorum, s tim da su prisutna najmanje 3 Hrvata, 3 Bošnjaka i 3 srpska delegata.
Posalnici Predstavničkog doma BiH se biraju na neposrednim tajnim izborima, a delegati Doma
naroda BiH se delegiraju iz Doma naroda Parlamenta FBIH i Vijeća naroda Narodne skupštine RS.
Nadležnost je kogentna norma (ius cogens) i povreda nadležnosti predstavlja najtežu formalnu
povredu postupka.
Nadležnosti Parlamentarne skupštine BiH su:

1. Donošenje zakona
2. Odlučivanje o izvorima i visini sredstava za rad institucija BiH i za podmirivanje međunardonih
obaveza BiH
3. Odobravanje budžeta za institucije BiH
4. Odlučivanje o davanju saglasnosti na ratifikaciju ugovora
5. Ostale nadležnosti potrebne za izvršavanje njenih dužnosti ili one nadležnosti koje su joj
dodijeljene uzajamnim sporazumom entiteta.
IZVRŠNA VLAST BiH - je tema upravnog prava
Izvršna u vlast u BIH: 1. Vijeće Ministra, 2. Predsjedništvo BiH, 3. Centralna banka BiH;
Izvršna u vlast u Federaciji: 1. Predsjednik FBIH i 2 potpredsjednika; 2. Vlada FBiH;
Izvršna u vlast u kantonu: Vlada kantona na čelu sa Premijerom kantona
Izvršna u vlast u općini i gradu: Načelnik opštine i Gradonačelnik.
Vijeće ministara BiH

To je organ izvršne vlasti BiH koji vrši svoja prava i dužnosti kao vladine funkcije, u skladu sa Ustavom
BiH, zakonima i drugim propisima BiH. Sjedište Vijeća ministara je u Sarajevu.
SASTAV VIJEĆA MINISTARA - Vijeće ministara čine predsjedavajući i ministri, i to:
1. Ministar vanjskih poslova 4. Ministar komunikacija i prometa
2. Ministar vanjske trgovine i ek. odnosa 5. Ministar civilnih poslova
3. Ministar financija i trezora 6. Ministar za ljudska prava i izbjeglice
7. Ministar pravde 9. Ministar odbrane
8. Ministar sigurnosti
Navedena ministartsva se osnivaju Zakonom o ministarstvima i drugim tijelima uprave u BiH, i istim
zakonom su određene nadležnosti tih ministarstava.
Manadat Vijeća ministara je 4 godine isto kao i članova Parlamentarne skupštine BiH.
Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje Predsjedništvo BiH, a odluku o imenovanju potrvđuje
Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH.
Ministre imenuje predsjedavajući Vijeća ministara, a odluku o imenovanju također potrvđuje
Predstavnički dom Parlamentarne skupštine.
Svaki ministar ima jednog zamjenika ministra. Oni su iz različitih konstitutivnih naroda u odnosu na
ministra i zamjenjuju ministre u slučaju njihove odsutnosti ili spriječenosti da obavljaju dužnost.
Predsjedavajući Vijeća ministara može podnijeti ostavku Predsjedništvu BiH. Podnošenjem ostvake
Predsjedavajućeg, cijelo Vijeće ministara je u ostavci.
Isto tako, Predsjedništvo BiH može pokrenuti postupak opoziva Predsjedavajućeg Vijeća ministara, a
ako to prihvati Parlamentarna skupština, dolazi se u istu situaciju kao i da sam podnosi ostavku.
Članovi Vijeća ministara i Predsjedavajući ostaju da obavljaju te poslove do izbora novih članova. -
(pronaći ministarstva).
Vijeće ministara radi i odlučuje u sjednicama.
U ostvarivanju svojih prava i dužnosti Vijeće ministara:
c) donosi: odluke, zaključke i rješenja,
d) usvaja: nacrte i prijedloge zakona, analize, informacije, strategijska
dokumenta, programe, sporazume, protokole i druga akta
Vijeće ministara donosi akta većinom glasova od ukupnog broja svojih članova - o svim pitanjima i
temama o kojima u daljoj proceduri konačno odlučuje Parlamentarna skupština BiH, a ostalim
pitanjima - odlučuje konsensusom, a naročito o propisima, imenovanjima i postavljenjima.
Predsjedništvo BiH
Biranje i trajanje mandata.
Predsjedništvo BiH sastoji se od 3 člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, od kojih je svaki direktno
biran na području Federacije, te jednog Srbina direktno biranog na području RS-a.
Članovi Predsjedništva neposredno se biraju u svakom entitetu na mandat od 4 godine.
Članovi Predsjedništva mogu biti birani dvaput uzastopce, te potom 4 god. ne mogu biti ponovo birani
Nadležnost Predsjedništva BiH
1. Vođenje vanjske politike BiH
2. Imenovanje ambasadora i drugim međunarodnih predstavnika BiH
3. Zastupanje BiH u međunarodnim i evropskim integracijama
4. Vođenje pregovora o sklapanju međunarodnih ugovora BiH i ratificiranje takvih ugovora
5. Izvršavanje odluka Parlamentarne skupštine BiH
6. Predlaganje godišnjeg budžeta Parlamentarnoj skupštini BiH
7. Obavljanje i drugih funkcija koje mu dodjeli Parlamentarna skupština ili na koje pristanu
entiteti.
ZAKONODAVNA VLAST FBIH
Zakonodavna vlast FBiH je Parlament FBiH koji ima 2 doma:

1. Zastupnički (predstavnički) dom - koji se sastoji od 98 poslanika (zastupnika), koji se biraju
na neposrednim izborima tajnim glasanjem, sa izvorne liste svake registrirane stranke.
2. Dom naroda - koji se sastoji od 58 delegata (izaslanika) i to po 17 delegata iz reda svakog od
konstitutivnih naroda i 7 delegata iz reda ostalih. Delegate biraju kantonalne skupštine na mandat
od 4 godine.
Nadležnosti Parlamenta FBIH su:

1. Donošenje zakona o vršenju funkcija federalne vlasti
2. Izbor predsjednika i dva potpredsjednika FBiH
3. Potvrđivanje imenovanja Vlade FBiH većinom glasova
4. Donošenje budžeta FBiH
5. Vršenje drugih nadležnosti koje su mu povjerene
IZVRŠNA VLAST F BIH
Šef federalne izvršne vlasti je Predsjednik FBiH i dva popredsjednika.

Nadležnosti Predsjednika FBIH:
1. Imenovanje Vlade FBiH
2. Imenovanje sudija Ustavnog suda FBIH na prijedlog Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH
3. Potpisivanje odluka Parlamenta FBiH nakon njihovog donošenja
4. Davanje pomilovanja za djela utvrđena federalnim zakonima
KANTONALNO UREĐENJE FBIH - Zakon o federalnim jedinicama kantonima

FBiH je jedan od entiteta države BiH.
Sastoji od federalnih jedinica – kantona. Imamo 10 kantona obrazovanih u FBiH.
Kantoni imaju nazive određene isključivo prema gradovima koji su sjedišta odgovarajućih kantonalnih
vlasti ili prema regionalnim geografskim karakteristikama.
Svaki kanton ima ustav kojim se osiguravaju institucije vlasti i zaštita ljudskih prava.
Naziv kantona se utvrđuje ustavom kantona:
1. unsko- sanski kanton
2. posavski kanton
3. tuzlanski kanton
4. zeničko- dobojski kanton
5. bosansko- podrinjski kanton Goražde
6. srednjo- bosanski kanton
7. hercegovačko- neretvanski kanton
8. zapadno- hercegovački kanton (sjedište u Širokom Brijegu)
9. Kanton Sarajevo
10. Kanton 10 (Livanjski kanton)
ZAKONODAVNA VLAST KANTONA

To je Kantonalna skupština koja se sastoji od jednog doma.
Nadležnosti kantonalne skupštine su:
1. Priprema i 2/3 većinom usvaja kantonalni ustav
2. Donosi zakone i druge propise za izvršavanje kantonalnih nadležnosti
3. Usvaja budžet kantona
NADLEŽNOSTI GRADSKOG VIJEĆA

1. Priprema i 2/3 većinom usvaja statut grada
2. Bira gradonačelnika
3. Donosi budžet grada
4. Donosi druge propise u izvršavanju prensenih ovlaštenja i vrši druga ovlaštenja utvrđena
statutom
NADLEŽNOSTI OPĆINSKOG VIJEĆA

1. Priprema i 2/3 većinom usvaja statut općine
2. Usvaja općinski budžet
3. Donosi propise o oporezivanju i na druge načine osigurava potrebno oporezivanje
4. Donosi propise u izvršavanju općinskih nadležnosti
ZATEČENI PROPISI PREMA USTAVU FBIH

To su zakoni, drugi propisi i sudska pravila koja su bila na snazi na dan stupanja na snagu ustava
FBiH (30.03.1994. godine).
Oni ostaju na snazi pod uvjetom da nisu u suprotnosti sa ustavom FBIH dok nadležni organi vlasti ne
odluče drugačije, odn. dok kompetentna vlast ne donese svoj propis.
PRINCIP IZVRŠENJA SUDSKIH ODLUKA PREMA USTAVU FBIH

Svi organi vlasti izvržavat će i pomagati u izvršavanju presuda i rješenja svih sudova navedenih u
ovom ustavu.
Premijer Vlade FBIH nadležan je za osiguranje izvršavanja odluka sudova FBiH.
AMANDMANI NA USTAV FBIH

Može ih predlagati:
1. Predsjednik FBiH u saglasnosti sa potpredsjednicima,
2. Vlada FBiH,
3. većina poslanika u Predstavničkom domu ili
4. većina bošnjačkih ili hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda.
AMANDMANI NA USTAV BIH

Izmjene i dopune ustava BiH mogu se vršiti odlukom Parlamentarne skupštine BiH donesenom
dvotrećinskom većinom prisutnih delegata koji su glasali.
STUPANJE NA SNAGU ZAKONA
Zakoni stupaju na snagu kako je u njima utvrđeno, ali ne ranije nego što budu objavljeni u
službenom glasilu FBiH.
Zakoni nemaju retroaktivno dejstvo.
PRAVILO: Ustavom se stvari utvrđuju, a zakonom propisuju.
Vacatio Legis - vakacioni rok (čekanje zakona) – rok po isteku kojeg će se zakon početi primjenjivati,
iako je stupio na snagu npr. zakon stupa na snagu 8. dana od dana objvljivanja a počet će se
primjenjivati u roku od 6 mjeseci kao što je npr bio slučaj sa porodičnim zakonom, (razlog za vakacioni
rok je (najčešće) radi donošenje podzakonskih propisa).
Odluke visokog predstavnika su konačne i obvezujuće (član 10 Ustava BiH), a Parlament je dužan
usvojiti zakone u identičnom tekstu kao te odluke.
SUDSKI SISTEM U BIH
Na nivou BiH:
1. Ustavni sud BiH (ustavna kategorija) i
2. Sud BiH (zakonska kategorija)
Sastav ustavnog suda: 9 sudija od toga 4 bira Predstavnički dom Parlamenta FBiH, 2 Narodna
Skupština RS-a i 3 predsjednik Evropskog suda za ljudska prava uz obavezne konsultacije sa
Predsjedništvom BiH koje nemaju obavezujući karakter.
Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda BiH?

Pred Ustavnim sudom FBiH nema mogućnosti da se pojedinac pojavi kao apelant.
Pred državnim Ustavnim sudom može se pojaviti jer je Ustavom propisano da on ima
drugostepenu nadležnost o pitanjima sadržanim u Ustavu kada ona postanu predmetom spora po
osnovu odluke bilo kojeg suda u BiH.
Tri su pretpostavke da bi pojedinac podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH:
1. kršenje ustavnog prava
2. iscrpljivanje svih pravnih lijekova u entitetu
3. rok od 60 dana od pravomoćne odluke po redovnim pravnim lijekovima – provjeriti !!!!!
Pojedinac ne može tražiti ocjenu ustavnosti nekog zakona, njegova apelacija po tom pitanju bila
bi odbijena.
Na nivou FBiH:
1. Ustavni sud FBiH (ustavna kategorija) i
2. Vrhovni sud FBiH (zakonska kategorija)
Na nivou kantona:
1. Kantonalni sud (10 - svaki kanton po jedan) i
2. općinski sudovi (ukupno 28) – finansiraju ih kantoni
Na nivou Republike Srpske:

1. Ustavni sud RS,
2. Vrhovni sud RS,
3. Okružni sudovi (ukupno 5)
4. Osnovnih sudova -19
Na nivou Brčko distrikta:

1. Osnovni sud Brčko distrikta BIH (prvostepeni),
2. Apelacioni sud Brčko distrikta BiH (drugostepeni).
Po sadašnjem ustavnom sistemu, mi imamo podjeljenu nadležnost između nivoa BiH, dva
entiteta (unutar FBiH – kantona), i Brčko distrikta. Trenutno postoje 4 sudska sistema, 2
zatvorska sistema, 4 krivične procedure.
SUDSKI SISTEM U FBIH - Mreža sudova
Mjesna nadležnost općinskih sudova

Mreža sudova u FBiH prati kantonalno uređenje FBiH. Sjedište Općinskih sudova:
1. Unsko – sanski kanton: Općinski sud u Bihaću, Općinski sud u Bosanskoj Krupi (postoji
Odjeljenje u Bužimu), Općinski sud u Cazinu, Općinski sud u Sanskom Mostu, Općinski
sud u Velikoj Kladuši.
2. Posavski kanton: Općinski sud u Orašju
3. Tuzlanski kanton: Općinski sud u Tuzli, Općinski sud u Gračanici, Općinski sud u
Gradačcu (postoji Odjeljenje u Srebreniku), Općinski sud u Kalesiji i Općinski sud u
Živinicama (postoji Odjeljenje u Kladnju)
4. Zeničko-dobojski kanton: Općinski sud u Kaknju, Općinski sud u Tešnju, Općinski sud u
Visokom (ima Odjeljenje u Olovu), Općinski sud u Zavidovićima (ima Odjeljenje u
Maglaju), Općinski sud u Žepču, Općinski sud u Zenici
5. Bosansko-podrinjski kanton: Općinski sud u Goraždu
6. Hercegovačko-neretvanski kanton: Općinski sud u Mostaru, Općinski sud u Konjicu,
Općinski sud u Čapljini.
7. Srednje-bosanski kanton: Općinski sud u Travniku, Općinski sud u Bugojnu (ima
Odjeljenje u Jajcu), Općinski sud u Kiseljaku
8. Zapadnohercegovački kanton: Općinski sud u Širokom Brijegu i Općinski sud u
Ljubuškom
9. Sarajevski kanton: Općinski sud u Sarajevu
10. Kanton 10: Općinski sud u Livnu (ima dva odjeljenja: u Drvaru i Tomislavgradu)
Općinski sudovi sa privrednim odjeljenjima

Privredna odjeljenja obrazuju se u općinskim sudovima u Bihaću, Orašju, Tuzli, Zenici, Goraždu,
Travniku, Mostaru, Širokom Brijegu, Sarajevu i Livnu.
U privrednim predmetima ovi općinski sudovi mjesno su nadležni za područje cijelog kantona.
BiH nema trgovačke sudove.
Izvršena je koncentracija općinskih sudova kao privrednih sudova u privrednim predmetima i to
su naprijed navedeni sudovi koji se nalaze u sjedištu kantona i mjesno su nadležni za cijeli
kanton.
Drugostepeni sud u ovom slučaju je kantonalni sud tog kantona.

U Republici Srpskoj prvostepeni sudovi sa privrednim odjeljenjima su osnovni sudovi u sjedištu
okružnih sudova (Trebinje, Bijeljina, Banja Luka, Sokolac (ovo je izuzetak jer nije u sjedištu
okružnog suda u Istočnom Sarajevu) i Doboj), a u Brčko Distriktu je to Osnovni sud Brčko
Distrikta. To je sve ukupno 16 privrednih odjeljenja u BiH. Privredna odjeljenja i Registri pravnih
osoba su u ovih 16 sudova.
Općinski sudovi koji vrše poslove upisa u Registar pravnih osoba

Poslove uipisa u Registar pravnih osoba vrše slijedeći općinski sudovi u: Bihaću, Orašju, Tuzli,
Zenici, Goraždu, Travniku, Mostaru, Širokom Brijegu, Sarajevu i Livnu (svaki je nadležan za
područje cijelog kantona). Ovdje je došlo do promjene stvarne nadležnosti, jer su ranije ove
poslove obavljali Kantonalni sudovi (Zakon o sudovima u Federaciji, SN FBIH 38/05).
Stvarna nadležnost općinskih sudova
1. U krivičnim predmetima:
1) Da u prvom stepenu sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana kao glavna
kazna novčana kazna ili kazna zatvora do 10 godina;
2) Za krivična djela za koja je posebnim zakonom određena nadležnost općinskog suda;
3) Za krivična djela za koja je Sud BiH prenio nadležnost na općinski sud;
4) U svim krivičnim postupcima prema maloljetnicima;
5) Da postupa tokom istrage i nakon podizanja optužnice;
6) Da odlučuje o vanrednim pravnim lijekovima kada je to zakonom predviđeno (ponavljanje
postupka);
7) Da odlučuje o brisanju osude i prestanku mjera sigurnosti i pravnih posljedica osude na
osnovu sudske odluke;
8) Da postupa po molbama za pomilovanje u skladu sa zakonom.
2. U građanskim predmetima
U svim građanskim sporovima i u vanparničnom postupku
3. U privrednim predmetima
1) u sporovima koji se odnose na prava i obaveze po osnovu pravnog prometa
roba, usluga, vrijednsosnih papira, vlasničkih i drugih stvarnih prava na nekretninama, te
na prava i obaveze proistekle iz vrijednosnih papira u kojima su obje stranke u postupku
pravna osoba ili fizička osoba koje u svojstvu samostalnog poduzetnika ili u drugom
svojstvu obavlja privrednu i drugu registriranu djelatnost u vidu osnovnog ili dopunskog
zanimanja;
2) u sporovima koji se odnose na brodove i na plovidbu na moru i unutrašnjim
vodama, te u sporovima na koje se primjenjuje plovidbeno pravo, osim sporova o
prijevozu putnika
3) u sporovima koji se odnose na avione, te u sporovima na koje se primjenjuje
vazduhoplovno pravo, osim sporova o prijevozu putnika
4) sporove iz autorskog prava, srodnih prava i prava industrijskog vlasništva
5) sporove nastale povodom djela za koja se tvrdi da predstavljaju nelojalnu
konkurenciju ili monopolistički sporazum
6) privredne prijestupe
7) u postupcima stečaja i likvidacije.
4. U drugim predmetima:
1) da vodi izvršni postupak (podrazumijeva i upućivanje na izvršenje krivičnih
sankcija - IKS referat)
2) da određuje mjere osiguranja
3) da obavlja zemljišno-knjižne poslove (može se formirati izdvojena ZK jedinica
izvan sjedišta općinskog suda)
4) da pruža pravnu pomoć sudovima u BiH
5) da vrši poslove međunarodne pravne pomoći, ako zakonom nije određeno da
neke od tih poslova vrši kantonalni sud (kantonalni sud uvijek radi međunarodnu pravnu
pomoć u krivičnim predmetima, a općinski sud u građanskim predmetima – prema
prebivalištu stranke)
6) da vrši poslove upisa u Registre pravnih osoba
7) da vrši druge poslove određene zakonom
Mjesna i stvarna nadležnost kantonalnih sudova
Sjedišta kantonalnih sudova prate kantonalno uređenje FBIH.

8 kantonalnih sudova ima sjedište u sjedištu kantona, uz 2 izuzetka: Novi Travnik i Odžak.
Prvostepena stvarna nadležnost kantonalnih sudova:

1. da sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana kazna zatvora više od 10 godina
ili dugotrajni zatvor;
2. da postupa u toku istrage i nakon podizanja optužnice za djela iz nadležnosti
kantonalnog suda;
3. da sudi za krivična djela za koja je Sud BiH prenio nadležnost na kantonalne sudove
4. da odlučuje u svim upravnim sporovima, kao i o zahtjevima za zaštitu sloboda i prava
utvrđenih ustavom ako su takve slobode i prava povrijeđeni konačnim pojedinačnim aktom ili
radnjom službene osobe u organima uprave, odnosno, odgovorne osobe u preduzeću,
ustanovi, ili dr. pravnoj osobi kada za zaštitu tih prava nije osigurana druga sudska zaštita.
Drugostepena stvarna nadležnost kantonalnih sudova:
1. odlučuje o žalbama protiv odluka općinskih sudova i
2. odlučuje o drugim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima ako je to određeno zakonom
(apelaciona3 i kasaciona nadležnost);
Ostale nadležnost kantonalnih sudova:

1. Rješava o slukobu mjesne nadležnosti općinski sudova sa područja kantona
2. Odlučuje o prenosu mjesne nadležnosti sa jednog općinskog suda na drugi općinski sud
na području kantona
3. odlučuje o brisanju osude i prestanku mjera sigurnosti i pravnih posljedica osude n
aosnovu sudske odluke
4. Postupa po molbama za pomilovanje
5. Rješava o priznavanju odluka stranih sudova, stranih trgovačkih sudova i stranih
arbitraža;
6. Da pruža međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim predmetima;
7. Da obavlja druge poslove određene zakonom;
Stvarna nadležnost Vrhovnog suda FBiH

1. da odlučuje o žalbama protiv odluka kantonalnih sudova;
2. da odlučuje o vanrednim pravnim lijekovima protiv pravomoćnih odluka sudova;
3. da odlučuje o pravnim lijekovima protiv odluka svojih vijeća;
4. da rješava sukobe nadležnosti između kantonalnih i općinskih sudova sa područja
različitih kantona;
5. da odlučuje o prenošenju mjesne nadležnosti sa jednog suda na drugi sud ;
6. da obavlja i druge poslove.
Prema navedenom, vidi se da Vrhovni sud FBiH nema prvostepene nadležnosti. Ranije je imao u
upravnim sporovima i nekim krivičnim stvarima (terorizam, organizirani kriminal i sl.). Ustavom
FBiH je predviđeno da Vrhovni sud može imati prvostepenu nadležnost.
SASTAV USTAVNOG SUDA BIH
Ustavni sud BiH - ima 9 sudija: 6 domaćih i 3 stranca.

Od 6 domaćih, 4 bira Predstavnički dom Parlamenta FBiH, a 2 bira Narodna skupština RS i 3
stranca bira Predsjednik Evropskog suda za ljudska prava (u Strazburu) nakon konsultacije sa
Predsjedništvom BiH.
Nadležnosti ustavnog suda BiH su:

Apelaciona jurisdikcija ustavnog suda BiH: pokreće se apelacijom.
Pojedinac (fizička ili pravna osoba) se može obratiti Ustavnom sudu BiH direktno, a Ustavnom
sudu FBiH ne može.
Da bi se pojedinac mogao ovlašteno obratiti Ustavnom sudu BiH moraju biti ispunjeni slijedeći
uvjeti:
1. da se radi o kršenju ustavnog prava
2. da su iscrpljene sve pravne mogućnosti u entitetu i
3. rok od 60 dana od dana prijema odluke suda iz entiteta
Primjer: Tužitelj podnosi tužbu za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama. Prvostepenom

presudom tužilac se odbija sa tužbenim zahtjevom. Blagovremeno se žali kantonalnom sudu, a
kantonalni sud u vijeću od 3 sudije i donosi drugostepenu presudu kojom žalbu odbija i potvrđuje
prvostepenu odluku. Nakon toga, tužilac podnosi reviziju Vrhovnom sudu FBiH putem
3
Apelacija – žalba; Kasacija – Vanredni pravni lijek
prvostepenog suda. Vrhovni sud FBiH u revizijskom postupku donosi presudu: revizija se odbija i
obje nižestepene odluke potvrđuju. Tužitelj od momenta prijema ove odluke ima rok od 60 dana
da podnese apelaciju Ustavnom sudu BiH, jer se radi o njegovom ustavnom pravu (vlasništvo).
SUD BIH
On je i prvostepeni i drugostepeni sud.
U krivičnoj materiji za djela iz KZ BIH nadležan je Sud BiH u prvom stepenu.
Sud BiH ima krivično, upravno i apelaciono odjeljenje.
VISOKO SUDSKO I TUŽILAČKO VIJEĆE BIH (VSTV BIH)

Ranije su postojala 3 VSTV u BiH (entitetska i na nivou BiH).
Danas postoji jedno VSTV i ono je na nivou BiH.
VSTV je nezavisni i samostalni organ BiH i ima svojstvo pravne osobe koje ima zadatak da
osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe.
Centar za edukaciju sudija i tužitelja je javna ustanova.

Nadležnost Centra za edukaciju sudija i tužitelja je permanentna i organizirana edukaciju sudija i
tužilaca.
FUNKCIJA SUDOVA
Sudovi sude i kad sud sudi tada ima represivnu i preventivnu funkciju.
Sud je u represivnoj funkciji kada sudi u krivičnim predmetima.
Preventivnost se ostvaruje kroz statistiku i analitiku. Na osnovu toga sačinjavaju informacije za
nadležna tijela (npr. podatak o porastu maloljetničkog kriminaliteta).
SUDSKA POLICIJA U FBIH

To je u FBiH ustavna kategorija, jer je u ustavu FBiH utvrđeno da će se osnovati sudska policija
radi pomoći sudovima u FBiH u:
1) osiguranju informacija,
2) osiguranju prisustva svjedoka,
3) privođenju optuženih osoba,
4) održavanju reda u sudnici i sigurnosti suda, te
5) izvršavanju sudskih naloga.
Predsjednik Vrhovnog suda FBiH odgovoran je za upravljanje sudskom policijom.
Pored ustava, postoji i Zakon o sudskoj policiji.
Sudska policija može pomagati i tužilaštvima iz naprijed navedenih razloga, kao i
ombudsmenima. Postoji sporazum između Vrhovnog suda FBiH i Federalnog tužilaštva o
saradnji i podršci sudske policije tužilaštvima. Ombudsmanima sudska policija pomaže na njihov
zahtjev.
Za sudsku policiju na nivou BiH odgovoran je Ministar pravde BiH.
Organizacija sudske policije u FBiH

Organizacija sudske policije u FBiH prati kantonalno uređenje FBiH.
Imamo 10 kantonalnih odjeljenja sudske policije i jedno na nivou FBiH.
TUŽILAŠTVA
Tužilaštvo goni.
U reformi krivičnog prava polazni princip bio je da je krivično pravosuđe vršenje javnih ovlaštenja.
Tužilaštvo goni za sva krivična djela, privatne tužbe više nema, oštećeni ne može više preuzeti
krivično gonjenje (u RS još uvijek postoji ova mogućnost).
Organizacija tužilaštava
Na nivou države je Tužilaštvo BiH i ono postupa pred Sudom BiH. U njemu imamo i
međunarodne tužitelje.
U FBiH postoji:
Federalno tužilaštvo FBiH i 10 Kantonalnih tužilaštava.
U RS: postoji 5 Okružnih javnih tužilaštava sa sjedištima kao i okružni sudovi i Republičko javno
tužilaštvo RS,
U Brčko Distriktu: Javno tužilaštvo Brčko distrikta BiH.
Glavni kantonalni/federalni tužilac i kantonalni/federalni tužioci. Nema više zamjenika.
Kod tužilaštava postoji princip subordinacije (odnos višeg i nižeg) kod nadležnosti glavnog
federalnog tužioca koji je najodgovorniji za rad tužilaštava u FBiH. On ima ovlaštenje da: izdaje
obavezna uputstva (može ga izdati i u konkretnom predmetu), naloži da se predmet izuzme od
jednog tužioca/tužilaštva i da u rad drugom tužiocu/tužilaštvu.
Federalni tužitelj može biti osoba sa 10 godina iskustva u radu kao sudija, tužilac, advokat ili na
sličnim pravnim poslovima nakon položenog pravosudnog ispita, a mandat je neograničen.
Glavni federalni tužitelj mora da ima rukovodne i organizacione sposobnosti, njegov mandat je 6
godina i može biti reimenovan.
FEDERALNO PRAVOBRANILAŠTVO
Federalno pravobranilaštvo pruža pravnu zaštitu imovini i imovinskim interesima FBiH.

Kantonalno pravobranilaštvo pruža kantonu, a općinsko – općini.
Fedralni pravobranitelj može biri diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom i 10

godina iskustva na imovinsko-pravnim poslovima i da je stekao ugled stručnjaka u imovinsko-
pravnim odnsoima.
Federalnog pravobranitelja predlaže Federalni ministar pravde, a imenuje ga Premijer FBiH uz
saglsnost dva zamjenika, uz potvrdu Parlamenta FBiH.
Obavezna uputstva federalnog pravobranitelja: izdaje ih kantonalnim i općinskim
pravobraniteljima u pogledu primjene federalnih zakona (radi ujednačavanja primjene federalnih
zakona na području cijele FBiH).
U kantonima su kantonalnim zakonima propisana kantonalna/općinska pravobranilaštva.
ADVOKATURA
To je nezavisna profesionalna djelatnost u skladu sa Zakonom o advokaturi FBiH.

Organizacija: postoji 5 regionalnih advokatskih komora i jedna federalna advokatska komora.
Organizacija advokature ne prati kantonalno uređenje FBiH nego je napravljen po principu
regionalizacije:
1. U Sarajevu - za Sarajevo i Goražde
2. U Mostaru - za HNK, Kanton 10 i Zapadnohercegovački kanton
3. U Tuzli - za Tuzlanski i Posavski kanton
4. U Bihaću - za Unsko-sanski kanton
5. U Zenici - za Zeničo-dobojski i Srednjebosanski kanton
Polaže se advokatski ispit koji ubuhvata slijedeće oblasti: zakon o advokaturi, advokatska tarifa,
pravilnik o disciplinskoj odgovornosti i kodeks advokatske etike.
Advokatska djelatnost obuhvata:

1) davanje pravnih savjeta,
2) pisanje različitih podnesaka (zahtjevi, tužbe, molbe, žalbe i dr.; podnesak je pismeno van
ročišta),
3) sastavljanje raznih isprava (ugovori, testamenti i dr.),
4) zastupanje stranaka u svim parničnim, upravnim i ostalim postupcima pred svim
redovnim i drugim sudovima, drugim državnim organima, arbitražama te pravnim osobama,
5) odbrana u krivičnom, prekršajnom i drugim postupcima u kojima se odlučuje o
odgovornosti fizičkih i pravnih osoba,
6) pružanje drugih oblika pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama kako bi se zaštitila
njihova prava i interesi.
Advokat će uvijek odbiti zastupanje:
1) ako je pružao pravnu pomoć suprotnoj stranci u istom predmetu ili po bilo kom drugom
pitanju vezanim za taj predmet,
2) ako je suprotnoj stranci u istom predmetu pravnu pomoć pružao advokat koji radi u istoj
advokatskoj kancelariji/društvu,
3) ako je on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva radio kao advokatski
pripravnik sa advokatom koji pruža pravnu pomoć suprotnoj stranci,
4) ako je u istom predmetu on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva postupao
kao sudija, tužilac, ovlaštena službena osoba MUP-a, ili kao služben aosoba u organu
uprave,
5) ako se on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva bavio na drugi
profesionalni način predmetnim slučajem,
6) ako ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva ima lični interes koji je ili može
biti u sukobu sa interesima zastupane stranke
Pravo na upis u imenik advokata ima osoba:

1) državljanin BiH,
2) završen pravni fakultet (do 22.05.1992. godine bilo kojeg fakulteta u SFRJ, a nakon toga
nostrifikacija diplome),
3) da ima položen pravosudni ispit (do 22.05.1992. godine u bilo kojoj bivšoj federalnoj
republici SFRJ, a nakon toga priznavanje vrši Federalno ministarstvo pravde rukovodeći se
načelom reciprociteta),
4) da je nakon diplomiranja stekao najmanje 3 godine radnog iskustva na pravnim
poslovima u advokaturi, sudu, tužilaštvu i drugim pravnim poslovima
5) da nije osuđivan na kaznu zatvora za određena krivična djela protiv čovječnosti, službene
dužnosti, krivično djelo izvršeno iz koritoljublja i drugih niskih pobuda osim ako je proteklo 5
godina od izdržane, oproštene ili zastarjele kazne,
6) da nije u radnom odnosu, a osobi koja je u radnom osobi danom upisa u imenik advokata
prestaje radni odnos, osim u slučaju zaposlenja u advokatskom društvu,
7) da pokaže zadovoljavajuće znanje pred ispitnom komisijom iz poznavanja zakona o
advokaturi, statuta, kodeksa advokatske etike i poznavanje drugih akata federalne
advokatske komore i
8) da je dostojan obavljanja advokatske djelatnosti.
Odobrenje na advokatsku tarifu daje Federalno ministarstvo pravde.
NOTARI
Notari su neovisni nositelji javne službe.
Obavljaju tri vrste poslova:
1. Notarska obrada isprava
2. Ovjera (npr. potpisa)
3. Potvrda (npr. o životu određene osobe – da je živ zbog ostvarivanja prava na penziju u
inostranstvu)
Notare imenuje kantonalni Ministar pravde uz saglasnost federalnog Ministra pravde.
Notar mora biti osiguran na 250.000 KM kod osiguravajućeg društva za slučaj naknade štete
učinjenje tokom obavljanja notarskih poslova.
Notarski obrađena isprava ima snagu izvršnog naslova.

Pravosudni-Skripta Integralna 2012 PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Pravosudni-Skripta Integralna 2012 PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SKRIPTA ZA PRAVOSUDNI ISPIT

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO PREDSTAVLJA sistem pravnih propisa kojim

ŠTA ČINI KRIVIČNO ZAKONODAVSTVO U BIH

Krivično zakonodovastvo u našoj zemlji sačinjavaju:

NAČELO LEGITIMITETA (osnov zakonitosti)

Osnova i granice krivičnopravne prinude

Ovo načelo postoji u materijalnom i procesnom smislu.

U procesnom smislu ovo načelo je propisano ZKP FBiH - Princip zakonitosti:

VREMENSKO VAŽENJE KRIV. ZAKONA (obavezna primjena blažeg zakona)

Kako se primjenjuje blaži zakon?

− Blaži zakon mora se primjeniti u cjelosti , a ne parcijalno ili kombinovano sa

Vrste krivičnopravnih sankcija su:

Svrha krivičnopravnih sankcija:

Isključenje primjene krivičnog zakonodavstva u Federaciji prema djeci

Zastarjelost krivičnog gonjenja

Zastarjelost krivičnog gonjenja je institut koji podrazumjeva prestanak ovlaštenja

Rokovi zastarjelosti zavise od težine krivičnog djela i propisane kazne, pa se krivično

Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje - od dana kad je krivično djelo učinjeno.

Zastarjelost izvršenja kazne

Zastarjelost izvršenja kazne je osnov za prestanak ovlaštenja

Zastarjelost izvršenja sporedne kazne i sigurnosnih mjera:

Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela za koja po

Krivično djelo (Član 21.)

a) Protivpravnost kao element krivičnog djela

b) Propisanost krivičnog djela u zakonu kao element krivičnog djela (princip

Radnja izvršenja krivičnog djela (način učinjenja krivičnog djela)

Npr. kod krivičnog djela krivotvorenja isprave, radnja izvršenja je određena

Blanketne dispozicije su nepotpune ili okvirne dispozicije u krivičnom zakonu koje su

Krivično djelo može biti izvršeno činjenjem i nečinjenjem:

Posljedica krivičnog djela

Objektivni uslov inkriminacije

Subjekt izvršenja krivičnog djela

Subjekt krivičnog djela može se pojaviti kao - izvršilac (saizvršilac), pomagač i

Vrijeme izvršenja (učinjenja) krivičnog djela

Vrijeme izvršenja krivičnog djela značajno je:

Mjesto izvršenja krivičnog djela

Značaj mjesta izvršenja krivičnog djela:

UZROČNA (KAUZALNA) VEZA RADNJE I POSLJEDICE

Utvrđivanje uzročne veze u konkretnom slučaju je činjenično pitanje i rješava se na

INSTITUTI KOJI ISKLJUČUJU POSTOJANJE KRIVIČNOG DJELA

To su slijedeći pravni instituti: beznačajno djelo, nužna odbrana i krajnja nužda.

Beznačajno djelo nije krivično djelo.

Nužna odbrana predstavlja sukob prava i neprava.

ako je u zabludi, iz nehata i ako zakon predviđa kažnjavanje za to djelo u slučaju da je

Krajnja nužda obuhvata 2 osnovne komponente:

 OPASNOST ZA ODREĐENO DOBRO

Da bi opasnost zasnovala stanje krajnje nužde, moraju se ispuniti određeni uslovi:

 OTKLANJANJE OPASNOSTI NA ŠTETU TUĐEG ODN. DRUGOG

Radnja otklanjanja opasnosti redovno znači ostvarenje određenog krivičnog djela

Prekoračenje granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde) – postoji kada je

(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to

Pokušaj je sa umišljajem započeto ali nedovršeno krivično djelo.

1) Osnovni konstitutivni elemenat pokušaja sastoji se u tome da je učinilac preduzeo

3) Najzad, jedno od obilježja pokušaja je i njegov subjektivni elemenat koji se sastoji u

krađe, a ne o svršenom djelu oštećenja tuđe stvari.) .

Razlikuju se i apsolutno nepodoban pokušaj i relativno nepodoban pokušaj.

Dobrovoljni odustanak je - situacija kada učinilac pokuša učiniti krivično djelo,

b) Za razliku od nesvršenog pokušaja kod koga je dovoljna obična pasivnost, kod

Da bi odustajanje od izvršenja djela moglo biti osnov za oslobođenje od kazne,

Stoga neće biti odustanka:

U slučaju dobrovoljnog odustanka učinilac će se kazniti za one radnje koje čine

Saučesništvo se manifestuje kao saizvršilaštvo, podstrekavanje i pomaganje.

SAIZVRŠILAŠTVO POSTOJI - kada više lice zajednički izvrše krivično djelo