IKONOLOGIJA: Slika, tekst, ideologija (W.J.T. Mitchell):-PRVI DIO (1-57str.

Ideja slikovnosti

Sama ideja je povezana sa pojmom slikovnosti. Ideja dolazi od grčkog glagola vidjeti, te se
često povezuje sa pojmom „eidolon“, „vidljiva slika“ koja je od osnovne važnosti za drevnu
optiku i teoriju percepcije. Ukoliko se riječ ideja u raspravama o slikovnosti zamijeni nekim
drugim pojmom, poput „koncept“ ili „predodžba“. To je strategija platonske tradicije koja
razlikuje eidos od eidolona, pri čemu je eidos nedokučiva stvarnost oblika znakova ili vrsta, a
eidolon osjetilna impresija koja ima osobine odraza (eikon) ili sličnosti (phantasma) eidosa.

Šta je slika?

Mitchell navodi da je možda malo pretjerano reći da se engleski građanski rat vodio zbog
slika, i to ne samo kipova i drugih materijalnih simbola u vjerskim ritualima, već i manje
opipljivih stvari poput „idola“ monarhije, „idola uma“ koje su reformatorski mislioci htjeli
izbrisati u sebi i u drugima. Uobičajena stvar kod modernih istraživanja slika jeste da ih se
mora pojmiti kao neku vrstu jezika. Umjesto da osiguraju providan prozor u svijet, slike se
smatra vrstom znakova koje čine varljiv dojam prirodnosti i providnosti, te stvaraju
neproziran, iskrivljen, arbitraran mehanizam reprezentiranja, proces ideološkog mistificiranja.

Porodica slika

Ako slike čine porodicu, onda bi se mogla izraditi neka vrsta genealogije.

Slika (odraz, sličnost, kopija)

Grafička (slike, kipovi, crteži)-Optička (ogledala, projekcije, pojave)- Opažajna (osjetilni

podaci, vrste)- Mentalna (snovi, sjećanja, ideje, fantazme)- Verbalna (metafore, opisi)

Mentalna slika pripada psihologiji i epistemiologiji; optiča slika pripada fizici; grafička,
kiparska i arhitektonska slika pripadaju historičaru umjetnosti; verbalna slika književnom
kritičaru; opažajne slike zauzimaju neku vrstu graničnog područja u kojemu fiziolozi,
neurolozi, psiholozi, historičari umjetnosti i studenti optike sarađuju s filozofima i književnim
kritičarima.
Mentalna slika: Wittgensteinovska kritika

Mitchell smatra da su nasuprot mentalnoj slikovnosti, verbalne slike imune na optužbu da su

nepoznati metafizički entiteti zatvoreni u privatni, subjektivni prostor. Tekst i govor nisu
samo stvar „svijesti“, već oblici javnog izražavanja kojima je mjesto u javnosti te svim
ostalim materijalnim reprezentiranjima koje stvaramo – slike, kipovi, grafovi, karte, itd.
Shvatanje pojma verbalne slikovnosti pojavljuje se u ranoj Wittgensteinoovoj tvrdnji da je
„Stav slika stvarnosti.... model stvarnosti kakvu je zamišljamo“, i da to nije metafora već stvar
uobičajenog smisla“. (29:citat) Dalje, Wittgenstein tvrdi da je stav „nešto slično
označenome“, te da bismo razumijeli bit stava, trebamo se prisjetiti hijeroglifskog pisma koje
oslikava činjenice što ih opisuje“. Like koje borave u jeziku nisu u potpunosti identični
odrazima i hijeroglifima. Wittgensteinova predodžba verbalne slikovnosti može se ilustrirati
modelom što prikazuje odnose mentalne i materijalne slikonosti u empiričkim modelima
percepcije. Ovaj model ne odgovara nekoj mentalnoj slici kakvu imamo dok razmišljamo o
ovoj temi.

Pojam verbalne slikovnosti označuje dvije različite, suprotne vrste lingvističkog postupka. Na
jednoj strani, verbalna slikovnost kao metaforički, figurativni ili ukrašeni jezik. na dr.strani,
verbalna slika je samo ono što riječi zaista imenuju, definicija koja poetski jezik vidi kao
doslovno, nemetaforičko izražavanje.

Riječ je slika neke ideje, a ideja je slika neke stvari. (slikovni primjer)-objekat ili
izvorni dojam-ideja ili mentalna slika-riječ

Za Addisona i druge kritičare iz 18.st., verbalna slika nije ni metaforički koncept ni pojam za
opisivanje metafora, figura ili drugih ukrasa običnog jezika. Verbalna slika je temeljni kamen
ukupnog jezika. U engleskoj književnoj teoriji 17. I 18. St., pojam „slike“ zamijenio je pojam
„figure“. Književni stil verbalne slikovnosti jenostavan je i jasan, stil koji izravno doseže
objekat, predstavljajući ga još živahnije nego što se mogu predstaviti sami objekti.

Kretanje se dešava od slike do relativno shematskog „piktograma“, pa do izraza

fonetskim znakovima, slijed koji bi se mogao proširiti umetanjem novog znaka,
hijeroglifa ili ideograma. (slikovni primjer)-slika-piktogram-fonetski znak

(slikovni primjer)- slika-piktogram-ideogram-fonetki znak. Hijeroglif prikazuje

zamjenu izvorne slike govornom figurom, tehnički, sinegdohom ili metonimijom.
Jacques Derrida kaže da slika nije ništa nego nova vrsta pisanja, vrsta grafičkog znaka koji se
prikriva kao izravan transkript onoga što prikazuje, ili onoga kako stvari izgledaju ili što su u
svojoj biti.

Slika kao odraz

Istinska i doslovna slika je ona mentalna ili duhovna; neispravna, izvedena figurativna slika
materijalni je oblik kojeg opažaju naša osjetila, posebno oko. Jedno stablo je nalik drugom, ali
jedno ne nazivamo slikom drugog. Riječ slika pojavljuje se samo u vezi s tom vrstom odraza
kad pokušavamo oblikovati teoriju o načinu opažanja odraza jednog ili drugog stabla.

Napetost između privlačnosti duhovnoga odraza i materijalne slike (primjer Izgubljeni raj
str.44.)

Tiranija slike

Najbolji pokazatelj nadmoći umjetne perspektive način kako niječe vlastitu arteficijalnost i
tvrdi da prirodno reprezentira kako stvari izgledaju, kako vidimo stvari, ili kakve stvari zaista
jesu. Gombrichovo znanstveno shvatanje umjetne perspektive je izraženo tvrdnjom kako naša
osjetila upravljaju određenim privilegiranim modelima reprezentiranja. Po Gombrichu,
stvaranje shematskih slika uvijek prethodi njihovoj usporedbi s vidljivim svijetom.

Ne možemo razumijeti sliku, ne shvatimo li kako prikazuje ono što se ne može vidjeti. Jedna
stvar koja se ne može vidjeti na iluzionističkoj slici, ili što ima tendenciju skrivanja, njena je
vlastita arteficijalnost. Svoju formu odslikavanja slika ne može odslikati, ona je pokazuje, kao
što rečenica ne može opisati svoju logičku formu nego je samo može koristiti kako bi rekla
nešto drugo. Dio moći iluzionizma perspektive bila je pretpostavka da ne otkriva samo
vanjski, vidljivi svijet, nego samu narav racionalne duše čiju se viziju predstavlja.

Oslikavanje nevidljivog

Kipar je Laokoontovu skupinu prikazao spokojnih lica, ne zbog neke stoičke doktrine, kakva
zahtijeva potiskivanje boli, nego jer je pravi cilj kiparstva (i svih vizuelnih umjetnosti) prikaz
fizičke ljepote. Bilo koji izraz jakih emocija koje su Laokoonu pripisivane u grčkoj poeziji
zahtijevao bi deformiranje skladne ravnoteže kipa i skrenuo bi pažnju od njegovog primarnog
cilja. U vezi sa tim, Lessing je tvrdio kako je slikarstvo nesposobno pričati priče, jer je
njegovo oponašanje više statično nego progresivno, i da ne bi trebalo artikulirati ideje jer se
njih pravilno izražava u jeziku, a ne u slikovnosti.
Izražaj se svodi na umjetničko postavljanje indicija u crtežu, što nam omogućuju da
oblikujemo čin ventrilokvizma, čin koji crtežu daje elokventnost, posebno nevizualnu i
verbalnu elokventnost. Slika može artikulirati apstraktne ideje uz pomoć alegorijske
slikovitosti. Slika orla može prikazivati pernatog grabežljivca, ali izražava ideju mudrosti, te
funkcionira kao hijeroglif.

Slika i riječ

Unutarnji mehanizam moderne, ilustrirane slike, poput drevnog pojma „odraz“ je lingvistički.
Slika je znak koji se pretvara da nije znak, i maskira se kao prirodna neposrednost i prisutnost.
Riječ je vlastito drugo, umjetni, arbitrarni proizvod ljudske volje što razara prirodnu
prisutnost, uvodeći neprirodne elemente u svijet- vrijeme, svijest, historija i otuđujuću
intervenciju simboličkog posredovanja. Postoji prirodna, mimetska slika koja hvata ono što
predočuje ili je slična tome, i njen slikovni suparnik, umjetna ekspresivna slika koja ne može
biti slična onome što predočuje jer se tu stvar može prenijeti samo riječima. Postoji riječ koja
je prirodna slika onoga što znači, i riječ kao arbitrarni označitelj. Postoji i podjela unutar
pisanog jezika između prirodnog pisanja posredstvom slika predmeta, i arbitrarnih znakova
hijeroglifa i fonetske abecede.