ISLAMSKE BIBLIOTEKE U BOSNI I HERCEGOVINI

Za biblioteke se obično ističe da predstavljaju pamćenje o kulturnim i civilizacijskim

dostignućima jednoga naroda, a da knjige koje se čuvaju u bibliotekama svjedoče o bogatstvu
njegovog naslijeđa. Zbog toga smatramo da je od posebnog značaja istraživanje historije
islamskog bibliotekarstva i biblioteka u Bosni i Hercegovini i njihove uloge u obrazovnom,
naučnom i kulturnom razvoju bošnjačkog naroda. O historiji islamskih bosanskih biblioteka
moramo govoriti zbog toga što nam ove biblioteke često daju više od onoga što danas imamo i
nadahnjuju nas za nova civilizacijska i naučna pregnuća. Knjige koje se čuvaju u ovim
bibliotekama predstavljaju misaone i naučne utvrde na kojima je izgrađena islamska civi-
lizacija i istovremeno prepreke i brane u odbrani ostvarenih kulturnih, vjerskih, moralnih i
drugih vrijednosti koje čine naš identitet i pomažu nam u odbijanju opasnosti i izazova koji
nas svakodnevno okružuju.
Međutim, prije nego što počnemo govoriti o islamskim bibliotekama u Bosni i Hercegovini,
navest ćemo osnovne karakteristike, uopće, osmanskih, odnosno islamskih biblioteka koje su
postojale u Osmanskoj carevini, uključujući način njihovog osnivanja, sistem organiziranja i
funkcioniranja, kao i status koji su imale u društvu i državi. S obzirom na to da je Bosna i

1
Hercegovina u najdužem periodu postojanja i funkcioniranja islamskih biblioteka u njoj bila
dio Osmanske imperije, i ovebiblioteke, bez obzira što su bile relativno manje, imale su
osnovne karakteristike osmanskih biblioteka, jer su formirane na istim osnovama i u
organizacionom pogledu funkcionirale, uglavnom, na istim principima. Upoznavanje
osmanskih biblioteka i islamskog bibliotekarstva u cjelini nužno je i zbog činjenice da ova
oblast, nažalost, u Bosni i Hercegovini nije dovoljno istražena.
Pisanje, prepisivanje i sakupljanje knjiga predstavljaju rezultat islamskog učenja i njegovog
odnosa prema nauci. Potreba za očuvanjem Kur’ana i sakupljanjem hadisa ubrzo je među
muslimanima dovela do nastanka prve pisane riječi registrirane u različitim formama.
Nužnost tumačenja kur’an-skog teksta i Hadisa, kao osnovnih izvora islamskog učenja, zatim
savladavanje korištenja papira i njegovog uvezivanja, ubrzo su doveli i do nastanka prvih
knjiga u historiji islamske civilizacije. Početak prodaje, poklanjanja i posuđivanja knjiga
omogućio je formiranje i prvih, uglavnom, ličnih kolekcija knjiga, što je otvorilo put ka
nastanku i prvih biblioteka u islamskom svijetu.
Zahvaljujući takvome odnosu biblioteka je u historiji islamske civilizacije predstavljala
kulturnu, naučnu i obrazovnu instituciju muslimana. S obzirom na to da su u ranom periodu
islamske civilizacije džamije predstavljale mjesta vjerskih, obrazovnih i političkih aktivnosti,
u njima nastaju i prve biblioteke u kojima su se nalazile knjige iz različitih islamskih i drugih
naučnih disciplina. Ove su biblioteke pružale bibliotečke usluge na takav način što su iz ovih
knjiga mogli učiti svi koji su se zanimali za nauku. Biblioteke se ubrzo počinju formirati i na
dvorovima vladara, u privatnim kućama, a zatim i u medresama, da bi se počele osnivati i kao
samostalne institucije u posebno izgrađenim objektima. Samostalne biblioteke su, s obzirom
na namjeru njihovih osnivača, mogle biti javne ili naučne biblioteke. Međutim, muslimani u
prvo vrijeme ove kolekcije knjiga nisu zvali bibliotekama niti su vršili bilo kakvu stručnu
klasifikaciju knjiga.[1]
I u Osmanskoj carevini biblioteke su u prvo vrijeme osnivane, uglavnom, uz džamije i
medrese. Osnivali su ih sultani, veziri, državni službenici, ulema i bogati ljudi koji su ih
kasnije uvakufljavali, osnivajući tako biblioteke kao posebne institucije. Neke od ovakvih
biblioteka nakon smrti njihovih osnivača pripajane su džamijama kao “vakufske biblioteke”.
Na ovakav način u Osmanskoj carevini nastao je velik broj
biblioteka.
Biblioteke su u Osmanskoj državi, inače, sve do kraja XVII stoljeća predstavljale instituciju
podređenu funkciji džamija ili medresa uz koje su osnivane. Nakon ovog perioda biblioteke
počinju prerastati u samostalne ustanove s primarnom bibliote-čkom djelatnošću, zadržavajući
istovremeno i funkciju džamije i medrese u smislu obavljanja namaza i učenja, kao sporednih
funkcija biblioteke.[2]
Budući da u prvo vrijeme nisu bile samostalne institucije, u ovakvim bibliotekama nije
postojalo osoblje koje se isključivo bavilo bibliotečkim poslovima, nego je to činila neka od
osoba sa službom u toj instituciji. U biblioteci je mogao biti angažiran, eventualno, jedan
bibliotekar (hāfizul-kutub ili, rjeđe, emīnul-kutub) zadužen za izdavanje i kontrolu knjiga.
Kasnije, u većim i samostalnim bibliotekama mogao je biti zaposlen i jedan knjigovezac
(mudžellit), portir (bevvāb ili mustahfiz), čistač (ferrāš) i osoba zadužena za održavanje
zgrade. Veće biblioteke mogle su imati i više bibliotekara. Tako se u slučaju povećanja poslova
mogao imenovati i pomoćni bibliotekar (hāfızı-kütüb yamağı). Sve druge poslove, kao što su

2
upravljanje, finansira-nje, čišćenje i održavanje, vršilo je, uglavnom, osoblje institucije uz čiju
je zgradu bila smještena biblioteka.[3]
Vakif, kao osnivač biblioteke, obično bi u vakufnami navodio opće uvjete za zapošljavanje u
biblioteci koji su uključivali kvalifikacije, radne obaveze i način biranja pri zapošljavanju.
Ponekad bi ovi uvjeti bili i bliže određeni, naročito kada se odnose

na konkretne poslove. Tako bi vakif nekada i prilično detaljno opisivao uvjete imenovanja,
poslove, obaveze i razloge otpuštanja bibliotekara. Bibliotekar je, prema uvjetima propisanim
u vakufnami, osim moralne, poštene i religiozne osobe, morao biti u stanju čuvati i štiti knjige.
Morao je biti dobro upućen u poslove bibliografije i dobro poznavati literaturu koju koriste
profesori, njihovi pomoćnici i učenici u medresama. Morao je poznavati i proceduru izdavanja i
vraćanja knjiga. U slučajevima kada se biblioteka nalazila uz džamiju, medresu ili tekiju,
bibliotekar je imao i dodatnu obavezu da služi kao hatib džamije, muderis u medresi ili šejh
tekije. Nekada se od bibliotekara zahtijevalo i da podučava učenike unutar biblioteke. Za
odabir i imenovanje bibliotekara odgovoran je bio mutevelija koji se u odabiru držao kriterija
propisanih u vakufnami. Slično drugim pozicijama određenim u va-kufnami, događalo se i da
sin, ukoliko ispunjava propisane uvjete, nasljeđuje oca na mjestu bibliotekara.[4] Zaposlenici u
biblioteci primali su i plaću, obično iz sredstava uvakufljenih u tu svrhu. Bibliotekari u
samostalnim bibliotekama obično su imali veću plaću u odnosu na bibliotekare u bibliotekama
vezanim za džamije ili medrese.
Mutevelija biblioteke bio je najdirektnije uključen u sp-rovođenje vakufname. Najčešće je to
bila osoba bliska vakifu ili njegovoj familiji. Tako su često mutevelije bivale iz iste familije
tokom više stoljeća. Ukoliko vakif ne bi direktno odredio muteveliju, u vakufnami bi propisao
uvjete za odabir mutevelije i lokalnom kadiji ostavio da imenuje takvu osobu
za muteveliju.[5]
Osnovna dužnost bibliotekara tokom cijelog osmanskog perioda bila je čuvanje i zaštita knjiga.
U kasnijem periodu, kada je utvrđena pozicija bibliotekara, njegove su obaveze detaljno
specificirane. Tako je bibliotekar izdavao knjige čitaocima, najčešće pred svjedocima,
zapisujući osnovne podatke o knjizi, zaduženoj osobi i svjedoku. Bibliotekar je bio dužan
upoznati muteveliju kada se određena knjiga treba popraviti ili uvezati.Ponekad je bio dužan i
čistiti knjige. Nekada je prvi bibliotekar bio dužan predvoditi i dnevne namaze (podne i
ikindiju), a drugi bibliotekar biti mujezin u džamiji ili čitaonici. U kasnijem periodu često se u
vakufnamama tražilo da u čitaonici stalno bude prisutna osoba koja će paziti na knjige koje se
čitaju, zatim da se vrši periodična inventura knjiga u kojoj su učestvovali bibliotekari. U XVIII
stoljeću u većim bibliotekama počinje da se prakticira i neka vrsta edukacije koju su sprovodili
obrazovani bibliotekari.[6]
Da bi se osigurao od eventualnog gubljenja knjiga, vakif je u vakufnami posebno utvrđivao
odgovornost bibliotekara za čuvanje knjiga i obavezivao ga na ličnu novčanu nadoknadu za
izgubljenu knjigu. U slučaju da se bibliotekar ne ponaša odgovorno, da bi se otklonilo moguće
gubljenje knjiga ili druga vrsta štete u biblioteci, bibliotekar je mogao biti i otpušten iz službe.
Tako je mogao biti otpušten ukoliko dadne knjigu na posudbu bez odgovarajućeg depozita,
ukoliko posudi knjigu, a to nije predviđeno vakufnamom, ukoliko čitalac ne vrati knjigu u
ugovorenom roku (najčešće tri dana) bez isprike, ili zbog neizvršavanja bilo koje druge odredbe

3
predviđene vakufnamom. Bibliotekar je moga biti otpušten i u slučaju kada napusti posao
tokom radnog vremena, kada uposli zamjenika, pokuša raditi posao koji nije predviđen
vakufnamom, zatim zbog lijenosti, izlaženja vani u toku radnog vremena radi obavljanja
drugih poslova ili ostanka izvan biblioteke duže nego što mu je dopušteno.
Jedna od stavki u vakufnamama bila je i mogućnost naslijeđivanja poslova, odnosno
mogućnost da jedna osoba svoj položaj u biblioteci prenese na drugu osobu. Pošto je postojala
mogućnost da se ovakvo ustupanje pozicije vrši i na nezakonit način, najčešće prodajom, ova se
procedura sprovodila tek nakon dozvole kadije za prijenos pozicije. Ova vrsta ustupanja posla
u Osmanskoj državi poznata je kao ferağ (prepuštanje) i kasr-ı yed (odricanje), što se
prakticiralo i u bibliotekama. Da bi izbjegli mogućnost da bibliotekar ustupi svoj posao
nekvalificiranoj osobi, mnogi vakifi su ovu praksupočetkom XVIII stoljeća izričito zabranjivali
u svojim vakuf-namama. Tako se pokušaj ustupanja pozicije smatrao razlogom i za otpuštanje
bibliotekara. U slučaju smrti bibliotekara njegovu poziciju nije automatski nasljeđivao njegov
sin niti bilo koja druga nekvalificirana osoba, nego osoba, prije svega, sposobna i kvalificirana
za taj posao.
Vakifi su knjige uvakufljavali s uvjerenjem da time čine dobro djelo, što bi u vakufnami bilo i
zabilježeno. Uvakufljavanje su vršili sastavljanjem vakufname u kojoj su navodili detalje i
uvjete uvakufljenja. Tokom vremena ove su vakufname bivale sve veće i imale su sve više
detalja u kojima su, pored broja uvakufljenih knjiga, navođeni i njihovi naslovi. Nekada su se,
opet, u vakufnami navodile knjige samo prema oblasti na koju se odnose. Ovi jednostavni
popisi knjiga smatraju se i prvim katalozima, mada su, ustvari, predstavljali više inventarni
popis kojim se garantiralo predavanje knjiga vakufu. Sve do šesnaestog stoljeća ovi su popisi,
uglavnom, predstavljali liste knjiga s kratkim naslovima djela. U nekim popisima, djela na
turskom i perzijskom jeziku popisivana su s naslovima na arapskom jeziku.
S obzirom na prirodu islamskih rukopisa, identifikacija uvakufljenih knjiga često je bila teška
i problematična. Naime, poznato je da u rukopisima nema naslovne strane s naslovom i
autrom djela. Često se ni u samom tekstu ne nalazi naslov niti ime autora. Pored toga, neka
su djela bila poznata pod više naslova, a i autori s više različitih imena. Nekada se, opet,
naslov djela nalazi na posebnom listu, prije ili na kraju djela, zatim na rubu ili hrbatu
rukopisa. Često se bez detaljnijeg čitanja rukopisa djela ne može utvrditi ni tematika samog
djela. Poseban problem predstavljalo je djelo u kojem se tretira više različitih tema.
Sve do sredine devetnaestog stoljeća nije bilo nekih posebnih promjena u načinu vođenja
kataloga. Do promjena dolazi nakon reformi koje su zahvatile Osmansku državu u ovo vrijeme
i koje su se odrazile na sve oblasti života, uključujući i bibliotekarstvo. Na neophodnost
drugačijeg vođenja kataloga utjecalo je najviše povećavanje broja objavljenih i prepisanih
knjiga, a time i bogaćenje fondova biblioteka. Cilj ovih promjena bio je omogućiti čitaocima
lakši i brži pristup knjigama. Zbog toga se počelo s katalogiziranjem knjiga i prema
podtemama. Osim toga, u katalozima (defterima) su se navodili: naslov djela, ime autora i
mjesto u biblioteci gdje se knjiga nalazi. Ovakvim katalozima nastojalo se olakšati posao i
bibliotekarima i čitaocima. Međutim, i dalje su ostali nerazriješeni neki problemi.
Učvršćivanjem osmanske vlasti u današnjoj Bosni i Hercegovini i širenjem islama među
njenim stanovništvom, u Bosni i Hercegovini se, isto kao i u ostatku Osmanske carevine, osim
podizanja džamija, u cilju islamskog obrazovanja muslimanskog stanovništva, počinju osnivati
i mektebi, medrese i tekije, a uz njih, obično, formirati i biblioteke. Budući da su džamije

4
predstavljale mjesta mnogih vjerskih i obrazovnih aktivnosti, prvo se u džamijama ili u
haremima pored džamija formiraju biblioteke u kojima su se, u prvo vrijeme, nalazile knjige,
uglavnom, vjerskog karaktera koje su služile za poučavanje u vjeri.
Bilioteke, kao javne institucije u to vrijeme, osnivali su pojedinci kao vakifi, uglavnom, visoki
državni službenici i učeni ljudi (ulema). Na takav način nastale su, između ostalih, Osman
Šuhdijina biblioteka i Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, Karađoz-begova biblioteka u
Mostaru, Biblioteka Halil-efendije u Gračanici, Elči Ibrahim-pašina biblioteka u Travniku i
mnoge druge o kojima će u ovome radu biti riječi. Međutim, trgovci i zanatlije, također, su
sakupljali knjige, osnivajući tako privatne biblioteke. Privatne biblioteke osnivali su također i
učeni ljudi u vlastitim porodičnim kućama.
Sadržaj fondova ovih biblioteka zavisio je, najčešće, od prvobitne namjene njihovih osnivača.
Najbogatije i literaturom najraznovrsnije bile su biblioteke osnivane uz medrese zato što su
sadržavale knjige iz svih naučnih oblasti koje su se izučavale u tim medresama, ali, nerijetko,
i iz drugih oblasti, kao i djela višeg naučnog nivoa, tako da su mogle zadovoljavati i potrebe
visoko obrazovanih ljudi. Tokom vremena fondovi biblioteka su se neprestano uvećavali jer su
mnogi ljudi darivali ili kupovali knjige za ovakve biblioteke.
Sve ove biblioteke funkcionirale su, uglavnom, prema principima koji su vladali u
bibliotekama u ostalim dijelovima Osmanske države i pod posebnim uvjetima i propisima koje
je utvrđivao svaki vakif prilikom sastavljanja vakufname. Biblioteke su, najčešće, imale i
popise svojih knjiga. Neki od ovih popisa, posebno privatnih kolekcija, sačuvani su u raznim
dokumentima, prije svega sidžilima. Knjige su se, uglavnom, mogle koristiti unutar biblioteke,
a rijetko su se, uz velike za-loge, mogle iznositi izvan biblioteke.
U Bosni i Hercegovini postojale su, uglavnom, sve vrsta biblioteka koje su u isto vrijeme
egzistirale u Osmanskoj carevini.[7] Od biblioteka osnovanih uz džamije, poznata je Biblioteka
Halil efendije u Gračanici. Ovu je biblioteku osnovao Halil ibn Ahmed ibn Sulejman el-
Gradčaničevi (Gračanlija) prije 1737. godine. Biblioteka se nalazila u džamiji u Pervane
mahali, a, prema pečatu koji je dao izraditi i koji se nalazi na njegovim knjigama, biblioteka je
postojala 1150/1737. godine. Prema jednoj bilješci na rukopisu, Halil efendija je i navedenu
džamiju sagradio, dok Mehmed Handžić misli da je džamija bila prije sagrađena, a da ju je
Halil efendija samo obnovio. Da li je biblioteka bila samostalna institucija ili se izdržavala iz
vakufa navedene džamije, teško je sa sigurnošću ustvrditi. Međutim, prema nekim bilješkama,
funkcionirala je kao prava biblioteka u to vrijeme u Osmanskoj carevini, jer je, između ostalog,
imala i bibliotekara koji je istovremeno obavljao i dužnost muderisa a i knjige su se izdavale
na čitanje po utvrđenoj proceduri, odnosno uz potvrdu i obavezu plaćanja kaucije, ukoliko bi se
knjiga izgubila ili oštetila. Sačuvani rukopisiiz ove biblioteke preneseni su 1939. godine u Gazi
Husrev-be-govu biblioteku.[8]
Najvažnije biblioteke koje su osnovane unutar medresa bile su: Gazi Husrev-begova biblioteke
u Sarajevu, osnovana 1537. godine; Karađoz-begova biblioteka u Mostaru, osnovana 1570.
godine; Biblioteka Derviš-paše Bajezidagića u Mostaru, osnovana 1593. godine[9] i Elči
Ibrahim-pašina biblioteka u Travniku, osnovana 1706. godine.[10] Od navedenih najpoznatija
je Gazi Husrev-begova biblioteka, koja i danas postoji i u kojoj se nalaze knjige, uključujući i
rukopise, naprijed navedenih biblioteka. Gazi Husrev-begova biblioteka, kao što je poznato, od
1863. godine radi kao samostalna institucija odvojeno od istoimene medrese. Međutim, postoje
indicije da je ova biblioteka i prije, još dok je bila u sastavu Kuršumlije, funkcionirala kao

5
samostalna institucija zato što se u izvorima spominje da je, čak sredinom sedamnaestog
stoljeća imala bibliotekara.[11]
Kao samostalna, poznata je biblioteka koju je utemeljio Husamuddin Bošnjak u Banjoj Luci
1630. godine. Ova je biblioteka u pogledu istraživanja historije biblioteka i bibliotekarstva u
Bosni i Hercegovini značajna zbog nekoliko stvari. Na temelju dviju vakufnama, prve iz 1630.
godine i druge iz 1638. godine, poznato je da je ova biblioteka od osnutka imala bibliotekara
koji je imao utvrđenu plaću koja je, prema drugoj vakufnami, bila znatno veća od plaće
propisane prvom vakufnamom. Poznato je, također, da je prvi mutevelija i bibliotekar
navedene biblioteke bio Husamuddinov sin i da su poslije njega tu poziciju nasljeđivali njegovi
muški potomci. Iz vakufname saznaje se i to da je Biblioteka bila javna, zato što su knjige
mogli koristiti svi stanovnici Banje Luke. Vakufnamom se, također, propisuju i uvjeti i način
izdavanja knjiga kao i kazna za bibliotekara ukoliko prekrši navedene propise. Tako su se
knjige, prema vakufnami, mogle izdavati samo uz skupocjeni zalog ili uz pouzdanog jamca i
vođenje pismene zabilješke o izdavanju knjiga. U slučaju gubljenja knjiga usljed kršenja
navedenih propisa, mutevelija, odnosno bibliotekar bio je dužan iz svoje plaće namiriti štetu.
U vakufnami je, također, naveden i nepotpun popis uvakuflje-nih knjiga.[12]
Od samostalnih biblioteka koje su postojale u Sarajevu najpoznatije su bile Biblioteka Osman
Šuhdi Akovalije (Bjelo-poljca) i Biblioteka Kantamirije efendije. Prva je osnovana 1757. godine
a druga 1774. godine. Dakle, prvu samostalnu biblioteku u Sarajevu osnovao je Osman Šuhdi
Akovalija (Bjelopoljac) 1171/1757. godine u spomen na sina jedinca Ahmed Hatemi efendiju i
dao da se za nju sagradi posebna zgrada na istočnom dijelu harema Careve džamije. Osman
Šudi efendija je, inače, nakon završenih studija u Carigradu obavljao, sve do smrti 1181/1767.
godine, više raznih službi u Osmanskoj carevini. Pored toga, bio i plodan pjesnik na turskom
jeziku i autor Sefaretname, putopisa po Rusiji. Odmah po završetku gradnje, za bibliotekara
(hāfizi-kutuba) imenovan je mula Jahija iz sela Obre. Bibliotekar je, vjerovatno, od početka
primao plaću, jer su mnogi vakifi, pored knjiga, za ovu biblioteku uvakufljivali novac,
zemljišta i kuće, tako da se već 1170/1762. godine u jednoj takvoj vakufnami spominje
izdvajanje određenog iznosa novca za bibliotekara ove biblioteke. I u kasnijim vakufnama
drugih dobrotvora navodi se izdvajanje novca za plaću bibliotekara navedene biblioteke. U ovu
su biblioteku kasnije smještene i knjige iz nekih drugih biblioteka. Odlukom Vakufsko-
mearifskog saborskog odbora Biblioteka je 1332/1914. godine zatvorena. Pred zatvaranje u njoj
se nalazilo 458 svezaka rukopisa i 82 sveska šerijatskih sidžila.[13]
Drugu samostalnu biblioteku u Sarajevu osnovao je Abdulah efendija Kantamirija 1774.
godine. Zgradu za svoju biblioteku sagradio je na At-mejdanu, blizu mosta Ćumurije, prema
Misrijinoj (At-mejdan) medresi. Za svoju biblioteku Kantamirija je uvakufio sve svoje rukopise
a kasnije i vlastitu kuću u korist Misrijine medrese i svoje biblioteke. Kantamirija je bio učen
čovjek te je, između ostalog, obavljao i dužnost muderisa. Pisao je i poeziju na turskom jeziku,
a veliki broj rukopisa svoje biblioteke sam je prepisao. Biblioteka je imala i svojega
bibliotekara koji je vjerovatno obavljao i dužnost muderisa u Misrijinoj medresi. Zgrada
Biblioteke porušena je 1897. godine, a rukopisi su premješteni u Gazi Husrev-begovu
biblioteku.[14]
Od biblioteka koje su se nalazile u tekijama poznata je Biblioteka šejha Abdurrahmana Sirije
(1785-1847) s Oglavka kod Fojnice. Ovaj je šejh na svojemu imanju na Oglavku sagradio tekiju

6
i bio njen šejh sve do svoje smrti. Iza sebe ostavio je biblioteku u kojoj se nalazilo 107 svezaka
rukopisa u kojima se nalazilo 94 djela, najviše iz tesavufa.[15]
Nakon prestanka osmanske uprave u Bosni i Hercegovini i njenim ulaskom u sastav Austro-
Ugarske monarhije, a kasnije u Kraljevinu Jugoslaviju, mnoge manje biblioteke su
pripajanjem većim bibliotekama nestajale. Zahvaljujući posebnim okolnostima ovaj se trend
posebno nastavio nakon 1945. godine u socijalističkoj Jugoslaviji, tako da je, na kraju, kao
posebna islamska biblioteka, ostala samo Gazi Husrev-bego-va biblioteka, u koju su preneseni
fondovi najvećeg broja ovih biblioteka.
Poznato je da je u Bosni i Hercegovini, u mnogim gradovima postojao velik broj manjih ili
većih biblioteka u džamijama i medresama. Iz velikog broja ovih džamija, posebno medresa,
knjige su, tokom vremena, premještene u Gazi Husrev-begovu biblioteku. U ovu su biblioteku
u međuvremenu dospjele i mnoge značajne privatne biblioteke. O tome svjedoče pečati
njihovih vakifa koji se nalaze na knjigama ovih biblioteka. Tako se danas u Gazi Husrev-
begovoj biblioteci, kao mjestu gdje se nalazi najveći broj rukopisa i starih štampanih knjiga,
pored navedenih, nalaze i biblioteke Hromića, Džine, Dženetića, Enveri Kadića, Svrze,
Muidovića, Mutevelića, Muzaferije, Kasumagića, Asafa Sokolovića, Salima ef. Muftića, Ajni ef.
Bušatlića, Čaršimamovića, Mustajbega Halilbašića, Sejdalibega Filipovića, Muhameda
Hadžijahića, Sinanudina ef. Sokolovića i mnogih drugih. Koliko je biblioteka i privatnih
kolekcija dospjelo u Gazi Husrev-begovu biblioteku dovoljno govori podatak da je 1912. godine
u ovoj biblioteci bilo oko 1800 knjiga, od toga blizu 1000 rukopisa, a da se danas u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci nalazi više od 10.000 kodeksa rukopisa.[16]
Knjige, uključujući i rukopise, nekih bosanskih biblioteka prešle su i u Zemaljski muzej, koji je
formirala austrougarska vlast. Tako je i u ovom muzeju formirana zbirka islamskih rukopisa
koja je nakon osnivanja Orijentalnog instituta prešla u ovu instituciju. Sudbina biblioteke
ovog instituta, nažalost, dobro nam je poznata. Treba istaći da su se u vrijeme austrougarske
uprave u Bosni i Hercegovini, nakon formiranja nacionalnih kulturnih društava i čitaonica,
formirale i biblioteke u muslimanskim kulturnim društvima i čitaonicama. Knjižni fondovi
ovih biblioteka su nakon gašenja nacionalnih kulturnih društava premješteni u Narodnu i
univerzitetsku biblioteku, čija nam je sudbina, također, poznata. Međutim, u mnogim
muslimanskim porodicama i dalje su čuvane privatne kolekcije rukopisa koje su kasnije
obogaćivane i štampanim knjigama.[17]
Kraj dvadesetog i početak dvadeset i prvog stoljeća predstavljaju period najintenzivnijeg
razvoja biblioteka i bibliotečke djelatnosti. Tokom dvadesetog stoljeća bibliotekarstvo je zado-
bilo status naučne discipline i profesije, kao posebne ljudske djelatnosti. Biblioteke su,
zahvaljući razvoju i sve bržem širenju globalne interaktivne elektronske komunikacije i
širenju univerzalnih ljudskih prava, od ustaljenih i uobičajenih gradskih simbola, sve do kraja
devetnaestog stoljeća i intenzivnijeg razvoja tokom druge polovine dvadesetog stoljeća,
prerasle u centralna mjesta institucionalne naučne informiranosti svakog čovjeka.
S obzirom na to da je moderno bibliotekarstvo utemeljeno na konceptu prava na komunikaciju
i informaciju svakog čovjeka, koncept informiranog čovjeka postao je glavna misija svih vrsta
biblioteka. Zahvaljujući elektronskom povezavinju cijelog svijeta biblioteka je postala mjesto
na kojem svaki čovjek ima pravo na slobodan i jednakopravan način pristupa svim vrstama
naučne informacije. Velike promjene u razvoju nauke i tehnologije imale su jak utjecaj i na
razvoj biblioteka i bibliotekarstva kao profesionalne ljudske djelatnosti. Bibliotekarstvo se,

7
zahvaljujući tome, u moderno doba definira i kao element komunikacijskog procesa, a
biblioteke kao mediji komunikacije. Biblioteke kao institucije zbog toga dobijaju još značajniju
društvenu ulogu.21
Biblioteka, međutim, i dalje ostaje mjesto na kojem se skuplja i čuva knjižna građa koja se,
radi lakšeg i bržeg korištenja, stručno, na bibliotečki način uređuje. Biblioteka tako postaje
medij, a bibliotekarstvo djelatnost koji posreduju između čovjeka i skupljenog ljudskog znanja.
Zahvaljujući, prije svega, razvoju informatike, u bibliteke se uvode nove tehnike rada, tako da
informatika postaje sredstvo u ostvarivanju ciljeva biblioteke. Pored toga što omogućavaju
korisnicima pristup knjigama Idrugim bibliotečkim materijalima, biblioteke izrađuju i svojim
korisnicima ustupaju na korištenje raznovrsne kataloge bibliote-čkog materijala koji
omogućavaju razne vrste pristupa bibliotečkoj građi i čitaocima služe kao savjetodavni servis.
U modernim bibliotekama funkcionira i servis međubibliotečke saradnje. Knjige se, također, u
cilju lakšeg pristupa, klasificirajuiprema jednom od tri poznata sistema klasifikacije
knjiga.Umodernim bibliotekama postoji i više vrsta tehničkih sredstava, kao što su
mikrofotografska tehnika snimanja, zatim kompjuterska baza podataka, koja osigurava
pohranjivanje velikog broja informacija i njihovo pretraživanje u indeksima i katalozima
mnogo brže nego prije, i na kraju, kompjuterska mreža, koja, zahvaljujući internetu,
omogućava trenutačan pristup bibliotečkom materijalu u cijelom svijetu. Na ovakav način
neprestano se uvećavaju i obogaćuju bibliotečki resursi. Zahvaljujući tome, velike i moderne
biblioteke danas u svijetu svakodnevno primaju ogroman broj zahtjeva za pristup i korištenje
bibliotečkog materijala. Osim toga, ovakve biblioteke troše ogromna sredstva i za nabavku
materijala za zaštitu i restauraciju starih, posebno vrijednih knjiga. Velika pažnja posvećuje
se i projektovanju novih zgrada za biblioteke vodeći, prije svega, računa o funkcionalnosti i
osiguravanju posebnih uvjeta za čuvanje i korištenje specijalnih zbirki koje čine rukopisi,
rijetke knjige i sitniji materijal.[18]
Model jedne takve savremene biblioteke trebala bi biti Gazi Husrev-begova biblioteka u novoj
zgradi. Sadašnji nivo organiziranosti, širok krug razvijenih djelatnosti i, posebno, bogatstvo
knjižne građe, čiju vrijednost naročito čini kolekcija rukopisa i stare bosanske štampane
knjige i periodike, predstavljaju dobru polaznu tačku za ostvarivanje takvoga cilja. Međutim,
da bi se ovaj cilj postigao, osim nove zgrade, trebat će još mnogo napora, želje, sredstava i
podrške, ne samo unutar Islamske zajednice nego i društva u cjelini.

ISLAMIC LIBRARIES IN BOSNIA-HERZEGOVINA

After consolidating of the Ottoman rule in Bosnia-Herzegovina and

spreading of Islam among its population, the interest and need for the
Islamic education have started to rise. To that end, the maktabs,
madrasahs and tekkes were founded, and libraries were usually
established along with them. Since the mosques were the places of
many religious and educational activities, the valuable libraries, that
contained books of mostly religious nature, were set up within them.
Later on, the libraries were established as independent institutions in
separately erected buildings. Generally speaking, during the history, a

8
 library has represented an important cultural, scientific and
educational institution of Bosnian Muslims.
At that time, libraries, as public institutions, were established, mostly,
by the individuals known as waqifs, mainly high state officials, learned
people (Ulama), traders and craftsmen. The functioning of Bosnian
libraries reflected, mostly, the functioning system of libraries in other
parts of the Ottoman Empire. The functioning of libraries, including
taking care of books, the way of borrowing books and the status of
librarian and other staff members, was regulated by waqfnama
(endowment) in which the waqif (endower), as a founder of the library,
was, often, setting the conditions of its functioning and financing. These
libraries had lists of their books. Some of these lists, especially those of
private collections, were preserved in various documents, above all in
sijils.
The contents of the collections of these libraries depended, mostly, on
their primary purpose. The richest and the most diverse libraries were
established next to madrasahs, because they contained books from
scientific areas that were taught in those schools, but, also, books from
other areas of knowledge, as well as books of higher scientific degree, so
that they could satisfy the needs of highly educated people as well. As
time went on, the collections of these libraries were expanded, because
many people donated or bought books for these libraries.
All types of libraries that existed in the Ottoman Kingdom had, at the
same time pretty much, existed in Bosnia-Herzegovina. Among well
known libraries that were founded next to mosques was the Library of
Halil-efendi in Gračanica, established some time before 1737. The most
significant libraries that were established within madrasahs were
Ghazi Husrev-bey’s Library in Sarajevo, established in 1537; Karadoz-
bey’s Library in Mostar, established in 1570; Dervis-pasha Bajezidagic’s
Library in Mostar, established in 1593; and Elci Ibrahim-pasha’s
Library in Travnik, established in 1706. It is known that there was an
independent library in Banja Luka, funded by Husamuddin Bosnjak, in
1630. Among independent libraries that existed in Sarajevo the most
famous ones were

[1] Ša‘bān Abdulazīz Halīfa, Al-Kutub wa al-maktabāt fi al-‘usūr al-wustā, Ad-Dār al-misriyya al-
lubnāniyya, 1418/1997, str. 261.
[2] Ismail E. Erünsal, “Personnel Employed in Ottoman Libraries”, Islâm
Araştırmaları Dergisi, Sayı 3, 1999, str.
92. http://www.isam.org.tr/yayinlar/sureli_yayinlar/islam_arastirma-lari_dergisi/sayi03/091_123.pdf
(17.09.2007.).
[3] Ibid., str. 92-93.
[4] Ibid., str. 103-104.

9
[5] Ibid., str.. 101.
[6] Ibid., str. 109-110.
[7] U ovome radu nećemo govoriti o privatnim bibliotekama koje su njihovi vlasnici čuvali u vlastitim
porodičnim kućama, kojih je u Bosni i Hercegovini bio velik broj, jer su se njima, dok su bile privatne,
koristili, uglavnom, njihovi vlasnici koji su najčešće bili učeni i obrazovani ljudi.
[8] H. Mehmed Handžić, “Biblioteka h. Halil efendije u Gračanici”, Gajret,
Kalendar za godinu 1941., Sarajevo, 1940., str. 194-197.
[9] O posljednje dvije biblioteke vidi: Hivzija Hasandedić, “Muslimanske bi
blioteke u Mostaru”, Spomenica kulture turskog doba u Mostaru, V. Masleša, Sarajevo,
1980., str. 89-97.
[10] O ovoj biblioteci vidi: Alija Bejtić, “Elči Ibrahim-pašina biblioteka u Tra
vniku”, Elči Ibrahim-pašin vakuf u Travniku, Sarajevo, 1942, str. 27-30.
[11] Vidi: Mahmud Traljić, “Iz prošlosti Gazi Husrev-begove biblioteke”,
Anali GHB, I, str. 149-151 i Mahmud Traljić, “Hafizi-kutubi Gazi Husrev-begove
biblioteke”, Anali GHB, V-VI, str. 45-53.
[12] M. Mujezinović i M. Traljić, “Vakufnama iz 1630. godine o osnivanju biblioteke Mevla
Husamuddina Bošnjaka u Banjoj Luci”, Glasnik IVZ, XL/1977, str. 28-39; Muhamed Ždralović,
Bosansko-hercegovački prepisivači djela u arabičkim rukopisima, I-II, Svjetlost, Sarajevo, 1988, I, str.
30-41.
[13] U dvorištu Careve džamije Merhum Osman Šudi ef. kjutubhana, Napisao i
izdao Kemura šejh Sejfuddin Fehmi bin Ali, Sarajevo, Islamska dionička štamparija,
1334/1916; Dr. Fehim Nametak, “Važniji legati u rukopisnom fondu Gazi Husrev-
begove biblioteke u Sarajevu”, Anali GHB, XIII-XIV, 1987, str. 7-14.
[14] Zejnil Fajić, “Biblioteka Abdulah.efendije Kantamirije”, Anali GHB, XIII-
XIV, 1987., str. 15-35; Dr. Fehim Nametak, “Važniji legati u rukopisnom fondu Gazi
Husrev-begove biblioteke u Sarajevu”, Anali GHB, XIII-XIV, 1987, str. 7-14.
[15] Zejnil Fajić, “Biblioteka šejha Abdurrahmana Sirije sa Oglavka”, Anali GHB,
XI-XII, 1985., str. 169-175.
[16] O nekim ovakvim bibliotekama pogledati: Hazim Šabanović, “Gazi Hu-srev-begova biblioteka u
Sarajevu”, GVIS, XV, 1951, br. 1-3, str. 14-22; Hivzija Ha-sandedić, “Muslimanske biblioteke u
Mostaru”, Spomenica kulture turskog doba u Mostaru, V. Masleša, Sarajevo, 1980., str. 89-97 i Adem
Hadžić, “Rukopisne zbirke i biblioteke na području Gradačca”, Anali GHB, XVII-XVIII, str. 169-175.
[17] O ovome više pogl.: Lamija Hadžiosmanović, Biblioteke u Bosni i Hercegovini
1878-1918, Sarajevo, 1980., 172-179.
[18] Više o modernom bibliotekarstvu vidi.: William F. Birdsall, “Libraries and the Communicative
Citizen in the Twenty-first Century”, Libri, vol. 2005, str. 75-83.
URL: http://www.librijournal.org/pdf/2005-2-3pp74-83.pdf (17.09.2007.); Branka Lugonja, “Teorija
bibliotekarstva Džesija Šira”, Glasnik NBS, 1/2003, str. 471-477.
URL: http://www.nbs.bg.ac.yu/view_file.php?file_id=90 (17.09.2007.).

Autor. Dr. Mustafa Jahić

izvor: ZBORNIK RADOVA naučog skupa “ISLAMSKA TRADICIJA BOŠNJAKA: IZVORI, RAZVOJ I
INSTITUCIJE, PERSPEKTIVE” 14., 15. i 16. novembar 2007. Amfiteatar Gazi Husrev-begove medrese

10