Ispitna pitanja i odgovori iz kolegija Filozofija znanost

1.Koja su 2 glavna uporišta znanost, objasnite pravce i njihove metode?

Dva glavna uporišta znanosti su empirizam i racionalizam.Empirizam je filozofski pravac koji sveukupnost čovjekovog
iskustva izvodi iz empirije (osjetilnost) smatrajući da je novorođeno ljudsko biće kao neispisani list papira – tabula
rasa – bez ikakvih urođenih spoznaja. Ovaj pravac nastoji izvor i logičku vrijednost znanstvenih spoznaja objasniti iz
iskustva zasnovanog na osjetnim iskustvima. Kao način stjecanja znanja empirizam cijeni zapažanje po mogućnosti iz
primjene eksperimenata i indukcije koja zamjenjuje dedukciju. Stavljajući težište na pozitivne podatke unutar
mogućeg iskustva empirizam se može ispoljiti kao pozitivan. Racionalizam je filozofski pravac koji teorijske i
praktične probleme rješava sa stajališta uma, a zanemaruje sve što je ispod razuma (empirizam i historijska
ostvarenja) i što je iznad razuma (supraracionalno – izvan razuma tj. iracionalno). To je pravac koji smatra razum za
jedini izbor i vrijednost spoznaja. Različitost od empirizma zasniva se na spoznaji sposobnosti razuma da utvrdi i
spozna bitak, smatrajući iskustvo ako ne suvišnim onda vrlo malo potrebnim tek toliko da razumske sposobnosti
dođu do punog izražaja. Ideal racionalizma je spoznaja stvarnog svijeta s karakteristikama nužnosti i općenitosti
matematičko- geometrijske istine. Racionalizam želi pojmovnu analizu i logičku dedukciju učiniti instrumentom
spoznavanja. SKRAĆENO: Za empirizam je uporište znanosti i izvor znanja – iskustvo, cjelokupno znanje stječeno iz
iskustva osjetila. Za razliku od racionalizma negiraju urođenost ideje. Za racionalizam je uporište znanja – um sam, a
ne iskustvo jer smatraju da je um sposoban bez doprinosa osjetila pronaći istine u svijetu. Za njih se znanost gradi
deduktivno, iz umom spoznatih najopćenitijih istina izvode se s pomoću valjane metode, njihove nužne posljedice
koje govore što je zbilja, što znanje, što um.

2.Koji pravac korist deduktvnu metodu i čija je dedudkcija uzor toj metodi, a koji govori o pojmu tabula rasa u
ljudskoj spoznaji i koji su njegovi predstavnici?

Racionalizam koristi deduktivnu metodu. Uzor toj metodi je matematička dedukcija po čijem je uzoru Decartes
oblikovao metodu znanosti: privilegirane ideje su one koje spoznajemo „jasno i razgovjetno“ te se iz njih postupkom
dedukcije izvode druge (npr.iz aksioma- teoremi). Predstavnici racionalizma: Decartes (Francuz), Leibniz (Njemac) -
katolici i Spinoza (Nizozemac) - židov.

Empirizam govori o pojmu tabula rasa tj. da je novorođeno ljudsko biće kao neispisani list papira, ili prazna ploča
(bez ikakvih urođenih spoznaja). Empirizam nastaje na britanskom kontinetu. Predstavnici empirizma su: F.Bacon, J.
Lock, D.Hume.

3. Euklidova geometrija (primjeri) - i po čemu je ona važna?

Euklidova geometrija je primjer dedukcije: skup privilegiranih ideja tu čine temeljni postulati i aksiomi. Njegovo
djelo „Elementi“ predstavlja temelj sustava definicija, aksioma i postulata. Pa su 23 definicije ( npr. „Točka je ono što
nema dijelova.“), 9 aksioma ( npr. “Ako se od jednako oduzme jednako ostati će jednako.“) i 5 postulata:

1.Od svake se točke prema svakoj točki može povući pravac.

A B

2. Ograničeni se pravac u svom smjeru uvijek može produživati dalje.

3. Oko zadanog središta može se opisati samo jedna kružnica zadanog polumjera.
4. Svi pravi kutovi međusobno su jednaki.

5.Ako jedan pravac presječen dvama pravcima čini s iste strane 2 unutarnja kuta zbroja manjeg od pravog kuta onda
će se ta 2 pravca beskonačno produžena sjeći s one strane s koje su ti kutovi manji od 2 prava kuta.

4. Što je znanost i zašto joj je potrebna filozofija?

Znanost je skup svih metodički stečenih i sustavno sređenih znanja o nekom predmetu, a ujedno je i djelatnost
kojom stječemo ta ista znanja. (Znanost karakteriziraju općenitost, metoda i preciznost.) Filozofija uvijek ima neku
upitanost ono zašto je nešto upravo takvo i upravo zbog toga nju znanost treba, jer znanost traži cjelovitost i treba
uporište koje joj osigurava filozofija.

5. Koje su osnovne postavke „Tractatusa“ Ludwiga Wittgensteina i što je njemu iskaz?

Tractatus – „Logičko-filozofski traktat“ : „Sve što se uopće može reći može se jasno reći, a o čemu se ne može
govoriti valja šutjeti.“ Ovo djelo povlači granicu u mišljenju ali ne samom mišljenju, nego izarazu tog mišljenja.
Granica je dakle povučena u govoru a sve što se nalazi izvan te granice je besmislica. Svijet je svukupnost činjenica a
ne stvari. Ne prirodnih stvari nego činjenica koje ja iskažem. Wittgenstein uzima da se sav govor može rastaviti na
elementarne iskaze. Sam iskaz je za njega slika zbilje: jer poznajem stanje stvari koje on opisuje kada iskaz
razumijem. I iskaz razumijem a da mi nije njegov smisao objašnjen.

6. Kako je Wittgenstein od jednostavnih iskaza dobio složene i pokažite to tablicom istnitost?!

Jedno ime stoji za jednu stvar, drugo ime za drugu stvar i među sobom su povezani; tako predstavlja cjelina-kao živa
slika-stanje stvari. Iskaz je istinit ako odgovara činjeničnom stanju.

P => q KONSEKVENS

ANTECEDENS

 - Pogodba p => q =NONp v q

 - dvopogodba

Zbog tvorbe iz elementarnih iskaza „Ne pada kiša“ ili „Pada kiša“ uvijek se može načiniti složeni sud „Ako kiša
pada...“ Zbog toga svijet je potpuno opisan navodom svih elementarnih iskaza i navodom koji su od njih istiniti a
koji neistiniti. Sveukupnost iskaza je govor. Granice mog govora znače granicu moga svijeta. Logika je ta koja
ispunja svijet pa su granice svijeta i njene granice.
7. Zašto je implikacija važna za znanost?

8. Što su Hume-ove rašlje?

Znanje može biti o relacijama između ideja ili o činjenicama i ni o čemu drugom. Sve ono što ne spada u te 2
vrste je zapravo besmisleno i bezvrijedno ( „propada kroz tzv.Hume-ove rašlje“ ), upravo to su smatrali logički
pozitivisti.

9. Što je teorija preslikavanja kod Wittgensteina?

Za Wittgensteina iskaz je slika zbilje – jer poznajem stanje stvari koje on opisuje kada iskaz razumijem, i iskaz
razumijem kada mi njegov smisao nije objašnjen ( zato što je svijet sveukupnost činjenica = teorija
preslikavanja). Jedno ime stoji za jednu stvar, drugo ime za drugu stvar pa su oni međusobno povezani i tako
čine cjelinu.

10. Koji su osnovni stavovi logičkog pozitvizma o znanju, sudovima i istnama?

Osnovni stavovi razlikovali su se kao racionalno i iskustveno, kao matematičko znanje i ostale znanosti. Postoje 3
podjele:

1. Znanje je a priori i a posteriori

2. Sudovi su analitički i sintetički
3. Istine su nužne i kontigentne

Znanje čije je opravdanje, ali ne i porijeklo nezavisno od iskustva je a priorno znanje, a znanje čije opravdanje je
ovisno od iskustva je a posteriorno. Dokaz a priori sudova je matematika jer se opravdava i dokazuje čistim
mišljenjem, a ne iskustvom (npr.: zbroj kutova u trokutu je 180 ); a a posteriori kao sudovi (npr.: Oktobarska
revolucija). Analitički sud je sud kojemu je predikat sadržan u subjektu i čija se vrijednost utvrđuje pojmovnom
analizom (npr.: trokut ima tri kuta - TROKUT), a sintetički sud je sud u kojemu predikat nije sadržan u subjektu i
čija se vrijednost ne može utvrditi pojmovnom analizom (npr.: Ova olovka je teška 5 gr. – treba nam
eksperiment). Nužno istinito znači nemoguće da bude drukčije( npr.: A>B , B>C daje najvećeg; nužno je istinito).
Kontigentno istinito znači moguće je da bude drukčije (npr.: 9 je studenata ovdje. – može se promjeniti).

11. Grupirajte ove pojmove u teoriji logičkog pozitvizma: a priori, a posteriori; analitčko, sintetčko; nužno i
kontgentno, uzme li se u obzir da je iskustveno znanje shvaćeno kao činjenično, a razumsko kao čisto
formalno!

Imanuel Kant je smatrao da su matematički sudovi nužni, da je matematika a priorna tj. neovisna od iskustva, a
osim toga ti sudovi nisu analitički - nisu istiniti samo na osnovu značenja pojmova, a odatle slijedi da je
matematička spoznaja a priorno i sintetično. U logičkom pozitivizmu imamo ono što je a priorno, nužno i
analitično, a ono što je a posteriorno ono je i slučajno i sintetično. U filozofiji logičkog pozitivizma iskustveno
znanje je bilo shvaćeno kao činjenično, a razumsko kao čisto formalno. Pozitivisti su smatrali da spoznaja koja je
nezavisna od iskustva može biti samo analitičko, a da činjenični sadržaj može biti samo utemeljen na iskustvu tj.
samo sintetički.

12. Kako se kod Wittgensteina vidi da iz jednostavnih sudova dobijemo složene i rastavljanjem složenih
sudova jednostavne? Primjer!

Jedno ime stoji za jednu stvar, drugo ime za drugu stvar i među sobom su povezani; tako predstavlja cjelina –
kao živa slika- stanje stvari. Uzastopnom primjenom negacije, konjunkcije i disjunkcije mogu se sagraditi vrlo
složene izjave; i obrnuto, takvim se logičkim operacijama mogu rastaviti složeni iskazi u jednostavne iskaze, i to
po Wittgensteinovu mišljenju na jednoznačan način.
Primjer: p = „Kiša pada.“ q = „Smočiti ću se.“ JEDNOSTAVNI SUDOVI

„Ako kiša pada, smočiti ću se.“ SLOŽENI SUD

A sada rečenicu: „Ako kiša pada, smočiti ću se.“ , možemo rastaviti na elementarne iskaze:

p = „Kiša pada.“ q = „Smočiti ću se.“

13. Kada je za logičke pozitviste rečenica smislena?

Logički pozitivisti kreirali su i teoriju značenja. Značenje nekog iskaza vezano je uz način utvrđivanja njegove
istinitosti ili tzv. verifikaciju, odnosno rečenica je smislena akko je ili analitički ili empirijski provjerljiva.

14. Što je princip verifikacije?

Značenje nekog iskaza vezano je za način utvrđivanja njegove istinitosti tzv. VERIFIKACIJU: „Rečenica je smislena
akko je ili analitički ili empirijski provjerljiva. Pozitivisti su smatrali da su filozofski problemi uglavnom pseudo
problemi do kojih je došlo nepažljivom upotrebom jezika, da se jezik pažljivo koristio problemi bi nestali. A
glavna poluga kojom se to trebalo dokazati je verifikacija.

15. Stav logičkog pozitvizma prema metafizici!

Ono što pozitivističku kritiku razlikuje od prethodnih kritika je to što pozitivisti metafiziku nisu smatrali niti
neistinitom, niti neizvjesnom već doslovno besmislenom. Besmislene rečenice ne mogu biti ni istinite ni lažne
jer se njima ništa ni ne tvrdi. (Kriterij smislenosti je: Stav je smislen kad u njemu nema besmislenih riječi tj. riječi
za koje se ne mogu napraviti empirijske oznake ili kada je stav sintaktički (logički) ispravno sastavljen.).

16. Što je za Poppera provjerljivost neke znanstvene teorije?

Svaka istinska provjera teorije pokušaj je da se ona opovrgne ili odbaci. Provjerljivost je opovrgljivost, ali postoje
stupnjevi provjerljivosti jer su neke teorije provjerljivije tj. više su izložene opovrgljivanju nego druge teorije i
izložene su većem riziku.

17. Što je falsifikacionizam i kako je on nastao?

Popper je urgirao da znanstvena teorija zapravo bude zabrana; ako tvrdimo da je „p“ onda u isto vrijeme ne
možemo tvrditi da je „NONp“ (to bi bila kontradikcija). Ali opet falsificirati „p“ znači verificirati „NONp“.
Falsificirati „svi p“ jesu „q“ znači verificirati „postoji p“ koji nije „q“. Popperova teorija falsifikacije zasnovana je
na uvidu da se univerzalne generalizacije znanosti nikada ne mogu u potpunosti verificirati, ali se mogu u
potpunosti falsificirati.

18. Što je s egzistencijalnim i univerzalnim sudovima u teoriji falsifikacije?

Univerzalni sud „svi labudovi su bijeli“ možemo falsificirati tako da pronađemo jednog labuda koji nije
bijel, ali ga nikada ne možemo verificirati zato što koliko god labudova pregledali uvijek postoji
mogućnost da ćemo u budućnosti otkriti labuda koji nije bijel. Egzistencijalni sud „Postoji labud koji
nije bijel“ možemo verificirati tako da pronađemo labuda koji nije bijel, ali ga nikada ne možemo
falsificirati jer uvijek postoji mogućnost da ćemo u budućnosti otkriti labuda koji nije bijel. Dakle,
univerzalni sudovi (A i E) mogu se falsificirati ali ne i verificirati, a njihove negacije (O i I) možemo
verificirati ali ne i falsificirati.

19. Kakav je razvoj znanost po Kuhnu?

Kuhn je sa svojim radom a posebice u djelu „Struktura znanstvenih revolucija“ napravio radikalnu
izmjenu. Njegov razvoj znanosti ima potpuno drugačiji hod. Razvoj znanosti po Kuhnu nikada nije
kontinuiran nego skokovit, ali diskretan sa izmjenom normalnog hoda znanosti i kratkim razdobljem
revolucija uz promjenu općih stavova, koje naziva paradigmama.

20. Što je nesumjerljivost teorija?

Prelazak u novu paradigmu je iznenadan, ne obavlja se korak po korak jer se ne obavlja silom logike i
neutralnog iskustva. Prelazak s jedne teorije na drugu je neočekivan u tom smislu što je nova teorija
nespojiva sa starom ili nesumjerljiva u odnosu na staru. Ne mogu postojati dvije ili više paradigmi
istovremeno jer mi radimo u tzv. reorganizaciji opće slike putem jedne paradigme ili metaforično
rečeno „Djelovi neke slike su mnogi, ali okvir je jedan.“.

21. Što je paradigma odnosno znanstvena revolucija i kako do nje dolazi?

Paradigma nije samo osnova teorije nego je i uspješna filozofska spekulacija koja znanstvenicima
pruža model-problem i model-rješenje. Paradigma je konstrukcija mjerenja odnosno vrijednost koja je
zajednička članovima jedne određene znanstvene zajednice, ali koja mogu poslužiti za osnovu u
rješavanju drugih takvih zadataka. Postoje 3 faze razvoja znanosti, a to su:

1. Predparadigmatska (među istarživačima nema koncenzusa ili dogovora)

2. Paradigmatska (uzor)
3. Nastavak znanstvene revolucije zbog anomalija u prethodnoj

Zapravo kada se mogućnost jedne paradigme iscrpi prelazi se na novu što je nesumjerljivost u odnosu
na staru teroiju, znanost postaje zbog rezultata koji se ne uklapaju, ali budući da se smatra
da se znanost razvija diskontinuirano smjenom paradigmi onda tu smjenu paradigmi zovemo
znanstvenom revolucijom.

22. Koje su 3 faze znanstvenog razvoja kod Kuhna?

Postoje 3 faze razvoja znanosti:

1. Predparadigmatska (među istraživačima nema koncenzusa ili dogovora)

2. Paradigmatska (uzor)
3. Nastavak znanstvene revolucije zbog anomalija u prethodnoj
23.Što znači Feyerabend-ova isključivost znanost?

Znanstvenici danas žele dati univerzalna pravila znanstvene metode, žele da ona postanu dio društva
u cjelini i koriste sva raspoloživa sredstva da ostvare svoj cilj: argument, propaganda, pritisak,
zastrašivanje i sl. Dakle, moderno društvo nekritički preuzima sudove znanosti. Znanost opet ne
prihvaća pozitivna iskustva neznanstvenih disciplina. Feyerabend sumnja u sposobnost moderne
znanosti da zauzme filozofski stav, da bude samokorigirana, da bude svjesna nužne ograničenosti
svake metodologije.

24. Odnos demokracije i znanost kod Feyerabenda!

Feyerabend smatra da demokratsko društvo ne bi smjelo nametati nikakve ideje kao univerzalne
istine. Znanost treba podvrći demokratskoj kontroli i humanizirati je (učiniti je ljudskom; dostojnom
čovjeka), što određuju svi građani u slobodnom društvu u demokraciji, a ne samo eksperti za
humanizam. Feyerabend ustaje protiv znanosti koja se pretvara u moć zlostavljanja, koja uvodi novu
oligarhiju ili joj služi kao sredstvo. Feyerabend nema povjerenja u znanost, ali ipak poklanja veliko
povjerenje demokraciji.

25.Wollmerovi postulat znanost!

1. Postulat realnosti – postoji realni svijet neovisno o ljudskoj svijesti. Prirodna znanost a priori
(nezavisno o iskustvu) pretpostavlja postojanje realnog svijeta nezavisnog od opažaja i svijesti.

2. Postulat strukture – (kako postoji to izvan nas)- realni svijet je strukturiran tj. ima ograđenja, a to
su : simetričke strukture, uzajamna djelovanja sustava itd.

3. Postulat kontinuiteta – (promatrač izvan svijeta)- podrazumijeva da među svim područjima

stvarnosti postoji neprekinuta povezanost, odnosno, jaz između mrtve materije i živih organizama nije
nepremostiv.

4.Postulat tuđe svijesti – (to je definicija ekskluzivnosti promatrača i njegove svijesti) pretpostavlja da
svako ljudsko biće posjeduje svijest i opažanje.

5. Postulat uzajamnog djelovanja - definira odnos promatrača i vanjskog svijeta, a znanstvenici kažu:
„površina našeg tijela izmjenjuje energiju sa svojom okolinom“.

6. Postulat funkcije mozga – on mišljenje i svijest kao stanje duha stavlja u ravninu procesualnosti,
odnosno, mišljenje je kao poseban vid aktivnosti povezan sa fiziološkim procesima.

7. Postulat objektivnosti – odnosi se na produkt misaonog procesa izraženog u govoru, znanstveni

iskazi moraju biti objektivni tj. povezani sa stvarnošću, a ne sa svješću promatrača.

8. Postulat heuristike – (metodološki postulat) odnosi se na izbor hipoteza (pretpostavlja da radne

hipoteze moraju poticati istraživanje).
9. Postulat spoznatljivosti – u općem obliku predstavlja afirmativni stav znanosti prema spoznaji- sve
što je predmet spoznavanja ili to može postati, može se spoznati, opisati ili objasniti prirodnim
zakonima.

10. Postulat ekonomije mišljenja – Occamova britva odnosi se na izbor hipoteza: izbaciti sve, ostaviti
samo najnužnije! Treba objasniti maximalan br oj činjenica uz minimalan broj hipoteza.

26. Teorije istne u znanost!

1. Teorija koherencije – izvor ima kod Hegela i Leibnieza. Danas postoji kod njemačkih logičara u 3
različita oblika: kao metafizička znanost o biti stvarnosti, kao logička nauka o definiciji istine, kao
logičko-spoznajno teorijska znanost o primarnom kriteriju. Ova teorija pretpostavlja strogo logički
oblikovanu strukturu, sustav propozicija i stavova, ali kojem u stvarnosti odgovaraju strogi sustavi
odnosa.

2. Pragmatička i neopozitivistička teorija (James, Pierce, Dewey) – kaže neku propoziciju može
smatrati istinitom ako su praktične konsekvencije njena prihvaćanja bolje od njenih neprihvaćanja.
Mach: princip ekonomike mišljenja prema kojem je neka teorija istinita ako sva svoja iskustva može
svesti na najjednostavniju formu.

3. Teorija konsenzusa – jedinstvenost u prihvaćanju odluke ili zaključka i ona predpostavlja dogovor
određenog broja ljudi.

4. Teorija korespodencije (adekvacije) ili slaganje stvari uma. Oslanja se na Aristotelovu definiciju
istine „Poklapanje stvari i uma.“

5. Teorija interpersonalne verifikacije – lingvistička teorija za određivanje značenja termina „istina“ i

„neistina“ (I, N; 1, 0) i njihovo uvođenje u jezik.

6. Teorija evidencije polazi od kritike korespodencije i adekvacije i zastupa mišljenje da se:

1. Istina nalazi i dovršava u sudu, ali se ona ne može sastojati od podudarnosti suda sa
stvarnošću
2. Problem negacije – postoje negacije kao ispravni sudovi ali koje se ne odnose na određeni
predmet
3. Postojanje regresa sudova da bismo u jednom jedinom slučaju pokazali istinitost suda bio bi
nam potreban sud koji je već sigurno istinit, a time pretpostavljamo ono što bismo morali
dokazati.

Brentano nalazi rješenje u tome što se pojam istine može odrediti empirički tzv. evidencijama (ono što
se dalje ne može razlagati).

7. Semantička teorija Alfreda Tarskog predstavlja pokušaj prilagodbe teroije korespodencije

suvremenim istraživanjima iz oblasti semantike tj.formiranje znanosti semantike koji se sastoji u tome
da se precizno okarakteriziraju semantički pojmovi i pokaže logička pravilnost, objektivna točnost
primjene tih pojmova.