Edukacija Roditelja, Učitelja I Djece Do 8 Godina

SEMINARSKI RAD
EDUKACIJA RODITELJA, UČITELJA I

DJECE DO 8 GODINA
STUDENT: NASTAVNIK:
Tihomir ĐURIĆ. 1406/18 Prof. dr Tihomir ĐURIĆ
Doboj, januar 2019.

PREDMET: SAOBRAĆAJNO PRAVO
SEMINARSKI RAD
EDUKACIJA RODITELJA, UČITELJA I
DJECE DO 8 GODINA
STUDENT: NASTAVNIK:
Tihomir ĐURIĆ. 1406/18 Prof. dr Tihomir ĐURIĆ
Doboj, januar 2019.
2
SADRŽAJ
UVOD.........................................................................................................................................4
2. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA.............................................................................5
2.1. Predmet istraživanja...................................................................................................5
2.2. Hipoteze......................................................................................................................5
2.3. Prostor istraživanja.....................................................................................................6
2.4. Cilj istraživanja...........................................................................................................6
2.5. Vrijeme istraživanja...................................................................................................6
2.6. Metod istraživanja......................................................................................................6
3. PSIHOFIZIČKE I DRUGE KARAKTERISTIKE DJECE KOJE UTIČU NA
NJIHOVO PONAŠANJE U SAOBRAĆAJU..................................................................7
3.1. Mobilnost djece..........................................................................................................7
3.2. Ključne činjenice........................................................................................................7
3.3. Opservacija.................................................................................................................8
3.4. Percepcija dolazećeg saobraćaja................................................................................8
3.5. Procjene......................................................................................................................8
3.6. Proces donošenja odluke............................................................................................9
3.7. Djeca sa posebnim potrebama kao učesnici u saobraćaju........................................10
4. EDUKACIJA DJECE U SAOBRAĆAJU.....................................................................12
4.1 Saobraćajna kultura kao osnov saobraćajne edukacije.............................................12
4.2 Edukacija djece.........................................................................................................13
4.3 Ciljevi saobraćajne edukacije...................................................................................14
4.4 Greške i zablude u dosadašnjem pristupu edukacije u saobraćaju...........................17
4.5 Kako zaštititi djecu u saobraćaju..............................................................................21
4.5.1. Šta treba znati o djeci kao samostalnim učesnicima u saobraćaju?..............21
4.5.2. Kako djete pripremiti za samostalno učestvovanje u saobraćaju?................22
4.5.3. Šta je najvažnije za saobraćajno obrazovanje djece.....................................22
4.5.4. Doslijedno ponašanje odraslih – roditelja.....................................................22
4.5.5. Formiranje stava kod djeteta „moja bezbjednost je važnija
od svega pa čak i od nagrada i kazni“...........................................................23
4.5.6. Praktično vježbanje i ponavljanje sa djecom................................................23
5. EDUKACIJA RODITELJA I UČITELJA....................................................................25
5.1. Učitelji......................................................................................................................26
5.2. Roditelji....................................................................................................................27
5.3. Neodgovorni roditelji...............................................................................................28
6. PRIJEDLOG MJERA ZA UNAPRIJEĐENJE EDUKACIJE U SAOBRAĆAJU. . .30
7. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA..................................................................................32
8. LITERATURA.................................................................................................................33
9. POPIS SLIKA..................................................................................................................34
3
UVOD
Drumski i gradski saobraćaj je osnovni vid i način prevoza kod nas i u svijetu. Polazeći od
ove činjenice i sa razvojem saobraćaja u svijetu sve više dolazi do izražaja potreba razvoja
bezbjednosti saobraćaja kao nauke u cilju sprečavanja štetnih posljedica saobraćaja. Tako se
danas sve više resursa, novaca, vremena ulaže u bezbjednost saobraćaja kako bi se pronašle
odgovarajuće mjere da bi se smanjio broj saobraćajnih nezgoda i ostalih štetnih posljedica
saobraćaja.
Usprkos svim prednostima koje ostvarujemo koristeći se saobraćajem, veliki broj nezgoda,
velika stopa smrtnosti, veliki rizik i ugroženost predstavljaju veliki problem današnje realnosti
i svijeta u cjelini zbog čega je potrebno ovladati i upravljati bezbjednosti u saobraćaju.
Sačinjavanje mjera bezbjednosti saobraćaja zasniva se na dva aspekta i to mjere koje se
odnose na sprečavanje nastanka saobraćajnih nezgoda (aktivna bezbjednost saobraćaja), i
mjere koje se odnose na sprečavanje i smanjenje posljedica saobraćajnih nezgoda (pasivna
bezbjednost saobraćaja).
Svijet kakav poznajemo danas uveliko ovisi od saobraćaja, pa ovakav razvaj koji vidimo dns
u svijetu nebi nikad bio moguć bez saobraćaja odnosno drumskog saobraćaja.Situacija u našoj
sredini nije zadovoljavajuća sa aspekta bezbjednosti saobraćaja, iz razloga što ubrzani razvoj
društva i način života nije pratio i razvoj saobraćaja pa tako ni oblasti bjezbjednosti u
saobraćaju. Na taj način smo se našli u raskoraku između stvarnih potreba i stvarnog stanja
bezbjednosti u saobraćaju i mjera koje poduzimamo da to stanje popravimo.
U ovom radu posebno je naglašen jedan drugi aspekt veoma bitan za formiranje stavova u
saobraćaju i razvoj ličnosti te njen odnos prema saobraćaju počevši od djece kao najranjivijih
učesnika u saobraćaju pa do roditelja i odgojitelja od kojih djeca u najvećoj mjeri uče i najviše
i zavise u životu. Edukacija svih skupina učesnika u saobraćaju iz tog razloga je veoma važan
dio bezbjednosti saobraćaja koji nažalost kod nas još nije shvaćen dovoljno ozbiljno
,uostalom kao ni sama mogućnost upravljanja saobraćajem.
Čovjek je od rođenja pa do kraja svog života oslonjen na druge ljude, živi u zajednici sa
drugim ljudima, uči od drugih ljudi, radi među ostalim ljudima te je samim time 'osuđen' na
interakciju i suradnju sa drugim ljudima. Edukacija učesnika u saobraćaju se upravo i zasniva
na međusobnom odnosu između ljudi, na našem primjeru odnosu između djece i roditelja, i
također djece i odgojitelja i na kraju obučenosti i odgovornosti roditelja i odgojitelja.
U ovom radu je izvršena analiza kvalitete edukacije djece, roditelja i odgojitelja o poznavanju
saobraćaja, o poznavanju štetnosti saobraćaja i mjera koje su važne za očuvanje života u
saobraćaju.Na osnovu istraživanja predložene su i odgovorajuće mjere kako bi unaprijedili
ovaj aspekt bezbjednosti saobraćaja jer je jasno koliko je edukacija važna u izgradnji
pozitivnih stavova i povećanja svijesti od opasnosti.
4
2. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA
Naučni metod se može definisati kao sveukupnost naučnih i tehničkih postupaka kojima se
stiču ili sistematizuju nova znanja o nekom predmetu istraživanja. U užem smislu, to je
misaoni postupak koji omogućuje da se dođe do znanja o predmetu istraživanja. Predmet
nauke se potpuno izdvaja njenom metodom, tj. načinom na koji ona predmet saznaje. Mogu se
razlikovati opšte i posebne metode. Najčešći posebni naučni metodi u oblasti bezbjednosti
saobraćaja su: statistički metod, metod eksperimenta, metod posmatranja, metod ankete i
metod intervjua, metod poređenja i metod analogije.
Metodologija je dio logike koji se bavi proučavanjem naučnih metoda. Metodologija definiše
i opisuje metode spoznaje, izučava njihovu zasnovanost, efikasnost, prednosti i nedostatke,
vrijednosti u oblasti primjene. Metodologija treba da pomogne u izboru metoda istraživanja.
Izborom optimalnih metoda istraživanja olakšava se postupak istraživanja. Opšti cilj primjene
naučnih metoda je saznanje. U okviru ovog cilja se mogu razlikovati tri posebna cilja:
 opisati pojavu (deskripcija),
 klasifikovati (kategorizacija i tipologija),
 protumačiti i utvrditi zakonitosti: uzročno posledične odnose i veze u okviru predmeta
istraživanja.
2.1. Predmet istraživanja
Nastankom i razvojem, saobraćaj je čovjeku donio mnogo prednosti i olakšao život. Saobraćaj
se veoma brzo počeo razvijati pa je tako danas postao dominantan u svim oblastima života
svakog čovjeka od najmlađe djece do najstarijih učesnika. Danas sa razlogom možemo reći da
je čovjek sve više ugrožen negativnim efektima saobraćaja. Zbog toga je veoma važno imati
dobar sistem zaštite i upravljati bezbjednosti saobraćaja. Velika se sredstva ulažu u prevenciji
u zaštiti u saobraćaju, ali nažalost takav slučaj nije kod nas. U svijetu se puno ulaže u projekte
od važnosti za unapređenje bezbjednosti.
U tu sferu projekata spadaju i programi prevencije i edukacije učesnika u saobraćaju. Poseban

značaj za nas ima edukacija najmlađih u česnika u saobraćaju, njihovih roditelja i odgojitelja,
što je i tema odnosno predmet istraživanja ovog rada. Tu problematiku obradili smo na
teritoriju općine Zaprešići, gdje smo ispitali educiranost djece, roditelja i odgojitelja.
Proučavat ćemo stepen obrazovanja i poznavanja saobraćaja kod najmlađih učesnika (djece
do 8 godina), zatim stepen znanja roditelja i odgojitelja.
2.2. Hipoteze
Djeca su žrtve u svakoj trećoj saobraćajnoj nezgodi , odnosno svake četiri minute smrtno
strada jedno dijete u svijetu. Najrizičnija mjesta za djecu su u naseljima, prilikom prelaska
kolovoza i na pješačkim prelazima, mjesta sa smanjenom preglednosti i mjesta na kojima su
5
parkirani automobili. Posebno je važno izdvojiti 3 aspekta ugroženosti ,a to je da djeca
stradavaju kao biciklisti, pješaci i putnici u automobilima.
2.3. Prostor istraživanja
Istraživanja su sprovedena na teritoriji općine Žepče. Općina Žepče je smještena u središnjem

dijelu BiH, točnije u Ze-Do kantonu u Federaciji BiH.Nalazi se na važnoj saobraćajnoj dionici
M-17 (Sarajevo – Zenica – Doboj – Bosanski Brod – Slavonski Brod), odnosno nalazi se na
polovini puta između Zenice i Doboja. Kroz Žepče prolazi i željeznička pruga Ploče –
Sarajevo – Zenica – Doboj – Modriča – Bosanski Šamac. Još je važno naglasiti da kroz Žepče
prolazi regionalni put R- 465, koji ovu općinu povezuje sa općinom Zavidovići.
2.4. Cilj istraživanja
Cilj ovog istraživanje je analiza nivoa znanja djece 1. razreda o poznavanju saobraćaja, zatim
analiza educiranosti roditelja i učitelja o saobraćaju. Analiza je vršena na prostoru općine
Zaprešići. Krajnji cilj je zaštita djece od negativnih posljedica saobraćaja, zatim naglašavanje
njihove nedovoljne naobrazbe i elementarnog nepoznavanja saobraćaja. Edukacija djece je
jedan od važnih aspekata izgradnje ličnosti i pozitivnih stavova u saobraćaju, i jedan od
načina prilagodbe i uklapanje djece u složeni saobraćajni sistem. Valjanom i pravovremenom
edukacijaom predškolske djece smanjivat ćemo procenat učešća djece u saobraćajnim
nezgodama i stvoriti potrebne preduslove za izgradnju pravilnih stavova i ponašanja kasnije u
saobraćaju.
2.5. Vrijeme istraživanja
Vrijeme istraživanja obuhvatilo je period septembra i oktobra mjeseca, na području općine

Zaprešići. Vrijeme posmatranja i anliziranja bezbjednosti djece, gdje je obuhvatilo
posmatranje djecu prvih razreda osnovnih škola. Anketiranje je vršeno u periodu od 13.03.
2018. do 20.03.2018. godine.
2.6. Metod istraživanja
Najčešći posebni naučni metodi u bezbjednosti saobraćaja su: statistički metod, metod
eksperimenta, metod posmatranja, metod ankete i intervjua, metod poređenja (komparacije) i
metod analogije. U ovom radu, korišten je metod ankete.
Anketa (lat. inlquastia, fr. enqueta) je naučni metod koji se sastoji u ispitivanju okolnosti
pojedinačnih slučajeva. Pri tome se koriste sljedeće tehnike:
 upitnik,
 intervju,
 skale procjene,
6
 testovi.
3. PSIHOFIZIČKE I DRUGE KARAKTERISTIKE DJECE KOJE UTIČU NA NJIHOVO

PONAŠANJE U SAOBRAĆAJU
3.1. Mobilnost djece
Mobilnost potječe od latinske riječi pokret, fleksibilnost, promjenjivost. Mobilnost je jedan od

osnovnih preduslova u razvoju dijeta. Međutim mobilnost može biti dvosjekli mač, s jedne
strane pomaže djeci u istraživanju svijeta, a sa druge strane ih izlaže riziku. Bilo bi pogrešno
smanjivati mobilnost djece kako bi smanjili rizik od smrtnosti. Zato djecu treba
pravovremono adaptirati u saobraćajno okruženje. Odgovorajući podaci o mobilnosti djece još
uvijek nedostaju kako smo i ranije napomenuli, posebno je to izraženo kod veoma male djece.
Uopšteno gledano djeca su veoma mobilna. Istraživanja u 2004. godini u Australiji pokazuju
da 90 % djece napravi putovanje radnim danom u usporedbi na ostalo stanovništvo (82 %).
Podaci iz Švicarske pokazuju da djeca u dobi između 6 i 9 godina u prosjeku imaju 3,4
putovanja po danu, dok djeca od 10 do 14 godina u prosjeku imaju 3,8 putovanja po danu
(Herry Consult, 2004).
U dobi iznad 6 godina većina putovanja je u školu i iz škole. Podaci govore da je većina djece
aktivna između 4 i 12 godina u svoje slobodno vrijeme, i da je dužina putovanja važan
čimbenik. Studija u Kaliforniji je pokazala da djeca koja žive unutar 800 m od objekta (npr
fudbalsko igralište) 60 % djece koristi to igralište, dok je samo 10 % djece koja su udaljenija
od 2,4 km koristila to igralište. 1
3.2. Ključne činjenice
Ključne činjenice su:

- Djeca su veoma mobilna
- Najčešći razlozi putovanja su škola i igra
- Tip transporta zavisi od udaljenosti do škole ili igrališta
- Na mobilnost utječu roditelji
- Iako je vožnja djece u automobilu do škole bezbjednija, to utiče na njihovu
mobilnost pa onda na razvoj vještinau saobraćaju, čime raste rizik od ozljeda kada
putuju sama
- Korištenje automobila ugrožava djecu koja se ne prevoze automobilima
Psihofizičke karakteristike djece su veoma ograničene u odnosu na odrsle, npr prelazak

kolovoza kod jece možemo proučavati sa četiri aspekta2:
1) Opservacija,
2) percepcija,
1
http://ec.europa.eu/
2
Berić, F.: (2013) Bezbijednost dijece u saobraćaju u zoni osnovne škole, (diplomski rad), Univerzitet u
Istočnom Sarajevu, Saobraćajni fakultet Doboj, Doboj,
7
3) procjena i
4) odluka.
3.3. Opservacija
Nekoliko studija i ponašanju djece na metodi opservacije prikazuju razliku pri prelasku ulice
kod različitih dobnih skupina.
 većina djece uzrasta 3 – 5 godina ulicu prelazi brzo, bez zaustavljanja na ivičnjaku
ili na položaju linije preglednosti (između parkiranih automobila), kao i bez
gledanja u lijevu ili desnu stranu prije izlaska na ulicu;
 djeca uzrasta 6 – 7 godina zastanu na ivičnjaku i gledaju prije nego što pređu, ali
se ne zaustavljaju na položaju linije preglednosti. Ponašanje im postaje još manje
bezbjedno kada im je pažnja ometena (igrom, drugovima, životinjama i slično.);
 većina djece uzrasta 8 – 9 godina ulicu prelazi bezbjedno, zaustvljaju se na
ivičnjaku i liniji preglednosti i takođe gledaju pri prelasku ulice.
Zaključak je da se djeca ne ponašaju bezbjedno prilikom prelaska ulice sve do uzrasta od 8

godina.
3.4. Percepcija dolazećeg saobraćaja
Percepcija je odraz slike nekog predmeta i pojave u našoj svijesti koja nastaje u toku opažanja
kao automobil, pješak, vertikalna signalizacija i slično. Vizuelna percepcija doživljava se
isključivo putem čula vida kada djete opaža vozilo, saobraćajni znak. Akustična percepcija
doživljava se čulom sluha djete čuje zvuk sirene, rad motora. Međutim, ranija istraživanja su
pokazala da djeca počinju da koriste sluh za detekciju saobraćaja tek nakon svoje osme
godine tako da je:
1. vizuelna percepcija kod male djece, ograničena je vidnim poljem zbog niskog
rasta i položaja očiju i to:
 sa 2 godine – 80 cm,
 sa 6 godina – 110 cm,
 sa 8 godina – 125 cm.
2. Proces pretrage vidnog polja usmjeren je prema upadljivim elementima, tako da
kod djece uzrasta do 5 godina skoro da ne postoji kontrola pažnje.
3. Djeca uzrasta do 6 godina imaju problema pri lokalizovanju zvuka koji dolazi sa
lijeve ili desne strane bez okretanja glave, takođe ne pretražuju sistematski vidno
polje, već im pažnju privlače atraktivniji elementi u okolini.
4. Sa uzrastom od 6 – 7 godina djeca uče da razlikuju prilike za igranje i radolaznost
od prilika kada je potrebno usmjeriti pažnju.
5. Posle uzrasta od 11 godina počinje stvarno fokusiranje pažnje na relativne
informacije i ignorisanje nebitnih informacija
3.5. Procjene
8
Najvažnija procjena vezana je za kretanje saobraćaja. Samo 60% djece starosti 4 – 5 godina
posjeduju u adekvatnoj mjeri znanje koje se brzine mogu očekivati od koga vozila, tako da:
1. djeca uzrasta do 5 godina su u stanju da procjene brzinu nadolazećih vozila, sa
mogućom greškom, obično procjenjivanje naročito kod djevojčica čak i kada su u
pitanju mali i bučni automobili, za razliku od velikih i tiših automobila.
2. Znake nepouzdane procjene daljine, naročito kada je u pitanju veća udaljenost
izražena je kod djece uzrasta od 6 – 13 godina.
3. Djeca starosti od 8 godina prilično tačno opažaju kretanje, dok kod mlađe djece
opažanje pravca kretanja predstavlja problem.
4. Djeca uzrasta do 5 godina kao i neka starija djeca koja nemaju izgrađen pojam
stvarnog vrijemena, smatraju da je vrijeme direktno povezano sa udaljenošću.
Procjena brzine vozila je osnova za procjenu vrijemena za koje je vozilu potrebno da dođe do
djeteta. Procjene vrijemenskih intervala su dobre za kraće vrijemenske intervale do 5 sekundi,
dok za duže vrijemenske intervale od 5 – 20 sekundi i nisu tako dobre. Predpostavlja se da je
moguće djecu obučiti da procjene vrijemenske intervale. Završna procjena vrši se po pitanju
rizika prelaska kolovoza, i to:
1. djeca uzrasta od 3,5 – 8 godina daju prilično dobru procjenu opasnosti na osnovu
fotografija djece koja prelaze ulicu.
2. djeca uzrasta do 6 godina u izvjesnoj mjeri shvataju rizik.
3.6. Proces donošenja odluke
Na odluku o prelasku ulice utiče nekoliko procesa:

 memorisanje opažajnog saobraćaja,
 procjene,
 predviđanja mogućih akcija ostalih učesnika u saobraćaju,
 potrebno vrijeme da se odluka donese.
Uticaj instrukcija na proces odlučivanja zavisi od načina na koji su instrukcije kodirane u

dugoročnoj memoriji kao i od obima do kojeg ih djeca mogu razumjeti. Ignorisanje
informacija se vrši u skladu sa kratkoročnom memorijom i procjenama. Vrijemenom se
poboljšava integrisanje informacija. Vrijemenski interval između dvije informacije gubi na
uticaju, što se dešava kod uzrasta djece do 6 godina.
1. Princip integrisanja informacija je takva, da je integracija teža što su informacije
složenije. Zato kod djece starosti od 7 godina ne treba očekivati da integrišu
informacije kao što su brzina i udaljenost.
2. Djeca uzrasta 6 – 8 godina relativno dobro predviđaju pravac kretanja ostalih
učesnika u saobraćaju, kao i efekat koji može da ima.
3. Mlađa djeca ne shvataju značaj prikazivanja svojih namjera ostalim učesnicima u
saobraćaju, niti dobro shvataju znake koji su im upućeni od strane učesnika u
saobraćaju.
U bliskoj vezi sa ovim predviđanjima je razumjevanje uzročnih relacija:

1. djeca uzrasta do 8 godina u posmatranju ljudskih odnosa ne mogu da razlikuju
uzrok i posledicu.
9
2. Racionalnost u određivanju uzroka se pojavljuje tek sa uzrastom 7 - 8 godina, pa
se ne može očekivati od djece mlađeg uzrasta da imaju izgrađeno mišljenje o
mogućnostima i ograničenjima motornog saobraćaja.
3. Mlađa djeca to jest starija od 5 godina manje koriste vrijemenske intervale između
nailazećih vozila da bi prešla ulicu, za razliku od starije djece, najveće razmake
koriste djeca starosti 9 – 10 godina (procjena bezbjednih i nebezbjednih intervala).
4. Efikasnost procjene bezbjednih intervala kod djece uzrasta 4 - 9 godina se može
poboljšati upotrebom lutke koja prelazi model puta sa simuliranim saobraćajem.
Daleko manji napredak je ostvaren kod djece starijeg uzrasta. Učenici 6. razreda u
ovom pogledu dostižu nivo odraslih.
5. U stvarnim situacijama starije osobe su koristile najveće razmake, kao i djeca
uzrasta 9 – 10 godina.
Uzrok stradanja djece i njihovih psihofizičkih karakteristika po uzrastima može se zaključiti

da djeca starosti od 10 godina mogu ispravno da ocjene opasnosti na putu, dok oni mlađi
ocjenjuju u zavisnosti od uzrasta i usvojenog znanja to jest ponašanja3.
3.7. Djeca sa posebnim potrebama kao učesnici u saobraćaju
Djeca sa posebnim potrebama specifična su kategorija učesnika u saobraćaju, najviše su

izložena riziku pa prema tome najviše stradaju u saobraćaju. Klasifikacija djece sa posebnim
potrebama4:
 djeca sa senzornim smetnjama (pri čemu pojam „senzorne smetnje“ obuhvata dva
dominantna čula: vid i sluh, i to sve stepene oštećenja ova dva čula koji imaju za
posljedicu otežanu komunikaciju sa sredinom),
 djeca sa tjelesnim smetnjama (poremećaji lokomotornog aparata, razni oblici
posttraumatskog invaliditeta, duža hronična oboljenja, razni oblici cereblarne
paralize),
 djeca sa nedovoljno razvijenim saznajnim sposobnostima (od lake mentalne
zaostalosti do najtežih oblika „duboke“ retardacije),
 djeca sa poremećajem govora,
 djeca sa poremećajima motorike (disgrafije, dislateralizovanost, tikovi i „motorni
debilitet“),
 djeca sa izraženim poremećajima u ponašanju (vaspitni problemi, emocionalna i
socijalna nezrelost, pasivno – agresivne i agresivne reakcije, delikventno
ponašanje i slično.).
Djeca kao pješaci najčešće stradaju:
 prilikom prelaska kolovoza van pješačkog prelaza,
 zadržavanja i igranja na kolovozu,
 kretanja duž kolovoza,
 igranje uz kolovoz, istrčavanje na kolovoz.
3
Nedić, S.: (2014) Kampanje bezbjednosti djece pješaka, (master rad), Univerzitet u Istočnom Sarajevu,
Saobraćajni fakultet Doboj, Doboj,
4
Despić, K.: (2010) Učenje saobraćajnih znakova djece sa posebnim potrebama, (diplomski rad),
Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Saobraćajni fakultet Doboj, Doboj,
10
Treba imati u vidu da djeca sa posebnim potrebama5:
 nemaju mogućnost opažanja i predviđanja opasnosti,
 nemaju dovoljnu emocijalnu i socijalnu zrelost,
 nemaju navike i znanja o ponašanju u saobraćaju, ne poznaju pravila saobraćaja i
saobraćajne znakove,
 podložniji su panici i strahu u saobraćajnoj gužvi,
 nivo pažnje im je podložan promjenama.
5
Hrnjica, S., Bala, J., Dimčović, N., Novak, J., Popović, D., Radoman, V., Radonjić, J. i Živković, G.: (1991)
„Ometeno dete – uvod u psihologiju ometenih u razvoju“, Beograd,
11
4. EDUKACIJA DJECE U SAOBRAĆAJU
4.1. Saobraćajna kultura kao osnov saobraćajne edukacije
Riječ civilizacija dolazi od latinske riječi civilitas, što znači uljudnost odnosno uglađenost.
Civilizacija znači ukupnost svih vještina, znanja, običaja i uvjerenja koje je određena zemlja
postigla borbom protiv prorodnih i društvenih snaga kroz vjekove. Riječ kultura dolazi od
latinske riječi cultura što znači gajenje, usavršavanje i oplemenjivanje. Kultura je ukupnost
svih materijalnih i duhovnih vrijednosti koje je stvorio čovjek u svojoj praksi radi riješavanje
svojih problema.
Kada smo definirali pojma civilizacije i kulture, onda iz svega ovoga moramo shvatiti i
definirati pojam saobraćajne kulture. Saobraćajna kultura obuhvata jezik, socijalne
karakteristike društva, saobraćajno obrazovanje, standard života, porodično ponašanje i odgoj
djece, sisteme vrijednosti u društvu te oblike upravljanja. Svi ovi elementi značajno utječu na
saobraćaj, odnosno nerazdvojivi su pojmovi obrazovanje, kultura i saobraćaj.
Saobraćajna kultura je općenito dio kulture uopće, kao i stepena civilizacije u nekom društvu
(Veselinović – Kišić, 1982 ).
Saobraćajnu kulturu čine međusobni odnosi svih učesnika u saobraćaju, njihove

komunikacije, transakcije poruka, usluga, pažnje, zaštite i sporazumjevanja. Saobraćajna
kultura predstavlja dio opće kulture i mentaliteta na nekom prostoru, odnosno na nekom
lokalitetu, regiji ili državi. Ona je visoko povezana sa kulturom i stilom života ljudi na nekom
prostoru koji je determinisan procesima reagiranja, ponašanjima i doživljavanjima.
U saobraćaju čovjek reaguje na specifičan način, što se posebno mora pručavati u skladu sa
osobinama puta, vozila, brzine itd. U većini situacija u saobraćaju čovjek reaguje spontano i
većina tih situacija je stresno za učesnike u saobraćaju, jer su te situacije obilježene tenzijama,
naporom, rizicima i opasnostima. Sve te saobraćajne situacije su usko povezane sa opštom
kulturom ljudi, odnosno nivoima znanja koje pojedini učesnik posjeduje. Sva znanja potrebno
je sticati od školovanja najranijeg, jer se svi ljudi veoma rano susreću i dolaze u dodir sa
saobraćajem.
Saobraćajna kultura se manifestira kroz odnose:

 Vozač prema vozaču;
 Vozač prema pješaku;
 Vozač prema biciklistima i motociklistima;
 Vozač prema životinjama;
12
 Vozač prema vozilu;
 Vozač prema putevima;
 Vozač prema propisima i pravilima;
 Vozač prema putevima;
 Vozač prema samom sebi;6
S toga ponašanje i odnos prema drugim učesnicima predstavlja nepisani kodeks ponašanja u
saobraćaju i bezbjednosti saobraćaja. Prije svega kultura mora počivati na saobraćajnom
obrazovanju koje će se zasnivati na učenju građenja dobrih odnosa prema ostalim učesnicima
u saobraćaju, što predstavlja temelj bezbjednosti saobraćaja. Najvažniji faktor u tom odnosu
je čovjek odnosno njegova saobraćajna kultura koja vidljiva kod analize saobraćajnih
nezgoda.
Osnovni zadatak prilikom edukacije ljudi različitih uzrasta i različitih psiho-socijalnih stepena
razvoja i statusa, obrazovanja i stila življenja, je sticanje znanja, vještina i kulturnih navika
koje su primarne za efikasno funkcioniranje u saobraćaju što je osnova za zdrave temelje
života.
Saobraćajna kultura zasniva se na kvalitetnoj i sveobuhvatnoj edukacije ljudi i učesnika o
saobraćaju. Savremena strategija bezbjednosti saobraćaja treba se zasnivati na edukaciji
saobraćaja, tj. na osnovu pravpvremene edukacije od najranijih uzrasta (djece i maloljetnika) i
kvalitetne edukacije može se planirati i poboljšavati nivo bezbjednosti saobraćaja.7
4.2. Edukacija djece
Edukacija predstavlja proces proces sazrijevanja ličnosti. Edukacija je povezana sa

socijalizacijom, odnosno međusobno se nadopunjuju. Proces edukacije počinje u obitelji kao
početak procesa formiranja ličnosti, i prestavlja jednu od najvažnijih funkcija obitelji.
Savremena obitelj jedva da može ispuniti ovu funkciju bez pomoći škole i nastavnika.
Edukacija i socijalizacija je dugotrajan proces. Danas se smatra da edukacija počinje već u

trbuhu pod majčinim srcem, a završava se postizanjem: tjelesne, umne, emotivne i ćudoredne
zrelosti. Najvažniju ulogu u edukaciji ima osoba koja dijetu pruža sigurnost, hranu, ljubav i u
prvom redu to je majka. Nakon majke otac je najvažniji u edukaciji dijeteta. Međutim, znamo
da su danas roditelji sve manje prisutni u životu djece, a sve više koncentrirani na poslovne
karijere. Iz tog razloga postavljamo s pravom pitanje dali je savremena obitelj u mogućnosti
provesti sve zadatke edukacije.
Djeca koja su povjerena specijaliziranim ustanovama za odgoj u velikoj su prednosti nad

ostalom djecom kada gledamo intelektuani razvoj. Takva djeca su otvorenija i snalažljivija.
Mala djeca usvajaju stavove svojih roditelja, zbog čega je u saobraćaju veoma važan pravilan
stav roditelja. Djeca sa vremenom traže obrazloženje i opravdanje pojedinog stava i zato je
potrebna dosljednost roditelja u odgoja. Nedosljednost djecu zbunjuje. Učenje dobrim
načelima i pravilnom ponašanju, a davanje lošeg primjera je poguban za odgoj djece.
6
Milić,A., SAOBRAĆAJNA PSIHOLOGIJA, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Saobraćajno – tehnički fakultet,
Doboj, 2007
7
Doboj, 2007
13
Obitelj je prirodna zajednica djece i roditelja i kao takva predstavlja temelj društva i
edukacije. Roditeljska uloga u saobraćajnoj edukaciji je nezamjenjiva. Na edukaciju utiču i
sve roditeljske aktivnosti kojima stiče zrelost. Odgoj i edukacije ne smije biti izgradnja
ličnosti prema određenom kalupu, nego razvijanje pozitivnih stavova, te psihofizički i
emocionalni razvoj. Na taj način osoba će imati pravilan odnos prema sebi, drugim ljudima i
saobraćaju. 8
Osnovni faktor bezbjednosti saobraćaja je čovjek, svih psiho-socijalnih osobina, a među njima
djeca koja su najviše ugrožena i u skladu s tim najviše stradavaju u saobraćaju. Zbog toga
moramo raditi da primarna bude blagovremena edukacija djece kao najmlađih učesnika u
saobraćaju. Edukativni procesi u kojima sudjeluju djeca, roditelji i odgojitelji smatraju se
važnim sredstvom koja povećavaju nezbjednost u saobraćaju. Danas se značajna sredtva ulažu
u edukaciju, odnosno u izradu, razvoj i realizaciju edukativnih projekata.
Na štetu, i danas postoje razmišljanja u svijetu da takavi programi ne daju rezultate kakve
trebaju, te da su veoma ograničeni u svom dosegu. Ovakav stav dodatno obezvrijeđuje značaj
edukacije i u prvi plan stavlja građevinske i tehničke mjere.
Taj stav u osnovi nije ispravan jer se odbacuje psiho – socijalna dimenzija ljudi koji sudjeluju
u saobraćaju. Mnogim istraživanjima se utvrdilo da psihičke, fizičke i socijalne karakteristike
djece i roditelja i njihovo ponašanje u saobraćaju nepobitno utječu na stanje bezbjednosti
saobraćaja. Pored toga uočilo se da u tradicionalnom pristipu edukacije postoji mnogo
propusta i praznina, i da se ne pruža kvalitetan nivo obrazovanja djeci.
Greške i stereotipi u edukaciji djece rezultirali su da se značajna sredstva troše na programe
koji ne shvaćaju potrebe djece, odnosno ne svaćaju sposobnosti djece i zbog toga ne daju
nikakve rezultate.
4.3. Ciljevi saobraćajne edukacije
Osnovni problem je postavljanje ciljeva edukacije i edukativnih programa.

Nerealno je očekivati neke rezultate od programa u edukaciji ukoliko taj program nije
kvalitetno isplaniran i ako nije usvojena strategija obrazovanja.Svaki program mora biti
zasnovan na konkretno opisanim i formulisanim ciljevima.
Zbog neodgovornosti i uopštenosti ciljeva edukacije, dolazi do prisvajanja rezultata

bezbjednosti od kreatora takvih programa. Na taj način su smanjenja smrtnih slučajeva djece
neopravdano su pripisivana takvim programima. Daljnom analizom utvrđeno je da takvo
smanjenje smrtnosti djece nije rezultat edukacije djece u saobraćaju, već da je to rezultat
samnjene izloženosti djece u saobraćaju. U smanjenju izloženosti djece najvažniju ulogu
imaju roditelji. Djeca preko roditelja ostvaruju prvi kontakt sa saobraćajem, i zbog toga je
jako važno educirati roditelje.
Da bi se smanjila izloženost djece opasnim situacijama, potrebno je osmisliti kvalitetne

projekte edukacije roditelja i odgojitelja kako bi shvatili opasnost određenih saobraćajnih
situacija s kojima se djeca susreću i općenito opasnost koja prijeti u saobraćaju. Danas imamo
8
http://hrcak.srce.hr/file/83227
14
veću razinu svijesti roditelja, tako da su roditelji počeli raditi sa djecom, poučavati ih i
razvijati osjećaje opreznosti kod djece (stavove i saobraćajnu kulturu ).9
Dosadašnji tradicionalni programi, pogotovo kod nas imali su za cilj smanjenje broja
nezgoda, što je uošteni cilj. Takav cilj i treba biti najvažniji, ali djecu ne možemo na taj način
poučavati da bi shvatili opasnosti od saobraćaja, i takav način nema ulogu operativnog
edukacionog cilja.
Još jedan široko prihvaćen cilj edukativnih programa i saobraćajnog obrazovanja je naučiti
djete da izbjegava opasne saobraćajne situacije i učenje bezbjednom ponašanju. Takvi ciljevi
ciljevi su prihvatljiviji za odrasle ali ne toliko i za djecu, jer djeca ne mogu razumjeri
određene radnje u saobraćaju i ocjeniti njihovu opasnost.S druge stane još se dovoljno dobro
ne zna što podrazumjeva bezbjedno ponašanje u saobraćaju, posebno kod djece.
Slika 1. Primjer poligona za edukaciju djece

Izvor: [http://www.pertinitoys.com/?id=9&idvest=39]
Dakle, ciljeva trebaju biti što konkretniji tj. operativniji. U slučaju da nisu takvi, oni se neće
moći ocjeniti, odnosno nećemo moći ocjeniti da li su ostvarini, niti što činiti da ih u daljnjem
radu ostvarimo.Pored problema uopštenosti ciljeva u edukaciji, postoji problem u programima
koji se bave poboljšanjem dječijeg znanja o saobraćaju, a zanemarivala je formiranje valjanih
stavova i shvatanja bezbjednosti saobraćaja. Predpostavljamo da će promjene u stavovima
dovesti do promjena ponašanja u saobraćaju. U praksi se pokazalo da do toga ne dolazi u
željenoj mjeri, i da ne postoji značajna veza između znanja i ponašanja.10Neka od istraživanja
koja su se sastojala u posmatranju i snimanju djece koja poznaju saobraćajne propise ukazuju
da se takva djeca ništa drugačije ne ponašaju pri prelaski kolovoza od djece koja ne posjeduju
takvo znanje.
Zaključak je da necjelovito obrazovanje ne pruža rezultate, i da značajnije treba utjecati na

ponašanje djece u odnosu na znanje koje dolazi samo onda kada je to neophodno. Posebno je
važno razvijanje stavova o bezbjednosti djece u saobraćaju čije je ponašanje nepredvidivo, a
emocionalne i saznajne komponente presudne.Sve prethodno obrazloženo dovodi u pitanje
vrijednosti i kvalitet tradicionalnog obrazovanja i edukacije. Dolazimo do pitanja kako
9
Doboj, 2007
10
Milić,A., SAOBRAĆAJNA PSIHOLOGIJA, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Saobraćajno – tehnički
fakultet, Doboj, 2007
15
popraviti važeći sistem obrazovanja. Prvo moramo krenuti od formulacije adekvatnih ciljeva
edukacije. Najbolji put je kroz analizu djece pješaka kao učesnika u saobraćaju, zatim
analiziranje vještina koje su potrebne da se djete može bezbjedno suočavati sa saobraćajnim
problemima.
Razumjevanje potrebnih vještina za učešće u saobraćaju je osnova za sačinjavanje strategije i

kvalitetnih edukacionih ciljeva. Npr., ako se pokaže da djete nema potrebne vještine kod
nailaska na semafore, onda bi odgovarajući cilj bio učenje tih vještinja i funkcija semofora.
Rezultat vježbi, odnosno treninga zavisi od fizičkog razvoja djeteta. Zbog toga je potrbno
razvijati samo one vježbe koje odgovaraju fizičkom razvoju i dobi djeteta. Također može biti
važno znati da se djeca ne trebaju ni suočavati sa određenim saobraćajnim situacijama i
zadacima. Međutim takve odluke moraju biti bazirane na empirijskim istraživanjima na bazi
vjština koje djeca posjeduju u kojoj dobi (godini) i u kojima je sticanje određenih vještina
moguće.Pokazalo se da je za sticanje vještina važnije ranije stečeno saobraćajno iskustvo
nego hronološka dob.
Također je ustanovljeno da je pješacima potreban čitav niz određenih važnih vještina za

bezbjedno suočavanje sa saobraćajem. Vrlo je važno te vještine naučiti primjenjivati u praksi,
odnosno u stvarnim situacijama na putu. Neke vještine zahtjevaju zahtjevaju istovremenu
primjenu nekoliko (fundamentalnih) psiholoških vještina i sposobnosti. Analizom ponašanja
djece u saobraćaju, ustanovljene su sljedeće vještine i strategije za bezbjedno učešće djece u
saobraćaju:
 Detektovanje složenih saobraćajnih situacija. Detekcija obuhvata niz osnovnih
procesa kao što su selektivno opažanje, vizuelno pretraživanje, otpornost na ometanje,
koordinacija zvučnih i vizuelnih informacija, kao i percepcija bezbjednosg ili opasnog
mjesta za prelazak kolovoza.
 Vizuelna procjena vremena. Od pješaka se zahtjeva da vizualno procjeni brzinu i
pravac kretanja vozila kako ne bi došlo do kontakta sa vozilom. Na osnov ove
procjene dobija se raspoloživo vrijeme za prelazaka kolovoza.11
 Koordiniranje informacija iz različitih pravaca. Rijetko kada ćemo se susresti sa
saobraćajem samo iz jednog pravca. Procjena vremena i kretanja se odnose na vozila
koja dolaze u susret pješaku, i te procjene moraju biti donošene u odnosu na dva ili
više vozila koja dolaze iz više različitih pravaca. Za to je potrebna sposobnost
odvajanja informacija, memoriranje, koordinacija i integrisanje.
 Koordinacija percepcije i akcije. To podrazumjeva mogućnost povezivanja
informacije o raspoloživom vremenu za prelazak kolovoza i informacije o potrebnom
vremenu za prelazak kolovoza. Potrebno vrijeme zavisi od fizičkih karakteristika
pojedinca i spoljnih faktora kao što su širina kolovoza, oznake i brzina kretanja vozila.
Dakle cilj edukacije djece u saobraćaju je obučavanje vještinama i njihova primjena u praksi.
Između ostalog, istraživanja su pokazala de ja za valjanu edukaciju djece potrebno formiranje
pozitivnih stavova prema vlastitoj u tuđoj bezbjednosti kao i poznavanje etiologije
saobraćajnih nezgoda od strane edukatora i odgojitelja.12
11
Doboj, 2007
12
16
Slika 2. Praktični primjer edukacije djece
Izvor: [http://www.bezbednostsaobracaja.com/sr/galerija-fotografija]
4.4. Greške i zablude u dosadašnjem pristupu edukacije u saobraćaju
 Najveća zabluda jest da je svaki edukativni program koji se bavi bezbjednočću djece
sam po sebi dobar, samo zato što mu je svrha zaštita djece. Najbolji edukativni programi
zasnivaju se na na potrebama djece i psihofizičkim karakteristikama djece, i koje na osnovu
toga kreiraju mjere kako bi se ostvarila bezbjednost djece u saobraćaju.
 Druga stvar kod grešaka u edukaciji jest da tradicionalni programi variraju u odnosu
na metode njihove realizacije, ali su često i jednoobrazni sadržaji. U većini slučajeva cilj je
djeci pružiti opće znanje o saobraćaju i razvijati stavove o bezbjednosti saobraćaja. Ideja je da
djeca moraju prvo razvijati opći okvir, i da će tek onda biti u stanju to primjenjivati na više
saobraćajnih situacija. Ovo učenje ide od općeg ka specifičnom. Taj stav je pogrešan jer se
proturiječi sa svakom teorijom učenja i razvojem djeteta. Sve teorije se slažu u tome da se ide
od specifičnog ka općem tj. od specifične konkretne situacije ka općem konceptualnom
znanju u saobraćaju. Tu nam je veoma važno da poštujemo princip postupnosti, princip
odmjerenosti prema uzrastu i princip očiglednosti u edukaciji djece.
 U većini zemalja pa tako i kod nas obrazovni sistem se zasniva na metodama i

tehnikama obučavanja kroz predavanja teorije u učionici. Taj način edukacije je neefikasan,
zamoran i nezanimljiv djeci. Zbog toga nikad neće dati značajne rezultate jer djeca najbolje
uče kroz igru. Optimalno učenje zasniva se na principu: ˝Stani – pogledaj – oslušni – razmisli˝
Stop – Look- Listen – Think! Dakle ovakvi primjeri zasnivaju se na zlatnim pravilima
didaktike.
Didaktika je grana pedagogije koja se bavi teorijama, idejama, načelima i uputama koje su
usmjerene uspješnom provođenju odgojno-obrazovnog procesa. Pedagogija kao znanost
istražuje odgoj i obrazovanje na značajno višoj teorijskoj razini od didaktike, koja je u većoj
mjeri praktično usmjerena. Didaktika u velikoj mjeri koristi teorijske modele koji su razvijeni
u filozofiji, psihologiji i sociologiji, kao i različite pedagoške teorije i postavke, a posebno
teorijske modele poučavanja i učenja. Zbog različitih polaznih teorija i postavki, didaktički
koncepti mogu biti međusobno nesuglasni ili oprečni. Stariji didaktički koncepti bili su
17
usmjereni prema poučavanju i nastavniku, dok se noviji koncepti više usmjeravaju
prema učeniku i procesu učenja.
Za uspješno je poučavanje sve važnije poznavati osobine učenika i načine učenja te njima
prilagođavati pristupe i metode poučavanja. Onog trenutka kada djeca nauče ova pravila, ona
postaju spremna za suočavanje sa većinom saobraćajnih izazova. Ova prtpostavka pokazala se
netočnom. Ova strategija postaje neadekvatna kada se suočava sa komleksnijim saobraćajnim
situacijama. Iako bi većina odraslih osoba rekla da je navedeni princip najprikladniji za
prelazak ulice, činjenice govore da odrasli uglavnom posjeduju različite strategije za
suočavanje sa saobraćajem i rijetko se ponašaju u skladu s tim principom. Zbog toga kažemo
da je učešće u saobraćaju u skladu sa individualnim stilom življenja i kodom ponašanja.13
 Osim toga, većina programa je zasnovana na učenju pravila i radu u učionici. Rad u
učionici je neprlikladan za učenje neophodnih vještina u saobraćaju, jer se saobraćaj ne
dešava u zatvorenom prostoru. Rad u učionici odgovora učenju propisa i pravila, te za
obnavljanje znanja stečenih ranije u praksi, za organiziranje određenih rasprava u cilju
razumjevanja djece. Da bi objasnili princip učenja u učionici, koristit ćemo se određenom
analogijom koja se može smatrati korektnom. Potrebno je zamisliti da se nikad nismo
susretali sa saobraćjem. Zatim nas učitelj smješta u klupe i počinje podučavanje. Objašnjava
nam princip saobraćajnog sistema, potrebna znanja o vozilu, potrebna znanja o propisima.
Postavlja se pitanje da li ćemo mi biti spremni za ulazak u složeni saobraćajni sistem, i da li
ćemo biti bezbjedni. Odgovor se sam po sebi nameće. Zbog je paradoksno zašto se od djece
koja su manje sposobnija od nas, očekuje nešto drugo!. Djeca trebaju da se suočavaju sa
primjerenijim saobraćajnim situacijama i da uče iz njih kako se ponašati.
 Tradicionalni programi zasnivaju se na davanju verbalnih instrukcija koji nisu

pogodni za djecu mlađu od 7 godina. Verbalno učenje zahtjeva dobru fokusiranost djece na
ono što se uči, što je kod mlađe djece veoma teško. Čak i ako su djeca fokusirana teško će se
postići željeni nivo učenja. Jezik i složeni pojmovi su većinom nrazumljivi djeci iako se
odrasima čine ispravnim. Npr. u istraživanju pojmova i riječi koje se koristi u edukaciji djece
uočeno je da su uobičajno korištene riječi kao što su pješak i trotoar nerazumljive djeci. Druga
stvar za istaknuti je da su verbalne instrukcije previše uopštene da bi se primjenile u praksi na
dječije ponašanje. Npr. instrukcija ’budi pažljiv’ je baš takva uopštena. Sada se od djece
očekuje da znaju kakvo se točno ponašanje podrazumjeva pod tim riječima.
Drugi primjer neodređene instrukcije je davanje do znanja djeci da ˝pogledaju˝ prije prelaska
ulice. Dijete mora puno preciznije od ovoga znati što gledati i što raditi na osnovu onoga što
je vidjelo. Drugi važana problem verbalnih instrukcija i pravila je što djeca imaju teškoće u
određivanju odgovarajućeg ponašanja koje slijedi iz verbalne instrukcije.
 Programi edukacije djece nastali su iz raznih interpretacija Paigetove teorije, prema

kojoj su odluke djece u saobraćaju ogranižene uzrastom, odnosno fizičkim i mentalnim
razvojem. To u praksi značu da tradicionalni podrazumjeva da se pješačke vještine kod djece
mogu poboljšavati kroz edukaciju do dostizanja određenog uzrasta. Teorija sadrži veliki broja
karakteristika koje objašanjavaju zašto je učenje kroz praktičnu obuku uspješnije, i zašto
pristup zasnovan na predavanju u učionicama ne daje rezultate.
13
Doboj, 2007
18
 Tradicionalni programi zasnivaju se na generalizaciji prenošenja znanja. U
osmišljavanju programa obuke i edukacije moramo obratiti pažnju na obim usvajanja znanja
kojeg možemo očekivati kod određenih programa, te da se sposobnosti naučene u jednom
kontekstu npr. u učionici, prenesu na druge situacije u praksi. Dokazano je da je lakše ako se
znanje separira. Prelazak sa jedne oblasti na drugu se prevazilazi tako što one moraju biti
povezane. U našoj praksi često dominira zabluda da će djeca znati prenjeti znanja stečena u
jednom kontekstu tj. u učionici, na praktične primjere odnosno na situacije u saobraćaju. To je
u startu neosnovano i nemoguće očekivati od djece. Zaključak je očigledan, a glasi da će djeca najviše
naučiti kroz praktične vježbe u saobraćajnom okruženju tj. u saobraćaju ili na pripremljenim
poligonima za djecu. 14
 Prelazak kolovoza tamo gdje postoji vizuelna prepreka predstavlja čest faktor kod
saobraćajnih nezgoda, pogotovo gdje su učesnici djeca. Kod prelazaka ulice veoma često se
zanemaruje faktor osvjetljenja mjesta za prelazak. Kod tradicionalnih programa se ističe:
˝prije nego se krene u prelaženje puta, ukoliko nema prelaza, pasarele i drugih objekata za
bezbjedan prelazak, prvo treba pronaći bezbjedno mjesto˝. Međutim, istraživanja pokazuju da
djeca nemaju razvijene sposobnosti da prepoznaju opasne lokacije za prelazak. Djeca na drugi
način doživljavaju opasna mjesta.
Ukoliko djeca blizu mjesta za prelazak vide vozilo, ona automatski ocjenjuju da je to mjesto
opasno. S druge strane, tamo gdje nema vozila djeca automatski ocjenjuju da je mjesto
bezbjedno. Dakle, djeci može biti ometan pogled da ne vide vozila, ona mogu ocjeniti da je
mjesto bezbjedno. Mlađa djeca zbog toga ne mogu shvatiti zašto su upravo takva mjesta
označena kao opasna mjesta za prelazak ulice, jer ne mogu vidjeti vozila. Iz toga vidimo da se
djeca oslanjaju na pravila na koja su naučena, tj. ''ne prelazi ako možeš vidjeti vozilo''. Pošto
nisu vidjela niti jedno vozila, djeca predpostavljaju da se vozila i ne nalaze u blizini, i
procjenjuju da mjesto bezbjedno za prelazak. Zbog toga samo starija djeca mogu uočiti
opasnost u takvim situacijama i odlučiti preći ulicu na drugom mjestu. Djecu je zato potrebno
odmah učiti kako da donose takve odluke, i što ranije im dati osnovu za bezbjedno ponašanje.
 Velikibroj djece strada zato što nepažljivo i nekontrolisano prelazi cestu odnosno
istrčava na kolovoz. Međutim potrebno je napomenuti da stradaju i djeca koja osmatraju prije
prelaska ulice. Dakle dolazi do stradanja unatoč učenju instrukciji ''gledaj svuda''.
Neosposobljavanje djece je doprinjelo velikoj stopi stradanja djece na raskrsnicama. Razlog
može biti taj što djeca ne osmatraju dovoljno. Međutim, problem je u suštini taj što djeca
nemaju predstavu što trebaju gledati i osmatrati. Nije to samo pitanje usmjeravanja pogleda u
odgovarajućem pravcu. Tu je značajnije pitanje prijema potrebne informacije na osnovu koje
će se donijeti procjena.
Ta informacija predstavlja nepoznanicu za djecu, jer u praksi rijetko bez pojašnjenja razumiju
što se mislilo pod tim kada im je rečeno da pogledaju prije prelaska ulice. Zbog toga se
gledanje najčešće svodi samo na ritualno okretanje glave lijevo i desno prilikom prelaska,a da
se pri tome ne trude uočiti vozila i druge opasnosti. Određena istraživanja su pokazala da je to
točno, odnosno da djeca velikom brzinom pogledaju lijevo i desno da nije moguće da se sa
takvom brzinom bilo što uoči. Takvo ponašanje ilustruje tradicionalno učenje i edukaciju u
saobraćaju koja nisu popraćena odgovorajućim praktičnim primjerima i savremenim
metodama. Takav način je prilično krut i mehanički način učenja bez shvatanja svrhe učenja.
14
19
Takva su učenja najčešća u našoj praksi, gdje se uče samo pravila koja djeci u suštini ne
prestavljaju ništa osim bilo koje druge oblasti čije se posljedice mogu odraziti samo na ocjene.
Takvo tradicionalno učenje bez konteksta na koje se pravilo odnosi donose nesigurnost u
ponašanju djece.15
 Saobračajna edukacija se uglavnom zasniva na učenju iz udžbenika, cranju

slikovnica i sl. Što nije pravi način. Knjige i slikovnice nisu pogodne kao edukativni materijal
jer ne prikazuju očigledne situacije u saobraćaju i ne prikazuju realne odnose. Djeca ne mogu
vidjeti realno kretanje vozila po kolovozu, ne mogu uočiti suštinu i tako ne može ni doći do
prenosa znanja iz jednog konteksta u drugi.
Zato djeci moramo obezbjediti treninge u realnim uslovima, tj saobraćajne situacije po
scenarijima (situacione verzije).16
Slika 3. Edukativne igre za djecu

Izvor:[ http://www.bezbednostsaobracaja.com/sr/galerija-fotografija]
Dakle, iz ranije navedenih stavki vidimo zablude i greške u saobraćajnoj edukaciji djece koje
treba popraviti. Ukoliko želimo smanjiti realan broj stradale djece u saobraćaju, moramo iz
temelja promjeniti koncept saobraćajne edukacije, uvesti inovacije te se osloniti na zemlje
koje koje kvalitetno upravljaju ovim sistemom kako bi prenjeli njihova znanja. Osnovno je
težiti praktičnoj obuci djece određenim vještinama za bezbjedno učešće u saobraćaju. Osim
toga, i kada se radi u učionici potrebno je promjeniti način edukacije. Edukacije se treba
temeljiti na diskusijama, pitanjima i odgovorima, praktičnim problemima, a ne na
jednostavnom izlaganju činjenica od strane odgojitelja i učitelja, i na diskusiju djece gdje
edukator nema funkciju osim vođenja razgovora. Edukator mora imati glavnu ulogu u
edukaciji. Djeci se treba pružiti prilika da shvate kada dolazi do saobraćajnih nezgoda,
odnosno kakvim ponašanjem je mogu prouzročiti, kako pronaći bezbjedno mjesto za prelazak
ulice, gdje se igrati ili voziti bicikl i sl.
Udžbenici u školama su potrebni, ali moraju biti prilagođeni samo za učenje neophodnih
pravila i propisa, odnosno kao podsjetnici naučenih stvari iz prakse. Savremene metode
podrazumjevaju korištenje video tehnike i kompjuterski simulacija kao sredstava za učenje.
15
16
20
Zbog nemogućnosti učenja u učionicama, potrebno je napraviti prikladan poligon na svim
obrazovnim mjestima za djecu. Takav poligon mora biti što realniji kako bi što više približio
saobraćaj djeci na takav zanimljiviji način od dosadašnjeg kakav se pruža kroz učenje iz
udžbenika. Ovakvim pristupom će se uspješnije razvijati saobraćajna kultura i bezbjednost
djece u saobraćaju.17
4.5. Kako zaštititi djecu u saobraćaju
Početkom svake školske godine Raste mobilnost djece, i djeca se pretežno kreću prema školi i
natrag a neka djeca kreću se po prvi put. Svake godine ponavljaju se upozorenja odraslima
prvenstveno vozačima da voze pažljivo jer su djeca na putu. Pojavljuju se brojna pitanja o
tome kako zaštititi djecu u saobraćaju, kako smanjiti rizik od stradanja djece i mnoga druga
pitanja. Međutim velika odgovornost leži upravo u njihovim roditeljima. Činjenica je da
edukacija djece za bezbjedno učestvovanje u saobraćaju počinje u predškolskim ustanovama,
a nastavlja se u osnovnim školama ipak uloga roditelja je veoma važna i nezamjenljiva.
Roditelji mogu učiniti najviše za bezbjednost svoje djece. Zato je potrebno da znaju sve o
djeci kao samostalnim učesnicima u saobraćaju i o tome kako da pripreme svoje djete da
samostalno učestvuje u saobraćaju. Sve odgovore mogu da dobiju u raznoj edukativnoj
literaturi, tv emisijama, internetu i slično18.
45.1. Šta treba znati o djeci kao samostalnim učesnicima u saobraćaju?
Kako bi se djete što bolje pripremilo za bezbjedno snalaženje u saobraćaju potrebno je znati o
psihofizičkim osobinama djece koje ih, nažalost, čine veoma ugroženim kategorijama
učesnika u saobraćaju i to:
1. djeca su nižeg rasta što im onemogućuje optimalnu preglednost saobraćajne
situacije. Vidno polje im je ograničeno u odnosu na odrasle osobe. Niži rast ih čini
teže uočljivim ostalim učesnicima u saobraćaju, naročito vozačima.
2. Kod djece je smanjena sposobnost da tačno procijene brzine kojima se kreću
vozila.
3. Kod djece nije u potpunosti razvijena sposobnost usmjeravanja pažnje na
dešavanja u saobraćaju. Pažnja im može biti preusmjerena na druge sposobnosti
na neke druge sadržaje kao što su pojava prijatelja ili roditelja na drugoj strani
kolovoza, igra djece.
4. Djeca veoma često reaguju nenadano, impulsivno, nemaju u potpunosti razvijen
osjećaj za procjenu opasnosti.
4.5.2. Kako djete pripremiti za samostalno učestvovanje u saobraćaju?
17
18
21
Imajući u vidu navedene činjenice potrebno je što ranije početi sa edukacijom djece. Pri čemu
je veoma važno imati u vidu sledeće činjenice:
1. da su roditelji svjesni toga da su oni uzor svome djetetu, jer ih ono pokušava
oponašati u svemu to jest sklono je slijediti dobre ali nažalost i loše navike svojih
roditelja,
2. ako roditelji nisu uporni u tome da njihovo djete usvoji pozitivne navike, ono će
tada da preuzme njihove loše navike koje mu nameće njegova okolina,
djeca najbrže i najtemeljnije uče kroz igru, u opuštenoj atmosferi.
4.5.3. Šta je najvažnije za saobraćajno obrazovanje djece
Za saobraćajno obrazovanje djece veoma je važno:

1. doslijedno ponašanje odraslih – roditelja,
2. formiranje stava kod djeteta „moja bezbjednost je važnija od svega pa čak i od
nagrada i kazni“,
3. Praktično vježbanje i ponavljanje sa djecom.
4.5.4. Doslijedno ponašanje odraslih – roditelja
Ponašanje roditelja značajan je izvor saznanja za djete predškolskog uzrasta, jer djeca u
svemu oponašaju svoje roditelje. Kada u prisustvu djeteta traba da se donese neka odluka
traba da se postupa po pravilima, a ne suprotno jer djete gleda svoje roditelje. Ako roditelji
donesu neku odluku suprotnu pravilima pređu van pješačkog prelaza, na crvenom svijetlu i
slično. vjerovatno će to da uradi i djete jer će da oponaša svoje roditelje. Djeca predškolskog
uzrasta nemaju sposobnost da procjene bezbjednost situacije tokom kršenja nekog pravila.
Zbog čega je pravilno ponašanje roditelja i odraslih sa kojima se djete nalazi veoma važna za
bezbjdnost djeteta u saobraćaju19.
Ako roditelji ne poštuju pravila neće ni njihovo djete, čak će da sebi stvori pogrešnu sliku o
saobraćaju kao što je:
1. da se ništa loše neće desiti ako se ulica prelazi van pješačkog prelaza,
2. pravila postoje ali kad žuriš ona nisu važna,
3. vozači treba da paze kako voze, a ne samo djete,
4. ne čekati zeleno svjetlo na semaforu,
5. neće se baš meni desiti nezgoda,
6. ostale stvari su važnije od poštovanja pravila u saobraćaju.
Ovo su samo neki od primjera koje djeca sebi stvaraju na osnovu ponašanja svojih roditelja.
Međutim ukoliko roditelji kao i odrasli sa kojima se djete trenutno nalazi poštuje pravila i
djete će. Tada će djete da dobije pozitivne poruke o pravilima i ponašanju u saobraćaju, kao
što su:
1. poštovanje pravila u saobraćaju je važnije od svih nagrada i kazni,
19
22
2. ništa nije važnije od bezbjednosti i tvog života,
3. čak i kad poštuje sva pravila stiće na vrijeme.
4.5.5. Formiranje stava kod djeteta „moja bezbjednost je važnija od svega pa čak i od
nagrada i kazni“
Prilikom odgoja djeteta treba ga učiti pravilima ponašanja u saobraćaju, svakodnevno

ponavljati ono što je prethodno naučilo o ponašanju u saobraćaju. Učenje djece pravilima i
ponašanjima u saobraćaju najbolje se vrši kroz igru, pri čemu stalno treba napominjati djete
kako je njegova bezbjednost važnija od svega drugoga pa čak i od nagrada i kazni koje
slijede. Što znači da djecu treba naučiti da moraju da poštuju pravila u saobraćaju, čak i pored
velikog broja prepreka i izazova koji mogu da budu neprijatni.
Treba imati na umu sledeće dvije stavke:

1. djeca predškolskog uzrasta nemaju jasne predstave o pojmu vrijemena,
2. djeca sisteme vrijednosti izgrađuju poštujući zahtjeve odraslih.
U prvom slučaju roditelji trebaju da pomognu djetetu da na pravilan način organizuje svoje
vrijeme, kako bi aktivnosti rasporedili tako da nemaju strah od kašnjenja. Što znači da djete
treba da krene u školu dovoljno rano, da se ne plaši kazne ukoliko zakasni u školu ili kući i
slično. Roditelji treba svojim postupcima da uče djecu da je veoma važno poštovati
dogovoreno vrijeme, ali ne i u slučaju kada to ugrožava njegovu bezbjednost. Naravno za ovo
je potrebna pomoć učitelja, vaspitača i ostalih odraslih osoba. U drugom slučaju od djece se
veoma rano traže neke odgovornosti u odnosu na lične stvari i postupke kao da pokupe svoje
igračke, da uđu u kuću u dogovoreno vrijeme. Veoma važno je da djeca nauče da ne
ugrožavaju svoj život trčeći za loptom, kućnim ljubimcem. Jer sve se to može zamjeniti sem
njegovog života. Zbog čega primjeri odraslih imaju odlučujući uticaj na djete i to kako će se
ono ponašati u saobraćaju20.
4.5.6. Praktično vježbanje i ponavljanje sa djecom
Praktično vježbanje i učenje sa djecom o bezbjednosti u saobraćaju veoma je značajno, jer se

određene situacije vrše u realnim situacijama kao što su saobraćajni poligoni ili na ulici.
Tokom praktičnog vježbanja sa djecom veoma je važno da to rade u malim grupama uz
nadzor odraslih – učitelja. Postavljanjem jednostavnih pitanja, odrasli sa djecom vode
diskusiju o određenim situacijama, baziranu na odgovorima koje daju djeca. Demonstarcijama
pojedinih situacija u saobraćaju, odrasli djeci daju lični primjer bezbjednog ponašanja u
saobraćaju. U zavisnosti od dječijeg uzrasta, potrebno je vježbe ponavljati više puta kako bi ih
djeca zapamtila i da su u stanju da ih primjene u praksi. Prilikom izleta i sličnih događaja
dobra je prilika da se provjeri koliko su djeca naučila o ponašanju u saobraćaju.
Prvenstveno djecu treba naučiti da poštuju sledeće savjete odraslih:
20
23
1. ulica se smije preći samo na obilježenom pješačkom prelazu,
2. obavezno se zaustaviti na trotoaru i pogledati levo, desno i ponovo levo,
3. preći ulicu najkraćim putevima,
4. ne trčati prilikom prelaska ulice,
5. ne istrčavati na ulicu između parkiranih vozila,
6. uvijek biti oprezan21.
Slika 4. Dječiji poligon „Pješke bez greške“

Izvor: [www.usceshoppingcenter.com/tmp/foto_galerija/1348478353_307ca09a8b9e9c497921d51
f35ac2808.jpg, 2012]
5. EDUKACIJA RODITELJA I UČITELJA
21
24
Kod analiziranja rizika sa kojim se djeca suočavaju u saobraćaju i njihovom okruženju,
veoma je značajno identifikovati one koju su odgovorni za stvaranje rizika i upravljanje
rizika. Najbolje je posložiti sistem tako da edukacija obuhvati roditelje, učitelje, odgojitelje i
djecu. Pored toga moramo educirati i vozače, a posebno mlađe i neiskusne o sposobnostima i
karakteristika djece, odnosno povećati svjest kod ljudi o ograničenim sposobnostima djece.
Kako bi cjelokupni edukacioni sistem u saobraćaju funkcionisao potrebno je sprovođenje

mjera u cilju sticanja znanja, vještina i navika neophodnih za bezbjedno učešće u saobraćaju.
U sticanju znanja, sposobnosti i stavova u saobraćaju prevenstveno imaju:
 Porodica odnosno navike i stavovi koji se usađuju od najranijih dana u porodici, što
uključuje i saobraćaj,
 Kantonalni,entitetski i državni organi nadležni za brigu o djeci, i donošenje programa i
mjera za obrazovanje djece i provođenje poslova obrazovanja,
 Organi nadležni za unutrašnje poslove u smislu realizacije programa saobraćajnog
obrazovanja i edukacije počevši od predškolskih ustanova do srednjih škola, a
posebno za rad školskih saobraćajnih patrola i patrola građana
 Institucije i ustanove zadužene za zdravlje građana koji će pružiti edukaciju o
bezbjednom učešću u saobraćaju sa ovog aspekta
 Agencija za bezbjednost saobraćaja,
 Lokalna samouprava i organi na tom nivou koji mogu također pružiti podršku
planiranju i sprovođenju mjera kako bi se unaprijedila edukacija i stepen bezbjednosti
na lokalnom nivou, odnosno zaštita u nakritičnijim zonama,
 Predškolske ustanove, osnovne i srednje škole koje mogu realizirati i osmisliti
programe u okviru svojih nadležnosti,
 Stručne i naučne organizacije koje se direktno ili indirektno bave edukacijom i
saobraćajem,
 Mediji i ostala sredstva javnog informisanjakoji mogu aktivno sudjelovati u edukaciji i
formiranju pozitivnih stavova,
 Udruženja, grupe građana i nevladine organizacij koje mogu potaknuti rasprave o
ovim temama i pokrenuti mnoge projekte i inicijative
Trenutno imamo loše saobraćajno obrazovanje počevši od predškolskih ustanova pa do

srednjih škola, jer se vrlo malo uopšteno ulaže u obrazovanje, a pogotovo u saobraćajno
obrazovanje. Planovi i programi edukacije djece moraju sadržavati literaturu,predmete i
poglavlja o saobraćajnom obrazovanju i edukaciji. Propise o sadržaju nastavnih planova i
programa koji se odnose na edukaciju i bezbjednost djece u saobraćaju donosi ministar
nadležan za poslove obrazovanja.
Kod polaznika odnosno kandidata za vozače, svako pravno lice koje vrši osposobljavanje
kandidata, dužno je pristupiti tom poslu na taj način da obezbjedi kandidatu osnovna
teorijaska i stručna znanja, tj. praktične vještine koje su potrebne za samostalno upravljanje
vozilom u saobraćaju.
5.1. Učitelji
25
Učitelji imaju veoma važnu ulogu i poslije roditelja koji su prvi u doticaju da djecom,
najvažniju zadaću u edukaciji djece. Njihov zadatak je nadovezujući se na iskustva u
saobraćaju uvedu djecu u njima veoma složen sistem, kako bi ih podučili adekvatnom
ponašanju. Posebno je važno da nadograđuju znanja koja su ostvarena u porodici, trudeći se
da tako postignu maksimalne rezultate. Potrebno je na saobraćajnom obrazovanju raditi
kontinuirano tokom cijele godine, usvajati nova znanja, proširivati postojeća, usavršavati
dobre navike i sposobnosti potrebne za bezbjednost djece kao pješaka,putnika u vozilu ili
biciklista.
Učitelji trebaju posvetiti pažnju i educirati djecu da se pridržavaju onih pravila koja su
apsolutna i trajna, i kao takva ne trpe izuzetke. Takvi primjeri su da se uvijek mora stati kod
pješačkog prelaza, obratiti se za pomoć starijoj osobi i policajcu, kretati se dalje od ivičnjaka,
ne istrčavati na ulicu, ne pretrčavati ulicu, ne stajati između vozila i kod vrata od vozila itd.
Pored toga moraju podučiti djecu na opasnosti koje im prijete na ulici od vozila i saobraćaja.
Prilikom toga mora se voditi računa da se ne izazove strah kod djece koji će ih paralisati u
razmišljanju reakcijama i prosuđivanju. Pored teoretskog podučavanja, vrlo je korisno djecu
podučavati na konretnim primjerima u praksi tako što ćemo konkretno pokazati neke primjere
poput načina hodanja trotoarom, pogled lijevo desno prije prelaska ulice, mjesto gdje
prelazimo ulicu itd.
Djeca veoma mnogo stvari uče kroz igru, pa se treba truditi da im približimo saobraćaj kroz
zanimljivije načine od predavanja odnosno slušanja. To možemo postići saobraćajnim
poligonima i izrađivanjem maketa. Tako će vaspitač sređivati dječija iskustva. Maketa se
može praviti na stolu i na podu uz pomoć pripremljenih traka za raskrsnicu, figura ljudi i
djece, maketa vozila i saobraćajnih znakova. Vaspitač tako angažuje djecu i potiče na
razmišljanje dajući im slikovite primjere kako bi lakše razumjeli i stvorili sliku onog što se
nalazi u saobraćaju.
U mnogim zemljama predmet bezbjednost saobraćaja je dio obuke učitelja i nastavnika.

Posebno za mlađu djecu zajedno sa roditeljima oni trebaju poslužiti kao uzor. S toga je važno
prilagoditi strategije koje se uče, zatim roditelji i nastavnici trebaju djeci pružiti jednistvene
informacije i pravila ponašanja. Škola također može biti posrednik pružajući informacije za
roditelje o bezbjednosti na putevima, na putu od kuće do škole, u zonama škole. Škola također
može koordinirati saobraćaj oko škole u saradnji sa policijom i organima zaduženim za
bezbjednost kako bi npr. smanjili nivo vožnje i parkiranja oko škole. Škole mogu organizovati
udruženja roditelja u cilju otkrivanja problema i nedostataka na konkretnim primjerima
problema roditelja. U nekim zemljama uloga odgojitelja u saobraćajnom obrazovanju je
snažno podržana od strane policije koja se aktivno zalaže u radu sa školama i djecom.
U našoj praksi većina učitelja nije prošla nikakvu edukaciju iz bezbjednosti saobraćaja, niti su
ima dati metodološki pristupi i znanje kako tretirati ove teme u radu sa djecom.
Razvijanje i sticanje saobraćajne kulture kod djece i mladih, u predškolskim i školskim

institucijama, će možda biti jedini organizovani i prihvatljivi načini sticanja odgovarajućih i
adekvatnih navika u saobraćaju.
Većina školskih institucija osnove i poznavanje saobraćaja i sticanje saobraćajne kulture

provodi kroz saobraćajne sekcije, što je nedovoljno. Nastavne discipline, kao što su
saobraćajno vaspitanje ili saobraćajna kultura, trebaju biti osnov za nastavne planove koji će
26
biti obaveza svim osnovnim školma te sastavni dio odabranih poglavnja u srednjim školama.
Tako pripremljeni osnovci i upozoreni srednjoškolci bi se mogli nositi sa problemima iz
saobraćaja. Ako ostanu u kategoriji pješaka najčešće neće više imati mogućnosti edukacije o
saobraćaju, osim ako ne započnu razvoj u smjeru srednjih škola i fakulteta iz oblasti
saobraćaja, što je svakako neznatan broj populacije.
Svakako bi navedenu činjenicu društvo trebalo imati u vidu i da je potrebno da razvija

programe koji bi se mogli sprovoditi i nakon ovog uzrasta, a odnose se na edukaciju u
saobraćaju, jer u saobraćaju se gine, i to suviše često da bismo prepustili slučaju i
neorganizovanom razvoju.
Osnovne programske sadržaje, koji se odnose na razvijanje saobraćajne kulture kod

predškolskog i školskog uzrasta, treba određivati u skladu sa sledećim pedagoškim
zahtjevima:
 predškolskom djetetu treba davati samo ona znanja koja su dostupna njegovom
intelektu, tj. uzrastu, a svako uvođenje u saobraćajnu kulturu treba da bude postupno
i na osnovu postojećeg fonda riječi i pojmova koje postepeno proširujemo,
 razvijanje ličnih sposobnosti kao što su samostalnost, opreznost, snalažljivost,
uočljivost, tj. sve ono što djetetu može koristiti i kao pješaku i kao putniku,
 dijete se mora usmjeravati ka dosljednom izvršenju onog što mu je rečeno iz oblasti
ponašanja u saobraćaju kako bi do kraja uvažavalo saobraćajna pravila i saobraćajne
propise.
Pretpostavka, od koje polaze odrasli, da djeca trebaju usvojiti određenu količinu znanja o
saobraćaju i da će to smanjiti broj saobraćajnih nezgoda, u svakom slučaju je pogrešna osnova
za izradu programa saobraćajne edukacije. Didaktiĉki pristup „stani, pogledaj, slušaj, misli“
pokazao se neprikladnim jer su saobraćajne situacije kompleksne i nepredvidive. Ne možemo
očekivati da djeca sjede u školskim klupama u „sigurnom“ okruženju, pasivno slušaju
izlaganje nastavnika, uče napamet saobraćajna pravila i znakove i da se samo na osnovu toga
uspješno snađu u „nesigurnom“ vanjskom okrtuženju, tj. na ulici. Dakle, djeca trebaju
doživjeti određene saobraćajne situacije, uvidjeti realne odnose u saobraćaju i trenirati kako
da se snaću u njima. Istraživanja su pokazala da neka djeca čak i ne razumiju verbalne upute o
saobraćaju koje im daju roditelji ili nastavnici, npr. “pazi se“, „budi oprezan“, „gledaj više“,
„moramo oprezno preći ulicu“, „moraš razmisliti i gledati kad si na ulici“, „u mnogim
saobraćajnim nezgodama stradaju djeca“ itd. Sve ove upute su uopćene i postavlja se pitanje
da li ih djeca doživljavaju i razumiju u kontekstu ponašanja u saobraćaju na način na koji
odrasli misle da su upute prenijeli djetetu. Mnoga djeca, naročito mlađa, nemaju predstavu o
pojmovima kao što su: trotoar, pješak i sl.
5.2. Roditelji
Ideja da obrazovanje počinje roditelja odnosno od najuže porodice je tačna. Tako i edukacija
djece počinje vrlo rano prije polaska u školu. Ovaj koncept je široko rasprostranjen, pa je tako
uloga roditelja i staratelja na dječije ponašanje, formiranje stavova sve značajnija i poželjnija.
Iako svi roditelji žele da njihova djeca budu sigurna u saobraćaju, nekad ne shvataju da
svojim ponašanjem direktno utiču na svoju djecu. Djeca uče imitacijom i pažljivo posmatraju
svaki pokret odraslih i tako razvijaju ističu vještine prije nego što se ssretn sa školom.
27
Roditelji također utiču na mobilnost djece, na izloženost saobraćaju i riziku od opasnosti, na
njihovu pratnju i putovanja. Roditelji su odgovorni i za korištenje dječije sigurnosne opreme
od dječijih sjedalica do kaciga za bicikliste. Roditelji s dakle modeli ponašanja od kojih djeca
uče imitacijom. Djetinjstvo i stavovi iz djetinjastva također imaju presudnu ulogu na
formiranje stavova onda kad ta djeca jednom odrastu. Zbog toga moramo na sve moguće
načine dati podršku i ohrabrenje roditeljima u preuzimanju ove važne uloge, zatim pronalazak
najboljih pristupa u edukaciji djece i sve to pružiti roditeljima.
Roditelji bi uvijek morali biti uz svoje dijete od kuće do škole, te demonstrativnim

ponašanjem i imitacijom biti uzor svom dijetetu kako preći ulicu, gdje preći ulicu, kako biti
oprezan u saobraćaju. Na taj način će dijete najbolje prihvatiti znanja. Posebno je važno
razdoblje prelaska iz vrtića u školu odnosno kretanje u prvi razred osnovne škole. To je vrlo
osjetljiv period za svako dijete, kada se susreće sa mnoštvom novih stvari i bučnim
okruženjem koje presloženo za shvatiti.
Roditeljima moraju shvatiti da je dobar njihov primjer najvažniji uslov za izgradnju

saobraćajne kulture kod njihove djece.
5.3. Neodgovorni roditelji
Pripremanje ličnosti za ponašanje u saobraćaju neophodno je početi od najranijeg životnog

doba. Za učešće u saobraćaju nisu neophodna samo znanja o saobraćajnin propisima, već je
neophodno imati razvijene navike, stavove i saobraćajnu kulturu. Porodica, kao prva
društvena sredina, ima veliki značaj. Djeca se uče ponašati u saobraćaju vješto imitirajući
roditelje. Učeći po modelu, oni će praktikovati one vještine ili ponašanja koja su percipirala
kod svojih roditelja. Nužno je edukovati roditelje o značaju njihovih vjerovanja i pozitivnih
stavova o saobraćaju, koji se, itekako, odražavaju na ponašanje njihove djece u istim ili
sličnim saobraćajnim situacijama.
Nezanemariv je utjecaj nastavnika na razvoj saobraćajne kulture, a saradnja roditelja i učitelja

mora biti kompaktibilna. Neophodno je da obje strane posjeduju što više sličnih stavova i
modela ponašanja u saobraćaju. Djeca uče saobraćajnu kulturu i ponašanje u saobraćaju kao i
sve druge nastavne sadržaje. Oni su, zbog svoje psihofiziĉke nedozrelosti, upućeni na odrasle
i ovise o njima. Od najranijeg djetinjstva djeca se kreću u pratnji roditelja ili drugih odraslih
osoba i na taj način usvajaju osnovne norme ponašanja u saobraćaju. Ukoliko odrasle osobe sa
kojima se dijete kreće imaju razvijenu saobraćajnu kulturu, te norme će usvojiti i dijete. Stoga
je potrebo da roditelji što češće budu sa djetetom u saobraćaju kako bi ono steklo neophodno
iskustvo. Kada govorimo o neodgovorinim odraslim osobama, važno pitanje je kako će dijete
sa takvim roditeljem izgraditi pozitivne saobraćajne stavove i kulturu.
Ako djeca nauče saobraćajna pravila i elemente saobraćajne kulture, a njihovi roditelji to
vidno krše te dovode djecu u rizične situacije, to nužno može dovesti do njihove zbunjenosti i
otežanog usvajanja elemenata saobraćajne kulture. Na jednoj strani dijete zna šta je ispravno i
kako se treba ponašati, a na drugoj strani, zbog svoje prirodne konstitucije i relacije roditelj –
dijete, ono nije u stanju da spriječi takva neadekvatna ponašanja. Imajuću u vidu gore
navedeno, nameće se zaključak da je poželjno jačati ličnost djeteta i motivirati dijete da izrazi
28
svoj stav o određenoj situaciji u saobraćaju, kao i da iskaže svoje emocije straha ili neke druge
emocije.
Trebamo naučiti djecu da prepoznaju situacije u kojima odrasli krše saobraćajne propise, kao i
situacije u kojima se ponašaju nekulturno u saobraćaju, te poticati djecu da im jasno daju do
znanja da takva ponašanja nisu primjerena i da na taj način ugrožavaju život svih sudionika u
saobraćaju. U odnosu sa neodgovornom odraslom osobom u saobraćaju, neophodno je da
djeca:
 jasno skrenu pažnju na greške koje uoče kod odraslih učesnika u saobraćaju,
 upoznaju odrasle sa posljedicama kršenja saobraćajnih pravila,
 pokažu strah ili ljutnju zbog neadekvatnog ponašanja odraslih,
 znaju za pravo djece na sigurno odrastanje i niko, pa ni roditelji, nemaju pravo
ugrožavati njihove živote,
 iskažu kako se osjećaju ako roditelji krše saobraćajne propise;
 budu motivisana da svoja loša iskustva sa odraslima u saobraćaju podijele sa
učiteljima ili nekim drugim odraslim osobama u koje djeca imaju povjerenje.
Ponašanja „neodgovornih“ odraslih osoba, sa kojima su djeca učesnici u saobraćaju, a koja

imaju negativne posljedice za zdravlje i život djece su:
 prijevoz djece na prednjem sjedištu automobila,
 kada roditelji dozvoljavaju maloj djeci da „probaju“ upravljati automobilom,
 kada se ne vežu sigurnosnim pojasevima (odrasli i djeca),
 kada se djeca smještaju u neadekvatne sjedalice u automobilu,
 kada odrasli na poštuju saobraćajne znakove i propise, a prevoze djecu u automobilu
ili se kreću sa njima na ulici,
 kada odrasli konzumiraju alkohol i voze djecu,
 kada odrasli nemaju razvijenu saobraćajnu kulturu jer loše navike odraslih utiču na
njihovo ponašanje u saobraćaju.
6. PRIJEDLOG MJERA ZA UNAPRIJEĐENJE EDUKACIJE U SAOBRAĆAJU
Prijedlog mjera za saobraćajno obrazovanje i vaspitanje:
29
1. Prvi prijedlog se odnosi na konkretne nastavne sadržaje, odnosno potrebno je stručno
osmisliti sadržaje nastavne jedinice koja bi obuhvatila rad (aktivnosti) u učionici, dvorištu
i u realnom saobraćaju. Za nastavnu jedinicu potrebno je definisati cilj rada, znanje koje
se očekuje da usvoji učenik, sposobnost ili vještina koja bi trebalo da se dostigne, stav
koji bi poslije časa trebalo da imaju učenici, ponašanje koje bi trebalo da pokažu u
saobraćaju.
2. Drugi prijedlog odnosi se na uvođenje i realizaciju odgovarajućeg programa saobraćajnog
obrazovanja na učiteljskim fakultetima kako bi se stekli osnovni uslovi za kvalitetno
odvijanje nastave
3. Organizovano i sistematski pristupati osposobljavanju svih kategorija učesnika u
saobraćaju, a posebno djece.
4. Riješiti problem pedagoškog sistema i organizacije u oblasti saobraćaja. Opštinski ili
regionalni savjeti za bezbjednost saobraćaja, koje treba formirati, u svojim sredinama
treba da angažuju lica sa odgovarajućim pedagoškim i stručnim kvalifikacijama, kome će
dužnost biti da se brinu o provođenju saobraćajnog obrazovanja djece, kao i pružanje
pomoći učiteljima i drugom osoblju u okviru bezbjednosti u saobraćaju.
5. Na početku i u toku školske godine organizovati seminare radi stručnog i didaktičko-
metodičkog usavršavanja nastavnika s ciljem što boljeg transfera znanja na djecu.
6. Izrađivati priručnike za učitelje sa uputama u radu sa djecom
7. Uvesti savremenu opremu u škole
8. Angažirati medije od lokalnog do najvišeg nivao kako bi se podigla svijest o značaju
edukacije djece i roditelja
9. Vaspitati neodgovorne roditelje i povećati svijet o štetnosti stavova i ponašanja koja
prenose na djecu
10. Podići svijest kod roditelja da moraju aktivno sudjelovati u radu sa djecom zajedno sa
učiteljima
Pored toga potrebno je:

 Postaviti poligone u školskim dvorištima
 Stavljanje učenika (djece) u poziciju učesnika u saobraćaju
 Praktično pokazati određenje radnje u saobraćaju
 Prvo vaspitati roditelje
 Uvesti očiglednu nastavu i nastavu zasnovanu na demonstracijama i primjerima
 Uvesti izborni predmet „Djeca u saobraćaju“
 Povećati praktičan rad sa saobraćajnim stručnjacima i policijom
Problem bezbjednosti djece u saobraćaju je veoma kompleksan i previše prisutan da bi bilo

dovoljno samo djelovati prema djeci, zbog toga je značajno posvetiti pažnju saobraćajnom
obrazovanju odraslih a to su:
 Roditelji kao nosioci vaspitanja
 Odgojitelji u predškolskim ustanovama
 Učitelji nastavnici u osnovnim školama
 Vozači koji mogu uticati na svoje stavove, ponašanje i poštivanje propisa
 Ostale osobe s kojima djeca dolaze u doticaj
Mjere koje se odnose na porodicu i roditelje:
 Naučiti dijete da u školu uvijk ide istim putem
 Naučiti dijete da se kreće sa ostalom djecom
 Naučiti dijete šta treba uraditi prije prelaska kolovoza
 Naučiti dijete da ne pretrčava kolovoz
30
 Naučiti dijete da uspostavi kontakt sa vozačem prije prelaska kolovoza
 Naučiti dijete da je igra u blizini kolovoza opasna
 Naučiti dijete da se kreće između parkiranih vozila
 Naučiti dijete osnovnim znakovima i značenju svjetala na semaforu
Ostale mjere:
 Edukacija vozača o ograničenim psihofizičkim sposobnostima djece
 Suradnja škola i policije
 Izgradnja infrastrukture za bezbjedniji saobraćaj
 Postavljanje ograničenja brzine, postavljanje saobraćajnih znakova i ostalih mjera za
smirivanje saobraćaja u oblasti škola
 Obilježavanje vozila u kojima se prevoze djeca
7. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Iz prethodnog dijela jasno je zaključiti da današnje saobraćajno obrazovanje i edukacije djece

u našoj državi nije na zadovoljavajućem nivou. Sadašnji sistem ne pridaje ni približno
31
dovoljno časova za edukaciju djece o saobraćajnim pravilima. U ovom radu iznešena su
razmatranja o saobraćajnom obrazovanju i edukacji i problemi s kojima se djeca svakodnevno
susreću. Prikazano je i trenutno stanje bezbjednosti saobraćaja na području oba entiteta u
kojim podacima su prikazani i pokazatelji za bezbjednost djece. Da bi se ostavrio napredak u
bezbjednosti potrebno je da ljudi shvate značaj saobraćajne kulture i edukacije i promjene
svoj odnos prema djeci.
Jasno je od koga djeca uče, i da na formiranje stavova kod djece presudnu ulogu imaju
roditelji, učitelji i policija koji tvore sistem. Taj sistem bi trebalo unaprijediti i organizovati na
takav način da budu uvijek u službi djece i njihove bezbjednosti. Znanje o saobraćaju koje
dijete stiče u predškolskoj ustanovi služi kao osnova za daljnu nadogradnju i razvijanje
saobraćajne kulture. Najvažniji i najosjetljiviji period kada djece kreću u prvi razred trebaju
pratiti velika pažnja i posvećenost roditelja i učitelja. Djeca se susreću sa nepoznatim
okruženjem koje ne razumiju i koje je zamršeno da bi shvatili saobraćaj. Zato saobraćajna
edukacija mora biti imperativ u društvu u kojem živimo, i jedan od puteva saobraćajne
kulture.
Pored toga u radu smo razmatrali stanje bezbjednosti na području Općine Zaprešići i izvršili
istraživanje metoom ankete. U anketama su istraženi stavovi i znanja djece, roditelja i učitelja.
Iz toga možemo zaključiti da postoji mnogo prostora za napredak jer djeca nemaju
zadovoljavajući nivo poznavanja saobraćajnih propisa. Učitelji nemaju potrebno znanje i
podršku da bi uspješno mogli raditi sa djecom, a također i roditelji nemaju razvijenu svijest o
velikom značaju saobraćajne edukacije. Imamo i skupinu neodgovornih roditelja koji nisu
svjesni da lošim primjerom uče dijete da se isto tako ponaša. Pored toga oni smatraju da
edukacija i učenje nije njihova obaveza već obaveza učitelja i ostalog nastavnog osoblja.
Ovakav stav je poguban, kao i loši stavovi vozača koji nemaju razumjevanja prema djeci.
Škole također nemaju adekvatnu podršku u radu i opremi. Djeca najčešće uče nezanimljive
lekcije i predavanja koja ne mogu shvatiti i iz kojih na kraju časa nisšta ne ostane. Stoga je
potrebno da se sistem sticanja znanja prilagodi na takav način da je što više praktičnih
primjera i demonstrativnog učenja na terenu, u saobraćaju, u dvorištu i saobraćajnom
poligonu. Nadležne državne istitucije, pre svega ministarstvo obrazovanja, ali i institucije
lokalne samouprave moraju, u okviru svojih kompetencija i mogućnosti pojačati svoj
preventivni rad po pitanju bezbjednosti saobraćaja putem edukcije stanovništva (naročito
djece, ali i odraslih, prije svega roditelja) u vidu kampanja i sličnih aktivnosti.
8. LITERATURA
1. Berić, F. (2013), Bezbijednost dijece u saobraćaju u zoni osnovne škole, (diplomski

rad), Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Saobraćajni fakultet Doboj, Doboj,
32
2. Lipovac K. (2008.) - Bezbednost Saobraćaja, Javno preduzeće Službeni list SRJ
Beograd
3. Lindov, O., SAOBRAĆAJNA KULTURA, Fakultet za saobraćaj i komunikacije,
Sarajevo, 2012
4. Milić,A., SAOBRAĆAJNA PSIHOLOGIJA, Univerzitet u Istočnom Sarajevu,
Saobraćajno – tehnički fakultet, Doboj, 2007
5. Jović, J.: (2013) Bezbjednost djece u saobraćaju na području općine Teslić,
(diplomski rad), Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Saobraćajni fakultet Doboj, Doboj,
6. Nedić, S.: (2014) Kampanje bezbjednosti djece pješaka, (master rad), Univerzitet u
Istočnom Sarajevu, Saobraćajni fakultet Doboj, Doboj,
7. Despić, K.: (2010) Učenje saobraćajnih znakova djece sa posebnim potrebama,
(diplomski rad), Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Saobraćajni fakultet Doboj, Doboj,
8. Hrnjica, S., Bala, J., Dimčović, N., Novak, J., Popović, D., Radoman, V., Radonjić, J. i
Živković, G.: (1991) „Ometeno dete – uvod u psihologiju ometenih u razvoju“,
Beograd,
9. Hrnjica, S., Bala, J., Dimčović, N., Novak, J., Popović, D., Radoman, V., Radonjić, J. i
Živković, G.: (1991) „Ometeno dete – uvod u psihologiju ometenih u razvoju“,
Beograd,
10. Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima Republike Srpske,
Službeni glasnik Republike Srpske, broj:01-020-1470/11
11. Institute for Health Metrics and Evaluation, 2010 *Children under 19 years of age
12. (European Commission, CARE database)
13. WHO (2008), Global Burden of Disease: 2004 update
14. http://ec.europa.eu/, [pretraga vršena 26.12.2018]
15. www.fup.gov.ba, [pretraga vršena 16.12.2018]
16. http://www.mup.vladars.net, [pretraga vršena 06.12.2018]
17. http://hrcak.srce.hr/file/83227, [pretraga vršena 26.11.2018]
18. www.autosjedalice.info 2007, [pretraga vršena 16.11.2018]
19. http://www.safekids.org/our-work/programs/walk-this-way/, [pretraga vršena
09.12.2018]
20. http://www.roditelji.hr/jaslice/razvoj/kognitivni-spoznajni-razvoj-predskolske-djece/,
[pretraga vršena 10.12.2018]
21. http://www.pertinitoys.com/?id=9&idvest=39, [pretraga vršena 11.12.2018]
22. http://www.bezbednostsaobracaja.com/sr/galerija-fotografija, [pretraga vršena
20.12.2018]
23. http://www.yubs.rs/Simpozijumi_2012.htm, [pretraga vršena 23.12.2018]
24. http://bslz.org/paper/174, [pretraga vršena 24.12.2018]
25. http://www.carz.rs/naucite-decu-da-prepoznaju-opasne-situacije-u-saobracaju/,
[pretraga vršena 25.12.2018]
26. http://vesti.mojauto.rs/Testovi/582774/Koliko-vodimo-racuna-o-bezbednosti-dece-u-
saobracaju, [pretraga vršena 28.12.2018]
9. POPIS SLIKA
Slika 1. Primjer poligona za edukaciju djece ...................................................................15
33
Slika 2. Praktični primjer edukacije djece ....................................................................17
Slika 3. Edukativne igre za djecu ....................................................................................20
Slika 4. Dječiji poligon „Pješke bez greške“ ...............................................................24
34

Edukacija Roditelja, Učitelja I Djece Do 8 Godina

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Edukacija Roditelja, Učitelja I Djece Do 8 Godina

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SEMINARSKI RAD

EDUKACIJA RODITELJA, UČITELJA I

Tihomir ĐURIĆ. 1406/18 Prof. dr Tihomir ĐURIĆ

Doboj, januar 2019.

Tihomir ĐURIĆ. 1406/18 Prof. dr Tihomir ĐURIĆ

Doboj, januar 2019.

2.1. Predmet istraživanja

U tu sferu projekata spadaju i programi prevencije i edukacije učesnika u saobraćaju. Poseban

Istraživanja su sprovedena na teritoriji općine Žepče. Općina Žepče je smještena u središnjem

2.4. Cilj istraživanja

2.5. Vrijeme istraživanja

Vrijeme istraživanja obuhvatilo je period septembra i oktobra mjeseca, na području općine

2.6. Metod istraživanja

3. PSIHOFIZIČKE I DRUGE KARAKTERISTIKE DJECE KOJE UTIČU NA NJIHOVO

3.1. Mobilnost djece

Mobilnost potječe od latinske riječi pokret, fleksibilnost, promjenjivost. Mobilnost je jedan od

3.2. Ključne činjenice

Ključne činjenice su:

Psihofizičke karakteristike djece su veoma ograničene u odnosu na odrsle, npr prelazak

Zaključak je da se djeca ne ponašaju bezbjedno prilikom prelaska ulice sve do uzrasta od 8

3.4. Percepcija dolazećeg saobraćaja

3.6. Proces donošenja odluke

Na odluku o prelasku ulice utiče nekoliko procesa:

Uticaj instrukcija na proces odlučivanja zavisi od načina na koji su instrukcije kodirane u

U bliskoj vezi sa ovim predviđanjima je razumjevanje uzročnih relacija:

Uzrok stradanja djece i njihovih psihofizičkih karakteristika po uzrastima može se zaključiti

3.7. Djeca sa posebnim potrebama kao učesnici u saobraćaju

Djeca sa posebnim potrebama specifična su kategorija učesnika u saobraćaju, najviše su

4.1. Saobraćajna kultura kao osnov saobraćajne edukacije

Saobraćajnu kulturu čine međusobni odnosi svih učesnika u saobraćaju, njihove

Saobraćajna kultura se manifestira kroz odnose:

4.2. Edukacija djece

Edukacija predstavlja proces proces sazrijevanja ličnosti. Edukacija je povezana sa

Edukacija i socijalizacija je dugotrajan proces. Danas se smatra da edukacija počinje već u

Djeca koja su povjerena specijaliziranim ustanovama za odgoj u velikoj su prednosti nad

4.3. Ciljevi saobraćajne edukacije

Osnovni problem je postavljanje ciljeva edukacije i edukativnih programa.

Zbog neodgovornosti i uopštenosti ciljeva edukacije, dolazi do prisvajanja rezultata

Da bi se smanjila izloženost djece opasnim situacijama, potrebno je osmisliti kvalitetne

Slika 1. Primjer poligona za edukaciju djece

Zaključak je da necjelovito obrazovanje ne pruža rezultate, i da značajnije treba utjecati na

Razumjevanje potrebnih vještina za učešće u saobraćaju je osnova za sačinjavanje strategije i

Također je ustanovljeno da je pješacima potreban čitav niz određenih važnih vještina za

4.4. Greške i zablude u dosadašnjem pristupu edukacije u saobraćaju

 U većini zemalja pa tako i kod nas obrazovni sistem se zasniva na metodama i

 Tradicionalni programi zasnivaju se na davanju verbalnih instrukcija koji nisu

 Programi edukacije djece nastali su iz raznih interpretacija Paigetove teorije, prema

 Saobračajna edukacija se uglavnom zasniva na učenju iz udžbenika, cranju

Slika 3. Edukativne igre za djecu

4.5. Kako zaštititi djecu u saobraćaju

45.1. Šta treba znati o djeci kao samostalnim učesnicima u saobraćaju?

4.5.2. Kako djete pripremiti za samostalno učestvovanje u saobraćaju?

4.5.3. Šta je najvažnije za saobraćajno obrazovanje djece

Za saobraćajno obrazovanje djece veoma je važno:

4.5.4. Doslijedno ponašanje odraslih – roditelja

Prilikom odgoja djeteta treba ga učiti pravilima ponašanja u saobraćaju, svakodnevno

Treba imati na umu sledeće dvije stavke:

4.5.6. Praktično vježbanje i ponavljanje sa djecom

Praktično vježbanje i učenje sa djecom o bezbjednosti u saobraćaju veoma je značajno, jer se

Prvenstveno djecu treba naučiti da poštuju sledeće savjete odraslih:

Slika 4. Dječiji poligon „Pješke bez greške“

5. EDUKACIJA RODITELJA I UČITELJA

Kako bi cjelokupni edukacioni sistem u saobraćaju funkcionisao potrebno je sprovođenje