Professional Documents
Culture Documents
Graficki MIlan Dencic
Graficki MIlan Dencic
SEMINARSKI RAD
Predmet: Pogonski agregati
Tema: Motori SUS koji koriste gasovita goriva
Profesor: Student:
Prof. Dr Božidar V. Krstić Nikola Tasic 48/SI
Vranje, 2013.
Nikola Tasic 48/SI Motori SUS koji koriste gasovita goriva
Sadrzaj
1. Uvod..............................................................................................................3
2. Podela motora SUS......................................................................................4
3. Goriva za motore sus....................................................................................7
3.1 Zahtevi motora u pogledu goriva.............................................................7
3.2 Ugljovodonicna goriva..............................................................................8
3.3 Alternativna goriva....................................................................................11
4. Zakljucak.........................................................................................................14
5. Literatura.........................................................................................................15
1. Uvod
Motor je uredjaj koji u lancu transformacije energije stvara rad, pa zato sva postrojenja i svi uredjaji
koji se krecu ili vrse rad moraju imati motor. Pri tome sezakon o odrzanju energije (energija je
kao mera kretanja neunistiva; ona ne mozeda se trosi i da nestane, ona samo menja oblik pa
moze iz viseg oblika da predje unizi, tj da se degradira ) ne sme izgubiti iz vida. Zavisno od broja
karika u lancu transformacije primarne energije radi stvaranja rada motore mozemo podeliti na:
- Motore koji rad stvaraju u vise stepeni (karika) transformacije energije u energiju okoline. U
prvu grupu spadaju toplotni i hidraulicki motori, dok u drugu grupu spadaju elektricni,
pneumatski, inercioni, s akumulatorima potencijalne energije …
Kod toplotnih motora, transformacija primarnog oblika energije u unutrasnju energiju je pracena
stvaranjem toplote i rada u jednom stepenu:
Polazni oblik energije je hemijska energija sadrzana u gorivu, ona se sagorevanjem pretvara u
unutrasnju energiju radnog tela (proces transformacije je pracen oslobadjanjem toplote) koja se
daljom transformacijom uz pretvaranje dela toplote u rad (pri promeni zapremine radnog tela u
kruznom ciklusu) u radnoj masini pretvara u unutrasnju energiju okoline.
U motore SSS spadaju parne turbine i parne klipne masine. Pogodnosti ovih motora su
jednostavnost konstrukcije, rukovanja i odrzavanja, a posebna pogodnost je koriscenje goriva
sirokog spektra kvaliteta bez posebno izrazenih zahteva u pogledu karakteristika.
Zavisno od postupka transformacije unutrasnje energije produkata sagorevanja u unutrasnju
energiju okoline motori SUS se dele u 2 grupe, u tzv.strujne motore i motore promenljive
zapremine radnog prostora.
Glavni predstavnik strujnih motora je gasna turbina, a ovde se mogu svrstati i mlazni raketni motori.
Njihova osnovna karakteristika je da se rad ostvaruje na racun kineticke energije produkata
sagorevanja koji ekspandiraju iz gorionika u vidu mlaza koji se zatim koristi za stvaranje bilo
pogonskog potiska, bilo obrtnog momenta na izlaznom vratilu. Osnovne prednosti ovih motora su:
jednostavnost, mali broj delova, mala masa i gabariti, velika specificna snaga. Sa druge strane,
mana ovih motora je nedovoljno visok stepen korisnosti.
Zbog svega ovoga ovaj pogon se koristi pre svega u domenu vecih eksploatacionih snaga, tako da
u avio saobracaju dominira mlazni pogon, dok se gasna turbina koristi za veca termoenergetska
postojenja i vece brodske pogonske masine kao i za turboelisne avio motore. Drugi nacin dobijanja
rada je koriscenje unutrasnje energije radnog tela naracun ekspanzije u promenljivoj zapremini
radnog prostora.Promenljivost radne zapremine se postize primenom klipnog mehanizma. Tada
se u radnom prostoru realizuje citav radni ciklus; izmena radne materije, sabijanje, sagorevanje i
sirenje. Pri tom proces sagorevanja traje samo jedan manji deo ukupnog trajanja ciklusa, pa je tad
pri umerenim srednjim temperaturama ciklusa moguce raditi sa veoma visokom maksimalnom
temperaturom procesa.
To je osnovni razlog sto se kod motora SUS sa klipnim mehanizmom moze ostvariti znatna razlika
izmedju max i min temperature radnog tela u ciklusu, cime se postize ukupna visoka ekonomicnost
motora. Motori SUS sa klipnim mehanizmom imaju niz prednosti zbog cega su nezamenljivi
pogonski agregati u automobilima, radnim masinama, lokomotivama, camcima…
Tokom razvoja motora realizovane su razlicite varijante klipnih motora SUS koje su sa obzirom na
svoje osobenosti nasle primenu u razlicitim oblastima transporta, industrije, poljoprivrede,
mehanizacije… Te varijante su se usavrsavale i dostigle odredjene specificnosti prilagodjene
zahtevima primene, tako da je moguce izvrsiti neke podele klipnih motora SUS.
Prema nacinu pripremanja smese za sagorevanje klipni motori SUS dele sena:
U prvu grupu spadaju OTO motori koji imaju posebne sisteme a stvaranje stranog izvora
upaljenja smese–varnica na elektrodama svecice koja se nalazi u komori za sagorevanje.
Varnicu stvara sistem za paljenje. U drugu grupu motora SUS spadaju dizel motori koj nemaju
sistem za paljenje, ali zato moraju imati velike stepene kompresije radi stvaranja dovoljno
visokih temperatura smese na kraju sabijanja. Vrednosti temperature smese na kraju sabijanja
moraju prevazilaziti temperaturu samopaljenja smese.
Prema nacinu ostvarenja radnog ciklusa klipni motori SUS dele se na:
Pod jednim taktom podrazumevamo jedan hod klipa od SMT do UMT ili obrnuto, odnosno
jedan poluobrtaj kolenastog vratila. Kod jednotaktnih motora se citav radni ciklus u cilindru
motora ostvari za jedan takt – jedan poluobrtaj kolenastog vratila. Kod dvotaktnih motora radni
ciklus se zavrsava za dva takta – za jedan pun obrtaj kolenastog vratila. Kod trotaktnih motora
za obavljanje radnog ciklusa potrebna su tri hoda ili tri poluobrtaja kolenastog vratila, dok kod
cetvorotaktnih motora radni ciklus se ostvari za dva puna obrtaja kolenastog vratila, odnosno
cetiri takta.
Prema nacinu regulisanja pri promeni opterecenja klipni motori SUS dele sena:
U prvu grupu motora spadaju dizel motori kod kojih se snaga menja tako stose u priblizno istu
kolicinu vazduha na kraju sabijanja ubrizgava razlicita kolicina goriva. Povecanje snage
se ostvaruje ubrizgavanjem vece kolicine goriva i obrnuto. Pri tom se menja koeficijent kolicine
vazduha–kvalitet smese sto je i uzrokovakvom nazivu–kvantitativni nacin promene opterecenja. U
drugu grupu spadaju OTO motori koji zbog prirode procesa sagorevanja mogu da rade samo u
malom intervalu promene koeficijenta kolicine vazduha, pase kod njih snaga menja promeneom
kolicine smese koja ulazi u cilindar pripriblizno const odnosu goriva i vazduha–kvalitetu. U trecu
grupu spadaju tzvhibridni motori koji snagu menjaju promenom i sastava i kolicine smese.
Ove zahteve za sada najbolje ispunjavaju gasna i tecna goriva na bazi derivata nafte.
Gasna goriva se pre svega baziraju na ekstra lakim derivatima nafte sa daleko najvecim
udelom metana u sebi i nesto manje drugih lakih ugljovodonika. Ova goriva se dobijaju
ili direktno iz zemlje ( zemni ili prirodni gas ) ili se dobijaju industrijskom preradom nafte i
drugih sirovina ( vestacki ili industrijski gas ).
Zemni gas
Zemni ili prirodni gas je prirodno gasovito fosilno gorivo, sa velikim udelom metana.
Javlja se samostalno (suvi zemni gas), ili zajedno sa naftom, obično u gasnoj kapi iznad
nafte (vlažni zemni gas).
Zahvaljujući tome što mu je glavni sastojak metan, u poređenju sa ostalim fosilnim
gorivima ima najmanji koeficijent emisije CO2 po jedinici oslobođene energije. Zato se
smatra da je zemni gas ekološko gorivo.
Sastav zemnog gasa znatno varira u zavisnosti od mesta gde se javlja. Tamo gde se
javlja zajedno sa naftom, obično ima veći udeo gasova sa više ugljenikovih atoma
(vlažni zemni gas) i obrnuto (suvi zemni gas), kada je učešće metana oko 98%, pa i do
skoro 100%.
Od ugljevodonika, zemni gas sadrži metan, etan, propan, n-butan i izo-butan, a javlja se
i pentan (n-pentan i izo-pentani).
Osim ugljovodonika, zemni gas sadrži u manjoj ili većoj meri i primese, i to gorive, kao
što su vodonik, i donekle ugljenmonoksid i negorive (ugljendioksid, kiseonik, azot), a
neki sadrže i sumporova jedinjenja, npr. sumporvodonik, koji je toksičan, korodivan, i
krajnje nepoželjan, te se odstranjuje, čak i pre transporta.
gasa oko 3 puta u odnosu na masu rezervoara i zapreminu gasa pod pritiskom
od 200 bar ali na temperaturi okoline.
- Zbog cene kriogenog rezervoara i otežanog opsluživanja isti nije ni do sada
našao širu praktičnu primenu na vozilima.
- Nedovoljno razvijena mreža punionica (Beograd, Novi Sad, Kruševac)
Trenutno se kod nas (i u Nišu) intenzivno grade magistralni i mreža lokalnih gasovoda.
Imajuci u vidu ove prednosti gasnih goriva moze se pomisliti da su ona idealna za
motore. Nazalost ona imaju jednu veliku manu a to je otezana distribucija i manipulacija
u eksploataciji.
Tecna goriva su zbog toga u znatno vecoj primeni. Postojeca komercijalna goriva su u
stvari razlicite mesavine ugljovodonika dobijenih preradom sirove nafte. Uglavnom
danas se koriste sledece vrste naftnih tecnih goriva:
Zadovoljenje strogih zakonskih propisa, koji se stavljaju pred motore i vozila, je moguće
samo sprezanjem razvoja automobilske i naftne industrije. Primenom goriva koja sadrže
manje ugljenika, u motorima sus, smanjuje se ukupna emisija ugljen-dioksida, a u dizel
motorima se smanjuje emisija čestica. U alternativna goriva za vozila spada, pre svega,
prirodni gas (komprimovani - CNG i tečni - LNG), zatim, tečni nafti gas (TNG), etanol,
metanol, biodizel i vodonik, kao i električna struja. O vodoniku, koji se dobija
elektrolizom pod uslovom da je primarna energija nefosilnog porekla (vetar, solarna,
hidroenergija, itd.), za sada se govori kao o gorivu budućnosti. Veći broj ovih goriva se
značajno razlikuje od konvencionalnih automobilskih goriva, pa njihovo korišćenje,
uglavnom, zahteva značajne izmene na motoru i sistemu napajanja. Ključni faktori
krajnjeg uspeha primene alternativnih goriva su, pre svega, cena goriva, mogućnost
razvoja i širenja mreže pumpnih stanica, a zatim i performanse i sigurnost vozila na
alternativni pogon. Ne postoji univerzalna formula za definisanje "idealnog" goriva. Za
opis najbolje varijante goriva moraju se znati konstruktivne specifičnosti vozila, motora i
njihove opreme, a onda i vrlo kompleksni uslovi namene. Gasovita goriva su najbliža
primeni u motorima sus jer se sagorevanje odvija u gasnoj fazi. Gasovi su dobra goriva
za konvencionalne oto motore: smeša je visokog oktanskog kvaliteta, pa je sagorevanje
potpuno, rad motora ekonomičniji, a zagađenje manje. Prirodni gas, kao i tečni naftni
gas, može da sagoreva veoma ˝čisto˝ i zato predstavlja vrlo atraktivno gorivo u javnom
saobraćaju urbanih sredina, čiji su učesnici taksi vozila, autobusi i razna dostavna
vozila. Koristi se kao gorivo i kod oto i kod dizel motora.
Alkoholna goriva lako obrazuju smesu sa vazduhom, imaju dobru toplotnu moc i
brzinu sagorevanja, dobru otpornost na detonaciju, pogodna su za distribuciju i
manipulaciju, itd... tako da su vrlo jednostavna zamena za tecna naftna goriva. Zbog
toga je njihova primena odavno poznata posebno kod oto motora gde je u principu
protocnih karakteristika kako bi se kompenzirala niza teorijska kolicina vazduha
neophodna za potpuno sagorevanje jedinice mase alkoholnog goriva. Medjutim, s
obzirom na dobro mesanje sa vazduhom mogic je rad sa siromasnijom smesom i
ptpunijim sagorevanjem tako da je i sastav izduvnih gasova povoljan uz dobar stepen
korisnosti energetske transformacije.
- Sa aspekta tehničke mogućnosti smatra se da su sva pitanja već rešena, tim pre
što i sada zatan broj vozila u nekim držvama koristi ovo gorivo (npr. Brazil sa
60% vozila koja koriste metanol).
- Kao i kod ostalih alternativnih goriva iz biljnih sirovina (biljna ulja), smatra se da
njihova primena sa aspekta emisije CO2 povoljna, bolje rečeno neutralna na
atmosferu, obzirom da je količina CO2 koja se emituje sagorevanjem istih
jednaka količini koju biljke apsorbuju iz atmosfere radi ostvarenja fotosinteze
4. Zakljucak
5. Literatura