UTICAJ POJAVE BUKE U RADNOJ SREDINI

Abstract: U radu se razmatraju teorijski aspekti dijagnostike buke složeni tehničkih sistema.
Prikazana je mogućnost osiguranja njihove dijagnostiike cija, teoretski i matematički aparati za
obezbeđivanje kontrole. Objašnjava glavne odredbe i jednokriterijumske i višekriterijumske
optimizacije kontrole za dijagnostiku složenih tehničkih sistema sa višestrukim defektima u
radnoj sredini.
Postoje razne definicije buke. Po jednoj, buka je skup zvukova koji izazivaju nelagodnost,
neprijatnost. Postoji mišljenje prema kome svaka zvučna pojava (šum, galama, lupa, govor i sl.)
koja ometa rad i odmor predstavlja buku. Da bi neki zvuk nazvali bukom on mora da bude
dovoljno jak, da se izdvaja od ostalih zvukova i dobro čuje. S obzirom da je buka zvuk različite
jačine, i da zavisi od uslova i okolnosti u kojima se javlja i djeluje. Pri ocjenjivanju da li neki
zvuk ima karakter buke ili ne, mora se ustanoviti dozvoljeni intenzitet, nivo ili jačina buke i
ustanoviti da li pri tome ima ometanja odnosno izazivanje nelagodnosti i neprijatnosti u datom
slučaju. Glavni izvori buke su mašine i oprema kod složeni tehničkih sistema. Do pojave buke na
mašinama može doći iz različitih razloga i to kako na novim tako i na onim koje su duže vreme u
upotrebi. To su npr. ispuštanje vazdušne struje kroz ventile, pumpe, elektromotori, bučne
mlaznice za komprimiran vazduh, transmisije itd.

Keywords: Buka, Zvuk, Šum, Frekvencija zvuka, Ton

INTRODUCTION
Buka je svaki zvuk koji nam je neugodan i koji nas smeta. Razvojem industrijalizacije i
urbanizacije buka raste i može se reći da postaje nevolja modernog života.
Bilo koja promena pritiska (u vazduhu, vodi ili drugom mediju) koju ljudsko uho može
detektovatati je zvuk. Najslišniji instrument ljudskom uhu za merenje promene pritiska u
vazduhu je barometar. Međutim, promene pritiska koje se javljaju s promenom vremenskih
uslova, a koje registruje barometar, su toliko spore da ih ljudsko uho ne može detektovati, pa ih
zato ne definišemo kao zvuk. Promene u atmosferskom pritisku koje su mnogo brže , barem 20*
u sekundi – mogu se čuti i zato se nazivaju zvukom. Barometar ne može reagirati tako brzo i
zbog toga se ne moze upotrijebiti za mjerenje zvuka.

Broj promjena tlaka u sekundi naziva se frekvencijom zvuka i mjeri se u hertzima(Hz).

Normalno čujno područje zdrave mlade osobe kreće se od 16Hz do 20000Hz (20kHz). Npr.
područje od najnižeg do najvišeg zvuka pijanina je 27.5Hz do 4186Hz.
Zvuk s frekvevijama ispod 16Hz naziva se infrazvukom a onaj iznad 20kHz ultrazvukom.
Različite frekvencije daju različite tonove.

Ton moze biti : čisti ton

složeni ton
šum

Čisti ton je zvuk s jednom frekvencijom i nastaje pri harmonicnom ili sinusoidalnom titranju
zvučnog tlaka
Složeni ton nastaje kao posljedica periodičnog neharmoničnog titranja i moze se rastaviti na
osnovni ton i harmonike kojima su frekvencije cjelobrojni visekratnici frekvencije osnovnom
tona.

Šum je nepravilno neperiodično titranje.

Brzina širenja zvuka

U suhom zraku pod pritiskom od 101325 Pa i na temperaturi od 200C zvuk se širi brimom od 343
m/s. Brzina zvuka je brzina kojom se određena faza vala pomiče u prostoru. Ako znamo brzinu
zvuka i frekvenciju, možemo izračunati valnu duljinu , to jest udaljenost od jednog vrha vala do
drugog.

Valna duljina () = brzina zvuka

frekvencija

Iz ove jednadžbe možemo dobiti valne duljine kod različitih frekvencija. Npr. kod f=20Hz ->
=17m, a kod f=20kHz je samo 1,7cm, odnosno visoka frekvencija zvuka ima kratu valnu
duljinu, a niska frekvencija ima dugu valnu duljinu.

Prilikom širenja zvučnog vala, zvučni tlak p se superponira armosferskom tlaku. Zvučni9 tlak je
veoma mali u odnosu na atmosferski tlak.

Najniži tlak koji ljudsko uho može zamjetiti iznosi 20 Pa i uzima se kao referentna vrijednost.
Zvučni tlak koji izaziva bol u uhu iznosi 20 Pa i označava prag bola.

Logaritam omjera između mjerene vrijednosti zvučnog tlaka p i referentnog tlaka p 0,tj. Zvučnog
tlaka na pragu čujnosi na fretvenciji 1000 Hz naziva se razinom zvučnog tlaka i izražava se s dB

P1
(dB) Lp = 20 log -----------
p0

I1
ili broj dB = 10 log ----------
I0

Gdje I1 i I0 predstavljaju jakosti zvuka. Kao jakost zvuka I definira se zvučna energija koju
zvučni val prenese u 1 sekunci kroz 1 cm2 povšine smještene okomito na smjer rasprostiranja
zvuka. I1 je mjerena jakost zvuka, a I0 je jakost zvuka na pragu čujnosti tj. Kada je frekvencija
tona 100 Hz.
Tačnim se mjerenjem utvrdilo da intenzitet zvučnog osjeta kakav registrira naše uho ne ovisi
samo o jakosti zvuka već i o njegovoj frekvenciji. Dakle, dva zvuka iste jakosti, ali različite
frekvencije našem se uhu ne čine jednako glasni. Ljudsko uho je najosjetljivije na zvuk između
2kHz i 5kHz, a manje osjetljivo kod viših i nižih frekvecija.
Razlika u osjetljivosti prema različitim frekvencijama je mnogo izraženija kod niskih razina
tlakova nego kod visokih. Npr ton od 50Hz mora biti 15dB viši od tona od 1kHz kod razne od
70dB da dade isti subjektivni osjećaj glasnoće.

Zato je uvedena posebna jedinica za mjerenje glasnoće , 1 fon. Za frekvenciju tona od 1000 Hz
broj decibela i broj fona međusobno su jednaki. Mjerenjima je npr. nađeno da tiho šuštanje lišća
ima glasnoću oko 10 fona, šaptanj oko 30 fona, glasno vikanje oko 80 fona, zvuk pneumatskog
čekića oko 90 fona, zvuk propelera zrakoplova na 3 m udaljenodti oko 120 fona. Zvuk od 130
fona tako je jak da počinje izazivati osjet bola.

Impulsni tonovi jesu sljedeći problem u procjeni glasnoće. Ako je zvuk kratkotrajan, tako da je
kraći od 1s, oznaćava se kao impuls ili impulsni zvuk. Tipičan primjer impulsnog zvuka je
tipkanje na pisaćen stroju ili buka od udara čekićem. Budući da je trajanje takovih zvukova
kratko, uho je na njih manje osjetljivo. Naime, osjećaj glasnoće zvuka koji je kraći od 70ms je
manji nego od zvukova duljeg trajanja koji imaju istu razinu.