Drugi svjetski rat

Jump to navigationJump to search

Drugi svjetski rat

Konferencija u Jalti 1945. - Konferencija održana u Jalti u kojoj su

se glavni vođe
pobjedničkih Saveznika Churchill, Roosevelt i Staljin o podjeli
svijeta nakon rata.

Nadnevak 1. rujna 1939. - 2. rujna 1945.

Lokacija Europa, Afrika, Jugoistočna
Azija, Pacifik, Sredozemlje i Bliski Istok
Ishod Saveznička pobjeda. Izlazak SSSR-a i SAD-
a kao supersile. Početak hladnog
rata. Dekolonizacijasavezničkih kolonija.
Casus belli Njemačka invazija Poljske 1. rujna1939.;
Britanska i francuska objava rata Trećem
Reichu 3. rujna 1939.
Sukobljeni

Saveznici: Sile Osovine:

Ujedinjeno Treći Reich
Kraljevstvo Japan
SSSR (od 1941.)
Italija
SAD
Višijska Francuska
Republika Kina
Mađarska
Kineski komunisti
Rumunjska
NOVJ
Poljska Norveška
Grčka NDH
Francuska Nedićeva Srbija
više... Četnici
više...

Vođe

Winston Churchill Adolf Hitler

Clement Attlee Karl Dönitz
Bernard Montgomery Hermann Göring
Arthur Harris
Heinrich Himmler
Josif Staljin
Vjačeslav Molotov Wilhelm Keitel
Georgij Žukov Alfred Jodl
Franklin Roosevelt Hirohito
Harry S. Truman Hideki Tojo
George Marshall
Isoroku Yamamoto
Dwight Eisenhower
Douglas MacArthur Benito Mussolini
Miklós Horthy
Čang Kai-Šek
Ante Pavelić
Mao Ce Tung
Josip Broz Tito Vidkun Quisling
Edward Rydz-Śmigły Philippe Pétain
Charles de Gaulle Ion Antonescu
Milan Nedić
Draža Mihajlović

Posljedice

Poginulih vojnika: Poginulih vojnika:

17,000.000 8,000.000
Poginulih civila: Poginulih civila:
33,000.000 4,000.000
 Ukupno: Ukupno:
50,000.000 12,000.000

Drugi svjetski rat (1. rujna 1939. - 2. rujna 1945.) međunarodni je sukob koji je izbio 21 godinu nakon Prvog svjetskog rata. Vođen je na tri kontinenta i na
svim svjetskim oceanima, a u njemu su sudjelovale gotovo sve države koje su tada postojale.
Nakon što su Paktom Ribbentrop-Molotov i njegovim tajnim protokolom od 23. kolovoza 1939. godine (dan kojega je 2008. godine Europski
parlament odredio Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima [1]) dogovorili Hitlerova Njemačka i Sovjetski Savez podjelu
Istočne Europe, već dana 01. rujna 1939. godine Njemačka napada Poljsku; te se taj dan uzima kao početak 2. svjetskog rata.
Sovjetski Savez se pridružuje napadačkim aktivnostima 14. - 17. rujna 1939. godine, okupiravši oko pola teritorija Poljske (ti se teritoriji do danas nalaze u
sastavu Bjelorusije i Ukrajine), te cjelokupne teritorije Latvije i Estonije.
U svibnju i lipnju 1940. godine Njemačka vojno slama Nizozemsku, Belgiju i Francusku (okupiravši prije toga u travnju 1940. god. Dansku i Norvešku), te 14.
lipnja 1940. godine osvaja Pariz. Sovjetski Savez baš tog dana zahtijeva od Litve bezuvjetnu predaju, te odmah 15. lipnja vojno okupira i tu baltičku državu;
prema prethodnom dogovoru, ostavlja Njemačkoj nekoliko litvanskih graničnih pokrajina. Prije kraja ljeta - opet u skladu s odredbama Pakta Ribbentrop-
Molotov iz 1939. godine - dijele Hitler i Staljin državni teritorij Kraljevine Rumunjske: Sovjetski savez uzima vojnom invazijom 28. srpnja 1940. od te
zemlje Moldaviju (nakon raspada SSSR-a 1990.-ih, Moldavija je neovisna država sa rumunjskim kao službenim jezikom) i Sjevernu Bukovinu (danas u
Ukrajini), a Njemačka "sprječava" invaziju Mađarske na Rumunjsku na način da prisiljava Rumunjsku da ustupi Mađarskoj područje Sjeverne Transilvanije
(približno veličine današnje Hrvatske, tada s oko 2,5 milijuna stanovnika), te u preostalom dijelu Rumunjske instalira marionetski režim na čijem je čelu
general Ion Antonescu.
Nakon pobjede nad Francuskom, Njemačka ne uspijeva u zračnoj Bitki za Britaniju 1940. godine ostvariti zračnu nadmoć potrebnu za invaziju na Britaniju;
na moru, Britanska mornarica potvrđuje svoju superiornost.
U Travanjskom ratu 1941. godine Njemačka uz pomoć Italije, Bugarske i Mađarske okupira područje Kraljevine Jugoslavije; te odmah potom pokorava
i Grčku koja se uz britansku pomoć već šest mjeseci odupirala napadima njemačkog saveznika Italije.
Dana 22. lipnja 1941. godine Hitlerova Njemačka iznanadno napada svog dotadašnjeg saveznika Sovjetski Savez. Staljin je posve iznenađen ovim potezom
(neki smatraju da je bio uvjeren da će zapravo SSSR biti taj koji će uspjeti napadom s leđa iznenaditi Hitlerovu Njemačku - u tom trenutku je Sovjetski savez
pod oružjem imao čak 5 milijuna ljudi, a industrijska je proizvodnja bila podređena proizvodnji oružja i ratnog materijala), te njemački Wehrmacht - makar
znatno slabije naoružan i ne brojniji od Crvene armije[2] - u narednim mjesecima uspijeva uništiti mnogobrojne sovjetske postrojbe i doći pred vrata Moskve.
Međutim staje uslijed tog njemačkog napada SSSR na stranu Saveznika, što preokreće tijek rata.
Otprilike u isto vrijeme Fašistička Italija doživljava neuspjeh u invaziji Egipta pod britanskim protektoratom.
Krajem 1941. nakon japanskog napada na Pearl Harbor Sjedinjene Američke Države se uključuju u rat koji konačno zahvaća gotovo čitav svijet.
Tijekom 1942. godine Japan bilježi znatne uspjehe oduzimajući Saveznicima golema područja u Aziji, od Indonezije i Filipina, do Burme i Singapura; u
velikim pomorskim bitkama je međutim znatno oštećena snaga njegove flote čija obnova ne može pratiti tempo kojim američka industrija pridonosi izgradnji
vojne sile SAD. Nijemci uspješno izlaze na kraj s ofanzivama Crvene Armije prema Ukrajini i Britanskih snaga iz Egipta prema Libiji. Međutim s britanskog tla
počinje ozbiljna aktivnost bombardiranja Njemačke i drugih područja Europe, što će s vremenom stvoriti devastirati industrijske, prometne i vojne kapacitete
Njemačke i Italije.
Početkom 1943. trpe Sile Osovine velike poraze. Italija je prisiljena na kapitulaciju iste godine, sovjetske snage su na istočnom bojištu krenule u protunapad,
a napredovanje japanskih snaga na Tihom oceanu je zaustavljeno. Krajem 1943. godine zračne snage SAD pokreću kampanju masovnog bombardiranja
Japana.
U ljeto 1944. zapadni Saveznici su se na Dan D iskrcali u Europi, polako privodeći rat kraju; upravo u isto vrijeme Crvena armija izvođenjem Oparacije
Bagration napokon uspijeva rat prenijeti izvan predratnog područja SSSR-a. Rat je okončan 1945. kapitulacijom Njemačke i Japana.
Procjenjuje se da broj stradalih ljudi u 2. svjetskom ratu iznosi nešto manje od 55 milijuna, što ga čini jednom od najvećih svjetskih katastrofa.

Sadržaj

 1Uzrok i povod rata

 2Sudetska kriza i izbijanje rata

 3Oružane snage i planovi zaraćenih sila

o 3.1Sile Osovine

 3.1.1Njemačka

 3.1.2Italija

 3.1.3Japan

o 3.2Saveznici

 3.2.1Velika Britanija

 3.2.2Francuska

 3.2.3Sovjetski Savez

 3.2.4SAD

 4Tijek rata godine 1939.

 5Tijek rata godine 1940.

o 5.1Norveška operacija

o 5.2Pad Francuske

o 5.3Bitka za Britaniju

o 5.4Bitka za Atlantik

o 5.5Operacije u Mediteranu

 6Tijek rata godine 1941.

o 6.1Pohod na Balkan

o 6.2Operacija Barbarossa

o 6.3Ulazak SAD u rat

 7Tijek rata godine 1942.

o 7.1Osovine u ofenzivi

o 7.2Prekretnice

 8Tijek rata godine 1943.

o 8.1Slom Osovina u Sjevernoj Africi

o 8.2Bitka kod Kurska

o 8.3Pad Italije

 9Tijek rata godine 1944.

 o 9.1Iskrcavanje kod Anzija

o 9.2Oslobođenje Francuske

o 9.3Slom njemačkih istočnih saveznika

o 9.4Oslobođenje Filipina

 10Tijek rata godine 1945.

o 10.1Slom Njemačke

o 10.2Slom Japana

 11Posljedice rata

o 11.1Gubitci

o 11.2Promjene granica

o 11.3Političke promjene

o 11.4Kulturni utjecaj

 12Izvori

 13Poveznice

Uzrok i povod rata[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Uzroci Drugog svjetskog rata
Glavni uzrok drugog svjetskog rata nalazi se u volji Hitlerove Njemačke da poništi geopolitički negativne posljedice Prvog svjetskog rata i osigura globalnu
prevlast Njemačke. Japan je s Dalekog istoka htio istisnuti Britaniju (s njenim velikim kolonijalnim posjedima i ekonomskim utjecajem), Nizozemsku (koja je
vladala Indonezijom) i Sjedinjene Američke Države (koje su u prethodnom razdoblju pretvorile Filipine u svoju koloniju, te ostvarili veliki utjecaj nad Kinom) i
sam zagospodariti "svojim dijelom svijeta"; Italija se pridružila Silama Osovine zbog ideološke bliskosti i vanjskopolitičkih sukoba s Velikom Britanijom (koja
je nametnula Italiji ekonomske sankcije nakon njenog napada na Etiopiju 1935. godine).
Hitlerov NSDAP na vlast u Njemačkoj stigao nakon demokratskih izbora 1933. god. (dobili su 37,2 posto glasova), te je potom ubrzano poduzeo korake za
okončanje demokratskog poretka Weimarske Republike. Popularnost stranke porasla je zbog njezinih odluka o prekidu poštovanja Versajskog ugovora koji
je ograničio njemačku vojnu i gospodarsku moć, o poticanju anti-komunizma, te zbog Dolchstoßlegende (legenda o "nožu u leđa" kojega su izdajice iz
pozadine zabili njemačkoj vojsci koja se uspješno borila sa neprijateljem u I. svjetskom ratu) i na kraju zbog obećanja o stabilizaciji i ekonomskoj obnovi. Sve
to poticalo je na narod da razmišlja o njemačkom identitetu i superiornosti, što je bio jedan od glavnih motiva za početak rata, jer su nacisti tražili priključenje
Austrije i drugih područja za koje su tvrdili da pripadaju Njemačkoj.
Japansko Carstvo je 1930-ih bilo pod utjecajem militarizma japanskih vojnih i mornaričkih zapovjednika koji su željeli da Japan postane svjetska kolonijalna
sila. Japanske invazije počele su 1931., kada su ušli u Mandžuriju, a nastavile su se 1937. njihovim ulaskom u preostali dio Kine. Za vrijeme invazije pomoć
Kini slale su SAD i Velika Britanija, što je na kraju prisililo Japan ili na odustajanje od osvajanja Kine ili na pronalaženje novih resursa. Japan se tada suočio
s problemima povlačenja iz Kine, razvijanja vlastitih resursa, potpisivanja sporazuma, kupovanja resursa negdje drugdje ili ulaska u rat da bi dobio ono što
mu je potrebno. Japan se od svega toga odlučio za rat, pod velikim utjecajem Trećeg Reicha, i počeo se za taj veliki rat protiv Velike Britanije, a po potrebi i
protiv SAD. Budući da se tada vjerovalo da SAD neće ući u rat, Japan je imao prostora za osvajanja na Pacifiku. No nakon napada na Pearl Harbor 7.
prosinca 1941. i njemačkog objavljivanja rata SAD-u 11. prosinca 1941., Amerikanci su ušli u rat.
Fašistička Italija je bila izložena ekonomskim poteškoćama, u velikoj mjeri uslijed međunarodne blokade nakon agresije na Abesiniju 1935. godine, te je
težila ostvariti dominaciju na području istočnog Mediterana, što Italiji nije pošlo za rukom u strahovitom ratnom naporu tijekom I. svjetskog rata.
Sovjetski Savez je nakon intervencije sila Antante u Ruskom građanskom ratu 1918.-1922. god. bio u vrlo lošim odnosima sa zapadnim zemljama, te je
putem Kominterne radio na destabilizaciji tih država, s neskrivenom težnjom da izazove svjetsku komunističkurevoluciju u kojoj će svoj društveno-politički
ustroj proširiti na što veći broj zemalja. Makar je Hitler iskazivao antikomunističke stavove, a Staljin antifašističke - i makar su u Španjolskom građanskom
ratu 1936. do 1939. podupirali sukobljene strane - odlučili su Njemačka i Sovjetski Savez ubrzo nakon kraja sukoba u Španjolskoj uspostaviti važnu
gospodarsku suradnju, gdje je Njemačka osiguravala naftu i razne druge sirovine, a Sovjetski Savez tehnologiju za svoju industriju, osobito vojnu. [3] SSSR je
bio više nego spreman napasti druge zemlje u svrhu "širenja revolucije", te se u rujnu 1939. godine pridružio njemačkom napadu na Poljsku, te izvršio
agresiju na Estoniju i Letoniju, da bi već u studenom 1939. godine pokrenuo i agresiju na Finsku.

Sudetska kriza i izbijanje rata[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Münchenski sporazum
Novoizabrani njemački kancelar Adolf Hitler bio je velik protivnik Versajskog ugovora. Nije želio da se tako velika nacija kao Njemačka ograničuje u bilo
kojem pogledu.
Idući potez bio je 1936. ugovor koji se zvao Antikominternski pakt koji su uz Njemačku potpisali Italija i Japan. Godine 1938. Hitler anektira Austriju. Taj
događaj poznat je pod imenom "Anschluss".
Hitler je isti plan imao i za čehoslovačko područje Sudeta čije su većinsko stanovništvo u to doba sačinjavali Nijemci. Čehoslovačka je bila spremna na
oružani otpor (uz francusku pomoć). Međutim, britanska vlada nije bila u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da se s Njemačkom 30.
rujna 1938. sklopi Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete. Većina svjetske javnosti zgrozila se ovim potezom, ali Zapad je ovo
smatrao ispravljanjem versajske nepravde i pokušajem uspostavljanja svjetskog mira.
Britanski premijer Neville Chamberlain, francuski premijer Édouard Daladier, njemački kancelar Adolf Hitler i talijanski vođa Benito Mussolini na potpisivanju
sporazuma 1938.

No o miru nije bilo ni govora jer su, kao i Hitler, Mađarska i Poljska vlada tražile pravo na dijelove teritorija Čehoslovačke. Vlada u Pragu bila je uzdrmana, a
na Hitlerov poticaj su slovački separatisti proglasili 6. listopada 1938. godine autonomiju Slovačke, uz Jozefa Tisa kao predsjednika vlade (Slovačka će već u
studenom 1938. god. izgubiti svoj južni dio za korist Mađarske, istodobno kada je slijedom sporazuma potpisanog na Prvoj bečkoj arbitraži 10. studenog
1938. Češka izgubila Sudete za korist Njemačke). U proljeće 1939., pod izgovorom zaustavljanja pokreta, Njemačke trupe okupiraju Češku, a Slovačku
uspostavljaju kao satelitsku državu.
To komadanje Čehoslovačke predstavljalo je poniženje za Zapadne sile. Oni su zbog nekršenja sporazuma iz Münchena zajamčili
samostalnost Poljskoj i Rumunjskoj - koje su trebale biti iduće mete širenja. No, širenje države nije bio samo njemački plan. Benito Mussolini na isti je način
(nakon invazije iz travnja 1939. god., koja je prošla bez borbe) Italiji pripojio Albaniju, a nešto prije i Etiopiju.
Hitler je za idući potez širenja odabrao luku Danzig (polj. Gdansk) koja je bila pod upravom Lige naroda. No Poljaci su, za razliku od Čehoslovačke, bili
spremni za oružani otpor. Hitler je odlučio već u proljeće 1940. godine poduzeti invaziju na Poljsku.
Bio je uvjeren kako će zapadne sile na kraju Poljsku ipak ostaviti na cjedilu isto kao što su bile ostavile Čehoslovačku. Tome je u prilog išao debakl
pregovora o eventualnoj vojnoj suradnji koji su se u to vrijeme vodili u Moskvi između anglo-francuskih i sovjetskih predstavnika.
Staljin odlučio kupiti vrijeme za pripreme za rat - SSSR se vrlo intenzivno naoružavao i podizao vojsku koja će po brojnosti i opremljenosti ubryo nadmašiti
oružane snage Njemačke - tako što je prihvatio Hitlerovu ponudu za sporazum o komadanju istočne Europe.. Pakt Ribbentrop-Molotov potpisan je 25.
kolovoza 1939. Tim ugovorom Reich se osigurao od sovjetskih napada. Rat je službeno započeo 1. rujna 1939. tj. kad je Njemačka napala Poljsku zbog
napada (koji su zapravo izveli Nijemci) na pograničnu postaju Gleiwitz (polj. Gliwice) .

Oružane snage i planovi zaraćenih sila[uredi VE | uredi]

Sile Osovine[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Sile Osovine
Njemačka[uredi VE | uredi]
Suprotno uvriježenom mišljenju, Njemačka u vrijeme izbijanja rata za njega nije bila spremna, odnosno, po objektivnim kriterijima, bila je u mnogo
inferiornijem položaju s obzirom na stanje na početku Prvog svjetskog rata 25 godina ranije. S druge strane, u kvalitativnom smislu bila je u velikoj prednosti
u odnosu na svoje protivnike.
Njemačka vojska imala je tri grane. Najbrojnija grana bila je kopnena vojska, poznatija pod nazivom Wehrmacht. Njome su zapovijedali vojni stručnjaci
kao von Manstein, Rommel, Keitel, Jodl i drugi. Kopnena je vojska većinu rata vodila metodom koja je nazvana Blitzkriegom ("munjeviti rat").
Luftwaffe, odnosno ratno zrakoplovstvo bilo je pod zapovjedništvom dopredsjednika Göringa, letačkog asa iz Prvog svjetskog rata, nanijela velike štete po
Europi, a najveću ulogu i snagu imala je početkom rata.
Kriegsmarine, tj. ratna mornarica, bila je treća grana Njemačke vojske. Ona u pomorskim bitkama nije postigla neke veće pobjede, unatoč tome što je bila
pod vodstvom izvrsnih vojnih stručnjaka - admirala Dönitza i Raedera, a ponajveće uspjehe je postigla podmornička flota.
Italija[uredi VE | uredi]
Brojčano, od svih rodova vojnih snaga, talijanska mornarica je do pred Drugi svjetski rat toliko ojačala da je mogla biti ozbiljnim protivnikom i francuskoj i
britanskoj mornarici. Time je postala 3. po snazi u Europi. Najkvalitetniji dio mornarice zasigurno su činile diverzantske postrojbe, tzv. ljudi žabe, koje su
tijekom rata imale brojne uspješne akcije.
Mussolinijev je režim jednako veliki napor uložio u stvaranje kvalitetnog i relativno modernog zrakoplovstva koje se 1930-ih moglo mjeriti s većinom velikih
sila. Tome je pogotovo u prilog išla doktrina generala Dueta koji je držao da će upravo avijacija biti ključan faktor pobjede u budućem ratu, odnosno da se
nadmoćnom zrakoplovstvu ništa ne može suprotstaviti.
Talijani su pomoću raznih doktrina pokušali napraviti taktiku sličnu blitzkriegu, no njihov glavni nedostatak bila je slaba kopnena vojska.
Ipak, najveća talijanska slabost bio je moral, uzdrman traumatskim iskustvima bitaka na Soči koje nije izbrisala čak ni pobjeda u prvom svjetskom ratu.
Japan[uredi VE | uredi]

Japansko Carstvo 1939. godine.

Od svih velikih sila Japan je godine 1939. imao najviše ratnog iskustva, zahvaljujući svojem pohodu na Kinu koji ne samo da je na početku postigao
spektakularne uspjehe, nego je bio i sjajna prilika za testiranje novih tehnologija, pogotovo na mornaričkom i zrakoplovnom polju.
Japanska ratna mornarica bila je među najjačima i najmodernijima. Nastojeći održati korak s Britancima i Amerikancima, Japanci su bili skloni inovacijama i
primjeni modernih tehnologija i strategija. Među njima veliku je važnost imala orijentacija na visoku koordinaciju mornarice i avijacije, što je dovelo do
gradnje nosača aviona i stvaranja vrhunski obučenog kadra mornaričkih pilota sposobnih za najsloženije operacije. Japanci su također veliku važnost udijelili
površinskim snagama, pri čemu se razvio tzv. dugi torpedo koji će postati jedno od najubojitijih oružja rata i omogućiti Japancima pomorsku nadmoć na
samom početku rata na Pacifiku.
Za razliku od mornaričkog, japansko ratno zrakoplovstvo u sastavu kopnenih snaga po kvaliteti aviona i pilota ponešto je zaostajalo za većinom država u
svijetu, a poseban nedostatak bila je orijentacija na neposrednu potporu kopnenim snagama.
Kopnene snage su, pak, slično kao i u Italiji, predstavljale najslabiju japansku kariku, iako je to postalo vidljivo tek u kasnijoj fazi rata. Japanci su smatrali da
će se budući rat odvijati po slabo nastanjenim otocima gdje primjena tenkova ili slične moderne opreme nije tako bitna. Tome su u prilog išla i iskustva iz
Kine gdje su veliki uspjesi postignuti protiv, u pravilu tehnički inferiornih, kineskih snaga. Zbog svega toga japanska je vojska po kvaliteti opreme i oružja bila
na razini prvog svjetskog rata, ali je sve to nadoknađivano fanatičnom indoktrinacijom i vrhunskom izvježbanošću ljudi.
Saveznici[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Saveznici u Drugom svjetskom ratu
Velika Britanija[uredi VE | uredi]

Britanski zrakoplov, model Spitfire, najbolji britanski zrakoplov u II. svj. ratu.

Velika Britanija godine 1939. ušla je u rat s planovima prilično sličnima onima s kojima se ušlo u Prvi svjetski rat.
Britanske kopnene snage bile su relativno malobrojne i profesionalne naravi, te su se na početku trebale koristiti u ograničenim akcijama, odnosno kao
potpora brojnijoj francuskoj vojsci, sve do trenutka kada se popuni novacima. S druge strane, malobrojnost je britansku vojsku učinila jedinom potpuno
motoriziranom vojskom u svijetu, te je kvalitetom i obučenošću ljudstva bila iznad europskog prosjeka. Međutim je međuratni period predstavljao i svojevrsnu
stagnaciju, jer su na temelju iskustava prvog svjetskog rata, pogotovo u primjeni i taktici tenkova izvučeni pogrešni zaključci.
Nedostatke kopnenih jedinica nadomjestila je Royal Navy, tj. Kraljevska mornarica, koja je imala sve moguće vrste brodova. Od torpednih čamaca pa do
nosača aviona. Koristili su strategiju kao i u napoleonskim ratovima, koja je Britancima omogućavala po potrebi voditi rat protiv cijele Europe. Britanska
mornarica je nametnula pomorsku blokadu koja je onemogućila nabavku energenata i drugih sirovina za čitavu kontinentalnu Europu, čime je znatno
otežano djelovanje njemačkih vojnih snaga i proizvodnja ratnog materijala.
Najvredniji i najmoderniji dio britanskih oružanih snaga predstavljao je Royal Air Force (RAF), tj. Kraljevsko ratno zrakoplovstvo. Bilo je sastavljeno od
mnogih tipova aviona koji su uglavnom služili za strateško bombardiranje. U vrijeme Bitke za Britaniju je veći naglasak stavljen na lovačke avione koji će
braniti Britansko otočje i njegove industrijske centre, za što su razvijeni kvalitetni lovci "Spitfire" i "Hawker Hurricane", od kojih se potonji pokazao i dobrim
izborom za potporu kopnenim snagama. Odmah nakon što je njemački Luftwaffe spriječen, RAF je pokrenuo vlastito - vrlo snažno - bombardiranje Njemačke
i područja Europe pod kontrolom Osovine. To je bombardiranje - usmjereno prvenstveno na smanjivanje njemačke ratne proizvodnje, međutim uz nemale
civilne žrtve - bilo iznimno učinkovito, te je primjerice u bombardiranju Hamburga 25. srpnja 1943. godine u jednom jedinom danu poginulo preko 40 tisuća
stanovnika tog grada[4] (u njemačkim bombardiranjim tijekom u svih šest godina rata poginulo je 60.595 ljudi u Velikoj Britaniji). [5] RAF Bomber Command će
tijekom rata na Europu baciti preko milijun tona bombi, pri čemu će u više od 360.000 letova poginuti čak oko 55.573 (od ukupno 125.000) njenih pripadnika,
uz gubitak 8.403 britanskih aviona-bombardera. [6]
Francuska[uredi VE | uredi]

Jedan od mnogobrojnih bunkera na Maginotovoj liniji.

Francuska je 1939. godine bila pod snažnim utjecajem iskustva prvog svjetskog rata koje se odrazilo kako na vojnu doktrinu, tako i na moral nacije.
Francuzi su zbog ofenzivne taktike u Prvom svjetskom ratu pretrpjeli velike gubitke u ljudstvu. Zato su u ovaj rat odlučili ući defenzivnije. Takvom je
doktrinom postavljena poznata "Maginotova linija" koja se protezala uz granicu s Njemačkom, a držalo se da je neprobojna.
Francuzi su zbog velikih troškova odlučili da na belgijskoj granici ne naprave takvu liniju, no to su napravili i zato da bi potakli Belgiju da više surađuje sa
Saveznicima. Francuska vojna oprema bila je zastarjela, osim tenkova koji su bili najsuvremeniji u svijetu, no nisu došli do izražaja u ratu zbog krive taktike.
Francuski zapovjedni kadar uglavnom su činili, osim izuzetaka kao što su general de Gaulle, stari i nesposobni zapovjednici koji nisu bili prilagođeni novim
vojnim taktikama i načinima borbe.
Francuska ratna mornarica, s druge strane, bila je prilično moderna, ali ona u ratu, s obzirom da je bila koncentrirana u Mediteranu, uglavnom nije došla do
izražaja.
Francusko je ratno zrakoplovstvo, pak, bilo inferiorno njemačkom brojem i kvalitetom. Tek je krajem 1930-ih uložen određeni napor da se počnu proizvoditi
moderni tipovi aviona, no to je bilo prekasno da bi se odrazilo na bojištu.
Sovjetski Savez[uredi VE | uredi]
Ovdje se podaci o Sovjetskom Savezu iznose među "saveznicima", makar je na početku rata SSSR bio zapravo bio saveznik Njemačke, a u toj državi je
spomen "savezničkih" država asocirao na neprijateljstvo prema tim zemljama koje su tijekom Ruskog građanskog rata 1918. - 1922. god. svakom vrstom
pomoći - uključujući i slanje vojnih postrojbi - stale na stranu kontrarevolucionara.
Kasnije je, međutim, Sovjetski savez ratovao na istoj strani saveznika, i njegov je doprinos pobjedi nad Njemačkom prvorazredan: računa se da je 3/4
njemačkih vojnika poginulih tijekom rata - poginulo u sukobima s Crvenom Armijom. [7]
SSSR je od svih velikih sila godine 1939. imao najbrojnije oružane snage, kako po pitanju ljudstva, tako po pitanju broja zrakoplova, tenkova i drugog
suvremenog oružja. Već je 1940. godine sovjetska proizvodnja oružja [8] (npr. 2.627 tehnološki suvremenih tenkova, 15.300 topova i haubica i 4.574 lovačka
aviona) nadmašivala njemačku[9] (1.573 tenka, 6.730 topova i haubica i 2.746 lovačkih aviona). Pravi razmjeri sovjetske vojne sile postali su očiti tek kasnije
tijekom rata. Također, mnogo novca uloženo je i u nabavu najmodernijih tehničkih sredstava za ratovanje.
No početkom Staljinovih čistki, cijela jedna generacija izvrsnih vojnih zapovjednika izbrisana je s lica zemlje. Staljin je zbog svoje antipatije prema Trockom i
straha da bi njegove pristalice mogli preuzeti vlast u državi oslabio Crvenu armiju. No Zimski rat, koji je izbio u Finskoj, prisilio je Staljina obnoviti kopnenu
vojsku i ojačati Crvenu armiju.
Sovjetsko zrakoplovstvo bilo je impresivno, no služilo je uglavnom kao potpora kopnenim jedinicama. Što se tiče sovjetske ratne mornarice, bila je u
podređenom položaju zbog toga što je SSSR imao malo kvalitetnih izlaza na otvoreno more (glavne sovjetske luke bile su na Crnom moru i Baltičkom
moru, koja su oba zatvorena), pa je bila najslabije razvijana.
SAD[uredi VE | uredi]
Zbog oceana koji su ih odvajali od Europe i Azije, te u domaćoj politici vladajućeg izolacionizma, SAD su 1930-ih vrlo malo ulagali u obranu, držeći kako će
se budući rat izbjeći, odnosno da SAD u njemu neće sudjelovati.
No izuzetak je bila mornarica, koja se razvijala sve više i više. Imali su sve tipove brodova, a posjedovanje mnogih oceanskih otoka omogućilo je izgradnju
luka izvan matičnog kopna. To je bila ključna činjenica u američkim pobjedama na moru.
SAD je tada još uvijek tehnološki zaostajao u vojnoj tehnologiji. No zahvaljujući golemoj industrijskoj bazi te veličini dobro obrazovanog stanovništva bili su
kadri u veoma kratkom vremenu razviti svoje oružane snage.

Tijek rata godine 1939.[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Invazija na Poljsku
Karta njemačke i sovjetske invazije Poljske, rujan 1939.

23. kolovoza 1939. godine u Moskvi potpisuju njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentropp i ministar vanjskih poslova Sovjetskog
Saveza Vjačeslav Molotov Pakt o nenapadanju između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Osim javno obznanjenog teksta, sadržavao
je pakt tajne dodatke o podjeli teritorija zemalja nekih zemalja istoka Europe između SSSR-a i Njemačke, te karte razgraničenja.

Sovjetski tenkovi prolaze kraj njemačkih vojnika tijekom nacističko-komunističke vojne parade u zauzetom poljskom Brestu, 22. rujna 1939.

Njemačka diplomacija šalje ultimatum Poljskoj. Nijemci su tražili koridor između istočne Njemačke i krajnjeg sjeveroistočnog dijela Pruske koja se
odvajanjem od Njemačke nije mogla vojno braniti i pripojenje Danziga Reichu, što su Poljaci odbili jer ih je Engleska izravno poduprijela. Danzig je onda bio
većinski njemački grad s 99% njemačkim stanovništvom i prethodno je bio oduzet Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata.[10]
Prije izbijanja neprijateljstava, Poljska ohrabrena engleskom potporom koncentrirala je na granici prema Trećem Reichu velike vojne snage, nastojeći
demonstrirati volju za otporom, odnosno krenuti u protunapad ako se ukaže prilika. Time je, s obzirom na poljski geostrateški položaj, Nijemcima omogućena
prigoda na samom početku izvesti niz obuhvatnih manevara kojima će poljske snage biti odsječene od svoje pozadine i prisiljene na predaju.
Dva dana nakon njemačkog napada, Njemačkoj su rat objavile Francuska i Britanija, čime je rat i formalno dobio karakter svjetskog, pa zato neki
povjesničari navode 3. rujna 1939. kao nadnevak njegovog početka. Britanska i francuska pomoć Poljskoj nikada nije stigla, stoga se Poljaci osjećaju
izdanim. Stvarni rat Njemačke s Francuskom počinje tek u svibnju 1940., a s Ujedinjenim Kraljevstvom tek u srpnju 1940., iako je Njemačka prethodno
nudila mir Britancima.

Vjačeslav Molotov potpisuje pakt Ribbentrop-Molotov 1939. Iza njega su drugi potpisnik Joachim von Ribbentrop, Josif Staljin i Boris Šapošnjikov.

Sve nade Poljaka da će se uspjeti obraniti vrlo su brzo raspršene iz dva razloga: Nijemci su u potpunosti iznenadili Poljake brzinom svog napredovanja
(uslijed poljskog žilavog otpora, imale su ipak njemačke snage u 35 dana neprijateljstava relativno znatne gubitke - oko 20 tisuća mrtvih i 30 tisuća ranjenih
vojnika, otprilike polovicu gubitaka koje će godinu kasnije Nijemci pretrpjeti u sukobu sa zapadnim saveznicima tijekom invazije na Francusku), a francuska
ofenziva u Saarskoj oblasti, koja je trebala rasteretiti Poljake, odmah je zaustavljena: bila je ta "ofenziva" zapravo poduzeta čisto demonstrativno - bez volje i
dovoljnih snaga da postignu bilo kakav značajan uspjeh.
17. rujna, SSSR je poduzeo invaziju s istoka i bez osobito jakog poljskog otpora (imale su sovjetske snage oko 3.000 poginulih) izbio na demarkacijsku liniju
dogovorenu Paktom Ribbentrop - Molotov od 23. rujna 1939. U poljskom gradu Brestu Wehrmacht i Crvena armija održavaju dana 22. rujna 1939.
zajedničku vojnu paradu, kojom demonstriraju svoje savezništvo proizlašlo iz ugovora potpisanog mjesec dana ranije u Moskvi. Zapadni saveznici ne
objavljuju rat SSSR-u.
Tajni protokol Pakta Ribbentrop-Molotov: "sfera utjecaja" SSSR-a nad Finskom i drugim baltičkim državama, te predstojeća "teritorijalna i politička preraspodjela" se spominju
u članku 1.

Dio poljske vojske izbjegao je u Rumunjsku (između dva svjetska rata, imale su Rumunjska i Poljska zajedničku kopnenu granicu), odakle će poslije prijeći
na Zapad, dok je ostatak zarobljen do početka listopada. Istočni dio Poljske - 52,1% poljskog predratnog teritorija - anektirao je SSSR, koji ondje
zavodi komunističku vladavinu sa svim osobinama strahovlade: u travnju i svibnju 1940. godine izvodi se prema nalogu najvišeg sovjetskog vodstva Pokolj u
Katynskoj šumi, u kojem stradava 22.000 poljskih državljana, u prvom redu vojnih časnika i intelektualaca. Njemačka anektira široko područje Poljske duž
granice s Njemačkom, a preostalim područjem Poljske - bez statusa državnosti i bez temeljnih građanskih prava za Poljake - upravlja Njemačka putem tzv.
Generalnog guvernera.
Saveznička vrhovna komanda nakon toga je zaključila da nikakva ofenziva na Njemačku nema smisla, nego da se rat treba dobiti pomorskom blokadom,
odnosno ograničenim operacijama u cilju sprječavanja Nijemaca da dobivaju strateške resurse iz neutralnih zemalja. U međuvremenu se ispostavilo da
odluka Italije da bude neutralna ima zapravo koristan efekt na Njemačku, jer je preko nje nesmetano išao uvoz tih istih sirovina. Dotle se na zapadnom
bojištu razvilo stalno zatišje, povremeno prekidano ograničenim akcijama - period poznat kao tzv. "Lažni rat".
U međuvremenu je SSSR konsolidirao svoje pozicije u Istočnoj Europi, uspostavivši vojne baze u baltičkim državama Estoniji, Latviji, a nešto kasnije i
u Litvi, pripremivši tako teren za formalnu aneksiju sljedeće godine. Pokušaj da se Finska natjera na ustupanje teritorija sjeverno od Lenjingrada doveo je
krajem studenoga do finsko-sovjetskog ili tzv. Zimskog rata u kojem su Finci ispočetka uspješno zaustavili nadmoćne sovjetske napade, zahvaljujući i dobro
utvrđenoj Mannerheimovoj obrambenoj crti i "motti" taktici ratovanja.

Tijek rata godine 1940.[uredi VE | uredi]

Norveška operacija[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Operacija Weserübung

Zimski rat savezničkim je planerima učinio zanimljivom Skandinaviju. Stvoreni su planovi da se pošalje ekspedicijski korpus s ciljem pružanja pomoći
Finskoj, odnosno njenog stavljanja na savezničku stranu. To je kasnije trebalo poslužiti kao izgovor za blokadu dopreme Njemačkoj strateški važnih
zaliha željezne rudače iz Švedske. Na planovima se nastavilo raditi i nakon finske kapitulacije u ožujku 1940. godine.
Djelomično uznemiren najavama o takvim planovima, Hitler je zapovjedio da se pripremi invazija Danske i Norveške. Dana 9. travnja 1940. godine Nijemci
su bez otpora osvojili Dansku koja će biti okupirana sljedećih pet godina. U Norveškoj su kralj i vojska pružili otpor, ali su Nijemci, koristeći lokalnu nadmoć u
zraku te brzo osvajanje aerodroma, uspostavili mostobrane koje nije bio u stanju uništiti ni dolazak relativno malobrojnog savezničkog ekspedicijskog
korpusa. Iako je Britanska mornarica nanijela njemačkoj mornarici velike gubitke, Norveška je u lipnju 1940. pala pod potpunu njemačku kontrolu, čime je
stvorena važna baza za buduće podmorničke operacije na Atlantiku.
U borbama na sjeveru Norveške, njemačke snage su se koristili pomorskom lukom Basis Nord u mjestu Zapadnaya Litsa na sjeveru Sovjetskog Saveza (45
km od norveške granice), koju je sovjetsko vodstvo ustupilo Njemačkoj; te koju su Njemačke podmornice više mjeseci tajno koristile u ratnim operacijama
protiv zapadnih saveznika.[11]
Pad Francuske[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Bitka za Francusku

Dana 10. svibnja, nakon višestrukog odgađanja i promjene planova, otpočela je velika njemačka ofenziva na zapadnoj fronti.
Kao što se bilo i očekivalo, Nijemci su odlučili zaobići Maginotovu liniju i Francusku napasti preko teritorija neutralne Belgije. Zbog toga su saveznici odmah
poslali svoje najbolje i najbrojnije snage u dubinu belgijskog teritorija da ih tamo, prema prethodnom planu, zaustave.
Ono što se nije očekivalo bilo je da će Nijemci zajedno s Belgijom napasti Nizozemsku koja je, za pet dana i nakon terorističkog bombardiranja Rotterdama,
odmah kapitulirala, odnosno da će glavni udar biti kroz šumovite Ardene za koje se držalo da su neprohodni za tenkove i druga moderna vozila.
Francuske su snage bile potpuno iznenađene, te, kada su njemačke snage već za tri dana izbile na rijeku Meuse kod Sedana, nisu bile u stanju pružiti
adekvatan otpor. Nijemci su prešli rijeku i tenkovskim kolonama brzo odsjekli glavninu savezničkih snaga u Belgiji od Francuske. Pokušaji saveznika da se
razbije njemački klin nisu uspjeli, a 28. svibnja Belgija je službeno kapitulirala. Savezničke su snage bile svedene na sve manji mostobran
kod Dunkerquea gdje je do 4. lipnja izvele jednu od najspektakularnijih i najuspješnijih evakuacija u vojnoj povijesti.
Osvajanje Dunkerquea Nijemcima je omogućilo da se okrenu na jug prema uglavnom demoraliziranim francuskim trupama i 5. lipnja započnu ofenzivu koja
je brzo probila njihove položaje. Francuska je vojska, uz sve veći defetizam, bila paralizirana velikim brojem izbjeglica na cestama te sve većim političkim
podjelama u vladi, gdje je počelo prevladavati mišljenje Philippea Pétaina da dalji otpor nema smisla.
Dana 10. lipnja, smatrajući je da su saveznici izgubili rat te da se jeftino može domoći njihovih kolonija, Italija se i službeno pridružila Hitleru kao saveznik.
Prva važnija talijanska ofenziva bio je napad na francuske položaje na granici, tokom koga je nekoliko francuskih bataljuna uspješno zaustavilo cijelu jednu
talijansku vojsku. Ni u nastavku operacija (koje su potrajale oko dva tjedna) nisu talijanske snage od približno 300.000 ljudi uspjele probiti otpor oko 85.000
francuskih vojnika.
Taj uspjeh nije imao skoro nikakav efekt na opće stanje u Francuskoj, gdje je vlada i službeno otpočela pregovore o kapitulaciji. S time se nije složio general
de Gaulle koji je 18. lipnja odletio u London i stao na čelo tzv. Slobodnih Francuza koji će iz emigracije nastaviti pružati otpor Nijemcima. Četiri dana kasnije
Pétainova vlada potpisala je primirje temeljem kojeg je Francuska podijeljena na sjeverni dio pod njemačkom okupacijom, i južni dio kojim je upravljala
Pétainova vlada u Vichyju, tzv. Vichyjevsku Francusku.
Dan nakon što su njemačke trupe ušle u prijestolnicu Francuske Pariz, Sovjetski Savez u dogovoru s Njemačkom okupira 15. lipnja 1940. godine
čitavu Litvu.
Dana 28. lipnja SSSR je - osloncem na toč. III. Tajnog aneksa Pakta Ribbentrop-Molotov [12], ultimatumom natjerao Rumunjsku da preda Besarabiju - teritorij
koji danas predstavlja republiku Moldovu. Njemačka vrši pritisak na Rumunjsku da ustupi Mađarskoj područje Transilvanije (područje veličine Hrvatske, tada
s približno 2,5 milijuna stanovnika), te instalira 4. srpnja 1940. godine u Rumunjskoj marionetski režima Iona Antonescua: time si osigurava izlaz na Crno
more i opskrbu znatnim količinama nafte koja se crpila u Rumunjskoj.
Bitka za Britaniju[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Bitka za Britaniju

Početkom ljeta 1940. Hitler se nalazio na vrhuncu moći i većina europskih političara i vlada smatrala ga je pobjednikom rata. Nakon sloma Francuske cijeli
se kontinent nalazio pod njegovom kontrolom, bilo preko okupacijskih snaga, saveznika, ideološki bliskih vlada ili neutralnih država koje je bilo lako ucijeniti.
Obzirom da je trgovinska razmjena sa Sovjetskim Savezom dobro funkcionirala, opskrba naftom i drugim strateškim sirovinama nije dolazila u pitanje, te je
pomorska blokada kontinenta koju je provodila moćna britanska mornarica stvarala samo ograničene probleme. Hitleru je na putu - tako je izgledalo - jedino
stajala usamljena Britanija.
No britanska vlada na čelu s Winstonom Churchillom bila je odlučna nastaviti rat do konačne pobjede, što je pokazano već 5. srpnja napadom na francusku
pomorsku bazu Mers-el-Kebir. Cilj te operacije bio je spriječiti da flota pod kontrolom vichyjevske Francuske bude predana silama Osovine te tako ugrozi
britansku pomorsku nadmoć. Napad je izazvao velike žrtve među Francuzima i na duže vrijeme pokvario odnose bivših saveznika.
U međuvremenu je Hitler nastojao s Britanijom ishoditi mir nudeći garanciju opstanka Britanskog carstva u zamjenu za povrat bivših njemačkih kolonija.
Kada su Britanci te ponude odbili, Hitler je naredio da započne bombardiranje Britanskog Otočja i, u svrhu dodatnog psihološkog pritiska, započnu javne
pripreme za invaziju koja je dobila šifru Operacija Morski lav.
Plan za invaziju izazvao je velike podjele i nesuglasice među njemačkim vojnim krugovima, ali su se svi, pa i Hitler, složili da je za njegovo uspješno
izvođenje nužno prethodno osigurati zračnu nadmoć nad Britanijom, odnosno eliminirati RAF. U tu je svrhu započeta višetjedna serija zračnih napada kojima
su se Britanci suprotstavili u nizu zračnih okršaja koji se zovu Bitka za Britaniju. Zahvaljujući nizu pogodnosti - posjedovanje radara, brža proizvodnja
lovačkih aviona te mogućnost ponovnog angažiranja vlastitih pilota srušenih nad britanskim tlom - Britanci su uspjeli očuvati prednost te tako prisiliti Hitlera
da sredinom rujna otkaže invazijske planove.
Hitler je za tu odluku bio djelomično motiviran očigledno nezadovoljavajućim stanjem invazijskih priprema i planova, kao i sve većom željom da započne
pohod protiv SSSR-a. Britaniju je umjesto invazijom trebalo pobijediti iscrpljivanjem njenih resursa kroz bjesomučno zračno bombardiranje gradova,
pomorsku blokadu te napade na uporišta na Mediteranu i Bliskom istoku.
Bitka za Atlantik[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Bitka na Atlantiku

Kako se u Prvom svjetskom ratu Atlantski ocean pokazao kao bitno bojište između Britanske Kraljevske Mornarice i Njemačke ratne flote, Njemačka je znala
da bi eventualni sukob s Britanijom zahtijevao jaču flotu. S time u planu, Njemačka je započela Plan Z kojim bi trebala obnoviti ratnu flotu uništenu nakon 1.
svjetskog rata. Plan je trebao biti završen tek 1949., pa je Njemačka mornarica dočekala rat relativno nespremna i kao najslabiji element Njemačke vojske -
a situacija je išla samo na gore jer su resursi predviđeni za Plan Z preusmjereni na prioritetnije stvari. Ipak, tijekom rata Njemačka je uspjela staviti u pogon
dva velika bojna broda (Bismarck i Tirpitz), te dvije bojne krstarice (Scharnhorst i Gneisenau). Glavni element flote, pak, bila je podmornička sila koja je u
početku bila brojčano slaba, ali je tijekom rata jako ojačala da bi postala ozbiljna prijetnja.
Njemačka je strategija bila jednostavna: sve moguće jedinice mornarice poslane su u lov na teretne brodove u Atlantik gdje su trebali prekinuti dotok zaliha
za Veliku Britaniju. Strateška pomorska situacija Njemačke i golema premoć Britanske mornarice su značili da je plan teško izvediv, ali se situacija ipak
popravila kada je Njemačka 1940. zauzela pomorske baze u Norveškoj i Francuskoj. To im je omogućilo lakši izlazak iz Britanske blokade na Atlantik gdje su
mogli u lov.
Tako je već 1940. godine došlo do nekoliko većih sukoba na moru (npr. Lov za Bismarkom i Bitka kod La Plate) koji su uvijek slijedili istu formulu: njemački bi
brodovi krenuli u lov na Atlantik, što bi rezultiralo potjerom veće skupine britanskih brodova i na kraju potapanjem Njemačkog broda. Takvo je stanje samo
iscrpilo ionako slabu Njemačku flotu koja je do 1943. efektivno smanjena na samo jedan kapitalan brod. Te je godine i došlo do zaokreta u mornarici, kada
Hitler smjenjuje Erich Raedera (proponenta velikih brodova) i umjesto njega postavlja Karl Dönitza (odanog podmorničarskoj struji) i mornarica se sasvim
preusmjerava na pomorsko ratovanje.
Kako su Saveznici već do tada razvili efektivna sredstva za borbu protiv podmornica (npr. sonar), podmornička sila više nije bilo toliko efektivna kao u doba
1940. i 1941. - godine koje su nazvane 1. i 2. "Sretno doba" radi nedostatka pratnje kod teretnih brodova - i do 1944. je potpuno istisnuta sa Atlantika. Pred
kraj rata, Njemačka je ulagala u razvoj podmornica, posebno revolucionarnu podmornicu tipa XXI, ali je taj trud došao prekasno.
Operacije u Mediteranu[uredi VE | uredi]
Težište rata od jeseni 1940. godine počelo se prebacivati sa zapada na Mediteran, odnosno Bliski istok, gdje je Hitlerov cilj bio Britancima oduzeti strateški
važne naftne izvore, odnosno glavnu prometnu arteriju u Sueskom kanalu. Ovo potonje bio je zadatak Talijana, koji su u Libiji i istočnoj Africi
(Etiopija, Somalija) imali znatne snage.
U rujnu je iz Libije na Egipat krenula velika talijanska ofenziva koju su nakon kraćeg napredovanja brzo zaustavlile višestruko malobrojnije britanske snage,
pokazavši još jednom talijansku vojnu inferiornost. Talijanske snage u istočnoj Africi, pod komandom vojvode od Aoste, pokazale su se nešto uspješnijim te
su Britance istjerale iz britanske Somalije, napale Keniju i Sudan te tako prisilile Britance da tamo dovlače svoje kolonijalne snage.
U međuvremenu su se u Mediteranu počele voditi oštre borbe između talijanske i britanske mornarice. Zahvaljujući kvalitetnijoj taktici i boljoj opremi, Britanci
su u njima imali nešto više uspjeha, a ravnoteža se dodatno pokrenula u britansku korist napadom kojim su 11. studenog u napadu na Taranto koji su izvela
britanska flota torpednim avionima onesposobljena tri talijanska bojna broda.
Kako bi dodatno oslabio britanski položaj, Hitler je u to doba na stranu Osovine nastojao dovući Španjolsku, smatrajući kako će Francisco Franco uzvratiti za
potporu dobivenu prilikom građanskog rata. No, ispostavilo se kako je Španjolska previše iscrpljena da bi mogla sudjelovati u novom ratu te je umjesto toga
Franco Osovinu podržao posredno, kao formalno neutralna država.
Najvažniji događaj bila je Mussolinijeva odluka da, u svrhu izjednačavanja prestiža s Hitlerom, poduzme vlastiti blitzkrieg u formi napada na Grčku. Pohod
koji je započeo 28. listopada , i koji se ponekad naziva Talijansko-grčki rat, vrlo se brzo, zahvaljujući uspješnom otporu slabo opremljene ali dobro vođene
grčke vojske, pretvorio u još jedan talijanski vojni fijasko. Ne samo što je talijanska ofenziva zaustavljena, nego su talijanske snage odbačene u dubinu
albanskog teritorija. Još je važnije bilo to da se Grčka stavila na stranu Britanije i tako dala mogućnost Britancima da ugrožavaju njemačke pozicije na
Balkanu, odnosno bombardiraju strateški važne naftne izvore u Ploestiju.

Tijek rata godine 1941.[uredi VE | uredi]

Pohod na Balkan[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Travanjski rat

Podrobniji članak o temi: Invazija na Grčku
Krajem 1940. Britanci su pokrenuli Operaciju Kompas - prvu važniju savezničku ofenzivu u ratu - koja je za posljedicu imala potpuno rasulo talijanske vojske
u Sjevernoj Africi. No, taj se uspjeh nije mogao iskoristiti, jer je Churchill donio odluku da se britanska pojačanja i drugi resursi upute u Grčku, čime je
izazvao Hitlera da zapovijedi napad na Grčku, poznat pod šifrom Operacija Marita.
Bilo je planirano da se napad izvede s teritorija Bugarske i Jugoslavije - država koje su do proljeća 1941., isto kao i Mađarska i Rumunjska, priključene
Trojnom paktu. No, 27. ožujka u Jugoslaviji je izveden puč i ustanovljena nova, pro-britanska vlada na čelu s generalom Dušanom Simovićem.
Razbješnjeli Hitler odlučio je da zajedno s Grčkom bude napadnuta i Jugoslavija, što se i dogodilo 6. travnja. Demoralizirana jugoslavenska vojska brzo je
savladana i prisiljena na kapitulaciju 17. travnja. Grčka vojska održala se nešto duže - do 20. travnja, nakon čega su njeni ostaci, zajedno s britanskim
ekspedicijskim korpusom našli utočište na Kreti. Nijemci su 20. svibnja izvršili padobranski desant na Kretu te je zauzeli, iako uz velike gubitke među svojim
elitnim padobranskim jedinicama.

Erwin Rommel je bio najproslavljeniji general Drugog svjetskog rata, zbog svojih sposobnosti bio je poštovan i kod protivničkih časnika

U tom trenutku britanske su se pozicije na Mediteranu i Bliskom istoku našle na najnižoj točki. Serija njemačkih uspjeha, uključujući protuofenzivu u
Sjevernoj Africi koju je vodio Erwin Rommel, potakla je pro-njemačkog premijera Rashida Alija da u Iraku otpočne pobunu protiv Britanaca. Pobuna je
relativno brzo ugušena, ali ne prije što su vichyjevske vlasti u Siriji i Libanonu pristale da se tamošnji aerodromi koriste za njemačko snabdijevanje
pobunjenika. To je Britancima dalo povod da započnu ofenzivu s ciljem zaposjedanja tih teritorija. Ona je, uz dosta poteškoća, uspješno završena sredinom
lipnja.
Operacija Barbarossa[uredi VE | uredi]
 Podrobniji članak o temi: Operacija Barbarossa
Operacija Barbarossa naziv je za njemačku invaziju Sovjetskog Saveza 22. lipnja 1941. godine. Njemačke snage, koje su brojile više od 150 divizija iz
Njemačke i satelitskih zemalja, napale su 22. lipnja 1941. svog dotadašnjeg efektivnog saveznika Sovjetski Savez - državu s čijim je oružanim snagama
nekoliko mjeseci ranije održala zajedničku vojnu paradu u Brestu, slaveći zajedničku pobjedu nad Poljskom i podjelu njenog teritorija. Makar su sovjetske
obavještajne službe pratile kretanje njemačkih vojnih snaga, bile su posve iznenađene brzinom kojom su njemačke jedinice uspjele izvesti prijevoz
željeznicom s velike udaljenosti da bi potom bez ikakvog odlaganja započele izvođenjem borbenih akcija. Sovjetske su divizije u početku padale jedna za
drugom, što je skoro dovelo do kolapsa SSSR-a.
Sovjetsko iznenađenje njemačkom akcijom i razvojem situacije je bilo razumljivo, jer su prema zapadnim granicama države - gdje su zadnje dvije godine
širili državni teritorij osvajanjem susjednih zemalja u savezništvu s Njemačkom - bili rasporedili snage koje su bile posve dostatne za obranu od
potencijalnog njemačkog napada: Crvena armija je na zapadu imala raspoređenih 3,3 milijuna vojnika, 15.470 tenkova i 10.775 borbenih zrakoplova.
Wehrmacht doista nije nikako mogao prikupiti snage koje bi bile jače od onih koje je Sovjetski savez imao raspoređene, te je uspio za Operaciju Barbarossa
okupiti 3,4 milijuna vojnika (uključujući oko 690 tisuća pripadnika finskih i rumunjskih vojnih postrojbi), 4.445 tenkova i samohodnih topova (koji su bili na
približno jednakoj tehnološkoj razini kao višestruko brojniji sovjetski), te 3.914 zrakoplova svih vrsta (koji su u prosjeku bili moderniji od 2 i pol puta
mnogobrojnijih sovjetskih zrakoplova).[13] [14]Međutim je organizacija njemačkih snaga bila dobra, vještine upravljanja velikim operacijama munjevitog
rata primjerene, samopouzdanje nakon pobjedničkih operacija posljednjih godina na visokom nivou.
Njemačka ofenziva išla je u tri smjera: jedan prema Lenjingradu, drugi prema Moskvi, a treći prema Staljingradu. Moskva, Lenjingrad i Staljingrad izdržali su
napade. Najsudbonosnijom će se kasnije pokazati bitka za Staljingrad, važno čvorište za jugoistočnu Rusiju s naftnim nalazištima, koja će početi u kolovozu
1942. god. Zahvaljujući otporu sovjetskih vojnika koji u Bitki za Moskvu krajem 1941. godine uspijevaju zaustaviti njemačko napredovanje, uspjehu Sovjeta
da pojačaju proizvodnju ratnog materijala (pri čemu su uspjeli čitave industrijske kombinate s okupiranog područja preseliti na istok i ponovo započeti
industrijsku proizvodnju) i pristizanju oružja i opreme iz SAD, Nijemačko napredovanje je uvelike zaustavljeno. Situacija na frontu će se definitivno
preokrenula u korist Sovjeta početkom 1943. godine kada su se Nijemci nakon neuspjeha u bitki za Staljingrad korak po korak počeli povlačiti prema
Njemačkoj; poraz u velikoj bitki kod Kurska u ljetu 1943. god. nagovijestio je propast moćnog Wehrmachta.
Ulazak SAD u rat[uredi VE | uredi]

Američki brodovi u plamenu za vrijeme Napada na Pearl Harbor.

Od samog početka rata američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt nije krio svoje pro-britanske simpatije, odnosno uvjerenje kako je u američkom
interesu da sile Osovine budu poražene. No, direktno uključivanje u rat onemogućavalo je uglavnom izolacionističko raspoloženje američke javnosti,
odnosno mišljenje kako se Amerikanaca pitanje kontrole nad Europom i ostatkom Starog svijeta ne tiče.
Roosevelt je, s druge strane, koristio svoje predsjedničke ovlasti da bi Britaniji pomagao na svaki način osim vojnom intervencijom. Britanci su dobivali
izdašnu vojnu pomoć, a njihove narudžbe dovele su do postupnog procvata američke vojne industrije. Roosevelt je SAD u rat nastojao uvući tako što je slao
američke ratne brodove da prate konvoje s američkom robom za Britaniju i tako provociraju sukobe s njemačkim podmornicama u Atlantiku.
No u jesen 1941. prava je kriza nastala na Pacifiku, umjesto Atlantiku. Japan je godinu dana ranije, koristeći zauzetost zapadnih sila, okupirao Indokinu,
dotada pod vlašću vichyjevske Francuske, te tako stekao vrijedan izvor sirovina. Sljedeća na redu trebala je biti Nizozemska Istočna Indija, s obzirom na
svoje izvore nafte. SAD su na to, kao i na nastavak rata u Kini, reagirali naftnim embargom koji je posebno pogodio japansku mornaricu.
Suočena s krizom, japanska vlada odlučila je vojnom akcijom zauzeti Nizozemsku Istočnu Indiju. No, to je sa sobom povlačilo oružani sukob s Britanijom i
SAD. Američka je vlada, kao dodatno upozorenje, bila premjestila veći dio svoje Pacifičke flote iz San Diega u bazu Pearl Harbor na Havajima.
To je japanskim planerima dalo sjajnu priliku da smisle akciju koja je na samom početku trebala ostvariti japansku premoć na Pacifiku i omogućiti neometana
osvajanja po ostatku Azije. Dana 7. prosinca američku vojnu bazu u Pearl Harboru - dakle na teritoriju SAD - napali japanski avioni te potopili, odnosno
oštetili veliki broj brodova i aviona. Taj je napad, izveden bez formalne objave rata, izazvao veliki bijes američke javnosti te otklonio sve sumnje oko toga
trebaju li se SAD aktivnije uključiti u događaje u svijetu.
Dan prije napada na Pearl Harbor Sovjeti su pokrenuli jednu od svojih prvih velikih ofenziva. Ona je ne samo odbacila Nijemce od Moskve nego im nanijela i
velike gubitke, srušivši tako mit o nepobjedivosti Wehrmachta. Dok se sve to događalo, Hitler je smatrao kako bi pritisak na istočnom frontu mogao smanjiti
ulaskom Japana u rat protiv SSSR-a. U tu svrhu Njemačka je formalno objavila rat SAD, ali je, na Hitlerovo veliko razočaranje, Japan održao neutralnost u
odnosu na SSSR.

Tijek rata godine 1942.[uredi VE | uredi]

Osovine u ofenzivi[uredi VE | uredi]
Ulazak SAD, sa svojim ogromnim ljudskim, materijalnim i industrijskim resursima, predstavljao je veliko olakšanje za Britaniju i SSSR, ali je trebalo vremena
da se svi ti resursi mobiliziraju i počnu efikasno koristiti. U međuvremenu su Sile Osovine na različitim bojištima nastavile bilježiti uspjehe.
Bitka za Singapur 1942. godine.

Najspektakularniji bili su oni na Pacifiku. Japanci su uspjeli osvojiti Malaju te 15. veljače prisiliti na predaju veliki britanski garnizon u Singapuru, što je
predstavljalo jedan od najsramotnijih poraza u britanskoj povijesti. Slično je bilo s Filipinima, Nizozemskom Istočnom Indijom, Središnjim Pacifikom
te Burmom, a daljnje napredovanje preko Nove Gvineje do Australije zaustavljeno je tek pomorskom bitkom u Koraljnom moru. Nešto kasnije u bitci kod
Midwaya zaustavljen je još jedan japanski pokušaj daljnjeg osvajanja, pri čemu je potopljeno nekoliko nosača aviona sa stotinama elitnih pilota.
Na istočnom frontu sovjetska zimska ofenziva zastala je na proljeće, dijelom zahvaljujući Hitlerovoj zapovijedi da se ne odstupa ni milimetar, a prekršitelji
najstrože kažnjavaju. Novi sovjetski pokušaj ofenzive u svibnju je doveo do katastrofalnog poraza u Drugoj bitci za Harkov. Time su Nijemcima olakšani
uvjeti za započinjanje velike ljetne ofenzive kojoj je, ovoga puta, cilj bio ograničen na Kavkaz i tamošnja naftna polja, odnosno eventualno izbijanje na Bliski
istok. Ofenziva koja je započela u lipnju izazvala je sovjetsko povlačenje, no rasulo iz godine 1941. nije se ponovilo. Sovjeti su s vremenom bili u stanju
usporiti njemačko napredovanje, a dodatni problem predstavljalo je razdvajanje njemačkog nadiranja na dva pravca - jedan prema Kavkazu, drugi u
smjeru Staljingrada, industrijskog središta na rijeci Volgi. Shvaćajući stratešku važnost Staljingarada, Sovjeti su ga odlučili odlučno braniti, što je dovelo
do staljingradske bitke.
Njemačko zapovjedništvo nadalo se prodrijeti na Bliski istok i s južnog pravca zahvaljujući novoj Rommelovoj ofenzivi kojom su britanske snage teško
poražene u bitci kod Bir Hakeima i prisiljene na povlačenje iz Libije u dubinu egipatskog teritorija. Rommel se nadao zauzeti Aleksandriju, izbiti na Sueski
kanal te se poslije spojiti s njemačkim snagama na Kavkazu, odnosno japanskim u Indiji. Ali taj ambiciozni plan sredinom ljeta zaustavila je loša logistika te
reorganizirana britanska obrana pod zapovjedništvom generala Bernarda Montgomeryja koja je Rommelovo napredovanje konačno zaustavila u bitci kod
Alam el Halfe.
U međuvremenu se, u skladu sa zaključcima konferencije u Wanseeu u siječnju, na teritorijima pod vlašću Njemačke i njenih satelita počelo provoditi
tzv. Konačno rješenje židovskog pitanja, danas poznatije pod nazivom Holokaust.
Prekretnice[uredi VE | uredi]
Sredinom 1942. SSSR se ponovno našao u teškoj situaciji, te je Staljin to iskoristio kako bi zapadne saveznike natjerao na otvaranje tzv. drugog fronta u
Zapadnoj Europi s ciljem rasterećenja Crvene armije. Američki vojni krugovi također su se zalagali za takav plan iz političkih razloga, nastojeći da rat u
Europi bude što kraći, odnosno da se mogu obračunati s Japanom. Churchill je, pak, smatrao kako do otvaranja drugog fronta treba doći na obalama
Mediterana koje je on nazivao "mekim trbuhom" Hitlerove Europe. Propast kanadskog prepada na Dieppe u lipnju je Amerikance uvjerila u snagu njemačke
obrane na atlantskim obalama, odnosno prihvaćanje Churchillovih argumenata.
Bernard Law Montgomery, britanski general, koji je svojim pobjedama nad Rommelom u Africi označio prekretnicu u II. svj. ratu.

Iako su Rommelove osovinske snage u Sjevernoj Africi dugo vremena bile brojčano, tehnički i logistički inferiorne Britancima, tek je Montgomery to uspio
shvatiti, odnosno praktički iskoristiti za jednostavan plan koji je 23. listopadadoveo do početka bitke kod El Alameina. Rommelove snage teško su poražene i
natjerane na povlačenje koje će postupno dovesti do gubitka Libije. Zato se ta bitka smatra prvom prekretnicom Drugog svjetskog rata.
U međuvremenu su osovinske pozicije 4. studenog dodatno oslabljene operacijom Torch, anglo-američkim iskrcavanjem na obale Maroka i Alžira, koji su bili
pod kontrolom vichyjevske Francuske. Nakon kraćeg otpora vichyjevske su se snage predale, odnosno prešle na stranu Saveznika, ali je daljnje
napredovanje u Tunis zaustavljeno zbog iskrcavanja njemačko-talijanskih snaga te lošeg vremena. Bez obzira na to, uspjeh složene amfibijske operacije
pokazao je kako su Saveznici sličan pothvat u stanju ponoviti drugdje, tjerajući Hitlera da na račun istočnog fronta šalje trupe na zapad radi obrane
europskih obala. Zato se Torch naziva drugom prekretnicom drugog svjetskog rata.
Najvažnija prekretnica ipak se dogodila na istočnom frontu, gdje su ulične borbe u Staljingradu bile toliko iscrpile njemačko ljudstvo da je njemačko
zapovjedništvo bilo prisiljeno popunjavati bočne linije trupama svojih saveznika, Rumunjske, Mađarske i Italije. To je sovjetskoj vrhovnoj komandi (Stavka)
dalo sjajnu priliku da dvostrukim bočnim udarom 19. studenog te linije probije i u Staljingradu opkoli 6. armiju generala Friedricha Paulusa. Pokušaji da se
obruč probije i opkoljena armija izbavi nisu uspjeli, pa su se 1. veljače 1943. njeni ostaci predali, označivši najveću katastrofu u dotadašnjoj njemačkoj vojnoj
povijesti.
Poraz kod Staljingrada Nijemce je natjerao na povlačenje s Kavkaza, ali je imao i ozbiljnije političke posljedice. Uništenje vojski na Istočnom frontu vladine je
krugove u Rumunjskoj, Mađarskoj, pa i u Italiji, natjeralo da razmišljaju o napuštanju Njemačke i priklanjanju Saveznicima prvom povoljnom prilikom.
Prekretnica se dogodila i na Pacifiku, nakon što su 2. kolovoza američki marinci izvršili desant na strateški važan otok Guadalcanal na Solomonskim
Otocima. Japanci su ih odatle pokušali otjerati vlastitim desantom što je dovelo do šestomjesečnih žestokih borbi na kopnu, moru i zraku. Iako su obje strane
pretrpjele ogromne gubitke, Amerikanci su ih lakše nadoknađivali te su se Japanci početkom veljače 1943. povukli, označivši uspjeh prve velike savezničke
ofenzive na tom ratištu.
Tijek rata godine 1943.[uredi VE | uredi]
Slom Osovina u Sjevernoj Africi[uredi VE | uredi]
Savezničkim snagama u Sjevernoj Africi Tunis je, nakon relativno lakog zauzimanja Alžira i Maroka, predstavljao veliki problem, što zbog lošeg vremena, što
zbog teškog planinskog terena koji je vješto koristila njemačko-talijanska ekspedicijska armija na čelu s generalom von Arnimom. Saveznici su dodatni
problem imali u slaboj koordinaciji između britanskih, američkih i francuskih kolonijalnih trupa. Još veći problem bilo je neiskustvo američkih snaga koje je 19.
veljače došlo do izražaja u bitci kod Kasserinea prilikom koje je Rommel uspio probiti američke položaje i izazvati panično povlačenje koje je zaustavljeno
tek krajnjim britanskim naporima.
No taj Rommelov uspjeh nije mogao biti iskorišten jer je u Tunis s juga, iz Libije, prodirala britanska Osma armija na čelu s Montgomeryjem. Dana 6.
ožujka Montgomery je Rommela porazio u bitci kod Medenina, a 17. ožujka započeo je pustinjskim manevrom zaobilaziti utvrđenu Marethsku liniju na
tuniško-libijskoj granici. Uspješan proboj tih položaja zapečatio je sudbinu osovinskih snaga u Tunisu, jer nisu imale dovoljno ljudstva ni materijala kako bi se
oduprle savezničkim ofenzivama iz dva pravca.
Iako su pojedini osovinski komandanti tražili dozvolu za evakuaciju, Hitler je to odbio iz političkih razloga, plašeći se dodatne demoralizacije nakon
staljingradske katastrofe. Evakuacija je s vremenom postajala sve teža, isto kao i snabdijevanje trupa zbog sve očitije pomorske nadmoći Saveznika u
Mediteranu. 14. svibnja posljednji su se ostaci osovinskih snaga predali, označivši konačni kraj rata u Sjevernoj Africi.
U međuvremenu su se sile Osovine mogle utješiti djelomičnim uspjehom njemačke ofenzive na istočnom frontu, tokom koje su Sovjeti odbačeni iz
područja Harkova koji su bili oslobodili početkom godine. To je Wehrmachtu povratilo optimizam, odnosno potaklo planove za još jednu veliku ljetnu ofenzivu,
dok su Sovjeti odlučili zaustaviti daljnje napade i posvetiti se konsolidaciji svojih redova. To je dovelo do relativnog zatišja na istočnom frontu koje će trajati
nekoliko mjeseci.
Desant na Sjevernu Afriku među osovinskim je snagama potakao strah od eventualnog savezničkog iskrcavanja na druge dijelove Sredozemlja. Zato su
poduzete mjere za jačanje obrane na tom području - vichyjevska je Francuska okupirana, nakon čega se njena flota u Toulonu samopotopila kako ne bi pala
u ruke Nijemcima. Na Balkanu, gdje se razgranao široki partizanski pokret, pokrenute su ofenzive u cilju njegovog gušenja, pogotovo u Jugoslaviji gdje su
pokušaji uništenja Titovih partizana doveli do bitaka na Neretvi i Sutjesci.
Bitka kod Kurska[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Bitka kod Kurska

Kurska bitka (5. srpnja - 23. kolovoza 1943.) vođena je između sovjetskih i njemačkih snaga tijekom ljeta 1943. godine. To je najveća tenkovska bitka
u povijesti ratovanja i najznačajnija saveznička pobjeda tijekom 1943. godine.
Namjera njemačkih kopnenih snaga (Wehrmacht) bila je razbiti središnji dio istočnog fronta, s juga obuhvatiti Moskvu i nanijeti odlučujući udarac. Njemačka
ofenziva počela je 5. srpnja pod tajnim nazivom Zitadelle (tvrđava, citadela). U bitci je s njemačke strane angažirano 50 divizija (od čega 14 oklopnih i 2
motorizirane) - ukupno oko 800.000 vojnika, 2.700 tenkova i samovoznog topništva, 10.000 topova i minobacača, uz podršku oko 2.000 zrakoplova, a sa
sovjetske 12 armija (od čega 2 oklopne). Rusi su imali izvjesnu brojčanu nadmoćnost u ljudstvu i naoružanju - 20.000 topova i minobacača, 920 raketnih
bacača, 3.600 tenkova, uz podršku 2.400 zrakoplova. Ruske snage izvele su uspješan protunapad i do 23. kolovoza Nijemci su poraženi: iz stroja im je
izbačeno oko 60.000 poginulih i oko 150.000 ranjenih vojnika. Stvarni ruski gubici objelodanjeni su tek 1991. i iznosili su oko 80.000 poginulih uz velik broj
ranjenih i nestalih. Pobjedom Crvene armije u ovoj bitci, inicijativa na Istočnom frontu prešla je na sovjetsku stranu. Od tada pa sve do kraja rata njemačke
jedinice nalaze se u konstantnoj defenzivi.
Pad Italije[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Kapitulacija Italije

U skladu s Churchillovim strateškim zamislima, zapadni su saveznici 10. srpnja 1943. započeli iskrcavanje na Siciliju, što je bio prvi korak prema izbacivanju
Italije iz rata. Iako su osovinske snage, pogotovo njemačke, pružale žestok otpor, brzo je postalo jasno da se moraju povući na talijansko kopno. U
međuvremenu su svi ti događaji imali utjecaj na fašističke vođe u Rimu, koji su 21. srpnja svrgnuli i uhitili Mussolinija, a nova vlada odmah je započela tajne
pregovore o kapitulaciji.
Do kapitulacije je došlo 8. rujna, kada se trebalo dogoditi koordinirano veliko iskrcavanje kod Salerna. No, njemačke snage pod komandom feldmaršala
Kesselringa pokazale su se kao vrlo vješte, kako u obrani od zapadnih saveznika, tako i u brzom stavljanju Italije pod okupaciju. Mussolini je oslobođen
akcijom njemačkih komandosa i postavljen na čelo kvislinške Talijanske Socijalne Republike. U međuvremenu su Nijemci, vješto koristeći planinski teren,
zadržavali saveznički prodor prema Rimu te postupno stvorili gotovo nesavladivu obrambenu liniju čiji je centar bio Monte Cassino. Oko tog mjesta
mjesecima će se voditi krvave borbe.
Kapitulacija Italije imala je ozbiljne posljedice i na Balkanu. Dok je britanski pokušaj da iskoriste kapitulaciju talijanskog garnizona i na brzinu
osvoje Dodekanez završio katastrofom, u Grčkoj i Jugoslaviji partizanima su pale u ruke velike količine oružja i opreme. Pogotovo je to imalo veliki utjecaj na
Jugoslaviju, gdje se partizanska vojska i s njom povezan politički pokret nametnula kao glavni čimbenik u budućem poratnom uređenju zemlje.

Tijek rata godine 1944.[uredi VE | uredi]

Iskrcavanje kod Anzija[uredi VE | uredi]
Isfrustrirani uspješnim njemačkim otporom kod Monte Cassina, saveznički su zapovjednici odlučili osvojiti Rim obilaznim manevrom, odnosno iskrcavanjem
trupa kod Anzija, u pozadini njemačkih linija. No, iskrcavanje, koje je otpočelo krajem siječnja, vrlo je brzo zapelo zbog logističkih problema i nesposobnosti
američkog generala Lucasa. To je Nijemcima dalo dragocjeno vrijeme da dovuku rezerve i pokrenu protunapad koji je saveznike gotovo uspio baciti u more.
Mostobran je očuvan, ali su saveznici odustali od namjere da ga koriste kao polazište za napad na Rim.
Monte Cassino osvojen je nekoliko mjeseci kasnije i Nijemci su konačno prisiljeni na povlačenje, što je Amerikancima omogućilo da 4. lipnja oslobode Rim.
No, dotada je Churchillova mediteranska strategija bila temeljito diskreditirana i talijansko bojište izgubilo prioritet među savezničkim planerima.
Oslobođenje Francuske[uredi VE | uredi]
Savezničko iskrcavanje u Normandiji, poznatije kao Dan D.

Charles de Gaulle - jedan od vođa operacije Overlord.

Nakon poraznih iskustava u brdovitoj Italiji, saveznici su konačno prihvatili američko stajalište da je rat najbolje dobiti direktnim udarom u Njemačku preko
ravničarske Zapadne Europe. Od kraja 1943. intenzivirale su se pripreme za veliko iskrcavanje na francusku obalu, koje je dobilo šifru Operacija Overlord.
Pomorski i zračni desant bio je godinama planiran, a mjesecima uvježbavan, uz dotada neviđeni sustav dezinformacije neprijatelja.
Sve te mjere urodile su plodom kada je 6. lipnja - datum koji će u povijest ući kao Dan D - izvršena dotada najveća amfibijska operacija u povijesti.
Savezničke snage iskrcale su se na širokom frontu u Normandiji, umjesto kod Doverskih vrata gdje su ih Nijemci bili očekivali. Iako su Nijemci na sve
moguće načine pokušali saveznike baciti u more, mostobran se postupno širio. Nakon mjesec i pol dana krvavih i žestokih borbi, Amerikanci su uspjeli
izvršiti proboj i poduzeti veliki obuhvatni manevar. Hitlerovo uporno odbijanje da izda zapovijed za povlačenje dovelo je do opkoljavanja i uništavanja
njemačkih snaga kod Falaisea.
Istovremeno je izvršen i manji desant na južnu obalu Francuske. Nijemci su počeli povlačenje iz Francuske koje se vrlo brzo pretvorilo u paniku i
rasulo. General de Gaulle u tim je danima uspješno ishodio da njegov pokret Slobodnih Francuza postane legitimna vlada oslobođene Francuske i izbjegne
savezničku okupacijsku upravu. 24. kolovoza, nakon oslobođenja Pariza, to je i potvrđeno.
Duboko uvjereni da će rat moći završiti do Božića, saveznici su se odlučili za riskantni plan zračnog desanta u južnoj Nizozemskoj, kojemu je cilj bilo
osvajanje mostova preko Rajne. Taj plan, prozvan Operacija Market Garden, 17. rujna doveo je do velikog zračnog desanta, pri čemu su britanski
padobranci kod Arnhema stjecajem okolnosti naletjeli na elitne njemačke jedinice. Rezultat toga bila je arnhemska bitka u kojoj su Britanci desetkovani, a
Nijemci stekli jednu od posljednjih velikih pobjeda u ratu.
Slom njemačkih istočnih saveznika[uredi VE | uredi]
Crvena armija od kurske bitke bila je u stalnom napredovanju. U prvoj polovici 1944. godine borbe su se uglavnom vodile na sjevernom i južnom dijelu
istočnog fronta, pa je tako odsječen njemački garnizon na Krimu, a Lenjingrad konačno oslobođen opsade.
Glavni i najspektakularniji udar dogodio se u lipnju, a nosio je šifru Operacija Bagration. Ta operacija koja traje od 22. lipnja do 19. kolovoza 1944. godine
vremenski se poklapa s Operacijom Overlord na zapadnom frontu. Njime je slomljena njemačka Grupa armija Centar i oslobođena Bjelorusija - te je front
nakon tri godine razornog ratovanja izmješten izvan predratnog teritorija SSSR-a. U operaciji Bagration su Sovjeti zarobili ogromni broj neprijateljskih vojnika
i stekli 180.000 mrtvih i nestalih, uz bazu za daljnje napredovanje na područje Poljske i Njemačke.
U isto vrijeme pokrenuta je i velika ofenziva na Finsku, čija je vlada odlučila pristati na sovjetske uvjete za primirje. Ta odluka nije značila kraj rata za Finsku.
Nijemci su odmah pod okupaciju stavili sjeverni dio zemlje koji će postati poprište višemjesečnog krvavog rata između bivših saveznika.
Dva mjeseca kasnije poduzet je udar na Rumunjsku, koja je imala daleko više uspjeha u mijenjanju strana. Sovjeti su prodrli i preko bugarske granice, iako
ta zemlja formalno nije objavila rat SSSR-u. Obje vojske stavile su se Sovjetima na raspolaganje i poslije uzele učešće u borbama protiv Nijemaca na
istočnom frontu.
Dolazak Sovjeta na Balkan prisilio je Nijemce na povlačenje iz Grčke prema sjeveru. Nastali vakuum nastojale su ispuniti suparničke gerilske frakcije, što je
dovelo do građanskog rata u koji su se upetljale britanske trupe. U Jugoslaviji su u jesen Titovi partizani uz pomoć Crvene armije oslobodili Beograd te se
polako transformirali u regularnu vojsku koja je držala svoj dio fronta.
U Mađarskoj je pokušaj kapitulacije, odnosno stavljanja na stranu Saveznika, doveo do njemačke vojne intervencije protiv admirala Horthyja i instaliranja
fašističkog režima koji će provesti Holokaust među dotada pošteđenim mađarskim Židovima.
Oslobođenje Filipina[uredi VE | uredi]
Douglas MacArthur, jedan od najboljih i najsposobnijih generala u američkoj povijesti, čovjek koji se proslavio pobjedama na Pacifičkom bojištu.

U 1943. i 1944. godini na Pacifiku glavna saveznička, odnosno američka, strategija bilo je tzv. preskakanje otoka. Ona se sastojala u tome da se prodor u
dubinu područja pod japanskom kontrolom izvodi zaobilaženjem većine otočnih uporišta koja bi tom prodoru stajala na putu. Amerikanci bi se jednostavno
iskrcali u pozadini tih uporišta, tamo sagradili pomorske i zračne baze, a japanske baze ispred njih bile bi podvrgnute zračnom i pomorskom bombardiranju,
odnosno blokadi u cilju njihove trajne neutralizacije.
Takva je strategija donijela ploda u savezničkom sporom, ali nezaustavljivom napredovanju u Jugozapadnom, odnosno Središnjem Pacifiku. No, kako su se
savezničke linije približavale Japanu, tako su rasle nesuglasice između generala Douglasa MacArthura i admirala Chestera Nimitza. Dok se Nimitz zalagao
za direktan prodor prema Japanu, dotle je MacArthur, dijelom zbog svoje povrijeđene taštine, inzistirao na prethodnom oslobođenju Filipina.
Na kraju je iz političkih razloga prevagnulo MacArthurovo mišljenje. U jesen su Amerikanci prikupili veliku invazijsku flotu i izvršili desant na Filipine. Japanski
pokušaj da to spriječe doveo je do bitke u zaljevu Leyte - najvećeg i najspektakularnijeg pomorskog okršaja u ratu, nakon kojeg je japanska ratna mornarica
prestala postojati kao ozbiljan faktor. Američke kopnene snage na Filipinima su, s druge strane, s japanskim garnizonima vodili žestoke borbe do samog
kraja rata.

Tijek rata godine 1945.[uredi VE | uredi]

Slom Njemačke[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Kapitulacija Njemačke

Krajem 1944. Njemačka je ostala usamljena, bez saveznika, a i njen matični teritorij već je bio načet sa zapada i s istoka. No, Hitler je još uvijek vjerovao u
uspješan završetak rata, uzdajući se u nova oružja poput raketa V-2 ili mlaznih lovaca Me-262. Kako bi stekao vrijeme da ih usavrši, naredio je veliku
ofenzivu na zapadu protiv američkih položaja u Ardenima. Velika ardenska protuofenziva u potpunosti je iznenadila Amerikance i nanijela im teške gubitke,
ali su njihovi položaji brzo konsolidirani uz pomoć britanskih saveznika te su Nijemci postupno potisnuti na polazne položaje.
Broj ljudskih žrtava u Drugom svjetskom ratu

Gubitke u Ardenima više ništa nije moglo nadoknaditi, što su odmah iskoristili Sovjeti, probivši njemačke linije u Poljskoj i približivši se samom Berlinu. U
ožujku su zapadni saveznici konačno prešli Rajnu i počeli prodirati u samo srce Njemačke. Saveznici su također pokrenuli ofenzivu u Italiji, isto kao i Titova
jugoslavenska vojska.
Njemačka je vojska nakon više od pet godina doživjela potpuni slom pa su se mnoge jedinice, pogotovo na zapadu, počele predavati bez borbe, a na istoku
boriti manje zato da zaustave Sovjete, a više zato da sebi daju priliku za predaju zapadnim saveznicima. 25. travnja sovjetske i američke trupe spojile su se
kod Torgaua, presjekavši tako Njemačku napola. U isto vrijeme otpočela je berlinska bitka tijekom koje je Hitler izvršio samoubojstvo, a sam Berlin predao
se 2. svibnja.
Nova njemačka vlada pod admiralom Dönitzom otpočela je pregovore o kapitulaciji koji su završeni 7. svibnja, a 8. svibnja objavljen je prekid neprijateljstava.
U nekim dijelovima Europe, pogotovo onim istočnim, borbe su se vodile još nekoliko tjedana, ali je tog dana službeno otpočeo mir.
Slom Japana[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Kapitulacija Japana

Eksplozija atomske bombe u Nagasakiju 9. kolovoza 1945.

Douglas MacArthur, američki general, potpisuje japansku kapitulaciju na USS Missouriju.

U prvoj polovici 1945. godine američki su se vojnici iskrcali na otok Iwo Jimu i nakon dugotrajnih i žestokih borbi svladali tamošnji japanski garnizon. Otok je
poslije počeo služiti kao baza američkim strateškim bombarderima B-29 u njihovim napadima na ciljeve u samom Japanu. Prilikom napada korištene su
zapaljive bombe što je samo u Tokiju dovelo do 300.000 mrtvih.
U lipnju su se Amerikanci još više približili samom Japanu nakon iskrcavanja na Okinawi. I tamo je japanski garnizon svladan, ali uz ogromne gubitke na
savezničkoj strani. Ti su gubici uvjerili američke planere da će invazija samog Japana zahtijevati nezamislivo veliki broj žrtava i doveli do odluke da se Japan
na predaju pokuša prisiliti upotrebom novog oružja zvanog atomska bomba.
Dana 6. kolovoza na Hirošimu je bačena atomska bomba koja je izazvala dotad nezamislivo razaranje i patnje među lokalnim stanovništvom. Dok je
japanska vlada pokušavala shvatiti što se dogodilo, uslijedio je još jedan šok u obliku objave rata SSSR-a. Sovjetske snage vrlo su brzo razbile japanske
snage u Mandžuriji i otpočele brzo napredovati prema Koreji. Dana 9. kolovoza bačena je druga atomska bomba na Nagasaki (vidi Atomsko bombardiranje
Hirošime i Nagasakija).
To je bilo dovoljno da japanska vlada nakon nekoliko dana shvati da daljnji otpor nema smisla, te je 15. kolovoza objavljena bezuvjetna kapitulacija. Ona je
formalno potpisana 2. rujna na američkom bojnom brodu USS Missouri u Tokijskom zaljevu, što je datum koji predstavlja službeni završetak drugog
svjetskog rata..

Posljedice rata[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Posljedice Drugog svjetskog rata
Gubitci[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Broj ljudskih žrtava u Drugom svjetskom ratu

Njemački teritorijalni gubici 1919.-1945.

Njemačke okupacijske zone nakon anektiranja istočnih teritorija 1946.

Točan broj ljudskih žrtava u ratu nepoznat je i do danas. Broj se procjenjuje na oko 55 milijuna ljudi, što je najveći broj do danas. Broj ranjenih bio je
višestruko veći, što, s obzirom na tadašnji broj stanovnika planeta Zemlje, Drugi svjetski rat čini najkrvavijim sukobom u povijesti.
Rat je doveo do dramatičnih demografskih promjena u mnogim dijelovima svijeta. Cijele su etničke zajednice ili desetkovane ili prisilno raseljene. Najžalosniji
su primjer tog desetkovanja i mučenja europski Židovi i Romi. Židovi koji su preživjeli holokaust uglavnom su se iselili u SAD i Aziju gdje su stvorili Izrael.

Podrobniji članak o temi: Progon Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata

Od protjeranih naroda to su bili Nijemci (iz Istočne Europe).
I materijalni gubici bili su veliki. U ratu su nestali i mnogi dijelovi kulturne baštine, za što su najbolji primjer Varšava, koju su, nakon neuspjelog ustanka
godine 1944., Nijemci u potpunosti razorili, te Dresden čiji je veći dio godine 1945. spaljen u savezničkom bombardiranju.
Promjene granica[uredi VE | uredi]

Velika trojka: Winston Churchill, Franklin Delano Roosevelt i Josif Staljin na konferenciji u Jalti (1945.) na kojoj su dogovarali podjelu svijeta nakon rata.

Najvidljivije promjene bile su one koje su se ticale državnih granica. SSSR je u svoj sastav uveo Estoniju, Latviju i Litvu te se proširio na račun Finske,
Njemačke, Poljske, Čehoslovačke i Rumunjske. Mirovnim ugovorima proširila se Poljska na račun Njemačke, odnosno Jugoslavija na račun Italije - s time da
je pitanje Trsta riješeno tek 1954. godine. Kina je preuzela otok Tajvan, dok je Koreja stekla neovisnost.
Sama Njemačka ubrzo je nakon rata podijeljena na Zapadnu i Istočnu Njemačku. Austrija je također povratila neovisnost i godine 1955. postala suverena i
neutralna država.
Političke promjene[uredi VE | uredi]
Nacistički ratni zločinci na suđenju u Nürnberškom procesu.

Kraj rata u Aziji prešao je iz globalnog u lokalni sukob. Nakon rata bivše kolonijalne sile u Aziji pokušale su vratiti svoja područja oružanim sukobom.
Britanija je bila iscrpljena i svim svojim kolonijama priznala je samostalnost, a Nizozemska je Vijetnam napustila tek 1954. Dotada je već započeo proces
dekolonizacije tijekom kojeg je nastao Treći svijet.
Na mjesto iscrpljenih, poniženih i devastiranih bivših europskih sila došle su dvije države - SAD i SSSR. Njihovo suparništvo, djelomično motivirano borbom
za prevlast u svijetu, a djelomično nesuglasicama nazvano je hladni rat, a granica između njihovih sfera u Europi prozvana Željezna zavjesa.
U nastojanju da steknu propagandnu i drugu nadmoć nad Sovjetima, Amerikanci su u Zapadnu Europu uložili ogromna sredstva u svrhu ekonomske obnove
preko tzv. Marshallovog plana. Ubrzo nakon rata počeli su prvi diplomatski koraci koji će s vremenom dovesti do stvaranja Europske Unije.
Kulturni utjecaj[uredi VE | uredi]
Dijelom zbog svog trajanja i dimenzija, a dijelom zbog toga što je bio prvi oružani sukob u kome su ulogu imali novi masovni mediji kao radio i film, Drugi
svjetski rat na svjetsku je kulturu općenito ostavio snažan utisak koji traje i danas i koji se manifestira u dva često proturječna oblika.
U Drugom svjetskom ratu, koji je bio puno razorniji od Prvog, pojavio se i razvio pacifizam. On je nalagao izbjegavanje rata pod svaku cijenu.
Zbog sve veće upotrebe nuklearnog oružja smatra se da bi treći svjetski rat, ukoliko bi došlo do njega, bio još razorniji i da bi prijetio uništenju ljudske vrste.
Posebno je velik zločin predstavljao Holokaust. Mnogi smatraju Holokaust težim zločinom od svih razaranja u ratu.

Izvori[uredi VE | uredi]
1. ↑ Deklaracija Europskog parlamenta o danu sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma 2.4.2009.

2. ↑ Müller, Rolf-Dieter (2016). Hitler's Wehrmacht, 1935–1945. Lexington: University Press of Kentucky, str. 175
 3. ↑ Karl Schnurre (dužnosnik Njemačkog Ministarstva vanjskih poslova) (29. rujna 1939. godine). The German-Soviet Trade
Agreement concluded on August 19 (engleski (prijevod s njemačkog)). Ministarstvo vanjskih poslova Njemačke (transkript kod Lillian
Goldman Law Librarz) pristupljeno 10. studenog 2017.

4. ↑ Robert Philpot (9. svibnja 2015.). [https://www.spectator.co.uk/2015/05/the-carpet-bombing-of-hamburg-killed-40000-people-it-also-

did-good/ FEATURES The carpet-bombing of Hamburg killed 40,000 people. It also did good] (engleski). The Spectator pristupljeno
7. veljače 2018.

5. ↑ The University of Exeter. "THE BOMBING OF BRITAIN 1940-1945 EXHIBITION" (str. 32) (engleski). The University of Exeter
pristupljeno 7. veljače 2018.

6. ↑ Forces War Records UK (15. ožujka 2013). FRIDAY FLYPAST: LANCASTER BOMBER. (engleski). https://www.forces-war-
records.co.uk. Forces War Records pristupljeno 7. veljače 2018.

7. ↑ Marko Marjanović (7. srpnja 2017.). In WWII 3 out of 4 German KIA Were by Soviet Army (engleski). Russia Insider pristupljeno 7.
veljače 2018.

8. ↑ WW2 WEAPONS. Russian arms production (engleski). WW2 WEAPONS pristupljeno 7. veljače 2018.

9. ↑ WW2 WEAPONS. GERMAN ARMS PRODUCTION (engleski). WW2 WEAPONS pristupljeno 7. veljače 2018.

10. ↑ MacQueen, Norrie. Peacekeeping and the International System. Routledge. 2006. ISBN 0-415-35354-8. Str. 38.

11. ↑ Tobias R. Philbin [1944.]. “Chapter Five: Basis Nord (str. 81-117)”, The Lure of Neptune: German-Soviet Naval Collaboration and
Ambitions, 1919-1941 (engleski), str. 110, The University of South Carolina Press

12. ↑ Tekst Pakta Ribbentrop-Molotov (prijevod na engleski), kod Fordham University

13. ↑ OPERATION BARBAROSSA: OVERVIEW OF THE FORCES INVOLVED AND THE AXIS OBJECTIVES, Nigel Askey, posjećeno
10. kolovoza 2017.

14. ↑ "Operation Barbarossa", John Graham Royde-Smith za Encyclopedia Britannica, posjećeno 10. kolovoza 2017.

Poveznice[uredi VE | uredi]
 Hrvatska enciklopedija (LZMK): Drugi svjetski rat
 Opća i nacionalna enciklopedija: Drugi svjetski rat
 [sakrij]
V ·R·U
Drugi svjetski rat
Zapadna Europa · Istočna Europa · Afrika · Sredozemlje · Azija i Pacifik · Atlantik
S
u Ujedinjeno Kraljevstvo · SSSR · SAD · Kina · Poljska · Francuska · Nizozemska · Belgija · Kanada · Norveška · Grčka · Jugoslavija · Čehoslovačka · Indija · Australija ·
d Saveznici
Novi Zeland · Južnoafrička Republika · Egipat · Filipini · Brazil · više...
i
Treći Reich · Japansko Carstvo · Italija · Višijska Francuska · Talijanska Socijalna Republika · Mađarska · Bugarska · Rumunjska · Finska · Nezavisna Država Hrvatska ·
o Sile Osovine
Republika Slovačka (1939. - 1945.) · Srbija · Crna Gora · Albanija · Tajland · više...
n
i Austrija · Češka · Danska · Estonija · Etiopija · Francuska · Njemačka · Grčka · Italija · Židovi · Koreja · Latvija · Nizozemska · Norveška · Filipini · Poljska · Tajland ·
Pokreti otpora
c Sovjetski Savez · Slovačka · Zapadna Ukrajina · Vijetnam · Partizani u Jugoslaviji
i
PreludijUzroci · Afrika · Europa · Azija
K 1939.Invazija na Poljsku · Bitka za Westerplatte · Lažni rat · Zimski rat · Atlantik
r Danska i Norveška · Bitka za Francusku · Bitka kod Dunkerquea · Bitka za Britaniju · Britanski Somaliland · Okupacija Baltika · Okupacija Besarabije i Bukovine · Invazija Indokine ·
o 1940.
Invazija Grčke
n 1941.Invazija Jugoslavije · Operacija Barbarossa · Bliskoistočna kampanja · Bitka za Kijev · Opsada Lenjingrada · Bitka za Moskvu · Opsada Sevastopolja · Napad na Pearl Harbor
o
l 1942.Pomorska bitka kod Midwayja · Bitka za Staljingrad · Prva bitka kod El Alameina · Druga bitka kod El Alameina · Operacija Baklja · Guadalcanalska kampanja
o Tuniška kampanja · Bitka kod Kurska · Druga bitka za Smolensk · Salomonski Otoci · Operacija Husky · Saveznička invazija Italije · Kapitulacija Italije · Operacija Osovina ·
1943.
g Gilbertovi i Maršalovi otoci
i Monte Cassino i Anzio · Operacija Overlord · Otočje Marijana i Palau · Operacija Bagration · Varšavski ustanak · Iaşi-Kišinjevska ofenziva · Beogradska ofenziva · Oslobađanje Pariza ·
j 1944.
Operacija Market Garden · Operacija Crossbow ·Operacija Pointblank · Budimpeštanska ofenziva · Bitka za Aachen · Bitka kod zaljeva Leyte · Bitka u Ardenima
a Bitka za Iwo Jimu · Bitka za Okinawu · Posljednja talijanska ofenziva · Bitka za Berlin · Praška ofenziva · Njemačka kapitulacija · Sovjetska invazija Mandžurije ·
1945.
Atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija · Kapitulacija Japana
S
p
e
c
i
f Generalni
i Napadi na Sjevernu Ameriku · Blitzkrieg · Kriptografija · Vojna oprema · Vojna proizvodnja · Tehnologija · Totalni rat
članci
č
n Posljedice · Žrtve · Operacija Paperclip · Saveznička okupacija Njemačke · Nirnberški proces · Tokijski proces · Morgenthauov plan · Teritorijalne promjene ·
Posljedice
i Okupacija Japana · Prvi indokineski rat · Hladni rat · Suvremena kultura
Utjecaj na
Saveznički ratni zločini · Njemački ratni zločini · Talijanski ratni zločini · Japanski ratni zločini · Sovjetski ratni zločini · Američki ratni zločini · Holokaust · Bombardiranje civila
č civile
l
a
n
c
i
Kategorija · Wikiprojekt