Zdravstvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni

Uradio: Alen Borić, BA.

U historiografiji pitanje zdravstvenih prilika u srednjovjekovnoj Bosni nije dovoljno

obrađeno. Na ovu temu postoji nekoliko članaka ili ukoliko su se pisale biografije ličnosti iz
srednje vijeka, navodili bi se i poneki podaci o njegovom zdravstvenom stanju. Razlog nešto
lošije istraženosti, ovog bitnog pitanja, jesu i oskudni izvori. Naime, dubrovački arhiv je taj
odakle se crpe podaci za historiju srednjovjekovne Bosne, pa tako i zdravstvenih prilika.
Izvori koje imamo uglavnom govore o doktorima koji su dolazili u Bosnu i to su u večini
slučajeva vezani za bosanske vladare i vlastelu. Mnogo manje podataka imamo za ostalo
stanovništvo, što nas onemogućava da dadnemo jednu potpuniju sliku zdravstvenih prilika
srednjovjekovne Bosne. Ono što smo uočili iz literature je da nema ni jednog arheološkog
nalaza nekog medicinskog instrumenta ili pomagala iz srednjeg vijeka. Nedostatak tih nalaza
nas još više ograničava u istraživanju ove teme.

Mi ukoliko sagledamo društvo iz perspektive sadašnjice, uvidjet ćemo da je zdravstvo

jedan jako važan segment društva. Tako imamo pravo reći i za tadašnje srednjovjekovno
društvo. Ukoliko uzmemo u obzir česte ratove, duga putovanja, lošiju komunalnu
infrastrukturu i slabije riješenu kanalizacionu mrežu, sigurno da je dolazilo do širenja
bakterija, virusa, te su bili potrebni doktori koji su liječili stanovništvo, a uz njih i hirurzi koji
su rješavali teže medicinske zahvate kao lomove, rane i slično. Zbog toga nastojimo istaći da
je zdravstvo imalo veliki značaj i za srednjovjekovno društvo i nastojimo istaknuti bitnost
istraživanja ove teme. Zbog toga ćemo u ovom radu, na osnovu literature koja nam je
dostupna, nastojati dati jednu potpuniju sliku zdravstvenih prilika u srednjovjekovnoj Bosni.

U radu ćemo govoriti o liječenju bosanskih vladara, vlastele i njihove porodice.

Poznati su izvori koji govore o pozivu feudalaca iz Bosne dubrovačkim doktorima. Navest
ćemo njihova imena, vremenski period koji su boravili na dvoru, ali i istaknuti one
najznačajnije doktore u Bosni, odnosno one koji su bili poželjni kod bosanskih feudalaca.
Ukoliko to bude bilo moguće, dat ćemo rekonstrukciju doktorske analize problema i njihovo
rješenje istog. Također, u ovisnosti od izvora, dat ćemo neke primjere liječenja običnog
stanovništva. Potom ćemo se dotaći kuge i lepre, koji su harali ovim područjima, te načinu na
koji su se ove bolesti sprječavale i liječile.

1
 Literatura koja je najviše pomogla izradi ovog rada su članci Ćirković Sima i
Kovačvić-Kojić Desanka, „Zdravstvene prilike u sredjovjekovnoj bosanskoj državi, Živković
Pavao, „Dubrovačko-Bosansko-Humska suradnja na polju zdravstvene kulture tijekom XIV. i
XV. stoljeća i Živković P., Stolić V., Kostić Ž. „Istorijski izvori o lepri i leprozorijumima u
srednjovjekovnoj Bosni“. Naime ovi radovi se konkretnije bave zdravstvenim prilikama u
Bosni, te smo na osnovu njih i koncipirali naš rad.

Bosanski vladari i vlastela obraćali su se talijanskim doktorima, koji su djelovali u

Dubrovniku, za medicinsku pomoć. Naravno, potrebno je uzeti u obzir da su oni ipak bili
privilegovan sloj, u odnosu na ostalo stanovnišvo, zbog čega imamo i više podataka. Postojala
je procedura traženja doktorske pomoći. Povjerljiva osoba, odnosno poslanik feudalca, koji je
dolazio pred kneza i njegovo vijeće i iznosio molbu da se pošalje poznati doktor. To bi
zapravo podrazumijevalo da je doktor bio poznat u Bosni od ranije, unum ex medicis, ad
medicandum.1 U molbi se naglašavalo da bolesnik snosi troškove liječenja.

Prvi podaci koji govore o pružanju medicinske pomoći ljudima iz Bosne i Huma,
potiću iz 14. stoljeća, kada je magistar Ricard iz Salerma, medicus fizicus, dobio dozvolu iz
Dubrovnika da može poći kod zahumskog kneza Konstantina na 15 dana uz njihovu platu.2
Medicinske usluge banu Mladenu Šubiću pružao je doktor i pisac medicinskih knjiga iz Italije
Viljem de Varinjan. On je prvi poznati doktor koji je došao u vezu sa Bosnom.3 Po nalogu
bana Mladena napisao djelo Secreta sublimia medicinae ad varios curandos morbos.4

Znamo da je Magister Albertinus de Camura iz Padove u maju 1392. godine došao na

dvor vojvode Vlatka Vukovića u namjeri da mu pruži medicinsku pomoć.5 Kneza Pavla
Radenovića, je u trošku dubrovačke vlade, liječio hirurg Johanes de Aldoradis iz Pavije.
Krajem marta 1395. godine on dolazi u Vrm, a liječenje je potrajalo nekoliko dana. Isti doktor

1
Besarović Vojka, „Italijani - Dubrovački ljekari u srednjovjekovnoj Bosni“, Prilozi instituta za istoriju u
Sarajevu, Institut za istoriju, Knj. 21, 1985, 247.
2
Jeremić Risto, Tadić Jorjo, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika, Centralni higijenski
zavod, Knj.2, Beograd, 1938, 8.
3
Šišić Ferdo, „Pad Mladena Šubića, bana hrvatskoga i bosanskoga“ Glasnik Zemaljskog muzeja, Knj. 14,
Sarajevo, 1902, 341.
4
U ovom djelu ban Mladen Šubić je prikazan ispred Varijana koji kleči i pruža mu knjigu. Thalloczy Lajos,
„Prilozi k životu Mladena Šubića, bana bosanskoga“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Knj. 5, 1893, 7-9.
5
Živković Pavao, „Dubrovačko-Bosansko-Humska suradnja na polju zdravstvene kulture tijekom XIV. i XV.
stoljeća“, Anali Zavoda za povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku, Zavod za povijesne znanosti JAZU u
Dubrovniku, Knj. 26, Dubrovnik, 1988, 69.

2
je par dana kasnije otišao na dvor kralja Dabiše, koji je u tom trenutku bio bolestan i trebao je
medicinsku pomoć. Johanes de Aldoradis je za ovaj tretman dobio dodatnih 40 dukata.6

Bosanska kraljica 1412. godine je tražila doktorsku pomoć iz Dubrovnika. Međutim,

doktora Barola Squarcialupi su morali neko vrijeme nagovarati da krene u Bosnu. Ipak, nakon
pregovora on se u maju 1412. godine odlučuje krenuti za Bosnu, a na dvoru kraljice ostao je
mjesec dana u njenom trošku.7 Usorske vojvode Vukmir i Vukašin Zlatonosović su se 1413.
godine obratili dubrovačkoj vladi da im pošalje jednog doktora, ali da to po mogućnosti budu
Bartol Squarcialupi de Plombino ili izvjesni Jakov. Međutim, oni nisu htjeli poći
Zlatonosovićima. Iz kasnijih podataka možemo vidjeti da je na dvor usorskih vojvoda došao
jedan doktor, te se može zaključiti da je to ipak bio Bartol Squarcialupi i da je na dvoru ostao
dva mjeseca.8 Isti doktor je ponovo na nagovor Vlade iz Dubrovnika došao u Bosnu. Naime,
1424. se razbolio Vukmir Zlatonosović, a zahtjeve za ovog doktora su uputili Sandalj Hranić i
Zlatonosovići. Kako Bartol s početka nije htio u Bosnu, dubrovčani su nudili izvjesnog
doktora Tomu. Ovi na to nisu pristali te se na dvor Zlatonosovića i vojvode Sandalja zaputio
Bartol Squarcialupi.9 Zapravo iz ovog slučaja možemo da vidimo kako su neki dubrovački
doktori nerado išli u Bosnu, ali i da je doktor o kojem trenutno govorimo bio cijenjen i tražen.
Kralj Tvrtko II tražio je Bartola 1423. i 1425. godine, ali nemamo tačnih podataka da je on
došao kod kralja 1425., jer se navodi samo odluka da će Dubrovnik spremiti doktora za
kralja,10 ne zna se tačno kojeg.

Vojvoda Sandalj Hranić se preko dubrovačkog poslanika Benka Gundulića, u ljeto

1430. godine, žalio na probadanje sa strane i žgaravicu kada jede sir. On je tegobe prenio u
pismu dubrovačkim doktorima, a potom su poslali svoje mišljenje o navedenim problemima.
Oni su vjerovali da je bolest zbog bubrega i da bi se u njegovoj mokraći trebao nalaziti
pijesak. Smatrali su da sir koji jede može biti uzrok kamena u bubregu. Zbog toga ga
savjetuju da izbjegava mlijeko i mliječne proizvode, te sve ono što je kiselo, ljuto, zatim
usoljeno mesto i ribu kao i variva, te da umjesto crnog pije samo bijelo vino.11

6
Besarović, „Italijani - Dubrovački ljekari“, 250.
7
Živković, „Dubrovačko-Bosansko-Humska suradnja“ 70.
8
Isto.
9
Besarović, „Italijani - Dubrovački ljekari“, 251.
10
Živković, „Dubrovačko-Bosansko-Humska suradnja“,71.
11
Ćirković Sima, Kovačvić-Kojić Desanka, „Zdravstvene prilike u sredjovjekovnoj bosanskoj državi“, Acta
historica medicinae pharmatisae et veterinae, Naučno društvo za istoriju zdravstvene kulture Jugoslavije, X/2,
Beograd, 1970, 95. ; Za detaljnini pregled zdravstvenog stanja Sandalja Hranića Kosače pogledati: Kurtović
Esad, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju, Sarajevo, 2009, 325-328.

3
 Fizicus Thoma iz Ankone je u Bosni bio dva puta. Prvi put je to bilo kod Stjepana
Vukčića 1443. godine.12 Kod istog vlastelina dolazio je magister Georgius Spanus, medicus.
On je prvi put na dvoru Kosača djelovao 1445. godine kada je liječio sestru Stjepanove žene
Jelene. Međutim, morao produžiti svoj boravak, vjerovatno zbog toga što pacijent nije
ozdravio. I sljedeće godine doktor Georgius se nalazio kod Stjepana Vukčića, jer je bio
bolestan. Četri godine poslije obolio je Stjepanov sestrić Ivaniš Pavlović, te je Georgius
Spanus ponovo pozvan. Međutim, vjerovatno se radilo o neizlječivoj bolesti, jer je doktor
nekoliko puta u toku godine produžavao svoj boravak. Hercegov sestrić je umro u novembru
1450. godine.13 Georgius Spanus je 1451. liječio Katarinu Kosaču. Istog doktora i Stjepan
Tomaš zove na svoj dvor. Na dvoru Kosača bio je cijenjen još jedan doktor. To je Magister
Tadeus Ardyonis de Florencia phisicus kojeg su tražili 1461. godine. On je liječio sina
Stjepana Vukčića 15. dana.14 Godine 1456. kod kralja Tomaša se nalazio doktor i hirurg
Bartholomeus, koji je produžavao svoj boravak, ali se na kraju odlučio za svoj definitivni
ostanak u Bosni.15

Vidimo da su bosanski vladari i vlastela koristili svoje privilegije u kontekstu

zdravstvenih usluga. Dubrovnik je slao svoje doktore zarad političkih poena, a feudalci su
obično plaćali usluge. Također, bilo je slučajeva kada troškove liječenja snosi sam Dubrovnik.
Dosta je izvora koji govore o doktorima na bosanskim dvorovima, međutim skoro da i
nemamo podatka od čega su vladari, vlastela i njihovi najbliži bolovali i na koji način su se
liječili, što nam otežava rekonstrukciju zdravstvene slike i srednjovjekovnoj Bosni.

Doktorska pomoć je bila dostupna i nižim slojevima društva. Međutim, oni su morali
doputovati u Dubrovnik na liječenje. Tako imamo jedan ugovor iz 1305. godine, gdje vidimo
da se magister Ostesanus medicus obavezao da će za 30 perpera izliječiti ranu i fistulu u
koljenu Dragošu iz Bosne.16 Imamo podatak da je jedan Vlah sklopio ugovor za liječenje
škrofula. U ljeto 1451. jednom hercegovom zapovjedniku je pružena medicinska pomoć.17

Oberc Kilorez je sklopio ugovor sa Vlahom Stojislavom Popovićem, kojem će izvršiti

hiruški zahvat uz honorar od 60 perpera. Oberc uzima Stojislava „kao mrtva“ da nad njim

12
Besarović, „Italijani - Dubrovački ljekari“, 252.
13
Živković, „Dubrovačko-Bosansko-Humska suradnja“,73.
14
Ćirković Sima, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, Naučno delo, Beograd, 1964, 243.
15
Besarović, „Italijani - Dubrovački ljekari“, 254.; Jeremić, Tadić, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture, 35-36
16
Ćirković, Kovačević-Kojić, „Zdravstvene prilike u sredjovjekovnoj bosanskoj državi“, 95.
17
Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača, 158.

4
izvrši hiruški zahvat, bez ikakve odgovornosti u slučaju da pacijent pri operaciji umre. 18 I
pripadnici „povlaštenog“ sloja su išli u Dobrovnik po zdravstvenu pomoć, a to nam dokazuje
slučaj supruge vojvode Pavla Radivojevića. Ona je dobila dozvolu da ode u Ston, ali pošto je
terapija bila duža odobrena joj je kuća u Dubrovniku, gdje je mogla boraviti.19

Ukoliko napravimo komparaciju odnosa prema bolesniku iz velikaškog roda i običnih

ljudi, zaključit ćemo da je pomoć vladarima i vlasteli politički uvjetovana. Oni su naravno
imali privilegije i popust, ali su mogli birati svog doktora, a Dubrovnik je ubjeđivao doktora
da krene na put ka Bosni. U slučaju običnih ljudi, oni su morali sami prelaziti dug put i plačati
veliku sumu za liječenje. Vjerovatno zbog toga imamo malo izvora o liječnju sitnih slojeva,
jer nisu imali mogućnost sve to isfinansirati, ali su vjerovatno medicinsku pomoć tražili na
drugim mjestima.

U bosanskim trgovima i selima, ljudi su doktorsku pomoć tražili od narodnih vidara. U

Srebrenici djeluje vidar Pribislav iz Dubrovnika, ali tamo se nalaze i poznati dubrovački
doktori Marko Veoković medicus i Stojko medicus.20 Možemo zaključiti da je bosansko
društvo bilo sujevjerno i da je pomoć tražilo kod raznih narodnih doktora. U prilog ovome ide
činjenica da su se stećci donedavno strugali radi uzimanja kamene prašine, jer se vjerovalo da
ukoliko se taj prah pomiješa sa vodom i nerotkinja to popije, zatrudnit će.21

Godine 1435. trgovci iz Srebrenice su se žalili despotu Đurađu Brankoviću na

zagađenost vazduha, čiji je uzrok veliki broj topionica koje tu rade. Oni su smatrali da je to
uzrok smrti mnogih ljudi, a kao rješenje ovog problema ponudili su da se topioničke peći
izmjeste izvan grada.22 Peći su bile postavljene nisko i radile su neprekidno po nekoliko dana,
što je rezultiralo osjetnim zagađenjem zraka i ugružavanjem života tamošnjeg stanovništva, a
savremenici cu nastojali da razdvoje stambene i industrijske zone naselja.23

Lepra je bila hronična infektivna bolest koja se javljala u srednjem vijeku na ovim
prostorima. Uglavnom se pronosila iz primorskih dijelova, jer su iz tih krajeva trgovci sa
svojom robom dolazili u Bosnu i ostavljali za sobom prašinu i prljavštinu. Lepra se najviše
javljala u rudarskim i trgovačkim centrima. Tome je doprinjela njihova zagađenost, a potom

18
Konstantin Jireček, Istorija Srba: Kulturna istorija, Naučna knjiga, Knj. 2, Beograd, 1952, 314.
19
Jeremić, Tadić, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture, 138.
20
Kovačević-Kojić Desanka, „Dubrovčani zanatlije u srednjovjekovnoj Srebrenici“, Godišnjak društva
istoričara BiH, Knj. 17, Društvo istoričara Bosne i Hercegovine, Sarajevo,1966, 37.
21
Bešlagić Šefik, Stećci – Kultura i umjetnost, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982, 36.
22
Kovačević-Kojić Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo,
1978, 274.
23
Ćirković, Kovačević-Kojić, „Zdravstvene prilike u srednjovjekovnoj bosanskoj državi ,93.

5
što su u te gradove dolazili trgovci iz Primorja i Dubrovnika, što je doprinosilo njenom
širenju. Najviše se javljala u gradovima kao što su: Srebrenica, Fojnica, Visoko, Busovača i
drugi.24 Lepru su prenosili i siromasi koji su išli u primorske gradove i Dubrovnik da bi
pronašli hranu, a potom bi se vraćali zaraženi leprom. Često su se prosjacima zatvarala vrata
gradova i bivali su protjerivani, a oni su se u Bosnu vraćali zaraženi. Jedan takav primjer
imamo 1395. godine.25

Epidemija kuge je prije 1401. zahvatila trg Drijeva. U jesen 1416. godine desila se
velika zaraza kuge, kada Dubrovnik odlučuje da zatvori svoje kapije grada i odbija bolesnike
koji su dolazili iz Bosne.26 Povečanjem opasnosti od Osmanlija, raširila se lepra. Stanovnišvo
je, zahvaljujući Osmanskim upadima, bilo prisiljeno na kretanje, ali je to dovelo do zaraze.
Naime, Dubrovnik nije znao šta će sa velikim brojem izbjeglica, koji su ostavljali veliku
prljavštinu za sobom. Zato je Vijeće umoljenih u toku 1416. i 1417. godine donijelo dvije
odluke o zabrani ulaska izbjeglica u Dubrovnik.27 Na trgu Drijeva se 1426. spominje
karantin.28 Najpoznatiji i najveći trg u tadašnjoj srednjovjekovnoj Bosni je bio upravo ovaj u
Drijevima. Poznato je da je državi donosio velike prihode, ali je u jednom trenutku Stjepan
Vukčić Kosača odlučio da isti izmjesti na pogodnije mjesto kod Ormana. Njegov argument je
bio što je trg ležao na nezdravom mjestu zbog baruština i lošeg vazduha. 29 Dubrovčani su se
odupirali ovakvom prijedlogu, ali nisu poricali da je područje nezdravo. U literaturi se navodi
da je stvarni cilj Stjepana Vukčića Kosače bio da natjera Dubrovčane na veći zakup carine.
Argument Dubrovnika je bio da mjesto koje Herceg predlaže, nije pogodno zbog veće
izloženosti opasnosti od vojske i razbojnika.30

Srebrenica je u 15. stoljeću bilo mjesto gdje se lepra dosta raširila. Dubrovnik je
zabranjivao svojim trgovcima odlazak u taj grad, a Stefan Lazarević je tamo podigao
leprozorijum.31 Iz izvora možemo vidjeti kako su vlasti pazile da se zaraza ne širi i ne prenosi
na stanovništvo. Tako su Dubrovčani 1453. godine obavijestili hercega, uz izvinjenje, da
njihovi trgovci neće posjećivati područja Drine, oblasti Foče i Goražda, zbog bolesti koje su

24
Živković P., Stolić V., Kostić Ž. „Istorijski izvori o lepri i leprozorijumima u srednjovjekovnoj Bosni“,
Socijalna medicina – časopis za pitanja unapređenja zdravstvene zaštite BiH, Zavod za zdravstvenu zaštitu
Bosne i Hercegovine, Knj. 1-2, Sarajevo, 1979, 104.
25
Dinić Mihailo, Odluke Veća Dubrovačke republike, Knj. III, SANU, Zbornik za istoriju, jezik i književnost
srpskog naroda, Beograd, 1964, 261.
26
Ćirković, Kovačević-Kojić, „Zdravstvene prilike u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, 95.
27
Jeremić, Tadić, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture, 116.
28
Ćirković, Kovačević-Kojić, „Zdravstvene prilike u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, 95.
29
Dinić Mihailo, „Trg Drijeva u srednjem veku“ Godišnjica Nikole Čupića, Knj. 47, 1938, 135-138.
30
Ćirković, Kovačević-Kojić, „Zdravstvene prilike u srednjovjekovnoj bosanskoj državi“, 94.
31
Živković, Stolić, Kostić, „Istorijski izvori o lepri“, 105-106.

6
harale tim područjem. Također, tamošnje stanovništvo nisu puštali u despotovu zemlju.32 To
nam zapravo govori da su se granice zatvarale radi zaštite od širenja zaraze. Krajem iste
godine dolazi do velike oskudice i gladi, što je potaklo stanovništvo da napuste svoje domove
u potrazi za hranom i boljim životom. Međutim, mnogi koji su došli do gradova u Primorju su
bili sprečavani da uđu u iste zbog zabrane useljavanja, koja je izazvana strahom da se zaraza
ne proširi. Veliki broj ljudi je u svom lutanju umirao, ali tek tada dolazi do velike opasnost od
epidemije.33 U proljeće 1454. su kružile glasine da se javila Kuga u Drijevima, ali Dubrovčani
nisu poduzimali nikakve mjere. Međutim, vjerovatno se radilo samo o glasinama, s obzirom
da Hrabak Bogumil nije mogao da potvrdi ovaj nalaz.34 Međutim, dvije godine poslije kuga je
zahvatila velike dijelove Balkana, gdje nije pošteđena ni Bosna, ali nije ni pogođena kao
istočni i centralni dijelovi Poluostrva.35

Leprozorijumi su bili objekti gdje su se smještali oboljeli od lepre, ali se zapravo oni
time nisu liječili, već se nastojalo spriječiti širenje ove bolesti.36 Franjevci su u Bosni imali
veliku ulogu u liječenju oboljelih, tako se u 14. i 15. stoljeću javljaju objekti za liječenje
bolesnih. Oni su podizani u dolinama rijeka, pored franjevačkih samostana37, što zapravo
znači da oni nisu bili izolirani od ostalog stanovništva, ali komunikaciju s njima su imali
jedino franjevci. Upravnik leprozorijuma je bio u upravnik samostana, gvardijan.38

Leprozorijume su imali Fojnica, Podkreševo, Visoko, Jajce. Oni su se najviše

izdržavali od milostinje. Radić Mišetić, dubrovački građanin, ostavio je u svom testamenu iz
1449. godine za leprozorijum u Jajcu 15 dukata.39 Brailo Tezalović je za oboljele od lepre u
testamentu ostavio 19 groša.40 Simko Tasovčić za leprozorijum u Srebrenici ostavlja tri
dukata.41 Pripadnik Crkve bosanske gost Radin je u svom testamentu ostavio velike sume
novca za slijepe i hrome.42

32
Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača, 202.
33
Ćirković, Kovačević-Kojić, „Zdravstvene prilike u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, 94.
34
Hrabak Bogumil, „Kuga u balkanskim zemljama pod Turcima od 1450 do 1600 godine“ , Istorijski glasnik,
Društvo istoričara SR Srbije, Knj. 1-2, Beograd, 1957, 21.
35
Ćirković, Kovačević-Kojić, „Zdravstvene prilike u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, 94.
36
Živković, Stolić, Kostić, „Istorijski izvori o lepri“, 106.
37
Kovačević-Kojić, Gradska naselja, 275.
38
Živković, Stolić, Kostić, „Istorijski izvori o lepri“, 107.
39
Isto, 106.
40
Isto, 107.
41
Isto.
42
Stojanović Ljubomir, Stare srpske povelje i pisma, Knj. 2, Beograd, 1934, 154. ; Ćirković, Kovačević-Kojić,
„Zdravstvene prilike u srednjovjekovnoj bosanskoj državi“, 96; Truhelka Ćiro, „Testament gosta Radina“
Glasnik Zemaljskog muzeja, Knj. 23, Sarajevo, 1911, 368-369.

7
 Bosanski vladari i vlastela su veoma često pozivali doktore iz Dubrovnika da liječe
njih ili nekoga iz njihove porodice. Oni su usluge naplaćivali. Još od vremena zahumskog
kneza Konstantina i bana Mladena Šubića, srećemo doktore u Bosni. Neki od njih su bili
dosta traženi kod vladara i vlastele, čime se zapravo istiće njihovo znanje i umijeće. Dvojica
doktora se najviše istiću u Bosni. To su Bartol Squarcialupi de Plombino i magister Georgius
Spanus, medicus. Znalo se desiti i da doktori odbijaju pružiti tretman, ali bi ih Vlada
uglavnom nagovorila, što je zapravo bilo za ljubav bosanskim vladarima i vlasteli. Moguće je
i da doktori uopšte nisu odbijali doći u Bosnu, već su Dubrovčani nastojali time istaknuti
vlastitu požrtvovanost u ispunjavanju želja bosanskih feudalaca. Time zapravo zdravstvo
vezujemo za politički kontekst i međudržavne odnose Bosne i Dubrovnika. Nažalost, mi
nemamo dovoljno podataka od čega su vladari, vlastela i njihove porodice bolovali. Jedino
nam jedan slučaj Sandalja Hranića pojašnjava na koji način se vršila dijagnoza doktora i koja
je preporuka za liječenje bolesnog Sandalja Hranića.

Za razliku od liječenja feudalaca, jako malo imamo izvora za liječenje ostalog

stanovništva. Vjerovatno je razlog tome što su oni bili skloni tradicionalnoj medicini i
nadnaravnim moćima, te su za svoje probleme posjećivali razne vidare i osobe sličnog
zanimanja, koji su rješavali probleme stanovnika sa sela i grada. Međutim, razvojem rudarstva
u Bosni, dolazi do ekspanzije gradova, razvoja trgova, razvoja kolonija, doseljavanja
stanovništva, što je sigurno povećalo rizik od obolijevanja, te je za pretpostaviti da su se
vremenom u Bosni pojavili doktori. Međutim, iz literature nismo mogli uočiti niti jednog
domaćeg doktora, što ne znači da ih nije bilo.

Lepra i kuga su u srednjem vijeku donosile velike žrtve. Gradovi su se od ovih bolesti
branili zatvaranjem gradskih kapija. Međutim, često je to doprinijelo širenju ovih zaraza. U
radu smo naveli ključne godine kada su ove dvije bolesti harale, međutim u Bosni se nisu na
adekvatan način rješavali ovi problemi. Jedini pozitivan korak ka suzbijanju širenja zaraze
jesu leprozorijumi, koji su se otvarali u sklopu samostana. Zbog toga možemo reći da je
jedino crkva nastojala riješiti ovaj problem i zbrinuti oboljele. Međutim, izuzev udjeljivanja
milostinje, kvalitetne reakcije vlasti nije bilo.

8
 Ono što smo uočili iz literature je da nema ni jednog arheološkog nalaza nekog
medicinskog instrumenta ili pomagala iz srednjeg vijeka. Nedostatak tih nalaza nas još više
ograničava u istraživanju ove teme. Sigurno da bi takvi nalazi donijeli više svjetla u
istraživanju ove teme, te se nadamo da će se u budućnosti napisati rad i na ovu temu.

Izvori i literatura:

Besarović Vojka, „Italijani - Dubrovački ljekari u srednjovjekovnoj Bosni“, Prilozi instituta za istoriju
u Sarajevu, Institut za istoriju, Knj. 21, 1985.

Bešlagić Šefik, Stećci – Kultura i umjetnost, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.

Ćirković Sima, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, Naučno delo, Beograd, 1964.

Ćirković Sima, Kovačvić-Kojić Desanka, „Zdravstvene prilike u sredjovjekovnoj bosanskoj državi“,

Acta historica medicinae pharmatisae et veterinae, Naučno društvo za istoriju zdravstvene kulture
Jugoslavije, X/2, Beograd, 1970.

Dinić Mihailo, Odluke Veća Dubrovačke republike, Knj. III, SANU, Zbornik za istoriju, jezik i
književnost srpskog naroda, Beograd, 1964.

Dinić Mihailo, „Trg Drijeva u srednjem veku“ Godišnjica Nikole Čupića, Knj. 47, 1938.

Hrabak Bogumil, „Kuga u balkanskim zemljama pod Turcima od 1450 do 1600 godine“ , Istorijski
glasnik, Društvo istoričara SR Srbije, Knj. 1-2, Beograd, 1957.

Jeremić Risto, Tadić Jorjo, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika, Centralni
higijenski zavod, Knj. 2, Beograd, 1938.

Kovačević-Kojić Desanka, „Dubrovčani zanatlije u srednjovjekovnoj Srebrenici“, Godišnjak društva

istoričara BiH, Knj. 17, Društvo istoričara Bosne i Hercegovine, Sarajevo,1966.

Kovačević-Kojić Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša,

Sarajevo, 1978.

Konstantin Jireček, Istorija Srba: Kulturna istorija, Naučna knjiga, Knj. 2, Beograd, 1952.

Kurtović Esad, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju, Sarajevo, 2009.

Stojanović Ljubomir, Stare srpske povelje i pisma, Knj. 2, Beograd, 1934.

Šišić Ferdo, „Pad Mladena Šubića, bana hrvatskoga i bosanskoga“ Glasnik Zemaljskog muzeja, Knj.
14, Sarajevo, 1902.

9
Thalloczy Lajos, „Prilozi k životu Mladena Šubića, bana bosanskoga“, Glasnik Zemaljskog muzeja,
Knj. 5, 1893.

Truhelka Ćiro, „Testament gosta Radina“ Glasnik Zemaljskog muzeja, Knj. 23, Sarajevo, 1911.

Živković Pavao, „Dubrovačko-Bosansko-Humska suradnja na polju zdravstvene kulture tijekom XIV.

i XV. stoljeća“, Anali Zavoda za povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku, Zavod za povijesne znanosti
JAZU u Dubrovniku, Knj. 26, Dubrovnik, 1988.

Živković P., Stolić V., Kostić Ž. „Istorijski izvori o lepri i leprozorijumima u srednjovjekovnoj
Bosni“, Socijalna medicina – časopis za pitanja unapređenja zdravstvene zaštite BiH, Zavod za
zdravstvenu zaštitu Bosne i Hercegovine, Knj. 1-2, Sarajevo, 1979.

Alen Borić, BA.

10