UVOD

Ime roman označavalo je prvotno svaki spis pisan na romanskom jeziku u smislu pučkog
jezika za razliku od latinskog. Usporedimo li roman s epom, takav novovjekovni karakter romana
postaje monogo jasniji. Prema formulaičnosti stihova izraza, tradiconalizmu u obradi i u shvačanju
likova te općem interesu za pojave života koje su od općenarodnog značenja i povijesne vrijednosti
roman je slobodniji u izrazu kompoziciji, sklon u kritičkom odnosu prema tradicijii okrenut prema
pojedincu njegovoj osobenoj sudbini. Najstarija i najpoznatija klasifikacija romana je tematska
klasifikacija. Prema toj klasifikaciji kao vrste romana načešće se spominju društveni, porodični,
psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteški, pikarski i kriminalistički roman.

Drugi način klasifikacije romana vezan je sa stavom autora, i općim tonom romana. U tom smislu
najčešće se govori o sentimentimentalnom, humorističkom, satiričkom, didaktičkom, i
tendecioznom romanu. (Solar, 1997, 214, 217)

Književno djelo jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca Skendera Kulenovića

obrađuje se u nastavi bosanskog jezika u planu i programu za srednje obrazovanje u okviru sadržaja
nastave jezika i književnosti. Obrada u srednjoj školi podrazumijeva upoznavanje učenika sa
životom i djelima pisca, njegovim značajem i mjestom u nacionalnoj književnosti, dok je težište
rada na analizi djela predviđeno programom. Obrada djela nekog pisca ili književne vrste ili
književnoteorijske pojave u školi prilagođava se programskim zahtjevima datog obrazovnog nivoa
i zahtjevu korelacije sadržaja nastave jezika i književnosti. Budući da je Skender Kulenović kao
pisac prisutan i u osnovnoškolskoj i u srednjoškolskoj nastavi bosanskog jezika i književnosti, jezik
njegova književna djela omogućava metodičke analize i to ne samo na nivou književnokritičkih
interpretacija već i na različitim lingvometodičkim nivoima: pravopisnom, gramatičkom,
lingvostilističkom, leksikološkom, zatim na nivou kulture izražavanja, sceneske umjetnosti
Kulenovića mogli bi smo metodički analizirati u okviru jednog sintetskog nastavnog sata u srednjoj
školi. (Nazibegović 2013:96).

Skender Kulenović rođen je u Bosanskom Petrovcu 2. septembra 1910. godine. Pisao je

poeziju, pripovijetke, romane, eseje, putopise. Roman Ponornica je bošnjački roman koji je poslije
Drugog svjetskog rata doživio je transformaciju i potpunu dezintegraciju žanrovskih odrednica.
(Sokolović 2006:280). Na unutarnjem psihološkom i vanjskom objektivnom planu Skender
Kulenović Ponornicom umjetnički proniče u stvarnost Bosne u prijelomno doba kada se
oplemenjuju ali i sukobljavaju bosanskomuslimanska i evropskokršćanska civilizacija. Usljed toga
su i njegovi likovi (kakav je i sam pisac u ukupnom svom pedestogodišnjem stvaralaštvu)
raspolućenog duhovnog stanja (Durić 2000:110). Roman problematizira ekonomsko osiromašenje,
porodični raspad i moralno opadanje plemićkog muslimanskog staleža u doba Austro-Ugarske i
neposredno pred Prvi svjetski rat.

SAT INTERPRETACIJE ROMANA

Metodičke osnove za interpretaciju romana uz upotrebu oblika rada

Interpretacija je ugrozila tradiconalizam u nastavi. Pokrenula je pitanje revizije u nastavnog

programa i metodičkog sistema u nastavi književnosti. Ona je postavila pred učenike i nastavnike
nove probleme. Učenika je uvela u nastavni proces, dodijelila mu ulogu aktivnog sudionika u
procesu književne analize. Uvažila je učenikov estetski senzibilitet i njegove doživljajno-spoznajne
mogućnosti. Učenik zauzima svoj stav prema književnom djelu koji je determiniran estetskom
senzibilnošću, književnom kulturom te književnim intelektualnim iskustvima. Moderna nastava
jezika i književnosti pruža nesumnjive dokaze o učenikovoj sposobnosti doživljavanja i
istraživanje ljepote u životu i umjetničkim djelima. Moderna nastava traži novi tip nastavnika koji
posjeduje široku književnu i opću kulturu, koji osjeća književnu materiju i neprestalno traži
najefikasnije metode koje će voditi svoje učenike u svijet književnosti. Nastava se na taj način
obogatila nizom novih aspekata i oblika rada. Iz nje su počeli iščezavati preživjele predavačke
metode i ustupile su mjesto aktivnim metodama. Na temelju teorijskih priloga i rezultata u
razvijenoj nastavnoj praksi mogli bi se postaviti temeljniprincipi savremene nastave književnosti,a
to su:

- princip historijski;
- princip izbora najvrednijih djela i pisaca (antologija princip);
- princip aktivnog odnosa prema književnom djelu;
- princip povezivanja historije i teorije književnosti;
- princip korelacije s ostalim srodnim nastavnim predmetima;
- princip povezivanja nastave jezika i književnosti.1

1
Savremena nastava, „Problemi jedinstva nastave maternjem jeziku i književnosti“; Jugoslavenski zavod za
proučavanje školskih i prosvetnih pitanja . (str. 48).
U nastavi književnosti se upotrebljavaju i oblici rada bez obzira o kojem žanru je riječ. U romanu
su zastupljeni najviše frontalni i individualni oblik rada. Osim toga, da bi se shvatila interpretacija
književnog djela potrebno je izvršiti i strukturu tog djela. U analizi ovoga to je roman. Da bi se
razumio cjeloviti roman i prihvatio upravo kao umjetničko djelo, potrebno ga je shvatiti kao
smislenu cjelinu. Djelimično razumijevanje, ili pak razumijevanje samo jednog dijela cjeline koja
nam ostaje nejasna, ne osigurava nikakav umjetnički doživljaj, jer naprosto nemamo šta zapravo
shvatiti kao poruku. (Solar 1997: 38). Problem cjelovitosti djela može se tako riješiti jedino uz
prepostavku da se smislena cjelovitost književnog djela može nekako analizom utvrditi. Moramo
pretpostaviti da svako književno djelo ima neku vlastitu organizaciju pri interpretaciji djela nekih
dijelova, odnosno elemenata koji se obično nazivaju „struktura“. Struktura počinje od latinske riječi
structura – građa, gradnja, i danas je jedan od temeljnih pojmova znanosti o književnosti. Nije
struktura neka cjelina složena od dijelova koji samo u toj cjelini imaju određeno značenje, ali je
sporno kako se književna struktura može tačnije odrediti i na koji se način struktura djela može
zadovoljavajuće opisati. Danas zato još uvijek preteže u teoriji književnosti stajalište da se
književna struktura može razlikovati od jezične strukture time što se u njoj pojavljuju novi elementi
koje u prvom redu valja uzeti u obzir prilikom opisa i analize. Zato su u analizi književnog djela
potrebne druge temeljne razlike i drukčiji temeljni pojmovi. Tako da bitna uloga pri interpretaciji
djela jeste razlika između izraza i izražaja.(Solar 1997: 43). Važno je uočavanje razlike između
izraza i izražaja u književnosti, jer i za potrebe književnoznanstvene analize valja uočiti kako su
plan izraza i plan sadržaja u književnom djelu neodvojivi, kako odgovaraju licu i naličju, pa se
samo uvjetno mogu razabrati kao dva temeljna apekta s kojim se može pristupiti raščlanjivanju.
Gledano s aspekta izraza književno je djelo sastavljeno od riječi uključenih u rečenicu, koje su opet
uključene u neke veće cjeline poput strofa, prizora, pjevanja, poglavlja, i dr. Te su riječi uvijek na
neki način izabrane i na osobit su način složene, tako da njihov izbor i redoslijed omogućuje da
djelo prenese osobitu, samo njemu samom svojstvenu poruku. Zbog toga se može reći kako svako
književno djelo, već kao jezična tvorevina govori o nečemu, a kao jedinstvo svih svojih sadržajnih
elemenata ono uvijek govori o nečemu koji se može shvatiti kao jedinstvena cjelina. (Solar 1997:
46) To omogućuje da se tema(prema grčkom- thema „ono što je postavljeno“) odradi kao jedan od
temeljnih pojmova analize književnoga djela. U tradiciji proučavanja književnosti teme se
uglavnom shvaćaju pretežno s aspekta sadržaja pa onda prelaze iz određenja poput: „tema je ono
o čemu se govori“. Kako naslov često izravno i sažeto izražava temu, određenje i analiza teme
mogu biti usko vezani sa analizom naslova koji je u mnogo čemu važan elemen strukture djela.
Izbor naslova je očito važan, jer se po naslovu djelo „prepoznajemo“. Tako se dolazi do pojma
motiva (od latinske riječi moveo - pokretati; srednjovjekovni latinski motivum poticaj, pokretač
razvoj) koji se može odrediti kao najmanja tematska jedinica. Motive očito tema povezuje u cjelinu,
ali se izbor pojedinih motiva, kao i način njihova izravnog povezivanja u pojedinom književnom
djelu, odvijaju prema nekim zakonitostima, na temelju na kojima je izveden pojam motivacije.
Govoreći o strukturi i motivaciji, ušlo se i u problem analize kompozicije, jer se književno djelo
očito može analizirati jedino ako pretpostavljamo da se ono sastoji od nekih dijelovakoji su na
osobit način složeni. Pojam kompozicija (prema latinskoj riječi compositio, od componere – složiti,
sastaviti, uskladiti) u teoriji književnosti upotrebljava se najčešće za način na koji je književno
djelo složeno, odnosno sastavljeno od nekih svojih dijelova. Redovito se misli na one strukturne
elemente koji se mogu razabrati jedino u procesu misaonog razdvajanja plana izraza i plana
sadržaja, ili razlikovanja slojeva recimo, nego na dijelove koji se mogu izravno shvatiti kao manje
relativno zasebne cjeline unutar književnog djela. Temeljni nacrt kompozicije djela u pravilu se
može razabrati već u načinu na koje je književno djelo izgovoreno ili napisano. (Solar 1997: 50)U
govorenom književnom djelu stanke, intonacija i druge osobitosti usmenog govora upozoravaju
slušatelja da su neki dijelovi zasebne cjeline, a u tiskanom djelu na to redovno upućuje već način
tiskanja: stihovi su npr. raspoređeni u nekom rasporedu obično na sredini stranice, podijeljeni su
često na strofe, pa zatim ako je djelo veće na pjevanja, roman je podjeljen na glave i poglavlja,
drama na činove i slike, a čak i na opseg novela koje su podjeljene u pravilu na odlomke. Sve su to
oznake koje upozoravaju što pisac želi da se shvati kao zasebni dio njegova djela, pa je očito da
način kako se nižu odlomci poglavlja i glave „knjige“ u romanu, ili kako se nižu činovi i slike u
drami, ili kako se nižu strofe i pjevanja u epu, upozorava kako treba prije svega analizirati
kompoziciju romana. Zato se elementi kompozicije, mogu odrediti jedino primjereno pojedinim
književnim vrstama, a načelno se može naglasiti samo slijedeće: analiza kompozicije mora poći,
od jedi kao jezična tvorevina govori o nečemu, a kao jedinstvo svih svojih sadržajnih elemenata
ono uvijek govori o nečemu koji se može shvatiti kao jedinstvena cjelina. (Solar 1997: 46) To
omogućuje da se tema(prema grčkom- thema „ono što je postavljeno“) odradi kao jedan od
temeljnih pojmova analize književnoga djela. U tradiciji proučavanja književnosti teme se
uglavnom shvaćaju pretežno s aspekta sadržaja pa onda prelaze iz određenja poput: „tema je ono
o čemu se govori“. Kako naslov često izravno i sažeto izražava temu, određenje i analiza teme
mogu biti usko vezani sa analizom naslova koji je u mnogo čemu važan elemen strukture djela.
Izbor naslova je očito važan, jer se po naslovu djelo „prepoznajemo“. Tako se dolazi do pojma
motiva (od latinske riječi moveo - pokretati; srednjovjekovni latinski motivum poticaj, pokretač
razvoj) koji se može odrediti kao najmanja tematska jedinica. Motive očito tema povezuje u cjelinu,
ali se izbor pojedinih motiva, kao i način njihova izravnog povezivanja u pojedinom književnom
djelu, odvijaju prema nekim zakonitostima, na temelju na kojima je izveden pojam motivacije.
Govoreći o strukturi i motivaciji, ušlo se i u problem analize kompozicije, jer se književno djelo
očito može analizirati jedino ako pretpostavljamo da se ono sastoji od nekih dijelovakoji su na
osobit način složeni. Pojam kompozicija (prema latinskoj riječi compositio, od componere – složiti,
sastaviti, uskladiti) u teoriji književnosti upotrebljava se najčešće za način na koji je književno
djelo složeno, odnosno sastavljeno od nekih svojih dijelova. Redovito se misli na one strukturne
elemente koji se mogu razabrati jedino u procesu misaonog razdvajanja plana izraza i plana
sadržaja, ili razlikovanja slojeva recimo, nego na dijelove koji se mogu izravno shvatiti kao manje
relativno zasebne cjeline unutar književnog djela. Temeljni nacrt kompozicije djela u pravilu se
može razabrati već u načinu na koje je književno djelo izgovoreno ili napisano. (Solar 1997: 50)U
govorenom književnom djelu stanke, intonacija i druge osobitosti usmenog govora upozoravaju
slušatelja da su neki dijelovi zasebne cjeline, a u tiskanom djelu na to redovno upućuje već način
tiskanja: stihovi su npr. raspoređeni u nekom rasporedu obično na sredini stranice, podijeljeni su
često na strofe, pa zatim ako je djelo veće na pjevanja, roman je podjeljen na glave i poglavlja,
drama na činove i slike, a čak i na opseg novela koje su podjeljene u pravilu na odlomke. Sve su to
oznake koje upozoravaju što pisac želi da se shvati kao zasebni dio njegova djela, pa je očito da
način kako se nižu odlomci poglavlja i glave „knjige“ u romanu, ili kako se nižu činovi i slike u
drami, ili kako se nižu strofe i pjevanja u epu, upozorava kako treba prije svega analizirati
kompoziciju romana. Zato se elementi kompozicije, mogu odrediti jedino primjereno pojedinim
književnim vrstama, a načelno se može naglasiti samo slijedeće: analiza kompozicije mora poći,
od jedinstvenog, cjelovitog značenja pojedinog književnog djela. Najveću teškoću pri tome čini
uočavanje razlike između načina na koji su izdvojeni, zatim povezani dijelovi književnog djela, te
načina koji se slažu i povezuju dijelovi u bilo kojoj i bilo kakvoj jezičnoj tvorevini, jer zbog prirode
jezika svoja jezična tvorevina koju možemo razumjeti ima neku kompoziciju.(Solar, 1997: 51,52).
Upravo zbog uočavanje te razlike u teoriji književnosti uvedena je opreka između fabule i sižea.
Opreka vrijedi samo za tzv. narativna književna djela (prema latinskoj riječi narattio –
pripovjedanje), ali je od načelnog značenja kako zbog činjenice da narativna djela čine opseg veliku
skupinu tako i zbog uloge koju ona ima u rješavanju odnosa između književnosti i zbilje. Pojam
fabula(prema latinskoj riječi fabula – priča) ne upotrebljava se u teoriji književnosti uvijek u posve
istom značenju što može izazvati zabunu. Tako se dosta često nazivom fabula označava niz motiva
povezanih prema načelu „onoga što se dalje zbilo“. Fabula se zatim u svakidašnjem govoru
poistovjećuje „sa sadržajem“, prepričati sadržaj nekog kriminalističkog romana, tako znači navesti
niz događaja koji su se zbili od ubojstva do otkrivanje ubojice. Teškoće tako neodređenog naziva,
međutim, bivaju jasne čim se prisjetimo da ono što je sadržano u književnom djelu nikako ne može
biti jedini slijed događaja. I misli junaka, i njihovi osjećaji, i opisi su, svakako u književnom djelu
na neki način prisutni, a fabula se, ma kako široko oderdili, u svakom slučaju odnosi na slijed
događaja. Zato pojam fabule dobija tačnije književnoteorijsko značenje tek ako ga suprostavimo
pojmu sižea (prema farancuskoj riječi sujet - predmet, razlog, povod, sadržaj) (Solar, 1997:
52).Sižese naime može odrediti kao niz događaja onakav kakav je u književnom djelu, dok fabula
znači niz događaja povezanih i raspoređenih onako kako bi se oni mogli dogoditi u zbilji. Fabula
je tako neka vrsta izvanknjiževne okosnice događaja prikazana u pojedinom književnom djelu. Ti
su događaji povezani uzročno-posljedičnim vezama, pretpostavlja vremenski slijed ovakav kakav
je poznat i moguć u zbilji. Siže književnog djela u pravilu odstupa od tog redoslijeda : roman koji
opisuje život junaka malokad započinje upravo njegovim rođenjem, kriminalistički roman, načešće
počinje zločinom, pa se tek onda, izrazi, vraća na događaj koji su mu prethodili i zbog kojih se
zločin dogodio. Upravo ta odstupanja omogućuju da fabuli možemo prepričati zasebo od sižea, pa
je zatim možemo uspoređivati sa sižeom. Način na koji književno djelo uvodi vlastiti red
pripovjedanja, uspoređen s onim redom koji bi pratio hronološki slijed i uzročno-posljedični slijed
događaja, tako biva važnim uporištem za uočavanje osobitosti književne strukture. U skladu s onim
što smo govorili da je analiza sižea često od izuzetne važnosti u analizi književnog djela, jer upravo
način na koji je priča ispiričana govori o tome što je zapravo u književnom djelu rečeno. (Solar,
1997: 52).

Ideja književnog djela jeste pojam koji u djelu može izazvati mnoge nesporazume. Mnoge
nejasnoće poizilaze, prije svega, iz različitih shvaćanja pojma ideje, a zatim iz različitih načina na
kojim se taj pojam upotrebljava u analizi književnog djela. Riječ „ideja“, naime, u svakodnevnom
govoru označava uglavnom „pomisao“, „misao“, „glavnu misao“; zatim „neki opći stav o nekom
problemu“ ili zamisao odnosno nacrt ili plan nečega“. Ideja književnog djela upotrebljava se
uglavnom u dva osnovna značenja. To neka temeljna misao koja je u djelu prisutna, odnosno neki
stav prema određenim problemima koji se u djelu može razabrati, ili je to cjelokupni smisao djela
,bit onoga što djelo govori, odnosno osnovni smisao cjelokupne poruke, koji djelo predaje čitatelju.
U prvom slučaju kada se ideja shvaća kao temeljna misao književnog djela, ili kao neki smisleni
stav koji je prisutan u pojedinom književnom djelu, ideja književnog djela može se razumjeti kao
jedan strukturni element pored ostalih. U drugom slučaju, kada se ideja shvaća kao bit književnog
djela, analiza ideje u književnom djelu redovno se pokušava uspostaviti u okviru nekog filozofskog
sustava ili nekog cjelovitog pogleda na svijet. Književno se djelo u takvim analizama ipak mora na
bilo koji način svesti na onaj idejni „sadržaj“ koji djelo prenosi čitatelju. (Solar, 1997: 58).

Uvodni dio časa ujedno zahtjeva psihološku, tehničku i motivacionu pripremu, nastavnika, učenika
i učionice. U ovom dijelu sata treba da se ponovi sa učionicama da postoje tri književna rada da su
to lirika, epika i drama. Nakon toga nekoliko učenika da iznese svoje događaje, stavove ili mišljenja
o djetinjstvu kao životnoj dobi čovjeka. Nakon toga im se najavi nastavna jedinica i prelazi se na
glavi dio časa. Glavni dio časa počinje razgovorom o romanu. Neko od učenika navodi glavne
ličnosti u njemu. Nakon što se kaže neko ime od tih likova nastavnik ili učenik čita one dijelove
romana o kojim pisac priča o tim likovima. Sa učenicima dolazimo do zaključka da pisac pomoću
tih likova otkriva suštinu ljudskih odnosa u u konkretnim uslovima života. Na sljedećem času se
govori o najvažnijim odlikama romana i njegovim vrstama. U završnom dijelu časa se vrši sinteza
svih činjenica i generalizacija znanja.

Dijalog u romanu

Usporedimo li roman s epom, takav novovjekovni karakter romana postaje mnogo jasniji. Za
razliku od takvih pokušaja razvrstavanja postojećih romana, različite tipologije romana pokušavaju
utvrditi neke temeljne tipove koji se mogu razabrati u načinu komponiranja ili nekim drugim
elementima strukture romana. On drži da svaki roman i neko epsko djelo govori o nekom zbivanju
koje se događa na nekom prostoru, i koji sudjeluju određeni likovi. Tako razlikuje roman zbivanja
u kojem opisano zbivanje ujedinjuje sve ono što roman obrađuje (većina kriminalističkih
pustolovnih romana npr.), zatim roman lika koji jedan ili nekoliko uzajamno povezanih likova
dominiraju strukturom romana ostvarujući jedinstvo svih ostalih elementata u romanu, te roman
prostora u kojem je neki imaginarni ili stavrni prostor čini bitnu vezu između svega onoga što
roman opisuje. Ruski formalisti pokušali su opet razvrstati romane prema načinima izgradnje sižea,
smatrajući da postoji tri temeljna tipa na koja se novele kao dijelovi romana povezuju: lančani ili
stupnjeviti roman, prstenasti roman i paralelni roman. U prvom tipu roman se izgrađuje na taj način
što se novele kao dijelovi romana nadovezivaju jedna na drugu, s tim što je završetak svake novele
ujedno početak i nove. U prstenastom tipu jedna okvirna novela obuhvaća sve ostale poput prstena
na taj način što neki događaj omogućava onaj okvir unutra kojeg se priča čitav roman. Paralelni
roman građen je tako što se nekoliko fabularnih nizova razvija usporedno. Postoje mnogi drugi
pokušaji da se romani klasificiraju s obzirom na odnos pripovjedača prema priči. Tako npr.
austrijski teoretičar Franz Stanzel razlikuje tri tipa: autorski roman u kojem je pripovjedač najbliži
autoru i priča priču sa stajališta koje je u neku ruku na pragu romana: zatim „ja-roman“ kojem je
jedan od likova pripovjedač, te personalni roman u kojem kao pripovjedači nastupaju isključivo
pojedini likovi u romanu. Kada je riječ o takvim tiplogijama romana, ne smije se, naravno, misliti
da se tipovi romana mora bezuvjetno svrstati, upravo u ovaj ili onaj tip. Ne samo da postoji brojni
mješoviti tipovi, ne samo da postoje brojna djela koja zapravo izravno ne pripadaju ni jednom tipu,
nego i sama vrijednost tipologije, nije u tome da se isključivo i bez ostatka razvrstavaju postojeća
djela. Tipologija romana treba da olakša analizu pojedinih romana, jer na temelju poznavanje
tipova roman može lakše da utvrdi konenciju unutar kojih se ostvaruje svaki roman i odnos koji
prema tim konvencijama zauzima svako pojedino djelo. (Solar, 1997: 218-219). Roman Ponornica
je umjetničko svjedočenje o sukobu dva svijeta, dvije epohe, dva dodirujuća kruga
bosanskohercegovačke povjesti. Skender Kulenović za svoju Ponornicu kaže da je autobiografska,
jer u njoj slika svoju stvarnu sliku života, pisao je u onom momentu kako se on osjećao tada. Npr:

Gledam sliku, tobože do pojedninosti, samo da bih što više odgodio trenutak kad ipak moramo
nešto da kažemo. Ali akt počinje da me uvlači. Mlada žena, uhvaćena sa strane, leži u poljskoj
travi poleđice. Ispružila ruku, drži na dlanu pticu koja polijeće. U njenoj pozadini silazi u
polje,tako reći ruše se do same nje, strme planinske kose iz crnog neba, koje liči na moje izrovsko
grotlo ponornice. U donjem lijevom uglu je ovnujska glava, u desnoj cvijet maka. Lijeva i dnesna
ivica slike su ostale neispunjene, dati su samo neki ovlažni obrisi, vjerovatno ni on još ne zna
kako će to riješiti.
 Kažem da žena „leži“, a ona ustvari lebdi. Kao isparenje iz zemlje, koje je u ovom trenutklu
dobilo oblik ženskog tijela, boje mlijeka i kajsije. Kao da se otelo teži, ne tare travu, ili je ono
tako lako da ga i bez najmanjeg pridržavaju na sebi visoke vlati divljeg poljskog
prosa.“(Ponornica, 77)

Misao slike jasno je opisao Kulenović, možda i suviše. Te bijesne potočine šumskih kosa što se
ruše iz crnog grotla, neba prijete da odnesu i razdru ljepotu ovog tijela, pa ono hoće da se digne
uvis, a nemoćan je, i tu svoju nemoć izražava željom - pticom na dlanu koja polijeće.

Analiza likova u romanu

Književni lik je bitan u pripovijednim književnim djelima. On kao ličnost u životu živi, radi, osjeća
i misli. Književni likovi se dijele na glavne i sporedne. Glavni lik je nositelj glavne radnjei o njemu
se najviše govori. Ostali likovi su sporedni, oni su manje važni, ali su u nekim odnosima i s glavnim
likom i utječe na radnju djela. Autor Pašić ističe: „Osnovno pitanje za uočavanje i utvrđivanje
načina izgradnje glavnih i sporednih likova je: kojim ih je sredstvima pisac izgradio, kojim svojim
osobinama se otkrivaju čitaocu? S tim u vezi, nastavnikova jasna uspostava veliko će pomoći
učeniku u donošenju relativno pravilnog suda o snazi piščevoj pri uobličavanju likova i obrnuto.“
(Pašić, 1998: 59). Govoreći o ideji u djelu, mi svakako moramo govoriti o likovima koji tu ideju
nose i stavaraju. Ista pitanja treba postavljati učenicima i prilikom analize sporednih junaka u djelu.
Da bi glavni junak bio u djelu uopšte kao slika života, pisac mu suprostavlja druge ličnosti koji
svojim shvatanjima i postupcima potvrđuju ili negiraju glavne junake. Baš zato je i analiza njihovih
shvatanja i postupaka, analiza njih kao ljudi neophodna. Dakle riječ je o kompoziciji djela. Ne
postoji opći organizacioni metodski postupak za sve slučajeve. Drugim riječima ostavljaju se šire
mogućnosti i nastavniku i učeniku. Ovom prilikom može da bude i dosta raznovrsnosti. Sve to
analiza književnog djela čini veoma zanimljivom i živom. Učeniku treba skrenuti pažnju u to da
postoje razna sredstva i postupci za izrađivanje likova u jednom istom djelu, pa čak i za
izgrađivanje jednog istog lika. Pred piscem je zadaća da u svome djelu da ostvari psihološko
jednistvo i cjelovitosti lika. Proučavajući takav umjetnički postupak učenik sam dolazi do podataka
o raznovrsnosti tih sredstava i postupaka, do sklonosti pojednih umjetnika kao određenom
postupku i do uzroka svemu tome. Razgovori o likovima kao nosiocima piščevih pogleda i
shvatanja i o načinu njihovog izgrađivanja su učenicima najinteresantniji. Učenik tada otkriva čitav
jedan novi svijet i život u književnom djelu, doživljavajući te likove i ideje kao sadržinu i formu.
Drugim riječima, njih likove – u sebi, u svome duhu. Učenik ih tada nužno usporđuje sa svojim
osjećajem realnog svijeta i života oko sebe i u sebi. Učenik se tom prilikom koriguje i na taj način
proširuje svoja saznanja i iskustva i predaje se snažnom uticaju knjige i njihovog tvorca, ali i sa
samo kritičnošću. Poznato je da ukoliko je učenik mlađi utoliko više živi knjigom i tuđim
iskustvima. Važno je dakle pravilo uočavanje drugih pojedinosti u tekstu, u kojim se glavan ideja
razvija, protkrjepljuje i dokazuje. One kao što je poznato određuju pišćev stav stav prema životu i
ljudima. Prilikom analize sadržine, to znači ideja i likova, važno je uočavati piščeve asocijacije.
Konkretnije govoreći, utvrđivati žive, realne odnose među njima. Tom metodom ulazimo u piščev
rad i u pitanju kompozicije dakle, forme, književnog djela. Rasčlanjujući svaku karaterističnu
pojedinost, posmatra se i prati umjetnikpri samom radu, najkraće ulazi se u psihologiju
umjetničkog stvaranja, u psihologiju stvaralačkog akta. Analiza likova i ideje neophodno nameće
ocjenu i sud o njima. Drugim riječima utvrđuje logičke i moralne, esteske, umjetničke, društvene,
ukratko sveopće njihove vrijednosti. Učenika treba vaspitati da bude samostalan, i da prebrzo ne
donosi svoj vlastiti sud. Skloni su, i ponosni vlastitim emocijama da donose odlične sudove i o
životu, pa i o djelu koje čitaju.

Veoma važna pitanja su i ona da li su karakter, portret, pejzaž, psihološka situacija istiniti?
Koje vrijednosti imaju piščeve ideje za savremenog čovjeka? Za učenika su zanimljiva prije svega
ova pitanja koja oni sami sebi postavljaju tokom čitanja, i pripovjedanja teksta, pitanja koja
proizilazi iz njihovog vlastitog (emocionalnog) odnosa prema tekstu, kao i ona do kojih dolaze na
osnovi teškoća s njegovim razumijevanjem.

Učenika treba učiti da govori podatkom, obrazloženjem, dokaznim samim djelom za koji
naći odgovarajuće primjer. Ovakva pitanja kod učenika razvijaju kritički duh i samostalnost.
Pitanja nastavnik mora sistematizovati, da ih svede na razumnu mjeru, mora da vodi računa o
uzrastu učenika kao i da ne dopusti da se udalji od analize.
 Učenici se bave načinom na koji je pisac opisao likove, način na koji se likovi ponašaju,
govore, kreću, razmišljaju i djeluju, a to se naziva karakterizacija likova. Vanjski opis lika je opis
njegovog izgleda i odjeće, a unutrašnji opis lika je opis njegovih razmišljanja, osjećanja i njegove
prirode. Za unutrašnji opis lika postoji više vrsta karakterizacije:

* Etička karakterizacija- otkriva etičke (moralne) osobine lika; govori kako se lik odnosi prema
drugome liku, prema radu, narodu, domovini (pošten/nepošten, hrabar/kukavica,
pravedan/nepravedan, istinoljubav/lažljiv, dobar/zao, realan/nerealan, itd.):

„ Kajem se zbog svojih olakih predrasuda o njemu.

„Na koga si se ti kladio?“ pita me, kao da je prirodno da se svak kladi na nekog konja.

Slegnuh ramenima, neprijatno mi bi pred njim što što me trke ama baš nimalo ne zanimaju.

„Pa hajde da se kladimo !“ pristupi, pruži mi ruku.

„Za koga si?“

Zbunjen sam, van svih sam konja i vlasnika.

Sjeknu mi srećom nešto pouzdano, što sam čuo od našeg Fehima: da se Fehim kladio na
predstojnikovog Atilu.

Na Atilu!“ pruži mu ruku. ... (Ponornica 178)

* Psihološka karaterizacija- je postupak kojim se prikazuje unutrašnje stanje lika (osjećanja,

raspoloženja misli, svijest, podsvijest):

„Vraćam se od Smailbega i hvatam sebe u nečemu odvratnom. Ako bi i došlo do tog odlaska u Beč
ja u stvari osjećam, ne bih krenuo zbog Senije koliko radi Tahirbega. O kakve bi joj to korisiti,
pravdam se, mogla biti moja patnja? A ako bi pomogao i Tahirbegu? Ako od profesora saznam
kakva je njegova bolest (a sve govori da je nešto ozbiljno), mogu mu samo uočiti posjetu, lagati
mu da stvari nije strašna, tješiti ga lažnim igledima ozdravljenja.“ ( Ponornica, 179)
* Socijalna karakterizacija-opisuje društveno porijeklo lika, njegovu klasnu ili stalešku pripadnost,
stavove o životu, iskazuje se opisom vještine, postupcima:

„ Dolazi mi opet da odmah odem i da se nikada više ne vratim.

I opet ista isprazna razmišljanja o sebi.

Jednom omaškom prirode rođen sam na ovom mjestu. Kažem tako: prirode, a odmah se pitam
može li ona napraviti omaške. Je li njena omaška to kada se zametne plod šljive pa, umjesto da
izraste u pravi plod, izrodi se u „rogač“? Jesam li ja takva jedna njena tvorevina, koja se samo
našim ljutskim jezikom zove slabić? I od one samoobmanule vrste slabića, koja se hrabri i
pokriva taštinom: šta bih bio ja da sam rođen na nekom drugom, na nekom svom pravom
mjestu.“ (Ponornica, 169)

* Govorna karakterizacija- lik u dijalozima ili monolozima otkriva svoju socijalnu, intelektualnu,
psihološku dimaneziju(dijalektom, žargonima, oblicima i strukturom rečenice itd):

„ I ovo naše viđenje prolazi kao i pređašnja, u siljenim razgovorima o knjigama, koji kratko traju
i služi nam samo da prekinemo ćutanju, da bi se onda produžila u još bremetniju i nesnošljiviju, i
opet prekiula nekim njenim nesuzdrživim pitanjem o njemu, na koje joj ja odgovaram ili ćutnjom
ili nekom utješnom pretpostavkom.“ (Ponornica170).

Analiza piščevog lika u romanu

Uporedo s otkrivanjem lika pojedinih junaka u književnom djelu, upravo s otkrivanjem načina
njihovog umjetničkog uobličavanja, naročito kada se otkriva lik, glavnog junakauočava se i piščev
lik i kao čovjek i kao umjetnik. ( Dimitrijević, 1977: 225) To tim prije nego što su glavni junaci,
kao što se zna, i nosioci piščeve osnovne ideje i njeni pobornici, što oni i na neposredan i posredan
način održavaju piščev pogled na svijet, njegiva shvatanja, njegova osjećanja, njegov karakter.
Znači, slikaju pisca kao cjelovitu ličnost. Da se ne govori o lirksim djelima, u kojima pisac i subjekt
i objekt svoga djela, i u kojem je duhovni portret njegov izrazito dat i u epskom i dramskom djelu,
pa i u nekim drugim mislimo na ona koja se ubrajaju u prelazne književnonaučne vrste: esejima,
memoarima, dnevnica i dr. Pisac se tu osjeća najčešće kao posrednik između junaka i čitaoca i kao
da hoće da se sakrije, iza junaka i događaja, a zatim forma slikanja stvarnosti i umjetničko
izražavanje, manje su neposredni kod najvećeg broja pisaca epskih i dramskih djela. I pitanje
uočavanja i analiziranje piščevog lika ovdje je, stoga mnogo osjetljivije i složenije i teže.
(Dimitrijević, 1977: 226). Ima proznih pisaca i romansijera, koji nisu toliko lični u svome djelu,
kao što ima onih koji su vrlo lični. Ali, ima koliko se pisci skrivali iza objektivne stavrnosti koju
slikaju u svojim djelima ma koliko željeli da pruže što objektivniju sliku stvarnosti skrivajući se
iza događaja i junaka,oni ipak ne mogu da postanu potpuno skriveni, emocionalno i idejno
neangažovani. Oni ipak tu objektivnu stvarnost slikaju na subjektivan, čak na vrlo subjektivan
način, do te mjere da mi u svakom novom, nepoznatom djelu možemo da poznamo i njegovog
tvorca, ako imamo književnu kulturu. Jer oni taj život i stvarnost, ljude u njoj, slikaju i mogu slikati,
samo onako kako ih oni vide, osjećaju i doživljavaju svojim ljudskim i umjetničkim bićem. Nekada
su se u srednjim školama davala takva pitanja da učenici prije odgovora prvo dešifriraju jedan
potpuno anoniman i njima nepoznat tekst, po jeziku, stilu, po stavu i njegovog autora.Takva pitanja
nisu bila nekorisna, naprotiv, ona su nastavnicima književnosti i jezika, sugerirali i jedan drukčiji
i odgovorniji odnos prema proučavanju književnosti, a od učenika se samim time tražilo
produbljivanje, i svejasnije proučavanje književnog djela i epohe. Hoće da se kaže učenici moraju
tako da proučavaju književnost, književno djelo i njegovog tvorca, naručito one koje znače epohu
u razvitku jedne takve literature, da toga pisca osjećaju „ (...) ne samo pošto pročitaju djelo i izvrše
njegovu analizu, no u svakom redu, u svakoj riječi, figuri, svakoj značenoj epizodi i pojedinosti.“
(Dimitrijević, 1997: 226). Naravno da se to može tražiti onda kada učenici već steknu izvjesniju
bogatiju književnu kulturu, to znači od onih na drugom stupnju nastave. Ali i na prvom stupnju
nastave oni se moraju postepeno uoćavati u takav aktivan odnos prema književnim djelima i u
takvo pručavanje njihovo, naručito kada se čitaju djela ili odlomci iz djela onih značajnih pisaca.
A taj odnos i takvo proučavanje olakšava u mnogome karakteristike piščeva lika. (Dimitrijević,
1977: 226).

ANALIZA ROMANA

Interpretacija romana „Ponornica“ Skendera Kulenovića

 Proučavanju romana u srednjoj školi treba se pristupiti što kreativnije da bi se unaprijedila
nastavna praksa. To zavisi od uzrasta i ostalih karakteristika učenika. Učenici prilikom
interpretacije romana usvajaju nova znanja, proširuju svoja znanja o jeziku, razvijaju sposobnost
kritičkog mišljenja, razvijaju ljubav prema književnosti, i prihvataju umjetnost kao važan segment
u životu, obogaćuju svoj rječnik itd. Roman Ponornica je pogodan za takvu interpretaciju.

Tokom oblikovanja ove nastavne jedinice, nastavnik se koristi tekst metodom i metodom žive
riječi. Cilj časa je da se dubljim doživljavanjem književnog djela i svestranim uočavanjem
vrijednosti steknu znanja o romanu kao književnoj vrsti, pospiješi razvijanje kritičkog mišljenja,
analiziraju likovi i njihovi stavovi i omogući razumijevanje sukoba između pojedinca i tradicije .

Prije motivacije bitno je napomenuti da se učenici vole baviti kategorizacijom likova u romanu,
pa s tim u vezi ova interpretacija će biti više usmjerena na likove i njihove osobine. Uvodni dio
časa se usmjerava na doživljajno-spoznajnu motivaciju za interpretaciju romana Ponornica.
Navesti učenike da razmisle o novim tranzicijskim načinima života u Bosni ili svijetu, o sukobima
dviju kultura, usporediti ih sa životom u partijarhalnom svijetu i s današnjim savremenim svijetom.

U nastavku sata se prelazi na interpretaciju romana. Prije nego što nastavnik počne da čita neke
dijelove romana Ponornice,nastavnik učenicima navodi najznačajnije biografske podatke pisca
Skendera Kulenovića. Rođen je u Bosanskom Petrovcu. Školovao se u rodnom gradu, Travniku i
Zagrebu. Aktivno je učestvovao u u oslobodilačkom, antifašističkom ratu od 1941-1945. godine.
Poslije rata bio je član Ustavotvorne skupštine, naprdni poslanik i uticajan kulturno-politički
radnik. Književni rad je otpočeo od Ocvalim primulama (1927). Za života je bio najpoznatiji
svojom ratnom poemom Stojanka majka Knežopoljka i Ševa. Nakon Kulenovićeve smrti (Beograd
1978), objavljena je njegova autobiografska poema Na pravi put sam ti, majko iziš'o. Iza Skendera
Kulenovića ostale su mnoge pripovijetke, soneti, roman Ponornica, drame eseji. Nakon što je
pročitao kratku biografiju pisca, slijedi nastavnikovo čitanje djelova romana.

Nastavnik treba da odgovarajućom intonacijom, logičkim akcentovanjem pojedinih dijelova izraza

i elemenata, adekvatnim podešavanjem tempa istakne odabrani dio romana. Nakon čitanja slijedi
iskazivanje i prvih utisaka, produbljivanje i korigovanje prvog doživljaja romana.
Glavni dio časa.Roman Ponornica tematski je vezan za društveno-historijsko previranja i
ambijentalno je uronjen u gradsku muslimansku sredinu kroz koju pisac emotivno ponire u
prošlost svoje porodice i u svoje vlastito biće. Istovremeno i u suštini to je roman „raskršća“, u
kojem je opisan su dramatični i psihološki raskol čovjeka koji se našao na granici civilizacijske
vezanostiza „turski“, „orijentalni“, a još nije prihvatio je „austrijski“, zapadni način života. Fabula
ovoga romana je dramatična, uzbudljiva i složena, ima razuđen tok i vrlo osobenu poziciju
pripovjedača. Na nivou diskursa roman je organizovan kao Muhamedova ispovijest i s tačkom
gledišta u prvom licu. Govori o porušenom vrijednosnom sistemu, koji je od čovjeka načinio
objekat, te dovodi u pitanje kolektivni identitet, slobodu i opstanak u jednoj takvoj sredini. Vrlo je
važna i uloga vremena s njegovim retrospekcijskim i interspekcijskim ulogama u struktuiranju
romana, te dramatičnost sukoba u njemu koji se neprestano smiruje i povećava, poput amplitude i
nikada se ne riješava do kraja. Učenicima treba napraviti paralelu s povijesnim aspektom romana
Ive Andrića Na Drini ćuprija u kojem je fabula određena jednim širokim vremenskim kontekstom,
dok se u Ponornici radnja događa u toku ljetnjih ferija, u vremenskoj zgusnutosti koja je toj fabuli
i dalje kontrapunktski karakter.(Rizvić, 1994: 425)

Roman je izuzetno složenog sastava i sadrži polifonijski razgranatu fabulu, koja se raznovrsnim
vidovima i tipovima sliva u jedinstven tok cjelovito izvedene romaneskne strukture. U njemu su
isprepleteni elementi realističnog romana, ali i moderne proze U njemu se prepliću poezija,
filozofija, egzistencija, akcija. Roman Ponornicatematski je vezan za period bosanske historije
kada je stara carevina sa svojim civilizacijskim sklopom već odavsno izvan Bosne, anova je već
unijela svoj red i običaje. Niti je jedna dovoljno stupila na snagu da sve što donosi sa sobom i
prihvati (tranzicijski model kulture, vezan za vrijeme austrougarske vladavine), niti je druga
dovoljno daleko da se sve što je vezano za nju preko noći zaboravi (orijentalni model kulture),
nego se te dvije kulture, obje strane, i obje na području Bosne preklapaju, mimoilaze, sudaraju.

Učenicima treba objasniti da je ovaj roman postoji i da ga čitamo u sukobu dvaju različitih kulturnih
modela i moralnih sistema – kao vrijednosti naspramnih civilizacijskih matrica, te individualnih
svijesti i težnji za promjenom, ili poštivanjem i trudom da se očuva ranija tradicija i običaji (tzv.
konzervacija), kao vrijednost drugačijih mišljenja i običaja.

S obzirom da roman govori o dolasku nove, austrougarske vlasti koja prijeti raspadu jednog
tradicionalnog oblika življenja i svega onoga što je donijela i na kraju ostavila osmanska vlast
(orijentalna kultura), što u konačnici prijeti raspadutradicionalne, muslimanske begovske porodice,
tako roman na prvom mjestu, osim što govori o kulturnim modelima, govori i o ljudima, te prati
njihove akcije na ličnom planu.

Karakterizacija Muhamedovog i lika predstavlja izazov za učenike koji su dužni uraditi da iznesu
svoje mišljenje o romanu i likovima. Izborom opisa u romanu pristupa se njegovoj analizi.
Muhamed i samog sebe predstavlja na isti način kao dvoličnog i neodlučnog čovjeka mijenjajući
pripovjedno prvo lice drugim licem jednine. Samoanaliza i samooptužba otkrivaju da je i on sam,
koliko god daleko bio, dio bosanske crvene krvi i svega ružnog što je vidio u drugima. Ali, kako
svaka ponornica ima dva toka Muhamed baštini u onu bosansku i bošnjačku profinjenu kulturu
življenja duhovnosti i senzualnosti koju on kao narator prenosi na roman u cjelini.

U nastavku interpretacije učenici iznose svoje stavove o karakterima likova. Za sve njih se može
reći da žive na jednoj vrsti razmeđa između tradicije uklopljene u kolektivno pamćenje, kolektivnu
psihologiju, a s druge strane mnogi od njih ruše, obezvrjeđuju tu tradiciju, a sve zbog konstruisanja
subjekata koji objeručke prihvataju sve što donosi nova vlast, a to je prije svega kultura i običaji.
S učenicima treba doći do zaključka da sve ličnosti dospijevaju u prazan egistencijalni prostor, koji
potom popunjavaju fragmentima sukobljenih kulturalnih modela, izabranim prema vlastitoj želji i
potrebama.

Učenici treba da podijele sve likove u romanu na:

- One koji teže očuvanju tradicije kao kolektivnog identiteta, koji žele očuvati prije svega
porodicu od propadanja, i koji žele zadržati barem bljesak orijentalne kulture i običaje
vezane za nju. Međutim, i oni uviđaju da je teško očuvati nešto što je na zalasku, što nestaje
polako poklopljeno novim vremenom, novim običajima i kulturom, tako da je neminovno
da propadne. Na kraju, i oni toga postaju svjesni.
- Likove koji u dolasku novog vremena vide spas kako društveni, tako i materijalni i
individualni, žele prihvatiti sve ono što doalzi sa strane, smatrajući to jedino pravim,
korisnim i modernim, kraće rečeno evropskim. Oni tako, svjesno ili nesvjesno uništavaju
jedinu, možda zadnju nit tradicije, ono malo orijentalne kulture koju smatraju kočnicom
daljeg razvoja i napretka društva.
Završni dio časa.

Da bi u potpunosti razumjeli poruku romana Kulenovićevo učenici imaju zadatak za

samostalan rad da pronađu koji su to po njima dijelovi romana koji najbolje pokazuju sukobe dviju
kultura i načina života u prijašnjem i novom vremenu. Učenici se mogu podijeliti u dvije grupe:
prva grupa treba da pronađe one dijelove romana koji po njima najbolje oslikavaju
patrijahalni,bošnjački, begovski kulturalni model, a druga grupa – sve ono što predstavlja novi,
„ala franga“ način života, novu kulturu i novi kulturalni model.

ZAKLJUČAK

Teško da u južnoslavenskim književnostima ima pjesnika koji je na samom početku pjesničkog

puta, već u đačkoj klupi, pokazao zrelost kakvu je ispoljio Skender Kulenović. Plodotvorno
prožimanje orijentalno-islamske sa bošnjačkom kulturom možemo pratiti u nizu eseja, putopisa,
proza, drama, pjesama, i u romanu Ponornica. Kombiniranjem poznatih naučnih metoda nastojala
se istražiti, analizirati i opisati metodička interpretacija romana Ponornica Skendera Kulenovića
u srednjoj školi da bi se uočile vrijednosti koje ističe pisac Skender Kulenović. Svojim djelom
Kulenović je usmjerio pozornost ka civilizacijskim, (među)etničkim i klasno-socijalnim aspektima
života u tadašnjoj Bosni i Hercegovini ističući pri tome važnost moralno-egzistencijalnih značenja.
Krajnjiu cilj je bioda se objasni način sveobuhvatnosti interpretacije bosanskohercegovačkog
romana Ponornica Skendera Kulenovića i kako se ta interpretacija realizuje u nastavi bosanskog
jezika i književnosti.

Skender Kulenović je jedan od najznačajnih bosanskohercegovačkih pisaca, na našim prostorima

je najmanje obrađivan, a često se koristi u nastavnom planu i programu za srednje škole. Roman
Ponornica najbolje se može opisati kao roman koji je tematski vezan za društveno-historijska
previranja i ambijentalno uronjen u gradsku muslimansku sredinu. U njegovom romanu je
prikazano propadanje jednog načina života, smjena različito civilizacijski utemeljenih država i
posljedica takvih historijskih dešavnja u bosanskoj kasabi.

Pored toga što se učenici upoznati s radom pisca Skendera Kulenovića, ova interpretacija
romana će ih osposobljavati za razumijevanje i doživljaj teksta. Sama interpretacija romana u
srednjim školama nije dovoljno obrađena. Ukoliko se uzme u obzir mali broj radova iz područja
metodike bosanskog jezika (uglavnom iz bosanskohercegovačke književnosti) na našim prostorima
može se jasno uočiti značaj ovog istraživanja.

REZIME
Tema ovog naučno–istraživačkog rada je Sat interpretacije romana „Ponornica“ Skendera
Kulenovića u srednjoškolskoj nastavi. Skender Kulenović je jedan od najznačajnijih
bosanskohercegovačkih pisaca na našem prostoru, ali je najmanje obrađivan iako se interpretacija
njegovih djela često se koristi u nastavnom planu i programu za srednje škole. Kroz cijeli period
pedesetogodišnjeg Kulenovićeva stvaralaštva, etnografski i usmeni korijeni tradicije jesu snažan
motiv djela. Plodotvorno prožimanje orijentalno-islamske s bošnjačkom kulturom možemo pratiti
u nizu eseja, putopisa, proza, drama, pjesama i u romanu „Ponornica“. U ovom radu pokušat će
se otkriti svijet romana „Ponornica“ i način njegove metodičke interpretacije u srednjoškolskoj
nastavi. Pored toga što se učenici upoznaju s radom pisca Skendera Kulenovića, ova interpretacija
romana ih osposobljava za razumijevanje i doživljavanje teksta. Sama interpretacija romana
Skendera Kulenovića nije dovoljno obrađivana u osnovnim i srednjim školama. Prema tome,
stvaralaštvo Skendera Kulenovića koje treba da se čuva i vrednuje kao veliko bogatstvo ovih
prostora u ovom radu će otkriti jedno novo poglavlje koje će se kasnije koristiti ne samo u nastavi,
nego i u izvannastavnim aktivnostima.
 SUMMARY

The theme of this scientific research is Sat interpretation of the novel "Underground Stream"
Skender Kulenovic in high school teaching. Skender Kulenovic is one of the most important
Bosnian writers in our area, or at least addressed, although the interpretation of his works often
used in the curriculum for secondary schools. Throughout the fifty Kulenovic creativity,
ethnographic and oral roots of tradition are powerful motive works. Fruitful intertwining of
Oriental-Islamic Bosniac culture can be traced in a series of essays, travelogues, fiction, drama,
poems and the novel "Underground Stream". This paper will attempt to discover the world of the
novel "Underground Stream" and the way his methodical interpretation of the high school teaching.
In addition to the students familiarize themselves with the work of the writer Skender Kulenovic,
this interpretation of the novel enables them to understand and experience the text. The
interpretation of the novel Skender Kulenovic not sufficiently covered in primary and secondary
schools. Thus, creativity Skender Kulenovic that needs to be kept and valued as a great wealth of
this area, this paper will reveal a new chapter that will be later used not only in teaching, but also
in extracurricular activities.

LITERATURA

1. Nazibegović, Sead (2013) Nastavni sat sa Skenderom, Jezik Skendera Kulenovića, Tuzla.
2. Dr. Pašić, Nedžad (1998) Bosanski jezik i bosanskohercegovačka književnost u nastavi,
Gračanica.
3. Dr. Pašić, Nedžad (1998) Metodika nastve bosanskog jezika i književnosti ; Prosvetni list,
Sarajevo.
4. Dr. Rizvić, Muhsin (1994) Panorama Bošnjačke književbosti, Sarajevo.
5. Savremena nastava; Poroblemi jedinstva nastave maternjeg jezika i književnosti,
Jugoslovenski Zavod za pručavanje školskih i prosvetnih pitanja.
6. Solar, Milivoj (1997) Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb.
7. Solar, Milivoj (1981) Teorija književnosti, SOUR, Vjesnik, Školska knjiga, Zagreb.