Smrt Majke Jugovića I uzima devet ljuti lava,

Mili bože, čuda velikoga! I uzima devet sokolova,

Kad se sleže na Kosovo vojska, Pak se vrati dvoru bijelome.

U toj vojsci devet Jugovića Daleko je snae ugledale,

I deseti star Juže Bogdane; Malo bliže pred nju išetale,

Boga moli Jugovića majka, Zakukalo devet udovica,

Da joj Bog da oči sokolove Zaplakalo devet sirotica,

I bijela krila labudova, Zavrištalo devet dobri konja,

Da odleti nad Kosovo ravno, Zalajalo devet ljuti lava,

I da vidi devet Jugovića Zakliktalo devet sokolova;

I desetog star-Juga Bogdana. I tu majka tvrda srca bila,

Što molila Boga domolila: Da od srca suze ne pustila.

Bog joj dao oči sokolove Kad je bilo noći u po noći,

I bijela krila labudova, Al' zavrišta Damjanov zelenko;

Ona leti nad Kosovo ravno, Pita majka Damjanove ljube:

Mrtvi nađe devet Jugovića Snao moja, ljubo Damjanova!

I desetog star-Juga Bogdana, Što nam vrišti Damjanov zelenko?

I više nji devet bojni koplja, Al' je gladan šenice bjelice,

Na kopljima devet sokolova, Ali žedan vode sa Zvečana?

Oko koplja devet dobri konja, Progovara ljuba Damjanova:

A pored nji devet ljuti lava. Svekrvice, majko Damjanova!

Tad' zavrišta devet dobri konja, Nit' je gladan šenice bjelice,

I zalaja devet ljuti lava, Niti žedan vode sa Zvečana,

A zaklikta devet sokolova; Već je njega Damjan naučio

I tu majka tvrda srca bila, Do po noći sitnu zob zobati,

Da od srca suze ne pustila, Od po noći na drum putovati;

Već uzima devet dobri konja, Pak on žali svoga gospodara

Što ga nije na sebi donijo. Nadula se Jugovića majka,

I tu majka tvrda srca bila, Nadula se, pa se i raspade

Da od srca suze ne pustila. Za svojije devet Jugovića

Kad u jutru danak osvanuo, I desetim star-Jugom Bogdanom

Ali lete dva vrana gavrana,

Krvava im krila do ramena,

Na kljunove b'jela pjena trgla;

Oni nose ruku od junaka

I na ruci burma pozlaćena,

Bacaju je u krioce majci;

Uze ruku Jugovića majka,

Okretala, prevrtala s njome,

Pa dozivlje ljubu Damjanovu:

Snao moja, ljubo Damjanova!

Bi l' poznala, čija j' ovo ruka?

Progovara ljuba Damjanova:

Svekrvice, majko Damjanova!

Ovo j' ruka našega Damjana,

Jera burmu ja poznajem, majko,

Burma sa mnom na vjenčanju bila.

Uze majka ruku Damjanovu,

Okretala, prevrtala s njome,

Pak je ruci tijo besjedila:

Moja ruko, zelena jabuko!

Gdje si rasla, gdje l' si ustrgnuta!

A rasla si na kriocu mome,

Ustrgnuta na Kosovu ravnom!