Skender Kulenović

-rođen 02.09.1910. u Bosanskom Petrovcu, potomak čuvene begovske loze u čijem vlasništvu
je bilo pola Bosanskog Petrovca

-gimnazija u Travniku, pravo u Zagrebu, komunistički pokret, narodnooslobodilačka borba,

član AVNOJ-a, uređivao partizanske listove, direktor drame Narodnog pozorišta u Mostaru

-prvi rad – sonetni vijenac Ocvale primule, 1927. u srednjoškolskom almanahu Hrvatska vila,
Travnik

-pokretač časopisa Putokaz 1937. sa Kikićem i Safetom Krupićem

-1942. objavljeno najpoznatije djelo, poema Stojanka majka Knežopoljka

-Ponornica, 1977.

-dobitnik brojnih priznanja i nagrada

-u zrelim godinama sve više iskazuje svoj intimni svijet

-najpoznatija djela: kraći sonetni vijenac „Ocvale primule“, poema „Stojanka majka
Knežopoljka“, „Ševa“, „Soneti 1“, „Soneti 2“, drame: „Djelidba“, „Večera“, priprovijetke
„Divanhana“, priče za mlade „Gromovo đule“, roman „Ponornica“

-umro 25. januara 1978. u Beogradu

Rođeni iste godine, umrli u istom gradu, a zauvijek počivaju na manjoj udaljenosti nego je ona između
njihovih rodnih gradova, Bosanskog Petrovca i Tuzle, dva ponajveća bošnjačka pisca, Meša Selimović i
Skender Kulenović, neiscrpnu inspiraciju pronalazili su u duhovnoj tradiciji islamske kulture i dali nemjerljiv
doprinos novijoj bošnjačkoj književnosti

Boraveći u Hercegovini i radeći u Narodnom pozorištu u Mostaru, Skender Kulenović stanovao je na mansardi
sa Zukom Džumhurom. Pod lukom Starog mosta dva su pisca vodila beskrajno duge razgovore o književnosti,
jeziku, politici i pecanju na Neretvi. Zuko se rado sjećao njihovih druženja i govorio je često: “Obišao sam
Istok i slušao očaravajuće glasove mujezina i karija, ali niko nije znao učiti Kur’an kao Skender Kulenović.
Takvog mekama nikad i nigdje čuo nisam. Svaku večer, bez obzira na to u koje vrijeme došao kući, Skender je
naglas učio iz Svete knjige. Čak i kada bi došao pijan, nije mogao zaspati prije nego prouči nešto iz Kur’ana.”
Takav je bio jedan od najznamenitijih bošnjačkih pisaca 20. stoljeća, književnik koji se okušao u svim formama
i žanrovima, od soneta i poeme, preko eseja i putopisa, do drame, pripovijetke i romana, i u svakoj od tih formi
ostavio neporecivo svjedočanstvo o veličini svog talenta.
Skender Kulenović rođen je 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Osnovnu školu završio je u
rodnom mjestu, a Jezuitsku gimnaziju u Travniku, rodnom gradu svoje majke, u koji se doselio kao
desetogodišnjak nakon agrarne reforme i naglog osiromašenja svoje begovske porodice. Još kao gimnazijalac
objavio je ciklus soneta Ocvale primule. Forma u kojoj se okušao kao gimnazijalac ostat će mu cijelog života
opsesija i u njoj će dosegnuti vlastite umjetničke vrhunce. Dvije knjige soneta štampane neposredno prije
njegove smrti svakom svojom stranicom podsjećaju da je Skender najveći majstor soneta bošnjačke
književnosti. Studij će Skendera Kulenovića odvesti u Zagreb, gdje je upisao Pravni fakultet 1930. godine. U to
se doba već rađa simpatija za Komunističku partiju Jugoslavije. Kulenović postaje član SKOJ-a 1933. godine, a
dvije godine kasnije i KPJ-a.
Pridružit će se partizanima već na početku Drugog svjetskog rata. Njegov ratni put vezan je uglavnom za
Bosansku krajinu (Prvi partizanski odred Bosanske krajine), a učestvovao je i u radu AVNOJ-a i ZAVNOBIH-
a. Tokom boravka u Zagrebu, godine 1937., skupa s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokrenuo je
list Putokaz, lijevo orijentirani bošnjački časopis. Tri godine kasnije zaljubio se Skender u Anu Prokop.
Odlučili su da se vjenčaju, a na vjerskom je vjenčanju Ana promijenila ime u Amira. “Ja sam u rukama držao
Skenderova pisma koja je pisao roditeljima. U jednom od tih pisama, on od roditelja traži hajr-dovu za njegov i
Amirin brak te ih opominje da ne vjeruju onima koji pričaju da mu žena nije muslimanka”, kazuje prof. dr.
Fahrudin Rizvanbegović.
Skender Osmanlija
Za vrijeme rata Kulenović piše poeziju (Pisma Jove Stanivuka, Stojanka Majka Knežopoljka, Ševa), a nakon
rata sve češće i prozu te drame. Prve mirnodopske dane provodi u Sarajevu kao direktor Narodnog pozorišta.
Skender je napisao čuvenu dramu Djelidba, čija je pretpremijera upriličena u Sarajevu, u vrijeme u kojem je on
bio direktor pozorišta. Pretpremijeru je gledao politički establišment Jugoslavije s Rodoljubom Čolakovićem na
čelu. U pola je predstave Čolaković, nezadovoljan viđenim, ustao i napustio pozorište, a za njim su to učinili i
svi drugi. Taj je događaj sjajno opisao Tvrtko Kulenović: “Digla se zavjesa. Na pozornici se ukazala obična
seoska kafana, s pogledom – kroz niz karakterističnih prozora na orijentalni luk na šiljak i mušebak – na tipičan
bosanski pejzaž, na razbijena sela u dnu pozornice. Ispod prozora, u kafani, minderluci. U uglu obavezni
kafeodžak. I roštilj. Po zidovima ispisane parole iz NOB-a, nevještim slovima. I poznati Titov portret izveden u
tehnici pušoara. U kafani se održava sjednica Narodnog odbora. Dnevni red: podjela pomoći izgladnjelom i
osiromašenom narodu na oslobođenoj teritoriji iz UNRIN-e pomoći. Dijele se mazge, goveda, plugovi, tekstil,
brašno, mast itd. U sastavu NOO-a tri sela: jedno srpsko, drugo muslimansko, treće hrvatsko. I nastaje svađa
oko podjele pomoći. Svaki odbornik traži veću pomoć svome selu. Svaki ima opravdane razloge za svoje
zahtjeve. Muslimansko selo su opljačkali i popalili četnici, srpsko ustaše. Naravno, u pozadini se kriju lični
interesi odbornika i njihovih porodica i prijatelja. Narod čeka pomoć, a odbornici se svađaju oko podjele
pomoći. Ne mogu se među sobom nagoditi. Sekretar komiteta, mlad, skroman, pošten i energičan čovjek,
takođe član NOO-a, gubi strpljenje i na kraju se fata stolice, a odbornici bježe iz kafane, neko na vrata neko na
prozor… I uzvikuju: To je nama naša borba dala / nekom slave, nekom kapitala!
U tom trenutku počeše udarati vrata na ložama. Prvi se diže predsjednik vlade s ministrima i napustiše ložu,
udarajući vrlo snažno vratima. Za njima su se dizali i ostali gosti i udarali vratima lože slijedeći predsjednikov
primjer. Za tren oka se isprazniše lože, svjetlo se upali u gledalištu, počeše se dizati zvanice iz Beograda i
Zagreba i pognutih glava, nastojeći da pogledi ne okrznu Skendera, bez riječi napustiše gledalište. Glumci su
prestali igrati i iskupili se na rampi, čudom se čudeći i pitajući: šta se to dešava u gledalištu? A događalo se u
pozorištu da neko bude izviždan, događalo se da neko dobije cvijeće, a neko smrdljiva jaja, ali da publika, svi
do jednoga, napusti predstavu u toku igre, to se još nikada nije dogodilo.
U praznom gledalištu ostali smo samo još nas trojica: Skender, Vaso Kosić i ja.
Skender nijem i blijed, tresao se kao u groznici, a vatra mu izbijala i na oči u lice, reklo bi se sad će se srušiti”,
opisuje Kulenović sjećanja svoga oca.
Zbog tog je slučaja, ustvari, Skender morao otići u Beograd. Budući da je Skenderova druga žena, Vera
Crvenčanin, bila kćerka visokorangiranog generala, pjesnik je vrlo brzo riješio egzistencijalne probleme. U
Beogradu je postavljen za sekretara Narodne skupštine Jugoslavije i za urednika časopisa Nova misao. „U tom
je časopisu Milovan Đilas redovno objavljivao svoje disidentske tekstove. Kada su na partijskom sastanku
pitali Đilasa o tome, on je rekao: ‘Pa Osman je urednik. Ako su moji tekstovi problematični, on ih nije trebao
objaviti.’ Skender mi je rekao kako je nemoguće da Đilas nije znao njegovo ime, nego ga je vjerovatno vezao
za Osmanlije pa ga oslovio Osmanom. Poslije tog događaja pao je u nemilost i za kaznu je postavljen na mjesto
korektora u listu Borba”, kazuje Rizvanbegović.
Skender u Mostaru
Safet Ćišić, jedan od osnivača Narodnog pozorišta u Mostaru, uspio je u ovaj grad dovesti dva značajna pisca:
Zuku Džumhura kao scenografa i Skendera Kulenovića kao dramaturga. Dok je za Džumhurov dolazak bio
dovoljan samo pristanak pisca, dovođenje Skendera nije bilo tako jednostavno. Nastojeći da Skendera po svaku
cijenu dovede u Mostar, Ćišić se obratio Džemalu Bijediću, predsjedniku mostarskog sreza. Znajući šta se
desilo tokom pretpremijere Djelidbe u Sarajevu, Bijedić se sledio pred samom pomisli da Skender dođe u
Mostar. Nakon dugih razgovora sa Ćišićem, Bijedić je nekako pristao na njegovu ideju, ali mu je rekao da
Skendera ne može dovesti sam, nego se mora konsultirati s drugovima iz Sarajeva. Kazao je Safetu da vozom
ode u Beograd i čeka ga u hotelu Moskva. Dok je nestrpljivo iščekivao Bijedićev odgovor, zazvonio je telefon.
Bijedić mu je izgovorio jednu jedinu riječ: “Grabi.” Tada je Safet Ćišić otišao do Skendera i predložio mu da se
preseli u Mostar kako bi radio u pozorištu. Od te, 1956. godine, Skender je veći dio života proveo u Mostaru,
gdje su nastala i njegova ponajbolja djela.
Budući da je Bosanski Petrovac grad bez rijeke, Skender je bio oduševljen prvim susretom s Unom. Njegov
najbolji esej, a jedan od najznačajnijih eseja u korpusu bošnjačke književnosti, govori o Hamzi Humi i nosi
naziv Iz smaragda Une. S ovom je rijekom zavolio i pecanje. Tokom boravka u Mostaru, u satima koje nije
provodio s Džumhurom i Makom Dizdarom, pecao je na Neretvi i Bregavi, a najviše je volio ribariti ispod
Počitelja. Zanimljivo je da Skender tokom boravka u Beogradu gotovo nije ništa napisao. Nakon dugog zastoja
u pjevanju, tek je šezdesetih godina tokom boravka u Mostaru ponovo zabacio udicu u dubine bosanskog jezika
i izvukao najbolje sonete bošnjačke književnosti.
Rudar jezika
Danilo Kiš svoj esej o Skenderu počinje dijagnozom: “Skender Kulenović je bio rudar jezika. Zalazio je on u
najdublje slojeve našeg bogatog jezika. Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao
uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za
njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja
je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju”, pisao je Kiš. Radomir Konstantinović nazvao ga je
“apsolutnim krajišnikom u jeziku”, misleći pritom na Skenderov izoštren osjećaj za rečenicu. Pišući o
Skenderovoj poeziji, Midhat Begić je primijetio: “S. Kulenović se poslije poratnog, i dugog zastoja u pjevanju,
opet pjesnički oglasio krajem 60-ih godina u novom i neočekivnom stilu i obliku (dvjema zbirkama soneta) i do
smrti 1977. godine tako pisao.
U svakoj od dvije glavne faze pjevanja (poslije pripremne faze Ocvalih primula) on je bio jedinstven, ni na kog
nalik osoben sintetičar tradicije i modernosti. On je bitno izražajna pojava za našu, ne samo
bosanskohercegovačku, poetsku i književnu, istoriju svoga vremena. Iako se u dugom razmaku između
stvaranja ratnih poema i soneta bavio prozom, pričom, esejem, komedijom, a pred smrt objavio i veoma
karakterističan roman Ponornica, S. Kulenović je eminentno pjesnik širokog, revolucijskog i sveljudskog
obzora, a istodobno duboko bosanskohercegovačkog jezičkog i emocionalnog izvora i korijena. Na takvo
viđenje obavezuje sama njegova poezija, ali i njegova proza, njegov roman, te njegovo esejističko djelo
posvećeno poeziji i pjesnicima, klasičnim i modernim.”
Ipak, Skenderovo djelo bivalo je dugo zanemareno. Rizvanbegović smatra da je njegovo maestralno djelo
ostalo u sjeni jedne njegove pjesme: “Poema Stojanka Majka Knežopoljka izvanredna je pjesma. Skender se u
toj poemi utvorio u lik srpske majke koja je izgubila sinove u borbi. Nevolja je u tome što je Stojanka kao
stakleno zvono izvan kojeg ne znamo čitati Skendera, izvan kojeg i ne vidimo druga njegova djela. Skender je
majstor soneta, majstor kratke priče, majstor eseja. Sve je to bilo sakriveno Stojankom. To je čista ideološka
podvala. Mi u čitankama sve do Skenderove smrti nismo mogli vidjeti niti ijedan njegov sonet. S druge strane,
pojavio se drugi ideološki val zbog kojeg je ova poema potpuno zanemarena. Stojanka je izvanredna poema i
ne treba prešućivati njenu literarnu vrijednost”, smatra Rizvanbegović.
Skenderova ostavština
Fasciniran snagom Skenderova jezičkog izraza, Alija Isaković, tada urednik Svjetlosti, počeo je prikupljati
građu za roman o njegovom životu. Od njegove supruge Vere Crvenčanin dobio je tri kofera Skenderovih
nikad objavljenih rukopisa. Među njima je bila i poema Na pravi sam ti put, majko, izišo. Rizvanbegović
kazuje da je pitao Skenderovu sestru Ćamku da li je znala za ovu poemu. Ona mu je rekla da je znala, ali je
zamolila svog brata da je ne objavljuje, jer je smatrala da Skender nije na pravi način predstavio njihovog oca.
“Očito je Ćamka sve što je Skender napisao doživljavala lično, a ova poema istinski značaj zadobiva tek na
simboličkom planu. Stoga smatram da je dobro što je objavljena, jer je pokazala svu širinu Skenderova talenta.
On se utvorio u lik Stojanke, ali i u lik svoje majke. Ta je blagotvorna mogućnost obogatila bošnjačku
književnost”, kaže Rizvanbegović.
U Nolitu je Skender 1977. godine objavio roman Ponornica, a već 25. januara 1978. umro iznenada u
Beogradu, gdje je i sahranjen. Rođeni iste godine, umrli u istom gradu, a zauvijek počivaju na manjoj
udaljenosti nego je ona između njihovih rodnih gradova, Bosanskog Petrovca i Tuzle, dva ponajveća bošnjačka
pisca, Meša Selimović i Skender Kulenović, neiscrpnu inspiraciju pronalazili su u duhovnoj tradiciji islamske
kulture i dali nemjerljiv doprinos novijoj bošnjačkoj književnosti. Ako je književnost rudnik jezika, onda s
pravom možemo reći da su duboki bezdani bosanskog jezika u koje je Skender zašao još uvijek neistraženi.

Branko Ćopić: Čuvaj se pjesnika!

Za napada na Bihać, Skender Kulenović i ja, pred sam kraj bitke sjurimo se u grad i u glavnoj ulici naletimo na
kolonu zarobljenih domobrana. Pored njih, sa strane, išao je domobranski oficir bez oružja, ali propisno
uniformisan. Spazivši ga, krenemo na njega s uperenim automatima: “Ruke uvis! Predaj se!” Nesrećni oficir
diže ruke i u strahu promuca: “Pa ljudi božji, već sam se predao.” “Predaj se ti i ekonomski!” – naredi Skender
strogo ga mjereći. – “Skidaj uniformu!” Ugurasmo oficira u prvo dvorište i svukosmo s njega uniformu.
Skender mu dade svoj dotrajali koporan i čakšire pa ga tek onda pustismo napolje. Ode domobran obazirući se i
čudeći se na kakve li je dvije delije nagazio. Mislim da ga niko u životu nije tako bezdušno opeljušio kao tada
nas dvojica pjesnika. Čuvaj se, brate, pjesnika, čim postanu bilo kakva vlast.
Fahrudin Rizvanbegović:
„Skenderova sestra Ćamka udala se za Ivana Krilova, crvenoarmejca kojem je Skender posvetio Pisma Jove
Stanivuka. Upoznao sam Krilova u Zagrebu, kada sam išo kod Ćamke da pogledam Skenderovu rukopisnu
ostavštinu u njenom vlasništvu. Došao sam u ulicu Klare Cetkin i našao njihov stan. Na vratima je pisalo: Irfan
Krilov. Vratio sam se liftom mislivši da sam pogriješio. Međutim, kada sam se ponovo vratio, on me je s
osmijehom čekao na vratima. Zapravo, on je prihvatio islam i s Ćamkom je vjenčan u džamiji. Pitao sam ga
zašto je to uradio, a on mi je rekao: ‘Begovica nije htjela da mijenja vjeru, a meni je to tada bilo svejedno.
Međutim, danas sam ja musliman koji klanja bešvakat, a za Ćamku nisam siguran.'“
Skender Kulenović: Stećak
Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku,
jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.
Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,
davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.

Udaljili su se sad od njeg i gradovi i sela.

Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.
Vjetar podsjeti i lijeske, i one se šapatom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.

Zašto sam došao ovdje, kad sve već ovdje piše?

Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom dišem.
Čuj, zvoni zrelo stablo – to lijes mi teše žuna.
Stihove što još bruje dlijetlom po stećku svom stišaj,
pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.
Da sonet, kao plemić poezije, nije samo puko podilaženje smisla ovoj zahtjevnoj formi, dokazuje i
artističko umijeće Skendera Kulenovića koji je kao ponajbolji bosanskohercegovački sonetist napisao i
ponajbolje stihove u rečenom književnom korpusu. „Soneti“ Skendera Kulenovića izašli su 1973. u
Mostaru (prvo izdanje 1968.) u sklopu Prve književne komune, odnosno edicije „Mala biblioteka“, a
uredništvo je potpisao Ico Mutevelić.
Tematski raznolik (na primjer pjesme: „Ponornica“, „Stećak“, „Nad mrtvom majkom svojom“ ili „Tarih za
Karađoz begovu džamiju u Mostaru) bez aporija između svoje nutrine i svijeta, motivski izravan i u vrsnoj
slikovnoj konfiguraciji, Kulenović svjedoči unikatnost svijeta i svoga djelatnog subjekta.
Njegova sonetistička operativna poetika uvažava fikcijsku zbilju šireći prostor stilskih granica tradicije u
modernističke komunikacijske svrhe – dokazujući da je upravo sonet snažan izvor energije. Po svema
Kulenović je nadišao „društveni nadzor“ u vremenu u kojem je pisao, upravo vlastitom autonomijom
pisanja. To istom znači da je tematsko motivski i figurativno (ponekad fragmentaran) izbjegavao
kontaminaciju vlastitim subjektom, nastojeći doprijeti do „čistog“ svijeta (ističući svoj nadideologijski stav,
barem u sonetu) i njegova govora o biću, zatim i njegove onostranosti kao istine o bitku. Na taj će način
ovaj pjesnički velikan sedimentirati svijet kroz iskonsku izvornost tematskih aktualija – primjerice, običnog
pisma, noturna, ruse pjesme, šetnje, čuda, mrtvog korita, vaze, krika, govorenja tvrđave, smrti i tako dalje
– kako su ujedno naslovljeni i neki njegovi soneti.
Stoga, bez sumnje možemo reći da je Skender Kulenović jedan od najvećih bošnjačkih i
bosanskohercegovačkih pjesnika koji je nakon devedesetih (ratnih) godina izgubio na svojoj prijemčljivoj
atraktivnosti kod vlastitog mu naroda. Jedan od razloga je zasigurno i to što je u vrijeme komunizma (ne
njegovom voljom) identificiran ponajprije kroz ideološko iščitavanje pjesme „Stojanka, majka Knežopoljka“.
Nakon devedesetih nad njegovom ličnošću nadvio se oblak neopravdane sumnje da je bio pisac
komunističkog režima, a ljudi kao ljudi, neskloni čitanju poezije, a još manje razumijevanju pročitanog i
neupoznati sa cjelovitim opusom poetički zagonetnih pisaca – zaključuju naprečac i pod utjecajem
političkih aktualija. Devedesetih godina Bošnjaci su „kao svoje“ prepoznali neke pisce koji su veličani,
nametani i „gurani“ od politike kao folklorni nacionalni ukrasi ili podobne pjesničke muze. Skender
Kulenović je tada pao u drugi plan.
Danas, pak, politika više ne pokazuje volju da pjesnike „voda pod ruku“ kao nacionalni amblem, a
redukcionistički pogledi na doba komunizma, pod pritiskom teške ekonomske krize, pretvaraju se u
narastajuću nostalgiju za vremenima kada se živjelo bolje.
Za pjesništvo Skendera Kulenovića nije više bitno ni jedno ni drugo, a i ono treće – marketinško, koje
odjednom postaje društveni brand i književni mainstream. Naprosto ne postojite kao književna atrakcija
ako niste spektakularni književni “frik”, a možda, ako niste i ljubimac ponekog utjecajnog urednika i
njegove svojte. „Umrem, iz korijena vjekova izlistam /i budem ti čempres: a ti stojiš ista“ – zadnja su dva
stiha soneta “Tarih za Karađozbegovu džamiju”, koji je ostao stajati uspravan baš kao i opjevana džamija.
I zaista, sve što u sebi nosi trajnu ljepotu ne može umrijeti zbog estetskog pada svakodnevice. Poezija
Skendera Kulenovića, smještena u vječnost, više ne ovisi o ideologijskim i potrošnim hirovima vremena.
Za razliku od sudbine nekih velikana bosanske književnosti, njegovo smrtno tijelo položeno je u Beogradu,
ali mu je poezija ostala u Bosni, i to njegovom voljom. Zlobnici i dežurne mahaluše govore da je izuzetak
upravo pjesma “Stojanka majka Knežopoljka” koja se i nadalje čita za Dan mladosti u Čačku.
Prava je istina, zapravo, da sve u Kulenovića može poprimiti neizrecivo neponovljiv oblik pri iskušavanju
koegzistencije između stvari i duševnih pojava koji u njegovu jeziku kao „raskrvarena rana“ obiluju lijepim
retoričkim figurama. Ljudske sudbine, pritom, ujedno su i sudbine svih stvari, a pjesnik kao demijurg
goneta njihove zagonetke. Ritmizirana i osebujna jezična punina svake pjesme u njegovim Sonetima nije
obična kozmetika već vješto prianjanje i razoružavanje svega onog što izabere i opjeva ovaj izuzetan
pjesnički um.
Narodi Balkana često postavljaju pitanje čiji su stećci - da
li pripadaju Srbima, Hrvatima ili Bošnjacima.
Grčko groblje, staro kamenje ili veliki kamen... To su sinonimi kojima narodi
Balkana nazivaju misteriozne kamene spomenike - stećke.
Upravo pomenuta misterija leži u činjenici da se nedovoljno govori o
argumentovanim historijskim činjenicama, pa se pravi prostor narodnim
legendama o drevnim umjetnicima koji su nadljudskim moćima uspostavili
stećke.

Ko je uspostavio stećkeUstupljeno Al Jazeeri - Enis

Čišić

Po zvaničnoj sažetoj definiciji stećkom se naziva srednjovjekovni nadgrobni

spomenik, ali zbog objektivno ograničenog naučnog tretmana ove forme
kulturne vrijednosti navedena definicija jeste tačna, ali ne i potpuna.
Gorčin Dizdar je u knjizi jedinstvenog naziva Stećak na originalan i
istovremeno pristupačan način predstavio ovaj važan dio kulturnog naslijeđa
prostora Bosne i Hercegovine.
„Knjiga Stećak je dio biblioteke izdavačke kuće 'Vrijeme' i cilj na pristupačan
način predstaviti jedan od najvažnijih kulturalnih pojmova vezanih za
bosanskohercegovačku tradiciju. Dakle između popularnog i naučnog,
namijenjena je strancima i onima koji nikada nisu čuli šta je stećak“, kaže
Gorčin Dizdar.
Autor knjige navodi da se naučna obrada stećaka, još uvijek oslanja na podatke
iz '60-tih i '70-tih godina prošlog vijeka. Tu izdvaja najbolju i najpotpuniju
definiciju pojma stećka citirajući Šefika Bešlagića i naučne radove od prije pola
vijeka.
„Izuzimajući kontinentalni dio Hrvatske, zapadnu Srbiju, neke krajeve Kosova
i bivšeg Novopazarskog sandžaka, gotovo sva ostala teritorija na kojoj su
ustanovljeni stećci bila je u sastavu srednjovjekovne Bosne i Huma, odnosno
Hercegovine. Teritorija stećaka u velikoj se mjeri poklapa sa teritorijom
nekadašnje samostalne bosanske države“, naveo je Bešlagić u knjizi Stećci –
kultura i umjetnost.

Nadgrobni spomenik
Na osnovu dosadašnjih istraživanja potvrđeno je da je stećak nadgrobni
spomenik, ali studije su do sada veoma skromno sprovođene i procentualno
male, tako da se profesor Dizdar ne bi usudio kategorično reći da je svaki
stećak zapravo nadgrobni spomenik, jer nije tačno ni definisano da li grob
ispod stećka pripada kamenom spomeniku.
„Ako stećke poredimo sa sličnim pojavama, na primjer, sa irskim i keltskim
krstovima, oni nisu nadgrobni spomenici, korišteni su za obilježavanje
značajnih lokaliteta... Ipak po onome što sada znamo i čime raspolažemo - da,
stećci jesu zvanično nadgrobni spomenici, iako ih je mali broj istražen“, kaže
Dizdar.
Sljedeća stavka u definiciji je dokazivanje da je stećak zapravo
„srednjovjekovni“ spomenik.
„Prema postojećim identifikacijama, srednjovjekovni jeste, međutim najjači
dokazi koji ukazuju na vrijeme nastajanja su natpisi na stećcima, a njih ima
samo na 300 od preko 60.000 stećaka. Tako da kategorično opet ne bih
isključio da nije riječ o srednjovjekovnim“, smatra Dizdar.
Sažeto, prema definiciji sa kojom su svim saglasni, stećci su monolitni
nadgrobni spomenici, dakle od jednog komada kamena, podizani u periodu od
13. do 16. stoljeća na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, gotovo čitave
Dalmacije i pograničnih dijelova Crne Gore i Srbije.
 Vrste stećakaUstupljeno Al Jazeeri - Enis Čišić

Čiji su stećci
Narodi Balkana često postavljaju pitanje, čiji su stećci, da li pripadaju Srbima,
Hrvatima ili Bošnjacima.
„Iako na ovim prostorima volimo stavljati historijske činjenice u koncept tri
naroda, stećak se ne može se vezati za ove savremene etničke pojmove
Bošnjak, Hrvat i Srbin. Ono što se može i na čemu bih insisitirao, jeste da je to
jedan fenomen koji je prvenstveno vezan za srednjovjekovnu bosansku
državu“, navodi Dizdar.
Dakle, stećak se ne može posmatrati kao etnički fenomen, nego isključivo kao
teritorijalno-kulturološki.
Na kraju, tematika stećka je suočena sa problemom, šta se zapravo ubraja u tu
vrstu spomenika. Najprepoznatljiviji oblik koji se vezuje za stećak, je takozvani
sljemenjak, karakteristične forme nalik kući.
Konkretan primjer oblika koji otvara rasprave jesu ploče kojih ima u izuzetno
velikom broju, i kao takvi, spomenici se pojavljuju širom Evrope.
„Da li je ploča stećak možemo raspravljati, ali i nakon kraja kulture stećaka, u
vrijeme dolaska Osmanlija u Bosnu, pojavljuju se drugi oblici poput takozvane
krstače, a ubrzo zatim hibridni oblici sa nišanima koji bude diskusiju o tome da
li je u pitanju nišan ili još uvijek stećak“, govori Dizdar.
Knjiga Stećak u pristupačnoj formi odgovara na sva pitanja koja bismo mogli
postaviti o toj vrsti spomenika, uz reilustrovane motive autora Enisa Čišića,
crtača Marvel Comicsa, stećak je predstavljen kroz umjetničku slobodu i
orginalnost.
Izvor: Al Jazeera