Priča iz knjige ’’Portret umetnika kao mladog psa’’

KOGA BI ŽELIO DA JE S NAMA

Ptice su pjevale u stablima Crescenta; dječaci na biciklima zvonili su zvoncima i pritiskali pedale niz
blagu nizbrdicu ne bi li papirnatim čegrtaljkama, o koje su udarale žbice njihovih kotača, preplašili
žene što su ćeretale na osunčanim ulaznim stubištima kuća; male djevojčice, vozeći svoju još mlađu
braću i sestre pločnikom u kolicima, bile su odjevene u svoje najbolje ljetne haljinice sa šarenim
vrpcama; na kružnoj okretaljki javnog igrališta ulični balavci okretali su se sretni od mučnine, vičući
„Zatvorite nas!“ i opet „Okrenite nas!“ i „Ooh! Padam!“; jutro je bilo tako šareno i blistavo kao da je
međunarodna utakmica ili se slavi neki jubilej, kad smo Raymond Price i ja, u hlačama od flanela i
gologlavi, sa štapovima i naprtnjačama, krenuli zajedno pješice do Crvlje glave. Gazeći ukorak preko
trga u stambenoj četvrti, češali smo se o mladiće u gizdavim sportskim kaputima i bijelim hlačama s
poput noža oštrim bridovima, o krivonoge djevojke s celuloidnim naočalama i ručnikom oko vrata,
udarali štapovima o poštanske sandučiće i silom krčili sebi put kroz gomilu izletnika koji su čekali na
autobusnim stanicama, preskakajući košare s hranom, ne mareći jesmo li možda stali u koju.

„Zašto ti gušteri iz autobusa ne pješače?“ reče Ray.

„Rodili su se preumorni“ rekoh.

Uspeli smo se uz Sketty Road velikom brzinom, naprtnjače nam poskakivahu na leđima. Lupali smo o
svaka vrata, dijeleći strašni blagoslov pješaka ljudima po zagušljivim kućama. Poput daha svježeg
zraka prošli smo kraj čovjeka u odijelu sa službenim oznakama, s uzicom za psa u ruci, koji je stajao
na uglu i zviždao. Zbacujući sa sebe zvukove i mirise grada kretnjama ramena i opuštenim dugim
koracima, pola ulice ispred sebe čuli smo žene u šetnji kako nas zovu „Mutt i Jeff“, jer Ray je bio visok
i mršav, a ja nizak. Zalepršahu zastavice iz nekog izletničkog autobusa. Ray je snažno uvlačio zrak
kroz svoju kratku zdepastu lulu, išao je prebrzo da bi bilo kome odmahivao i nije se čak ni nasmijao.
Pitao sam se koga sam to propustio među ženama što su domahivale kotrljajući se po autobusu na
usponu. Moja buduća ljubav, s kapom od papira na glavi, mogla je sjediti u dnu, odmah do motora; ali
kad sam već bio skrenuo s poznatih staza i slobodno gazio prema obali, zaboravih njeno lice i glas što
sam ih stvarao u noći, te sam sada udisao zrak zemlje.

„Drukčiji je zrak ovdje. Tu dišeš. Kao na selu“ reče Ray, „s blagim dodatkom mora. Uvuci ga duboko,
isterat će ti nikotin.“

Pljunuo je u ruku. „Još uvijek gradski siva“, reče. Vratio je pljuvačku u usta i mi nastavismo visoko
uzdignuta čela.

Već smo bili prehodali oko tri milje. Kuće u nizu, s garažama limenih krovova i psećom kućicom u
stražnjem vrtu te šišanom tratinom, kadšto s kokosovim orahom koji je visio o stupu ili malim plitkim
bazenom za ptice i grmljem poput pauna, postajale su sve rjeđe kako smo odmicali prema rubu grada
i općinskim livadama.

Ray zastane, uzdahne i reče: „Pričekaj časkom, da napunim svoju staru lulu.“ Pridržavao je šibicu kao
da smo u oluji.

Znojni i zagrijani iskesili smo se jedan drugome. Već smo se zbližili kao da markiramo iz škole; bježali
smo, to jest pješačili obijesno i ponosno, drski, dalje od ulica koje su nas posjedovale, u nepredvidljivu
prirodu. Činilo mi se protivno našoj sudbini da se skićemo po suncu bez blistavih izloga trgovina i
glazbe kosilica za travu koja je nadjačavala ptice. Ptičji izmet pade na ogradu. Bilo je to kao gradu u
oko. Neka ovca zamekeće „Mee!“ i to je ukazivalo na brda, iako nisam znao što će se ukazati. „Par
lutalica po divljem Walesu“, reče Ray namigujući, a kamion s cementom prođe kraj nas prema igralištu
za golf. Udari me po naprtnjači i ispravi svoja ramena. „Dođi, krenimo“. Pošli smo uzbrdo brže nego
prije.
Neka družina biciklista zastala je kraj ceste, ispijajući čičak i maslačak iz papirnatih čaša. Ugledah
prazne boce u grmlju. Momci su redom nosili gimnastičke majice i kratke hlače, a djevojke otvorene
košulje za kriket i duge sive muške hlače s biciklističkim štipaljkama pri dnu nogavica.

„Iza mene ima mjesta za još jednoga, sinko“, reče mi djevojka na tandemu.

„Ali to ne bi bio baš otmjen brak“, odvrati joj Ray.

„To ti je bio brzi odgovor“, rekoh dok smo ih ostavljali a momci otpočeli pjevati.

„Bože, što volim sve ovo!“ reče Ray. Na prvom usponu prašnjave ceste koja je išla vrijesištem što se
širilo, on zasjeni rukom oči, pogleda oko sebe dimeći poput dimnjaka i upirući svoj irski štap prema
dalekim šumarcima između kojih se vidjelo more. „Tamo dolje je Oxwich, ali se ne vidi. Ovo tu je
farma. Vidiš li joj krov? Ne tamo, tu, slijedi moj prst. To je život“, reče on.

Rame uz rame, mlateći štapom po niskim bankinama, išli smo samom sredinom puta i Ray ugleda
zeca kako bježi. „Čovjek ne bi pomislio da smo u blizini grada. Tu je već divljina.“

Pokazivali smo ptice kojima smo znali ime, a imena ostalih izmišljali smo. Vidio sam galebove i vrane,
iako su vrane mogle biti i svrake, a Ray reče da iznad nas, dok brzamo i pjevušimo, prelijeću drozdovi
i lastavice i ševe.

Zastao je da iščupa nekoliko vlati trave. „Zapravo su mi trebale slamke“, reče i stavi ih u usta tik do
lule. „Bože što je nebo plavo! Zamisli mene u Velikoj Zapadnoj Željeznici, dok je sve ovo tu. Kunići i
polja i farme. Kad me danas pogledaš, ne bi ni pomislio što sam prepatio. Mogao bih sve, tjerati krave,
orati polje“.

Njegov otac i sestra i brat bili su mrtvi, a majka mu je po cijeli dan sjedila u kolicima, obogaljena
upalom zglobova. Bio je deset godina stariji od mene. Imao je naborano i koštunjavo lice, povijena
usta. Gornje usnice više nije imao.

Sami na dugačkoj cesti, dok su se livade s obje njene strane sterale miljama u izmagllici od omare,
hodali smo pod suncem poslijepodneva, postajući žedni i pospani, ali nismo usporavali korak. Ubrzo
se skupina biciklista provezla kraj nas, tri momka i tri djevojke i jedna djevojka na tandemu, smijući se i
zvoneći.

„Kako vaš nožni pogon?“

„Vidjet ćemo vas i na povratku.“

„Još uvijek ćete klipsati!“

„Trebate li štake?“ vikali su.

Potom su nestali. Prašina se opet slegla. Njihova zvonjava dopirala je sve slabije iz šume koja je
okruživala put pred nama. Puste ledine, šest milja i nešto od grada, ležale su iza nas bez ljudskog lika
i, dimeći snažno da odagnamo mušice, zastali smo pod jednim stablom naslonivši se na deblo i
razgovarali kako ljudi na rubu nekog mjesta na koje još nije stupila ljudska noga i koji godinama nisu
vidjeli drugog čovjeka.

„Sjećaš li se Curly Parryja?“

Vidio sam ga prije samo dva dana u đačkoj prostoriji škole, ali nejgovo se namreškano lice, čak i dok
sam mislio na njega, pretapalo u boju našeg hoda, u pepeljastu bjelinu puta, u ledine s vrijeskom, u
zeleno i plavo polje i krpice mora, a sjećanje na njegov šašavi glas izgubilo se u glasanju ptica i lišću,
bezrazložno pokrenutom u odsutnosti vjetra.
„Pitam se, šta li sad radi? Trebao bi više boraviti na otvorenome, on je pravi gradski dječak. A vidi nas,
ovdje.“ Ray mahne rukom prema stablima i razlistalom nebu „Ne bih mijenjao ovo ni za kakvu Glavnu
ulicu“.

Vidjeh nas, tamo; dječaka i mladića, s licima koja su pod neobičnom preplanulošću bila blijeda od
zgrčenoga grada, dvojicu bez daha i snogama koje su žegle, kako zastaju u rano poslijepodne na
cesti koja vodi kroz omiljenu šumu, i mogao sam vidjeti neuobičajenu sreću u Rayevim očima i
nemoguću dobrohotnost u svojima; svaki put kad se zadivio ili pokazao nešto u prizoru krajolika Ray je
protestirao protiv svoje biografije, a ja sam imao više ljubavi nego što bih ikad mogao poželjeti ili dati.

„Da, pogledaj nas malo“, rekoh ja, „kako dangubimo. Do Crvlje glave ima još dvanaest milja. Ne bi li
volio čuti tramvaj, Ray? Gle, ono je šumski golub! Momci su sada na ulici s posebnim sportskim
izdanjima. Novine! Papir! Kladim se da Curl sada ispunjava listiće. Hajdemo, pokret!“

KOGA BI ŽELIO DA JE S NAMA

(nastavak)

Popesmo se uz cestu i izađosmo iz šume, a iza nas zabruji londonac.

„Upravo dolazi autobus za Rhossilli“, rekoh.

Obojica podigosmo štapove da ga zaustavimo.

„Zašto si zaustavio autobus?“ upita Ray kad smo već sjedili na prvome katu. „Ovo je trebao biti
pješački praznik.“

„I ti si ga zaustavio.“

Sjedili smo sasvim naprijed, kao još dva vozača.

„Ne možeš li malo pripaziti na rupe?“ rekoh.

„Kako, kad ti krivudaš!“ odgovori on.

Otvorili smo naprtnjače i podijelili sendviče i tvrdo kuhana jaja i mesnu paštetu i naizmjence otpijali iz
termos boce.

„Kad se vratimo kući, ne pričaj da smo se vozili autobusom“, rekao sam. „Pretvaraj se da smo pješačili
cijeli dan. Evo Oxwicha! Nije baš daleko, ha? A nama bi do njega već izrasla brada.“

Autobus prestigne bicikliste koji su puzali uzbrdo. „Da vas malo teglimo?“ povikah im, ali me nisu mogli
čuti. Djevojka na tandemu zaostala je dosta za drugima.

Sjedili smo s objedom u krilu, zaboravivši na upravljanje, puštajući da vozač u svojoj kabini ispod nas
vozi gdje je njemu drago po vijugavoj cesti, i vidjesmo sive crkvice i od vremena trošne anđele; u
podnožju brežuljaka, podalje od mora, ljupke, ružičaste ladanjske kućice – užasne, pomislih, da se u
njima živi, jer bi me trave i stabla zasužnjili jače od svake prašume pretrpanih i uzavrelih ulica i
dimnjaka koji čuče po krovovima – i benzinske pumpe i stogove sijena i čovjeka na teretnom konju koji
je ukočeno nepomičan stajao u jarku, okružen muhama.

„Ovo je pravi način da se vidi zemlja.“

Autobus, na nekom uskom usponu, stjera u zaklon živice dva pješaka s naprtnjačama i natjera ih da
rašire ruke i uvuku trbuhe.
„To smo mogli biti i nas dvojica.“

Osvrnu smo se sretni na ljude u živici. Popjeli su se na cestu i nastavili pješačiti spori kao puževi,
postajući sve manji.

Na ulazu u Rhossilli pozvonismo kondukteru i zaustavismo autobus, te skakutavim korakom

otpješačismo stotinjak metara do sela.

„Obavili smo to prilično brzo“, reče Ray.

„U rekordnom vremenu, čini mi se“, rekoh.

Smijući se na stijeni iznad vrlo dugačke zelene plaže, pokazivali smo jedan drugome, kao da su svi
drugi slijepi, veliku hridinu Crvlje glave. Bila je oseka. Prelazili smo preko skliskog kamenja i stajali,
napokon, pobjednički na vjetrovitom vrhu. Tamo je rasla čudovišna, gusta trava od koje kao da smo
dobili opruge u petama, i smijali smo se i skakali po njoj, plašeći ovce koje su se razbježale uz i niz
oronule padine, poput koza. Oko hridi je i najmirnijim danom puhao vjetar. Na kraju njegovog grbavog i
vijugavog tijela, više galebova nego što sam ih ikad vidio, kričalo je nad svojim netom umrlima i nad
izmetom vijekova. Na samom rtu zvuk mog tihog glasa sakupio se i uvećao u šuplji uzvik, kao da je
vjetar oko mene sagradio školjku ili spilju s plavim neopipljivim svodom i zidovima, visokim i širokim
kao sav obli svod nebesa, pod kojim se lepet galebova pretvarao u grmljavinu. Stojeći tamo, raširenih
nogu, podbočivši se jednom rukom, zasjenjujući oči poput Raleigha na nekoj slici, zamislih sebe
osamljena u onom padavičavom trenutku prije lošeg sna, kad se noge izdužuju i klijaju u noć i srce
udara tako da probudi susjede a disanje je vihor kroz savitljivu sobu. Umjesto da se smanjim na
golemoj hridi koja je lebdjela između neba i mora, osjećao sam se velik poput zgrade koja diše i živi i
jedino se na svjetu Ray mogao prispodobiti mojem ljupkom mukanju dok sam izgovarao: „Zašto ovdje
ne živimo zauvijek? Uvijek i zauvijek? Da sagradimo neku prokletu kuću i živimo kao kraljevi!“ Riječi su
briznule među kreštave ptice, one su ih odnijele do podbrđa u bubnjevima svojih krila; Ray se poput
nekog tornja propinjao na nesigurnom rubu jedne odvojene stijene i mlatio oko sebe štapom koji se
mogao pretvoriti u zmiju ili u plamen, i mi potonusmo k zemlji, na gumastu, od galebova slijepljenu
travu, na kamenje opljačkano od ovaca, na komadiće kostiju i perja i čučali smo na krajnjem kamenu
Poluotoka. Bili smo tako dugo mirni da su se prljavosivi galebovi uspokojili i neki se spustili blizu nas.

Potom smo pojeli svu preostalu hranu.

„Ovo nije kao druga mjesta“, rekao sam. Opet sam se bio vratio na svoju gotovo pravu veličinu, nešto
preko metar i pol i pedeset kila i moj glas nije više uzlijetao prema pojačalu neba. „Mogli smo biti i
nasred mora. Gotovo se moglo zamisliti da Crvlja glava plovi! Usmjeri je prema Irskoj, Ray. Vidjet
ćemo tamo W. B. Yeatsa i moći ćeš poljubiti kamen u Blarneyju. A u Belfastu ćemo upriličiti tučnjavu.“

Ray, na samom kraju hridi, djelovao je nekako neumjesno. Nikako da se opusti i protegne na suncu i
da se prevrne na bok kako bi pogledao niz provaliju u more, nego je nastojao sjediti uspravno kao na
nekom tvrdom sjedalu, neznajući što bi s rukama. Petljao je nešto sa svojim poslušnim štapom,
čekajući da dan postane običan, da na Crvljoj glavi izrastu puteljci a na rubovima provalija punim
ožiljaka niknu ograde.

„Previše divlje za građanina“, rekoh.

„To si sam! Tko je zaustavio autobus?“

„Nije li ti drago što smo ga zaustavili? Još uvijek bismo pješačili, poput Feliksa. Ti se samo pretvaraš
da ti se ovdje sviđa. Plesao si na samom rubu.“

„Ah, samo sam nekoliko puta poskočio.“

„Znam ja što je. Ne sviđa ti se namještaj. Nema dovoljno sofa i fotelja“, rekoh.

„A ti misliš da si seoski momak, a ne razlikuješ kravu od konja.“

Stajali smo se prepirati i ubrzo se Ray opet osjetio kao kod kuće, zaboravivši jednolikost otvorenog
prostora. Da je iznenada pao snijeg, on to ne bi ni primjetio. Bio je potonuo u sebe i stijena je, za
njega, postala kao mračna kuća s navučenim zavjesama. Do neba visoki likovi što su plesali i
dovikivali se s pticama, spuznuli su dolje da se sakriju, dva sitna gradska gunđala u praznini.

Znao sam što će se dogoditi po načinu na koji je Ray poniknuo glavom i podigao rame, tako da je
izgledao kao čovjek bez vrata, a i po načinu na koji je između zubi usisavao svoj dah. Zurio je u svoje
prašnjavobijele cipele i znao sam koje je oblike iz njih pravila njegova mašta; bijahu to noge čovjeka
mrtvog na postelji i pričat će sada o svom bratu. Ponekad, naslanjajući se na ogradu dok smo gledali
nogomet, znao sam ga uhvatiti kako bulji u vlastitu suhonjavu ruku; stanjivao bi je sve više i više,
uklanjajući meso, gledajući pred sobom Harryjevu ruku, s kostima koje se naziru kroz osjetljivu kožu.
Ako za trenutak izgubi svijet oko sebe, ako ga ostavim sama, ako mu ruka izgubi dodir s tvrdom,
stvarnom ogradom ili vrućom lulom, vratit će se u onu sablasnu spavaću sobu, noseći ručnike i lavore i
osluškujući neće li se javiti ručno zvonce.

„Još nikada nisam vidio takvo mnoštvo galebova“, rekao sam. „Jesi li ih ikad vidio toliko? Tako puno
galebova. Pokušaj ih izbrojiti. Ona dva se tuku, tamo gore; pogledaj, kljucaju se u zraku kao kokoši. Za
što se kladiš da će onaj veći pobijediti? Prljavi stari kljunaš! Ne bih volio da sam ručao isto što i on,
komadić ovčetine i mrtvog galeba.“ Proklinjao sam sama sebe zbog toga što sam izgovorio riječ
„mrtav“.

„Bilo je veselo jutros u gradu“, rekoh.

Ray je buljio u svoju ruku. Sada ga više ništa nije moglo zaustaviti. „Zar nije bilo veselo u gradu,
jutros? Svi radosni i nasmijani u ljetnoj odjeći. Dječaci su se igrali, svatko je bio sretan; gotovo da je
izašla i glazba. Pridržavao sam svog oca u krevetu kad bi imao napadaj. Dvaput na dan morao sam
svom bratu mijenjati posteljinu, posvuda je bilo krvi. Gledao sam ga kako postaje sve tanji i tanji, na
kraju sam ga mogao podići jednom rukom. Žena mu nije dolazila ni da ga vidi jer da joj kašlje u lice,
majka je bila nepokretna, morao sam i kuhati; kuhati, njegovati i mijenjati plahte i pridržavati oca kad bi
poludio. Zbog toga izgledam tako gorko“, rekao je.

„Ali bilo ti je milo pješačiti, radovala su te vrijesišta i dan je divan, Ray. Žao mi je za tvog brata. Pođimo
istraživati. Spustimo se dolje do mora. Možda ima neka spilja s prethistorijskim crtežima, napisat ćemo
o tome članak i zgrnuti bogatstvo. Siđimo.“

„Brat mi je običavao zvoniti; mogao je govoriti samo šapatom. Rekao bi mi: „Ray, pogledaj mi noge.
Jesu li danas tanje?““

„Sunce već pada; siđimo.“

„Otac je mislio da ga hoću ubiti kad bi ga pridržavao za krevet. Držao sam ga tako i kad je umirao i
hroptao. Majka je bila u kuhinji, u svojoj stolici, ali znala je kad je umirao i stala je vriskati i zvati moju
sestru. A Brenda je bila u lječilištu u Craigynosu. Kad je majka vrisnula, Harry je u svojoj sobi počeo
tresti zvoncem, ali nisam mogao do njega, otac je na postelji bio mrtav.“

„Ja ću se spustiti do mora“, rekoh. „Ideš li i ti?“

Iz praznine, on opet ustane u otvoreni svijet i slijedio me polako preko rta i dolje niz strminu; galebovi
se podigoše poput oluje. Hvatao sam se za sasušeno bodljikavo grmlje, ali čupao sam ga s
korijenjem; oslonac pod nogom smrvio mi se, pukotina u koju sam stavio prste odlomila se dok sam se
za nju hvatao; sjurih se do crne plosnate stijene kojoj je vrh, poput male Crvlje glave, izvirivao iz mora
samo nekoliko opasnih koraka dalje, i sav mokar od vode podigoh pogled da vidim Raya i pljusak
kamenja koje se odronjavalo. Završio je kraj mene.

1. KOGA BI ŽELIO DA JE S NAMA

(nastavak)

„Mislio sam da je svršeno“, reče kad se prestao tresti. „Vidio sam u bljesku sav svoj protekli
život.“

„Baš sav?“

„Gotovo sav. Vidio sam bratovo lice tako jasno kao što sada gledam tvoje.“

Motrili smo zalazak sunca. „Kao naranča.“

„Kao rajčica.“

„Kao posuda za zlatne ribice.“

Nastavili smo se tako nadmetati u opisivanju sunca. More je udaralo o našu stijenu, močilo
nam nogavice, grizlo obraze. Skinuh cipele, uhvatih Raya za ruku i spuznuh potrbuške niz
stijenu da miješam nogama po moru. Zatim spuzne i Ray i ja sam ga čvrsto držao dok je
nogama mlatio po vodi.

„Dosta je, vrati se“ rekoh vukući ga za ruku.

„Ne, ne“ rekao je, „baš je divno. Daj da ih još malo držim u moru. Toplo je kao u kadi.“
Drugom rukom luđački je udarao i mlatio po stijeni, pretvarajući se da se utapa. „Ne spasavaj
me!“ vikao je. „Utapam se!“

Povukoh ga natrag i on, previjajući se, smakne cipelu s noge. Upecali smo je. Bila je puna
vode.

„Ništa za to, vrijedilo je. Nisam pljuskao po vodi od svoje šeste godine. Ne mogu ti reći koliko
sam uživao.“

Zaboravio je i na oca i na brata, ali znao sam: kad jednom njegova radost zbog divljeg i toplog
mora splasne, vratit će se onoj bolnoj kući i vidjeti brata kako se stanjuje. Čuo sam već toliko
puta kako Harry umire, a ludi otac bio mi je poznat upravo kao i Ray glavom. Znao sam svaki
kašalj i krik, svaki grcaj za zrakom.

„Pljuskat ću od sada svaki dan“, reče Ray. „Otići ću dolje na pijesak svake večeri i ispljuskati se
do mile volje. Prskat ću i smočiti se do koljena. Baš me briga hoće li mi se tko smijati.“

Sjedio je časkom mirno, ozbiljno razmišljajući o tome. „Kad se izjutra probudim, nema ničega
čemu bih se radovao, osim subotama“, reče, „ili kad dolazim tebi kući zbog leksikona. Mogao
bih isto biti i mrtav. Ali sada ću se moći probuditi i pomisliti: večeras ću pljuskati po moru. A
sada ću sve to ponoviti.“ On zavrne svoje mokre nogavice i spuzne niz stijenu. „Nemoj me
ispustiti.“

I lupao je nogama po moru.rekao sam: „Ovo je stijena na kraju svijeta. Mi smo potpuno sami.
Ona sva pripada nama, Ray. Pustit ćemo na nju svakoga koga volimo, a sve druge udaljiti.
Koga bi želio da je s nama?“

Bio je prezaposlen da mi odgovori, prskajući i frkćući, pušući kao da mu je glava pod vodom,
čineći kružne pokrete po vodi ili lijeno obirući površinu nožnim prstima.

„Koga bi htio da je ovdje na stijeni s nama?“

Ispružio se poput mrtva čovjeka, nogu nepomičnih u moru, s usnama uz rub lokve na stijeni, s
rukom koja me je grabila za nogu.

„Htio bih da je s nama George Bray“, rekoh. „To je čovek iz Londona koji je došao živjeti u
Norfolk Street. Ti ga ne poznaješ. To je najneobičniji čovjek što sam ga ikad upoznao,
čudnovatiji i od Oscara Thomasa, a mislio sam da od njega većeg čudaka nema. George Grey
nosi naočale, ali one nemaju stakla, samo okvire. Ne možeš to vidjeti sve dok mu ne priđeš
sasvim blizu. Bavi se svim i svačim. On je mačji doktor, a svako jutro odlazi negde u Spetty,
kako bi nekoj ženi pomogao da se obuče. Ona je stara udovica i ne može se odjevati sama,
kaže on. Ne znam kako je došao do nje. U gradu je tek mjesec dana. Povrh svega ima i
fakultet. A tek stvari koje drži po džepovima! Pincete i škarice za mačke i dnevnike. Čitao mi
je nešto iz jednog, o poslovima koje je obavljao u Londonu. Spavao je s nekom policajkom i
ona bi mu to plaćala. Nikada nisam vidio tako čudnovatog čovjeka. Htio bih da je on sada
ovdje. A koga bi ti htio da je s nama, Ray?“

Ray opet stane micati nogama, bacajući ih ispružene iza sebe, udarajući njima snažno po
vodi, a zatim je mješao po površini.

„Htio bih i da je Gwilym tu“, rekoh. „Pričao sam ti o njemu. On bi mogao održati propovijed
moru. To je baš pravo mjesto, nigde nije tako pusto kao ovdje. Oh, ljubljeni zalazu! O, strašno
more! Smiluj se mornarima, smiluj se grešnicima, smiluj se Raymondu Priceu i meni! Oh,
večer silazi poput oblaka! Amen. Amen.“

„Koga bi htio da je s nama, Ray?“

„Želio bih da je moj brat s nama“, reče Ray. Popne se na ravnu stijenu i osuši noge. „Htio bih
da je Harry tu. Htio bih da je sada, ovoga časa, tu na ovoj stijeni.“

Sunce je već gotovo bilo zašlo, prepoplovljeno sjenovitim morem. Javila se studen, prskajući
iz mora i ja joj stvorih tijelo, ledene rogove, rep s kojeg je kapalo, smežurano lice kojim su
prelazile ribe. Zaokrećući iza Crvljive glave, vjetar je hladio kroz naše ljetne košulje i more je
hitro stalo prekrivati našu stijenu, našu stijenu već prekrivenu prijateljima, živim i mrtvim,
utrkujući se s tamom. Nismo govorili, silazeći. Mislio sam: ako otvorim usta obojica ćemo
reći: „Prekasno je, već je prekasno.“ Pretrčasmo preko trave koja je bila poput odskočne
daske i preko izgrebenih kamenih šiljaka, niz šupljinu u kojoj je Ray govorio o krvi, zatim uz
šuškave grbe i uzduž rutave zaravni. Zastadosmo na početku Glave i pogledasmo dolje, iako
smo i bez gledanja obojica mogli reći: „Plima je.“
 Bila je plima. Sklisko kamenje kojim smo prelazlili nestalo je. Na kopnu, u sumraku, neki su
nam likovi domahivali. Sedam jasnih prilika, preskakujući i dozivajući. Pomislio sam da su to
možda oni biciklisti.

OBJAŠNJENJA OBOJENIH REČI:

Sir Walter Raleigh (1552-1618), čuveni engleski pomorac, osvajač i pjesnik, jedan od velikana
Elizabetina doba.

William Butler Yeats (1865-1939), Irac, jedan od najvećih evropskih pjesnika XX stoljeća.

Kamen s drevnim natspisom u selu blizu Corka u Irskoj. Po predanju, tko ga poljubi, steći će
dar jezika.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom

2. 19.06.2008., 20:00#38

*~Anti~*

Iskusan

Učlanjen

13.10.2007.

Pol

muški

Poruke

6.786

Tekstova u blogu

Reputaciona moć

104

Re: Dilan Tomas

Priča iz knjige ’’Portret umetnika kao mladog psa’’

POSJET DJEDU

Usred noći prenuh se iz sna punog bičeva i omči dugih poput zmija i poštanskih kočija u bijegu na
planinskim prijevojima i širokog, vjetrovitog galopa preko polja kaktusa i čuh čovjeka u sobi do mene
kako viče ’’Hjo!’’ i ’’Oha!’’, kasajući jezikom po nepcu.

Bijaše to moj prvi boravak u djedovoj kući. Podne daske cičale su poput miševa dok sam se uspinjao u
postelju, a miševi u zidovima pucketali bi poput dasaka, kao da po njima idu još neki gosti. Bila je
blaga ljetna noć, ali zavjese su lepršale i granje udaralo o prozor. Navukoh pokrivače preko glave i
ubrzo sam vrištao i jahao kao u knjizi.

’’Oha, ljepotani!’’ vikao je djed. Glas mu je zvonio mlado i jako a jezik mu bijaše snažno potkovan;
svoju spavaću sobu pretvorio je u veliku ravnicu. Pomislih da odem pogledati je li mu zlo, ili je pripalio
posteljinu, jer majka mi je bila rekla da on lulu pripaljuje pod pokrivačem i opomenula me da mu
priskočim u pomoć ako noću namirišem dim. Odšuljah se na prstima kroz tamu do vrata njegove
spavaonice, češući se o namještaj i srušivši svijećnjak uz buku. Kad vidjeh da u sobi gori svjetlo uhvati
me strah i čim sam otvorio vrata začuh djeda gdje riče ’’Hijo’’, glasno kao bik kroz pojačalo.

Sjedio je uspravno na postelji ljuljajući se s boka na bok, kao da krevet putuje po nekoj gruboj cesti;
ukrasi na podnožju bili su mu uzde; njegov nevidljivi konj bio je u sjeni, izvan dosega svijeće pri
uzglavlju. Preko bijele noćne košulje imao je crveni prsluk s mjedenim pucetima veličine oraha.
Prepunjena glava njegove lule tinjala je među zaliscima poput omanjeg gorućeg naviljka sijena na
štapu. Kad me ugleda, ruke mu ispustiše uzde i ležahu plave i mirne, postelja zastane na ravnu putu,
on zavije svoj jezik u šutnju i konji su sada vukli spokojno.

’’Je li se što dogodilo, dida?’’ upitah, iako posteljina nije gorjela. U svjetlu svijeće lice mu je izgledalo
poput dronjava popluna uspravno pribodenog o crni zrak, iz kojeg posvuda vire kozje brade.

Gledao me s blagošću. Zatim puhne u lulu rasipajući iskrice, pišteći kamišem poput mokre vabilice za
pse i vikne: ’’Ne pitaj me ništa.’’

Zastane malo i zatim prepredeno reče: ’’Imaš li ti ikada noćne more, momče?’’

Rekoh: ’’Ne.’’

’’O, imaš, imaš’’ odgovori on.

Rekoh da me probudio neki glas koji je dovikivao konjima.

’’Nisam li ti rekao?’’ reče on. ’’Jedeš previše. Tko je ikada čuo za konje u spavaćoj sobi?’’

Petljao je nešto pod jastukom, izvadio malu zveckavu kesu i pažljivo je razvezao. Stavio je u moju ruku
zlatnik i rekao: ’’Kupi sebi kolača.’’ Zahvalio sam mu se i zaželio laku noć.

Zatvarajući vrata svoje sobe začuh mu glas kako radosno i snažno viče ’’Hijo! Hijo!’’ i ljuljanje
putujuće postelje.

Ujutro se probudih iz sna o vatrenim konjima u ravnici koja bijaše posuta komadima namještaja, i o
krupnim, smrknutim ljudima koji su jahali po šest konja u isti mah i bičevali ih gorućim ponjavama.
Djed je sjedio za doručkom, odjeven u duboku crninu. Poslije doručka reče: ’’Vjetar je sinoć strašno
galamio’’ i sjede u svoj naslonjač pri ognjištu da pripremi vatru. Kasnije tog jutra povede me u šetnju,
kroz selo Johnstown i u polja pokraj puta za Llanstephan.

Neki čovjek s patuljastim hrtom reče: ’’Lijepo jutro, gospodine Thomas’’, a kad ode, tanak poput svog
psa, u zelenu šumicu niskih stabala u koju nije smio ući zbog natpisa, djed reče: ’’Hej, jesi li čuo kako
te nazvao? Gospodine!’’

Prođosmo pokraj seoskih koliba i svi oni ljudi naslonjeni na ulazima čestitali su djedu na lijepom jutru.
Prođosmo kroz šumu punu golubova i njihova krila lomila su grančice dok su lepršali prema vrhovima
krošanja. Usred tihih, zadovoljnih ptičjih glasova i bučnog, plahog leta, djed reče kao čovjek koji se
dovikuje preko polja: ’’Da si samo čuo one stare ptičurine noćas, probudio bi me i rekao da to konji
ržu na stablima’’.

Natrag smo se vraćali polako jer djed bijaše umoran, a onaj suhonjavi čovjek iskradao se iz
zabranjene šume s kunićem što ga je preko nadlaktice držao nježno poput djevojačke ruke u toplom
rukavu.

Na pretposljednji dan mog boravka kod njega odvezao me u Llanstephan, u laganoj dvokolici koju je
vukao omanji, slabašni poni. Djed je mogao tjerati i bizona, tako je jako natezao uzde, tako žestoko
pucao dugačkim bičem, tako bogohulno vikao na dječake koji su se igrali na cesti, tako čvrsto stajao
na svojim raširenim nogama u visokim gamašama i kleo đavolsku snagu i svojeglavost svog teturavog
konjića.

’’Pripazi, momče!’’ vikao bi na svakom zavoju i vukao i trzao i potezao i znojio se i mahao bičem kao
gumenim mačem. A kad bi poni jadno otpuzao oko svake okuke, okrenuo bi se meni i nasmijao s
uzdahom: ’’Prebrodili smo i ovu, momče.’’

Kad stigosmo u Llanstephan na vrhu brežuljka, on ostavi kolica pred krčmom ’’Štit Edwinsforda’’ i
potapša konjića po njušci i ponudi mu šećera, govoreći: ’’Slab si ti mali poni, Jime, da vučeš velike
ljude kao što smo mi.’’

Za sebe naruči jako pivo a meni limunadu i plati gospođi Edwinsford zlatnikom iz svoje zveckave
kesice; ona se raspitivaše za njegovo zdravlje, a on odgovori da je Llangadock bolji za crijeva. Otišli
smo pogledati groblje pokraj crkve i more, i sjedili u šumici zvanoj Pruće i stajali na podiju za glazbu
usred šume, gdje su gosti pjevali za ljetnih večeri i gdje bi, godinu za godinom, seoskog ludu birali za
gradonačelnika. Djed je zastao pokraj groblja i preko željeznih rešetki vrata pokazao na spomenike s
anđelima i na bijedne drvene križeve. ’’Nema nikakvog smisla ležati ovdje’’, rekao je.

Natrag smo putovali bijesno: Jim opet bijaše bizon.

Probudih se, posljednjeg jutra, iz snova u kojima je lanstefansko more nosilo blistave jedrenjake,
duge poput linijskih brodova; u Pruću su nebeski zborovi odjeveni u plašteve bardova i prsluke s
mjedenim pucetima, pjevali na nekom čudnovatom velškom mornarima za oproštaj. Djeda nije bilo
na doručku; ustao je rano. Odšetao sam u polja s novom praćkom i gađao galebove s rijeke Towy i
vrane na stablima župnog dvora. Topli vjetar puhao je iz babljih kutova ljeta; jutarnja izmaglica dizala
se s tla i lebdjela među granjem i skrivala kričave ptice; u maglici i vjetru moji obluci uzlijetali su lako
poput komadića tuče u nekom naglavce okrenutom svijetu. Jutro prođe a da ni ptica nije pala.

Slomih praćku i vratih se na objed kroz župnikov voćnjak. Jednom, pripovijedao mi je djed, župnik je
na sajmu u Carmarthenu kupio tri patke i načinio im jezerce usred vrta, ali one su odgegale do
slivnika pod ruševnim stubama na ulazu u kuću, te su plivale i kvakale tamo. Kad dođoh do kraja staze
koja je išla voćnjakom, navirih se kroz rupu u živici i spazih da je župnik probio tunel kroz ukrasno
kamenje između slivnika i jezerca i postavio putokaz napisan običnim rukopisom ,,Za jezerce –
ovuda’’.

Patke su i dalje plivale pod stepenicama.

Djeda u kući nije bilo. Odoh u vrt, ali tamo djed nije razgledao voćke. Zazvah čovjeka koji je bio
prionuo uz lopatu u polju iza vrtne živice. ’’Jeste li jutros vidjeli mog djeda?’’

Ne prestajući kopati, odgovori mi preko ramena: ’’Vidio sam ga, u njegovom sjajnom prsluku.’’

Griff, brijač, živio je u susjednoj kućici. Njega zazvah kroz otvorena vrata: ’’Gospodine, jeste li vidjeli
mog djeda?’’

Brijač se pomoli samo u košulji.

Rekoh mu: ’’Imao je na sebi svoj najbolji prsluk.’’ Nisam znao je li to važno, jer djed je svoj prsluk
nosio samo noću.

’’Je li ti djed pošao u Llanstephan?’’ upita gospodin Griff uznemireno.

’’Bio je jučer tamo, s malom dvokolicom.’’

On pohita u kuću; čuo sam ga gdje govori velški, a zatim opet izađe u svojoj bijeloj kuti, noseći štap za
šetnju s raznobojnim prugama. Udario je niz seosku ulicu, a ja sam trčao uz njega.

Kad zastadosmo kraj krojačnice, on podvikne ’’Dan!’’ i Dan Tailor izađe iz svog izloga u kojem je sjedio
poput kakvog indijskog svećenika, ali s polucilindrom.

’’Dai Thomas odjenuo je svoj prsluk,’’ reče gospodin Griff, ’’i otišao u Llanstephan.’’

Dok je Dan Tailor tražio svoj ogrtač, gospodin Griff nastavio je koračati. ’’Will Evans,’’ zazove on
ispred stolarije, ’’Dai Thomas je otišao u Llanstephan i obukao svoj prsluk.’’

’’Idem to reći Morganu, ’’ reče stolareva žena iz čekićave i raspiljene tame radionice.

Posjetismo mesnicu i kuću gospodina Pricea a gospodin Griff ponavljao je svoju poruku kao kakav
gradski bubnjar.

Sakupismo se svi na trgu u Johnstownu. Dan Tailor s biciklom, gospodin Price s ponijem i dvokolicom.
Gospodin Griff, mesar, Morgan stolar i ja popesmo se na ta rasklimana kolica i otkasasmo prema
Carmarthenu. Predvodio nas je krojač, zvoneći zvoncem kao da je riječ o požaru ili pljački, te neka
starica, stojeći kraj ulaza u kućicu na kraju ulice, pobježe unutra kao poplašena kokoš. Neka druga
žena mahnu nam jarkom maramicom.

’’Kamo to idemo?’’ upitah.

Djedovi susjedi držahu se ozbiljno poput onih starih ljudi u crnim šeširima i kaputima na rubu kakva
sajmišta. Gospodin Griff zavrtje glavom i reče žalobno: ’’Nisam to očekivao još jednom od Daia
Thomasa.’’

Odgovorite sa citatom

3. 19.06.2008., 20:03#39

*~Anti~*

6.786

Tekstova u blogu

Reputaciona moć

104

Re: Dilan Tomas

POSJET DJEDU
(nastavak)

Kasali smo dalje, popeli se uz Constitution Hill, otklopotavši niz Lammas Street; krojač je i dalje zvonio
svojim zvoncem, a neki pas, cvileći, trčao mu je pred kotačima. Kad zatoptasmo preko taraca od
oblutaka koji su išli dolje sve do mosta na rijeci Towy, sjetih se djedova bučnog noćnog putovanja od
kojeg se ljuljala postelja i tresli zidovi i vidjeh pred očima njegov sjajni prsluk i njegovu glavu složenu
od krpica kako se smješka u svjetlosti svijeće, krojač pred nama okrene se na sjedalu svog bicikla koji
je počeo krivudati i posrtati. ’’Vidim Daia Thomasa!’’ vikne.

Kolica odklopotaše do mosta i tamo ugledah svojega djeda: puceta njegova prsluka blistala su na
suncu, imao je svoje uske, crne nedeljne hlače i prašni cilindar što sam ga vidio na ormaru u
predsoblju i nosio je neku prastaru torbu. Naklonio nam se. „Dobro jutro, gospodine Price,“ reče, „i
gospodine Griff i gospodine Morgan i gospodine Evans.“ Meni reče: „Dobro jutro, momče.“

Gospodin Griff uperi u njega svoj isprugani štap.

„I što misliš, što radiš ti ovdje na Carmarthenskom mostu u pol bjela dana,“ reče on strogo, „u svom
najboljem prsluku i svom starom klobuku?“

Djed ne odgovori, nego okrenu svoje lice prema vjetru s rijeke, tako da mu je brada poigravala i
micala se kao da govori, te promatraše kako se veslači, kraj svojih čamaca ispletenih od vrbova šiblja i
presvučenih kožom, kreću obalom poput kornjača.

Gospodin Griff podigne svoj akrobatski štap. „I kamo si to nakanio poći,“ reče, „sa svojom starom
crnom torbom?“

Djed reče: „Idem u Llangadock, da me tamo zakopaju.“ I motrio je kako školjke čamaca lagano kližu u
vodu i kako galebovi nad vodom punom riba jadikuju ogorčeno kao i gospodin Price:

„Ali ti još nisi umro, Dai Thomas.“

Djed je časkom razmišljao, pa će: „Nema nikakva smisla ležati mrtav u Llanstephanu,“ rekao je. „A
zemlja je u Llangadocku udobna; tamo se možeš ritnuti nogama a da ih ne smočiš u moru.“

Susjedi mu se primaknuše. Govorili su:

„Pa niste mrtvi, gospodine Thomas“

„A tko će me onda zakopati?“

„Nitko vas neće sahraniti u Llanstephanu.“

„Pođimo kući, gospodine Thomas.“

„Bit će jakog piva uz čaj.“

„I kolača.“

Ali djed je čvrsto stajao na mostu i grčevito stiskao uza se svoju torbu, i gledao na rijeku koja teče i na
nebo, poput proroka koji nema nikakve sumnje.

Prevod: Nikica Petrak

1. Priča iz knjige ’’Portret umetnika kao mladog psa’’

BAŠ KAO MALI PSIĆI

Stojeći pod željezničkim nadvožnjakom gledao sam milje pijeska,

duge i prljave u prvom sumraku, s tek nekoliko dječaka na rubu
mora i jednim ili dva užurbana para oko kojih su se njihovi kišni
ogrtači bili naduli poput balona, kad mi se pridružiše dva mladića,
kao da su pala s neba, upalivši šibice za svoje cigarete, osvijetliviši
svoja lica pod jasno kariranim kapama.

Jedan je imao ugodno lice; obrve su mu se smiješno iskosile prema

čelu, oči su mu bile tople, smeđe, duboke i prostodušne, a usta
puna i opuštena. Drugi je čovjek imao nos boksača i isturenu bradu
posutu oštrim čekinjama.

Promatrali smo dječake kako se vraćaju s uljastog mora; vikali su

pod lukovima nadvožnjaka koji su odjekivali, a potom im se glasovi
izgubiše. Ubrzo na vidiku nije bilo više ni jednog para; ljubavnici
nestadoše između pješćanih brežuljaka i ležahu tamo s polomljenim
limenkama i bocama proteklog ljeta, dok su kraj njih prolijetali stari
papiri i nitko pametan više nije tuda prolazio. Neznanci, zgureni uza
zid, s rukama duboko u džepovima, s iskričavim cigaretama, gledali
su, mislio sam, kako se tama zgušnjava nad opustjelim pijescima, ali
njihove su oči mogle biti i sklopljene. Nad nama je projurio vlak i
nadvožnjak se tresao. Nad obalom, iza vlaka koji se udaljavao, letjeli
su crni oblaci dima, krpe krila i šupljih tijela velikih ptica, crnih poput
tunela; žeravica je sukljala kroz sito u zrak, a vlažna tama trnula bi
iskre prije nego bi stizale do pijeska. Prošle noći, mala i hitra ptičja
strašila saginjala su se i pabirčila po pruzi, a osamljeni
dostojanstveni pometač ulica lutao je tri milje po rubu tračnica,
noseći zgužvanu vrećicu za ugljen i štap sa čeličnim šiljkom, kakav
nose čuvari parkova. A sada su, umotani u vreće, spavali u
pobočnim udubljenjima nadvožnjaka, s glavom na kanti za otpatke,
s bradama u slami, na kamionima s ugljenom misleći o vatrama, ili
su ležali blizu krčme u Ribarskoj uličici, tamo gdje su ispijači
metilnog alkohola ulijetali u ruke policajcima i gdje su žene, nalik na
gužvu odjeće bačene u lokvu, u vratima i udubljenjima zidova s kojih
se cijedilo, čekale vampire ili vatrogasce. Na nas se sada već doista
spustila noć. Vjetar se mijenjao. Počela je kišica. I sami pijesci
ugasiše se. Stajali smo u izdubljenom, vjetrovitom prostoru luka,
osluškujući zvukove prigušena grada, skretanje teretnih vlakova,
sirenu na dokovima promukle tramvaje po ulicama daleko iza nas,
lavež pasa, glasove kojima se nije dalo odrediti mjesto, lupu po
željezu, udaljeno pucketanje drva, vrata koja udaraju tamo gdje nije
bila kuća, neki stroj kako hriplje poput ovce na brežuljku.

Dva mlada čovjeka bila su kipovi koji puše, motritelji i svjedoci čvrsto
nabijenih kapa i bez ovratnika, izdubeni u kamenu na propuhu
prostora u kojem su stajali kraj mene, ljudi koji nemaju kuda poći,
što raditi, a cijela kišna, gotovo zimska noć stoji pred njima. Upalio
sam šibicu da bi u dramatičnoj sjeni vidjeli moje lice, moj mladenački
i razbarušeni izgled u nenadanom bljesku svjetla, ne bi li se zapitali
tko sam ja što pućkam svoj posljednji opušak i čudim se tko su oni.
Zašto je taj mladić blaga lica, sa svojim obrvama pripitomljenog
đavla, stajao poput kamenog kipa koji u sebi ima krijesnicu. Trebao
bi imati neku zgodnu djevojku koja ga nježno gnjavi i vodi u kino da
tamo plaču, ili klince da se s njima nateže u nekoj kuhinji u Rodney
Streetu. Nije imalo nikakva smisla satima stajati šutljiv pod
željezničkim nadvožnjakom u tako gadnoj noći na kraju ružnog ljeta,
kad djevojke, spremne na toplinu i prijateljstvo, čekaju po
pržionicama krumira, pred vratima dućana i Rabbiottijeve kavane
koja je otvorena cijelu noć, kad u baru ’’Pogled na zaljev’’, na uglu,
postoji oganj u kaminu, kuglana i garava, čulna konobarica s
raznobojnim očima, kad su sve dvorane za biljar otvorene, osim one
u glavnoj ulici u koju se nije moglo ući bez ovratnika i kravate, kad
su zatvoreni parkovi bili pusti pa se lako popeti preko ograde i
prekrivenih praktikabla za glazbu.

Negdje, iz noći zdesna, crkveni sat je odbijao prilično dugo i

prigušeno, ali nisam brojio.

Drugi mladi čovjek, ni dva koraka od mene, trebao je dovikivati se s

momcima, praviti se važan po uličicama, uzvraćati udarce, šepireći
se i mlatarajući u Manesmann Hallu, ili šaputati nešto oko vedrice u
kutu ringa. Zašto se zgurio tu s drugim ćudljivim čovjekom i sa
mnom, osluškujući naše disanje, more, vjetar koji pod lukom raznosi
pržinu, psa na lancu, rog za maglu i štropot tramvaja dvanaest ulica
dalje, gledajući upaljenu šibicu, svježe lice dječaka koje se naviruje
u tamu, zrake svjetionika, micanje ruke s cigaretom, kad su grad
protegnut u kiši, krčme i klubovi i kavane, ulice sa skitnicama i
arkade na šetalištu bili puni prijatelja i neprijatelja? Mogao je i kartati
i pri svijeći u kakvoj drvarnici u dvorištu.

Obitelji su sjedele za večeru u redovima zdepastih kuća, svirali su

radio-aparati, kćerkini udvarači sjedili su po sobama za primanje. U
susjednim kućama čitali su vijesti sa stolnjaka i podgrijavali krumpir
od ručka. U primaćim sobama na brežuljku kartalo se. U kućama na
vrhu brežuljka obitelji su očekivale prijatelje, a zavjese otmjenih
soba nisu bile do kraja navučene. U onom studenijem dijelu te
vesele noći čuo sam more.

Jedan od neznanaca rekao je iznenada visokim, jasnim glasom: „I

što mi ovdje radimo?“

„Stojimo pod prokletim nadvožnjakom,“ odgovori mu onaj drugi.

„A hladno je,“ rekoh ja.

„Nije baš jako ugodno,“ reče visoki glas mladog čovjeka s prijatnim
licem, sada nevidljivim. „Bio sam već i u boljim hotelima.“

„Kao one noći u Majesticu?“ reče drugi glas.

Nastala je duga šutnja.

„Stojiš li često ovdje?“ reče onaj ugodni čovjek. Njegov glas

vjerojatno nikad nije drhtao.

„Ne, prvi put sam ovdje,“ rekoh. „Po nekad stojim pod nadvožnjakom
za Brynmill.“

„Jesi li ikad stajao na starom pristaništu?“

„Pa, nije baš dobro po kiši.“

„Mislim pod drvenim molom u gredama.“

„Ne, tamo još nisam bio.“

„Tom svaku nedjelju provodi pod molom,“ reče gorko mladić s licem
boksača. „Onda mu moram odnijeti ručak u komadu papira.“

„Evo ide još jedan vlak,“ rekoh. Nad nama se prolamalo, svod je
mukao, kotači su vrištali kroz naše glave, bili smo zagušeni i
zaslijepljeni iskrama i zdrobljeni žestokom težnjom i ustadosmo
opet, poput izudaranih crnih ljudi u grobnici pod lukom. Iz
progutanog grada nije se čuo nikakav zvuk. Tramvaji su se
naštropotali do nijemosti. Nadolazak skrivenog mora obrisao je
prljavštinu dokova. Samo su tri mlada čovjeka bila živa.

Jedan reče: „Tužan je to život, bez doma.“

„Pa, zar nemate doma?“ rekao sam.

„Oh, da, imam dom, kako ne.“

„Imam ga i ja.“

„Ja živim blizu Cwmdonkin parka,“ rekoh.

„I to je još jedno mjesto gdje Tom sjedi po mraku. Kaže da sluša

sove.“

„Upoznao sam jednom nekog momka koji je živio izvan grada, blizu
Bridgenda,“ reče Tom, „a tamo je za vrijeme rata bila tvornica
municije i rastjerala im je sve ptice. Taj momak je govorio da uvijek
možeš znati koja je kukavica iz Bridgenda, jer pjeva:
 kukujebigakuku! kukujebigakuku!“

„Jebigakuku!“ odjekivalo je pod svodovima luka.

„A zašto pak ti stojiš tu pod nadvožnjakom?“ zapita Tom. „Kod kuće

je toplo. Možeš navući zavjese, sjediti kraj vatre u kaminu kao
bubreg u loju, a i Gracie je na radiu večeras. A ne mjesečariti
unaokolo.“

„Neću kući. Ne želim sjediti kraj vatre. Kod kuće nemam što raditi, a
ne ide mi se ni u krevet. Volim postajkivati ovako kao sada, ne raditi
ništa, u mraku i posve sam,“ rekao sam.

A to sam i činio. Bio sam osamljeni noćni šetač i ustrajni stajač po

uglovima. Volio sam šetati mokrim gradom poslije ponoći, kad su
ulice puste a svjetla u prozorima pogašena, sam i živ na blistavim
tramvajskim tračnicama u mrtvoj i praznoj Glavnoj ulici na mjesečini,
gigantski tužan u vlažnim uličicama oko sablasne kapelice svetog
Ebenezera. I nikad se nisam osjećao više dijelom dalekog i prejako
nadirućeg svijeta, ili puniji ljubavi i drskosti i sažaljenja i poniznosti,
ne samo za sebe, nego za čitavu živu zemlju na kojoj sam patio, za
bešćutne sisteme viših sfera, za Mars i Veneru i Brazella i Skullyja,
ljude u Kini i svetog Tomu, za prezrive djevojke i spremne djevojke,
vojnike i nasilnike i policajce i oštre, sumnjičave kupce antikvarnih
knjiga, zle, dronjave žene koje bi naslonjene na zid muzeja polazile
za šalicu čaja i savršene, nepristupačne žene iz modnih časopisa,
visoke dva metra, koje polako jedre u svojim ravnim pocakljenim
kreacijama kroz čelik i staklo i baršun. Naslanjao bih se na zid neke
napuštene kuće u stambenim četvrtima ili lutao po pustim
prostorima, stajao zaplašen na stubištima ili kroz razbijene prozore
zurio u more ili ni u šta, ili u svjetla koja su se jedno za drugim gasila
po ulicama. Ili bih dangubio u kakvoj napola dovršenoj kući, s
nebom koje je zapelo u krovu i s mačkama po skelama i vjetrom koji
trese golim kostima spavaćih soba.

„A vi znate pričati,“ rekao sam. „Zašto vi niste kod kuće?“

„Ne stoji mi se kod kuće,“ rekao je Tom.

„Ni meni osobito,“ rekao je njegov prijatelj.

Kad god bi zaplamsala šibica, njihove su se glave ljuljale i širile

zidom, a likovi krilatih bikova rasli bi i smanjivali se. Tom je otpočeo
priču. Pomislio sam kako bi bilo da neki novi neznanac ide pijeskom
kraj luka nadvožnjaka i odjednom iz šupljine začuje taj visoki glas.

Bio sam izgubio početak priče pomislivši na čovjeka na pijesku koji u

panici sluša ili poput nogometaša izmiče amo-tamo u skakutavom
mraku, prema svjetlima iza željezničke pruge, i zapamtio sam
Tomov glas usred rečenice.
Odgovorite sa citatom

2. 21.06.2008., 14:36#43

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
 muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
BAŠ KAO MALI PSIĆI
(nastavak)

„...prišao sam im i rekao da je lijepa noć. Noć uopšte nije bila lijepa. Pijesak je bio prazan. Pitali smo ih
kako se zovu, a one su pitale za naša imena. U tom smo času već šetali zajedno. Ovaj tu, Walter,
pričao im je o zabavi pjevačkog društva u „Melbi“ i o tome što se zbivalo u ženskom zahodu. Morali su
isterivati tenore poput tvorova.“

„Kako su se zvale?“ pitao sam.

„Doris i Norma,“ rekao je Walter.

„I tako smo šetali pijeskom prema dinama,“ reče Tom, „Walter s Doris, a ja s Normom. Norma je radila
u parnoj praonici rublja. Nismo šetali i razgovarali ni nekoliko minuta, kad sam, bogami, već znao da
sam se preko ušiju zaljubio u curu, a nije bila čak i ona zgodnija od dvije.“

Opisao ju je. Vidio sam je jasno. Njeno bucmasto, srdačno lice, vesele smeđe oči, topla široka usta,
gusta i kratko ošišana kosa, nezgrapno tijelo, noge kao boce i široka stražnjica izrasli su ravno iz onih
nekoliko riječi Tomove priče i vidio sam je kako čvrsto tapka pijeskom u točkastom kaputiću u kišljivoj
jesenjoj večeri, s pomodnim rukavicama na svojim otvrdlim rukama, sa zlatnom narukvicom oko
ručnog zgloba u koju je zataknuta polupamučna marama i s mornarskoplavom ručnom torbicom s
pismima i fotografijama s izleta, pudrijerom, autobuskom kartom i jednim šilingom.

„Doris je bila ona zgodnija,“ rekao je Tom, „dovitljiva, dotjerana, oštra kao britva. Imao sam dvadeset
šest godina i još nikada nisam bio zaljubljen, i na, stajao sam tamo, sramežljiv pred Normom usred
pijeska na obali Tawe i previše uplašen da prstom dotaknem njenu rukavicu. A Walter je rukom već
bio obujmio Doris.“

Sklonili su se iza neke dine. Noć je na njih padala brzo. Walter je bio oprezan, a Doris, grleći se i
praveći ludorije, a Tom je sjedio kraj Norme, dovoljno hrabar da je drži za ruku u hladnoj rukavici i da
joj ispriča sve svoje tajne. Rekao joj je koliko mu je godina i čime se bavi. Uvečer bi volio ostajati kod
kuće s dobrom knjigom. Norma je voljela ići na plesove. I on je volio ples. Norma i Doris bile su sestre.
„Ne bih to nikada ni pomislio,“ govorio je Tom, „divna si, ljubim te.“

Tu se stvar s pričanjem priče pod lukom nadvožnjaka povukla pred ljubavnom noći u dinama. Luk
bijaše visok poput neba. Slabašna huka grada utihnula je. Ležao sam poput nekog svodnika u grmlju
kraj Toma i navirio se da vidim kako mu se ruke zaobljuju na Norminim grudima. „Da se nisi usudio!“
Walter i Doris ležahu tiho kraj njih. Da je igla pala, čulo bi se.

„A najčudnovatije je bilo to“ reče Tom, „da smo nakon nekog vremena svi sjedili na pijesku i smiješili
se jedni drugima. A onda smo se na pijesku, u tami, svi tiho premjestili, bez i jedne riječi. I Doris je
ležala sa mnom a Norma s Walterom.“

„Zašto si se zamijenio, ako si volio nju?“ upitao sam.

„Nikada nisam shvatio zašto,“ rekao je Tom. „Mislim o tome svake noći.“

„Bilo je to u listopadu,“ reče Walter.

A Tom nastavi: „Djevojke nismo baš mnogo viđali, sve do srpnja. Nisam mogao pogledati Normi u oči.
A onda su obje podnijele tužbu protiv nas, zbog očinstva, a gospodin Lewis, sudac, imao je
osamdeset godina i bio je, osim toga, gluh kao top. Stavio je malu trubicu u uho, a Norma i Doris dale
su svoj iskaz. Zatim smo mi rekli svoje i on nije mogao odlučiti tko je tu čiji. Na kraju je zatresao
 glavom gore-dolje i uperivši svoju trubicu rekao: „Baš kao mali psići!“

Odjednom se prisjetih kako je jaka studen. Protrljah svoje utrnule ruke. Zamisli, stajati cijelu noć u
hladnoći. Zamisli samo, slušati dugu, neugodnu priču u mraznoj noći pod polarnim lukom
nadvožnjaka. „Što je bilo zatim?“ upitah.

Odgovorio je Walter. „Ja sam oženio Normu,“ rekao je, „ a Tom je uzeo Doris. Trebali smo, po njima,
postupiti ispravno, što? I zato Tom neće kući. Nikad ne ide kući, sve do zore. A na meni je da mu
pravim društvo. Brat mi je.“

Trebat će mi desetak minuta da otrčim kući. Podigao sam ovratnik kaputa i čvršće nabio kapu.

„A najčudnije je,“ reče Tom, „što ja volim Normu, a Walter ne voli ni Normu ni Doris. Imamo dva
zgodna mala dječaka. Svojemu sam dao ime Norman.“

Rukovali smo se.

„Doviđenja,“ reče Walter.

„Uvijek sam tu negdje,“ reče Tom.

„Vidjetćemo se!“

Izašao sam ispod luka, prešao preko Trafalgar Terracea i požuro uz strme ulice.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
3. 30.06.2008., 02:37#44

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
Priča iz knjige ’’Portret umetnika kao mladog psa’’

NEOBIČNI MALI HRIPAVAC

Jednog poslijepodneva, u osobito sjajnom i žarkom kolovozu, nekoliko godina prije nego što sam znao
da sam bio sretan, George Hooping kojeg smo zvali Mali Hripavac, Sidney Evans, Dan Davies i ja
sjedili smo na kamionu koji nas je vozio do kraja Poluotoka. Bio je to visoki kamion sa šest kotača i s
njega smo mogli pljuvati po krovovima automobila u prolazu i bacati ogriske svojih jabuka na žene po
pločniku. Jedan ogrizak pogodio je posred leđa nekog čovjeka na biciklu i on je zakrivudao po cesti;
utihnuli smo za trenutak a George Hooping je probilijedio. Ako ga kamion pregazi, pomislio sam mirno
dok se čovjek na biciklu zanosio prema živici, poginut će i ja ću povraćati po svojim a možda i po
Sidneyevim hlačama i sve će nas zatvoriti i objesiti, osim Georga Hoopinga koji nije jeo jabuke.

Ali kamon je prošao kraj njega, bicikl se zavezao u živicu, čovjek je ustao i zaprijetio šakom a ja mu
odmahnuh kapom.

’’Nisi mu trebao mahnuti kapom,’’ reče Sidney Evans, ’’znat će po njoj u koju školu idemo.’’ Sidney je
bio bistar, tamnoput i pažljiv i nosio je lisnicu i novčanik za sitniš.
’’Sada nismo u školi.’’

’’Mene nitko ne može izbaciti,’’ rekao je Dan Davies. Slijedećeg polugodišta napuštao je školu da bi
radio za plaću u voćari svojega oca.

Svi smo imali naprtnjače, osim Georga Hoopinga, kojemu je majka dala neki zamotuljak od smeđeg
papira koji se stalno razmatao, a svi smo imali još i kovčeg. Svoj sam pokrio kaputom, jer su na njemu
stajali inicijali N. T. i svatko bi odmah znao da pripada mojoj sestri. Na kamionu su bila i dva šatora,
sanduk s hranom, paket s loncima i tavama i noževima i vilicama, jedna petrolejska svjetiljka, kuhalo
na špirit, nepromočiva dna i pokrivači, gramofon s tri ploče i stolnjak od majke Georgea Hoopinga.

Išli smo na logorovanje od četrnaest dana u Rhossilli, u polja iznad nedoglednih pet milja plaže.
Sidney i Dan bili su tamo prošle godine i vratili se preplanuli, puni novih psovki i priča o ponoćnim
plesovima oko logorskih vatara i o djevojkama iz učiteljske škole koje su se sunčale gole na ravnim
izbočinama stijena, okružene nasmijanim momcima, te o pjevanju u krevetu koje bi znalo potrajati sve
do zore. Ali George nikad nije izbivao dulje od jedne noći izvan svoje kuće, i još mi je rekao za
nekakve poluferije kad je samo neprestano kišilo i kad nije imao što raditi nego boraviti u praonici
rublja, tjerajući svoje zamorce da se do besvijesti utrkuju po klupama; mogao je otići joć u St. Thomas,
tri milje od svoje kuće, i biti kod neke tetke koja je mogla vidjeti kroz zidove i koja je znala što to
gospođa Hoskin radi u svojoj kuhinji.

’’Koliko još ima?’’ pitao je George Hooping, držeći se grčevito svog rasparanog smotuljka, nastojeći
potajno spustiti dokoljenice s gumenom podvezicom, zavidno gledajući kako promiču sočna zelena
polja, kao da je teret kamiona plovio poput splavi s motorom na nekom oceanu. Njemu je sve udaralo
na želudac, čak slatkiši i šerbet, ali jedini sam ja znao da i ljeti nosi duge gaće na kojima je crvenim
koncem izvezao njegovo ime.

’’Milje i milje,’’ reče Dan.

’’Tisuće milja,’’ rekao sam ja. ’’Idemo u Rhossilli, USA. Logorovat ćemo na komadu stijene koji se
klima na vijetru.’’

’’A stijenu ćemo privezati za drvo.’’

Uzet ćemo Hripavčeve podvezice.’’

Kamion naglo uleti u zavoj – Hopa-cupa! Jesi li osjetio, Hripavi? Vozili smo se na jednom jedinom
kotaču – a ispod nas, iza polja i farmi, s parobrodom koji se dimio na njegovom drugom kraju,
zablistalo je more.

’’Vidiš li more tamo dolje, Dan, kako svjetluca,’’ rekao sam.

George Hooping pravio se da zaboravlja na ljuljanje skliskog poda na kamionu, i s te visine, na

zastrašujuću sitnost mora. Stišćući čvrsto ogradu kamiona rekao je: ’’Moj otac je vido kita ubojicu.’’
Uvjerljivost u njegovu glasu splasnu čim je zaustio. Udario je u vjetar svojim napuklim, piskutavim
glasom, trudeći se da mu povjerujemo. Znao sam da se htio pohvaliti nečim tako velikim da nam se
kosa digne na glavi i da se podivljali kamion zaustavi.

’’Tvoj otac prodaje ljekovito bilje.’’ Ali dim na obzoru bio je bijeli kovrčavi vodoskok što ga kit ispuhuje
kroz svoj nos, a kitov crni nos bijaše pramac broda koji je sukao.

’’Gdje ga je držao, Hripavče? U veš-kuhinji?’’

’’Vidio ga je na Madagaskaru. Imao je kljove kao odavde pa sve do...’’

’’Odavde do Madagaskara.’’

Opsnosti strmog silaska naglo su ga uznemirile. Nije mu više bilo do pustolovna njegova oca, sitnog,
prašnjavog čovjeka u kućnoj kapici i kaputu od alpake, koji bi po cijeli dan stajao i mrmljao u dućanu
punom osušenih trava i zastrtih niša u zidovima, kamo bi starci s kostoboljom i mlade djevojke u
nevolji dolazili po savjet u polutami; zabuljio se u nizbrdicu koja se obrušavala i uhvatio se za Dana i
mene.

’’Ide sto na sat!’’

’’Otkazale su mu kočnice, Hripavče!

Odbio se od nas, grčevito se prihvatio objema rukama za ogradu, vukao ju je i trzao, pritiskao nogom
na sanduk iza sebe i upravljajući tako kamionom dovezao ga u sigurnost, iza zavoja podzidanog
kamenom i uz blagu uzbrdicu, do ulaza u trošnu farmersku kuću.

Od samih ulaznih vrata vodio je puteljak do prve plaže. Nadolazila je plima i čuli smo kako more
udara. Četiri dječaka na kamionu – jedan visok, taman, pravilnih crta lica, preciznog govora, u dobrom
odijelu, svjetski mladić; jedan bucmast, nezgrapan, riđokos, s crvenim ručnim zglobovima koji su se
borili da izađu iz prekratkih, izlizanih rukava; jedan s debelim naočalima, s malim trbuščićem i
ramenima onoga koji mnogo boravi u zatvorenom, s nogama u uvijek razvezanim visokim cipelama od
kojih svaka hoće na svoju stranu; jedan sitan, žgoljav, neodlučno aktivan, uvijek spreman da se
zaprlja, kovrčav – ugledali su pred sobom svoje polje, svoj novi dom za dva tjedna, s gustom i
trnovitom živicom umjesto zidova, s morem kao vrtom na ulazu, sa zelenim slivnikom u jarku kao
zahodom i s vjetrom izudaranim stablom u samoj sredini.

Pomogao sam Danu iskrcati kamion, dok je Sidney, davao napojnicu vozaču, a George se borio s
ulaznim vratima i kroz njih gledao patke u dvorištu. Teretnjak se odveze.

’’Hajde da podignemo šator pod stablom u sredini,’’ rekao je George.

’’Drži!’’ reče Sidney i otkračuna vrata umjesto njega.

Šator smo podigli u kutu, u zavjetrini.

’’Jedan od nas treba upaliti kuhalo,’’ reče Sidney, pa pošto je George oprljio svoje ruke sjeli smo u
krug pred šatorom, raspravljajući o automobilima, zadovoljni što smo u prirodi, lijepo opušteni u
poznatom društvu, misleći u sebi dok smo razgovarali, znajući uvijek da more udara o stijene tu
nedaleko ispod nas i da se valja van u široki svijet i da ćemo se sutra kupati i loptati na pijesku i
kamenovati neku bocu na stijeni i možda upoznati tri djevojke. Najstarija će biti za Sidneyja,
najskromnija za Dana, najmlađa za mene. George će polomiti naočale razgovarajući s djevojkama i
morat će odšetati, slijep kao šišmiš, a sutradan će reći: ’’ ispričavam se što sam vas morao napustiti,
ali shvatio sam poruku.’’

Bilo je prošlo pet sati. Bit će da su moj otac i majka već popili čaj; tanjuri oslikani čuvenim dvorcima
već su uklonjeni sa stola; otac s novinama, majka s čarapama, bili su daleko u plavoj izmaglici lijevo
od mene, na brežuljku, u vili, osluškujući iz parka udaljenu viku djece koja je dopirala preko javnog
igrališta za tenis, pitajući se gdje sam sada i što radim. A ja sam bio sa svojim prijateljima na nekom
polju, držeći među usnama vlati trave i govorio sam: „Dempsey bi ga već ohladio,“ i mislio na velikog
kita što ga Georgeov otac nikada nije vidio kako repom mlati po površini mora i zaranja tonući poput
planine.

„Kladim se da ću te pobijediti do nakraj polja.“

Dan i ja utrkivali smo se među kravljim stazama, a George nam je udarao po petama.

„Idemo dolje na plažu.“

Sidney je poveo, trčeći uspravno kao vojnik u svojim kratkim kaki hlačama, preko ograde, niz polja, u
pošumljenu udolicu i ubrzo kroz vrijesište, sve do čistine na rubu stijene, gdje su se dva dječaka rvala
pred šatorom. Vidio sam kako je jedan ugrizao onoga drugoga za nogu, obojica su se stručno i
divljački udarala po licu, jedan se bio oslobodio a drugi ga je u skoku oborio licem prema zemlji. Bili su
to Brazell i Skully.
 „Zdravo Brazell i Skully,“ rekao je Dan.

Skully je Brazellovu ruku svinuo policijskim zahvatom, dvaput je brzo zavrnuo i ustao nasmejan.

„Zdravo, momci! Zdravo Mali Hripavče! Kako tvoj tata?“

„Hvala na pitanju, vrlo dobro.“

Brazell je na travi opipavao nisu li mu polomljene kosti. „Zdravo dečki! Kako vaši tatice?“

Bili su najzločestiji i najveći momci u školi. Cijelog jednog polugodišta, svakog bi me dana uhvatili prije
početka nastave, nabili me u koš za otpatke i tako me s košem ostavljali na katedri. Kadšto bih se sam
iskobeljao, ponekad i ne bih. Brazell je bio mršav, Skully debeo.

„Ulogorili smo se u Buttonovu polju,“ rekao je Sidney.

„Mi ovdje imamo liječenje odmorom,“ rekao je Brazell. „A kako je Mali Hripavac? Je li mu stari dao
pilulu?“

Htjeli smo otrčati dolje na plažu, Dan, Sidney, George i ja, biti zajedno sami, šetati i vikati kraj mora u
prirodi, bacati kamenje u valove, sjećati se pustolovina i doživjeti nove kojih ćemo se sjećati.

„Idemo s vama dolje do plaže,“ rekao je Skully.

Uhvatio je Brazella pod ruku i lunjali su iza nas, oponašajući Georgeov mušićavi hod i mlatili po travi
šibama.

Dan reče, kao da se ponadao: „Ostajete li još dugo, ovdje, Brazelle i Skully?“

„Čitavih lijepih četrnaest dana, Daviese i Thomasu, Evanse i Hoopingu.“

Kad smo došli do plaže Mewslade i bacili se na pijesak, dok sam ga zgrtao a on mi zrno po zrno curio
kroz prste, dok je George zurio u more kroz svoje dvostruke leće, a Sidney i Dan mu preko nogu
gomilali pijesak, Brazell i Skully sjedili su iza nas poput dvojice zatvorskih čuvara.
Odgovorite sa citatom
4. 30.06.2008., 02:39#45

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
NEOBIČNI MALI HRIPAVAC
(nastavak)

„Mislili smo skočiti do Nizze na dva tjedna,“ reče Brazell – tako da se to rimovalo s „vize“ – i gurne
Skullyja pod rebra „ali klima je ovdje mnogo bolja za ten!“

„Dobra baš kao kakva ljekovita trava,“ reče Skully.

Radovali su se zajedno zajedljivoj šali, ćuškajući se, grizući i rvajući se iznova, bacajući pijesak jedan
drugome u oči, sve dok od smijeha nisu popadali nauznak; Brazell je krv iz svog nosa ispuhivao u
komad papira. George je ležao pokriven pijeskom do pasa. Promatrao sam kako more kradom odmiče
na pučinu dok se nad njim svađaju ptice a sunce se strpljivo počinje spuštati.

„Pogledaj samo Malog Hripavca,“ reče Brazell. „Nije li baš neobičan? Raste ravno iz pijeska. Mali
Hripavac uopće nema nogu.“

„Jadni Mali Hripavac,“ reče Skully, „on je najčudniji dečko na svijetu.“

„Najčudnovatiji Mali Hripavac,“ rekoše zajedno, „čudnovati, čudnovati, čudnovati.“ Napravili su iz toga
pjesmicu i obojica su je dirigirala svojim šibama.

„Ne zna plivati.“

„Ne zna trčati.“

„Ne zna učiti.“

„Ne zna kuglati.“

„Ne zna kriket.“

„A kladim se da ne zna ni pustiti vodu.“

George zbaci pijesak sa svojih nogu. „Baš znam!“

„Znaš li plivati?“

„Znaš li trčati?“

„Znaš li kuglati?“

„Pustite ga na miru,“ rekao je Dan.

Privukli su se bliže nama. More je sad već jurilo, povlačeći se prema pučini. Brazell, mašući prstom,
reče ozbiljnim glasom: „Ali, istinu govoreći, Hripavče, nisi li zbilja neobičan? Vrlo neobičan? Reci da ili
ne.“

„Kategorički, da ili ne?“ reče Skully.

„Ne,“ odgovori George. „Znam i plivati i trčati i znam igrati kriket. I ne bojim se nikoga.“

Rekao sam: „Bio je drugi u razredu na polugodištu.“

„Pa nije li to neobično? Ako može biti drugi, može biti i prvi. Ali ne, to bi bilo preobično. Mali Hripavac
mora biti drugi.“

„Pitanje je riješeno,“ reče Skully. „Mali Hripavac je čudak.“ Opet su započeli s pjesmicom.

„On odlično trči,“ reče Dan.

„Neka to i dokaže. Skully i ja pretrčali smo jutros sve plaže Rhossillija za redom, je li tako, Skull?“

„Svaku stopu.“

„Može li to Hripavac?“

„Mogu,“ reče George.

„Onda trči.“
„Nije me volja.“

„Čudnovati Mali Hripavac ne zna trčati,“ zapjevali su, „ne zna, ne zna, ne zna trčati.“

Tri djevojke, sve plavokose, siđoše držeći se za ruke niz stijene, odjevene u kratke bijele hlačice.
Ruke, noge i grla bijahu im smeđa poput šumskih bobica; kad su se nasmijale vidio sam da su im zubi
bili vrlo bijeli; spustile su se na plažu a Brazell i Skully prestali su pjevati. Sidney zagladi svoju kosu,
nehajno ustade, stavi ruke u džepove i krene prema djevojkama koje su sada stajale jedna do druge,
zlatne i preplanule, malo mareći za zalazak sunca, popravljajući marame oko vrata, smješkajući se
jedna drugoj. Stao je pred njih, dobacio im smiješak i pozdravio vojnički: „Zdravo, Gwyneth! Da li me
se sjećaš?“

„O-ho-ho!“ prošapće Dan kraj mene i šaljivo salutira Georgeu koji je i dalje piljio u more što se
povlačilo u oseki.

„Kakvo iznenađenje!“ rekla je najviša djevojka. Malim, unaprijed uvježbanim pokretima ruke, kao da
dijeli cvijeće, predstavila je Peggy i Jean.

Krupna Peggy, mislio sam, previše vragolasta za mene, s krivim nogama i dječački kratkom
nestašnom kosom, bila je djevojka za Dana; Sidneyeva Gwyneth bila je izuzetan komad, prava
šesnaestogodišnjakinja, besprijekorna i nepristupačna kao kakva prodavačica iz robnih kuća Bena
Evansa; ali Jean, plaha i kovrčava, kose žućkaste poput maslaca, bila je moja. Dan i ja krenusmo
polako prema djevojkama.

Smislio sam dvije primjedbe: „Red je red, Sidney, izvan kuće bigamija je zabranjena“, i „žao nam je što
nismo mogli naručiti plimu u čast vašeg dolaska.“

Jean se nasmiješila, vrteći petom po pijesku, a ja podigoh kapu.

„Zdravo!“

Kapa joj pade pred noge.

Dok sam se saginjao, iz džepa mog kaputića ispale su tri kocke šećera. „Hranio sam konja,“ rekoh i
pocrvenjeh kao neki krivac, kad se sve tri djevojke nasmijaše.

Mogao sam im kapom povratiti put, poljubiti veselo svoju vlastitu ruku, nazvati ih senjoritama i natjerati
ih da se smiju bez prestanka. Ili, mogao sam ostati na udaljenosti, to bi bilo još bolje, s kosom koju mi
mrsi vjetar, iako te večeri vjetra uopće nije bilo, zaogrnut tajanstvenošću, očiju uprtih u sunce, previše
zaseban da razgovaram s djevojkama; ali znao sam da bi me uši cijelo vrijeme svrbjele, da bi mi
utroba postala šuplja i odjekivala glasovima poput kakve školjke. „Popričaj s njima, brzo, prije nego što
odu!“ govorio bi mi uporni glas ponad dramatične šutnje, dok bih kao Valentino stajao uz rub blistave,
nevidljive arene za borbu s bikovima na pijesku. „Što je lijepo ovdje!“ rekoh. Razgovarao sam jedino s
Jean; I to ti je ljubav, mislio sam dok mi je potvrdno klimnula, zatresla uvojcima i rekla: „Ljepše nego u
Porthcawlu.“

Brazell i Skully bili su samo dva grubijana iz ružnog sna; zaboravio sam na njih dok smo se Jean i ja
odšetali uz stijene, osvrćući se da vidimo ne zabadaju li opet Georga ili se možda rvaju. Vidio sam da
je George nestao iza kamenja a da njih dvojica razgovaraju sa Sidneyem i dvjema djevojkama.

„Kako se zoveš?“

Rekao sam joj.

„To je velško ime,“ rekla je.

„Ti imaš lijepo ime.“

„Oh, sasvim obično.“

„Hoću li te opet vidjeti?“

„Ako želiš.“

„Naravno da želim. Možemo poći na kupanje sutra ujutro. Ili možemo tražiti orlova jaja. Jesi li znala da
ovdje ima orlova?“

„Nisam,“ rekla je. „Tko je onaj zgodni momak s plaže, onaj visoki s prljavim hlačama?“

„Nije uopće zgodan, to je Brazell. Nikad se ne češlja niti pere, ni kosu ni ostalo. On je razbijač i
varalica.“

„Meni je zgodan.“

Ušetali smo u Buttonovo polje, pokazao sam joj naš šator iznutra i dao joj jednu Georgevu jabuku. „Ja
bih cigaretu,“ rekla je.

Bila je već pala tama kad su došli i ostali. Brazell i Skully došli su s Gwyneth, držeći je za ruke, svaki s
jedne strane. Sidney je bio s Peggy, a Dan, zviždukajući, išao je za njima s rukama u džepovima. „Baš
su pravi par,“ reče Brazell, „bili su ovdje posve sami, a ne drže se ni za ruke. Tebe treba liječiti,“ rekao
mi je.

„Pomozite rast britanske dječice,“ dodao je Skully.

„Ne luduj.“ rekla je Gwyneth. Odgurnula ga je od sebe, ali se smijala i nije rekla ni riječ kad joj je stavio
ruku oko struka.

„Što mislite o malo vatrice?“ upita Brazell.

Jean pljesnu rukama poput neke glumice. Iako sam znao da je volim, nije mi se dopadalo ništa što bi
rekla ili učinila.

„I tko će je naložiti?“

„Sigurna sam da će on to najbolje napraviti,“ rekla je pokazujući na mene.

Dan i ja sakupili smo sitnog pruća i kad se već sasvim smračilo, vatra je bila tu i pucketala je. U šatoru
su Brazell i Jean sjedili stisnuti jedno uz drugo; njena zlatna glava počivala mu je na ramenu; blizu
njih, Skully je nešto šaputao Gwyneth; Sidney je nesretno držao Peggy za ruku. „Jesi li ikad vidio
ovako bljutavo društvo?“ rekao sam, gledajući kako se Jean smiješi u plamenu tamu.

„Oh, Chearley, poljubi me!“ reče Dan.

Sjedili smo kraj vatre u kutu polja. Daleko vani more je i dalje hučalo. Čuli smo neke noćne ptice. „Tu-
vii! Tu-vuu! Čuj ih samo! Ne volim sove,“ rekao je Dan, „mogu ti izgrebsti oči!“ nastojeći da ne čuje tihe
glasove u šatoru. Gwynethin smijeh lebdio je nad poljem što ga je naglo obasjala mjesečina, ali Jean,
uz onu zvijer, bila je nasmijana i tiha u okrilju topline; znao sam da je njena mala ruka u Brazellovoj
šaci.

„Ženske!“ rekoh.

Dan otpljune u vatru.

Bili smo stari i osamljeni, sjedeći s onu stranu čežnje usred noći, kad se poput sablasti u sjaju vatre
pojavio George i stajao tamo, dršćući, sve dok nisam progovorio: „A gdje si ti bio? Nema te satima.
Zašto se tako treseš?“

Brazell i Skully pomoliše glave iz šatora.

„Zdravo Hripavče, staro momče! Kako tatica? Što si to smislio večeras?“

George Hooping jedva je stajao na svojim nogama. Stavih mu ruku na rame da ga poduprem, ali on je
odgurnu.

„Pretrčao sam sve plaže Rhossillija! Svaku stopu. Rekli ste da ja to ne mogu, ali učinio sam. Trčao
sam i trčao!“

U šatoru je netko stavio ploču na gramofon. Bio je to potpuri iz No, no, Nanette.

„I ti si cijelo to vrijeme trčao po mraku, Hripavče?“

„Da, i kladim se da sam trčao brže od tebe!“ reče George.

„Kladim se da i jesi,“ rekao je Brazell.

„Misliš li ti da bismo mi trčali pet milja?“ reče Skully.

Na redu je bila melodija Čaj za dvoje.

„Ma, jesi li ikada čuo nešto tako neobično? Mali Hripavac trčao je cijelu noć.“

„Neobični, neobično neobični Mali Hripavac,“ rekli su.

Smijući se iz zaklona šatora u tamu, izgledali su poput jednog, ali dvoglavog dječaka. A kad opet
svrnuh okom na Georgea, on je već ležao na leđima i čvrsto spavao u dubokoj travi, dok mu je kosa
gotovo dodirivala plamen.

Prevod: Nikica Petrak

1. Priča iz knjige ’’Portret umetnika kao mladog psa’’

PATRICIA, EDITH I ARNOLD

Mali dječak, u svojoj nevidljivoj lokomotivi Cwmdonkin ekspresa

kojemu su kotači, ulašteni do blještavila, škripali po uskom vrtu iza
kuće, posutom mrvicama kruha za ptice i bijelom od jučerašnjeg
snijega, kojemu se dim rijedak i blijed kao duh dizao u hladno
poslijepodne, huktao je pod konopcem za rublje, udario nogom
pasju zdjelicu na stanici kod praonice, te dahtao i puštao paru sve
polaganije, dok je služavka snizila potporni kolac, skidala štipaljke
sa zaljuljanih haljina otkrivajući smeđe mrlje pod pazusima i zvala
preko zida: ’’Edith, Edith dođi ovamo, trebam te.’’

Edith se popela na dvije kace s one strane zida i odazvala se: ’’Tu
sam, Patricia.’’ Njezina glava nikne uvis iznad krhotina stakla.

Vratio je ’’Letećeg Velšanina’’ natraške od praonice do otvorenih

vrata šupe za ugljen i snažno povukao kočnicu koja je bila čekić u
njegovu džepu: uniformirani poslužitelji pojurili su s gorivom;
izmijenio je koju riječ s vatrogascem koji mu je salutirao i parostroj
sporo krene, tamo oko zidova Kine s bodljikavom žicom po vrhu da
se odvrate mačke kraj smrznutih rijeka u slivniku, ulazeći i izlazeći iz
tunela drvarnice. Ali kroz škripu i zvižduke cijelo je vrijeme pažljivo
osluškivao Patriciju i služavku iz susjedstva koja je pripadala gđi
Lewis, kako pričaju dok bi trebale raditi, nazivajući njegovu majku
gđom T., govoreći ružno o gđi L.

Čuo je kako Patricia kaže: ’’Gđa T. neće se vratiti do šest.’’

A Edith iz susjedstva odgovorila je: ’’Stara gđa L. otišla je u Neath

da potraži gospodina Roberta.’’
’’On se opet dao u blud,’’ prošapće Patricia.

’’Blud, lud, ud,’’ vikne dječak iz šupe za ugljen.

’’Ako zaprljaš lice, ubit ću te,’’ reče Patricia odsutno.

Nije ni pokušala da ga spriječi kad se stao verati po hrpi ugljena.

Stajao je mirno na njenom vrhu, kralj u ugljenom dvorcu, i
prisluškivao zabrinute glasove djevojaka. Patricia je bila gotovo u
suzama, Edith je jecala i ljuljala se na klimavim kacama. ’’Stojim
navrh ugljena,’’ reko je i čekao da se Patricia razbjesni.

Rekla je: ’’Neću ni da ga vidim, pođi sama.’’

’’Moramo, moramo poći zajedno,’’ rekla je Edith. ’’Moram saznati.’’

’’Ne želim znati.’’

’’Ne mogu to podnijeti, Patricia, moraš sa mnom.’’

’’Idi sama, tebe čeka.’’

’’Molim te, Patricia!’’

’’Ležim s licem na ugljenu,’’ reko je dječak.

’’Ne, danas je tvoj dan s njim. Ne želim to ni znati. Samo hoću misliti
da me voli.’’

’’Oh, budi pametna, Patricia, molim te! Hoćeš li poći ili ne? Moram
čuti što ima reći.’’

’’Dobro, onda, za pola sata. Viknut ću ti preko zida.’’

’’Bolje dođi brzo ovamo,’’ rekao je dječak, ’’prljav sam, Isusa ti boga,
kao ne znam tko.’’

Patricia otrči do šupe za ugljen. ’’Kakve su to riječi! Smjesta izađi

van!’’ rekla je.

Kace su se počele kotrljati i Edith je nestala.

’’Da se više nisi usudio tako govoriti! Oh, kakvo ti je odijelo!’’ Patricia
ga odvede u kuću.

Natjerala ga je da se presvuče pred njom. ’’Onda neću ništa reći.’’

On skine svoje hlače i zaigra oko nje vičući: ’’Gledaj me Patricia!’’

’’Budi pristojan,’’ rekla je ona, ’’ili te neću povesti u park.’’

’’Zar ću ići u park?’’

’’Da, svi ćemo poći u park; ti i ja i Edith iz susjedstva.’’

Odjenuo se uredno da ju ne rasrdi i pljune u dlanove prije nego što

razdijeli kosu. Pravila se da ne primjećuje njegovu mirnoću i
urednost. Njezine velike ruke bile su sklopljene; zagledala se
nekuda dolje u bijeli broš na svojim grudima. Bila je visoka, krupna
djevojka s nezgrapnim rukama, prsti su joj bili poput palca, ramena
široka kao u muškarca.

’’Izgledam li zadovoljavajuće?’’ upita on.

’’Ah, kakva dugačka riječ,’’ rekla je ona i pogledala ga s ljubavlju.

Podigla ga je i posjela na komodu. ’’Sad si visok kao ja.’’

’’Ali nisam tako star.’’

Znao je da je to jedno od onih poslijepodneva u kojem se može

dogoditi sve; može napadati snijega dovoljno za sanjkanje na taci;
ujaci iz Amerike, gdje nije imao nikakva ujaka, mogli bi doći s
revolverima i bernardincima; Fergusonov dućan mogao bi se zapaliti
a sve bale platna popadati na pločnik i nije se nipošto iznenadio kad
je svoju crnu tešku glavu ravne kose položila na njegovo rame i
šaptala mu u ovratnik. ’’Arnold, Arnold Matthews.’’

’’No no,’’ reče on i protlja joj razdeljak prstom i namigne sam sebi u
zrcalu iza nje i pogleda joj haljinu s leđa.

’’Plačeš?’’

’’Ne.’’

’’Da, plačeš. Smočila si me.’’

Ona osuši oči rukavom. ’’Ne trubi naokolo da sam plakala.’’

’’Svima ću reći, reći ću gđi T. i gđi L., reći ću policajcu i Edith i svom
tati i gospodinu Chapmanu, da je Patricia plakala na mom ramenu
kao koza, da je plakala dva sata i naplakala toliko da se napuni čajni
kotlić. Ali zapravo neću,’’ rekao je.

Čim su se on i Patricia i Edith zaputili do parka, počelo je sniježiti.

Velike pahulje nanadano su padale na kameniti brežuljak, a nebo je
potamnijelo poput sumraka, iako je bilo svega tri sata poslije podne.
Neki drugi dječak, negdje u vrtovima iza kuća, uzvikivao je s prvim
palim pahuljama. Gđa Ocky Evans otvorila je gornji fancuski prozor
vile ’’Proljetna livada’’, pomolila van glavu i ruke kao da kani hvatati
snijeg. Čekao je, bez prkosa, da Patricia kaže: ’’Brzo, požuri natrag,
počeo je snijeg!’’ i da ga utrpa u kuću prije nego što smoči noge.
Mora biti da Patricia uopće nije ni primijetila snijeg, pomislio je na
vrhu brežuljka, iako je padao gusto, metući joj u lice, pokrivajući joj
crni šešir. Nije se usudio ni progovoriti od straha da je ne probudi,
dok su zamicali iza ugla putem koji je vodio do parka. Zaostao je za
njom, skidajući kapu i hvatajući snijeg ustima.

’’Stavi kapu,’’ rekla je Patricia okrenuvši se. ’’Hoćeš li se nasmrt

prehladiti?’’

Gurnula je svoj šal čvršće pod kaput i rekla Edith: ’’Što misliš, hoće li
on biti tamo po ovakvom snijegu? Morao bi doći, reci? Uvijek je bio
tamo, svake moje slobodne srijede, bila kiša ili lijepo vrijeme.’’ Vršak
nosa joj se zarumenjeo, a obrazi žarili poput žeravice, izgledala je
ljepša u snijegu nego ljeti, kada bi joj kosa mlitavo visjela na
znojnome čelu a topla mrlja širila se po leđima.

’’Bit će on već tamo,’’ rekla je Edith. ’’Jenog je petka pljuštalo, pa je

ipak došao. Negdje drugdje ne može ni poći, uvijek dolazi tamo.
Jadni Arnold!’’ Izgledala je bijela i čista u kaputu s krznom i
dvostruko manja od Patricije; išla je kroz gusti snijeg kao da ide u
kupovinu.

’’Čuda nikad ne prestaju,’’ reče on glasno sam sebi. Čudo je bilo što
ga je Patricia pustila da šeće po snijegu, čudo je bilo što sad korača
u vijavici kraj dvije odrasle djevojke. Sjeo je nasred puta. ’’Ja sam
sada na sanjkama:’’ rekao je, ’’vuci me, vuci me, Patricia, kao
Eskima.’’

’’Smjesta ustani, lijenčino jedna, ili ću te odvesti kući.’’

Vidio je da ona ne misli ozbiljno. ’’Draga Patricia, slatka Patricia,’’

rekao je, ’’vuci me na guzi.’’

’’Još jednu prostačku riječ i znaš kome ću te tužiti.’’

’’Arnoldu Matthewsu,’’ reče on.

Patricia i Edith stisnuše se bliže.

’’Sve on vidi,’’ prošapta Patricia.

Edith reče: ’’Sretna sam što nemam tvoj posao.’’

’’Oh,’’ reče Patricia, hvatajući ga za ruku i stišćući je uz svoju, ’’njega

ne bih dala za cijeli svijet!’’

On otrči niz pošljunčanu stazu sve do gornje promenade parka. ’’Ja

sam pokvaren!’’ vikao je, ’’ja sam razmažen, Patricia me razmazila!’’

Ubrzo će se park potpuno zabijeljeti; drveće oko bazena i

vodoskoka već je bilo mutno, a učiteljska škola na brežuljku punom
borovice zavijena u maglu. Patricia i Edith krenuše niz strmi puteljak
do sjenice. Slijedeći ih po zabranjenom travnjaku spuznuo je pokraj
njih ravno u ogoljeli grm, ali udarac i trnje nisu ga ozlijedili, sam je
viknuo. Djevojke su turobno čavrljale. Otresle su svoje kapute u
pustoj sjenici, rasipajući snijeg po sjedalima i sjele, i dalje stisnute
jedna uz drugu, pred prozorima kuglaškog kluba.

’’Otprilike smo stigle na vrijeme,’’ reče Edith. ’’Teško je biti točan po

snijegu.’’

’’Mogu li se igrati ovdje?’’

Patricia kimne. ’’Ali igraj se mirno i ne diraj po snijegu.’’

’’Snijeg! Snijeg! Snijeg!’’ rekao je i zagrabio iz kanala i napravio malu

grudu.

’’Možda je našao kakav posao,’’ rekla je Patricia.

’’Arnold ne.’’

’’Što ako uopće ne dođe?’’

’’Mora doći, Patricia; što to govoriš.’’

’’Jeli si ponijela svoja pisma?’’

’’Tu su, u torbici. Koliko ih ti imaš?’’

 ’’Najpre reci koliko ih imaš ti, Edith.’’

’’Nisam ih brojila.’’

’’Pokaži mi jedno tvoje,’’ rekla je Patricia.

Već se bio navikao na njihov razgovor; bile su stare i ćaknute,

sjedeći u praznoj sjenci i cmizdreći ni zbog čega. Patricia je čitala
pismo i micala usnicama.

’’I meni je to rekao,’’ reče Patricia, ’’da sam njegova zvijezda.’’

’’Je li započinjao s ’’Drago moje srce’’?’’

’’Uvijek ’’Drago moje srce’’.’’

Edith prolomi u pravi glasan plač. S grudom u ruci gledao ju je kako

se previja na sjedalu i skriva lice u Patricijin snijegom osuti kaput.

Gladeći i smirujući Edith, ljuljajući joj glavu, Patricia reče: ’’Reći ću

mu ja već što mislim, samo kad dođe!’’
Odgovorite sa citatom

2. 01.07.2008., 19:57#49

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
PATRICIA, EDITH I ARNOLD
(nastavak)

Kad dođe tko? Odbacio je grudu visoko u tihi prisilni pad. Edithin plač u umrtvljenom parku bio je jasan
i tanak poput zvižduka; odričući se mekušnih djevojaka, stojeći po strani od njih u slučaju da prođe
netko nepoznat, neki čovjek u čizmama do bedara ili kakav posprdljivi veći dječak s brda, gomilao je
snijeg uz žičanu ogradu teniskog igrališta i tiskao šake u nj kao pekar kad mijesi kruh. Dok je kopao i
mijesio snijeg u hljebove, govoreći pritajenog daha ’’tako se to radi, dame i gospodo’’, Edith je podigla
glavu i rekla: ’’Patricia, obećaj mi, nemoj se ljutiti na njega. Neka sve bude mirno i prijateljski.’’

’’Pisati ’’Drago moje srce’’, obijema’’ reče Patricia srdito. ’’Je li ti ikad skinuo cipelu i vukao te za nožne
prste i ...’’

’’Ne, ne, ne smiješ, prestani, nemoj mi to govoriti!’’ Edith prstima dotakne njezin obraz. ’’Da, jest,’’
rekla je.

’’Netko je vukao Edith za nožne prste,’’ reče sam sebi i otrči na drugu stranu sjenice, hihoćući u sebi,
’’ode Edith na tržnicu’’, nasmija se glasno i zastane ugledavši mladog čovjeka bez zimskog kaputa
kako sjedi na sjedalu u kutu, skupljajući prste i dašćući u njih. Mladić je imao bijeli šal i kockastu kapu.
Kad spazi dječaka, nabije kapu na oči. Ruke su mu blijedoplave a vršci prstiju žuti.
Dječak otrči natrag do Patricije. „Patricia, tamo je neki čovjek!“ vikne.

’’Gdje je taj čovjek?’’

’’S druge strane sjenice; nema zimski kaput i puše u prste, ovako.’’

Edith poskoči. ’’To je Arnold!’’

’’Arnold Matthews, Arnold Matthews, znamo da si tu!’’ zvala je Patricia iza sjenice i nakon predugog
kratkog časka mladić se pojavi iza ugla, pozdravi podignuvši kapu i nasmijan nasloni se na drveni
stup.

Hlače njegova glatkog plavog odijela bile su širokih nogavica, ramena uzdignuta, tvrda i oštra na
krajevima; njegove šiljaste lakirane cipele sjajile su se; crveni rupčić virio mu je iz džepa na prsima. On
nije šetao vani po snijegu.

’’Zamisli samo, vas dvije se poznajete,’’ reče glasno, suočivši se s dvjema djevojkama crvenih očiju i
ukočenim dječakom otvorenih usta koji je stajao kraj Patricije s džepovima punim gruda.

Patricia zabaci glavu i šešir joj padne na jednu stranu. Popravljajući ga rekla je: ’’Samo ti priđi i sjedni
ovdje, Arnolde Matthewsu, trebat ćeš odgovoriti na neka pitanja,’’ glasom kakav je obično imala na
dan velikog pranja rublja.

Edith je uhvati za ruku: ’’Oh, Patricia, obećala si mi!’’ Čupkala je rub svoje maramice, suza joj se
skotrljala niz lice.

Tada Arnold reče tiho: ’’Kaži dječaku da ode i da se igra.’’

Dječak je optrčao sjenicu jedanput i vratio se da čuje Edith kako kaže: ’’Poderan ti je rukav na laktu,
Arnolde,’’ i da vidi kako mladić nogom udara snijeg pred sobom, zureći u imena i srca urezana na zidu
iza djevojačkih glava.

’’S kim si izlazio srijedom?’’ upita Patricia. Njene nezgrapne ruke stiskale su Edithino pismo uz
poprskane nabore na grudima.

„S tobom, Patricia.“

„A s kim si izlazio petkom?“

„S Edith, Patricia.“

On reče dječaku: „Čuj, sine, možeš li napraviti grudu snijega veliku kao nogometna lopta?“

„Mogu i kao dvije.“

Arnold se okrenu Edith i reče: „Gdje si to upoznala Patriciju Davies? Ti radiš u Brynmillu.“

„Upravo sam počela raditi u Cwmdonkinu,“ odgovori ona. „Tebe nisam vidjela da ti to kažem. Htjela
sam ti reći danas, ali sam otkrila... Kako si mogao Arnolde? Patriciju srijedom, a mene mojim
slobodnim danom.“

Gruda se pretvarala u zdepastog snjegovića s naherenom prljavom glavom i licem punim sitnih
grančica, koji je nosio dječakovu kapu i pušio olovku.

„Nisam imao nikakvih zlih namjera,“ rekao je Arnold. „Volim vas obadvije.“

Edith je vrisnula. Dječak je poskočio naprijed i snješko se slomljenih leđa srušio.

„Ne pričaj tu svoje laži, kako nas možeš voljeti obje?“ viknula je Edith, zamahnuvši svojom torbicom
prema Arnoldu. Torbica se otvorila i svežanj pisama ispao je na snijeg.

„Da se nisi usudio podignuti ta pisma,“ rekla je Patricia.

Arnold se nije ni pomakao. Dječak je u ruševinama snjegovića tražio svoju olovku.

„Odluči sam, Arnolde Matthewsu, sada, smjesta.“

Ili ona, ili ja,“ rekla je Edith.

Patricia mu okrene leđa. Edith, s torbicom koja je visjela razjapljena, stajala je nepomična. Zapuh
snijega okrene stranicu pisma.

„Vas dvije,“ rekao je, „baš ste se raspalile. Sjednimo i porazgovarajmo. Ne plači tako, Edith. Stotine
ljudi voli više nego jednu ženu, i sama uvijek čitaš o tome. Daj nam priliku, Edith, djevojko.“

Patricia je gledala srca i strelice i neka stara imena. Edith je vidjela kako se pismo savija.

„Ti si ta, Patricia,“ rekao je Arnold.

Patricia je i dalje stajala, okrenuvši mu leđa. Edith je zinula da zavapi i on joj stavi prst na usne.
Šapnuo joj je nešto, pretiho da bi ga Patricia čula. Dječak ga je gledao kako tješi Edith, obećavajući joj
nešto, ali ona je opet vrisnula i otrčala iz sjenice niz put a torbica ju je udarala po boku.

„Patricia,“ rekao je, „okreni mi se. Morao sam to reći. Ti si ta, Patricia.“

Dječak, sagnut nad snjegovićem, našao je svoju olovku, prošla mu je kroz glavu. Kad je ustao, vidio je
Patriciju i Arnolda s rukom pod ruku.

Snijeg mu se cijedio kroz džepove, snijeg mu se topio u cipelama, snijeg mu je kapao niz ovratnik u
potkošulju. „Pogledaj kakav si,“ rekla je Patricia dotrčavši do njega i uzevši ga za ruku, „mokar da bih
te mogla ožmikati.“

„Samo malo snijega,“ reče Arnold, odjednom sâm u sjenici.

„Samo malo, doista; hladan je kao led a noge su mu kao spužve. Smjesta idemo kući!“

Njih troje popeše se putem do gornjeg šetališta, a Patricijini tragovi bili su veliki poput konjskih u sve
debljem snijegu.

„Pogledaj, vidi se naša kuća, ima bijeli krov!“

„Bit ćemo ubrzo tamo, pačiću.“

„Ja bih radije ostao vani i napravio snješka velikog kao Arnold Matthews.“

„Pst! Pst! Mama će te čekati. Moraš kući.“

„Neće, neće. Otišla je u blud s gospodinom Robertom. Blud, lud, ud!“

„Ali dobro znaš da je pošla u kupovinu s gospođom Partridge i ne smiješ tako gadno lagati.“

„Pa i Arnold Matthews je lagao. Rekao je da te voli više od Edith, a iza tvojih leđa došaptavao se s
njom.“

„Kunem ti se da nisam, Patricia, ja Edith uopšte ne volim!“

Patricia stane. „Ne voliš Edith?“

„Ne, već sam ti rekao da si ti ta. Uopće je ne volim,“ rekao je. „Oh, bože moj, kakav dan! Pa zar mi ne
vjeruješ? Ti si ta, Patricia. Edith mi nije ništa, samo sam se sastajao s njom; znaš da sam uvijek u
parku.“

„Ali rekao si joj da je voliš.“

Dječak je smeten stajao među njima. Zašto je Patricia bila tako srdita i ozbiljna? Lice joj se rumenjelo
a oči sijevale. Grudi joj se micahu gore-dolje. Vidio je duge crne dlake na njenoj nozi kroz poderotinu
na čarapi. Noga joj je debela kao moj struk, mislio je. Hladno mi je; hoću čaja; imam snijega u
hlačama.

Arnold se polako vukao niz put. „Morao sam joj to reći, inače ne bi bila otišla. Morao sam, Patricia.
Vidjela si i sama kakva je bila. Mrzim je. Svega mi!“

„Tras! Bum!“ vikao je dječak.

Patricia je pljuskala Arnolda, vukući ga za šal, udarajući ga podlakticama. Izbubala ga je šakama,

natjeravši ga niz put i vikala koliko ju je grlo nosilo: „Naučit ću te ja kako da lažeš Edith! Svinjo! Bijedo
jedna! Pokazat ću ti ja već što si joj slomio srce!“

Posrćući natraške, štitio je lice od njenih udaraca. „Patricia, Patricia, ne udaraj me, ljudi nas gledaju!“

Kako je Arnold pao, iza grma i kroz uskovitlani snijeg naviriše se dvije žene s otvorenim kišobranima.

Patricia se ustobočila nad njim. „Lagao si njoj, lagao bi i meni,“ rekla je. „ustani, Arnolde Matthewsu!“

Ustao je, popravio šal i obrisao oči crvenim rupčićem, podigao kapu na pozdrav i otišao prema sjenici.

„A vi,“ reče Patricia, okrenuvši se ženama koje su gledale, „trebalo bi da se stidite! Dvije starice, a
skakuću tu po snijegu!“

One se skloniše iza grma.

Patricia i dječak, rukom u ruci, popeše se natrag do gornjeg šetališta.

„Ostavio sam kapu kraj snjegovića,“ sjetio se. „onu moju kapu s bojama Tottenhama.“

„Vrati se brzo po nju,“ reče ona, „ne možeš se smočiti više nego što već jesi.“

Našao je svoju kapu napol skrivenu pod snijegom. U kutu sjenice sjedio je Arnold, čitajući pisma koja
su ispala Edith, okrećući polako mokre stranice. Nije vidio dječaka, a dječak ga, iza stupa, nije
prekidao. Arnold je pažljivo čitao svako pismo.

„Dugo ti je trebalo da nađeš kapu,“ rekla je Patricia. „jesi li vidio mladića?“

„Ne,“ rekao je, „već je otišao.“

Kod kuće, u toplini dnevne sobe, Patricia ga opet natjera da se presvuče. Držao je ruke nad vatrom i
one su mu ubrzo stale bolno bridjeti.

„Ruke mi gore,“ reče joj, „i prsti na nogama i lice.“

Pošto ga je utješila, reče: „Tako, sad je bolje. Bol je prošla.“

Ushodala se zaposleno po sobi. „Svi smo se danas baš dobro isplakali.“

Prevod: Nikica Petrak

FERN HILL

Jer mlad i lagan, pod granama jabuka,

A kuća radosna, ja sretan ko zelena trava,
Noć nad dolinom zvjezdana,
Dalo mi vrijeme da se penjem
Zlatan u radosti njegova oka,
I čašćen među kolima, princ gradova jabuka
Jednom sam gospodski imao lišće i stablo,
Trag od ječma i cvijeća
Niz svjetlosne rijeke bez vjetra.

Jer mlad i bezbrižan, čuven među sjenicama,

A sretna dvorišta, pjevah jer selo mi dom,
U suncu što je jednom mlado,
Dalo mi vrijeme igru i da budem
Zlatan u milosti njegova toka,
I zelen i zlatan, pastir i lovac, telad
Pjevala uz moj rog, brdske lisice lajale čisto i ledno
A sabath sporo zvonio
U šljunku svetih brzaca.

Cijelog je sunca to ljupko trajalo, sjenokoše

Ko kuća visoke, pjev dimnjaka, zrak,
Igra ljupka, vodena, vatra ko trava zelena,
A noću pod priprostim zvijezdama
U san jahao, sove odnašale selo,
Cijelog sam mjeseca slušao, blažen kraj sjaja, ćukove
Gdje lete s plasnicama, konje
Što sijevaju u mrak.

I budan zatim, a selo od rose bijelo

Ko putnik se vratilo, s pijetlom na ramenu:
Sve je ko Adam i djevica sjalo,
Nebo se opet skupljalo
I sunce zaoblilo u taj isti dan.
Tako je moralo biti nakon rođenja prvog sjaja
Na prvom vrtložnom mjestu, vrući začarani konji
Iz rzavih izlazili staja
Prema poljima hvale.

I čašćen od lisica i fazana, a kuća radosna

Pod novim oblacima, sretan koliko je srca,
A sunce se novo na novo rađa,
Put mi je bezbrižan išao,
Želje mi jurile visokom ko kuća travom,
I nisam se brinuo, igre mi ko nebo plave, da vrijeme
Okreće raspjevano i daje tek jednom takvu jutarnju pjesmu
Prije no djeca zlatna i zelena
Proslijede iz njeg van milosti.

Nisam se brinuo, dani mi bijeli ko janje, da vrijeme

Za sjenu ruke me vodi ambaru lastavica,
U mjesecu što uvijek raste,
Ni da ću jašući u san
Čuti kako s visokim poljanama leti
Probuditi se jer selo iz zemlje bez djece bježi.
No mlad i lagan, u milosti njegova toka,
Dalo mi vrijeme da umirem zelen
Iako pjevah u lancima ko more.
 Prevod: Nikica Petrak

1. UMIJEĆE SAMOTNO I ZANAT SVOJ

Umijeće samotno i zanat svoj

Ja vježbam u tišini noći
Kad samo mjesec nebom bjesni
A ljubavnici u postelji
Sve svoje grle muke,
Kraj raspjevanog svijetla trudim
Ne za tišinu niti hljeb
Ni da se gizdam ni da tržim
Dražima
Bjelokosnim prozornicama
Za priprostu tek plaću radim
Najtajnijeg mi srca.

Ne za gorkog odmetnika
Pod bijesnim mjesecom ne pišem
Tim poprskanim stranicama
Mrtvacu naprasitom ne
Sa slavujima i psalmima,
Za ljubavničke samo ruke
Što grle boli vjekovne
Što ne plaćaju niti mare
Umijeće turobno i zanat moj.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom

2. 15.01.2009., 17:27#81

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
U POČETKU

U početku bješe zvijezda sa tri kraka,

Osmijeh od sjaja preko prazna lica;
Grana od kosti kroz tek prihvaćen zrak,
Rašljasta tvar, moždina prvom suncu;
I razgorjele brojke na oblom prostranstvu,
Nebo i pakao su mješale u pređi.

Bješe u početku potpis blijed,

Trosložan i zvjezdan kao smijeh;
A poslije pridođoše otisci na vodi,
 Iskovan biljeg lica na mjesecu;
I krv što dirnula je kalež, stablo križa,
Potaknu prvi oblak, dade znak.

Bješe u početku uspon vatre,

Zapali klime svjetlom jedne iskre,
Trooke iskre, rumenooke, ko cvijet nemušte;
Izraste život i prolipta iz valjanja mora,
Prsne u korijenju, iz kamena iz zemlje crpnu
Potajna ulja što tjeraju trave.

Bješe u početku riječ, ta riječ

Što iz tvrdih svjetlosnih temelja
Odvoji slova sva praznine;
Iz oblačnih osnova udisanja
Izroni riječ i prevede za srce
Početne slovke rođenja i smrti.

U početku bješe mozak tajni,

Mozak staničan i zalemljen u misli
Prije no se paklina razrašlja u sunce;
Prije no se žilje strese u svom situ,
Krv sunu i prosu vjetrovima svjetla
Rebrast izvornik ljubavi.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
3. 16.01.2009., 14:43#82

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
NAROČITO KAD VJETAR U OKTOBRU

Naročito kad vjetar u oktobru

Mraznim prstima kažnjava mi kosu,
Šćepan od sunca mrzovoljnog vatru gazim
I trpku sjenu bacam po tom tlu,
Kraj morske obale dok čujem žamor ptica,
U zimskim šibama kako gavran kašlje,
Zaposleno mi srce drhti dok ti pričaš,
Riječi ti upija, slogove krvi sipa.

I ja u grad od riječi zaključan, vidim

Na obzorju gdje poput stabla idu
Rječiti oblici žena, graja djece
Sa zvjezdanim kretnjama u parku.
Da sačinim vam nešto od samoglasnih stabala,
Od hrastovih nek glasa, vijesti od korijenja
Mnogog trnovitog da vam kažem kraja,
 Nek satvorim vam od zborenja vode.

Vrč paprati i neprestani sat

Kažu mi riječ ovog časa, živčani smisao
Po ubraždenom krugu leti, proglašava jutro,
Vjetrokazom kaže vrijeme vjetrovito.
Nek napravim vam nešto od livadnih znaka,
Znakovite trave što priča da znanje
Sa zimom crvljivom u oku se lomi.
O gavranovu grijehu da vam kažem.

Naročito kad vjetar u oktobru

(Da sačinim vam nešto od jesenjih čara,
Paučjeg jezika glasnih brda Walesa)
Pesnicom plodina kažnjava mi zemlju,
Da učinim vam nešto od riječi bez srca.
Presušilo je srce jer je žurno znalo
Posrćuć u krvi da dolazi jarost.
A tu pri žalu ptice tamnih vokala.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
4. 17.01.2009., 09:13#83

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
KAD LJUBAV BI ME DODIRNULA KAKO

Kad ljubav bi me dodirnula kako,

Varava djevojka što ukrala me sebi,
Prođe kroz babinje i povoje mi slomi,
Kad crveni bi škakljaj ko što se stoka teli
Izgrepsti mogao smijeh iz mojih pluća,
Ne bih se bojao ni jabuke ni plime
Ni zle krvi proljeća.

Muškarac ili žena? ćelije govore

Od mesa dok plod kaplje poput vatre.
Kad tek izlegla kosa bi me golicala kako,
Kost krilata što u peti klija,
Nemir čovjeka već na stegnu čeda,
Ne bih se bojao ni omče ni bradve
Ni ukrštenih pritki rata.

Muškarac ili žena? kažu prsti

Što kredom rišu zidovima parove zelene.
Da golicne me glad ježinca kako
Vrućinom da kuša živcu sirov rub
Ne bih se bojao ljubavničke snage.
 Ne bih se bojao zloduha u boku
Ni izgovorene rake.

Da protrlja me kako ljubavnički dodir

Izbrisat što ne može trag vrane niti grč
Bolesne stare muškosti na opuštenoj bradi,
Vrijeme, gubici i nježni krevetac
Uzbudili me ne bi jako,
More bi prljavo utopit me moglo
Dok dragoj se mrtvo pod nogama lomi.

Taj svijet je na pol đavolov, na pol moj,

Mahnit od droge što puši se u ženi
I oko pupoljka se svija što joj rašlja oči.
Gnjat starca, jedna moždina sa mojom,
I sleđevi svi što mirišu u moru
Dok sjedim i motrim crva što pod noktom
Život polako toči.

To me protrlja i to je što golica.

Čvoravo majmunče srlja niz svoj spol
Iz vlažne ljubavničke tame i njihaj dojilje
Othranit nikad neće ponoć smijeha,
Ni onda kad ljepotu nađe u grudima
Drage, majke, ljubavnika, ili svojih šest
Stopa u čistom prahu.

Pa što je dodir? Na živcu pero smrti?

Te tvoje usne ljubavi, u čkalju poljubaca?
Moj Krist običan, na stablu trnjem rođen?
Suhlje je slovo smrti nego njegov leš.
Rane mi rječite tvojom utisnute kosom.
Da okrznu me kako dodir što je:
Moja metafora čovjek.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
5. 18.01.2009., 16:22#84

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
VJENČANJE JEDNE DJEVICE

Probudila se sama u mnoštvu ljubavi kad je svjetlo jutra

Zateklo u dugoj noći njenih očiju
Svoje zlatno jučer na perunikama usnulo
A sunce tog dana iz bedara poskočilo k nebu
Čudesno djevičanstvo bijaše, staro ko hljeb i ribe;
Premda je čas tog čuda kao vječno svjetlo
 A brodogradilišta stopa galilejskih kriju flotu golubica.

Drhtaji sunca neće žudjet više

Duboku morsku postelju gdje nekad se vjenčala sama,
Sa srcem u sluhu i vidu; usne su lovile lavinu
Zlatne sablasti što prsten je dala njenoj živoj kosti,
Pod njenim prozorom što je digla svoj teret od zlata,
Jer muškarac sad spava gdje utažen je požar i njegovom rukom ona saznaje
To drugo sunce, ljubomorni tok neprispodobive krvi.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
6. 19.01.2009., 20:32#85

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
PRIJE NO KUCNUH

Prije no kucnuh da put me pusti

Sa tečnom rukom po utrobi tapšah,
Bez obzira jer bijah ko voda
Što Jordan stvori kod mog doma;
Mnethinoj kćeri bijah brat
I sestra crvu od začeća.

Bio sam gluh za proljeće i ljeto,

Suncu ni mjesecu nisam ime znao,
Pod oklopom mesa tutnjavu sam čuo,
Rastopljen oblik što sam bio,
Olovno zviježđe, čekić kišovit
Sa svoje kupole što zaliva ga otac.

Poruke zime ja sam tako znao,

Strelastu tuču, djetinjast snijeg.
Vjetar je snubok mojoj sestri bio,
Ko rosa paklena backo se u meni;
Istočna klima žilama je tekla,
Nepočet još i dan i noć sam znao.

Nedočet još, pretrpio sam:

Mučila snova ljiljanske su kosti
U živu savijala brojku,
I meso sjeckano da pređe crtu
Gorkih žučnjivih križeva na jetri,
Trnjavog grmlja u skvrčenu mozgu.

Znalo je grlo žeđ prije nego tkanje

Kože i žilja uokolo vrela
Gdje riječ i voda tvore smjesu
 Neumitnu dok krv ne stane;
Srce je ljubav znalo, trbuh glad,
Miris ličinke poznavao je stamen.

Vrijeme izbaci moje stvorenje smrtno

Da luta ili da ga guta more
Da upozna soli pustolovne
Plima što nikad ne dodirnu žal.
Ja što bijah bogat bogatiji postah
U gutljajima vina što ga daje dan.

Rođen od sablasti i puti, nisam bio

Ni utvara ni čovjek, samo smrtan duh
Kad satrlo me pero smrti.
I sasvim smrtan bijah,
Do zadnjeg dugog daha što mom ocu
Prenese glas od umirućeg spasa.

U križu i klanjanju vi pred oltarima,

Spomenite se mene i smilovanje njemu
Koj uze moju put i kost za štit
A mojoj majci prevari utrobu.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
7. 20.01.2009., 22:23#86

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
ODBIJANJE DA SE OŽALI SMRT U POŽARU JEDNOG DJETETA U LONDONU

Nikad pa sve dok čovjek neće biti

Ko ptica zvijer i cvijet
Što plodi se i ponizna dok tama
Tišinom ne kaže prolom zadnjeg sjaja
A tihi sat
Ne dođe s mora što se propelo u ormi

Sve dok ne moram opet ući

U obli cion kapi vode
U sinagogu jednog klasa žita
Ja neću molit sjenu zvuka
Ni sijat svoje slano sjeme
U najmanji prodol kostrijeti da plačem

Veličanstvo izgaranja ove dječje smrti

Neću umorit
Ljudskost njenog hoda s tom teškom istinom
Oskvrnut neću zastajanje daha
 S još nekom
Elegijom mladoj nevinosti.

Duboko s prvim mrtvima leži kćer Londona,

Odjevena u stare prijatelje,
U zrna mimo vijeka, tamno žilje svoje majke,
Potajno kraj vode što ne žali,
Kraj vode Temze koja nosi.
Jer poslije prve smrti, druge više nema.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
8. 23.01.2009., 20:02#87

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
RAZGOVOR MOLITVI

Razgovor molitvi što će tek ih reći

Dijete kad se leči i čovjek što se penje
Do ljubavi umiruće u visokoj sobi,
Jedno ne mari kome u snu se okreće
A drugi, pun suza jer ona će umrijeti,

U tami se miču na zvuk za koji znaju

Da dići će se nebu sa zelenog tla,
Od čovjeka na stubama i djeteta do kreveta.
A zvuk što će ga reći dvjema molitvama
Za san u mirnoj zemlji, za ljubav što umire,

Bit će ista bol. Kog će molitve ublažiti?

Hoće li dijete usniti bez brige, čovjek jecat?
Razgovor molitvi što će tek ih reći
Mrtvom je i živom, i čovjek na stubama
Večeras, ne umiruću, već živu i vruću

U nježnosti vatre nać će ljubav u visokoj sobi.

I dijete što ne mari kome molitva se penje
Potonut će u tugu duboku kao raku
I vidjeti tamnog oka val, u očima sna,
Gdje vuče ga stepenicama onoj što je mrtva.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
9. 24.01.2009., 16:32#88

*~Anti~*
 Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
POSLIJE POGREBA

(u spomen Anni Jones)

Poslije pogreba, jecave hvale, jauci,

Vjetar što stresa uši ko jedra, prigušen topot,
Kuckanje zavrtnja u blatnoj stopi groba,
Vjeđe zasjenjene i zubi u crnini,
Oči slinave, rukavi slanih kapi,
Jutrom udarac lopatom što tjera san
I stresa dječaka očajnog gdje siječe svoje grlo
U mraku kovčega i suho lišće sipa,
Što lomi jednu kost do sjaja s ruhom suca,
A nakon slave čkalja, vremena gustih suza,
U izbi s lisicom punjenom, u izbi s paprati uvelom,
Ja stojim, sam, u ime ove uspomene
U jecav sat s mrtvom zgrbljenom Annom
Kojoj je srce zapretano jednom ko česma pljuštalo
Spženim svijetom Walesa i svako sunce utapalo,
(Pa nek je za nju to čudovišna slika i slijepo
U hvali pretjerana; smrt joj je bila tiha kap;
Ne bi mi dala da poplavi me slava
I plima njenog srca; duboko nijema bi legla
I njenom skršenom tijelu ne bi trebalo vrača).
Ali ja, Annin bard, na uspravljenom ognjištu,
Sva mora zovem na službu, da krepost joj šutljivu
Žamore ko zvona na bovi ponad raspjevanih glava,
Da sijaju papratne zidove lisičijih šuma,
Da ljubav joj ljuljaju i poju u smeđem hramu,
Blagoslove duh sa četiri ukrštene ptice.
Meso je imala blago ko mlijeko, no kip što stremi u nebo
Divljih grudiju, blažene lubanje diva,
Iz nje sad klešem u izbi s mokrim oknom
Dok kuća žestoko nariče i godina dok se svija.
Poznam joj dlanove oljuštene, ponizne jetke ruke,
I znam da leže u vjeri zgrčene, njen istanjeni
Šapat u vlažnoj riječi, pamet sada već praznu
I šaku njenog lica priljubljenu uz bol,
Tu isklesanu Annu, sedamdeset ljeta kamena.
Ruke od mramora natopljene oblacima, ta velika
Prepirka odsječnim glasom, gest i psalam,
Nek huje zauvijek sa mnom nad njenom rakom
Sve dok se pluće lisici ne gane dok ne zagrca Ljubav
A gizdava paprat ne položi sjeme na crni prag.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
10. 25.01.2009., 20:12#89
 *~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
SNAGA KOJA CVIJET KROZ ZELEN STAPKU GONI

Snaga koja cvijet kroz zelen stapku goni

Zelenu dob mi goni; korijen stablu ruši
I mene krši.
A ja sam nijem da svitoj ruži zborim
Od iste groze zimljive da moja mladost gori.

Snaga koja vodu kroz klisuru tjera

Krv crvenu mi tjera; potok suši,
Moju u vosak gruša.
A ja sam nijem da svojem žilju kažem
Da gorski vrutak sišu ista usta.

Ruka što vodu kovitla u mlaki

Miješa živi pijesak; veže vjetru dah
I jedro mi puni.
A ja sam nijem obješenom prozborit
Da krvnik svoje vapno od moje gline tvori.

Usne vremena pripijaju se k česmi;

Ljubav kaplje i skuplja se, no pala krv
Ozljedu će utišat.
A ja sam nijem da vjetru progovorim
Da vrijeme nebo oko zvijezda riše.

I nijem sam reći ljubavi u grobu

Da ponjavom mi plazi isti svijen crv.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
11. 29.01.2009., 14:38#90

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
 Re: Dilan Tomas
SJAJ SE LOMI GDJE SUNCE NE SIJE

Sjaj se lomi gdje sunce ne sije;

Gdje more se ne miče, a vode u srcu
U plimama se biju;
I slomljene sablasti s krijesnicom u glavi,
Od sjaja stvari,
Kroz meso bruse se gdje meso kost ne krije.

U bokovima svijeća
Mlado će sjeme zgrijat, sjeme vremena sažgat;
Gdje sjeme se ne miče
Plod se čovjekov razrasta u zvijezde,
Ko smokva blistav;
Kad voska nema, luč će stijenj pokazat.

Iza očiju prolomit će se zora;

Od lubanje i prstiju, vjetrena će krv
Lizat poput mora;
Bez zabrana, bez kolja, izljevi nebesa
U stapkama će brizgat
I ljubiti u smijehu ulje suza.

U dupljama zaoblit će noć

Ko mjesec paklinast, granicu globusa;
Dan ozari kost;
Gdje studen nije, zderat će oluja
Ruho od zime;
Mrena tad proljetna na kapcima visi.

Sjaj će na tajnoj baštini se slomit,

Na vrhu misli gdje misli mirišu u kiši;
Kad razum umre
Tajna će tla kroz oči nići,
Krv se u sunce dići,
A iznad pustih zemljišta zastati će zora.

Preveo: Nikica Petrak

Poslednji put ažurirao/la *~Anti~* : 29.01.2009. u 18:58
Odgovorite sa citatom
12. 31.01.2009., 17:29#91

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
RUKA ŠTO POTPISA PAPIR

Ruka što potpisa papir sruši grad;

 Vladarski prsti namet na zrak udariše,
Dvostruko već je mrtvih, zemlja prepolovljenja;
Tih pet kraljeva i kralja usmrtiše.

Tu moćnu ruku spušteno vodi rame,

Zglobove prstiju već zgrčio je kreč;
Pero je guščje dovršilo umorstvo
Koje dovrši riječ.

Potpisa ruka ukaz i ognjicu rodi,

Dođoše skakavci, nasta vrijeme glada;
Velika to je ruka što ovlaš, potpisom,
Čovjekom može da vlada.

Mrtvace broje tih pet kraljeva no neće

Ublažit čelo ni smekšat skorenu ranu;
Ta ruka milost daje ko ruka što nebom vlada;
Nemaju ruke suza da im kanu.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
13. 01.02.2009., 11:34#92

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
TAJ KRUH ŠTO LOMIM

Taj kruh što lomim bijaše jednom žito,

A vino to na tuđoj lozi
Otrgnuto u plodu;
I čovjek danju ili vjetar noću
Obori ljetinu, slomi radost grožđu.

Jednom je u tom vinu ljetna krv

Tukla u mesu što čokot je skrilo,
Jednom je u tom kruhu
Na vjetru žito prpošno bilo,
A čovjek sunce slomi i vjetar utiša.

To meso koje kidaš i krv ova

U žilama što pustoš pravi
Žito i grozd su bili,
Od čulnog rođeni korijena i soka,
Te moj hljeb lomiš i piješ moje vino.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
14. 02.02.2009., 10:42#93
 *~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
I SMRT NEĆE GOSPODSTVA IMAT

I smrt neće gospodstva imat.

Mrtve će gole u jedno prožimat
Sa čovjekom u vjetru pod zapadnom lunom;
Kad izbijele im čiste kosti, kad ne bude ih više,
Zvijezde će imat pod laktom i stopom;
Polude li kako, u zdravlju će biti,
U moru potopljeni iz mora će izrasti;
Izgubljeni ljubavnici, ljubav neće pasti;
I smrt neće gospodstva imat.

I smrt neće gospodstva imat.

U vijugama mora, oni što već dugo
Počivaju, neće umrijet šuplje;
Na mukama svijeni, kad tetive im prasnu,
Na kotač nabijeni, neće da se skrše;
Vjeru u rukama kad im prepolove,
Jeze jednoroge kada ih probodu;
Razneseni svuda, tad neće popucat;
I smrt neće gospodstva imat.

I smrt neće gospodstva imat.

Pri sluhu im galeb nek više ne kriči
Il vali da se bučno na žalima lome;
Gdje cvijet je cvao neka više cvat
Ne diže glavu prema mlazovima kiše;
Pa jesu li mahniti i posvema mrtvi,
Tratinom kucaju glave ovih bića;
Dok sunce ne padne suncu će se lomit,
I smrt neće gospodstva imat.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
15. 04.02.2009., 09:12#94

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
 9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
VIZIJA I MOLITVA

Tko
Si ti
Što rađaš se
U sobi susjednoj
Tako glasan u mojoj
Da čujem sada utrobu
Gdje otvara se i gdje tama
Struji nad slabošću i položenim sinom
Iza tog zida slabog ko ptičja kost?
U krvavoj izbi rođenja koja ne zna
Kako se vrijeme okreće i gori
I kako ljudskog srca otisak
Krštenju nije sklon
Kad sama tama
Blagoslivlje
Ovo divlje
Čedo.

I
Moram sad
Ležati tih ko kamen
Kraj zida od kosti ptice
I slušati jauk
Sakrivene majke
I zasjenjenu glavu boli
Gdje jutro poput trna daje
I primalje gdje o čudu pjevaju
Sve dok pridošli prkosnik
Ne spali mi svoje ime svoj plam
I krilati zid dok ne prsne
Od njegove spržene krune
I tame što iz boka
Raste prema
Jasnom
Sjaju.

Kad
Ptičja kost
Iskrivi se i svine
I prvo svjetlo zore
Od njegove struje jarosno
Navrvi na kraljevstvo početo
Od onog što je zabljesnuo nebo
I poprskanu porodilju djevojku
Što nosila ga s lomačom u ustima
I ljuljala ga ko oluja
Izgubljen u nenadanom
Užasu i ozaren od
Nekoć zastrte odaje
Uzalud ću plakat
U kotlu
Njegova
Poljupca.

U vrtnji
Njegova sunca
U pjenušavom
Viru njegova krila
Jer bijah izgubljen što sam
Jecao pri prijestolju potopljenom
U prvoj jarosti tog novog toka
I munjama poklonstva bijah vraćen otopljen
Natrag u crnu tišinu oplakan
Jer bijah izgubljen ja
Što dođoh do nijeme luke
I onog koji nađe
A ravno podne
Njegove rane
Zasljepljuje
Moj krik.

Tamo
Skutren nag
U svetoj škrinji
Njegovih blještavih
Grudiju probudit ću se
Kad sudac zatrubi ludilo
Nezajaženom morskom dnu
Oblaku što se penje grobu što izdiše
I prahu kad kaže da uzjedri
S plamenjem u svakom zrnu.
O spiralo uzašašća
Iz pohlepne urne
One ljudske zore
Kad sva
Zemlja

I tek
Rođeno more
Hvalili su sunce
Onog koji nađe
I uspravnog Adama
Gdje nad izvorom se raspjevao!
O krila mnoge djece!
Let k rani onih davno
Mladih iz urvina zaborava!
Hod nebom onih uvijek umorenih
U bitkama! Zbivanja
Svetaca njihovim vizijama!
Svijet vijugajući kući!
I sva ta bol sad
Teče otvorena
Umirem
I ja.

II

U ime izgubljenog što se diči

U prljavoj ravnici gnjileži
Pod pjesmom pogrebnom
Ptica s teretom
Teškim od utopljenog
I prašine zelene
Iznašajući
Duh
Iz
Zemlje
Ko pelud
Na crnom perju
I kljunu sluzavom
Ja molim sad iako nisam
Posve od one braće ojađene
Jer radost se makla
U samoj moždini kosti moga srca

Da onaj što sad spoznaje i sunce i mjesec

U mlijeku svoje majke da se vrati
Prije no mu usne sijevnu i procvatu
Iza zida od ptičje kosti
Izbi rođenja krvavoj
Da bude nijem
A utroba
Što rodi
Za
Sve ljude
Obožavano
Svjetlo djeteta
Te blistave uze
Razjapi se njegovu povratku.
U ime ispraznog
Na nekrštenoj planini izgubljenog
U srcu same tame molim ga

Nek ostavi da leže mrtvi premda jauču

Da trnjave mu ruke podignu ih
Hraništu i rani svijeta
Vrtu kapi krvi
Da izdrži kamen
Domaćin slijep da snije
U tamnoj i
Dubokoj
Stijeni
Kost srca
Da ne budi
Već da je slomi
Na kruni planinskoj
Bez zapovijedi sunca
I da se prah razaspe
Ravnicom gdje rijeka niče
Pod plaštem noći što zauvijek pada.

Noć što zauvijek pada poznata je zemlja

I zvijezda četi spavača
Čiji jezik zvonim
Da oplačem mu potop
Lagan kroz more i tlo
Jer mi sad znamo
I poznamo
Sva mjesta
Pute
Vijuge
I staze
 Četvrti i grobove
Beskonačnog pada.
I priprosti ubogar
Spavače moli sve da sada
Ne bude se i da ne ustaju
Jer zemlja je smrti srcu mjera

A zvijezda izgubljenih oblik očiju.

U ime onog bez oca
U ime nerođenog
I onih što ne žale
Jutra primalja
Ruku i sprava
O u ime nikog
Da sad
Ili
Nitko
Budem
To molim
I da bi sunce grimizno
Satkalo sivu raku
I da mu boja gline
Prostruji nad mučeništvom
U protumačenoj večeri
I znanoj tami zemlje amen.

Smjer molitvi okrećem i gorim

U blagoslovu nenadanog sunca.
U ime prokletnika
Okrećem se i hitam
Skrivenoj zemlji
Ali glasno sunce
Krsti nebo.
Nađen
Sam.
O nek me
Opari i kupa
U rani svojega svijeta.
Moj glas mu sad u ruci gori.
Mom kriku odgovara munjom.
U oslijepjelom sad sam izgubljen.
Sunce urla na kraju molitve.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
16. 05.02.2009., 14:08#95

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
 OBRAZINU DAJ MI I ZID

Obrazinu daj mi i zid da od uhoda tvojih

Britka pocakljena oka i pandža ostakljenih,
Sakrijem nasilje i bunu u jaslicama svojeg lica;
Čep zanijemjelog drveta da od protivnika golih
Zakočim bajonet jezika u ovoj molitvi bez štita,
Prisutna usta i slatku trubu laži,
U starom oklopu i hrastovini lice priglupog,
Da branim blještav mozak, da otupim istražitelje,
I bol obudovjelog poškropljen suzom s trepavica,
Da zastrem belladonnu, nek suhe oči spaze
Druge gdje odaju jadovane laži svojih gubitaka
U obrisu nagih usana i hihotu pritajenom.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
17. 11.02.2009., 19:24#96

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
BJEŠE LI VRIJEME

Bješe li vrijeme kad su plesači s guslama

U dječjim cirkusima nevolje podnijet znali?
Doba bje jednom da nad knjigom plaču,
No svoju ličinku vrijeme im na trag stavi.
Pod lukom neba sad su nesigurni.
Što nikad ne znamo, sigurno je znanje.
Nebu pod znakovima, oni bez udova
Najčišćih su ruku i sablast bez srca
Jedina neranjiva i slijep čovjek tako
Najbolji vid ima.

Prevod: Nikica Petrak

Odgovorite sa citatom
18. 12.02.2009., 13:00#97

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
PJESMA U OKTOBRU

Pod nebom bje mi trideseta

U sluhu budnom
Zaliv i šuma susjedna
Školjkama osuta čapljama služena
Obala
U jutru znak
S molitvom vode, pozivom galeba i vrana
Udarom jedrenjaka o gat istkan mrežama
A ja da kročim
Tog časa
I krenem na put iz pozaspalog grada.

S vodenim pticama moj rođendan poče

S pticama grana krilatih što lete moje ime
Iznad svih sela i bijelih konja
I ustadoh
U kišnu jesen
Da odem pod pljuskom svih mojih dana
Zaroni čaplja u visoku plimu kad na put panuh
Preko granica
I vrata
Već probuđenog zaključanog grada.

Proljetna pregršt ševa kotrljav oblačić

Prepuno kosova ćurlika grmlje uz cestu
I sunce oktobra
Ko ljetno
Brijegu na ramenu
Ovdje su odana podneblja, mili pjevači
Odjednom u jutro pristigli dok lutam i slušam
Gdje curi kiša
I hladan vjetar
Kroz šumu piri daleko poda mnom.

Blijeda kiša nad zalivom sve manjim

A preko mora crkva mokra ko puž velika
Rogovi joj u magli i dvori
Smeđi ko sova
No vrtovi svi
Proljeća i ljeta u dugim bajkama su cvali
Pod oblakom punim ševa iza svih granica.
Divio sam se tad
Svom rođendanu
No vrijeme obrtat se stalo.

Odvrnu se od vedrog kraja

Niz drugi jedan zrak, druga nebesa plava
Prostruje opet ponad čuda ljetnog
S jabukama
Rumenim breskvama i grožđicama
U obratu tad jasno vidjeh dijete jedno
Jutra već s uma smetnuta kad je s majkom šeto
Kroz krivulje
Sunčanog sjaja
 Zelenih kapela predanja

Kroz polja djetinjstva već dvaput kazana.

Od suze njegove obrazi mi gore i srce mi se u njem miče
I to su bile šume rijeke i more
Gdje dječak jedan
U ljetu mrtvih
Istinu svoje radosti šapuće
Drveću i kamenju i ribama u plimi
Dok tajna
Još pjeva i živi
U vodi i pticama pjevicama.

Tu sam se divio svom rođendanu

Ali se vrijeme obrnulo. I radost prava
Već dugo mrtvog djeteta što meni je pjevala
U suncu izgara.
Pod nebom bje mi trideseta
Tamo je stajala tada u podne ljeta
A dolje ležao grad lisnat od krvi listopada.
O neka istina mog srca
I dalje pjeva
Na ovom brijegu visokom godina dok se mijenja.

Prevod: Nikica P
1. Dilan Tomas
AVANTURE POD PLOČNIKOM

I
DOBAR POČETAK

Tog ranog jutra, u januaru 1933. samo je jedan čovek bio budan u ulici, i on je bio veoma miran.
Nazovimo ga Samjuelom Benetom. Na glavi je imao krupni šešir koji mu je inače stajao pored kreveta,
u slučaju da se dva provalnika, čovek i žena, vrate po džak koji su ostavili.

U prugastoj pidžami, tesnoj ispod pazuha i procepljenoj između nogu, tapkao je bosonog niz stepenice
i otvorio vrata trpezarije u šestosobnoj kući svojih roditelja. Soba je jako mirisala na poslednju lulu koju
je njegov otac popušio pred odlazak na spavanje. Prozori su bili dobro zatvoreni, zavese navučene a
sporedna vrata zaključana, provalnici nisu mogli nigde da se provuku. Prvo je oprezno zavirio u
poznate, svetlucave uglove sobe, kao da se bojao da porodica možda sedi nemo, tu u tami; onda je
svećom pripalio gasnu lampu. Oči su mu još bile umorne od snova o nedostižnim gradskim ženama i
podavanju, ali je ipak video da Tinker, pomeranac, spava ispred ugašene vatre, i da stari časovnik
između šupljih konja od lažnog abonosa, sa podignutim kopitama, pokazuje pet minuta do dva. Stajao
je nepomično i osluškivao šumove u kući: nije imao čega da se boji. Gore je porodica disala i hrkala
bezbrižno. Čuo je svoju sestru kako spava u sobici, ispod potpisanih fotografija glumaca iz lokalnog
pozorišta i zavidljivih fotografija sa venčanja prijateljica. U najvećoj spavaćoj sobi što gleda na poljanu
koju su zvali stražnjica, njegov otac je u svom jedinom snu razmišljao o mesečnim računima; a majka
je i u krevetu brisala i glancala čitavu šumu kuhinja. Zatvorio je vrata: sada ga niko više neće
uznemiravati.

Ali svi zvuci inače mrtvih ili zaspalih, tamno rano jutro, blisko disanje troje nevidljvih srodnika, glasni
stari pas, sve je to moglo da probudi susede. Na njegovo prisustvo u trpezariji, u to doba, moglo je i
pućkanje gasne svetiljke da privuče pažnju gospođe Probert iz susedstva, preobučene u kozu u
spavaćici, koja para vazduh svojim štipaljkama za kosu; zatim njenog živahnog, poslovnog sina s
lancem za sat istetoviranim preko povećeg trbuha; tuberkuloznog stanara sa njegovim urednim,
otvorenim kišobranom i pljuvaonicom u ruci. Pravilna plima porodičnog daha mogla je da udari u zid
kuće na drugoj strani i da izvuče Baksterove. Prigušio je svetlost gasa i stajao je za trenutak pored
sata, osluškujući spavanje i gledajući gospođu Bakster kako se gola diže iz svog udovičkog kreveta,
sa crnom žalbenom trakom oko bedara.
Uskoro je njena slika nestala; ožalošćeno ona se, puzeći, vratila natrag svome ljubavničkom ogledalu
pod pokrivačima, a pravi predmeti u sobi došli su na svoje mesto tek onda kada je njegov strah da će
se oni stranci gore, koje je poznavao od kako je počeo da se seća, probuditi i stići dole sa žaračima i
svećama.

Prvo je tu bio dugačak red fotografija njegove majke, prislonjenih uz brušeno staklo prozora.
Profesionalac pod crnom kapuljačom slikao ju je dok je šetala ulicom Čejpel, u decembru, a slike je
razbijao dok je u najbližem izlogu razgledala termose i pribore za pušenje nazivajući preko ulice
"dobro jutro" zembilima koje je poznavala, svečanim haljinama matrona, i šeširima nalik na saksije i
nokšire na ukovrdženim, trajno onduliranim glavama. Tu je eto hodala niz ulicu, pored prozora, korak
po korak, jaka, sigurna, slobodna, obuzeta svojim kupovinama, čvrsto stiskajući torbu, sklanjajući se
od običnih žena slepih i opterećenih nedeljnim nabavkama, zavirujući u ogledala na vratima radnji s
nameštajem.

"Fotografisani ste". Ovekovečena u jednom trenutku, kupovala je večito između vazne od brušenog
stakla sa papirnim cvećem i kutije sa ukosnicama, između dugmadi, zavrtanja, raznih kesica od
šampona, kamenova konca, lepka za muve, kutija za cigarete. U dva sata ujutro ona je žurila niz ulicu
Čejpel a u pozadini su visoki i okrugli šeširi išli u suprotnom pravcu i kišobrani se otvarali pred prvim
kapima kiše koja je padala pre mesec dana, u daljini su bila nevidljiva lica ljudi koji će zauvek ostati
stranci, nedovoljno jasno, tamo negde iza nje, u pozadini su ležale senke trgovačkog centra
ispružene, utonule varoši. Mogao je da čuje kako njene potpetice udaraju o tramvajske šine, mogao je
da vidi, ispod pastelnog svilenog šala, okruglu metalnu značku Društva gospođe Roser i babinu
kameju na špicastom dekolteu kitnjasto pletenog džempera.

Sat je zazvonio i izbio dva časa. Samjuel ispruži ruku i uze svežanj fotografija. Onda ih iscepa na
komade. Njeno mrtvo, zadovoljno lice ostade čitavo na jednom komadu i on ga pocepa preko obraza,
od brade sve do očiju.

Pomeranac zareža i u košmaru pokaza svoje male zube. "Lezi Tinkeru. Spavaj, dečko". On stavi
komadiće fotografije u džep pidžame.

Pored časovnika je stajala i uramljena slika njegove sestre. Uništio ju je jednim pokretom, i sa
cepanjem njenog nameštenog osmeha i gužvanjem u lopticu njene kratko ošišane kose, srušila se i
Devojačka škola i dugonoge, nasmejane ždrebice sa njihovim crnim, dugačkim gaćama i mašnama;
devojke sa hokejaškim nogama koje su se smejale zaklonivši lice šakama, dok su trčale pored njega,
bile su pocepane i bačene u propast u džep njegove pidžame. Nestale su u dvorištu, slomljene, i
ležale su u komadima na njegovom srcu. Stenli Roud, gde se nalazila Devojačka škola, neće ga više
nikada videti. Dole Pegi, šapnuo je svojoj sestri, zajedno sa svim dugim nogama i igrankama Mladih
liberala, i sa dečacima koje si nedeljom uveče dovodila kući na večeru, zajedno sa Lajonelom koga si
poljubila na tremu. On je sada advokat. Kada sam ja imao jedanaest godina a ti sedamnaest, čuo sam
iz svoje sobe kako sviraš "Pustinjsku pesmu".

Najveći deo zadataka iz istorije koji je stajao na stolu, bio je već ispravljen i osuđen ljubičastim
rukopisom njegovog oca. Komadom ugljena iz ugašene vatre Samjuel ih je ponovo obeležio,
pritiskajući ugljenom preko pažljivih ispravki, crtajući noge i grudi na marginama, mrmljajući imena i
brojeve razreda. Istorija, to su laži. Eto, uzmite kraljicu Jelisavetu. Napred, uzmite Alisu Filips, vodite je
u žbunje. To je direktorova ćerka. Uzmite starog Beneta i vijajte ga niz hodnike, natrpajte mu u usta
datume, umočite njegov uštirkani okovratnik u mastilo kojim ispisuje ocene, a lenjirom kojim udrara po
zglobovima nabijajte mu zube natrag u njegovu krutu, ćelavu, dosadnu glavu. Zatvorite gospodina
Nikolsona na njegovom telurionu dok mu se peševi ne izgube iz vida.

Kažite gospodinu Parsonu da su videli njegovu ženu kako iz "Kompasa" izlazi na leđima pijanog
mornara, i hvata pare u svoje podvezice. To je isto toliko istinito koliko i istorija.

Na poslednjoj stranici, pod džinovskom karikaturom čoveka sa tri noge potpisao se nekoliko puta. Na
prvoj stranici nije ništa žvrljao. Nije se moglo odmah primetiti da se njegova ruka tu umešala. Onda je
bacio ugljen u ognjište. Prašina se podigla kao oblak i ponovo se spustila na leđa pomeranca.

Kada bi samo mogao sada da viče na tavanicu, na tamni krug od gasa, na pukotine i linije koje su
uvek predstavljale ista lica i oblike: dva bradata čoveka koji gone životinju preko planinskog prevoja,
 ženu koja kleči s licem na kolenima. Dođite i pogledajte kako Samjuel Benet uništava kuću svojih
roditelja u ulici Mortimer, blizu Stenli Grouva, gde mu nikada neće biti dopušteno da se vrati. Gospođo
Bakster, zvirnite ispod hladnih čaršava: ni gospodin Bakster, koji je radio u kancelariji Pristanišne
kompanije, ne može nikada više da se vrati. Gospođo Probert Čestnats, vaš jarac je otišao i ostavio
dlake u krevetu; gospodin Bel, samac, kašlje čitavu noć pod svojim kišobranom; tvoj sin ne može da
spava, on prebrojava jeftine muške čarape preskačući preko ispreturanih pokrivača. Samjuel je vikao
u sebi. "Dođite da vidite kako uništavam dokaze, gospođo Roser, virnite malo ispod vaše mreže za
kosu. Video sam vašu senku na zastoru, kada ste se svlačili, stražario sam pored svetiljke blizu
mlekare, nestali ste ispod šatora i pojavili se vitki, grbavi i crni. Ja sam jedini u Stenli Grouvu koji zna
da ste vi crna žena sa grbom. Vi, gopsodine Roser, oženjeni kamilom, svako je lud i rđav u svojoj kutiji
kad su zastori spušteni, dođite i pogledajte kako u tišini razbijam porculan zato da se nikada više ne
bih mogao da vratim"...
Odgovorite sa citatom
2. 14.04.2009., 15:22#111

*~Anti~*

Iskusan
Učlanjen
13.10.2007.
Pol
muški
Poruke
6.786
Tekstova u blogu
9
Reputaciona moć
104
Re: Dilan Tomas
..."Pst", rekao je sam sebi, "poznajem te".

Otvorio je vrata ostave sa porculanom. Najbolji tanjiri stajali su u redovima, našarani dvorcem obraslim
bršljenom pored vrbe, korpama čvrstog cveća na voću i cvećem isprepletanim tekstovima. Činije za
supu bile su poređane na jednoj polici, na drugoj tanjirići za salatu, činijice za pranje prstiju, rešetke za
prepečen hleb na kojima je pisalo Portkol i Bebi, posude za slatkiše, stara posuda za brkove.
Poslepodnevni servis za čaj bio je krhak kao keks i uokviren zlatom. Udario je jednim tanjirićem o
drugi i izvijeni grlić čajnika slomio mu se u rukama. Za pet minuta porazbijao je čitav servis. Neka sve
ćerke ulice Mortimer dođu da me vide, šapnuo je u zatvorenoj ostavi: blede, mlade devojke što
pomažu kod kuće, proračunavaju rastojanje do radnji koje bogato mirišu, kovrdžaju na mansardama
svoje prave, suve kose; krv teče kroz njih kao so. Ja se nadam da činovnice kuckaju na vrata,
otkucavaju Gospodine ili Gospođo pod staklenim verandama; te čvrste, sjajne devojke koje nikada ne
idu suviše daleko. Možete ih čuti na stazi iza pošte dok prolazite na prstima, a one govore: "i onda je
on kazao i ja sam kazala i on je kazao i oh, da, ja sam kazala" a korektni muški glasovi im nežno
odobravaju. Isterajte ih iz hrčućeg Stenli Grouva, ja znam da one spavaju pod čaršavima do grla u
željama. Beril Dži se udaje za trgovačku komoru u sivobeloj crkvi, gospođo Predsednikovičin Lanac,
gospođo Nakrivljeni Šešir, gospođo Divan, ja razbijam činije za supu u ostavi.

Poklopac sa činije ispade mu iz ruke i razbi se.

Očekivao je da se njegova majka probudi. Gore se niko nije čuo. "Tinker je to učinio", rekao je glasno,
ali ga je njegov bučni glas naterao da ućuti. Prsti su mu se sledili i ukočili, znao je da više neće moći
da podigne ni jedan tanjir da bi ga razbio.

"Šta to radiš?" zapitao se najzad, mirnim ravnodušnim glasom. "Ostavi Ulicu na miru. Pusti je da
spava".

Onda je zatvorio vrata ostave.

Čak se ni pas nije probudio.

Lumpujem odlazeći, rekao je.

Moraće sada da bude brz. Slučaj u ostavi mu je zadao takav strah da je jedva uspeo da pocepa
račune koje je našao u fijoci trpezarijskog kredenca i da ih rasturi ispod kauča. Bilo je teško uništiti
sestrin heklani ručni rad, a mali miljei i šareni pokrivači za čajnik bili su čvrsti kao guma. Iscepkao ih je
što je bolje umeo i nagurao ih u dimnjak.

"To su tako sitne stvari", rekao je. "Trebalo bi da razbijem prozore i napunim jastuke staklom". U
ogledalu ispod Mona Lize video je svoje okruglo, blago lice. "Ali nećeš to učiniti", rekao je okrenuvši
se, "bojiš se buke". Vratio se opet svom odrazu. "Nije to. Bojiš se da ona ne poseče ruke".

Na žičanom zaštitniku gasne lampe sagoreo je ivice majčinog suncobrana i osetio je kako mu suze
teku niz obraze i padaju mu na okovratnik pidžame.

Čak ni u prvom trenutku osećanja krivice i stida nije zaboravio da isplazi jezik i okusi trag suza. Plačući
i dalje, rekao je: "To je so. To je prava so. Kao u mojim pesmama".

Popeo se gore po mraku, sveća je podrhtavala; došao je do svoje sobe i iznutra zaključao vrata.
Ispružio je ruke i dotakao zidove i krevet. Dobro jutro i zbogom gospođo Bakster. Njegov prozor koji je
gledao u njenu spavaću sobu bio je otvoren mirnom jutru bez zvezda, ali on nije mogao da čuje kako
ona diše i spava. Ulica je bila zatvoren grob. Roserovi i Probertovi i Benetovi bili su mirni i sigurni i
duboko utonuli u svoje odvojene tišine. Glava mu je dotakla jatuk ali je znao da neće moći više da
spava. Oči su mu se sklopile.

Dođite u moj zagrljaj, jer ja neću da spavam, devojke što spavate na sve strane po mansardama i
sobicama četvrtastih kuća od crvenih opeka sa uvučenim prozorima koji gledaju na drveće iza ograda.
Poznajem vaše sobe kao svoje ruke, kao vaše potiljke na slikama kada se naslanjate na susedna
ramena. Neću više da spavam. Sutra, danas, odlazim vozom u sedam i petnaest sa deset funti i novim
koferom. Položite vaše ukosnice na moj jastuk, budilnik u šest i trideset nateraće vas da se žurno
vratite i navučete zastore i založite vatru pre nego što ostali ustanu. Siđite brzo, kuća Benetovih se
topi. Čujem vas kako dišete, čujem gospođu Bakster kako se prevrće u snu. Oh, mlekadžije se bude!

Zaspao je sa šeširom na glavi, stisnutih pesnica.