Rečeno je: „Ne pomjeraj međe bližnjega svoga...

“ (Sveto pismo)
Međa je granica oko nečijeg imanja, a imanje je njegov životni prostor koji ima pravo da
uređuje i vodi onako kako on misli da treba. U duhovnom smislu, imanje su sve naše misli,
emocije i djelovanja koja uslovljavaju da nam je život ovakav kakav je.
U fizičkom smislu, svako ko pokuša da pomjeri tuđu među posmatra se uzurpatorom i
vlasnik imanja ima sva prava da se brani. U duhovnom smislu mi zadiremo u tuđe imanje svaki
put kada namećemo svoje mišljenje, drugima govorimo kako treba da žive, djelujemo umjesto
njih, čak i kada usmjereno mislimo na njih. Ovo „upadanje“ u tuđi život ne posmatramo kao
nasilništvo i veoma često ga imenujemo kao „savjetovanje“, „pomaganje“, „skidanje mraka sa
očiju“.
Neki svoje imanje grčevito brane, a neki se pokore, tako da imamo ljude prema kojima
gajimo antagonizam, jer nam pružaju otpor kada pomjeramo njihovu među, i imamo one koji
nam prijaju, jer se pokoravaju pred onim ko ih napada. Onaj ko pomjera među stalno je
mentalno, psihički i fizički iscrpljen, a ne shvata da je to posljedica toga što je stalno u ratu, jer
on misli i djeluje (fizički i emotivno) u tuđem životu, pokušavajući da ga napravi onakvim kako
on zamišlja da treba da bude. Zaboravi i činjenicu da kako on pomjera tuđe međe, tako postoje i
oni koji pokušavaju da pomjere njegovu među i njemu nametnu njihovu viziju njegovog života.
On se tako konstantno bori na dva fronta – na jednom brani svoju teritoriju, a na drugom osvaja
tuđu.
Jedini način da izađe iz tog rata je da prestane da se bori. Tada dobije dovoljno vremena,
snage i tišine da sagleda svoje imanje, da posmatra sve svoje misli, emocije i djelovanja koja
proističu iz njih. Na taj način otkriva gdje je njegova međa slaba a gdje jaka. Upoznaje svaki
komad svoje zemlje i postaje gazda svog imanja. Malo ko napada imanje koje ima jakog gazdu,
jer se snaga osjeća i svi zaziru od nje.
Baveći se svojim imanjem, nema ni potrebe ni vremena da osvaja tuđa. Oni ljudi koje je
ranije doživljavao neprijatnim, odjednom to prestanu da budu. Drugi ljudi, koje je doživljavao
prijatnim, uglavnom sami odu iz njegovog života, jer više ne dobijaju ono na šta su navikli.