Tomić 1

Leona Tomić

Tomislav Kuzmanović

Literary Translation Workshop

10 November 2017

Valeria Luiselli: Jer noć je pala, a barbari nisu došli

''Svatko ima teoriju, no nitko nema objašnjenje'', kaže mama, pokazujući na naslovnicu
današnjih novina. Po stolu su razbacane tri šalice kave i velika zdjela puna narezane papaje.
Na stolu se također nalaze pepeljara, upaljač i novine, sve bratovo. Tu je i kopija Kavafisovih
pjesama, koje mama čita, i oglasnik otvoren na stranici s vulkanizerima, koji listam ja tražeći
telefonske brojeve.

Guma nam je pukla 281 kilometar prije Acapulca i stotinjak kilometara poslije
naplatnih kućica. Imali smo sreće da se to dogodilo u blizini zalogajnice – ugostiteljskog
objekta u sovjetskom stilu po imenu Siberia Dos, s dugačkim metalnim stolovima koje
suposluživale konobarice s jednakim frizurama. Nakon brzog ručka, brat i ja zamijenili smo
probušenu gumu rezervnom. No i dalje smo morali pronaći vulkanizera i odgovarajuću
gumu, jer je rezervna bila premala pa je auto sada bio neuravnotežen i poskakivao je okolo
kao da ima četiri različite noge, jednu kraću od druge. ''Poput osakaćene štrige'', rekla je
mama. Nisam je baš razumjela.

U osakaćenom autu, dok je brat oprezno vozio na premaloj gumi, upitali smo mamu:
''Mama, zašto u pretincu držiš prvi album grupe Maná? Mama, zašto uopće imaš Manin CD?''

''Što vas briga?'' odgovorila je sa stražnjeg sjedala, i bila je u pravu: što je to nas briga?
Potrudili smo se i poslušali, s mukom, s poštovanjem, prvu pjesmu, a onda i drugu. Kad je
krenula peta pjesma – točnije, kad je Fher Olvera zapjevao apsurdne stihove ''Un tambor sonó
muy Africano / Es el pumpin pumpin de tu corazón'' – mama se počela previjati od smijeha.
Predložila nam je da promijenimo CD, i dala nam album Leonarda Cohena koji nam je svima
bio drag. Ne mogu se sjetiti kad je mama prvi put sjedila na stražnjem sjedalu kao sada, a mi
se vozili naprijed – naravno, ne mislim to metaforički.
 Tomić 2

Mama ulazi dok sam u kadi i sjeda na wc školjku, mokraća joj u slapovima udara u vodu u
školjci. Na pamet mi pada ona pjesma Pabla Nerude u kojoj on sluša svoju dragu kako piški.
Mama mi govori da uči brajicu. S novim dečkom čita dvojezično izdanje Kavafisovih
pjesama. Izdanje je na brajici i – oklijeva – na normalnom pismu. Najdraža joj je ona o
barbarima. Zamolim je da mi doda ručnik. Pitam se je li se već kupala s dečkom.

''Mama, kako izgleda taj tvoj dečko? Je li zgodan?''

''Pa, malo sliči na Slavoja Žižeka'', odgovara, ''samo što je slijep.''

''Slavoja Žižeka?''

''Da'', odgovara, ''onoga s YouTubea.''

Teško je zamisliti očeve i majke kako vode ljubav, bilo međusobno ili s nekim
drugim. Neko vrijeme, dok sam bila na prvim godinama faksa, svi se povodili za glavnim
likom Školica, koji se uvijek seksa na podu i onda zapali cigaretu. Zatim su se, nakon par
godina, svi počeli povoditi za glavnim likom Divljih detektiva, koji zadovoljava svoju
ljubavnicu lagano je udarajući po klitorisu. Pitam se što će moja kćer misliti o tome za
dvadeset godina, kada pročita moje primjerke romana, podcrtane na određenim dijelovima.
Seks je uvijek generacijski. Promatran s određenog stajališta – posebno s odozgo– pomalo je
smiješan. Generacija mog brata jebala se kao onaj par u Devet i pol tjedana. Nikad neću znati
koje je knjige i filmove generacija mojih roditelja nastojala oponašati. Ali užasava me
pomisao na Slavoja Žižeka kako bludniči s mamom.

Vrijeme je ručka, sjedamo da pojedemo ceviche od hobotnice koji je pripremio brat.

Mama uporno govori kako trebamo zamijeniti gumu prije nego što njen dečko navečer stigne,
i kako nas dvoje moramo obavezno provjeriti veličinu nove gume. Zatim skreće na drugu
temu. Objašnjava da dok se vrte, sufistički derviši možda oponašaju kretanje planeta, a ne
okretanje kotača. Dok se ona udaljava od teme, ja razmišljam o svim mogućim blagdanskim
aktivnostima koje su korisne kad treba ubiti vrijeme s članovima obitelji: poker, Rizik, šah,
Pictionary. Za sve je potrebna sposobnost vida. Moramo pronaći igru u kojoj ne treba vidjeti
djeliće.

Dok peremo suđe, brat me pita jesam li ljubomorna na maminog novog dečka. On
pere, ja brišem. ''Ne, uopće nisam ljubomorna'', odgovaram bez oklijevanja. No, preostalo
 Tomić 3

vrijeme dok slažemo suđe provodim razmišljajući o tome. Pitam brata zna li kakve igre koje
bismo mogli igrati s maminim dečkom. Kaže da mu nijedna ne pada na pamet.

''Možda poker s kockicama'', odgovara, jer na kockicama možeš osjetiti udubljenja. No

čim krenuemo razgovarati o pojedinostima, mama ulazi u kuhinju i oboje utihnemo. Ne,
nisam ljubomorna, ponovno razmišljam nakon što smo završili sa suđem. Želim reći kako je
ono što osjećam upravo suprotno ljubomori, ali nisam sigurna kako bih nazvala taj osjećaj, ni
postoji li uopće.

Natrag kod kuće, mama stoji pred ogledalom i sprema se. Sunce će uskoro zaći, a ona će se
odvesti do autobusne stanice. Njen dečko, sufist i igrač pelote, od nas nije udaljen ni pedeset
kilometara. Ovo je prvi put u deset godina da mama ima dečka. Izgleda prelijepo. Kažem joj
da izgleda dobro. Odgovara, ''Pa i onako me neće moći vidjeti.''

Nisam sigurna da li da se smijem, ali ona se smije, pa onda i ja, malo. Zakopčam joj
ogrlicu.

Roditeljima nikad, ali nikad ništa ne opraštamo, iako oni nama gotovo uvijek sve
oproste. Ali, istovremeno, divimo im se više nego što se oni ikad uspiju diviti nama. Možda je
divljenje samo priznanje koje odajemo tim ljudima koje ne možemo dokučiti. I sve to vrijeme,
dok odrastamo, podižemo zidove i obitelji i gradimo karijere, mi njima nikad nismo
nedokučivi.

Dok čekamo mamu da se vrati, brat i ja igramo poker s kockicama u blagovaonici. On vadi s
tostón marihuane, a ja nam motam džoint, oprezno ispraznivši cigaretu i preciznim zahvatom
uklonivši filter.

''Misliš da sve one glave bacaju u ocean?'' upitam ga.

''Nemoj početi halucinirati prije nego zapalimo.''

''Aha.''

Pušimo poput početnika, praveći grimase, oponašajući stare izraze lica. Naši sadašnji
izrazi lica puno su stroži nego što su bili prije.
 Tomić 4

''Četiri kraljice'', kaže.

Ne podižem šalicu, iako znam da laže. Onda gledam kocke i vidim da na njima ima,
zapravo, samo par kraljica. Uzimam ih i ponovno bacam, i gubim, i opet. Samo tako.

Ljubav prema starijoj braći i sestrama– koji su na neki način isto nedokučivi - također
je neproporcionalna. Ali ne tjeramo ih da ispaštaju zbog naše nesposobnosti da ih dokučimo,
kao što to radimo svojim roditeljima. Obožavamo ih, kraj priče. Ili ako ih baš i ne obožavamo
u svakom trenutku, barem ih još uvijek jako volimo.

Mama se vraća oko pola jedanaest navečer. Igrač pelote ne ulazi s njom. Nekoliko trenutaka
čekamo u tišini, misleći da slijepoj osobi možda treba više vremena da izađe iz auta, da će se
uskoro pojaviti na vratima s bijelim štapom u ruci. No, nema nikoga, nikakav štap ne ulazi u
vidokrug. Po njenom izrazu lica znam da nitko neće doći. Torbicu bučno odlaže na stol i sjeda
s nama.

''Jeste li vas dvoje napušeni?''

''Ne'', kaže brat.

''Malo'', kažem ja.

''Mogu li i ja dobiti malo?''

Brat izvadi preostalu polovicu jointa iz kutije cigareta, zapali i pruži ga mami.

Ona vuče dugački dim i, zatim nas, držeći dah, upita: ''Kupili ste krivu gumu, zar ne?''

''Ne'', odgovaram.

''Da, oprosti'', kaže brat.

Ispusti dim uz slabašan osmijeh. Brat uzima šalicu s poker kockicama i kaže ''Četiri
asa i kraljica.'' Mama presretne šalicu. Podigne je, odlaže četiri asa na stranu, a zatim trese
šalicu sa samo jednom kockicom prije nego što njome snažno udari o stol. Zaviri u šalicu i
kaže: ''Dobro, pobijedila sam. Kraj igre.''

Predlaže drugu igru: ona će nam čitati na brajici, a mi ćemo slušati.

 Tomić 5

''To nije igra, mama'', kaže brat.

''Šuti i slušaj'', prekori ga, glumeći autoritet i ne gledajući u njega, već prema prozoru
na desnoj strani.

Dok vadi tešku knjigu iz torbe, govori nam pravila: ona će čitati naglas, preskačući
riječi – uglavnom one koje ne zna – a mi moramo pogoditi riječi koje nedostaju. To je sve.

''To je sve?''

''Da, to je sve.''

Čita:

U očekivanju nešto.

Koga iščekujemo, nešto na forumu?

Nešto trebaju danas doći.

Zašto se ništa ne događa u nešto?

Zašto nešto sjede tamo bez nešto?

Tako čita cijelu pjesmu, dok je mi promatramo, zbunjeni, ne znajući je li je skrenula,

ili mi jednostavno ne shvaćamo igru.

''Vas dvoje nemate smisla za humor i ne znate ništa o poeziji'', kaže i uzima joint iz
pepeljare.

''I, gdje je igrač pelote?'' upita brat.

''Nisam baš sigurna'', odgovara, zadržavajući dim. ''Koja je vaša teorija?''

''Predomislio se?'' predlažem.

''Mislim da je ovdje s nama u kući'', kaže nam. ''Samo ga ne možemo vidjeti.''

''Mama, nemoj biti jeziva'', odgovaram.

''Nisam. To je samo teorija. Svi imamo pravo na teoriju.''

 Tomić 6

''Možda se izgubio'', kaže brat.

''Ušao je u krivi bus'', dodajem.

Moja majka jedina je osoba koju poznajem koja se smije cijelim tijelom, a da se
pritom ne izobliči od smijeha. Većina ljudi poprimi nešto čudovišno usred cerekanja. Nešto
čudovišno i poremećeno. Glas se rastegne i pukne, oči iščeznu, tijela se njišu poput ranjenih
piñata. Jednom sam hodala s jednim dečkom, ni zgodnim ni ružnim, čije je lice poprimilo
izgled svinje kada se smijao – nosnice bi mu se bijesno raširile, lice bi mu nateklo i poprimilo
ružičastu boju, a oči bi mu postale dvije male, bezosjećajne špekule, uprte u beskonačnost,
kao oči otvorene pod vodom, ili oči onog kome je odrubljena glava.

Ništa takvo ne događa se mami – ona uvijek izgleda prelijepo.