Arthur Conan Doyle

KAKO SU UHVATILI JACKA RASPARAČA

1. poglavlje
Natjecanje dvojice detektiva
- Treba mi pomoći, dragi Mr. Holmes, jer to je izvanredno važan slučaj. Ne znam za drugi način na koji bih
riješio tu zagonetku koja svakim danom postaje zamršenija.
Ovim je riječima Mr. Warm, predstojnik londonskog redarstva, dočekao slavnog detektiva kad je ušao u
njegovu sobu.
- Jutros sam se vratio iz Italije - odgovori Holmes - gdje sam imao sreću riješiti jednu vrlo važnu stvar. Kod
kuće sam našao vaše pismo, gospodine predstojnice, i došao sam, eto, čim sam iz njega saznao da želite
sa mnom govoriti o nekoj važnoj stvari.
Obojica si stisnuše ruke, a zatim sjedoše na udobne stolce oko malog stolića.
- Koliko ste dugo bili u Italiji? - upita redarstveni predstojnik.
- Po prilici tri mjeseca.
- Sigurno ste što saznali o ovoj groznoj nesreći koja je zadesila London. Mogli ste u novinama čitati da mi
kriminaliste, tako mi Boga, ne poučavamo na ružama.
- Ah, vi govorite o «Jacku» koji para ženama trbuhe?
- Dakako da govorim o njemu. Cijeli London, čitava Engleska, Europa, ako hoćete, dapače i cijeli svijet, svi
govore o njemu. Mogao bih ustvrditi da kroz sve vjekove nije bilo takove kriminalističke zagonetke koja bi
se mogla usporediti s ovom tajanstvenom.
Ah, moram vam iskreno priznati, Mr. Holmes, da ozbiljno razmišljam o tome da se zahvalim na svojoj
službi. Prepustit ću drugoj, mladoj sili da se bori s ovom sablasti!
- Sablasti? - nasmija se detektiv. - Mislim da tu imamo posla s čovjekom od krvi i mesa, a nikako ne
uviđam zašto bi bilo tako teško učiniti kraj djelovanju toga stvora?
- Ove riječi iz vaših usta, Mr. Holmes, pobuđuju u meni opet nove nade! - uzvikne veselo Mr. Warm. -
Izvolite zapaliti cigaru! Pušimo! Naš će dogovor ionako trajati dulje vremena pa sam, međutim, već
naložio da nas nitko ni pod kojim uvjetom ne smeta.
Tim riječima pruži redarstveni predstojnik Sherlocku Holmesu malu kutiju od slonove kosti, punu
kvalitetnih inozemnih cigara.
Holmes zapali jednu, a isto učini i predstojnik redarstva.
Lijepi, modri oblačci dima dizahu se nad tom dvojicom koji su kao kriminalisti odlučivali sudbinom
Londona.
- Pošto ste iz novina saznali skoro sve što se tiče «Jacka, rasparača trbuha», - nastavi Werrn - to ću biti
veoma kratak u svom izlaganju te ću se samo ograničiti na to da vam navedem činjenice:
Prije tri mjeseca prijavljen nam je na glavnoj redarstvenoj postaji slučaj radi kojega se nismo baš mnogo
uzrujavali. U Whitechapelu, u Glouster-ulici, jednoj od najzloglasnijih ulica ovoga gradskog područja,
nađena jeu tamnoj veži neka mlada žena s rasporenim i užasno osakaćenim tijelom. Kasnije se ustanovilo
da je to neka bludnica iz Whitechapela.
Pozvali smo odmah Mr. Huntera, specijalnog detektiva za Whitechapel, i on je taj slučaj kvalificirao kao
umorstvo iz strasti. Poznato vam je da ima zločinaca koji ubijaju ženu pošto su je silovali. To je neka
boležljiva sklonost, može se reći - ludilo, koje se ne bi smjelo kazniti tamnicom. Nesretnici koji od te
bolesti trpe, spadali bi zapravo u ludnicu.
- To je vrlo čovjekoljubivo i pravedno, - odgovori Sherlock Holmes - slažem se posve s vašim mišljenjem.
- Taj se slučaj u Glouster-ulici nije mogao posve razjasniti - nastavi redarstveni predstojnik. - Potragom je
ustanovljeno samo to da su u toj ulici vidjeli čovjeka sumnjive vanjštine. Nitko ga međutim nije mogao
točno opisati. Jedni su tvrdili da je bio obučen u žućkasti ogrtač. Drugi su iskazali da uopće nije imao
ogrtača.
Neki je mornar htio prisegnuti da je u tog čovjeka bila čupava brada. Krčmarica koja ima krčmu baš
nasuprot veže, bila je pripravna prisegnuti da je lice toga čovjeka bilo posve obrijano. Bludnicu zakopaše,
a cijela ta stvar bi metnuta «ad acta».
Tri dana zatim dogodi se u Greenwich- Roadu skoro isti slučaj. Tamo je točno na isti način umorena žena
nekog kormilara koji je sada - Bog zna gdje - na putu u zapadnu Indiju. Bila je to mlada žena kojase
vraćala kasno kući iz posjete nekoj prijateljici.
- Time je dakle ustanovljen duplicitet tih slučajeva
- reče Holmes smiješeći se. - Poznato vam je da smo mi kriminalisti,baš kao i liječnici,tvrdo uvjereni da će
se takav interesantan i čudan slučaj sigurno još isti dan ili bar u najkraće vrijeme ponoviti.
- Duplicitet slučajeva bio je naskoro prestignut- nastavi Werrn - jer su zaredala umorstva jedno za
drugim. Jednog jedinog tjedna palo je žrtvom toga tajanstvenog zločina osam mladih žena.
Sva su umorstva izvedena uvijek na isti način.
Ili je žrtva napadnuta i zaklana na cesti, ili ju je namamio u kakovu vežu, staju ili sušu - ukratko - te
umorene žene nađene su samo na takvim mjestima gdje je ubojica nekoliko minuta mogao biti neopa-
žen.
Tijelo je uvijek rasporeno nekim očito vrlo oštrim nožem. Skoro bih rekao da je to tako vješto učinjeno da
je smrt odmah nastupila.
- Zar nijedna od tih žrtava nije ništa rekla kad su je našli?
- Nijedna! Smrt je bila već u svim slučajevima nastupila kad je općinstvo ili redarstvo došlo.
Doskora nam je bilo jasno da ubojica osobito napada bludnice i lakoumne žene, pa makar one ne spadale
uvijek u sferu Whitechapela ili bolje rečeno u sferu javnih bludnica.
Ne, palo mu je žrtvom i nekoliko djevojaka i žena iz otmjenih obitelji.
Moram kod toga spomenuti da sam po svojim naj-vještijim detektivima ustanovio da su sve ove žene i
djevojke potajice živjele manje-više lakoumno. Pazite na tu okolnost, Mr. Holmes, jer je vrlo važna.
- I meni se čini vrlo važna - odgovori Holmes. - A koliko ste slučajeva u svemu imali, Mr. Warm?
- Do sada je propalo na taj način u posljednja tri i pol mjeseca 37 žena i djevojaka. Cijeli grad živi u
smrtnom strahu.
Gospođe i žene iz gradskih krugova ne usuđuju se noću izlaziti, pa makar ih tko pratio.
Narod je ubojici već dao nadimak: zovu ga «Jack rasparač».
Ni nas nisu poštedjeli s prijekorima. Novine psuju redarstvo i traže energično da se tom ubijanju stane
jedanput već na kraj. I moja me pretpostavljena oblast upozorila da što prije pronađem i ulovim «Jacka,
rasparača», ali ne znam kako bi to bilo moguće.
Mr. Holmes, vi ste ipak prvi strukovnjak na svijetu. Recite sami, možete li pronaći čovjeka koji se
pojavljuje samo u tamnoj noći, kao kakva sablast, koji za nekoliko časaka dovrši zločin, a onda bez traga
iščezne?!
Kako ćete pronaći čovjeka koji još nikada nije ostavio za sobom ni najmanji trag, koji uvijek postupa po
istoj metodi te se svaki čas pojavljuje u drugom predjelu grada? Čini se da je taj čovjek u savezu s
đavolom! Nitko još nije došao u pravo vrijeme, niti je tko čuo smrtni krik njegove žrtve, a još manje je tko
vidio kuda je nestao taj lopov!
Holmes je razmišljao trljajući svoj obrijani podbradak.
- Hoćete li dopustiti, Mr. Werrn, - reče detektiv -da vas upitam za neke podatke?
- Naravno, Mr. Holmes! Molim vas, izvolite samo pitati! Odgovorit ću vam što točnije mogu.
Detektiv potegne u sebe dim svoje cigare i ispusti ga zatim u obliku kolobara.
Zamišljeno je gledao za dimom. Činilo se kao da ga to zabavlja.
- Rekli ste mi malo prije, Mr. Werrn, - progovori iznenada Sherlock Holmes - da ubojica uvijek postupa na
isti način. Da li su liječnici ustanovili da je ubojica u svim slučajevima «radio» s istim oružjem, to jest
jednim te istim nožem?
- Na to vam pitanje mogu odgovoriti s odlučnim da. Najuvaženiji liječnici Londona proučili su sve
slučajeve i mi smo ih upitali za njihovo mišljenje.
Jedni od njih drže da ubojica mora biti ili mesar ili mesarski pomoćnik.
Drugi tvrde da mora biti liječnik, jer je trbuh tako vješto razrezan kao kod kakve operacije.
- Jesu li na leševima manjkali koji pojedini dijelovi tijela?
- Ne, leševi su bili neosakaćeni. Jedino je u mnogim slučajevima utroba bila istrgnuta.
- Da li je bio koji slučaj u kojem je s umorstvom bilo spojeno i razbojstvo?
- Nikada. Zadnji je slučaj bio umorstvo žene nekog bogatog Engleza u ulici Montgomery. Gospođa je
imala sa sobom novčanik s 20 tisuća funti sterlin-ga, ali na njenom lešu nije manjkao niti jedan komad
nakita što ga je na sebi nosila i nije manjkala niti jedna banknota iz novčanika.
- Zacijelo ste razaslali četu detektiva da «Jacka rasparača« ulove na djelu?
- Naravno, Mr. Holmes. Naložio sam svim svojim redarstvenim agentima da taj slučaj najsavjesnije
istraže.
Pazili su po cijele noći na ulicama; organiziran je posebni način stražarenja. Dogovoreni su signali,
dapače, učinio sam još i više. Dao sam među sve londonske bludnice razdijeliti male zviždaljke koje
imajuposeban zvuk. Rekao sam im: upotrijebite tu zviždaljku ako vas tko napadne i odmah će vam se
priteći u pomoć.
- Da li se je barem u jednom jedinom slučaju čulo zviždanje prije dovršena zločina?
- Nikad, - odgovori Werrn - premda su neke od umorenih imale kod sebe ovu zviždaljku koja se kasnije
našla u džepu ili na grudima.
Nadalje sam obećao nagradu onomu koji ulovi «Jacka rasparača».
Nagrada je prilično velika: tisuću funti sterlinga.
Nadao sam se da će se naći izdajica koji zna za zločinca pa da će htjeti zaslužiti tu Judinu plaću. Do sada
se još nije prijavio nitko tko bi nam pružio ma i najmanje konkretne podatke o «Jacku rasparaču».
U tom času pokuca netko na vratima elegantno uređene sobe u kojoj se vodio taj razgovor.
- Tkome smeta? - uzvikne redarstveni predstojnik očito zlovoljan. - Zar nisam naročito naložio da neću ni
s kim govoriti dok se kod mene nalazi Mr. Holmes?
Redarstveni predstojnik pode do vrata, okrene ključ i otvori vrata.
Uđe vitak, obrijan i blijed čovjek. Uljudno se nakloni pred predstojnikom.
- Ah, vi ste, Murphy! - reče Werrn blagim glasom. - Bez sumnje donosite važnu vijest?
Moralo se već nešto znatnijega dogoditi kad se šef redarstvenih detektiva izvolio potruditi do mene.
- Ah, ta tu je Mr. Sherlock Holmes, slavni detektiv!
- uzvikne Murphy naglašavajući nešto podrugljivije riječi «slavni detektiv». - Dopustite mi, velecijenjeni
gospodine, da vam stisnem ruku.
- Bez okolišanja, Mr. Murphy - odgovori Holmes smiješeći se. - Ta mi znamo što držimo jedan o drugome.
Vi biste vrlo rado osujećivali uspjeh onoga što ja sam postignem, a ja...no, priznat ću vam posve iskreno,
Murphy, - ja vas držim za velikog šeprtlju.
Murphy se prisiljeno nasmije.
- Ha, ha, ha, zgodne li šale! - reče on. - Mr. Holmes, morali ste sigurno polučiti lijep uspjeh kad ste tako
dobre volje.
- Bio sam do sada dobre volje, - odgovori Holmes
- ali moje današnje dobre volje nestalo je onim časom kad sam ugledao vas, Murphy!
- Antipod! - nasmije se redarstveni predstojnik Werrn. - Sef redarstvenih detektiva i Sherlock Holmes koji
nas je već često na najbolji način poslužio kad je zatajila naša vlastita mudrost - to su pravi antipodi!
Ne zamjerite mi ovu primjedbu, Murphy, ali ona je žalibože posve istinita. Uostalom - što mi imate javiti?
- Vrlo uznemirujuća vijest, gospodine predstojnice. Dogodio se i 38 slučaj! 1
- Što - opet «Jack rasparač»?
Murphy klimnu glavom i ošinuvši pogledom Sherlocka Holmesa reče:
- Da, da,to je tvrdi orah; imat ćemo što za gristi. Mr. Holmes, imate li dobre kutnjake? Pomognite nam
ipak malo!
Možda će vam uspjeti da jednom kretnjom ruke ulovite «Jacka rasparača».
- Učinit ću sve što mogu - odgovori Holmes. - Ali vas molim, dragi Mr. Murphy, pripovijedajte nam cijeli
događaj.
Hoćete li dopustiti, Mr. Werrn, da ostanem ovdje i prisustvujem vašem razgovoru s Mr. Murphyem?
- Svakako - reče Werrn.- Dapače vas molim da saslušate ovu vijest. Sada ste baš čuli da se zbio 38 slučaj.
- Dakle opet umorstvo?
- Jest. Umorstvo po poznatom sistemu - odvrati Murphy. - Jedina je razlika ta da je zločin počinjen na vrlo
poznatoj osobi i da će taj slučaj pobuditi užasan skandal u cijelom Londonu.
Ove je noći ubijena pjevačica Lilian Bell.
- Lilian Bell? - ponovi predstojnik prestravljeno. -Ta znamenita pjevačica? Ta slavljena ljepotica koju su
dapače i na kraljičinom dvoru rado vidjeli i slušali? To nije moguće!?
Zar se ta neman usudila položiti svoju ruku i na nju, na našu slavljenu primadonu!?
- Žalibože, Mr. Werrn, - odgovori mu Murphy. - Ubojstvo je počinjeno kod ove zgode. Pjevačica je naime
pjevala jučer u Drury Lane- kazalištu i slavila je opet pravo slavlje.
Poslije predstave preobukla se u svojoj garderobi i napustila zatim sa sobaricom kazalište, te sjela u
vlastita kola koja su već čekala da pjevačicu odvezu - kao svake večeri - u njezin stan u Oxford ulici.
Sobarica je redovito svake večeri pratila svoju gospodaricu. Ali sinoć je Miss Lilian iz nekog osobitog
razloga ostavila svoju sobaricu i sjela sama u kočiju.
Kad je kočijaš sa zatvorenim kolima stigao pred njezin stan, začudilo ga je što nitko ne otvara vrata i što
pjevačica ne izlazi.
Konačno skoči sam s boka, otvori vrata kočije i zatetura od užasa.
Na svilenim jastucima ležala je Miss Lilian Bell -umorena, osakaćena na bestidan način. Prizvanom
redarstvu bilo je odmah jasno da je to tajanstveno umorstvo počinio «Jack rasparač».
- Zdvojan slučaj - reče Werrn i prođe rukom kroz svoju sivu kosu. - To će pobuditi vrlo nemilu senzaciju, a
mi se možemo opet pripraviti na poštene napade novinara.
Uvjeren sam, na žalost, da ćemo opet lutati u tami, a moram priznati da je ovo umorstvo daleko više
tajanstveno nego onih 37 slučajeva koji su se prije dogodili.
- To je istina - progovori Sherlock Holmes koji je sada polagano pristupio iz kuta sobe. - Taj je slučaj vrlo
tajanstven i zamršen.
Ali svakako će Mr. Murphy-u uspjeti raspršiti tamu koja pokriva ovo umorstvo. Unaprijed mu već želim
svu sreću.
- Rugajte se samo, Mr. Sherlock Holmes, - odgovori mu ovaj uvredljivo. - Pa pokušajte vi već jednom
uloviti toga nevidljivoga lopova, «Jacka rasparača». Posegnite samo medu onih pet milijuna stanovnika i
pronađite pravoga!
- To ću i učiniti, prijatelju moj, budite uvjereni da ću to učiniti - odvrati Holmes. - Pa vas pozivam na mali
dvoboj, Mr. Murphy, jeste li doista odvažni?
- Odvažan sam da bi se usudio otići i u pakao.
- Dakle dobro, vrijedi! - usklikne Sherlock Holmes i pruži Murphyu ruku. - Jesmo li sporazumni? Toliko ste
puta tvrdili da je moje znanje samo krparija pa da moram jedino sreći zahvaljivati što mi uvijek polazi za
rukom pronaći pravi trag. Dobro dakle, istraživat ćemo obojica taj tajanstveni slučaj pa ćemo vidjeti tko
će prvi doći do cilja.
- Dakle neka vrsta kriminalističke utrke? - primijeti redarstveni predstojnik trljajući zadovoljno ruke. -
Priznajem da od srca pristajem na tu okladu te sam dapače pripravan sam dati nagradu 25 boca
šampanjca koje ćemo ispiti onoga dana kad bude ulovljen «Jack rasparač»
Jer ja mogu samo dobivati kad oba najveća detektiva kraljevine rade u plemenitom natjecanju oko toga
da London riješe te užasne nemani.
- I ja prihvaćam okladu - reče Murphy - i polažem tisuću funti sterlinga da ću je ja dobiti.
- Tisuću funti sterlinga? - upita Holmes. - U redu, Murphy! Položit ću još danas popodne kod Engleske
banke tisuću funti sterlinga i nadam se da ćete to isto učiniti i vi. Pobjedniku će pripasti novac i
šampanjac!
Možda je bilo prvi put u njihovu životu da su si oba detektiva pružila ruke.
- A sada, gospodo moja, - nastavi Sherlock Holmes i posegne za šeširom - dopustite da vam se
preporučim, jer ne bih htio izgubiti ni minute koja bi mi možda kasnije nedostajala do cilja. Klanjam se,
Mr. Werrn!
Idem tražiti «Jacka rasparača».

2. poglavlje

Zastupnik pogrebnog društva « Requiescat in pace »

Tijelo lijepe pjevačice Lilian Bell nije otpremljeno u londonsku mrtvačnicu, već - iz osobitog obzira prema
slavljenoj i ljubljenoj pokojnici - u njezin stan.
Počivala je tu prethodno na širokoj postelji, urešenoj cvijećem.
Pored pokojničine glave gorile su dvije svijeće medu kojima je bilo postavljeno raspelo.
Kraj kreveta, koji je kod gledaoca pobuđivao izvanredno žalostan dojam jer je na njemu počivala ukočeno
mrtva krasotica, stajale su dvije osobe koje su tihim glasom govorile o nesreći.
Jedna od tih osoba bio je vitak, plavokos,izvanredno lijep mladić.
Vidjelo se na njemu da je provodio veseo život, jer mu se na licu opažala neka smalaksalost koja je
redovito posljedica probdjevenih noći i neobuzdane raskalašenosti.
Njegovo je odijelo bilo osobito elegantno, dapače već nešto kicoško.
Kraj njega je stajala lijepa, mlada djevojka, po prilici 23 godine stara.
To bijaše sobarica Liliane Bell, Miss Harrietta Blunt, koja je bila iz dobre obitelji. Bila je desna ruka
umjetnice.
- Da, to je užasan događaj - progovori mladić promatrajući šavove svojih crnih kožnatih rukavica.
- Još sam pod dojmom užasa koji me obuzeo kad sam dočuo za tu groznu nesreću.
Upravo sam u klubu pojeo zajutrak. Skočio sam u kola i dovezao sam se ovamo.
Siromašna sestro! Tko bi ikada pomislio da ćeš tako grozno završiti.
- Ni ja se još ne mogu snaći - odgovori Miss Harrietta, a iz njezinih očiju potekne bujica vrelih suza. - Ah,
da sam se samo s njom vozila kad je jučer navečer ušla u kola! Onda se ne bi bila mogla dogoditi ta
užasna nesreća.
Slučajno sam zamolila Miss Lilian za jedan sat dopusta, pošto sam morala obaviti neki važan privatni
posao. Kako je ona uvijek bila dobra, dala mi je odmah slobodno.
- Napokon, ne biste je ni vi bili mogli obraniti -odgovori mladić, pokojničin brat. - Možete dapače biti
sretni što se niste nalazili u kolima, jer tko zna ne bi li ona podla neman i vas umorila.
Miss Harrietta protrne.
- A sad bih još nešto povjerljivo s vama govorio, mila moja Harrietto, - nastavi Grover Bell. - Vi niste bili
samo sobarica moje sestre, već i njezina kolegica i prijateljica.
Je li moja sestra ostavila znatan imetak?
Po mojoj procjeni morala je imati najmanje sto tisuća funti sterlinga. Ta ona je svojim pjevanjem zaslužila
silne svote.
- Vi ste dosta točno procijenili imetak vaše sestre kod Engleske banke.
- Ostavila je sigurno i oporuku u kojoj me imenuje svojim baštinikom? Ja sam njezin jedini krvni rođak, pa
ako su katkada i bili napeti odnosi između mene i Liliane, ipak smo se u cijelosti prilično dobro slagali.
Znam da me je ljubila.
- To je istina, Mr. Bell, no vi ste joj na žalost često dali povoda da bude nezadovoljna.
- Što ćete? Lilian je imala čudne nazore. Tražila je za sebe potpunu slobodu, a od mene je zahtijevala da
sasvimpriprosto živim.
Dok su njih dvoje ovako razgovarali, začuje se nenadano otvaranje vrata.
- Tko je? - poviknu Harrietta u tom času i potrči do vrata. - Ovamo ne smije nitko ući. Za Boga, što je to?
Kakva je to crna prikaza?!
- Ne bojte se, Miss Harrietta, - reče Grover i požuri se do problijedjele djevojke.
- Sablasti nema više, a ovaj u crninu obučeni gospodin bit će tako ljubazan pa će nam ukratko reći što želi.
Na vratima je stajala visoka, suha, crna prikaza. Na njoj je sve bilo crno.
Crne bijahu hlače koje su usko prianjale uz suhe noge; crn je bio dugi, do brade zakopčani kaput koji je
pokrivao i ovratnik; crna je bila žalobna vrpca na desnoj ruci i cilindar što ga je taj čovjek držao u ruci; a
crne bijahu i duge, šiljaste cipele koje su obuhvatile prilično velike noge.
Uz to je lice toga čovjeka sa šiljastim, izbočenim nosom bilo napadno blijedo, a crna kosa bila je vrlo
čvrsto počešljana.
Na rukama je imao crne rukavice.
- Oprostite mi, - reče stranac muklim glasom - zovem se Josia Wakfield, a zastupnik sam pogrebnog
zavoda «Requiescat in pace». I nas je duboko pogodila vijest o preminuću slavne umjetnice Miss Lilian
Bell, pa sam došao da u ime društva izrazim našu najiskreniju sućut.
Ujedno sam slobodan predati prospekt našeg društva, iz kojega ćete razabrati da preuzimamo sprovode
prvog, drugog i trećeg razreda, od najsjajnijih do najjednostavnijih, uz umjerene cijene.
Nećete imati nikakvih briga ako nam povjerite cijelo uređenje. Obavljamo sve, počevši od smrtne postelje
do groba.
- Dragi moj prijatelju, - odgovori Grover Bell - ne mogu vam još dati nikakvih obavijesti o sprovodu moje
sestre, pošto ne znam kada će oblasti dozvoliti sprovod.
Prije svega, obavit će se još sudbeno pregledavanje pokojnice. A tko zna što će sudac odrediti?
- Mislio sam i na to, - odgovori Josia Wakefield - možda bi ipak dopustili da za svaki slučaj uzmem mjeru
za lijes. Neke priprave morate na svaki način učiniti pa je bolje da vas drugi put ne smetam.
- Nemam ništa protiv toga - odvrati Grover. - Lijes moramo na svaki način naručiti.
Miss Harrietta, pođite međutim sa mnom u ovu susjednu sobu. Tu možemo nastaviti naš razgovor.
Gospodin valjda neće trebati mnogo vremena za svoje mjerenje.
- Bože dragi, bit ću gotov za nekoliko minuta - odgovori Josia Wakfield i izvadi sasvim poslovno svoje
mjerilo. - Molim da se ne date smetati! Možda ćete međutim u susjednoj sobi malo pogledati naš
prospekt.
Dopustite da naglasim da je «Requiescat in pace» najsposobnije društvo za ovakve poslove.
Josia stade mjeriti dok su Harrietta i Grover izlazili iz sobe.
Marljivo je bilježio svoje mjere u staru bilježnicu koju je izvadio iz džepa i položio kraj sebe.
Iznenada podigne glavu, pogleda prisluškujući prema vratima za kojima su ono dvoje iščeznuli, a zatim
zbaci pokrivač kojim je pokojnica bila pokrivena.
Vještim pogledom pregledao je smrtnu ranu; to bijaše užasna rezotina, koja je rastrgala bijelo tijelo.
Zatim je donji dio tijela pjevačice opet pokrio i uzdigao njezine ruke.
Na voštanim, prozirnim prstima bili su još dragocjeni prsteni kojima se pjevačica okitila zadnje večeri
svoga života.
Vrijednost je tih prstena bila velika.
Činilo se da ovi dragulji ni najmanje ne zanimaju crnog Josiju.
Pregledavao je, naprotiv, nokte, ove pomno čuvane, ružičaste nokte i mrmljao tiho:
- Ni jedan nije slomljen niti najmanje ozljeđen. Dakle nije bilo borbe između žrtve i ubojice. Poznata je
činjenica da se žene i djevojke, kad ih tko napadne, najprije brane noktima.
Smije li se iz toga zaključiti da je Lilian Bell poznavala ubojicu, da mu je možda dragovoljno dala mjesto u
kočiji, da nije bila pripravna na napad s njegove strane?
Ah - a što je to? - nastavi začuđeno taj neobični zastupnik pogrebnog društva «Requiescat in pace». - Tu,
pod ovim noktom našao sam vlas. Čini se da potiče iz kose ili brade ubojice.
Brzo, da je razgledam pod povećalom.
Crni Josia izvuče velikom brzinom svoje povećalo, metne vlas na bilježnicu i promotri je pozorno kroz
oštro brušeno staklo.
- Ta vlas ne potiče s glave ubojice, a niti iz njegove brade, - reče zatim - ali ona potiče ili iz njegove
vlasulje ili iz njegove lažne brade.
Točno sam prepoznao da ta vlas nije ljudska, već ju je vlasuljar izradio.
Tako - to bi već bio malen korak naprijed. -«Jack rasparač» nosi vlasulju i lažnu bradu kad ide za svojim
krvavim pustolovinama.
Prema tome neće on biti neobrazovan čovjek, kako bi se moglo držati jer su umorstva izvedena na tako
užasan način. On ne spada u razred poživinčenih ljudi ili najniže vrste zločinaca. Ne, to je obrazovan
čovjek, ali - izrod!
Zastupnik pogrebnog društva htio se već udaljiti od postelje, ali se iznenada prigne još jednom nad
pokojnicu.
Morao je na njoj opaziti nešto što je pobudilo njegov najveći interes, jer je otvorio pokojnici usta i
razgledao pozorno njezine zube.
Imala je prekrasne bijele zube koji su u Engleskoj bili donekle glasoviti.
Odvajkada su se ljudi divili zubima pjevačice Lilian Bell. Skoro isto toliko koliko i onim divnim glasovima
koji su izlazili iz grla velike umjetnice.
Ali sad je zastupnik pogrebnog društva otkrio nešto što mu se u Engleskoj ne bi vjerovalo.
Lilian Bell imala je jedan lažan zub.
Bio je pričvršćen na pločici od gumije, jer onda u zubarskoj tehnici još nisu bili tako napredni da pričvrste
zube sa šiljkom na stari korijen.
Taj jedini krivi zub pjevačice Lilian Bell bio je tako umjetnički izrađen, te do sada nitko nije ni slutio da kao
biseri nanizani zubi pjevačice imaju vrlo neugodan nedostatak.
Možda ni njezina sobarica nije za to znala.
Zastupnik pogrebnog društva oprezno posegne u usta pjevačice i izvadi pločicu zajedno s lažnim zubom.
Pozorno ju promotri i opet brzo izvadi svoje povećalo te metne pločicu od kaučuka pod ovo oštro staklo.
- Zar se varam? - šaptao je zastupnik pogrebnog društva - ne, u tom se ne mogu
varati.
- Ova mala žućkasta naslaga koja se vidi na pločici, uvjerava me da je Miss Lilian Bell ... pušila opijum.
Iskustvom je dokazano da mnogi zločini imaju svoje ishodište u skrovištima u kojima se puši opijum.
Pošto je to jedini način na koji je Miss Lilian Bell, ta slavna pjevačica, mogla doći u doticaj sa zločinačkim
elementima, zato ću ja ondje nastaviti svoj posao. Zadovoljan sam što sam ovo otkrio.
Zastupnik pogrebnog zavoda «Requiescat in pace» pričvrsti zatim opet lažni zub u usta pokojnice tako
vješto da nitko ne bi otkrio pukotinu u biser-zubima lijepe pjevačice.
S čudnim smiješkom stupi on od postelje.
U tom času izmakne se malo povećalo iz njegove ruke i padne na sag.
- Ah, kako sam nespretan, - usklikne zastupnik pogrebnog zavoda - sad je moje povećalo palo pod krevet.
Podići ću ga brzo, prije nego li se vrate sobarica i mladi gospodin.
On se prigne, ispruži svoje mršavo tijelo i pogleda pod krevet.
U sljedećem trenutku se malo strese, a zatim reče tihim glasom:
- Izađite, dobri prijatelju, ne skrivajte se dulje pod posteljom - otkriveni ste!
Čulo se mrmljanje ispod postelje na kojoj je počivala mrtva pjevačica, ali u sljedećem času pograbi
zastupnik pogrebnog zavoda jednu čovječju nogu, potegne je - a izađe neki čovjek.
Taj se čovjek sakrio pod postelju.
Pojavio se lupež, obučen u bijedne i zamrljane krpe, s čupavom crvenom kosom i crvenom bradom.
Bilo je čudno da taj čovjek nije ni pokušao uteći kad je agent pogrebnog zavoda olabavio stisak. On se
međutim samo uspravio i reče tiho:
- Dragi prijatelju, ne zovite nikoga - ja ovdje neću krasti, premda sam se potajno ovamo ušuljao.
Radi se tu o sasvim drugim stvarima koje vam neću razjasniti, ali ovdje ... uzmite ovu banknotu od jedne
funte sterlinga i pođite svojim putem. Ne brinite se dalje za mene.
- Dragi crvenokosi prijatelju, - odgovori agent pogrebnog zavoda tihim glasom - ne umišljajte si da ćete
me moći kupiti s funtom.
Vikat ću - ilićete mi na mjestu platiti deset funti sterlinga.
- Prokleti lopove - siktao je crvenokosi. - Kako me šarafi! Ali ne mogu ništa učiniti, jer mi je stalo do toga
da u kući ne saznaju da sam ovdje.
Evo vam, prijatelju moj, deset funti sterlinga i gledajte da se udaljite odavde što brže možete.
Uostalom, vrlo dugo je trebalo da izmjerite pokojnicu.
Zastupnik pogrebnog zavoda uze mirno deset funti sterlinga, izvadi iz džepa praznu kuvertu i položi u nju
banknote.
Zatim napiše olovkom na kuvertu nekoliko riječi.
- Što vi tu radite, što si bilježite na kuvertu? - upita ga crvenokosi.
- Pokazat ću vam drage volje, - odgovori drugi -pogledajte samo. Na kuverti je napisao sljedeće:
« Primio današnjim danom od Murphya, šefa detektiva londonskog redarstva, deset funti sterlinga za
siromašne grada Londona. »
Crvenokosi se nehotice pograbio za crvenu vlasulju i svoju crvenu bradu, kao da se želi uvjeriti ima li ih
još na glavi i na licu.
- Čovječe, kako možete pomisliti da sam to ja...
- Ne mučite se, dragi Murphy, - odgovori mu agent pogrebnog zavoda smijući se tiho. - Znao sam da ste
to vi i nitko drugi već onda kad sam tu ispod postelje pograbio vašu desnu nogu.
Opazio sam već odavna da na malom prstu vaše desne noge imate veliko kurje oko, i ono se jasno ističe
na gornjoj koži vaše čizme.
Želim vam uostalom mnogo sreće kod vašeg daljnjeg istraživanja. Rado ću se udaljiti, ostanite ovdje
sasvim mirno - legnite opet pod krevet, spavajte, bdijte,
radite što god hoćete - neću vas dulje smetati - ali se od srca uistinu radujem što sam na taj način ubrao
deset funti sterlinga za londonske siromahe.
Umalo da nije Murphy puknuo od gnjeva.
Stiskao je šake, a s njegovih se usnica oteše riječi:
- Čovječe, ... vraže ... slutim tko ste vi... vi ste ...
- Odani vam Sherlock Holmes, detektiv - nasmije se drugi za malo ga nestade iz sobe.

3. poglavlje

U skrovištu pušača opijuma

Sve kulturne države nadziru pomno uvoz opijuma, onog isušenog soka koji se dobiva iz nezrelih makovih
glavica.
Odavno se zna da je opijum jedna od najvažnijih droga i lijekova, ali da je ujedno izvanredno škodljiva
stvar i da je nebrojeno ljudi nastradalo jer su ga zlorabili.
Opijum se priređuje u svim zemljama u kojima ne pada odviše kiše, naročito u Perziji i u Kini, a u manjoj
mjeri u Egiptu.
Već kroz mnoge vjekove poznat je opijum kao omamljujuće sredstvo koje prouzrokuje najugodnije snove.
Na ovaj način zlorabi se opijum naročito u Kini, Turskoj, na otoku Javi, a u znatnoj mjeri također u
sjevernoj Americi i u Engleskoj.
Turci preziru one koji jedu opijum, te ih nazivaju Fergetima.
Razarajuće djelovanje toga otrova na čovječjem tijelu moći ćeš pojmiti tek onda kad pogledaš ljude koji
ga uživaju.
Oni su živi mrtvaci. Blijedi su, suhi, oči su im upale i obamrle, lica uvenula i naborana.
U Kini i na otoku Javi ne jedu opijum, već ga puše. Ovaj običaj uveden je u Ameriku i u Evropu, a naročito
u Englesku.
Uživanje opijuma u Engleskoj počelo je četrdesetih godina prošlog stoljeća.
Od toga vremena ima, naročito u Londonu, veliki broj skrovišta u kojima se puši opijum. Posjećuju ih
često ljudi iz najotmjenijih krugova.
No, ostalo društvo nekako prezire takve ljude koji se podaju strasti prema pušenju opijuma. Zato oni
zadovoljavaju toj strasti potajice i oprezno.
Odlični se muževi i žene običavaju sasvim neo-pazice, dapače preobučeni šuljati do onih bijednih
skloništa da tamo leže jednu noć u blaženim snovima i ushićenom sanjarenju.
Ali njihovo je stanje užasno kad se probude.
Sherlock Holmes požuri se kući čim je otkrio da je Lilian Bell običavala pušiti opijum.
Svukao je crno odijelo pogrebnog zavoda, a zatim se opet elegantno obukao, kao što je običavao.
Svoju je kosu sakrio pod tamnom vlasuljom, a osim toga si još prilijepi crnu bradu i oboji lice bjelilom,
tako da je zadobio vrlo boležljiv izraz.
Zatim dio ispod očiju oboji sivom bojom, što je još više povećalo dojam boležljivosti.
Ali to još nije bilo dosta.
Detektiv izvadi iz ormara, koji je uvijek zaključan," neku malu bočicu i uštrca si iz nje neku tekućinu u oči.
Bio je kod toga vrlo oprezan te je uzeo samo neznatnu količinu ove tekućine.
Bila je to naime Belladonna.
Od toga otrova može čovjek pod određenim okolnostima i oslijepiti ako ga odviše upotrijebi.
Ali oči od toga sredstva dobivaju neki sasvim poseban, čudan sjaj; one se žare kao u groznici.
- Tako mi svega, Mr. Sherlock Holmes, - usklikne Harry Taxon koji je baš bio ušao i nenadano opazio
svoga meštra ovako preobučenog. - Ta vi izgledate kao živi mrtvac.
Ili bolje rečeno, kao čovjek kojega je iznenada spopala neka jaka groznica.
- Hvala, dragi moj mladiću, na ovim riječima - odgovori slavni detektiv sa smijehom. - Baš sam se htio
takvim prikazati!
Samo me gledaj, moći ćeš opet nešto naučiti. Takvu vanjštinu, kao što ja imam sada, imaju svi oni ljudi
koji puše opijum i koji se dugo podaju toj bijednoj strasti.
Njihova lica su tako upala i naborana, njihove su oči ovako neprirodne. Ta čudna vatra koja se žari u
očima, siguran je znak da netko puši opijum.
- A kamo ćete vi ovako preobučeni?
- Valjda neću cijele noći doći - odgovori mu Sherlock Holmes i spremi u džep svoj samokres i nož.
- Ne slijedi me Harry. Čekaj me preko noći ovdje dok se ne vratim.
Možeš spavati. Probudit ću te ako bude trebalo.
Sherlock Holmes stisne ruku svom mladom drugu i ostavi brzo kuću jer nije htio da ga tako preobučenog
vidi Mrs. Bonnet.
Ta dobra duša bila je svaki put u strahu kad je njezin gospodar ostavio kuću s namjerom da izostane
preko noći.
Naročito se bojala kad bi opazila da se preobukao. Tada je uvijek znala da će poduzeti nešto pogibeljno.
Sherlock Holmes pode brzo putem koji je vodio do rijeke Themse. Kod Southwark ulice prođe preko
mosta i dođe do Tooley - ulice.
To bijaše dugačka ali uska ulica u kojoj je bilo još mnogo starih građevina.
Kuće su u toj ulici imale na jednoj strani prozore prema rijeci Themsi, a kod stražnjih prozora prolazili su
vlakovi South-Eastern željeznice.
Sherlock Holmes prođe mirno kroz tu ulicu ne brinući se za sumnjiv klatež koji se nalazio na cesti.
Došao je do dvokatnice koja je bila bez sumnje jedna od najstarijih u toj ulici, a sagrađena valjda u doba
kad je Cromwell dao engleskom kralju Karlu I. odrubiti glavu.
Na pročelju te zgrade nalazila se u prvom katu drvena galerija na drvenim stupovima.
Sherlock Holmes pozvoni na vratima te kuće i odmah ih zatim netko otvori.
Crnac, obučen u fantastičnu odoru, stupi pred njega i upita ga što želi.
- Htio bih govoriti s Madame Cajanom - odgovori mu Sherlock Holmes.
Crnac ga bez daljnjeg pitanja odvede u prizemnu sobu koja je bila uređena otrcanom elegancijom.
Slabo svjetlo svjetiljke koja je visjela na stropu, padalo je na pokućstvo pokriveno žutim damastom koji je
nekoć morao biti skupocjen, ali sada je već izgubio boju.
Sherlock Holmes nije dugo ostao sam.
Za kratko vrijeme otvore se mala vrata i u sobu uđe žena od po prilici 30 godina, obučena na europski
način.
Na njoj se odmah moglo opaziti da se rodila pod južnim suncem.
Njezina put imala je boju tuča, kosa joj je bila tamno crna, kod sljepoočica već nešto prosjeda.
- Vi želite sa mnom govoriti, gospodine? - upita Čajana, vlasnica kuće, lošim engleskim jezikom. - Što
želite?
- Htio bih pušiti opijum.
- Ah, a tko vam je kazao da se kod mene može pušiti opijum? - odvrati Cajana prividno ogorčena.
- Ne, gospodine moj, netko vas je prevario... Pođite samo dalje.
- Madame, mene nitko nije prevario - odgovori joj Sherlock Holmes. - Ali ako vi možda sumnjate da ja
redovito pušim opijum, tada me izvolite samo pogledati.
Vaše vješto oko opazit će sva trajna obilježja koja imaju ljudi koji običavaju redovito pušiti opijum.
Madame Cajana potegne za mali, zlatni lančić, a svjetiljka se spusti dublje sa stropa.
Zatim makne zaslon sa svjetiljke tako da je detektivovo lice bilo oštro rasvijetljeno.
Jedan čas promatrala je svog posjetitelja, a zatim mu reče tihim glasom:
- Da, gospodine moj, vi imate na sebi sva obilježja - ne mogu se varati. I vi pripadate među nas.
Ali vam je dobro poznato da moram biti vrlo oprezna, jer je u Londonu strogo zabranjeno davati sklonište
ljudima koji puše opijum. Ako i imam prijatelja kod mog redarstvenog odsjeka, ipak se uvijek bojim da će
se ušuljati kakav detektiv, jer me progone kod glavne redarstvene postaje.
- Ah, Madame, - reče Sherlock Holmes, - želio bih da je to istina, to jest, želio bih da nisam strastven
pušač opijuma.
Stalno trpim i dao bih sve na tom svijetu da se od-viknem te srasti, ali ne mogu, nemam te snage.
Moram imati opijuma - čujete li, Madame. Moram brzo, brzo, ... odvedite me u jednu od onih soba,
pružite mi taj slatki otrov ... inače ću poludjeti.
- Tako mi Brahme, - odvrati Madame Cajana, rođena Indijka, smiješeći se - vi ste vrlo nestrpljiv.
Sada se, gospodine moj, samo umirite, jer ćete u mojoj kući naći sve što trebate. Jedete ili pušite opijum?
- Pušim, ja samo pušim - odgovori joj Sherlock Holmes.
Brzo, Madame, recite mi, što imam platiti?
- Pet funti sterlinga - odgovori vlasnica tog skloništa za pušače opijuma.
Sherlock Holmes izvadi brzo svoju lisnicu i uruči gospođi zahtijevanu svotu novaca.
Time su bile dovršene sve formalnosti i gospođa dade svom gostu znak da je slijedi.
Vodila ga je kroz dugačak slabo osvijetljen hodnik iz sobe za primanje u stražnji dio kuće.
Uđoše u veliku dvoranu iz koje je vodilo jedno desetak vrata.
Madame Cajana otvori jedna vrata i pozove svog gosta da tu uđe.
Soba bijaše duga i uska te je imala samo jedan prozor koji je kapcima bio čvrsto zatvoren.
U sobi se nalazio širok divan koji je bio očito određen za to da se pušači opijuma mogu na njemu udobno
ispružiti.
Kraj divana bio je malen stolić sa spravom za pušenje.
- Znadete li se sami poslužiti, gospodine moj? -upitala je Madame Cajana i zapalila špirit pod nekom
malenom posudom.
- Možda želite da ostanem kraj vas dok usnete?
- To bi mi bilo draže - odgovori joj Sherlock Holmes.
Vrlo sam uzrujan kad počnem pušiti i onda nisam rado sam.
- Cijela je priprema inače vrlo jednostavna - reče Madame Cajana. - Čim voda zavrije, mora se baciti u nju
opijum da se rastopi.
Otopina se mora zatim kroz tu malu spravu procijediti i ishlapiti. Vi ćete, gospodine, položiti svoju glavu
na ovaj jastuk i uzet ćete ovim igli sličnim instrumentom nešto opijuma.
Opijum ćete zatim držati uz plamen i s jednim ili s dva daha uvući ćete dim u pluća.
Ako trebate jaču dozu, morat ćete to više puta opetovati.
- To sve znam, Madame - odgovori joj Sherlock Holmes i pode polagano do vrata kao da kani gospodi
presjeći put do njih.
- Zapravo nisam ni došao ovamo od vas saznati kako se opijum puši, već vas nešto drugo pitati.
Madame Cajana okrene se začuđeno jer je posjetitelj iznenada stao govoriti strogim glasom. Počela se
smijati.
- Samo mirno, Madame, - reče slavni detektiv -propali ste ako stanete vikati i zazivati vaše kreature. U
tom slučaju bih vas odmah uhapsio.
Neću odati tajnu vaše kuće ako mi na sva pitanja istinito odgovorite.
Ja sam - detektivSherlock Holmes.
Madame Cajana zatetura i sruši se od straha na divan.
- Ponavljam vam još jednom, Madame, - uskliknu Sherlock Holmes stupivši tik do nje - da se ne trebate
bojati ni najmanje, ali ne smijete lagati.
- Što dakle želite od mene saznati? - upita Madame Cajana u najvećem užasu. - Molim vas, ne činite me
nesretnom. Ta je kuća moj jedini imetak, uništena sam ako........
- Moći ćete mirno dalje obavljati svoj posao - odvrati detektiv. - Ionako ne bi ništa koristilo kad bi vaš
posao zatvorili, jer bi onda odmah kao gljive iz zemlje niknulo deset takvih skloništa za pušače opijuma.
Ali recite mi:je li k vama zalazila pjevačica Lilian Bell?
- O, Bože moj, što tražite od mene?
Dobro znate da je dužnost vlasnice takvog skloništa nikada ne odati imena svojih mušterija.
- Pitam vas još jednom je li pjevačica Lilian Bell zalazila k vama? Je li ovdje pušila opijum? - upita Sherlock
Holmes oštrim glasom. - Znam da je strastveno pušila opijum - imam dokaza za tu tvrdnju.
- Dakle dobro, zalazila je u moju kuću i izlazila iz nje.
- Da li se ona već u velikoj mjeri podavala strasti pušenja opijuma?
- Ne, gospodine moj, prisežem. Upoznala sam pjevačicu tek prije nekoliko mjeseci.
- Tko ju je uveo k vama?
- Preporučila ju je takva osoba da sam je morala bezuvjetno primiti. Uvjeravam vas opet, Mr. Holmes, da
ne primam svakoga. Vi sami najbolje znate kako sam prema vama bila plašljiva.
- To je istina. Baš radi toga držim da vam je neka važna osoba morala preporučiti pjevačicu.
Vi ste valjda već iz novina saznali da je nesretna pjevačica umorena. Zato me zanima s kakvim je ljudima
općila Miss Lilian Bell.
To je razlog što želim na svaki način saznati od vas tko je Miss Lilian uveo k vama.
Madame je kršila ruke.
- Vidim već da ćete izmamiti od mene sve tajne, a time ste me upropastili jer će gosti izgubiti povjerenje -
jadikovala je ona. - Mr. Holmes, nudim vam novaca ... 500 funti sterlinga.......
- Ne govorite o novcu - prekine je detektiv.
Zar si umišljate da ćete moći podmititi Sherlocka Holmesa?
Da sam htio primiti novaca za svoju šutnju, bio bih možda jedan od najbogatijih ljudi u Engleskoj!
Ali nema toga čovjeka koji bi se mogao hvalisati da je moja usta zatvorio s banknotom od tisuću funti
sterlinga.
Zato vam još jednom - i to zadnji puta - ponavljam:
Ako mi bez ikakvih obzira kažete čistu istinu, onda ćete bez zapreke moći nastaviti svoj posao; ja vas
nikako neću smetati!
- Onda pitajte - uzdahne Indijka. - Što želite znati?
- Čijom je preporukom došla k vama Miss Lilian Bell, tko je bio taj koji ju je upozorio na vaše skrovi-šte?
- Bio je to... bio je to indijski liječnik.
- Indijski liječnik? Tko je to - jedan od vaših zemljaka?
Miss Cajana strese glavom.
- Ne, nije se u Indiji rodio, ali je uvijek živio u mojoj domovini te govori moj materinji jezik bolje nego ja.
- Dakle on je Europljanin?
-Da, izvanredno je učen liječnik. Poslao mi je već mnogo posjetitelja, bolje rečeno - posjetiteljica.
- Baš sjajan liječnik - prozbori Sherlock Holmes. -Taj propisuje pušenje opijuma kao što koji dugi liječnik
propisuje nepogrešivo sredstvo protiv želučanih boli.
Znadete li njegovo ime?
- Prisežem vam, Mr. Holmes, da mi je njegovo ime nepoznato; znam samo da ga zovu indijski doktor.
Skoro nikada ne dolazi u moju kuću, a ako dođe, onda niti puši niti jede opijum, već samo promatra.
Ima pravo ući u svaku od mojih soba jer je utjecajan čovjek, a učinio mi je već dosta važnih usluga.
A kad vas uvjeravam da...........
Madame Cajana prestane govoriti, jer se iz susjedne sobe, od koje ih je dijelila samo drvena stijena, čuo
čudnovat glas.
Sherlock Holmes poznao je taj glas.
To bijaše uzdah koji se vinuo iz grudiju mlade opijene žene, to bijaše uzdah koji je odavao svu slast snova
prouzročenih opijumom.
- Tko je u susjednim prostorijama? - upita Sherlock Holmes. - Bez sumnje mlada žena?
- Imate pravo; ali ne znam njezino ime. Vjerujte mi, Mr. Holmes, da ne znam tko je ona; ja nikoga od onih
koji k meni dolaze ne pitam za ime.
- To doduše ne činite, - odvrati detektiv - ali tvrdo sam uvjeren da za svakom posjetiteljicom koja u zoru
ostavlja vašu kuću, šaljete uhodu da ustanovite tko je bila žena koja je preko noći opijena opijumom
počivala u vašoj kući.
Poznamo to; u vašem poslu ima katkad i ucjena koje većinom dobro uspijevaju.
- Mr. Holmes, što vi mislite o meni?! Radim savjesno i pošteno i nikada još nisam nikoga ucijenila... Dobri
Bože, što je to bilo? Jeste li čuli, Mr. Holmes? Taj užasni povik, a sad........
- Netko hriplje! - povikne Holmes - netko hriplje kao da umire!
Madame Cajana, čini se da se je iza te stijene nešto grozno dogodilo. Brzo, brzo, slijedite me, provalit
ćemo, - ah, još jedan poklik, a sad.....
Čulo se, kako je zazvečao prozor i neki čudni šum, kao da nešto grebe, a onda se sve umirilo.
Holmes munjevitom brzinom otvori vrata koja su vodila iz njegovog kabineta u dvoranu; skoči do
susjednih vrata i pokuša ih otvoriti.
- Vrata su zaključana! Brzo, Madame Cajana, otvorite!
Vlasnica skrovišta izvadi iz džepa svežanj ključeva i potraži među njima pravi ključ.
To je Sherlocku Holmesu trajalo odviše dugo.
Zato se detektiv baci svom svojom težinom na vrata te mu uspije provaliti ih.
Za tren oka skoči preko praga, a s njegovih se usta ote povik:
- Tamo na divanu - lijepa, mlada žena - umorena -rasparanog tijela! «Jack rasparač» bio je ovdje!
4 poglavlje

Skok u jureći vlak

To su bile i jedine riječi što ih je detektiv izustio o tom groznom događaju.
Nije mario za Madame Čajanu koja se je onesviještena srušila; bacio je samo brzi pogled na onu
nesretnicu koja je sva u krvi ležala na divanu i uvidio da tu više nema pomoći.
Zatim se dade u potjeru za zločincem kao kakav lovac koji je uvjeren da mu lovina ovaj puta neće umaći.
Holmes je odmah znao kojim je putem «Jack rasparač» utekao.
Poslije groznoga umorstva razbio je taj lopov prozor i skočio na drvenu galeriju. Sad je Sherlock Holmes
opazio da se ta drvena galerija ne nalazi samo na pročelju, već da je okruživala cijelu kuću, dakle i
stražnju stranu.
Detektiv nije ni časa oklijevao krenuti istim putem.
Munjevitom brzinom baci se kroz prozor na galeriju i stupivši na nju vidio je - a pobjedonosni poklik ote
se njegovim ustima - da ubojica čuči na ogradi, oklijevajući bi li skočio u dubinu ili ne.
Bijaše vedra noć - mjesečina je bila dosta jaka te je bilo moguće prepoznati toga čovjeka.
Ali za sada nije Sherlock Holmes mogao ništa drugo opaziti do li to da je ubojica onizak čovjek, širokih
pleća, obučen u dugu i priležeću kabanicu -očito kišnu kabanicu - kakvu Englezi rado nose.
Na glavi je imao sportsku kapu, na nogama elegantne cipele.
Lice toga čovjeka nije mogao prepoznati, jer je bilo okrenuto na drugu stranu.
Holmesu se činilo da taj čovjek ima veliku smeđu bradu.
To su bili dojmovi onoga časa, jer detektiv nije bio čovjek koji bi besposleno čekao kad se radilo o tom da
ispruži ruku i ulovi zločinca.
- Predaj se, huljo! - zaviče Holmes. - Sad si u mojim rukama - «Jacku rasparaču», proglašavam te
uhapšenim!
Holmes se baci prema lopovu koji je, kako se činilo, dršćući čučao na ogradi. Ali u tom času...............
Čuo se oštar zvižduk, zvečanje i klepetanje željeznih kotača koji su munjevitom brzinom jurili preko
tračnica, a onda.........
Pojavio se vlak South-Estern-željeznice, koji je samo nekoliko koračaja od stražnjeg dijela kuće morao
projuriti preko jedan kat visokog nasipa.
- Huljo, što ćeš učiniti ? - poviče Sherlock Holmes vidjevši da se zločinac na ogradi iznenada uspravio i
pripravio na skok.
- Stani ili ću pucati!
Ako te ne mogu uloviti živa, moram te bar vidjeti mrtva pred sobom.
Jack odgovori podrugljivim smijehom. Zločinac iznenada skoči u vis i prije nego li ga je Sherlock Holmes
mogao zgrabiti i povući natrag, dogodilo se nešto upravo nevjerojatno, što se može jedva shvatiti!
Ona tamna sablast koja je čas prije čučala na ogradi, baci se strmoglavce kroz otvoreni prozor u vlak koji
je prolazio kraj kuće. Holmes se zapanji.
Proganjao je već mnogo zločinaca, viđao je ljude koji su radili sa silnom domišljatošću, a često je imao
prilike opažati da zločincu u zdvojnosti ništa nije nemoguće i preteško, samo da izbjegne hapšenje.
Vidio je već mnogo drskih činova - ali ovaj skok s ograde galerije u jureći vlak,taj skok koji je bio izveden
tako okretno, s takvim prezirom smrti - to je ipak bilo najstrašnije što je do sada vidio.
Vlak se izgubi u daljini.
Više ga se nije moglo vidjeti. Nekoliko lakih oblačića pare lepršalo je još iznad pruge, što bijaše dokaz da
je doista ovuda prolazio vlak.
- Bože moj, - pomisli Sherlock Holmes - taj bijeg pobuđuje u meni skoro respekt pred tim zločincem.
Tako radi samo čovjek koji zna da je posve propao ako ne učini što krajnje rizično.
Utekao mi je ovaj puta, ali ja sam ga vidio - ja sam jedini čovjek u Londonu koji se može pohvaliti da je
vlastitim očima vidio «Jacka- rasparača».
To je za Holmesa bilo od velike važnosti, pa zato još jednom dozove u sjećanje sliku toga zločinca:
Dakle, čovjek nešto onizak, širokih pleća, bradat, obučen u dugu tamnu kabanicu a nosi kapu na glavi.
Holmesu se činilo kao da je vidio i oči ove nemani, baš kad je skočio - neobično velike, žarke oči, s
prezirnim i drskim izrazom.
Sherlock Holmes stupi brzo na ogradu galerije i pretraži mjesto na kojem je zločinac čučao.
Možda je što tamo izgubio, kakvu,prividno neznatnu,stvar koja bi kod progona mogla biti od velike
važnosti.
Ništa, ništa nije našao.....»Jack rasparač» sretno je
ostavio galeriju, a iza njega nije ostalo nikakva traga.
Dok je detektiv tražio bilo kakav trag, taj je gad jamačno već posve siguran, jer tko zna kako se daleko
odvezao.
Sherlock Holmes je uvidio da će taj zločinac u posve drugom dijelu Londona ostaviti vlak. Onda može
uteći, dapače i u slučaju da se kod skoka i ozlijedio, jer ozljeda nije mogla biti znatna.
Holmes nije mogao ni pomišljati na to da «Jacka rasparača» sada i dalje proganja.
Zato se vrati kroz prozor natrag u kabinet u kojemu je počinjeno grozno umorstvo.
Međutim se Madame Čajana bila opet osvijestila i na njezinu viku skupilo se je više njezinih
namještenika. —
U kabinetu je bilo nekoliko mladih žena, crnac koji je vršio vratarsku dužnost i nekoliko sluga.
- Ostavite smjesta svi ovu sobu! - naloži Holmes čim je opet u nju stupio.
- Madame Čajana ostat će sama ovdje. Namještenici uperiše začuđene poglede na
Holmesa; no on je to zapovjedio tako strogim glasom da se nitko nije usudio prkositi tomu nalogu.
Kad su se radoznali udaljili, zaključa Holmes vrata i stupi do divana na kojemu je ležala na tako grozan
način umorena djevojka.
Duboko se prigne nad mrtvo tijelo. Opazio je dražesno i ljupko lice koje nije ni smrt mogla unakaziti.
Oko tog djevojačkog lica spustila se kovrčava, zlatno-crvena kosa.
Pokojnica je bila obučena u košulju s čipkama, koja je, naravno, sada bila zamrljana krvlju. Holmesovo
oštro oko opazilo je odmah na rublju lijepo vezivo, nad vezivom početna slova nekog imena, a nad ovim
krunu.
- Madame Cajana, - upita detektiv - poznajete li ovu mrtvu ženu?
- Ne poznam - odgovori jecajući Indijka. - O moj Bože, sad sam propala, zatvorit će mi moje sklonište jer
se ovdje zbio taj strašan zločin. Prisežem vam, Mr. Holmes...
- Ne prisezi te uvijek, ne zaklinjite se uvijek, nego govorite više stvarno.
Odgovarajte mi jasno i razumljivo na pitanja koja ću vam postaviti.
Je li ova mlada žena - za koju držim da je oko 20 godina stara - prvi puta u vašem skrovištu?
- Ne, bila je ovdje već četiri ili pet puta.
- U zadnje vrijeme?
- Tijekom ovog mjeseca.
- Je li pušila opijum? - upita Sherlock Holmes. -Kako vidite, aparat je hladan.
- Dala se uvijek odvesti u svoj kabinet i tvrdila je da već zna sve što treba raditi. Nikada nije trpjela da
netko od nas ostane kod nje.
- Vrata je uvijek zaključavala za sobom, zar ne?
- Jest, to je činila. Naravno da nije znala da i ja imam ključeve za svaka vrata i da mogu ući u sobu kad me
volja.
- Jeste li ikada ušli dok je ova nesretnica bila ovdje?
- Nisam nikada! Samo sam ustanovila da se umanjila množina opijuma koji sam joj predala.
Inače se nisam dalje brinula za nju. Držala sam da puši opijum, premda moram reći da na njoj nisam
nikada opazila ni najmanje znakove koji bi odavali da ona strasno puši opijum.
Holmes okrene iznenada leđa gospodi Cajani, stupi do prozora, skoči na galeriju i pogleda u dubinu.
- Znadete li, Madame Cajana, - progovori on kad se opet vratio u kabinet - da sam tvrdo uvjeren kako ova
nesretnica nije zalazila u vašu kuću pušiti opijum. Njoj je bilo stalo do toga da u ovakvom kabinetu primi
nekog posjetitelja s kojim se na drugi način nije mogla sastati.
- Da, ali.... toga posjetitelja bismo morali opaziti! Moja kuća ima samo jedan ulaz, a crnac vratar morao bi
ga pitati što želi.
- To basne mora biti - odgovorio je Holmes. -Vidite, galerija se nalazi doduše osam metara nad cestom, ali
ako se čovjeku dobaci kakav konopac ili ljestve od užeta, onda se može lako popeti do galerije i ući kroz
prozor u taj kabinet.
Bilo kako mu drago, ipak ne držim da je ova nesretnica očekivala posjet «Jacka rasparača».
Moje je mišljenje da je onaj čovjek koji je u narodu poznat pod imenom «Jack rasparač», znao da ova
dama očekuje nečiji noćni posjet. Upotrijebio je tu zgodu da dode k njoj i da je ubije.
- Ali zašto da je ubije?- upita Madame Cajana lomeći rukama.
- Tko bi znao za prave motive ove zvijeri? - odvrati joj Sherlock Holmes.
- Opazio sam ipak u svim slučajevima da Jack ubija samo takve žene i djevojke koje su se podale
lakoumnom načinu života.
Kod ove je već dokazano da je sišla s pravoga puta, jer se inače ne bi nalazila ovdje u vašoj kući.
A sada, Madam Cajana, dajte mi odijelo umorene. Ona je u košulji, pa je prema tomu svukla odijelo.
Cajana otvori ormarić.
U njemu je bila cijela garderoba koju je nosila pokojnica kad je ušla u to skrovište za pušače opijuma.
Sherlock Holmes ustanovi da je tu garderobu sačinjavalo moderno izrađeno odijelo od tamnomodrog
cheviota, tamnim čipkama obilato nakićeni haljetak, šešir s modrim perom i dvije bijele donje suknje koje
su bile označene istim početnim slovima i krunom kao i košulja.
Ta su početna slova bila: veliko I i veliko M.
Nakon pomnog pregledavanja ustanovio je Holmes da ta kruna predstavlja jednu francusku grofovsku
krunu.
Sad je Holmes stao pretraživati džepove. Našao je u njima novčanik s nešto zlatnog novca, malu kutiju u
kojoj je bilo zrcalo i posipalo za puder i fini džepni rubac.
- To ne pruža nikakve podatke - pomisli Sherlock Holmes. - Dajte mi onu malu dražesnu cipelu koju je
nosila pokojnica.
Bila je to moderna cipelica koja je mogla pristati samo na najmanju nogu što si je čovjek može zamisliti.
Holmes usporedi malene nožice pokojnice s dražesnim cipelicama kako bi zapriječio svaku sumnju.
Osvjedočio se da je cipela nedvojbeno bila vlasništvo umorene.
Promatrajući i okrećući cipelu opazi Holmesna potplatu utisnut žig.
- Ah, to je proizvod pariškog skladišta cipela u Howard-ulici, - usklikne on - tvrtka Laurin et Co -nadam se
da ću sutra ujutro znati sve potankosti o pokojnici.
Sad se sjećam da su Laurin et Co jedna od onih londonskih tvrtki koje cijelu noć imaju otvorene du-
ćane.Uzet ću sa sobom cipele i odmah ću znati tko je umorena u kući Madame Čajane.
- A što bih ja učinila? - upita Madame Čajana, - zar bih obavijestila redarstvo?
- Redarstvo obavijestiti? Naravno - odgovori joj Holmes. - Ali pričekajte s tim još samo jedan sat. Valjda
ću to sam obaviti.
Zaključajte samo kabinet i dajte meni ključ da ne može nitko ući. I prozorske kapke morate zatvoriti, ali
pokojnicu ne smije nitko dirati, jer je važno da sve ostane u istom položaju u kojem je sada!
Uskoro zatim ostavio je Holmes to skrovište puša-ča opijuma.
Malene cipele spravi u džep svoga kaputa i ostavi što je brže mogao Tooley-ulicu, sjedne u fijaker i od-
veze se u Howard-ulicu.
Neke veće tvrtke uvele su prije kratkog vremena običaj da njihovi dućani ostaju otvoreni cijelu noć.
Bilo je to više radi reklame, nego li radi stvarne prodaje.
Ogromni je dućan tvrtke Laurin et Co. pariškog skladišta cipela u Howard-ulici bio sjajno rasvijetljen kad
je Sherlock Holmes ušao.
U dućanu naravno nije bilo sve osoblje kao danju, već samo poslovođa koji je mogao dati Holmesu
zamoljene obavijesti.
Holmes se predstavi francuskom poslovođi i reče:
- Budite dobri i pogledajte ove cipelice. Je li to vaš proizvod?
- Jeste, bez sumnje, gospodine.
- Ove su cipele dakle kupljene u vašem dućanu?
- Mi smo ih svakako dobavili.
- Možete li mi možda kazati, gospodine, kome ste dobavili ove cipele?
- To nije moguće. Mi dnevno prodajemo toliko cipela da ne možemo dati informaciju o tom kada je tko
kod nas kupio cipele.
- Bilo bi mi od najveće važnosti ustanoviti za koga su pripravljene ove cipele. Valjda su rađene narudžbe?
- Jest, to stoji - odgovori poslovođa.
- Tako malenoga broja niti nemamo na skladištu. Gospođice Daisy,izvolite doći na jedan čas ovamo.
Sjećate li se možda tko je dao raditi ove cipele.
Prodavačica pomno pogleda cipele i odmah reče:
- Razumije se da znam. Taj broj nosi samo jedna osoba u Londonu, jer je poznato da Englezi imaju velike
noge. Te cipele naručila je grofica Irena Malmasion pa su njoj i prodane.
- Grofica Malmasion?- upita Holmes. - Ako se ne varam, ta gospođa pripada londonskoj francuskoj
koloniji!?
- Vrlo je otmjena gospoda - reče poslovođa. - Već je dugo ubrajamo među naše mušterije.
- Da li je grofica udata ili.....
- O ne, što mislite, ta ona je još mlada djevojka od po prilici devetnaest do dvadeset godina.
- Recite mi radije, gospodine moj, - ona bijaše djevojka od dvadeset godina - odgovori Holmes. - Jer
mlada kontesa više nije živa.
- Zar je umrla?- zavapi poslovođa.
- Ne.... umorena je! - odgovori Sherlock Holmes. Da izbjegne daljnjim pitanjima, ostavi on brzo elegantno
skladište cipela tvrtke Laurin et Co.

5. poglavlje

Nesmiljeni otac
- Izvolite me slijediti, gospodin grof primit će vas i u to neobično doba.
Ove riječi progovorio je sluga grofovske kuće Malmaison Sherlocku Holmesu, koji je oko ponoći zazvonio
na vratima otmjene kuće u Westendu, u kojoj je stanovala francuska grofovska obitelj Malmaison.
Sherlock Holmes obrisao je boju s lica, odstranio je vlasulju te se sad pokazao u svom pravom obličju.
Sluga ga odvede u knjižnicu koju je rasvjetljavala zelenim zaslonom zastrta svjetiljka, i umoli ga da ovdje
izvoli nekoliko minuta počekati.
Nakon kratkog vremena otvore se postrance vrata i grof Malmaison ude.
Premda je već bilo kasno doba noći, ipak je bio u elegantnoj toaleti - prava aristokratska pojava.
Grof je držao u ruci posjetnicu koju je promatrao klimajući glavom.
- Detektiv Holmes, - mrmljaše on gledajući začuđeno stranca koji je stajao pred njim. - Dakle vi ste to
uistinu - slavni detektiv!?
Čuo sam već mnogo pohvalnoga o vama i veselim se što sam vas upoznao. Ipak se čudim da ste izabrali
ponoć kao vrijeme vašeg posjeta. Otvoreno ću vam priznati da pravo ne shvaćam što bi vas moglo
dovesti k meni.
- Gospodine grofe, - odgovori Holmes - žalibože me vrlo žalosna stvar vodi do vas.
Molim vas da se ne prestrašite - skupite sve svoje sile. Vašoj kćeri Ireni dogodila se strašna nesreća!
- Ireni, mojoj kćeri? - usklikne grof u smrtnome strahu.
- Ali kako bi to bilo moguće!? Irena je već od devet sati u svojoj sobi. Tužila se kod večere na glavobolju te
radi toga nije htjela ni pod kojim uvjetom poći sa mnom u operu!
Da se mojoj kćeri ovdje u kući dogodila strašna nesreća, bio bih ja za to saznao prije nego svi ostali. Ne
vidite li, gospodine, da je to nekakva zabuna.
- Ne, gospodine grofe,....nažalost sam i odviše uvjeren u svoju tvrdnju.
Izvolite se sami uvjeriti! Budite dobri odrediti da se pogleda u odaje mlade kontese, je li u svojoj sobi ili
nije.
Grof pozvoni i prišapne sobaru koji je ušao nekoliko riječi, a na to ovaj odmah ode.
- A što se imalo dogoditi mojoj kćeri?! - nastavi grof nakon odlaska sobara.
- Pa kako bi bilo moguće da Irena - ah, ti si se već vratio, Baptise! - Dakle?
- Gospodine grofe, - odgovori smeteno sluga - sobarica koju sam poslao u kontesin boudoir, zaplela se u
razna protuslovlja i konačno mi je morala priznati da se kontesa na nalazi u svojoj sobi.
Grof Malmaison skoči i problijedi kao krpa.
- A gdje, .. ..gdje je moja kćer? - usklikne srdito. Čini mi se da se čudne stvari događaju iza mojih
leđa; Baptise, pošalji mi brzo sobaricu ovamo.
Kad je sobar izašao iz sobe, pristupi Sherlock Holmes k sijedom aristokratu i reče mu samilosnim glasom:
- Gospodine grofe,... .slučaj je daleko ozbiljniji nego li mislite... vaša kći je mrtva!
- Mrtva?! - Milosrdni Bože,...Irena.. . mrtva? Ne, ne, to nije moguće - djevojka koja još nije navršila niti
dvadeset godina - zdrava, krepka.....
- Gospodine grofe, vaša je kći umorena! - reče Sherlock Holmes.
Grof Malmaison sruši se kao onesviješten na stolac ne progovorivši niti jedne riječi.
Buljio je bez shvaćanja u detektiva dok mu se nisu ipak otele sljedeće riječi:
- Mr. Holmes, vi ste rekli - umorena? O, sad shvaćam zašto ste baš vi to meni javili!
Irena je umorena - a tko - tko je njezin ubojica?
- Savladajte se, gospodine grofe i čujte da je ubojica baš tako grozan, kao što je i sam čin, jer je kontesu
umorio «Jack rasparač»!
Grof Malmaison pokrije rukama lice.
- A gdje je to nesretno dijete!? - upita on.
- Gdje se zbila ta grozota?! Mr. Holmes, da mi niste vi donijeli tu vijest, držao bih da se netko hoće sa
mnom nesmiljeno našaliti ili da me namjerava potaknuti na nepromišljen čin. Govorite, zaklinjem vas,
recite mi sve!Gdje je moja Irena umorena?
- U skrovištu Madame Čajane, u kojem se puši opijum. To je zloglasna kuća koju je vaša kći tijekom
zadnjeg mjeseca nekoliko puta posjetila.
Grof Malmaison ustane i otare suze koje su mu napunile oči.
Na njegovu licu se pojavi hladan mir.
- Dakle tako! - progovori on muklim glasom.
- Moja je kći posjećivala takva mjesta?!Onda... onda nisam toliko izgubio, koliko sam mislio....i... ja
prelazim preko ovoga cijeloga događaja.
Zahvaljujem vam, Mister Sherlock Holmes, što ste ispunili vašu dužnost, dapače više nego vašu dužnost i
... ja se smatram od sada vašim dužnikom.
- Taj dug možete odmah namiriti, gospodine grofe, ako mi dopustite da malo razgledam boudoir vaše
kćeri - odgovori Sherlock Holmes.
- To je sve što želim. Možda ću u boudoiru naći nešto što bi me moglo dovesti na trag ubojice.
- Izvolite, - reče grof Malmaison - učinite što vas je volja gospodine. - Baptise, odvedi gospodina u kon-
tesin boudoir.
Grof Malmaison izađe teturaj ućikroz vrata. Holmes je gledao zabezeknut i ne baš ljubazno za strogim i
nesmiljenim ocem koji o svojoj propaloj kćeri nije htio ništa više znati.
- Takvi su svi - mrmljao je detektiv. - Oni zapušta-ju mlada srca. Umjesto da bolje paze na svoju djecu i da
se katkad odreknu svoje zabave te budu s njima zajedno, oni ih jednostavno izbjegavaju. Ali kad se
dogodi kakva nesreća, onda ih brzo i bezobzirno osuđuju.
To se već odavno opaža, osobito u aristokratskim obiteljima.
Zadubljen u te misli slijedio je Sherlock Holmes sobara koji ga je vodio kroz cijeli niz prekrasno uređenih
prostorija.
Došavši do jedne dražesno uređene sobe koja je bila obložena tapetama od modre svile, okrene se so-
bar prema Holmesu i reče:
- To je boudior naše kontese.
- Hvala vam prijatelju - odgovori mu Sherlock Holmes.
- Budite još tako ljubazni i pozovite ovamo sobaricu. Ako neće doći milom, dovedite je silom.
Jednim pogledom pogleda Sherlock Holmes te prostorije.
Sve je bilo luksuzno, bogato i raskošno uređeno. Medu tim zidinama moralo je u djevojačkoj duši niknuti
lako umije.
- Tako, evo je - nije htjela doći - usklikne sobar. -Zato sam jednostavno pograbio Miss Dolly za ruku i
doveo je ovamo k vama, kako ste naložili.
- Velim vam, gospodine, - nastavi sobar koji očito nije bio sklon sobarici - samo je dobro prorešetajte. To
je jedna ... ona je debela iza ušiju i ona je cijeloj nesreći kriva.
Sobarica je uzdisala, plakala i sva zdvojna lamatala rukama.
- Recite mi iskreno - upita je detektiv.
- Vi ste svakako pomagali vašoj gospodarici da je mogla potajice po noći ostaviti stan svojih roditelja?
Govorite samo istinu - neće vam ništa koristiti ako tajite - nesreća se već dogodila!
- Da, ja sam kontesu često opominjala, ali ona me nije htjela poslušati. Pa onda - što da učinim, ta ja sam
njezina služavka, ja sam ju morala slušati.
- Dobro, dobro; vaša je dužnost bila obavijestiti oca o čudnom ponašanju njegove kćeri.
A što mislite, kamo je kontesa išla, kad je noću utekla?
- K svojem ljubavniku - odgovori djevojka.
- Posve dobro, k svojem ljubavniku! A tko je bio taj?
- Ja, ja to ne znam.
- Vi to ne znate? Očito lažete, vi to sasvim dobro znate.
- Ne,ja to uistinu ne znam,ja .. .ja ipak nisam mogla upitati gospođicu, ali....
- Gospodine, laže, laže! - reče sobar. - Budite uvjereni da uvijek laže. Nije vam kazala ni jedne istinite
riječi. Ali ako neće skoro reći istinu, onda - onda ... Pogledajte jedanput moju ruku, gospođice Dolly!
Hoćete li se s njom upoznati?
- Naložite ovom surovom i nepristojnom čovjeku da izađe iz sobe, a ja ću vam odati čistu istinu -
uvjeravala je sobarica detektiva.
- Izađite! - naloži Holmes sobaru. - Pustite da sam govorim sa sobaricom.
- Ako mi vi to naložite, gospodine, onda idem. Ali vas još jednom upozoravam; ne vjerujte joj.. .ona laže
čim otvori usta!
Holmes dade djevojci znak da pristupi bliže, a zatim reče sobarici mirnim glasom:
- Ponajprije vas upozoravam da ćete steći vrlo neugodno iskustvo ako vas prijavim. Vi ste se donekle
bavili svodništvom, a znate, draga moja, da je zakon za takve čine odredio vrlo strogu kaznu!
- Ah, Bože moj, kazat ću vam istinu - reče zastrašeno djevojka.
- Dakle,...mlada kontesa...je dakle....imala odnos., .sa.. .ja ne mogu reći, sire,.. .tako se sramim!
- Zašto se niste prije sramili i zašto niste od tako sramotnog ljubavnog odnosa odvraćali vašu mladu
gospodaricu koja je još prije tako kratkog vremena bila nedužna djevojka? Sad je prekasno da se stidite.
Sad ćete ili kazati istinu... ili ćete putovati u tamnicu.
Detektiv je zadnje riječi izgovorio strogim glasom, a sobarica je sada postala tako krotka da je sve
priznala.
- Imate pravo, - zavikne plačući - imate posve pravo, sire, još prije pet ili šest mjeseci nije mlada konte-sa
ni mislila na što takvo.
Bila je tako lijepa a nevina kao anđeo.
Ali onda je gospodin grof uzeo u službu američkog jahača, jer gospodin grof ima konje za jahanje, za lov,
dapače i za utrke.
- Kako se zove taj američki jahač?
- Mr. Charles Lake.
Vrlo je lijep mladić, - nastavi djevojka - to će mu svatko priznati, a na konju sjedi kao ... lutka, a oči
ima......
- Dosta - prekine je Holmes mirnim glasom.
Ne zanimaju me ni najmanje prednosti toga gospodina Charlesa Lakea.
Htio bih rado znati kako se on s gospođicom upoznao?
- Na najjednostavniji način.
Gospodin je grof odredio da Mr. Charles Lake podučava gospođicu u jahanju i onda su bili uvijek zajedno.
- Ha, ha, ha stara pripovijest ... učitelj jahanja! -mrmljao je Holmes.
- Uglednim obiteljima nanose najveću štetu učitelji jahanja, glazbe ili francuskog jezika.
- Jednom riječju dakle, - obrati se Sherlock Holmes opet sobarici - taj Mr. Charles Lake bio je s kontesom
Irenom u intimnom odnosu?
- Da, to ne mogu više tajiti.
- A znate li jesu li se ti ljubavnici - moramo ih već tako nazivati - katkad sastajali na kojem strahovitom
mjestu?
-1 to znam.
To je skrovište u kojem se puši opijum. Čini mi se da se vlasnica zove Madame Čajana
- Da, tako je - odvrati Holmes. - Cijela je stvar sasvim dobro smišljena.
Kontesa Malmasion zalazila je katkad k ovoj Madame Čajani.
Tamo je iznajmila sobu, navodno da puši opijum, a uistinu da s galerije pusti svog ljubavnika k sebi u
sobu.
Mi smo prilično pri kraju, draga moja. Čuo sam što sam od vas mogao saznati. Zadovoljan sam. Sad mi još
samo recite gdje bih mogao naći toga Mr. Charlesa Lakea?
- Sada usred noći?- upita djevojka.
- Da, da, sada usred noći - odvrati Sherlock Holmes.
- U ovom slučaju moram kovati željezo dok je vruće. Ni najmanje ne sumnjam da
vam je poznat stan Mr. Charlesa Lakea, jer ste mu-stalno donosili ljubavna pisamca.
- Mr. Charles Lake stanuje samo dvije kuće dalje. Vodit ću vas, gospodine,ako želite?
- Dobro, pratite me.
Djevojka sveže maramu oko glave i ostavi kuću sa Sherlockom Holmesom.
U toj odličnoj kući,koja je svoju najljepšu stanarku izgubila na tako grozan način, vladao je potpuni mir.
Nesretni otac koji je osjećao daleko veću i dublju bol nego što ju je želio pokazati pred Sherlockom
Holmesom, pokušao se je ove noći priviknuti na pomisao da ova obeščašćena i propala djevojka nije
njegova kći.
Nitko nije slutio da je ponositi grof u toj jednoj jedinoj noći u toj borbi ostario dvadeset godina i da mu je
od žalosti pucalo srce.
Grof Malmasion spadao je medu one ljude koji pokazuju dostojanstveni mir i onda kad u srcu oćute
neopisive boli.

6 poglavlje

Jedna riječ dovodi do traga

- Izvolite se probuditi, gospodine, - ja sam detektiv Sherlock Holmes. Moram s vama razgovarati o vrlo
važnoj stvari.
Amerikanac Charles Lake spavao je dubokim snom u svojoj udobno uređenoj sobi.
On skoči, ali brzo zatvori opet oči, jer ga je zasljepljivalo svjetlo male električne svjetiljke.
- Hallo, što je to? - zavikne i posegne za svojim samokresom koji je ležao na noćnom ormariću.
Ali Sherlock Holmes odvrne samokres na stranu i reče živahno:
- Ta čujete da pred vama ne stoji razbojnik ni provalnik, već detektiv Sherlock Holmes. Ustanite i obucite
se brzo. Ove noći valjda ionako nećete više spavati, jer vam moram javiti da je kontesa Irena Malmasion
ove noći umorena.
- Jeste li vi poludjeli, čovječe? - zavikne Charles Lake i skoči iz svoje postelje.
- Kontesa Irena Malmasion umorena je ove noći u skrovištu Madame Čajane - nastavi Sherlock Holmes
zvučnim glasom - i to u onoj sobi u kojoj se nesretna djevojka običavala s vama sastajati.
Charles Lake zatetura se kao da ga je udarila kap. Dršćućom rukom posegne za svojom spavaćom
haljinom koja je ležala na stolcu kraj kreveta, i tresući se zamota u nju.
Zatim progovori skoro bez daha:
- Ne shvaćam što ste sada kazali ... ne shvaćam to.....Irena umorena____u skrovištu............
- Da, u skrovištu za pušače opijuma, koje je vlasništvo Madame Čajane.
Ono vam mjesto neće biti strano, jer ste sami uredili da se tamo možete sastajati s ljubljenom djevojkom.
- Pa kad bi to i bila istina, - reče osorno Mr. Charles Lake jer se bio već nešto osvijestio - što onda želite od
mene... zašto me budite?
- Prije svega, govorite sa mnom drugim tonom, jer ću vas inače dati odmah uhapsiti - odgovori detektiv
mirno i strogo.
- Tražim ubojicu Irene Malmasion. A možda bih mogao sumnju baciti na vas, gospodine moj.
Jahač je odmah bio krotak i mekan.
- Prisežem, gospodine, da o tom zločinu ništa ne znam - usklikne on.
- Vi ste se htjeli ove noći sastati s Irenom Malmasin u skrovištu Madame Čajane? - upita Sherlock Holmes
- Jeste - odgovori Charles Lake.
- Dogovorili smo tamo sastanak.
- U koliko sati?
- Sastanak je imao biti u deset sati navečer. Ali ja sam zakasnio pa kad sam oko deset i pol sati na večer
došao onamo,tada—onda—
- Dakle, zašto ne nastavljate? - ispitivao ga je detektiv kad je jahač najednom krzmao u govoru.
- Reći ću vam zašto ste prestali govoriti. Vi mi naime niste htjeli odati da ste se običavali uspinjati na
galeriju ljestvama od užeta, koje vam je kontesa uvijek sama dobacila.
Ove noći niste našli ljestve. Mislili ste da kontesa nije došla na sastanak i zato ste opet otišli.
- Sire, vi pogađate sve ..ili sve znate ... dogodilo se u istinu tako kako velite.
- No, onda ću vam također odati što se međutim dogodilo.
Neki je čovjek umjesto vas provalio u kabinet u kojem vas je Irena čekala. Taj ju je čovjek umorio; ali on je
morao znati za tajanstvene sastanke koje stevi s kontesom od vremena do vremena ugovarali.
Mr. Charles Lake ukočio se od užasa; činilo se kao da je uistinu silno ljubio mladu kontesu, jer se njegove
oči napuniše suzama.
- Jeste li Irenu Malmasion doista ljubili? - upita ga Sherlock Holmes nakon kratke stanke.
- Recite mi punu istinu; nije li to bila samo časovi-ta strast koja vas je vezivala uz tu ljubaznu djevojku?
- Ljubio sam je iskreno - odgovori Charles Lake. - Ali se nismo mogli nadati da ćemo ikada moći sklopiti
brak. Ta gospodin grof dao bi me zatvoriti u ludnicu kad bih došao pred njega isprositi ruku njegove kćeri!
- Ako ste tako ljubili kontesu Irenu, - odgovori Sherlock Holmes - tada ćete, nadam se, učiniti sve da
ubojica dođe u ruke pravde.
- Učinit ću sve, tako mi Boga, - sve!
Sirota Irena! Ti dobra i vjerna djevojko ... pa si na tako strašan način morala poginuti!
Jedno još uvijek ne shvaćam: zašto ju je taj lopov umorio?
Zar ju je htio orobiti?
- Odmah ćemo vidjeti.
Odgovorite mi, Mr. Charles, na moja pitanja - nastavi Sherlock Holmes.
- Jeste li ijednoj osobi povjerili da održavate ljubavni odnos s kontesom Malmasion?
Jeste li ijednu osobu...osim sobarice koja je za to znala, uputili u stvar, a naročito, jeste li kojoj trećoj
osobi odali gdje i na kakav se način sastajete s mladom kontesom?!
- Ovim me pitanjima vrijeđate! - povikne ogorčeno Mr. Charles Lake. - Bila bi podlost da sam izdao
kontesu.
Ne, nisam to učinio. Nitko nije za to znao. Ističem da je sobarica doduše znala za naše sastanke u kući
Madame Čajane, ali nije znala za način na koji sam ulazio u grofičin kabinet.
- Ipak ste morali taj odnos odati nekoj trećoj osobi!
- Nisam nikomu, baš nikomu kazao ma samo jednu riječ - uvjeravao je detektiva Mr. Charles Lake.
- Dajem vam poštenu riječ... ali čekajte... - dosjeti se on iznenada i prođe rukom preko znojnog čela. -
Ipak nije posve istinito što sam sada tvrdio.... Jedan je čovjek znao za sve ... ali.. .taj ne može biti ubojica
... ne, taj sigurno nije to učinio...
- Mr. Charles Lake, - odvrati Sherlock Holmes -prepustite meni da to prosudim.
Sada mi recite ime tog čovjeka kojemu ste sve povjerili.
Jahač bijaše u velikoj neprilici. Išao je po sobi gore i dolje i bilo je očito da se bori sam sa sobom.
- Mr. Holmes, - progovori on tihim glasom i stane pred detektiva - vi ste sigurno tijekom godina saznali
mnoge tajne.
Moraliste se priviknuti i na to da te tajne čuvate.
Zaklinjem vas, čuvajte bar uspomenu jadne Irene, ne izvrgnite tu umiljatu djevojku sramoti pred svijetom
da može mirno snivati svoj vječni san.
Ne odajte nikome što ću vam sada povjeriti!
- Ako budem mogao vaše podatke držati tajnom, -odvrati Sherlock Holmes - onda budite uvjereni, Mr.
Charles Lake, da za tu tajnu neće nitko saznati.
Ali ako radi progona ubojice bude apsolutno nužno otkriti vaše priznanje, onda će, dragi prijatelju, moja
dužnost biti sve reći.
- Mislim da to neće biti nužno. Poslušajte me dakle.
Naša je ljubav imala posljedica.
Irena je zbog toga bila silno nesretna, jer se radilo o njezinom poštenju i dobrom glasu. Odlučio sam
pitati liječnika za savjet.
- Ah, liječnika! - usklikne najednom detektiv i stane pucketati prstima kako je običavao dobivši povoljnu
vijest.
- Taj liječnik o kome sada govorimo - nastavi jahač - vrlo je ugledan čovjek koji se inače ne bavi takvim
stvarima.
Ali ja sam mu jednoć učinio uslugu, tamo u Indiji.....
- U Indiji!? - prekine detektiv nešto uzrujanim glasom mladićevo pripovijedanje. - Vi ste dakle već bili u
Indiji, Mr. Charles Lake?
- Bio sam onda, nedaleko Kalkute, jockey nekog velikog poduzeća koje je imalo konje za utrke.
Liječnik, o kojem govorim, okladio se za znatnu svotu na konja kojega sam jahao.
Trsio sam se tako da je moj konj doista pobijedio i tim sam sačuvao liječnika od gubitka koji bi možda bio
proždro cijeli njegov imetak.
- Čudna je to pripovijest. Zar vam se ne čini čudnovato, Mr. Lake, da bi liječnik bio ujedno tako
vratoloman igrač?
Jahač slegne ramenima.
- Igrača ćete naći u svim krugovima. Ovaj se liječnik kladio na utrkama upravo neobičnom strašću.
Kad je utrka bila dovršena, zahvalio mi se srdačno i rekao:
- Ako vam ikada mogu što dobra učiniti, dođite k meni, pomoći ću vam uvijek.
Kad mi je Irena priznala da je...da je njezina čast na kocki, sjetio sam se njegovog obećanja. Slučajno sam
saznao da taj liječnik nije više u Indiji, već da sada stanuje ovdje u Londonu i da uživa veliki ugled.
Posjetio sam ga i zaklinjao da pomogne Ireni.
- Kako se zove taj liječnik?
Charles Lake dvoumio se još jedan časak, a zatim odgovori:
- To je doktor Robert Fitzgerald!
- Kako, doktor Fitzgerald?On je vrlo poznat liječnik. Ako se ne varam, stanuje u Westendu?
- Da, da. Ima vlastitu kuću nekoliko ulica dalje, na Cromwell Roadu, samo nekoliko koračaj a od
Kensington-muzeja. Doktoru se nasmiješila sreća.
Nije mnogo imao dok je još bio u Indiji, ali se u Kalkuti oženio kćeri nekog vrlo bogatog veletrgovca. Od
tada je vrlo bogat.
Vratio se zatim u Englesku; tu mu je uspjelo nekoliko sretnih operacija koje su pobudile opću pozornost.
Od onda ga zovu svuda, a čini mi se da je dapače liječio i već nekoliko članova kraljevske obitelji.
- Jeste - odvrati Sherlock Holmes. - Sjećam se također da sam čitao kako je spasio princezu kraljevskog
dvora operacijom kojoj su se svi divili.
Učen je to čovjek, taj doktor Fitzgerald. Ima i sigurnu ruku kakva je potrebna svakom kirurgu. Dakle
njemu ste sve povjerili?
- Da, posjetio sam ga, opisao sam mu svoj problem i svoju zdvojnost, a on...on mi je obećao da će mi
pomoći!
- Jeste li mu također rekli gdje se sastajete s kontesom Malmasion?
- Jesam, i to sam rekao.
Morao sam to učiniti, Mr. Holmes, jer je doktor Fitzgerald tvrdio da ne može ništa učiniti dok sam ne vidi
bolesnicu.
A kako bi se s Irenom sastao?! Ona ne bi nikada pristala posjetiti liječnika u njegovoj kući pa sam zato
mislio da će možda biti najbolje kad bi on ... kad bi on možda......
- Vidite, opet ste zapeli - usklikne Sherlock Holmes - i opet ću vam kazati zašto.
Dogovorili ste naime s doktorom Fitzgeraldom sljedeće:
On će se umjesto vas uspeti ljestvama od užeta do galerije, pa će tako dospjeti u kuću Madame Čajane.
Onda bi imao stupiti mirno pred kontesu Irenu i očitovati joj se da je liječnik. Računali ste s tim da se
Irena onda neće opirati njegovom pregledu.
Je li tako, Mr. Charles Lake?! Recite istinu - je li tako?
- Divim se vašoj pronicljivosti uma - uistinu je tako.
- Prema tome niste slučajno zakasnili kad ste u deset i pol sati noću došli pred kuću Madame Čajane.
Htjeli ste doktoru Fitzgeraldu dati vremena da posjeti svoju bolesnicu.
Mr. Charles Lake nije mogao ništa odgovoriti, jer je Sherlock Holmes kod ovih riječi upro svoj oštri pogled
u njega; šuteći spusti glavu na prsa.
- Sad s Bogom, dragi prijatelju, zahvaljujem vam na obavijestima - reče Sherlock Holmes i uze svoj šešir. -
Poštedjet ću vas u ostalom koliko mi bude moguće. Vašim priznanjem mnogo ste doprinijeli da se očuva
dobar glas kontese Irene Malmasion, jer ću paziti da njezino ime, koliko je moguće, ne dođe u javnost. Ali
ono što ste mi sada priznali, za mene je još daleko vrjednije. Pouzdano se nadam da ću moći London
osloboditi od nemani koju redarstvo do sada, uza sav napor, nije moglo uništiti.

7 poglavlje

Nesretan brak
Već se hvatao sumrak. Na klupi u Hydeparku, po prilici tamo gdje se uzdiže Byronov spomenik, sjedio je
mlad engleski časnik i tuckao malim štapićem (jer engleski časnici uvijek nose štapiće) nestrpljivo po
svojim čizmama.
Klupa se nalazila pred visokim cvatućim grmom.
Mladi časnik ustane i zabavljaše se tim da s grana toga grma trga lišće.
Vidjelo se na njemu da nestrpljivo čeka i da je nekako nervozno uzbuđen, jer nije znao ne čeka li uzalud.
Uto malenom stazom koja u Hydeparku vodi do Byronovog spomenika dođe stasita mlađahna žena.
Mladi časnik joj pođe odmah živahno u susret čim ju je ugledao.
- Sretan sam, mila Ruth, da si došla - reče i pristupi s pozdravom pred lijepu mladu gospođu koja je bila
oko 24 godine stara.
- Već sam se bojao da ti možda neće biti moguće doći ovamo prema našem dogovoru.
- To se skoro dogodilo - odgovori Ruth dršćućim glasom. - Baš danas nije Robert htio otići, premda inače
uvijek u to vrijeme odlazi obići svoje bolesnike.
Hvalila sam Bogu kad se ipak odvezao i požurila sam da se što prije bacim u tvoj naručaj.
Mladi časnik prihvati njezinu ruku i prinese je do svojih usnica.
Ogledao se naokolo pa kad nikoga nije vidio u blizini, osmjeli se, zagrli svoju ljubavnicu i privine je
strastveno na grudi.
Njegove usne dotakle su se tek malo njezinih usana, jer se je ona brzo otela iz njegovog naručja.
- Kako si se mogao usuditi, dragi moj Harry, pa me ovdje poljubiti! - reče prividno srdito lijepa mlada
gospoda. - Pomisli da je to tko vidio?!
Na lijepom licu mladog časnika pojavi se neka zlovolja.
- Pa kad bi nas i netko vidio, Ruth, jednom moram tu stvar privesti kraju.
Zar nije pravo na mojoj strani?
Nismo li bili potajno zaručeni dok te nije tvoj otac prisilio na udaju za Roberta Fitzgeralda koji je imao
nepojmljivu moć nad njim?
Pa ako te sad ljubim i nazivam svojom, onda mu ništa ne kradem, već je on tebe oteo meni, on je krao!
- Ah, Harry .. .dobro znaš da samo tebe ljubim, ali ja sam se udala za njega, ja sam mu žena i stidim se što
zlorabim njegovo povjerenje te se s tobom potajno sastajem.
Ali otkada si se vratio iz Indije i otkada si prvi put stupio pred mene pozivajući se na svoje starije pravo,
otad osjećam kako te iskreno, kako te srdačno ljubim i kako sam radi toga nesretna.
Vruće suze potekoše iz očiju lijepe, plavokose žene i ona se spusti na klupu pred grmom.
Kapetan Harry Thompson sjedne uz nju. On joj šaptaše sve one slatke riječi koje ljubav ima uvijek u
pripremi.
Iz svih tih riječi opažala se njegova namjera rastaviti Ruth od njezina muža i učiniti je svojom ženom.
- Zar si sretna uz toga čovjeka? - upita je on. - Ne, ti nisi sretna, a ne možeš uz njega ni biti sretna, jer ga
nisi nikada ljubila.
Uopće ne shvaćam kako bi ti, uz tvoju veselu ćud,mogla biti zadovoljna kraj toga mrkoga učenjaka.
Dubok i bolan uzdah vinu se iz grudiju lijepe, mlade gospode Ruth.
- Možda bi koja druga bila uz njega sretna - odgovori Ruth. - Ja ne mogu... ah, Harry, kad bi ti znao kako je
čudan!
Često kleči pred mojim nogama, obožava me kao da sam kakvo božanstvo, zaklinje me da ga ljubim kao
što on ljubi mene, tako žarko, strastveno i vruće.
Onda se opet zaključa po cijele dane u svoju sobu, neće me ni vidjeti te ne može ni čuti moga koraka.
Povjerit ću ti nešto, Harry, ali pazi, za Boga, da ne odaš tu tajnu; Harry, mislim da je moj muž lud!
- Lud? - usklikne mladi kapetan iznenađeno.
- Ti se varaš, Ruth. Kako bi znamenit učenjak, tako spretan kirurg, u koga se svi bolesnici potpuno
pouzdaju, bio lud?
- Pogledaj mu u oči pa ćeš vidjeti neobičan žar; promatraj kako su njegove kretnje nemirne i nagle.
Pred nekoliko godina, dok je još živio u Indiji, ugrizla ga je za nogu kobra, jedna od onih najljućih zmija
otrovnica čiji ugriz skoro uvijek smrtonosno djeluje.
Uspjelo mu je onda izbjeći smrt jer je odmah pod-vezao nogu za koju ga je zmija ugrizla.
Od tada je postao drugi čovjek, a ja se bojim da ima otrova u svojoj krvi.
- Ako je tako, onda moraš nastojati da se njegovo duševno stanje ispita i ustanovi.
Imaš li možda još kakve dokaze za svoju tvrdnju? Držim da to što si sada navela, neće biti dosta.
- Da, imam još i drugi dokaz. Robert svake noći ostavlja potajice kuću; znam to pouzdano, jer sam ga
promatrala.
Nije mi poznato kamo ide. Kad se vraća iz takvog noćnog izleta, onda se uvijek zatvara u svoju sobu i
spava do podneva, dapače katkad i do večeri.
- Nije baš ništa čudno ako liječnik po noći ostavlja kuću - primijeti mladi časnik.
- On može i po noći izvršavati svoje zvanje; možda ima bolesnika koji su pogibeljno bolesni pa ih mora i u
noćno doba posjećivati.
- Njegovo ponašanje dalo bi se razjasniti jedino na taj način - odgovori Ruth. - To mišljenje potvrđuje još i
ta okolnost da sam, skoro svaki put kad je ponoći izlazio, našla tragove krvi na njegovom jastuku i na
njegovoj postelji.
- Eto vidiš, - odgovori mladi časnik - bio je na operaciji!
- Zar se i noću izvode operacije?! Mislila sam da se mogu obavljati samo kod jakog sunčanog svjetla?
- U hitnim slučajevima može biti nužno da se i noću operira - odgovori mladi časnik.
- Ne, dijete moje, i to još nije dokaz da je tvoj suprug duševno bolestan.
- Dobro, pružit ću ti dakle za to drugi dokaz koji će valjda vrijediti više - nastavi Ruth. - Bilo je to po prilici
prije četrnaest dana; probudila sam se oko ponoći i odšuljala se do sobe iz koje vode vrata u sobu moga
supruga.
Htjela sam prisluškivati je li se već vratio kući, jer je i one noći potajice izašao.
Vidjela sam kroz ključanicu da u sobi moga supruga gori svjetiljka. Najednom utrne svjetlo, vrata se
otvore skoro u isti čas, a na pragu se pojavi neki divlji, nepoznati čovjek.
Bio je obučen kao lupež, kao jedan od onih pogibeljnih ljudi koje noću možeš sresti u predgrađima.
Brk mu je bio neuređen, kosa mu je stršila poput čekinja u vis, a oko vrata je ovio jeftinu maramu.
Imala sam samo još toliko vremena da stupim natrag i da se zaklonim u udubinu na stijeni.
Lupež prođe kraj mene i nije me opazio, jer bi me možda inače ubio.
A znaš li, tko je bio ta vucibatina?
Moj suprug, slavni kirurg Robert Fitzgerald!
- Nije moguće!
A što je moglo ponukati tvoga supruga da se ovako preobuče?
- Ne znam. Ipak sam ga prepoznala, premda je bio preobučen.
Pozvala sam odmah vratara i upitala ga je li moj muž te noći izašao iz kuće. Vratar je tvrdio da nije.
No, rekao mi je da si je moj muž dao napraviti ključ za mala vrata koja vode u vrt. Vratar je dodao da,
uostalom, gospodin doktor inače uvijek izlazi kroz glavna vrata.
Pošla sam zatim u sobu moga supruga i detaljno sam je pretražila. Našla sam jedino na sagu komad rese
od marame koju je lupež nosio oko vrata.
U sobi nije ukradena ni najmanja sitnica. Sve je bilo u najboljem redu - jedino sam na stolu moga supruga
našla zrcalo koje prije nikada nisam vidjela.
To je dokaz da se je Fitzgerald pred tim zrcalom prerušio i obukao tu neobičnu odjeću.
Kapetan je mahao glavom, kao da ne vjeruje.
- Držim, drago moje dijete, da se varaš u tom pogledu. U tvojoj kući nije bio preobučen suprug, već pravi
lupež.
Valjda je htio krasti, ali iz nepoznatog uzroka nije mogao izvesti svoju namjeru i zato je ostavio tvoju kuću
ne obavivši ništa.
Ha, ha, kako bi se smijali u Londonu da čuju da se slavni kirurg Robert Fitzgerald noću presvlači u odijelo
u kojem izgleda kao kakav tat.
- Ja... ja ti mogu samo kazati ono što sam vidjela -reče Ruth nešto razočarano.
- Ah, Harry, vrlo sam nesretna, i doista - nemam već snage dalje provoditi takav život. Na nesreću, moj
otac boravi sada u Indiji da tamo dovrši neke poslove te će se vratiti istom za četiri mjeseca.
- Tko zna što će za četiri mjeseca biti sa mnom, možda više neću ni živjeti!
- Onda ti preostaje još jedno sredstvo - odgovori joj kapetan. - Ostavi svoga muža i dođi k meni.
- K tebi, Harry?Ah, kako bih to rado učinila! Kako bih bila sretna da živim uz tebe, ali... svijet će prstom
pokazivati na mene, prezirat će me, reći će da sam nepoštena žena.
- Ne bi li ipak htjela jednom posjetiti moju majku i s njom govoriti? Ti znaš kako te ona ljubi? - predloži
mladi časnik.
- Tvoju dobru majku? I ja nju nježno ljubim. Da, rado bih je opet vidjela, ali Fitzgerald zna da sam je prije
ljubila - on neće ni čuti za tvoje ime.
- Ipak te molim da dođeš - zaklinjao je mladi časnik.
- Daj da jedan sat spokojno proživimo ... draga Ruth, ne odbij tu molbu ... daj mi taj dokaz tvoje ljubavi!
- Dakle dobro - doći ću! - obeća Ruth. - Ali to mora biti posve tajno.
Sutra navečer predavat će Fitzgerald u liječničkom društvu.
Otići će iz kuće oko osam sati navečer, a ja ću odmah uzeti kola i odvest ću se do ugla vaše ulice. A gdje
sad stanujete?
- Tamo gdje siromasi stanuju, - nasmije se kapetan - još uvijek u Walworth- ulici. To doduše nije Bog zna
kako ljubazan kraj, no moja majčica ima tamo skromnu kuću s vrtom, pa starica ne bi pod nikakvu cijenu
promijenila svoj dom, makar i za bolji i ljepši.
- Sutra na večer, dakle, između devet i deset sati, bit ću kod vas. Onda možemo ostati zajedno, a u
jedanaest sati otpratit ćeš me kući, bolje rečeno, do blizine moje kuće.
Čini mi se da nema pogibelji, jer će se Fitzgerald valjda vratiti kasno iza ponoći.
Mladi se časnik nije mogao više svladati te se zahvaljivao na tom obećanju zagrljajem i vrućim cjelovima.
- Sada moram poći - reče Ruth i ustane s klupe. -Otprati me komadić puta kroz Hydepark.
Ljubavnici ustanu, časnik pruži Ruth svoju ruku, a ona, nakon što se hitrim pogledom uvjerila da je nitko
ne promatra, položi također svoju ruku na ruku mladog časnika.
Oboje odu privinuvši se jedno uz drugo.
Tad nešto zašušti u grmu i oprezno se pojavi visok i koštunjav čovjek.
Bio je to Sherlock Holmes koji je s nečujnim smijehom plazio iz grma.
- Istina je - progovori on - da su ljubavnici uvijek neoprezni; čuo sam svaku riječ. Bila je to prokleto dobra
ideja što već nekoliko dana slijedim suprugu doktora Fitzgeralda, ma kud ona išla.
Ako hoćeš saznati muževe tajne, onda uhodi ženu!
A kako sam važne stvari danas saznao! Ne bih ih ni zlatom mogao naplatiti!
A sutra navečer posjetit će gospođa Ruth majku onog čovjeka kojeg ljubi;poći će u Walworth ulicu - dakle
- pokušat ću i najsmjelije da riješim ovu zagonetku koja kao mračno prokletstvo lebdi nad Londonom.
Stavit ću sve na kocku, jer tko to čini, taj i dobiva!
8 poglavlje

Uslužni gospodin
- Broj 37, - povikne sluga koji je morao u predsoblju doktora Fitzgeralda paziti da bolesnici ulaze u sobu
za ordinaciju redom po onom broju koji im je uručen pri ulazu u kuću. - Boga mi, dugo ste čekali, dragi
prijatelju i baš ste zadnji koji će danas biti pušten pred doktora.
Sluga je ove riječi upravio čovjeku koji je izgledao čedno i priprosto.
Bio je obučen u dugi sivi kaput sa starinskim gumbima, a imao je isto takve hlače i prsluk.
Cipele su bile nezgrapne, a batina koju je držao u ruci, bila je valjda baština od njegovog djeda.
- Je, to se ne da promijeniti, - odgovori on slugi -kad čovjek traži savjeta kod tako znamenitoga liječnika,
onda mora biti i malo strpljiv. Mogu li dakle ući? Hvala vam.
Stranac uredi još jednom svoju kratku, plavu bradu i prođe rukom preko već prosijede plave kose koja
mu se spuštala od tjemena skoro do ramena, a bila je tako glatko počešljana da je bio sličan puritancu.
Zatim stupi do vrata, pokuca i uđe kad je čuo da je netko iz sobe poviknuo: uđite.
Doktor Fitzgerald sjedio je za svojim pisaćim stolom.
Nije ni krenuo glavom kad su vrata za njegovim leđima zaškripala.
Činilo se kao da je silno zadubljen u čitanje neke knjige.
- Oprostite, gospodine doktore - reče plavokosi čovjek kašljucajući malo.
Doktor Fitzgerald skoči naglo, kao da se u isti čas probudio iza sna.
Lice mu bijaše blijedo, interesantno i posve obrijano, oči velike i tamne, a na čelu su se urezala dva
duboka nabora.
Njegova je kovrčava kosa bila počešljana unatrag, pa se s toga umno čelo pričinjavalo još višim.
- Ah, dakle još netko? - reče. - Mislio sam da sam za danas popodne već sve dovršio.
Samo stupite malo bliže, dragi gospodine, - od čega bolujete?
- Gospodine doktore, - šapne plavokosi čovjek -nisam došao k vama kao bolesnik.
- Ja sada puštam samo bolesnike pred sebe - odgovori doktor Fitzgerald prilično otresito. - Odlazite,
gospodine, sada nemam vremena za druge poslove.
- Rado bih vas o nečemu obavijestio, gospodine doktore, što mi se čini vrlo važnim
Čestit sam čovjek i ne mogu trpjeti kada varaju drugog poštenog čovjeka.
- Što vi to brbljate - koga varaju?
- Vas, gospodine doktore; i to vaša vlastita žena. Doktor Fitzgerald skoči kao zvijer i pokaže plavokosom
čovjeku rukom prema vratima.
Tom energičnom kretnjom htio je svakako naložiti strancu da ostavi njegovu kuću.
Ali je ovaj svojoj vijesti dodao još neko ime. U tom času promijeni se doktorovo samosvjesno držanje.
Plavokosi čovjek šapnuo mu je ime:
- Kapetan Harry Thompson.
Liječnik se trgne kao da ga je grom ošinuo. Njegove se oči neobično rašire, njegove usnice trznuše kao da
se približava oluja, kao da je sinula prva zlokobna munja.
- Što ste rekli ...koje ste ime spomenuli ... otkud poznajete to ime? - upita užasno uzrujano doktor.
- Iz Hydeparka.
- Ne razumijem vas.
- Odmah ćete me bolje razumjeti, gospodine doktore, ako me pustite mirno govoriti.
Dobra sam duša i ne tražim ništa za uslugu koju vam činim, ali - znate - ja sam ogorčen, moralno ogorčen,
i to me ponukalo da vas posjetim.
- Govorite kraće, - muklim glasom reče Fitzgerald - a prije svega govorite tiše, neću da vas vani čuju.
Nisam siguran ne prisluškuje li tko - čujete li! Štoviše, u mojoj kući me uhode, za svakim zidom stoji
uhoda.
- To mora biti vrlo neugodna kuća - odvrati stranac. - No mene se to dalje ništa ne tiče. Vjerujem vam da
na vas paze, gospodine doktore, jer vaša supruga,Mrs. Ruth ... o gospodine doktore, kako su žene ipak
pokvarene!
- Da one su pokvarene,vrlo pokvarene - reče Fitzgerald škripajući zubima. - One su tako podle da bi se sve
morale zatrijeti, sve, sve...
Barem se zmije moraju smrviti ... da, zmije, gospodine moj, koje su već od davnine pratilice Evinih kćeri.
- To je velika istina, gospodine doktore, imate pravo, jer nas je zmija već iz raja prognala.
A sada me slušajte, gospodine doktore, nastojat ću tiho govoriti.
Dođite malo bliže, ako smijem moliti. Na stvari je naime sljedeće:
Zovem se Patrick O Connor, a bio sam sapunar. U poslu sam prištedio nešto novaca, a kad sam dosta
imao, rekoh da ću sada uživati i od onda živim od svojih renta.
O, živim vrlo udobno, vrlo ugodno. Ustajem kad mi se svidi, a onda obično prošećem kroz Hydepark.
I jučer sam tako uradio i šetao sam Hydeparkom kad se već smračilo. Već sam se malo i umorio pa sam se
zato sjetio sjesti malo u grmlje, da malo dremnem.
Smišljeno - učinjeno.
Sjednem u grmlje, znate, gospodine doktore, bilo je to na trgu Lorda Byrona, tamo gdje stoji spomenik.
Baš pred grmom nalazi se klupa, ali nisam htio sjesti na nju, jer sam nešto bojažljiv, pa sam mislio da bi
mogli doći lopovi dok spavam, pa bi mi mogli ukrasti moju uru i moj novčanik, a u grmlju mi se to može
teže dogoditi.
I kako sam mirno sjedio te htio baš usnuti, začujem nekakve glasove.....
Mladi časnik i neka vrlo elegantno odjevena dama sjednu na klupu tik ispred mene.....
- Mladi časnik s elegantnom damom? - usklikne liječnik - dalje,dalje, gospodine, vaš je opširni način
pripovijedanja upravo nesnošljiv!
- Pomislio sam tako u sebi - nastavi plavokosi gospodin - poslušat ćeš jednom što si ovo dvoje ima za reći;
jer znate, gospodine doktore, takav ljubavni par je katkada vrlo smiješan.
Ti ljudi govore sasvim drugačije nego drugi pametni ljudi, a to rado slušam, vrlo rado.
Ali kad sam slušao što govore, ipak sam se zamislio. Bila je to udata žena koja je s tim mladim časnikom
ugovorila na toj klupi «rendes-vous», pa mu je pripovijedala o svojem mužu za kojega se u Indiji udala, ali
samo zato jer ju je njezin otac skoro prisilio na tu udaju, pa da ga ne ljubi, već drugoga – nekoga časnika
koji je već oduvijek njezinom srcu drag i kojega ne može zaboraviti; a sad, kad se vratio iz Indije, još i
manje mari za svoga muža.
Pripovijest toga bezazlenog čovjeka bila bi u svakom nepristranom slušatelju pobudila dojam daje to
glupo brbljanje bez svakog sadržaja.
Na doktora Fitzgeralda djelovalo je ovo glupavo brbljanje upravo užasno.
Liječnikovo se lice iskrivi, rukama je kopao po crnoj kovrčavoj kosi, te je potezao pramenove duboko na
čelo tako da mu je kosa padala preko očiju.
- I pomislite samo, gospodine doktore, -dovrši ta izdajica svoju pripovijest - ta gospoda na klupi bila je
vaša supruga, a časnik je bio Harry Thompson, koji stanuje u Walworth-ulici.
- On je to bio - stenjao je doktor Fitzgerald. -Odavno sam već slutio da me moja supruga vara. Sastaju se
za mojim leđima u Hydeparku, a.. ja sam je ljubio.. .a ona je samo njega ljubila, nikad.. .nikad nije
drugoga ljubila!
- Ali ni govora! Onog drugog nije baš ni najmanje ljubila - reče smiješeći se plavokosi gospodin.
- Znate, gospodine doktore, taj za nju niti ne postoji; samo da s njim živi pod istim krovom i da joj on
plaća garderobu.
Ali časnika! Ej, da ste to vidjeli kako je njega ljubila, kakva je to bol bila kad su se morali rastati!
- Šutite! - uzvikne Fitzgerald. - Šutite, neću vas dulje slušati. Ali ne, ne, recite mi sve...- zamoli ga opet - ja
hoću ... moram sve znati.
- Ne, mnogo vam više ne mogu reći, samo to ću vam još pripovijedati da su se na koncu dogovorili da će
jedan sat spokojno biti zajedno.
- Do bijesa, zar rekoše 'spokojno'?
- Da, gospodine doktore. Ta vi već znate, gospodine doktore, što to znači kod ljubavnika. Oni su najradije
sami, jer si uvijek imaju reći baš vrlo važnih stvari, pa onda je vaša supruga obećala kapetanu da će sutra
navečer između devet i deset sati doći u Walworth-ulicu, u kuću njegove majke.
Majka im valjda neće odviše smetati. Ona je valjda starica, možda je i sakata, pa onda... onda će valjda
biti uistinu sami.
Ali za Boga miloga, što je s vama, gospodine doktore?
Zar vam je pozlilo?
Metnite octene obloge na čelo i onda pijte...
- Ni riječi više, - zaviče Fitzgerald - molim vas da me ostavite samog.
Rekli ste: sutra ... sutra navečer? U Walworth- ulici, zar ne?
- Da, posve točno, između devet i deset sati, ali to sutra znači uistinu danas, jer .. .jer ja sam tu pripovijest
još jučer prisluškivao.
No, gospodine doktore, ne uznemirujte se, - nastavi prostodušno taj čovjek - morate sutra predavati u
liječničkom društvu, to je mnogo važnije.
Bože dragi, takva malena ženskica htjela bi se također zabavljati, a onda mora suprug gledati kroz prste.
Vi ćete poći u liječničko društvo, a Mrs. Ruth, vaša mila supruga - ona pak ide ... u drugo društvo...
- Ostavite me... ne zahvaljujem vam na vašim vijestima.
Zar mislite, gospodine moj, da ne opažam da se vi meni rugate?
- Ja? Ali gospodine doktore, ja nisam takav čovjek! Ali u sljedećem času skočio je uslužni glasonoša
brzo do vrata, jer je doktor Fitzgerald iznenada i bez svakog prijelaza zgrabio mali nož za operacije, koji je
ležao pred njim na stolu. Divljim krikom htio se baciti na svog posjetioca koji mu je ispričao toliko užasnih
stvari.
Taj je čovjek stajao na vratima te je oštrim pogledom promatrao liječnika kojega je iznenada spopala
velika slabost.
Nož padne iz Fitzgeraldovih ruku i on stane tresući se, uperivši slomljen pogled prema stropu.
Na usnicama mu se pojavi pjena.
Uslužni gospodin koji je raspirio takav užasni požar u liječnikovoj duši, umakne kroz vrata i požuri se, što
je brže mogao, na cestu.
Kad je bio na cesti, nasmiješi se i promrmlja: .- On je lud, o tom ne dvojim. Želim mu od srca da je to
istina, jer da nije umobolan, onda bi se morao kazniti mučilima. Zaslužio bi da ga raskomadaju na
četvero, kako su u srednjem vijeku mučili najveće zločince.
Čitatelji će lako pogoditi tko je bio taj uslužni gospodin.
***
- Zar još ne ideš u liječničko društvo, Roberte? Već je osam sati.
S tim riječima stupi Ruth u sobu svoga supruga i nađe ga, na svoje čudo, još uvijek za pisaćim stolom u
običnom odijelu.
Glavu je naslonio na obje ruke i zurio je oštro preda se.
- Roberte, - reče lijepa, mlada gospođa još jednom - rekao si mi da ćeš danas predavati u liječničkom
društvu. Čekat će te; neuljudno je ako zakasniš.
- Vrlo neuljudno - progovori Fitzgerald nekim čudnim smijehom.
- Zato gledaj da ne zakasniš i ti .. .idi samo, idi.
- A kamo bih ja pošla? - upita Ruth preplašeno. - Ne mogu te pratiti u liječničko društvo jer su na tvoja
predavanja pozvana samo gospoda.
- Da posve točno, samo gospoda - mrmljao je divlje Fitzgerald.
- Samo gospoda... bit će tamo i časnika, jesi li čula, i časnika.
Ne bi li i ti također tamo pošla? Smjesti se usred dvorane i gledaj naokolo. Tko ti se najviše sviđa, toga
pozovi k sebi.
Ti si lijepa, svatko će ti, bez dvojbe, rado biti uslužan.
Ruth je čas bljedila, čas rumenila. Dršćućim glasom progovori ona:
- Ti mi govoriš na način koji ja ne mogu trpjeti. Čini mi se da namjeravaš ogorčavati moj život kraj
tebe pa bi zato možda bilo za oboje najbolje da se raziđemo.
- Zar tako misliš, draga moja? - poviče Fitzgerald i ustane. Polagano se približavao svojoj lijepoj i mladoj
ženi, kao mačka što vreba na miša.
- Misliš li uistinu da bi bilo najbolje kad bi se nas dvoje rastali?
A kome bi ti onda bježala kad ne bi bila kod mene?Možda k....
- O svojoj ću budućnosti sama odlučiti - prekine ga Ruth.
- Zašto me tako surovo grabiš za ruku, ne stiskaj me tako, pusti me, inače ću zvati u pomoć!
Fitzgerald se baci na svoju mladu ženu nenadanim skokom kojega ona nije očekivala. Pograbi je za ruke
te je pokuša baciti na koljena.
No Ruth mu se hrabro opirala.
On je škripao zubima, prevrtao očima. Bio je grozan jer mu se lice posve izobličilo, no Ruth ipak nije
izgubila svijest te joj je dapače uspjelo oteti mu se.
- Usudi se još jednom i dotaknuti me se! - uzvikne ona. - Skupo će te to stajati!
Zar možda misliš da sam bez zaštite jer mi otac nije ovdje u Engleskoj?
Imam prijatelja koji će te pozvati na račun.
Ruth se odmah pokajala što je izrekla te riječi.
Doktor Fitzgerald se ponovo baci na njuzvjerskim divljaštvom. Baci jena pod.
Nije mogla zvati u pomoć, jer joj je glas zapeo u grlu od straha kad ga je pogledala.
Iz njegovih očiju zurilo je ludilo koje je buktalo kao živi plamen.
Krvava pjena navrla mu je iz usta, a sa svinutim prstima posezao je za njezinim vratom.
- Umri, umri, lakoumna bludnice! - hripaše on. -Ha,sve ću žene istrijebiti sa zemlje.
Uništit ću ovaj zemaljski skot, meni.....meni je
to....Bog odredio.. ..jer mi se Gospodin objavio.. ..te mi doviknuo:Ubij,.. .ubij te zmije!
Njegove ruke zgrabiše kao pandžama njezin vrat. Lijepa nesretna žena mislila je da joj je kucnuo
posljednji čas.
Već joj je nestajalo daha, već je izgubila svaku nadu
u spas, ali.........
Iznenada je pusti.
Crte se njegova lica umiriše, a vatra mu se u očima ugasi.
- Ustani - reče on dršćućoj ženi - molim te, Ruth, udalji se. Izgubio sam svijest, ali ti si me odviše dražila.
Sam joj je pomogao kad se dizala sa zemlje i boreći se sa suzama usklikne on:
- Ljubim te, Ruth, ljubim te kao lud. Jedina mi je pomisao kako bih tebe usrećio.
Znam da si mi vjerna - ti ćeš me uvijek ljubiti, zar ne?
Da ga umiri i da ode iz njegove blizine, a možda i iz milosrđa prema tom nesretniku, odgovori ona:
- Ti si moj suprug, moram te ljubiti, a bit ću ti i vjerna, ali - takav se prizor ne smije medu nama više
ponoviti.
- Nikada više - uvjeravao ju je on i podigne ruku kao na prisegu.
- Ah, kad me samo ne bi neprestano boljela glava. Ne znam što je to, ali pod mojim čelom nešto kuje kao
po nakovnju.
Osim toga, dosta je toga, molim te idi, idi... .pusti me samoga, preobući ću se da se odvezem u liječničko
društvo.
Već je krajnje vrijeme.
- Da, da, zadnji je čas - odgovori mu Ruth koja je mislila na to kako i ona može otići iz kuće i ispuniti
obećanje Harryu da posjeti njegovu majku.
- Krajnji je čas, s Bogom.
- S Bogom, Ruth, ...poljubi me još jednom...ne, ne boj se.. . nosio bih te na rukama kroz život... položio
bih pred tebe sve blago cijeloga svijeta...
Pružaš mi čelo da ga poljubim… zar tvoje čelo? Zadovoljit ću se za sada tvojim bijelim čelom, ali kad se
noću vratim, tražit ću tvoje crvene usne.
Ona ga je žalila, ali je ipak uzdrhtala osjetivši na svojem čelu njegove vruće usnice.
Doktor Fitzgerald otprati svoju ženu do vrata i zatim ih zaključa iza nje.
Poslije toga pođe do svoga pisaćeg stola i izvadi iz njega malu kutiju.
U toj kutiji bila je malena bočica iz koje potegne štrcaljku punu neke bijele tekućine.
Zatim je preko lakta zasukao rukav i košulju te si je iglu štrcaljke uboo pod kožu.
Za nekoliko minuta uspravi se njegov stas, lice mu se umiri, a u očima je sijevala blaga vatra.
Doktor se Fitzgerald posve promijenio.
To je bilo djelovanje morfija što ga je taj nesretnik već dugo uživao.

9 poglavlje

Sherlock Holmes dobiva okladu

U slabo osvijetljenoj veži neke kuće u Walworth-ulici stajala je neka elegantno obučena gospoda za koju
bi svatko rekao da je rođena Engleskinja.
Engleskinje su obično više vitke nego li pune, a među njima ima i takvih koje su osobito visoke.
Takva je bila i mlada gospođa koja je stajala u veži. Kraj nje je bio mlad čovjek koji je neprestano
promatrao gospođu zadivljujućim pogledima.
- Mr. Holmes, vi ste danas tako dobro preobučeni kao nikad prije - šaptaše mladić detektivu koji se
preobukao u gospođu. - Već ste se i prije na najdivniji način maskirali, ali danas ste natkrilili sve što sam
do sada vidio.
Pretvorili ste se u tako elegantnu damu, Boga mi, da bih se upravo mogao zaljubiti u vas kad bih vas sreo
na ulici.
- Uistinu - nasmiješi se gospođa. - A što bi ti, Harry, tek kazao da vidiš onu ženu koju sam vjerojatno
oponašao?
Velim ti da sam tako sličan gospođi Ruth Fitzgerald da bi me mogao s njom zamijeniti.
Harry, sad pazi! Čujem da se približavaju kola. To će biti kočija u kojoj se Mrs. Ruth dovezla. Da, posve
točno, kola su stala tamo na uglu.
Brzo Harry; pođi onamo, skoči u kola i poruči gospodi Ruth ono što sam ti prije rekao!
Harry Taxon ostavi kao ženu preobučenog detektiva te potrči uz zidove starih kuća duž Walworth -ulice
do toga običnog fijakera.
Baš kad je stao pred kočijom, otvori netko iznutra vrata i Ruth htjede izaći.
- Madame, - šapnu joj Harry - pružite mi brzo ruku i pođite sa mnom.
- Tko ste vi, gospodine?
- Vaš vas suprug slijedi - odgovori Harry ne obazirući se na pitanje koje mu je ona uputila.
- Prijeti vam grozna sudbina ako me ne budete slijedili - sve se zna!
- Milosrdni Bože, ... moj suprug zna.......
-Sve!
On zna da kanite posjetiti kapetana Harrya Thompsona te se svaki čas može ovdje pojaviti.
Brzo, Madame, spasit ću vas, ali me slijedite.
Ruth bijaše tako zbunjena da nije dalje pitala ni istraživala, nego je prihvatila Harryevu ruku.
Mladić se s njom naglo izgubi u nekoj pokrajnjoj ulici.
Međutim je Sherlock Holmes ostavio vežu.
Požurio se do kočije idući onim lakim, poskakujućim korakom kojim običavaju ići stanovite žene te reče
kočijašu:
- Ne vozite dalje, ostat ću još neko vrijeme u kočiji. Platit ću vam za izgubljeno vrijeme.
- To je vrlo čudnovato - mrmljaše kočijaš. - Prije jednoga časa ostavila je kola, sad opet ulazi - što to
znači?!
Kladio bih se za živu glavu da se iza toga krije kakva ljubavna pustolovina.
Glavno je da sam plaćen, za ostalo me nije briga.
Holmes sjedne u kola, spusti prozor i pogleda na ulicu.
U Walworth ulici nije baš bilo tamno, ali se spustila opet ona gnjusna magla kroz koju je jedva prodiralo
svjetlo svjetiljaka kojih je ionako bilo dosta malo u ovoj ulici.
- Dolazi! - šapne Sherlock Holmes - eno tamo je okrenuo iza ugla... taj stari lupež s čupavim brkom, to je
on, on mora biti, presvukao se!
Detektiva spopadne divlja groznica.
Znao je da je došao odlučujući trenutak. Vidjet će se hoće li on moći razriješiti i ovu zamršenu zagonetku
«Jacka rasparača», kao što je riješio mnoge druge.
Detektiv ostavi kola i pođe uz kuću onim lakoumnim korakom kojim raspuštene djevojke običavaju ići po
ulicama. Iznenada lupež dotrči do njega.
- Kamo? - zapita on hinjenim glasom. - Hej ti, mala, dođi amo! Nas dvoje mogli bismo biti lijep par.
- Ako ti se sviđam - odgovori Holmes promijenivši svoj glas tako da je imao zvuk ženskog glasa. - Ti mi se
stvarno sviđaš.
Dok je to govorio, približavao se detektiv k svjetiljci tako da je svjetlo padalo na njegovo lice.
U tom času zagrmi lupež bjesomučnim glasom:
- Dakle ipak,...moja žena, moja žena...je bludnica... onda...neka i umre kako umiru londonske bludnice.
Na koljena - jer si u rukama «Jacka rasparača»!
Lupež se baci na Sherlock Holmesa takvom silom da se ovaj mogao jedva oprijeti.
Jednom rukom pograbi detektiva za grlo, a drugom izvadi iz džepa dug i oštar nož, zamahne njime i udari
oštricom čvrsto prema tijelu preobučenog detektiva.
Čuo se jasan zvuk, oštrica se sklizne, jer je Sherlock Holmes imao na sebi zaštitni oklop koji je zapriječio
smrtonosni ubod.
U sljedećem trenu promijeni se cijeli prizor.
«Jack rasparač» zatetura se nekoliko koračaja natrag kad je vidio da mu njegov užasni naum nije uspio.
Tu sekundu upotrijebi detektiv i pograbi ubojicu munjevitom brzinom za obje ruke. Sad nasta grozna
borba na život ili smrt,borba tijekom koje se umiljato lice mlade žene nenadano promijeni poprimivši
opet karakteristične crte slavnoga detektiva.
- Imam te sada grozna nemani koja si cijelim Londonom pronosila strah - zaviče Sherlock Holmes.
- «Jack rasparač» dovršio je svoju ulogu!
Ti moraš pasti, doktore Fitzgeralde, jer si ti - tako mi Boga - onaj čovjek kojega engleski narod sa
zgražanjem zove «Jackom rasparačem»!
Čulo se muklo hripanje ... «Jack rasparač» ležao je na zemlji.
Za čas mu Holmes sveže ruke, zatim ga podigne i odnese do kočije.
Iza toga naloži kočijašu da ih odveze do glavne redarstvene postaje.
Mr. Warm, predstojnik londonskog redarstva, sjedio je za svojim pisaćim stolom te je baš htio potpisati
zapovijed za uhićenje koju mu je Murphy predložio.
- Jeste li čvrsto uvjereni, Murphy, - upita redarstveni predstojnik - da je pjevačicu Lilian Bell umorio
Grover Bell, a nitko drugi?
- U to sam posve uvjeren, gospodine, - odgovori mu Murphy - i uhapsit ću odmah toga Grovera Bella koji
je bez dvojbe ona osoba koju nazivaju «Jack rasparač». Ha,ha,ha, moj uzvišeni kolega, Mr. Sherlock
Holmes, izgubio je okladu.
- Zar to uistinu vjerujete, Murphy, - začuje se za leđima detektiva nečiji glas - Budite tako dobri pa
pogledajte ovamo: doveo sam vam «Jacka rasparača» -on će sve priznati!
Warm i Murphi pogledaju začuđeno Sherlocka Holmesa koji je,još uvijek u ženskom odijelu,doveo u sobu
svezanog doktora Fitzgeralda.
- Mr. Warm, - nastavi Holmes uzrujanim gasom -dajem vam svoju riječ i jamčim vam svojim dobrim
glasom koji sam zaslužio mnogogodišnjim mučnim radom da «Jack rasparač» neće više plašiti i klati po
Londonu.
Ta neuhvatljiva sablast nije bio nitko drugi već ovaj čovjek.
A on je nesretnik koji je zavrijedio naše smilovanje, a ne kletve koje je cijeli svijet sasuo na njegovu glavu.
Pred vama stoji... poznati liječnik i kirurg, doktor Fitzgerald. Mr. Warm, vi ćete ga valjda osobno poznati.
Pogledajte sami!
I Holmes strgne s doktora Fitzgeralda vlasulju i lažni brk.
Warm se zgrozi i zavikne:
- Tako mi Boga - to je doktor Fitzgerald.
- Izgubio sam okladu, Mr. Holmes, molim vas, pružite mi ruku - reče Murphy.
- Bez zavisti ću svakome iskreno priznati da ste veći detektiv od mene.
Vjerujem da na svijetu nema boljeg detektiva od Sherlocka Holmesa.
Prema dogovoru Sherlocka Holmesa, Warrna i Murphya nitko nije saznao tko je bio «Jack rasparač».
Tog užasnog Božjeg bića nestalo je s londonskih ulica i nikada se više nije čulo ni za «Jacka rasparača» ni
za njegove bijedne žrtve.
Doktora Fitzgeralda predali su još iste noći u zavod za umobolne, u kojem je četiri tjedna kasnije završio
svoj promašeni život u neopisivom napadaju bjesnila.
Godinu dana kasnije udala se Ruth za svoga ljubljenoga Harrya.
I Harry Taxon bio je u njihovom društvu pa moramo odati čitateljima da je on te večeri prvi puta u svom
životu bio - pijan!
Napio se u slavu svog ljubljenog meštra. To ga opravdava.

KRAJ