The New York Times

Opinionator

13 kolovoza 2012.

Odakle dolaze rečenice?

Autor: VERLYN KLINKENBORG

Ako se malo pozornije zagledate u rupe u obrazovanju nekog učenika, studenta ili pak
mladog pisca, vidjet ćete strašne stvari koje, iz nekog razloga, netko povezuje s pisanjem:
to su razna ograničenja, zabrane, naredbe «učini to!» ili «nemoj činiti to!». A tu je i
neprirodna, gotovo neurotska opsjednutost stilom, argumentima i pukim prijenosom
značenja. Međutim, nigdje, koliko god pozorno promatrali, nećete pronaći ni traga
osnovnom pitanju: odakle, zapravo, dolaze rečenice? Dakako, to je filozofsko pitanje
koje svoju vrijednost ima već u tome da bude postavljeno, baš kao i u pokušaju da se na
njega odgovori. Ali, to je ujedno i vrlo praktično pitanje. Ako dovoljno dugo razmišljate o
njemu uvidjet ćete da je većina, ako ne i sve, o onome što ste mislili da pisanje naprosto
netočno.

Kad nabasate na pitanje o kojem niste razmišljali, zamijetit ćete da ste istovremeno naišli
i na pretpostavku koja nastoji odgovoriti na to pitanje. Evo primjera: čemu uopće služi
pisanje? Odgovor se čini posve očit – pisanje služi komunikaciji, uvjeravanju,
izražavanju. Međutim, odgovor na to pitanje u većini razreda ili predavaonica je,
nažalost, sljedeći: pisanje je aktivnost kojom se obavlja neki zadatak. Učenike i studente
se tijekom njihovog obrazovanja prisiljava da pišu sastavke ili radove koji su u svojoj biti
tek neiskrene vježbe u preslagivanju onoga što su oni već bili negdje pročitali ili nečeg
što im je netko rekao, a jedina svrha ili smisao tih radova jest – ocjena. Nitko nikada
učenike nije pitao nešto toliko osnovno i jednostavno poput: «Odakle dolaze rečenice?».
Pojedini pisci nastoje odgovoriti na to pitanje. Oni tada spominju riječ «proces», kao da
se time objašnjava nešto doista važno. No, ono na što se pojam «proces» obično odnosi,
ili što on nastoji opisati, jesu samo okolnosti – vrijeme, mjesto, alati i sve drugo u što
pojedini pisci vjeruju da je upravo to što je odgovorno da rečenice dolaze - odakle već
dolaze. To nas, dakako, ne vodi nigdje. To je otprilike kao da pitamo odakle dolazi voda,
pa potom pokažemo rukom na bazen koji je neki slikar naslikao na svojem platnu.

Pokušajmo, stoga, demistificirati podrijetlo rečenica. Pokušajte to shvatiti na sljedeći

način: posve je izvjesno da postoji jedan glas u vašoj glavi. Takav kakav on sad jest, to je
najvjerojatnije neuvježban glas. On veselo žubori, blebeće i daje odgovore u hipotetskim,
zamišljenim razgovorima. Zašto mu ne dati da radi nešto korisno? Pokušajte zapamtiti
dio neke pjesme, ili proznog teksta, ne mora to biti ništa teško ili bremenito značenjem.
Najbolje će poslužiti tekstovi u kojima se najbolje osjeti ritam (kao što je to, primjerice,
poezija), nešto što već zvuči kao da je izgovoreno. Ponavljajte sad dio tog teksta iznova i
iznova u vašoj svijesti. Sada u glavi posve sigurno imate nešto što se može definirati kao

1
«jezik», a nije više riječ samo o mislima koje se doimlju nekako nelingvistički, tj.
«nejezično».

Pokušajte sad pretvoriti misao u rečenicu. To može biti mnogo teže nego što se isprva
čini, naprosto zato što morate pronaći neku misao. Nije to težak zadatak sam po sebi,
nego je on težak zato što vas NITKO TIJEKOM VAŠEG OBRAZOVANJA NIKADA
NIJE UPOZORIO NA ČINJENICU DA SU VAŠE MISLI VRIJEDNE POZORNOSTI
ili na to da one imaju i vrlo praktičnu primjenu. Neovisno o tome koliko su moji učenici i
studenti sofisticirani ili obrazovani, u svakoj generaciji kod svih njih uočavam ogroman
strah od tog mračnog, skrovitog mjesta koje nazivamo umom. Slobodno se može reći da
se studenti ili učenici prema svojem umu odnose kao da je to pretinac elektroničke pošte -
bace kratak pogled unutra, zaključe da ništa nije stiglo i odvrludaju dalje.

Pokušajmo stoga jedan eksperiment. Uobličite u svojoj svijesti jednu rečenicu. Nemojte
ju zapisati. Poslužit će bilo koja rečenica, ali pokušajte ipak smisliti rečenicu koja nije
dugačka. Promijenite poredak riječi u njoj. Pokušajte ju potom oblikovati uz pomoć
drugih riječi, ali s istim smislom. A potom je odbacite. Napravite još jednu rečenicu.
Ponovno ju presložite i preoblikujte. To možete raditi bilo gdje i bilo kada. Ponavljajte tu
vježbu, ali nemojte ništa zapisivati. Igrajte se ritmom. Neka rečenice dolaze i odlaze.
Procjenjujte ih i vrednujte, igrajte se s njima, ali nemojte se suviše vezati uz njih. Ako
uspijete napraviti rečenicu koja vam se doista sviđa, pustite je da ode i pokušajte pronaći
sljedeću. Što ćete se više baviti ovom vježbom, to ćete lakše zapamtiti rečenice koje
želite zadržati. Ili još bolje; shvatit ćete da bilo koju rečenicu koju ste pustili ili izgubili
možete nadomjestiti podjednako dobrom ili čak možda i boljom. Postoji opravdan razlog
zašto se to sve radi «u glavi». Na taj način učite kako se osjećati ugodno na onom
tamnom, skrovitom mjestu koje nazivamo umom. Nije tamo toliko strašno, zar ne? Tamo
«živi» jezik i vi učite kako se igrati s njim «za svoj račun», a da ne morate otimati riječi
ili fraze kako bi ispunili neki zadatak ili napisali sastavak. Postoji još jedan dobar razlog -
rečenica koju ne zapišete jest rečenica koju uvijek možete promijeniti. Ukoliko je
zapišete, ona takva može ostati dovijeka. Ili se barem tako ponaša većina pisaca.
Upamtite: zapisana rečenica posjeduje tromost koja može osakatiti autora.

O čemu trebaju biti te «mentalne» rečenice? O nečemu što zamjećujete oko sebe. O
nečemu što vam je palo na pamet. Ukratko, to može biti nešto što želite reći, bilo što.
Možete napraviti rečenicu naprosto zato što vam se u svijesti uporno pojavljuje neka
riječ. No, učite kako se igrati sa svakom rečenicom koju stvorite u svojoj glavi, tražite i
«gomilajte» riječi, pokušajte slijediti njihovu preciznost i osluškujte njihov ritam. Vaše će
vas pamćenje iznenaditi. Samo zato što ništa ne zapisujete mogli biste pomisliti da se
uopće ne bavite pisanjem. Ali, vi zapravo gradite svoje samopouzdanje i stječete
sigurnost u to da kada se nalazite na tom mjestu odakle dolaze rečenice – dakle, negdje
duboko u prostoru gdje se prepliću riječi i misli – vi znate da je to prostor na kojem se
događaju dobre stvari. Morat ćete se naučiti strpljenju u nazočnosti vlastitih misli prije
nego što nego što naučite dobro pisati i prije nego što povjerujete sebi kao piscu. Naučit
ćete da stvaranje rečenica «u glavi» može potaknuti i iznjedriti misli za koje prije niste
mogli ni sanjati da vam mogu nadoći. Strpljivo razmišljanje može stvoriti mnogo bolje
rečenice nego što ste uopće mislili da je to moguće.

2
Često me pitaju kako pišem, koji je moj «proces». Moj je odgovor jednostavan: mislim
strpljivo i isprobavam rečenice u svojoj glavi. To je ishodište svega. Ono što se događa na
papiru ili za tipkovnicom tek je posredno povezano s pisanjem. Vrlina takvog načina rada
je to da okolnosti – vrijeme, mjesto, alati – ne igraju ama baš nikakvu ulogu. Sve što mi
je potrebno jest moja glava. Sve što trebam su trenuci koje imam. Nema tu nikakve
magije. Vježbajte te stvari i prestat ćete se bojati onoga što se događa kada je vrijeme da
zapišete rečenicu koju vrijedi zapisati. Nećete više imati osjećaj da je rečenica iscjedak iz
neke anatomske, moždane strukture koja može presušiti. Nećete, doduše, moći točno
odrediti mjesto s kojeg dolaze rečenice – nema tu nikakvog «evo, ovdje!» – ali naučit će
kako čekati strpljivo da rečenice izbiju na površinu i raspetljaju se. Otkrit ćete najvažniju
stvar koju je propustilo naglasiti vaše obrazovanje: kako vrednovati i vjerovati u vaše
razmišljanje i proces mišljenja. Otkrit ćete, također i još nešto čemu pisanje može biti
namijenjeno: zadovoljstvu.

Verlyn Klinkenborg je američki pisac i član Uređivačkog savjeta New York Timesa
(preveo i prilagodio Berislav Cimerman)