Jednom davno, u jako dalekoj zemlji, živio je jedan dječak.

Iako je na prvi
pogled izgledao obično, on nije bio posve običan dječak. Za razliku od ostalih
dječaka njegove dobi, imao je veliku tajnu. Svakoga dana dječak je gledao
ptice, oblake i stabla oko sebe i razmišljao o tome što bi se dogodilo kada bi
nekome rekao svoju tajnu. Nije ga bilo strah, samo je vjerovao da ga nitko ne bi
razumio. Dječak je živio u vrlo čudnovatoj zemlji; naizgled, sve je tamo bilo vrlo
obično - lišće je bilo zeleno, nebo plavo, a oblaci bijeli. Ili, ponekad, neposredno
prije kiše, čak prijeteće tamni. Ljudi koji su živjeli u toj zemlji također su
izgledali kao ljudi bilo gdje drugdje - neki su bili visoki, neki niski, neki vitki, a
neki okrugli s rumenim obrazima. Uglavnom su žurili i gledali ravno ispred
sebe, a kad bi zastali i razgovarali jedni s drugima često su izvodili čudnovate
pokrete rukama i izgovarali naizgled sasvim obične riječi kao "Dobar dan.", "O,
kakvo krasno psetance imate!", ili "Oprostite, jeste li možda za još jedan
kolačić?". Iako je, naravno, razumio riječi, dječak je vrlo rijetko znao o čemu oni,
zapravo, govore. U stvari, to ga nije previše niti zanimalo, pogotovo kad su
govorili o stvarima kao što su život, smrt ili ljubav. A oni su uvijek razgovarali o
tome, dječak je bio posve siguran u to, čak i kada uopće nisu spominjali te
riječi. Zato se on uglavnom držao po strani; s odraslima je bio u društvu samo
kad je to morao, a sa svojim vršnjacima nije se rado družio ili igrao. Pogotovo
ne onda kada su mu odrasli govorili da bi baš to trebao činiti. Često je posve
sam koračao ulicama i razmišljao o svojoj tajni. Nije znao kako je tajna došla do
njega, samo je jednoga dana, odjednom, kao da se maloprije probudio, shvatio
da jedini na svijetu zna tu tajnu. Isprva je to bilo dječaku vrlo uzbudljivo.
Ponajprije zato što je sad i sâm bio siguran da nije posve običan dječak. Ali,
kako je vrijeme prolazilo, shvaćao je da ta stvar s tajnom i nije previše zabavna.
Vjerojatno zbog toga što nikome nije mogao ništa reći o svojoj tajni. Tà, kakva
bi to bila tajna ako svi za nju znaju? Jednoga sunčanog dana, dok je hodao
ulicom, baš kao što je to činio mnogoputa ranije, gledao je u zelene krošnje u
potrazi za pticama koje su skrivene među granama veselo pjevušile. "Sigurno
su jako sretne jer mogu pričati do mile volje. Možda i one imaju svoju tajnu, ali
ja ih baš ništa ne razumijem!", zaključio je dječak. Požurio je prema drveću da
iz blizine pokuša bolje vidjeti ptice na stablu. Dobrano je produžio korak. U
blizini stabla stajala je mala grupa odraslih. Hitro je prošao pored njih, pa nije
mogao jasno čuti o čemu razgovaraju. Međutim, iz rečenica koje su ga nehotice
pogodile u prolazu - "Ja sam to već davno govorio...", "Treba tu stvar dovesti do
kraja!" i "Brzo ćemo vidjeti tko gdje stoji." - dječak je zaključio da odrasli opet
razgovaraju o stvarima koje nije razumio. No, kada je već bio prošao mimo njih,
čuo je jasno iza svojih leđa sljedeće riječi: "Plavo nebo ne prepoznaje boje".
Zastao je kao ukopan. Što bi sad to trebalo značiti? Okrenuo se i pogledao iza
sebe. Vidio je da su se ljudi iz skupine razišli. Svatko je žurio na svoju stranu.
Stajao je tako mirno neko vrijeme, a onda se laganim korakom uputio prema
stablu. Nije više čuo ptice. Nije ih mogao ni vidjeti. Kao da su odjednom
nestale. "Hm...", čudio se dječak; "Možda ovo ipak nije tako običan dan".
Odšetao je dalje od stabla, zadubljen u svoje misli. Prolaznici na ulici užurbano
su prolazili pored njega. Nitko ga nije primjećivao. Prelazio je odsutno pogledom
preko izloga u kojima su bile izložene stvari koje ga nisu privlačile. Šeširi,
raznobojne tkanine, posuđe, boce ispunjene raznim napitcima - ništa od toga
nije moglo privući njegovu pozornost. Odjednom, do njegovih ušiju probio se još
jedan razgovor. Ovaj put nije to bilo nimalo nalik razgovorima odraslih koji ga
nisu zanimali. "Svaka radost rađa zavist" – čuo je posve jasno dječak visoku,
vrlo vitku ženu koja je razgovarala s muškarcem u dugačkom, sivom ogrtaču
koji je u ruci imao crnu kožnu torbu. "Sva sreća da nitko još ne može promatrati
tuđe snove" – odgovorio je muškarac. "Da, i meni se čini da je sudbina samo
izgovor za posljedice vlastitih djela", rekla je žena. Nakon toga su se žena i
muškarac blago naklonili jedno prema drugome i razišli. Dječak je sada bio
posve zbunjen. Nije se mogao odlučiti čudi li ga više sadržaj razgovora koji je
čuo ili možda to da je savršeno dobro razumio o čemu su nepoznati čovjek i
žena razgovarali. Ne samo da je razumio, nego je po prvi puta osjetio da ga
nešto doista zanima. I to toliko da je imao predosjećaj da ga u životu ništa
drugo nikada neće toliko zanimati. Požurio je dalje ulicom kojom se bio uputio
prije nego li je je naletio na tajanstvenog muškarca i vitku ženu i njihov
razgovor, a misli su mu se rojile kao nikada do tada. "Zašto sam čuo taj
razgovor?", "Može li još netko razumjeti to o čemu su ti ljudi razgovarali?", "A
što ako je netko namjerno sve namjestio da baš ja čujem razgovor?" i "Što će
se još dogoditi?", bila su samo neka od pitanja koja su mu prolazila kroz glavu.
Tako zadubljen u vlastite misli nije ni zamijetio da je već izišao izvan grada i
došao do obale rijeke. Ondje je sjeo i gledao u vodu. Dugo. Vrlo dugo. Voda je
tekla polako, a mali valovi i virovi mijenjali su svoj oblik kao da prate neku
beskonačnu partituru i nekog nevidljivog dirigenta. Učinilo mu se da i njegove
misli počinju slijediti valove, javljale su se niotkuda i odlazile nigdje kao da
prate nepravilan ritam vodenih mijena. "Moje je i tvoje, ali je i ničije", bila je,
recimo, jedna od tih misli. Otišla je kao da je nikada nije ni bilo, a za njom je
došao zaključak: "Samo mladost rađa radost. I starost.". Bilo je i nekih manje
razumljivih: "Kling, klong, klang, dijalog je balans. I obrnuto, klang, klong, kling,
gledat ću cvijeće dok se latice ne umore." ili "Šaka tigrovih pruga vrijedi više od
bilo kojeg umjetnika". Dječak je sjedio na obali rijeke nepomičan dugo, vrlo,
vrlo dugo, kao da je tok rijeke na sebe preuzeo sve njegove pokrete i nemir. Bio
je posve smiren. Ali se ujedno osjećao i slobodan kao nikada do sada. Shvatio
je kako može zauvijek ostati u raspoloženju koje ga je obuzelo kada je čuo
razgovor između visoke žene i muškarca u sivom ogrtaču. Zauvijek može
postojati i ništa drugo. Samo mora postojati. Znao je, pak, da to ima svoju
cijenu. Više mogao oklijevati. Nije mogao spriječiti svoju tajnu da odleti u svijet.
Svima je morao reći! Ustao je, posve siguran u svoju odluku. Skinuo je kaput i
cipele. Ogledao se oko sebe. Nije bilo nikoga. "Tim bolje", pomislio je, "Znam da
će moju tajnu sada znati svi baš zato što nikoga nema ovdje!". Udahnuo je
punim plućima i povikao: "Ja sam lik iz pripovjetke!".