PSIHOLOGIJA EMOCIJA

Šta je emocija?

- latentna varijabla tj. teorijski konstrukt koji se ne može izravno posmatrati

- sastavljena iz 1) osjećaja ili subjektivnog doživljaj 2) fiziološke aktivacije 3) specifičnog ekspresivnog
ponašanja (intonacija glasa, tjelesna poza, facijalna ekspresija)
- Frijda, Sherer i sur. su ponudili dodatne komponente: 4) sklonost ka djelovanju ili motivacijska
komponenta 5) kognitivna evaluacija situacije (smisao koji osoba daje aspektima konteksta).
- Sherer predlaže termin emocionalne epizode umjesto emocije, zbog kratkoće trajanja i dinamičnosti
kognitivne procjene
- Afekt i njegovi pridjevi se koriste kao globalna etiketa koja se može odnositi na emocije ili raspoloženja

Emocija
intenzivna afektivna stanja od
nekoliko sekundi
specifičan odgovor usmjeren
ka jasno identificiranom
emocionalno pobuđujućem
stimulusu;
uzrok je uočljiv na svjesnoj
razini
Ekman: univerzalno
prepoznatljive na osnovu
facijalnih ekspresija;
Scherer predlaže postojanje
kompleksnih ponašajnih
struktura koja uključuju i
karakteristične tjelesne poze i
intonaciju glasa
Raspoloženje
difuzno stanje slabijeg intenziteta
globalna reakcija usmjerena na afektivno stanje per se;
promjene mogu biti izazvane suptilnim situacijskim i internim
faktorima koji ne podrazumijevaju preliminarnu evaluaciju situacije
(metodološki uvjeti, promjene u endokrinom sistemu, intenzitet
svjetlosti, subliminalno prikazivanje fotografija);
može biti rezidualno stanje emocija
većinom subjektivno stanje sa manifestacijama globalnog karaktera
koje je teško razlikovati od drugih afektivnih ili neafektivnih stanja
Cacioppo i sur (1986) su pokazali da se osobe izložene indukcijama
pozitivnog i negativnog raspoloženja jasno razlikuju na razini
elektromiograma facijalnih mišića corrugator superciliia i
zygomaticus major, iako neuočljive od posmatrača

James-Langeova teorija emocija (periferna teorija emocija)

Tjelesne promjene (emocionalne reakcije organizma) se javljaju nakon percepcije emocionalnog događaja,
a doživljaj tih tjelesnih promjena daje smisao emocijama. Bez povratne informacije koja dolazi nakon
percepcije specifičnih konfiguracija perifernih reakcija organizma, emocionalno iskustvo nije moguće.
Reakcije organizma su urođene (preprogramirane) dispozicije koje se refleksno (automatski)
manifestuju kao odgovor na specifične situacije.

Reakcija Subjektivni
Stimulus organizma doživljaj
(bježanje) (strah)
 Cannonove kritike

1. Ne postoje specifične periferne reakcije koje bi razlikovale emocionalna stanja jedna od drugih i od
emocionalno neutralnih stanja.
Mišićna napetost, ubrzano disanje i ubrzane srčane frekvencije su karakteristične istovremeno za strah,
ljutnju, vježbanje ili seksualnu pobuđenost.

2. Periferne reakcije ne uzrokuju subjektivni doživljaj. Neispravan kauzalni redoslijed.

a) Marannon (1924) ispituje kako će injekcija adrenalina uticati na opis trenutnog stanja. Adrenalin utiče
na aktivaciju simpatičke komponente autonomnog nervnog sistema, što se ogleda u manifestacijama kao
pojačan srčani ritam i protok krvi prema mišićima, ubrzano disanje, koje se uobičajeno javljaju kod
emocija straha i ljutnje.
- 71% ispitanika je isključivo spominjalo standardne fizičke simptome (tjeskoba u grudima, suha usta,
knedla u grlu)
- ostali su ukazivali prisustvo hladnih ili pseudo-emocija (as-if) koje su verbalno aludirale na očekivane
osjećaje.

b) Mačkama i psima je izvršena simpatektomija (prekid veze između perifernih organa i CNS-a), te
uprkos objektivno nisu mogli osjetiti fiziološke reakcije, pokazivale su tipična emocionalna ponašanja
(kostriješenje, povijanje ušiju unazad, frckanje, pokazivanje zuba) kao i one bez simpatektomije.
Problem: Životinje i ljudi mogu naučiti specifične reakcije.

3. Neosjetljiva utroba. Organi perifernih odgovora se aktiviraju previše sporo da bi uzrokovali emocije.

Cannon-Bardova teorija emocija (talamička tj. centralna teorija emocija)

Talamička zona je smatrana glavnim centrom za emocije u CNS-u.

- Životinje sa masivno odstranjenim zonama korteksa nastavljaju reagovati na način karakterističan za
ljutnju.
- U odsustvu hipotalamusa javljaju se izolirani i dezintegrirani fragmenti uobičajenih reakcija.
Ponašanje nije bilo koordinirano i javljalo se isključivo kada su bile izložene bolnim stimulusima
snažnog intenziteta.
Periferne reakcije su adaprivni proces mobilizacije resursa gdje je protok krvi usmjeren prema djelovima
tjela koji bi trebali biti aktivni (mišićima umjesto npr. organima za varenje) za vrijeme ponašajnih opcija 1)
napad koji dolazi sa osjećajem ljutnje, 2) bijeg koji dolazi sa osjećajem straha.

Hipothalamus
Stimulus Thalamus simultano šalje
informacije

• mišićima i unutrašnjim
organima za reakciju
(bježanje)
• korteksu za subjektivni
doživljaj (strah)
 Odgovori na Cannonove kritike

1. Emocije mogu biti međusobno slične ili različite na više dimenzija periferne reakcije. Kombinacija kao
karakterističan potpis.

a) Ekman i sur. (1983) su koristili metodu vođenih facijalnih pokreta, pri čemu su učesnici trebali grčiti
određene mišiće lica bez direktnog spominjanja facijalne ekspresije. Istovremeno je mjeren srčani ritam,
tjelesna temperatura, provodnost kože, mišićna aktivnost i subjektivni doživljaj.

Problemi:
- Varijance na nivou facijalne ekspresije ne uzrokuju promjene u subjektivnom doživljaju kod svih
ispitanika.
- Promjene u reakcijama ANS su bile naglašenije i distinktnije kod osoba koje su doživjele emocije.
- Napor neophodan za kontrakciju mišića je mogao per se izazvati promjene u aktivaciji ANS-a čak u
većoj mjeri nego sama emocija.

b) Kreibig i sur. (2007.) su mjerili fiziološke reakcije ispitanika koje su uključivale aktivnost
kardiovaskularnog sistema (srčani ritam, krvni pritisak), tjelesnu temperaturu, elektrodermalnu reakciju kože i
aktivnost respiratornog sistema tokom gledanja kratkih videoklipova koji su inducirali ljutnju, tugu ili
neutralno afektivno stanje.

2a. Dokazi kauzalne uloge ekspresivnog ponašanja.

Na nivou facijalnih ekspresija - rezultati nisu uvijek doslijedni, naročito kod iznenađenja i gađenja,
vjerovatno jer se u većoj mjeri zasnivaju na povratnim informacijama iz unutarnjih organa.

a) Duclos i sur. (1989.) su koristili metodu vođenih facijalnih

pokreta na ispitanicima od kojih su tražili da popune skalu
koja je mjerila afektivno stanje. slika pored

b) Marzoli i sur. (2013.) su sproveli nenametljivo

istraživanje. Osobe koje su bile izložene suncu bez sunčanih
naočala su kroz kratki upitnik izvještavale o većoj razini
trenutne ljutnje i agresivnosti od prolaznika koji su istu
dionicu prelazili sa naočalama. Dužina šetnje nije uticala na
intenzitet ljunje, što ukazuje na brz efekat izlaganja suncu.
c) Davis i sur. (2009.) su koristili metodu inhibicije ili totalne supresije facijalnih ekspresija. Učesnici
eksperimentalne skupine su bili opremljeni lažnim elektrodama za koje im je rečeno da mjere kognitivne
procese pamćenja i pažnje. Elektrode su bile postavljene na zone lica koje su se (između ostalog) odnosile i na
mišiće koji su bili uključeni u tipične facijalne ekspresije pozitivnih i negativnih emocija. Ispitanicima je dana
uputa da ne grče mišiće lica, pod izgovorom optimizacije snimanja moždanih valova. Nakon gledanja kratkih
video klipova pozitivnog, negativnog i neutralnog sadržaja, učesnici su odgovarali na pitanja među kojima su
se nalazile i mjere trenutnih emocija.

d) Lewis i Bowler (2009.) su uspoređivali izvještavanja o razini negativnih emocija kod depresivnih
pacijenata kojima je injekcijom Botoxa izazvana paraliza mišića corrugator superciliia sa onim kod
pacijenata koji su prošli kozmetički tretman bez efekta na grčenje mišića.

Na nivou tjelesnih poza i srodnih ponašanja

e) Wiliams i Kleinke (1993.) su pokazali da uzajamni dodir povećava fiziološku aktivaciju vezanu za
privlačnost, kao i da te osobe koje su se držale za ruke su kasnije bile pozitivnijeg raspoloženja i pokazivale su
spremnost da ponovo sretnu istog partnera.

f) Ducloz i sur. (1989.) su tražili od ispitanika da izvedu niz naočigled neovisnih pokreta koji su u konačnici
rezultirali tjelesnim pozama tipičnim za tugu, strah i ljutnju. slika ispod

g) Stepper i Srack (1993.) su pokazali da su osobe koje su

trebale zauzeti pozu uobičajenu za tugu (pogureno držanje
sa spuštenim ramenima) u momentu pohvale za uspješan
uradak imale značajno manji osjećaj ponosa u odnosu na
osobe koje su se u istoj situaciji trebale držati uspravno.

h) Flack i sur. (1999.) su utvrdili da je razina doživljenih

emocija bila veća u uvjetima u kojima je kombinirano
prisustvo facijalne ekspresije i odgovarajuće tjelesne poze.
slika ispod
Druga istraživanja su specifirala ovaj efekat samo na slučaj kada su informacije koje proizilaze iz različitih
ekspresivnih kanala kongruentne.

i) Mori i Mori (2007.) učesnici su trebali izvjestiti o

trenutnom emocionalnom stanju nakon što im je na
područiju lakrimalnog izvoda ispuštena mlaka kapljica koja
se slijevala niz obraz kao suza, ili nakon što im je kapljica
ispuštena na područiju sljepočnice u svrhu induciranja
tumačenja neemocionalnog stanja.

Na nivou aktivnosti respiratornog sistema

j) Philippot i sur. (2002.) su u svojoj drugoj studiji, pod izgovorom da ispituju uticaj načina disanja na
kardiovaskularni sistem, kod ispitanika indukovali emocije (radost i ljutnja) kroz specifičan način disanja
identificiran u prvoj studiji. Kako je indukovanje disanja tipičnog za strah izazvalo mješavinu emocija straha,
anksioznosti i ljutnje, moguće je da povratne informacije vezane za način disanja nisu uvijek dovoljno snažne
da same po sebi indukuju emocije.

Na nivou intonacije glasa

k) Hatfield i sur. (1995.) su utvrdili da osobe koje su reproducirale niz beznačajnih (neverbalnih) glasova koji
su imali intonacije tipične za strah, ljutnju, tugu ili radost su kasnije izvještavale o većem subjektivnom
doživljaju ciljane emocije.

Hipoteza katarze i Jamesova teorija

l) Stoner i Shope (1975.) su neopravdano zadavali električne udare ispitaniku svaki put kad se nisu slagali sa
njihovim stavovima. Polovina ovih ispitanika je imala mogućnost da u zamjeni uloga kazni suradnika zadajući
mu električne udare, dok je druga polovina samo bilježila greške. Prva polovina je kasnije iskazala još
snažniju agresiju.

2b. Dokazi kauzalne uloge fiziološke aktivacije

a) Critchley i sur. (2002.) su otkrili da pacijenti sa BES dijagnozom manifestiraju znatno slabiju neuralnu
aktivnost za vrijeme klasičnog uvjetovanja straha.
Bradburdy-Egglestonov sindrom karakterizira progresivna denervacija uslijed koje osobe djelomično ili
potpuno gube senzaciju povratnih informacija vezanih za aktivnost simpatikusa i parasimpatikusa (ANS).

b) Heims i sur. (2004.) su otkrili da su pacijenti sa BES dijagnozom manje efikasni u anticipaciji i predviđanju
tuđih emocija na osnovu kontekstualnih informacija.

c) Ekeberg i sur. (1990.) su pokazali da beta-blokatori mogu pozitivno uticati na smanjenje ispitne
anksioznosti. Druga istraživanja su ovo proširila na strah od letenja i socijalnu anksioznost.
Lijekovi kao beta-blokatori interferiraju sa učinkom adrenalina na adrenergičke receptore (na srcu,
perifernim krvnim žilama i bronhijima) što dovodi do smanjenja fiziološke pobuđenosti tipične za aktivaciju
simpatikusa.

d) Rosen i Kostis (1985.) su pokazali da beta-blokatori mogu pojačati emotivna stanja niske pobuđenosti kao
što su tuga i depresija.

e) Hohmann (1966.) je tražio od bivših vojnika koji su ostali paraplegičari (povrede na različitim
stupnjevima ANS-a i skeleto-muskulature) da se prisjete događaja prije i poslije nesreće, koji su uzrokovali
različite emocije. Utvrđena je povezanost između prisustva povrede i umanjenog intenziteta subjektivnog
doživljaja ljutnje i straha, iako su se ispitanici mogli ponašati u skladu sa odgovarajućim emocijama.
Problemi:
- odsustvo precizne dijagnoze oštećenja kičmene moždine
- nedostatak kontrole uzimanja lijekova koji su mogli interferirati sa emocionalnim reakcijama
- individualne razlike u stilovima suočavanja sa ozlijedom.

2c. Individualne razlike

a) Kindermann i Werner (2014.) su učesnicima koji su se razlikovali na razini introceptivne svjesnosti dali
da rade kompjuterski zadatak mentalne aritmetike koji je bio konstantno praćen ometajućom bukom rastućeg
intenziteta. Učesnici sa većom interoceptivnom svjesnošću su izvještavali o negativnijim emocijama od onih
drugih, uprkos indikatorima stresa (otkucaj srca) na istoj razini.

b) Sze i sur. (2010.) su utvrdili veću podudarnost između subjektivnog doživljaja i fizioloških reakcija
(srčanog ritma) kod ispitanika koji su prakticirali meditaciju (osluškivanje unutarnjih reakcija tijela), nadalje
kod onih koji su se bavili plesom (povećana introceptivna svjesnost sa većim fokusom na vanjske tjelesne
reakcije) a najmanja bijavši za osobe uparene po različitim demografskim karakteristikama koje nisu
prakticirale spomenute aktivnosti.

3. Periferni odgovori uključuju i ostala ekspresivna ponašanja koja su puno brža.

Schachterova teorija emocija (dvofaktorska teorija)

Percepcija povišenog nespecifičnog uzbuđenja (globalne simpatičke aktivacije kroz mišićnu napetost,
ubrzan srčani ritam, znojenje dlanova itd.) preduvjet nastanku emocija, koje su diferencirane kognicijama
potaknutim situacijom. Kognitivno etiketiranje uključuje dosjećanje ranijih iskustava vezanih za
pobuđujući stimulus.

Nespecifična
Subjektivni
Stimulus fiziološka Kognicija
doživljaj
aktivacija

Festingerova teorija socijalne usporedbe (1954.) tvrdi da kada su suočene sa objektivnom realnošću,
osobe mogu bez većih poteškoća samostalno ispitati karakteristike određenog objekta i sa sigurnošću
odrediti da li su njihove prosudbe ispravne. U uvjetima subjektivne realnosti pojedinci ne raspolažu
objektivnim standardima što izaziva nesigurnost i motivaciju da se koriste emocionalne reakcije drugih
kako bi se odlučili koji su osjećaji najprikladniji za određenu situaciju.

Orginalna studija Schachtera i Singera (1962.)

Svima je rečeno da se testira uticaj vitaminske smjese na vid

Primili injekciju Primili injekciju Primili injekciju Primili placebo
epinefrina (adrenalina). epinefrina (adrenalina). epinefrina (adrenalina). injekciju (neaktivna
slana solucija).
Kazano im da neće biti Opisani su im tipični Opisane su im reakcije
nuspojava simptomi simpatičke nekarakteristične za
aktivacije simpatičku aktivaciju
emocija će biti prisutna neće doći do emocije, emocija će biti prisutna neće doći do emocije
odgovarajuća kognicija
postoji
U uvjetu euforije, suradnik se zabavljavljao bacajući papirne aviončiće, dok je u uvjetu ljutnje suradnik
trebao odgovoriti na upitnik sa indiskretnim pitanjima koja su očito izazivala negativne reakcije.
Afektivno stanje ispitanika se mjerilo kroz 1) bihevioralne znakove euforije ili ljutnje, 2) upitnik o
subjektivnom doživljaju.
 Problem: Samoiskazi su ukazali na slabe iako značajne efekte u uslovu euforije, dok su za ljutnju dobiveni
suprotni efekti.

Kritike studije od strane Plutchnika i Axa (1967.)

a) Bacheer (1959.) je pokazao da se značajan efekat epinefrina može pripisati reakcijama trećine osoba.
Iako je mjeren puls neposredno prije indukcije pobuđenosti i 20 minuta nakon završetka studije, puls se
smatra poprilično nepouzdanom jedinstvenom mjerom pobuđenosti kako slabo korelira sa ostalim
fiziološkim mjerama.
b) Prosječno povećanje srčanog ritma u uvjetima ljutnje je bilo znatno veće u odnosu na uvjete euforije, a
dobivene razlike se ne mogu objasniti pokretima.
c) Osobe u uvjeru placebo su trebale prikazivati slabije tipične emocionalne reakcije, što se nije desilo.
d) Posmatrači koji su bilježili reakcije učesnika u različitim emocionalnim situacijama mogli su vidjeti
odgovarajuće ponašanje suradnika.

Studije protiv teorije

a) Marshall i Zimbardo (1979.) - replikacija orginalnog eksperimenta

Svima je rečeno da se testira uticaj vitaminske smjese na vid
Primili injekciju epinefrina Primili injekciju epinefrina (adrenalina). Primili placebo injekciju
(adrenalina), prilagođenu (neaktivna slana solucija).
tjelesnoj masi svake osobe,
samim time veća doza od
prosječne.

Kazano Kazano da Kazano Opisani su Opisane su im Kazano im Opisani su im

im da obrate pažnju im da im tipični reakcije da neće tipični simptomi
neće biti na fiziološke neće biti simptomi nekarakteristične biti simpatičke
nuspojava. reakcije nuspojava. simpatičke za simpatičku nuspojava. aktivacije.
izazvane aktivacije. aktivaciju
injekcijom.
Uvjet euforije i neutralni.
Prisustvo epinefrina ne utiče na pojavu veće razine eugorije u uvjetu euforije u odnosu na neutralni uvjet.
Pobuđeni učesnici bili skloni negativnim osjećajima naročito u uvjetu količine prilagođene tjelesnoj masi.
Čak i sama anticipacija pobuđenosti u uvjeru placebo je izazvala usporedive neugodne osjećaje. Autori
pretpostavljaju da su osobe iskustveno naučile da povezuju andrenergičnu pobuđenost sa negativnim
osjećajima.
Problemi (objašnjenja u prilog Schachteru):
- Istraživanja pokazuju da manje doze epinefrina faciliraju emocionalne reakcije, dok veće doze
testirane na životinjama uglavnom izazivaju nelagodu.
- Dva od tri ponuđena simptoma za uvjet opisane nekarakteristične reakcije ipak odgovara
uobičajenim efektima epinefrina.

b) Mezzacappa i sur. (1999.) su kroz snimanje varijacija u simpatičkoj aktivnosti kao i izraza lica i
samoiskaze, dokazali da su osobe u uslovu filma koji je izazivao strah doživljavale veću razinu straha u
odnosu na kontrolnu grupu, dok su osobe u uslovu filma koji je izazivao radost i ljutnju bile neznačajno
različite bez obzira na to da li su prethodno primile epinefrin. Ni jedna grupa nije imala informacije o
nuspojavama.
Studije u prilog teoriji

a) Schachter i Wheeler (1962.) su pokazali da su osobe koje su dobile epinefrin pokazivale više znakova
veselog raspoloženja nego osobe u placebo uvjetu, koje su bile veselije od osoba koje su prethodno dobile
clorpromazin (umirujuću supstancu), nakon gledanja klatkog filma humorističnog sadržaja i bez ikakvih
informacija o nuspojavama.

b) Sinclair i sur. (1994.) su u prvoj fazi svog eksperimenta proveli tzv. priming kako bi aktivirali emocionalne
kognicije pozitivne ili negativne valencije, kroz navodni zadatak kreativnosti u kojem se trebalo konstruisati
smislene rečenice od ponuđenih riječi. Dokazali su da su učesnici koji su kasnije bili pobuđeni kroz fizičku
aktivnost izvještavali o ekstremnijim emocijama od onih koji nisu, kao i da je pripisivanje bilo salijentnije za
osobe koje su odmah izvjestile o emocijama nasuprot onima koji su to radili nakon kraće pauze.

Pogrešna atribucija uzbuđenja u svakodnevnom životu

a) Dutton i Aron (1974.) su koristili test tematske aprecepcije (TAT) kako bi dokazali da muškarci koji
prelaze viseći most produkuju priče sa više seksualnog sadržaja u prisustvu privlačne suradnice koja ih je
susrela na sredini mosta. Također je utvrđeno da su češće kontaktirali suradnicu u odnosu na kontrolnu
skupinu. Kako bi se izbacila mogućnost da veći avanturisti selektivno biraju pobuđujuće atrakcije, i
istovremeno su skloniji flertovanju s nepoznatom ženom, isti eksperiment je sproveden sa kontrolnim
uslovom koji je testirao iste individue 10 minuta nakon prelaska visećeg mosta.
Problem: rizične situacije mogu izazvati neugodu vezanu za prijetnju, gdje suradnica može uticati na trenutno
smanjenje osjećaja straha i zbog toga proizvesti pozitivne evaluacije.

b) White i sur. (1981.) su inducirali fiziološku pobuđenost visoke ili niske razine kod ispitanika, nakon čega
su gledali videosnimak atraktivne ili neatraktivne djevojke. Atraktivna djevojka je procjenjena atraktivnije
dok je neatraktivna procjenjena manje atraktivnom u grupi visoke pobuđenosti u odnosu na nisku pobuđenost.

c) Nisbett i Schachter (1966.) su pokazali da su osobe koje su dobile informaciju da će pilula djelovati
pobuđujuće bolje podnosile električne udare nego osobe koje to nisu.

d) Storms i Nisbett (1970.) su na populaciji pacijenata sa kroničnom nesanicom dokazali da su osobe koje su
svoju uobičajenu pobuđenost prije spavanja pripisale piluli lakše zaspale, jer su vjerovatno bile manje
uznemirene, za razliku od kontrolne grupe. U uvjetu gdje je korištena opuštajuća pilula umjesto pobuđujuće,
osobe su vjerovatno smatrale da su njihove emocije neuobičajeno pojačanog intenziteta, što je produžilo
vrijeme za koje su zaspale.

Valinsov efekat

Za nastanak emocije potrebe su kognicije (1) o uvjerenju fiziološke pobuđenosti, (2) koje se odnose na proces
atribucije. Fiziološka pobuđenost ne mora biti stvarna.

a) Valins (1966.) je pod izgovorom ispitivanja uticaja seksualnih podražaja na fiziološke reakcije osoba,
manipulisao lažnim snimljenim povratnim informacijama srčane aktivnosti koje su ostavljale dojam
postepenog ubrzavanja ili usporavanja srčanog ritma, gdje je kontrolna skupina znala da su zvukovi snimljeni.
Djevojke prikazane na fotografijama praćenim bilo kakvim promjenama ritma su percipirane atraktivnijima.
b) Valins i Ray (1967.) su dokazali da, u odnosu na kontrolnu grupu koja je za vrijeme prikazivanja
fotografija slušala beznačajne vanjske zvukove, osobe koje su povećanu fiziološku pobuđenost pripisivale
električnim udarima (a ne reakcijama na prisustvo zmija na slikama), su imale znatno manju averziju prema
zmijama, i samim time doživjele afektivnu desentizaciju.

c) Ma-Kellams i sur. (2012.) su pokazali da pripadnici istočnjačkih kultura pridaju znatno veću pažnju
kontekstualnim faktorima u odnosu na pripadnike zapadnjačkih kultura (kao npr. lažni feedback promjene
srčanog ritma).

Zillmanova teorija prijenosa uzbuđenja

Zbog usporenih reakcija simpatičkog nervnog sistema, fiziološka aktivacija ne prestaje momentalno nakon
pobuđujućeg događaja već postepeno opada. Shodno, moguće je prenijeti uzbuđenje iz prethodne situacije na
nove pobuđujuće uvjete, nakon čega je ostatak kauzalne sekvence isti kao u Schachterovoj teoriji.

a) Zillmann i Bryant (1974.) su pokazali da je grupa koja je prije provokacije obavljala fizičku aktivnost
pokazivala znatno veću agresivnost prema suradniku zadajući mu snažnije električne udare u fiktivnom
zadatku od kontrolne grupe koja se opuštala uz klasičnu muziku.

b) Cheng i sur. (2013.) su pokazali da je gledanje standardizovanih fotografija koje su izazvale negativne ili
pozitivne emocije izazvalo jednake moralne osude nakon čitanja fiktivnih situacija u kojima su narušene
društvene norme, koje su u obje skupine intenzivnije od kontrolne grupe.

c) Cantor i sur. (1975.) su pokušali odrediti period u kojem je rezidualna pobuđenost bila objektivno visoko
prisutna (dakle mjerljiva kroz indikatore fiziološke pobuđenosti), a da ipak pri tome nije bila svjesno uočljiva
(tj. ne može se povezati sa stvarnim izvorom, što se moglo utvrditi mjerama subjektivnih samoiskaza), što bi
po Zillmanu olakšalo pogrešku u atribuciji. Kroz formiranje grupa koje su obavljale istu fizičku aktivnost,
nakon čega su gledale erotski film u različitim razmacima od aktivnosti, ustavnovilo se da je optimalan
razmak od otprilike 5 minuta.

d) White i Kight (1984.) su nakon indukcije niske ili visoke pobuđenosti fizičkom aktivnošću učesnicima
prikazali snimak sa atraktivnom djevojkom sa kojom su navodno trebali surađivati; snimak je prikazan ili u
istoj prostoriji u kojoj su vježbali sa vidnim indicijama, ili u drugoj zamračenoj prostoriji.

Hipoteza facijalnog feedbacka

Darwin je razmatrao mogućnost da funkcija facijalne ekspresije nije isključivo u službi neverbalne
komunikacije emocija, već i u socijalnoj interakciji istovremeno šalje povratnu informaciju (feedback) koja
posljedično može uticati na pojačanje odgovarajuće emocije. Razlikuje se od Jamesove teorije u tome što
naglašava uticaj facijalnih ekspresija u kreiranju emocionalnog iskustva.

Objašnjenje uticaja facijalnog feedbacka:

o Klasično uvjetovanje, koje se zasniva na uparivanju početno neutralnog podražaja sa podražajem koji
pobuđuje određenu reakciju. Osobe mogu razviti uvjetne fiziološke i emocionalne reakcije na specifična
facijalna ponašanja.
 Ne može objasniti zašto djelimične kontrakcije mišića na lijevoj strani lica (polovične facijalne
ekspresije) ne izazivaju isto subjektivno stanje kao simetrične kontrakcije mišića s desne strane.
o Samopercepcija, prema Bemu (1972.), tvrdi da osobe posmatraju vlastito ponašanje i kontekst u kojem
se to ponašanje javlja te na osnovu toga stvaraju inferencije vezane za svoje stavove, preferencije i
osjećaje.
Kleinke i sur. (1998.) su dobili značajnu interakciju između vrste ekspresija i uvjeta oponašanja pri čemu
je intenzitet odgovarajućeg raspoloženja (pozitivno naspram negativnog) bio značajno veći kod osoba
koje su imale mogućnost da posmatraju svoje facijalne ekspresije u ogledalu, tokom vježbe simulacije
ekspresija sa fotografija.
o Vaskularna teorija emocionalnih reakcija (Vascular theory of emotional efference, VTEE), prema
Zajoncu (1985.), tvrdi da pritiskom na određene vene i arterije glave i lica, facijalne ekspresije regulišu
protok krvi u licu što utiče na temperaturu u mozgu. Pretpostavka je da hlađenje naspram zagrijavanju
određenih dijelova mozga utiče na oslobađanje neurotransmitera koji su povezani sa odgovarajućim
emocijama. Shodno tome, emocija nije bitna po informativnoj ulozi.
Teško predviđa kategorijalnu distinkciju između emocija iste valencije, te da li se najsuptilnije varijance
u facijalnim ekspresijama mogu odraziti na vaskularni sistem te imati distinktno drugačiji učinak na
subjektivno stanje.

Hipoteza modulacije - facijalni feedback može uticati na intenzitet trenutne emocije; supresija odgovarajuće
ekspresije ili prikazivanje inkongruentne ekspresije bi trebalo ublažiti intenzitet ciljne emocije ili kvalitativno
izmijeniti emocionalno stanje.

a) Lanzet i sur. (1976.) su pokazali da su neovisni posmatrači koji nisu bili upoznati sa hipotezama
istraživanja percipirali ekspresiju najveće razine boli u uvjetima u kojima su učesnici trebali ostaviti dojam
snažnih električnih udara; osobe koje su pokušale potisnuti prikazivane emocije procjenjivale su udare manje
bolnima od onih od kojih je traženo da preuveličaju ekspresiju.

b) Hess i sur. (1992.) su manipulirali ljutnju, tugu i strah pri čemu su učesnici obavljali jedna od tri zadatka:
(1) da pokušaju sami inducirati svaku od tri emocije, (2) da pokušaju doživjeti iste emocije prikazujući
odgovarajuće facijalne ekspresije i (3) da prikažu isključivo facijalne ekspresije bez mentalne predodžbe. U
trenutku kada su smatrali da osjećaju ciljno emocionalno stanje trebali su pritinsnuti dugme, i pokazano je da
je vrijeme znatno duže za prvu i treću situaciju.

c) Strack i sur. (1988.) su pod izgovorm ispitivanja radi pomoći osoba sa invaliditetom, otkrio da su u odnosu
na kontrolnu grupu koja je pisala rukom, osobe koje su držale nalivpero zubima (izazvale kontrakciju
zygomaticus majora), procjenjivale humoristične stripove znatno zabavnijima, i obrnuto za osobe koje su
držale nalivpero usnama (imale aktivirane mišiće orbicularis oris što je inhibiralo osmijeh). Grupe se nisu
razlikovale u subjektivnoj procjeni težine zadatka.

d) Bilewicz i sur. (2014.) su pokazali da su u odnosu na kontrolnu grupu (bez mentalne simulacije), učesnici
koji su zamišljali pozitivnu interakciju davali pozitivnije procjene ciljane vanjske grupe, ali samo u uvjetu
držanja nalivpera zubima.

e) Wollmer i sur. (2012.) su kroz upotrebu randomiziranog testiranja, dvostrugo slijepog postupka i uvođenja
placebo kontrolne grupe, potvrdili pozitivan učinak Botoxa ubrizganog u mišić corrugator supercili kod
depresivnih pacijenata, koji inducira privremenu denervaciju blokiranjem ispuštanja acetilkolina u
neuromuskularni spoj, što sprečava njegovu kontrakciju. Iako je korištenje Botoxa moglo uticati na
poboljšanje tjelesne slike i samopoštovanja, Hexel i sur. (2013.) su dokazali da poboljšanje afektivnog stanja
mjereno na skali depresije nije povezano sa promjenama na skali samopoštovanja.

Hipoteza indukcije - kontrakcija odgovarajućih mišića je dovoljna za izazivanje korespodentnog afektivnog

stanja. Za više primjera pogledati dokaze u prilog Jamesovoj teoriji.

a) Mori i Mori (2009.) su kroz korištenje artificijelnih pokreti lica koji su u potpunosti neovisni od svjesne ili
nesvjesne volje sudionika testirali hipotezu pasivnog facijalnog feedbacka prema kojoj se emocije mogu
javiti u još minimalnijim uvjetima gdje relevantni mišići ne moraju biti aktivno uključeni u produkciju
grimase. Učesnici sa mehanički podignutim obrazima su izvještavali o većoj razini radosti, a učesnici sa
spuštenim obrazima o većoj razini tuge.

Uticaj na kogniciju - manipulacije facijalnih ekspresija također utiču na selektivnu dostupnost informacija
sukladnog afektivnog sadržaja.

a) Arminjon i sur. (2015.) su sproveli studiju u kojoj su učesnici trebali čitati tragičnu priču nakon čega su
mjerene njihove emocionalne reakcije; 24 sata kasnije, isti učesnici su trebali da se prisjete priče i ponovo
daju afektivnu procjenu, istovremeno držeći nalivpero zubima. Grupe se nisu razlikovale po broju navedenih
detalja, što znači da je indukcija osmijeha uticala na emocionalna svojstva sjećanja, ali ne i na epizodičko
pamćenje.
b) Riskind (1983.) je dokazao da je brzina dosjećanja pozitivnih događaja veća kod osoba koje su istovremeno
prikazivale ekspresiju radosti, a negativnih događaja kada su osobe prikazivale ekspresiju tuge.

c) Havos i sur. (2010.) su pokazali da je prosječno vrijeme potrebno za čitanje bilo znatno duže nakon
injekcije Botoxa koje je onemogućilo grčenje corrugator superciliia, i to samo za rečenice koje su se odnosile
na ljutnju i tugu. Privremena relaksacija istog mišića nije uticala na brzinu čitanja rečenica koje su se odnosile
na radost, što znači da paraliza facijalnih mišića ima selektivni efekat na procesiranje emocionalnog
sadržaja.

d) Hennenlotter i sur. (2009.) su uvodili učesnike u fMRI skener i utvrdili da u odnosu na period prije
tretmana Botoxom, oponašanje facijalnih ekspresija ljutnje nakon tretmana je dovelo do smanjenja moždane
aktivnosti amigdale koja je inače uključena u procesiranje emocionalnih informacija.

Teorije procjene

Arnold (1960.) je sugerirala da događaje procjenjujemo na tri dimenzije: (1) pozitivni/prijeteći, (2)
prisustvo/odsustvo pobuđujućeg stimulusa i (3) relativna poteškoća da se isti stimulus izbjegne/da mu se
približi.
Lazarus tvrdi da emocije nastaju kao rezultat procjena: (1) primarna procjena ili ugodnost naspram
neugodnosti, (2) sekundarna procjena, ili određivanje sposobnosti osobe da se nosi sa posljedicama
događaja.

Sherer je ponudio sekvencionalni model kognitivne procjene (Stimulus evaluation checks, SEC), koji
pretpostavlja da je evaluacija situacije permanentni proces*, gdje se, po Lazarusu, iznenadne promjene
javljaju nakon emocionalnih epizoda, koje su rezultat subjektivne reevaluacije situacije, najčešće na
nesvjesnom i automatiziranom nivou. Sherer sugeriše da podsistemi organizma koji inače "rade svoj posao"
postaju sinhronizovani tokom emocionalnog procesa, kako bi pomogli organizmu da se nosi sa kriznom
situacijom. *Emocionalna reakcija koja nastaje iz prvobitne procjene može također izazvati niz kontekstualnih
promjena koje uzrokuju novi ciklus procjene, i posljedično modificiraju inicijalnu emociju.

Dimenzije procjene koje danas nalaze na najveći koncenzus u literaturi su, po redoslijedu:
(1) novost ili očekivanost događaja: procjena važnosti događaja
(2a) ugodnost
(2b) značenje za postizanje cilja: motivacija osobe
(3) sigurnost: razumijevanje trenutne situacije i prediktabilnost budućih događaja
(4) uzročnost ili odgovornost: individualni ili okolinski faktori
(5) individualna kontrola: sposobnost suočavanja sa posljedicama
(6) usklađenost sa osobnim ili socijalnim standardima
Primjeri: Ponos se javlja kao posljedica vlastitog postignuća (visoka razina individualne odgovornosti), što
nije slučaj za sreću niti iznenađenje, što je posljedica pripisivanja postignuća drugoj osobi. Gađenje se javlja
kao procjena da je neko drugi odgovoran za neugodan događaj, dok krivnja i sram ukazuju na vlastitu
odgovornost.

Slika pored: Ponašajne reakcije podrazumijevaju

ekspresivno-motoričku komponentu. Subjektivna
komponenta se može posmatrati kao sinteza svih
ostalih tragova koje ostale komponente ostavljaju
na svjesnoj razini.

Ellsworth i Sherer (2003.) primjećuju da već nakon procjene na prvoj dimenziji organizam postaje
emocionalan u poređenju sa stanjem koje je prethodilo stimulusu, iako osoba još uvijek ne može sa sigurnošću
reći da osjeća jednu od bazičnih emocija. Ukoliko neke od procjena izostanu pa ostanu dvosmislene tokom
dužeg vremenskog perioda, može se govoriti o raspoloženju ili pak graničnom stanju tj. osjećajima između
emocionalnog i neemocionalnog. Pretpostavlja se da je raspoloženje rezultat procjene na dimenziji ugodnosti,
da može uključivati procjenu na dimenziji kontrole, ali da isključuje procjenu na dimenzijama kao npr. novost
i uzročnost.

a) Smith i Elsworth (1985.) su prvi utvrdili povezanost između karakterističnih profila procjene i 15 različitih
emocija, tako što su tražili od ispitanika da se prisjete različitih emocionalnih epizoda, nakon čega su opisivali
način procjene zamišljenih situacija koristeći standardni upitnik zasnovan na hipotetskim dimenzijama
kognitivne procjene.
Problemi:
- ekološka valjanost je ugrožena, kako osobe imaju sklonost da se prisjećaju prototipnih i upečljativih
emocionalnih događaja
- retrosprektivno sjećanje može biti izmjenjeno spoznajom o načinu na koji se događaj završio
b) Siemer i sur. (2007.) su proveli učesnike kroz kognitivni zadatak nakon kojeg su pripremili
standardizovanu negativnu povratnu informaciju u svrhu izazivanja različitih osjećaja nelagode, kao npr.
sram, krivnja, ljutnja i sl. Kako bi identificirali konfiguracije procjena koje najbolje predviđaju specifične
emocije, proveli su niz regresijskih analiza u kojima je intenzitet emocija bio uveden kao kriterijska
varijabla, a procjene na različitim dimenzijama kao potencijalni prediktori. Utvrdili su da je kontrola nad
situacijom negativno povezana sa krivnjom, sramom i tugom, pozitivno povezana sa radošću i ljutnjom, dok
je procjena tuđe odgovornosti tj. okrivljavanje eksperimentatora za loš uradak, pozitivno povezana sa
ljutnjom.

c) Scherer (1999.) je empirijski dokazao validnost redoslijeda javljanja dimenzija, tako što je ispitanicima
davao scenarije koje su kumulativno bili opisani sa maksimalno pet informacija, svaka za jedan kriterij
procjene. Pod pretpostavkom da je osoba trebala simulirati procjene situacije protagoniste scenarija, te
zatražiti minimalan broj informacija neophodan da prepozna emociju, zaključeno je da je redanje informacija
o procjenama fiksnim redoslijedom vodilo ka efikasnijem prepoznavanju emocija od redanja istih nasumično.
Rezultati dovode u pitanje minimalističke pristupe teorija procjene koji smatraju da određene procjene
igraju ključnu ulogu u odnosu na ostale. Kod slučajnog scenarija, ključna procjena se mijenja po slučaju, što
znači da bi se u prosjeku očekivalo da već nakon tri informacije ispitanik prepozna emociju.

d) Aue i sur. (2007.) su pokazali da je EMG mišića corrugator superciliia i zigomaticus majora vezano za
aktivnost koja je označavala procjene na dimenziji važnosti javljala ranije u odnosu na markere aktivnosti koji
su označavali procjene na dimenziji mogućnosti postizanja cilja.

Uticaj specifičnih emocija na kognitivne procjene

Percepcija rizika. Može biti objašnjena:

1. Klasičom teorijom asocijativne mreže, koja pretpostavlja da induciranje emocije selektivno aktivira
informacije kongruentne valencije u skladu sa načelima heuristike dostupnosti.
2. Modelom "Raspoloženje kao informacija", koji pretpostavlja da osobe koriste valenciju svoga afektivnog
stanja kao izvor informacija o globalnom stanju svoje okoline.
3. Modelom afektivnih dispozicija (Affective Tendencies Framework, ATF), predložen od strane Lernera i
Keltnera (2000.), gdje postoji uticaj čitave specifične konstelacije procjena.

a) Drače i Ric (2012.) su kod ispitanika indukovali sjećanja tuge, ljutnje i sreće, te su njihove procjene
vjerovatnoće da se dožive pozitivna ili negativna iskustva u budućnosti tj. razina optimizma ukazale na
validnost ATF modela naspram valencijskih modela, kako ljutnju i sreću karakterizira osjećaj visoke, dok
tugu karakterizira osjećaj niske sigurnosti i kontrole.

b) Lerner i Keltner (2001.) su iskoristili rezultate istraživanja koji pokazuju da se osjećaj krivnje javlja kao
rezultat procjene visoke kontrole kako bi dokazali da krivnja, inducirana kroz prisjećanje, utiče na smanjenu
percepciju rizika, i veći osjećaj kontrole u situacijama koje se objektivno nisu mogle kontrolisati, u odnosu na
grupu koja je opisivala neutralne događaje.

Konformizam. Pretpostavlja se da proizilazi iz osjećaja nesigurnosti utvrđene Festingerovom teorijom

socijalne usporedbe. ATF model je primjenjiv i na objašnjenje ove pojave.
a) Van Cappellen i sur. (2011.) su dokazali da su osobe koje su se prisjećale tužnih događaja (niska razina
sigurnosti) više priklanjale mišljenju većine u odnosu na osobe u uvjetima ljutnje i sreće (visoka razina
sigurnosti), kroz zadatak procjene približnog broja slova 'a' u kontekstu ograničenog vremena koje je
indukovalo nesigurnost. Konformizam je operacionaliziran kao prosječno odstupanje procjena svake osobe u
odnosu na procjene fiktivnih učesnika.

Iracionalno odlučivanje. Pokazano je da osobe ostaju pri svom izboru čak i kada se ispistavi da je odluka
bila neispravna, što može biti objašnjeno fenomenom istrajnosti (Escalation of comittment) koji se javlja jer
negativni feedback koji dovodi u pitanje ispravnost odluke predstavlja ego prijetnju.
Prema ATF modelu, emocije koje se razlikuju u procjeni osobne odgovornosti mogu izazvati odgovarajuće
razlike u motivaciji za samoafirmacijom.

a) Dang i sur. (2014.) su utvrdili da je sram izazvao veću doslijednost u fiktivnom ulaganju novca u jednu od
dvije filijale kompanija nego što su to ljutnja ili zahvalnost, uprkos standardizovanom postupku gdje je bilans
odabrane filijale uvijek bio prikazan kao lošiji od početnog, dok je druga filijala poslovala pozitivno.

Dubina procesiranja informacija. Prema ATF modelu, emocije povezane sa procjenom visoke sigurnosti
(npr. radost, ljutnja, gađenje) potiču heuristički način procesiranja informacija, kojeg odlikuje površno
razmišljanje bez ulaganja kognitivnog napora, dok emocije povezane sa procjenom niske sigurnosti (strah,
zabrinutost, iznenađenje) potiču sistematskom procesiranju sa temeljitim razmatranjem argumenata.

a) Tiedens i Linton (2001.) su pokazali da osobe kod kojih je inducirana ljutnja egzibiraju veći nivo slaganja
sa stavkama persuazivne poruke kada imaju pristup perifernim informacijama kao što je ekspertiza izvora, dok
ovo nema uticaja na osobe sa induciranim osjećajem anksioznosti.

Sekvencijalno odlučivanje. Odnosi se na situacije u kojima emocije izazvanje jednom odlukom mogu uticati
na daljnje odluke u istom kontekstu. Pored spomenute distinkcije u odnosu na dubinu procesiranja, pokazano
je da intuitivni način razmišljanja, povezan sa heurističkim procesiranjem, izaziva veće oslanjanje na
afektivne informacije, što se ispostavilo boljom strategijom pri izvedbi zadataka koje zahtjevaju sekvencijalno
donošenje odluka (npr. Iowa Gambling Task).

a) Brand i sur. (2005.) su pokazali da osobe kod kojih je inducirana ljutnja, sreća ili gađenje su imale bolju
performansu u IGT i sličnim zadacima, tj. birale bolje i manje rizične opcije od osoba kojima su inducirane
emocije straha ili tuge.

Uzajamno pojačavanje i inhibicija emocija. Nude se dva objašnjenja ishoda interakcije emocija:
1. Ovisi o preklapanju na dimenziji valencije, gdje se emocije iste valencije sumiraju u svom intenzitetu,
obrnuto vrijedi za emocije suprotne valencije.
2. ATF model, koji tvrdi da kognitivna dispozicija kreirana cjelokuonom procjenom prethodne emocije utiče
na kognitivnu dispoziciju za svaku narednu emociju.

a) Pe i Kuppens (2012.) su proveli istraživanje u prirodnim uvjetima gdje je računar slao signal ispitanicima
10 puta dnevno tokom njihovih uobičajenih dnevnih aktivnosti, kako bi (1) izvjestili o trenutnim emocijama i
(2) popunili skalu kognitivnih procjena. Utvrdili su da je razina preklapanja kognitivnih procjena bila
ključna ka povećanju intenziteta prvobitne emocije, sa efektom koji je prevazilazio odrednice valencije, što se
moglo primjetiti u prelasku iz stanja ljutnje u stanje tuge (inhibicija uprkos podudarnoj valenciji), kao i iz
stanja ljutnje u stanje radosti ili relaksacije (pojačavanje uprkos suprotnoj valenciji).

Teorija emocionalne kontaminacije

Javlja se u direktnoj ili indirektnoj interakciji i kulturološki je univerzalan fenomen. Odvija se u tri faze: (1)
mimikrijom/oponašanjem motoričko-ponašajne komponente druge osobe, (2) opažanjem/feedbackom, npr.
po principu hipoteze facijalnog feedbacka, i (3) kontaminacijom tj. osjećanjem emocija druge osobe.
Chartrand i Bargh (1999.) su utvrdili da posmatranje druge osobe u izvedbi određenog ponašanja povećava
vjerovatnoću izvođenja istog, što su nazvali efekat Kameleona.

a) Meltzoff i Prinz (2002.) su pokazali da novorođena djeca oponašaju bazične facijalne pokrete kao što je
plaženje jezika ili otvaranje usta, shodno tome da je sklonost ka mimikriji urođena.

b) Dimberg i sur (2000.) su izmjerili značajnu i specifičnu aktivnost na EMG kod zygomaticus majora i
corrugator supercillia kod učesnika koji su bili izloženi fotografijama sa facijalnih ekspresija radosti ili
ljutnje, u odnosu na neutralnim, sve potom bijavši maskirane fotografijama neutralnog lica nakon 30 ms, što
navodi na zaključak da je mimikrija automatiziran tj. nesvjestan fenomen.

c) Dimberg i sur. (2002.) su registrovali sličan nivo aktivacije odgovarajućih facijalnih mišića kod grupe koja
je eksplicitno trebala imitirati facijalne ekspresije radosti ili ljutnje, kao i kod grupe kojoj je ekplicitno rečeno
da imitira suprotne facijalne ekspresije, što znači da se mimikrija ne može svjesno kontrolisati.

d) Hutchinson i sur. (1999.) su identificirali grupu neurona koja se aktivira kod ispitanika u uvjetu dodira
bolnog stimulusa, kao i u uvjetu kada eksperimentator dodiruje isti stimulus.

e) Neumann i Strack (2000.) su se zanimali za vokalnu mimikriju, gdje su učesnici slušali govor neutralnog
sadržaja sa veselom ili tužnom intonacijom, koji su kasnije trebali ponoviti u navodnom zadatku prisjećanja.
Evaluacija intonacije učesnika od strane neovisnih sudaca, kao i njihovi iskazi o subjektivnom doživljaju,
upućuju na korespodentnu promjenu afektivnog stanja.

Faktori koji utiču na mimikriju

Statične naspram dinamičnih facijalnih ekspresija

a) Sato i sur. (2008.) su pokazali da je aktivacija corrugator superciliia bila veća kada su osobe posmatrale
dinamične ekspresije ljutnje stvarnih modela, dok je aktivacija zygomaticus majora bila veća kada su osobe
posmatrale dinamične ekspresije radosti, u odnosu na statične ekspresije iste emocije.

b) Ambadar i sur. (2005.) su pokazali da ispitanici bolje prepoznavali šest osnovnih emocija u dinamičnim
nego u statičnim uvjetima prikazivanja, bez razlike između klasične i alternativne forme statičnog stimulusa u
kojoj je ista ekspresija prikazana više puta uzastopno, što sugerira da nije bitan broj ponavljanja.
 c) Krumhuber i sur. (2014.) su pokazali da, pored očekivane
razlike u mimikriji istinskog (Duchenneovog) osmijeha
nasuprot lažnom osmijehu, nije moguće utvrditi razliku u
mimikriji spontane ili namjerne ekspresije unutar ove dvije
skupine. slika pored

d) Rychlowska i sur. (2012.) su utvrdili da je mimikrija

nasmijanih lica na nivou aktivacije zygomaticus majora, kao i
subjektivna procjena, bila veća u uvjetu direktnog pogleda u
odnosu na pogled skrenut u stranu.

Fizički faktori. Uključuju raspodjelu pažnje i kognitivnih resursa, kao i prisustvo distraktora kao što su buka
ili interferirajući vizuelni podražaji (npr. detalji kao boja kože ili evaluacija autentičnosti ekspresija).

a) McHugo i sur. (1985.) su dokazali da ekspresivno ponašanje Ronalda Regana na videosnimku je izazvalo
odgovarajuće emocionalne reakcije kod ispitanika, naročito u uvjeru bez tona.

Psihosocijalni faktori

Stavovi prema modelu (afektivna distanca)

a) Likowski i sur. (2008.) su pokazali da je aktivacija mišića zygomaticus majora i corrugator superciliia veća
kada osobe posmatraju radosna i tužna lica likova video igrice koji su prvbitno okarakterizirani kao pozitivni,
nego kada su posmatrali neutralna lica ili lica "negativnih" likova, uprkos tome što su podjednako bili u stanju
identifikovati facijalne ekspresije u oba uvjeta.

b) Sims i sur. (2012.) su uparivali neutralna lica sa pozitivnim i negativnim ishodima na neovisnom
kognitivnom zadatku, nakon čega je bilježena aktivacija mišića zygomaticus majora i corrugator superciliia u
uvjetima posmatranja prvobitno uparivanih lica u ekspresijama radosti i ljutnje.

c) Hess i sur. (1995.) su pokazali da se osobe puno više smiju tj. ekspresivnije su dok gledaju zabavni film u
prisustvu prijatelja, u odnosu kada ga gledaju samostalno.

Želja za afilijacijom

a) Lakin i Charthland (2003.) su udešavali učesnike sa subliminalno prikazanim riječima koje su se odnosile
na koncept bliskosti, kako bi nesvjesno aktivirali afilijativne ciljeve. Osobe su tada više dodirivale lice od
osoba u neutralnom uvjetu, tokom posmatranja suradnice koja je u nizu performansi banalnih akcija radila to
isto.

Suradnja naspram natjecanju

a) Lanzetta i Engils (1989.) su pokazali da osobe koje anticipiraju partnerski odnos sa suradnikom manifestuju
odgovarajuće obrasce mimikrije, dok su u slučaju potencijalnog rivalstva zabilježene inkongruentne facijalne
ekspresije (npr. kada je suradnik prikazivao grimasu nelagode, osobe su bile sklonije prikazivanju osmijeha, i
obrnuto).

Socijalni status (moć)

a) Carr i sur. (2014.) su udesili učesnike da osjećaju visoku ili nisku razinu moći, te im snimali aktivnost
mišića zygomaticus majora i corrugator superciliia tokom posmatranja videozapisa modela čija je moć tj.
socijalni status bila definisana protoripnom profesijom. Otkrili su interakciju između ekspresije modela i
statuda modela, gdje su razlike u aktivaciji corrugator superciliia bile značajne za visok status modela, ali ne i
za nizak. Također je otkrivena interakcija između sve tri varijable na nivou aktivacije zygomaticus majora,
gdje su osobe niskog statusa reagirale sa osmijehom na sve uvjete, dok su osobe visokog statusa reagirale sa
osmijehom na uvjete radosti za modele niskog statusa, i na uvjete ljutnje za modele visokog statusa.

Sličnost između posmatrača i modela

a) Elfbein i Ambady (2002.) su pokazali da osobe bolje dekodiraju facijalne ekspresije pripadnika iste
etničke, nacionalne ili regionalne skupine.

b) Bourgeois i Hess (2008.) su na populaciji deklarisanih košarkaša zaključili da je mimikrija kao i evaluacija
najveća u uvjetu dvostruke sličnosti, kada je na prikazanoj slici bio pripadnik iste grupe (košarkaš ili pak
osoba koja ne prakticira košarku) i istog etničkog porijekla (Kanađanin evropskog porijekla ili osoba afričkog
porijekla).

c) Weisbuch i Ambady (2008.) su pokazli da su osobe koje su čitale pozitivni scenarij sa radosnim
protagonistom zvučale pozitivnije, a one koje su čitale negativni scenarij sa uplašenim protagonistom zvučale
negativnije, ali samo kada je protagonista bio prikazan kao navijač istog tima.

Funkcija mimikrije

1. Olakšana kooperacija i povećana empatija

a) Gueguen (2007.) je sproveo terensko istraživanje u kontekstu tzv. speed datinga, sa 4 uvjeta u kojima je
suradnica: (1) oponašala verbalna i neverbalna ponašanja, (2) oponašala verbalna ponašanja (3) oponašala
neverbalna ponašanja i (4) nije oponašala svog partnera. Bez obzira na vrstu mimikrije, partneri su bolje
procjenjivali suradnicu koja ih je oponašala.

2. Potiče prosocijalno ponašanje

a) Van Baaren i sur. (2003.) su pokazali da konobarica koja imitira verbalno ponašanje gostiju (doslovno
ponavlja njihovu narudžbu) dobija veće napojnice od one koja se ponaša neutralno.

b) Van Bareen i sur. (2004.) su pokazali da su osobe koje su oponašane od strane suradnika tokom navodne
evaluacije reklamne poruke, su pružile pomoć 100% puta za razliku od kontrolne grupe gdje je pomoć
pružena 33% puta.
3. Igra ulogu u dekodiranju tuđih emocija

a) Niedenthal i sur. (2001.) su koristili tehniku kompjuterskog morfinga kako bi učesnicima prikazali
videosnimci u kojima bi se facijalna ekspresija radosti suptilo preoprazila u emociju tuge i obratno. Osobe
koje su držale nalivpero u zubima i ustima istovremeno su sporije zaustavljale snimke tj.uočile promjenu
emocije nego osobe u kontrolnom uvjetu.

b) Maringer i sur. (2011.) su pokazali da su učesnici koji su oponašali nasmijane avatare bolje razlikovali
lažne od istinskih osmijeha (autentičnost emocije) od onih čija je mogućnost mimikrije bila blokirana, koji su
se više oslanjali na kontekstualne indicije (tj. da li je osmijeh očekivan ili primjeren).

c) Clark i sur. (2008.) su dokazali da autistične osobe mogu prepoznati emocije u optimalnim uvjetima, te da
se problem javlja s kratkim ekspozicijama, kako je pojava mimikrije u zakašnjenju. Sproveli su studiju u kojoj
su uspoređivali autistične i normalne učesnike koji su trebali prepoznati emocionalne ili ne-emocionalne
informacije (npr. spol osobe) na fotografijama, prikazivanim u kratkim ili dugim vremenskim intervalima.