Stounhendž okrug Viltšir, Engleska
To je danas
Verovatno najpoznatiji i jedan od
najpopularnijih svetskih spomenika nalazi
se u Engleskoj u okrugu Viltšir. Veruje se
da je sagrađen oko 2.500 godina pre nove
ere, a pre oko 1.400 godina je dodatno
preuređen, kada je dobio današnji izgled.
Sada se na zemljanom platou nalaze
kameni stubovi raspoređeni očigledno po
nekoj logici u polukrug, mada do danas nije
ustanovljeno šta je prava svrha ovog, kako
su arheolozi ustanovili, svetilišta, kao ni
zašto su masivni kameni blokovi baš tako
raspoređeni. Do danas je Stounhendž
ostao jedna od najvećih misterija drevnog
sveta.
Tri megalitska kruga Gobekli Tepe, južna
Turska
U južnoj Turskoj, nedaleko od granice sa
Sirijom, nalaze se tri megalitske kamene
strukture za koje naučnici tvrde da su starije
i od legendarnog Stounhendža, za koji se
donedavno smatralo da je najstariji
spomenik neke civilizacije. Nikada nije
precizno ustanovljeno šta ovi krugovi
predstavljaju, ali neki naučnici smatraju da
su ih izgradili drevni lovci, kako bi se sakrili
u vreme lova. Druga grupa naučnika smatra
da su oni nastali kao posledica širenja
drevnog grada koji se nalazio u blizini. Tri
kamena kruga u blizini mesta Gobekli Tepe
su svojevremeno namerno zakopana kako
bi bila sakrivena iz nepoznatih razloga.
Ljudi veruju da su ovi krugovi poslužili kao
inspiracija za viziju Rajskog vrta
Maču Piču planine Andi, Peru
To je najbolje očuvani grad imperije Inka u
peruanskim Andima, skriven negde na
samom vrhu ove planine. Grad je vekovima
bio zaboravljen i izgubljen za spoljni svet,
međutim arheolog Hiram Bingam ga je
ponovo otkrio 1911. Oni koji su obišli ovaj
po mnogo čemu atraktivni lokalitet kažu da
je kamenje od koga je sagrađen grad toliko
nabijeno i čvrsto spojeno, da ni čačkalica
ne može da stane između.
Junaguni, Japan
Na južnoj obali Japana u Jonaguniju nalaze
se potopljeni kameni blokovi čija se starost
procenjuje na oko osam hiljada godina.
Iako se donedavno mislilo da su nastali
usled pomeranja morskog tla, nedavno je
ustanovljeno da je to ipak delo ljudskih
ruku. Navodno su napravljeni kao
stepenište, pa odatle i rezbarije po tim
kamenim blokovima. Kada i kako se
stepenište srušilo, još nije poznato.
Ruševine su otkrivene 1995. godine, kada
je jedan ronilac suviše daleko otišao od
obale Okinave, sa podvodnom kamerom u
ruci, ni ne sluteći da će otkriti nešto
senzacionalno.
Tihuanako
Kada su arheolozi u prošlom veku u
Andima otkrili Tihuanako i njegove drevne
ruševine, utvrdili su da to nije zapravo bio
grad, nego doslovno luka! Medjutim, šta
traži luka na visini od 13 hiljada stopa!?
Nakon toga sledila je prava eksplozija
otkrića: jezero Titikaka, jeste ostatak luke
do koje je nekada dopirala voda.Kada se
nivo mora spustio za 3 kilometra, luka je
ostala da štrči u vazduhu a u raselini jedne
udoline ostalo je jezero Titikaka.
jedino jezero na svetu više od nivoa mora,
a za čiji fenomen nauka nije našla nikakvo
objašnjenje.
Jezero Titikaka
Sa druge strane, značenje imena
Tihuanako doslovno, na jeziku ajmara,
znači 'grad umirućeg meseca'. Kako do
danas nije utvrdjena starost ovog
fantomskog grada, ostaje činjenica da je to
najstariji grad na svetu, rodjen još u noći
čovečanstva. Otuda nije slučajno što u
njegovoj blizini živi najstariji narod na svetu,
poznat pod imenom Urukhehu (drevni Uri
sa jezera Titikaka), čije legende takodje
potvrdjuju predanje o vremenu kada 'mesec
nije bio na nebu' i kada su megalitski grad
Tihuanako izgradila gorostasna Variruna
bića, 'graditelji golemih gradova'.
Kalendar na Kapiji Sunca
Na pomenutoj Kapiji Sunca dešifrovan je binomski
kalendar, što čini jedan od najtežih presedana u
istoriji arheologije! Naime, narod koji je izradio takav
kalendar, nije ga mogao izgraditi bez odgovarajućih
optičkih instrumenata, što znači da su ta bića još u
vremenu vurma, kada je naš predak išao u čoporima,
razvili matematiku i astronomiju, što je do danas
neobjašnjen fenomen.
Kapija Sunca
Sam se Tihuanako sastojao od zapravo dva grada:
Akapama i Pumapunku i neobičan je stoga što, baš u
tim krajevima, zemljotresi haraju i uništavaju
konvencionalne gradjevine savremenog inženjeringa.
Medjutim, Tihuanako se nije pomerio sa mesta, što
čini poseban fenomen za seizmatiku, i uošte za
arhitekturu. Sa druge strane, lukovi bez svodova u
Tihuanaku, kakve ne srećemo nigde na zemlji,
ukazuju na sistem jednog neverovatno složenog
sveta, čiji su neimari izgradili ovaj grad bez ijednog
eksera. Džinovske kamene monolite spajale su i
svojevrsne srebrne i bakarne spojnice, čiji je nalaz
doveo u opasnost istraživače koji misle da se metal
nije na Andima koristio pre nove ere dalje od 1500
godina.
Tiwanacu, Bolivia(zvanični)
Tiwanaku je drevni razruseni grad u Boliviji i
nalazi se po zastitotom UNESCO od 2000
godine. Danas je to drevno arheolosko
mjesto koje nosi ime po jednoj od
najvaznijih cicilizacija prije uspostave Inka
imperije. Tiwanaku se nalazi 44 kilometra
zapadno od La Paza, glavnog grada
Bolivije, nedaleko od juzno-istocnih obala
jezera Titicaca. Za ovaj drevni grad se
smatra da je jedan od najstarijih gradova ili
urbanih zajednica ikada sagradjen.
Naucne predpostavke kazuju da je ovaj
grad postojao negdje oko pet stotina
godina, gdje je od malih plemenskih
zajednica koje su bile bazirane na uzgoju
povrca i drugih agrarnih proizvoda izrastao
u veliki ritualni, administrativni, kulturni i
politicki centar ove davno nestale
civilizacije. Tiwanaku se nalazi izmedju
jezera Titicaca i visokih suhih visoravni sto
je bila odlicna lokacija za agrarne i
poljoprivredne aktivnosti. Ova drevna
civilizacija je usavrsila tehniku za uzgoj
povrca neophodnih za opstanak da se i
danas u mnogim dijelovoma visokih Anda
takodje koristi.
Izmedju 600 i 800 godine prije nove ere,
Tiwanaku civilizacija je nastavila za
intenzivnim progresom pa se pretpostavlja
da je bila u mogucnosti da podrzava
zajednicu od 200 000 ljudi. Tiwanaku
civilizacija na vrhuncu moci prosirila je svoj
politicki i ekonomski uticaj na danasnje
dijelove sjeverne Argentine i Cilea , preko
Bolivije i Jusnog Perua sto je ih cinilo
najvaznijom regionalnom silom u juznim
Andima.
Pod misterioznim razlozima Tiwanaku
civilizacija je iscezla negdje oko 1150 AD.
Niko ne zna za sigurno sta je izazvalo
raspad i nestanak ove civilizacije. Postoji
nekoliko teorija ali nijedna nije potvdjena niti
dokazana niti postoji nacina da ce se to
ikada saznati. Jedna od teorija sugerise da
je zbog velikog zemljotresa doslo do
izlijevanja jezera Titicaca sto je izazvalo
poplave koje su preko noci unistile ovu
misterioznu civilizaciju.
Napusten grad skoro hiljadu godina ponovo
je ''otkrive'' od Spanskog konkviskadora pod
imenom Pedro Cieza de Leon, koji je igrom
slucaja naisao na ovaj grad u potrazi za
drevnom prijestonicom Inka, Qullasuyu
Danas, Tiwanaku ostaje da bude misterija i
enigma mnogim naucnicima ko je, kada i
kako napravio ovaj grad. Mnoge savrseno
isklesane kamene zidine i drugi kameni
ornamenti postavljaju puno vise pitanja
nego odgovora vezano za ovu civilizaciju.
Veliko dio grada koji su Spanski inkvizatori
zatekli danas ne postoji, najvecim dijelom
grad je razrusen. Kameni blokovi i ostali
materijal Spanski inkvizatori su iskoristavali
za izgradnju crkava i drugih objekata u
sluzbi sirenja krcanstva i imperije.
Ahmed Bosnić:
VRATA PUME: Ovdašnje legende kazuju
da je područje oko jezera Titikaka bilo
kolijevka prvih ljudi na Zemlji. Na njegovoj
obali podignut je božanski grad Tiahuanako
iz koga je djelovao moćni bog Virakoča
(Viracocha), tvorac svih stvari na našoj
planeti. Tiahuanako je sada oko 800 metara
iznad nivoa jezera, ispod samih vrhova
planine Ilimani (Illimani), ali većina
arheologa slaže se da je to jednom bila
luka. To dokazuju i pronađene kamene
strukture koje neosporno potvrđuju da se
nivo jezera Titikaka dramatično promijenio
tokom historije.
Podignut na plodnoj andskoj visoravni,
ravno 4.000 metara iznad mora,
Tiahuanako je uistinu jedan od najvažnijih i
najstarijih središta stare Amerike. Nije ni
čudo što ga mnogi istraživači i arheolozi
smatraju otvorenom knjigom južnoameričke
prošlosti. Njegovi graditelji, drevni Ajmari
(Aymar) i Kečue (Quechua), ukoliko su ga
oni podizali, u što danas sumnjaju mnoge
umne glave, nazivali su ga čudnim imenom
- Pumapunktu - Vrata pume!
Iako neki istraživači, kao što je Artur
Posanski (Arthur Posnansky - 1873. -
1946.), bolivijski historičar i biznismen,
procjenjuju da je Tiahuanaku star najmanje
17.000 godina, zvanično historiografija
smatra da je podignut prije nekih 3.500
godina i da je bio najvažniji religiozni centar
na južnoameričkim prostorima. On je,
zaključilo bi se na prvi pogled, namjerno
izgrađen u sjenci svete planine Ilimani, koja
nad njim bdije kao nad rođenom bebom, pa
nije nikakvo čudo što se i danas vjeruje da
je Tiahuanaku, zapravo, podignut kao dom
za duhove mrtvih.
Ovdje su se odvijali jedinstveni višednevni
mistični ceremonijali, spiritualni uleti svijesti,
pa se pod uticajima specijalno pripremanih
smjesa i napitaka od halucinogenih biljaka i
kaktusa, zbilja pretakala u nevjerovatne
doživljaje i iskustva. Čak se i danas na
Andama svake godine održavaju festivali
najčuvenijih šamana (shaman) i tako
nastavlja milenijska tradicija.
SPOMENAR PROŠLOSTI: Neko je dobro
primijetio da Tiahuanako možda ne budi
vizuelni spektakl kao što bude ruševine
Maču Pikčua (Machu Picchu), Palenke
(Palenque) u Peruu ili Teotihuakan
(Teotihuacan), u Srednjoj Americi, ali
njegovo postojanje daleko je značajnije od
svih arheoloških lokaliteta na ovim
zanimljivim prostorima. On je spomenar
prošlosti Južne Amerike!
pak, ono što najviše zbunjuje arheologe
svijeta jeste činjenica da Pumapunktu ili
Teotihuakan svjedoči o veoma visokim
tehničkim i graditeljskim znanjima njegovih
tajanstvenih graditelja. Zidovi podignuti oko
sunčanog hrama Kalasasaya, što u
slobodnom prijevodu sa lokalnog jezika
znači “kamenje koje stoji uspravno”,
milimetarski su precizno uklapani pod
pravim kutom, a njegove četiri strane
orijentišu se tačno prema stranama svijeta.
To naravno nije slučajno.
Među tonama teških kamenih blokova
ugrađenih u pločnik Kalasasaya postoji i
jedna monolitna ploča dimenzija 7,81
metar, dužine 5,17 metara i prosječne
debljine od 1,07 metara. Njena težina se
procjenjuje na više od 130 tona! Svi ti
gorostasni megalitni blokovi - gle čuda! -
dopremani su sa dalekih odredišta Anda, ali
se ne zna na koji način, jer ni stoljećima
kasnije, u vrijeme blistave imperije Inka,
ovdje se nije znalo za točak niti za
životinjsku vuču.
Drugo je pitanje na koji su način drevni
graditelji obrađivali i čak polirali goleme
blokove tesanika, koji - kako je poznato -
ima zapanjujući visok stupanj čvrstoće.
Arheolozi su, doduše, na ovim prostorima
otkrili neke ručne alate od bronze i bakra,
ali su ti alati, zasigurno, bili potpuno
nepodesni za obradu kamena čija je
čvrstoća ravna čvrstoći dragog kamena
topaza i koja ima vrijednost osam na
Mohsovoj skali.
MISTERIJA DO MISTERIJE: Proteklih
godina pored arheoloških iskopavanja
kameni kompleks Kalasasaya istraživan je i
pomoću specijalnih radara, magnetometrije,
indukovane električne provodljivosti i
magnetske osjetljivosti. Rezultati su
pokazali postojanje brojnih starijih
čovjekovih gradnji ispod postojećih kamenih
struktura, kao što su vodovodni kanali,
bazeni, terase, stambeni objekti i široko
rasprostranjene šljunkovite putne staze. Ko
su graditelji Tiahuanaka? Ko su im bili
učitelji i otkuda su crpili svoja genijalna
graditeljska znanja?
I sve ostalo ovdje obavijeno je misterijom.
Čuvari grada udaljeni jedan od drugog više
od stotinu metara na čudesan način su
uspješno komunicirali šapatom da ih niko
ne bi čuo. Za tu namjenu graditelji su im
izgradili jedinstveni sistem komuniciranja,
kakav nije otkriven ni u jednoj civilizaciji
svijeta. Riječ je o uskim akustičnim
spiralnim otvorima na debelim zidovima
kroz koje je šapat usmjeren poput laserske
zrake stizao s jednog na drugi kraj grada, a
da pri tome - zamislite - nije gubio ni na
jasnoći ni na intenzitetu!
Kako i na koji način?! Na ovo pitanje nije
odgovorila ni suvremena znanost!
Genijalni graditelji Tiahuanaka nisu uvijek
gradili u visinu. Ispred sunčanog hrama
Kalasasaya podigli su jedno drugo, ništa
manje zagonetno svetište, koje je bilo
smješteno oko dva metra duboko u zemlji.
Niko pouzdano ne zna čemu je ono služilo,
ali se uvažava mišljenje onih koji vjeruju da
je bilo posvećeno nekom božanstvu zemlje
ili podzemlja.
ZAGONETNA GALERIJA: Iz sva četiri zida
pilje u vas brojne maskirane kamene glave.
Cijela jedna galerija anatomski različitih
likova sa različitim izrazima na licima, čije je
bolne grčeve, strahove i suze već odavno
poprilično zbrisalo vrijeme. Šta nam to žele
da poruče i o čemu svjedoče? Ko su oni?
Jesu li to božanstva podzemlja ili su to
likovi sirotih žrtava čije su glave položene
na hramski oltar kako bi se umilostivili strogi
bogovi? Ili je to, možda, samo podsjećanje
na krvave rituale odsijecanja glava
poraženih neprijatelja, kakav je bio običaj u
prastarim vremenima Srednje i Južne
Amerike?
Tiahuanako krije sve odgovore. Ali ovaj je
grad poznat još po nečemu. Ovdje već
hiljadama godina vremenu odolijevaju
najimpresivnije kamene statue Južne
Amerike. Visoke su sedam metara i
isklesane su iz jednog jedinog kamenog
bloka poput onih, mnogo poznatijih, sa
otoka Rapa Nui (Uskršnjeg otoka). Ne zna
se tačno kome su one bile namijenjene i
koga su simbolizirale: možda su im uzori bili
divovi iz najstarijih legendi Anda, koje
govore da su ovaj grad podigli gorostasi u
toku samo jedne kratke noći!?
Iako su prohujale hiljade godina, još se razaznaje
da su strogo stilizirane i grubo urađene kamene
figure bile bogato ukrašene posebnim
ceremonijalnim nakitom. Prekrasni reljefi,
filigranski dotjerani, prekrivali su nijeme statue
kao prirodno tkivo, ali mi danas pouzdano ne
znamo da li je tom čudesnom ornamentikom
drevni umjetnik htio da istakne i potvrdi poseban
rang osobe ili je riječ o izlivu umjetnikove
imaginacije koja nema dublji značaj.
Bilo kako bilo, ispunio sam se utiscima da u
Tiahuanaku iza svakog kamenog biljega,
svakog ornamenta i reljefa stoji neka dublja
poruka, koju mi danas, nažalost, ne
možemo da dokučimo i pravilno
dešifriramo. Svjedoče li nam one o dalekim
uzorima, mnogo naprednijim kulturama - o
hipotetičnoj Atlantidi u Atlantiku i Zemlji Mu
u Pacifiku - i civilizacijama što su prethodile
njima? Mi to možda nikada nećemo saznati.
S druge strane, arheolozi i znanstvenici
drugih naučnih profila smatraju da kamene
statue Tiahuanaka isključivo ukazuju na
religiozni kult koji je ovdje stoljećima
vladao. Većina kamenih kolosa u rukama
drži jedan neobično uzak predmet, nalik
nekakvoj posudi. Upravo, u takvim ritualnim
peharima, podsjećaju nas oni, pjenio se
žrtveni napitak za bogove - da li krv žrtava
ili ambrozija - piće besmrtnosti?!
KAPIJA SUNCA: Nešto dalje, u zapadnom
dijelu hrama sunca Kalasasaya, uzdiže se
zasigurno najpoznatiji, najzagonetniji i
najvredniji objekat Tiahuanaka -
tajanstvena Kapija Sunca, simbol mojih
mladalačkih maštanja! Niko ne zna koliko je
tona teška, ali se zna da je isklesana iz
jednog jedinog kamenog bloka. Visoka je
tri, a široka četiri metra.
Rasporena munjom i sa razjapljenim
otvorima, koji gledaju u prazno, djeluje kao
da ju je neko tu sasvim slučajno spustio i
zanavijek na nju zaboravio. Istočna strana
Kapije Sunca prekrivena je zanimljivim
reljefom. U njenom središtu uklesano je
najvažnije božanstvo - bog Virakoča.
Njegovu uzvišenu glavu okružuju sunčevi
zraci, a u rukama drži žezlo, znak vladarske
moći. Preko njegovog okamenjenog lica
nježno klize suze, koje vjerovatno
simboliziraju kišu i plodnost.
U tri niza predstavljen je njegov, božanski
personal: 48 letećih osoba sa čudnim
astronomskim maskama na licima i
ceremonijalnim štapovima u rukama hrle sa
svih strana! Ko su ti nijemi letači? Koga
predstavljaju? Šta nam kazuju? Smisao ove
fantastične scene ostaje tajna iako mnogi
misle da ima astronomsku konotaciju.
Ljudi-ptice možda su i najveća misterija
Tiahuanaka. U prošlosti su ih tumačili kao simbole
prastarog kalendarskog sistema; objašnjavali su
ih kao božanske glasnike - meleke ili anđele;
govorili da predstavljaju znakove nepoznatog
pisma, a moj prijatelj Erih fon Deniken ih je
smjestio u nevjerovatnu galeriju vanzemaljski
misionara koji su - zašto ne! - u davnoj prošlosti
posjećivali našu planetu. Ko je u pravu? Šta je
istina?

Ipak, jedna činjenica ostala je jasnom sve

do današnjih dana: kada je iz potpuno
nepoznatih razloga prije više od tri hiljade
godina sa lica zemlje zbrisana kultura
Tiahuanako duž Anda - od Ekvadora do
Čilea - iza nje je jedini preživio svemoćni
bog Virakoča koji plače. Odavde, sa ovih
prostora, njegov se kult raširio širom Južne
Amerike. Njegov se lik pojavio čak i na
delekim obalama Pacifika gdje ga jednako
poštuju kao i u vrletima Visokih Kordiljera.

Prihvatili su ga pripadnici moćnih kultura

Čimu (Chimu), Moče (Moche) i Čan Čan
(Chan Chan) što su prethodile moćnim
Inkama, a svoje napredne gradove podizali
u delti rijeke Čimu (Chimu) i na obalama
peruanskog Tihog oceana. Danas se jedna
mrtvačka maska od suhog zlata sa likom
Virakoče koji plače nalazi u Muzeju zlata u
Limi, a u dalekim planinskim zabitima Anda,
među siromašnim i zaboravljenim
Kečuama, njegov se kult još uvijek poštuje i
slavi.
Virakoča za razliku od tajanstvenog
Tiahuanaka još živi..