4.2.

UTJECAJ ODLAGALIŠTA OTPADA

• U vezi s odlagalištima otpada, odnosno postupanja s otpadom, važni su sljedeći pojmovi:

• GOSPODARENJE OTPADOM - skup aktivnosti i odluka usmjerenih na (i) sprečavanje

nastanka otpada, (ii) obavljanje sakupljanja, prijevoza, oporabe, zbrinjavanja i druge
obrade otpada te nadzor nad tim postupcima, kao i (iii) nadzor i mjere koje se provode na
lokacijama nakon zbrinjavanja otpada (npr. odlagalištima).

• ZBRINJAVANJE OTPADA - postupak obrade ili konačnog odlaganja (u ili na tlo), dubokog
utiskivanja (npr. crpkama u bušotine, prirodne šupljine, iscrpljena rudna ležišta), ispuštanja
(u kopnene vode i u mora/oceane, uključivo i ukapanje u morsko dno) i trajnog skladištenja
otpada (npr. u rudnicima) te drugi propisani postupci .

• OBRADA OTPADA - postupak kojim se mehaničkim, fizikalnim, termičkim, kemijskim ili

biološkim procesom, uključujući razvrstavanje, mijenjaju svojstva otpada u svrhu smanjiva-
nja količine i/ili opasnih svojstava te olakšava rukovanje i poboljšava iskoristivost otpada.
• U praksi su tri najčešća postupka obrade otpada:

• (1) Mehanička obrada, kojom se za kasnije korištenje ili obradu (mehanički) izdvajaju
pojedine vrste otpada. Obuhvaća procese:
· usitnjavanja i pelatizacije (granuliranja),
· drobljenja i mljevenja,
· prosijavanja,
· odvajanja (separacije): mehaničke i elektromagnetske.
• (2) Biološka obrada, kojom se (biološki) obrađuje organski dio otpada izdvojen prethod-
nim postupkom. Koristi procese:
· biosušenja,
· biostabilizacije: aerobne i anaerobne,
· kompostiranja.
• (3) Toplinska (termička) obrada, kojom se ukupan otpad ili njegov dio spaljuje s iskori-
štavanjem topline ili plinova proizvedenih izgaranjem. Uključuje procese:
· spaljivanja,
· pirolize,
· rasplinjavanja - izgaranje otpada na visokim temperaturama (do 1 400 [ºC]) uz ograni-
čen dovod kisika,
· plazma procese – izgaranje otpada pomoću energije oslobođene električnim izbija-
njem (pražnjenjem) u inertnoj atmosferi (plinu ili vakuumu) pri temperaturama od
3 000 do 15 000 [ºC].
• Uobičajeno je kombinirati procese mehaničke i biološke obrade otpada, tako da
dobijemo:
▫ mehaničko – biološku obradu (MBO), u kojoj se otpad najprije obrađuje mehaničkim
a potom biološkim procesima;
▫ biološko – mehanička obrada (BMO), u kojoj se otpad najprije obrađuje biološkim a
potom mehaničkim procesima.

• Češća je primjena MBO.

• Također istaknimao da se termička obrada
otpada zbog složenosti postupka obično
primjenjuje kod većih gradova s dnevnom
količinom otpada preko 100 000 [t].
• OPORABA OTPADA – svaki postupak obrade otpada čiji je glavni rezultat uporaba otpada
u korisne svrhe kada otpad zamjenjuje druge materijale koje bi inače trebalo uporabiti za tu
svrhu.

• Glavni postupci oporabe otpada su:

▫ korištenje otpada uglavnom kao goriva ili drugog načina dobivanja energije,
▫ obnavljanje (regeneracija) otpada (npr. otpadnih otapala, kiselina, lužina, metala i spojeva
metala),
▫ recikliranje otpada,
▫ tretiranje tla otpadom u svrhu poljoprivrednog ili ekološkog poboljšanja.

• U praksi se od postupaka oporabe otpada najčešće primjenjuje recikliranje.

• Recikliranje otpada (engl. Recycling of Waste) označava postupak korištenja (uporabe)
otpada u proizvodnom procesu kao novog materijala ili tvari (sekundarne sirovine) za
dobivanje novih proizvoda, osim uporabe otpada u energetske svrhe.
• Važnost postupka recikliranja može se zorno ilustrirati sljedećim primjerom:
· za proizvodnju 1 [t] papira treba 240 000 [l] vode, 4 700 [kWh] energije i 2 stabla;
· za proizvodnju 1 [t] recikliranog papira treba 180 [l] vode, 2 750 [kWh] energije i niti jedno
stablo.
• Dakle, recikliranjem se otpad zadržava unutar proizvodnog ili nekog drugog procesa čime se
bitno smanjuje nastajanje i odlaganje/ispuštanje otpada.

• Kod recikliranja otpadne tvari u pravilu je potrebno izvršiti njeno razvrstavanje. Razvrstavanje
je moguće izvršiti na «izvoru» otpada primjenom posebnih spremnika (kontejnera) za otpad
po vrstama materijala (npr. metal, staklo, papir, drvo, plastika, …) ili primjenom naprava (npr.
cikloni, magneti) kojima se iz otpada selektiraju pojedini materijali.
• Naglasimo da pojam recikliranja nikako ne valja poistovjećivati s pojmom ponovne (višekra-
tne) uporabe (engl. Reuse), kao postupka kojim se omogućuje ponovno korištenje nekog
proizvoda ili dijela proizvoda, koji nisu otpad, u istu svrhu za koju su izvorno načinjeni, dakle
bez ikakve prethodne obrade, kao npr. staklenih boca u proizvodnji bezalkoholnih (mineralna
voda) i alkoholnih (pivo) pića i sl.
• Recikliranje se temelji na relativno jednostavnom načelu: otpad treba promatrati kao sirovinu
čime se istovremeno (i) smanjuje potreba za novim prirodnim dobrima, kao i (ii) količina
otpadne tvari koju treba negdje odložiti/ispustiti. Dodatno, recikliranjem se (iii) smanjuje
ukupna potrošnja, a time i proizvodnja energije, odnosno (iv) smanjuje se i onečišćenje/
zagađenje vezano uz proizvodnju energije.
• Pri tome se razlikuje (a) zatvoreni i (b) otvoreni krug recikliranja otpada.
• (a) Zatvoreni krug recikliranja
označava uporabu otpada u
proizvodnji istog proizvoda (npr.
odbačena aluminijska limenka
može se ponovno reciklirati u
aluminijsku limenku). Time se
otpadne tvari ponovno rabe u
istom proizvodnom procesu.
Takav način recikliranja, kojim se
sprječava nastajanje otpada, po
svojim karakteristikama pripada
čistim proizvodnjama ili čistim
tehnologijama.

• (b) Otvoreni krug recikliranja

podrazumijeva pretvorbu jednog
proizvoda u drugi (npr. odbačene
boce izrađene od PET-a
(polyethylene teraphthalate) mogu
se ponovno uporabiti u proizvodnji
građevinskih plastičnih proizvoda).

• Velik je broj primjera recikliranja

otpada u industriji, gdje se sve
više promiče načelo da se u
redovitoj proizvodnji trebaju
upotrijebiti samo oni materijali koji
se mogu uključiti u zatvoreni krug
recikliranja.
 Tako npr. u automobilskim pogonima
Volkswagena (Njemačka), 62 [%] od
ukupnog proizvodnog materijala se
koristi u proizvodnji, 32 [%] se
reciklira (naročito otpadna plastika),
a samo 6 [%] se odlaže kao neiskoristiv
otpad.

• Kako bi se smanjila potrošnja sirovina i energije u proizvodnji stakla, u Engleskoj se

od 1977. reciklira stakleni otpad (boce, staklenke i sl.). Stakleni se otpad prikuplja
posebnim spremnicima postavljenim na ulicama te odvozi na prikupljalište. Tokom
1993. bilo je za recikliranje prikupljeno 5x105 [t] stakla, tako da u Engleskoj u
proizvodnji stakla reciklirani stakleni otpad sudjeluje prosječno 30 [%].
 Prednosti recikliranja stakla mogu se iskazati sljedećim pokazateljima: u proizvodnji stakla za
svakih 10 [%] staklenog otpada smanjuje se potrošnja energije za 3 [%]; svaka tona staklenog
otpada smanjuje potrošnju 1.2 [t] sirovina, čime se postiže i daljnje uštede u energiji budući da
je za iskop, pripremu i transport jedne tone sirovine potrebno oko 100 [l] nafte (ili ekvivalent
energije).

• Smanjenjem korištenja prirodnih sirovina kao i energije smanjuje se i količina ispušnih

otpadnih plinova (dima) iz peći; recikliranjem stakla smanjuje se i potreban volumen
nadziranog (sanitarnog) odlagališta, što se može slikovito prikazati da kada bi se sve boce
i staklenke reciklirane u Engleskoj 1993. poredale jedna do druge – bio bi to red dugačak
kao trostruka duljina ekvatora.
• U američkom pogonu Dow Chemicala stručnjaci su istraživali
kako reciklirati kemikalije koje se kao reagens koriste u
proizvodnji poljoprivrednih proizvoda, a koji se ranije nakon
jednokratne upotrebe spaljivao. Primjenom računalnog
modeliranja uspjeli su vaditi reagens iz proizvodnog procesa
te ga reciklirati, čime je smanjena potrošnja novog reagensa
za 80 [%], a ušteda za smanjenu potrošnju sirovina, zaštitu
okoliša i radnu snagu godišnje iznosi 8x106 USD.
• I građevinski se otpad može ponovno upotrijebiti ili reciklirati. Npr. zidane konstrukcije,
odnosno zidovi od kamena i cigle mogu se nakon drobljenja koristiti kao agregat za
beton, naročito za beton kod kojeg nije potrebna visoka kakvoća (klasa čvrstoće). Uz to,
sačuvana cigla dobre kvalitete može se očistiti i upotrijebiti za ponovno zidanje.

• Metalne konstrukcije se također mogu reciklirati, a drvene samo djelomično, budući da

obojeno i zaštićeno drvo treba tretirati kao kemijski štetan otpad.
• Kao ilustracija uštede u troškovima gradnje zbog ponovne uporabe građevinskog mate-
rijala poslužit će sljedeća dva scenarija, kod kojih se pretpostavlja da se ruši 105 [t] ma-
terijala, a za građenje je potrebno 0.5x105 [t] novog ili ponovno upotrebljivog materijala.

▪ Scenarij 1 – cijeli se građevinski otpad odvozi i odlaže, a koristi se novi građevinski

materijal, pa su troškovi sljedeći:
- rušenje: 105 [t] x 10 [USD/t] = 106 USD
- prijevoz i odlaganje otpada: 20 [km] x 0.5 [USD/t km] x 105 [t] = 106 USD
- proizvodnja novog materijala: 0.5x105 [t] x 20[USD/t] = 106 USD
- prijevoz novog materijala: 20 [km] x 0.5 [USD/t km] x 0.5x105 [t] = 5x105 USD
Ukupno: 3.5x106 USD
 • Scenarij 2 – polovica (50 [%]) materijala od rušenja se
ponovno koristi, pa su troškovi sljedeći:
- rušenje: 105 [t] x 10 [USD/t] = 106 USD
- priprema materijala za ponovnu uporabu:
0.5x105[t] x 25 [USD/t] = 1.25x106 USD
- prijevoz i odlaganje viška materijala (otpada):
20 [km] x 0.5 [USD/t km] x 0.5x105 [t] = 5x105 USD
- unutarnji prijevoz materijala za ponovnu uporabu:
2 [km] x 0.5 [USD/t km] x 0.5x105 [t] = 0.5x105 USD
Ukupno: 2.8x106 USD

• Dakle, scenarij 2 je za 7x105 USD (20 [%]) jeftiniji od scenarija 1.

• U usporedbi troškova navedenih u oba scenarija nisu računati troškovi odlaganja.

Naime, mnoge su zemlje uvele namete na odlaganje građevinskog otpada (oko 25
[USD/t]) kako bi promicale recikliranje, a time i smanjile potrebu za odlagalištima.
• Generalno, otpad se mora obrađivati, oporabljivati i/ili odlagati na način da ne ugrožava ljudsko
zdravlje korištenjem postupaka koji ne štete okolišu ili mu štete u najmanjoj mogućoj mjeri.

• Danas se u gospodarenju otpadom uobičajeno koristi koncept 4R + 3E

4R: Reduce – smanjiti količinu otpada na izvoru,
Reuse - ponovno (višekratno) upotrijebiti predmet ili tvar u korisne svrhe bez prethodne
obrade, tj. u izvornom obliku,
Recycle - uporabiti otpad u proizvodnom procesu, odnosno preraditi otpad, i iskoristiti ga
za dobivanje novih proizvoda,
Recover – izabrati manje štetne tvari/iskoristiti otpad u energetske svrhe.

3 E: Educate – osvijestiti i educirati o odgovornom postupanju s otpadom te povećati

razumijevanje važnosti i mogućnosti gospodarenja otpadom,
Economise – smanjiti troškove gospodarenja otpadom i uključiti troškove otpada u cijenu
proizvoda/usluge po načelu »onečišćivač/zagađivač plaća«,
Enforce – primijeniti koncepte učinkovitog postupanja s otpadom u zakonodavstvu i
praksi, te uključiti u procese planiranja, odlučivanja i upravljanja sve zainteresirane
aktere.
• Dakle, kako je bitan problem gospodarenja otpadom odrediti i urediti mjesto konačnog
odlaganja, svakako je i to dio graditeljskih djelatnosti.

• Danas su znanstvena istraživanja omogućila primjenu vrlo složenih i učinkovitih

postupaka zbrinjavanja otpada. Takvi visoki tehnološki postupci u načelu zahtijevaju i
znatna sredstva ne samo za izgradnju, već isto tako i za pogon i održavanje objekata
za nadzor otpadne tvari.
 • Potrebno je istaći kako se rješavanje problema zbrinjavanja otpada ne ubraja potpuno
ni u jednu tradicionalnu granu inženjerstva.

• U traženju takvih postupaka kojima će se spriječiti štetno djelovanje na okoliš tokom

duljeg razdoblja, susreću se problemi koji imaju interdisciplinarni značaj. Stoga metode
za njihovo rješavanje treba tražiti u više inženjerskih područja.

• Takvo će stanje potrajati sve dok se opseg poslova ne raširi do te mjere da će biti
nužno odgajati nove stručnjake, specijaliste za rješavanje tih problema. U nekim je
zapadnim zemljama već prisutna takva usmjerenost (okolišno inženjerstvo).
• U sadašnjoj je situaciji neosporna činjenica da tehnologije razvijene u geotehničkom i
hidrotehničkom inženjerstvu imaju važnu ulogu pri rješavanju spomenutog problema te
moraju biti uvažavane pri njegovom rješavanju.

• Pri tome je problem komunalnog otpada * vjerojatno najrašireniji i najvidljiviji dio općeg
problema otpada, a time i zaštite okoliša općenito.
* Komunalni otpad je otpad nastao u kućanstvima i otpad koji je po prirodi i sastavu sličan
otpadu iz kućanstva, osim proizvodnog otpada i otpada iz poljoprivrede i šumarstva.
• Najrašireniji je po svojoj količini i
po tome što se s tim problemom
susreće ne samo svaka urbana
sredina nego i svako naseljeno
mjesto. Najvidljiviji je po tome
što se otpad često odlaže na
lako pristupačnim mjestima gdje
se onda i lako uočava, naročito
ako se tome doda i česta praksa
otvorenog spaljivanja gorivih
sastojaka otpada na
odlagalištima.

• Komunalni (kruti) otpad vrlo je

raznolikog sastava. Razlikuje se
od države do države, a isto tako
i po pojedinim regijama jedne
države. Sastav komunalnog
otpada ovisi o tehnološkoj i
ekonomskoj razini sredine u
kojoj nastaje, kao i o klimatskim
uvjetima. Rezultati nekih
istraživanja ovog problema
ukazuju na činjenicu da je
zapravo teško reći da li uopće
postoji «tipičan» sastav
komunalnog otpada.
• Kao ilustracija sastava komunalnog otpada mogu poslužiti tablice 4.II. i 4.III. koje
pokazuju prosječne vrijednosti u Hrvatskoj (Zagreb) i u SAD-u. Pošto su pobliža
ispitivanja zagrebačkog komunalnog otpada otkrila prisutnost mikroelemenata među
kojima su posebno važni teški metali, rezultati tih ispitivanja također su prikazani u
tablici 4.II.
 MASENI UDIO KONCENTRACIJA
TVARI MIKROELEMENTI
[%] [mg/kg] ST
GRAĐEVNI
28.2 MANGAN 678
MATERIJAL
ORGANSKI OTPACI 23.3 CINK 512
PAPIR 20.5 OLOVO 415
STAKLO 7.3 BAKAR 251
MEKANA PLASTIKA 6.6 ŽIVA 52
TVRDA PLASTIKA 4.2 KADMIJ 40
TEKSTIL 3.8 ARSEN 30
ŽELJEZO 2.4 KROM 23
KOŽA I KOSTI 2.2 MOLIBDEN 14
DRVO 1.1 SELEN 10
GUMA 0.4 KOBALT 8

Tablica 4. II. Prikaz postotnih udjela pojedinih tvari i koncentracija mikroelemenata u suhoj tvari
(ST) u sastavu zagrebačkog komunalnog otpada (smetlište Jakuševec)
 MASENI UDIO, [%]
TVAR
1970. 1984. 2000.
godina godina godina
PAPIR I PAPIRNI PROIZVODI 33.0 37.1 41.0
HRANA 11.5 8.1 6.8
VRTNI OTPAD 19.0 17.9 15.3
METALI 12.2 9.6 9.0
STAKLO 12.5 9.7 7.6
PLASTIKA 2.7 7.2 9.8
RAZNI ORGANSKI SASTOJCI 8.3 8.4 8.4
RAZNI ANORGANSKI SASTOJCI 1.7 1.9 2.1

Tablica 4.III. Prikaz postotnih udjela pojedinih tvari u sastavu tipičnog komunalnog otpada u SAD-u
• Uobičajene graditeljske aktivnosti kao što su građenje, održavanje, renoviranje i
rušenje građevina produciraju godišnje također vrlo značajne količine otpada. Otpad
iz graditeljstva sastoji se pretežno od betona, cigli, vapna, pijeska, metala, drveta i
drugog. Stoga se on u načelu kategorizira kao inertan otpad, ali može sadržavati i
opasan otpad.

• Prema grubim procjenama u svijetu se godišnje proizvede oko 3x109 [t] građevinskog
otpada, što s obzirom na broj svjetskog stanovništva daje prosječno oko 500 [kg]
otpada po stanovniku godišnje. Dodatno, za zemlje u razvoju je procijenjeno da se
godišnja količina građevinskog otpada kreće i do 1 000 [kg] po stanovniku.
• U Hrvatskoj je 2008. s 4.45 milijuna stanovnika proizvedeno 1.8x106 [t] komunalnog otpada
(403 [kg/stanovnik] ili 1.1 [kg/d stanovnik]).

• U odnosu na 2005. (327 [kg/stanovnik]), u 2008. se bilježi povećanje proizvedenoga

komunalnog otpada za 23.4 [%].
• Kod svakog postupka obrade i oporabe otpada ostaje ostatak koji se danas još uvijek
najčešće zbrinjava odlaganjem (deponiranjem) u ili na tlu.

• Postupci konačnog odlaganja otpada jesu:

▫ nenadzirano (nekontrolirano) ili neusklađeno odlaganje,

▫ nadzirano (kontrolirano) odlaganje.
◘ NENADZIRANO ODLAGANJE - Gotovo
posvuda je od ukupne količine otpada za
posljednjih tridesetak godina vrlo mali dio
obuhvaćen postupcima zbrinjavanja, tako da
se najveći dio bez ikakve obrade i evidencije
o sastavu odlaže na neusklađenim odlaga-
lištima – smetlištima.
• Danas se i u većini naših gradova
primjenjuje ovaj razmjerno «jedno-stavan»
način zbrinjavanja otpada. Prikupljeni otpad
odlaže se nekontrolirano na tlo, prepušta
prirodnoj razgradnji, koroziji i drugim proce-
sima pretvorbe i postupnom smanjenju
vrijednosti, a katkada i povremenom samo-
zapaljenju.
• Zakon o održivom gospodarenju otpadom
(NN 94/13) određuje da najveća dopuštena
masa otpada koja se godišnje odlaže na
svim neusklađenim odlagalištima u Republici
Hrvatskoj iznosi(la je):
1. 1 710 000 [t] do 31. prosinca 2013.
2. 1 410 000 [t] do 31. prosinca 2014.
3. 1 210 000 [t] do 31. prosinca 2015.
4. 1 010 000 [t] do 31. prosinca 2016.
5. 800 000 [t] do 31. prosinca 2017.
Nakon 31. 12. 2017. u Republici Hrvatskoj je
zabranjeno odlaganje otpada na neusklađe-
nim odlagalištima.
• Nenadzirano odlaganje čini najstariju «tehnologiju» postupanja s otpadom. Prije je vladalo
mišljenje da se utjecaj istjecanja procjedne tekućine ili procjedine (filtrata) iz odlagališta u
potpunosti eliminira neutralizacijom u tlu, pa stoga ne postoji opasnost od onečišćenja
podzemne vode. Međutim, rezultati niza studija su pokazali da neusklađena odlagališta
otpada znatno onečišćuju (zagađuju) tlo i podzemne vode.

• Zato otpad na odlagalištu mora biti spremljen na siguran način i izoliran od okoliša tokom
odlaganja i za dugi niz godina kad se prestane odlagati.

U Hrvatskoj je do kraja 2008., od ukupno

300 službenih odlagališta, sanacija dovr-
šena na 62 lokacije, slika 4.7, dok je od
procijenjenih 3 000 neslužbenih odlagali-
šta (smetlišta) do kraja 2008. registri-
rano 719 lokacija, od čega su 423 loka-
cije sanirane (uglavnom uklanjanjem
otpada).
Slika 4.7. Odlagališta u Hrvatskoj prema količini odloženog
otpada i statusu operativnosti (2008.)
◘ NADZIRANO ODLAGANJE. Kako bi se okoliš zaštitio od onečišćenja/zagađenja, otpad
se treba odlagati pod nadzorom, i to na sanitarnim odlagalištima (sanitarnim
deponijama), koja se mogu definirati kao objekti izgrađeni i opremljeni za (a) trajno,
(b) kontrolirano, (c) organizirano i (d) sigurno odlaganje otpada.

▪ U pogledu osobina otpada, odlagališta otpada se sukladno Pravilniku o načinima i uvjeti-

ma odlaganja otpada, kategorijama i uvjetima rada za odlagališta otpada (NN 117/07,
111/11 i 17/13) dijele na sljedeće kategorije:

▫ odlagališta za opasni otpad,

▫ odlagališta za neopasni otpad,
▫ odlagališta za inertni otpad.

• Na sanitarnim odlagalištima dozvoljeno je odlaganje samo prethodno obrađenog otpada.

• Bez prethodne obrade može se odlagati samo inertni otpad kada njegova obrada nije
tehnički izvediva i drugi neopasni otpad ako njegova obrada ne smanjuje količinu ili
svojstva otpada koji uzrokuju štetne utjecaje na okoliš i ljudsko zdravlje.

• Za opasan otpad, naročito onaj koji sadrži poliklorirane bifenile, PCB, i poliklorirane
terfenile, PCT, (npr. transformatori, kondenzatori, hidraulički sklopovi), primjenjuju se
posebno izgrađena odlagališta kojima se sprječava, s visokim stupnjem sigurnosti,
procjeđivanje ili isparavanje otpada.
• Na odlagališta za neopasni otpad se pretežno odlaže (obrađeni ili neobrađeni)
komunalni otpad kojemu masa biorazgradive komponenete može iznositi najviše 35 [%]
od ukupne mase . Navedeni maseni udio biorazgradivog komunalnog otpada u Republici
Hrvatskoj, sukladno narečenom Zakonu o održivom gospodarenju otpadom, treba postići
do 31. 12. 2020. (50 [%] do 31. 12. 2016.).

• Sanitarna odlagališta za neopasni otpad primjenjuju se na način da se utjecaj otpada na

okoliš svede na najmanju moguću mjeru i to (i) razastiranjem otpada u tankim sloje-
vima, (ii) zbijanjem otpada do najmanje mogućeg volumena te (iii) prekrivanjem
zbijenog sloja otpada na kraju radnog dana slojem nevezanog (zemljanog) materijala.

• Smanjenje volumena otpada prije odlaganja moguće je usitnjavanjem otpada

(sjekačima, mlinovima) ili spaljivanjem (bez iskorištenja energije).
• Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća usvojena su dva osnovna pristupa u
projektiranju i izvođenju sanitarnih odlagališta:
•poluzatvoreno odlagalište,
• zatvoreno odlagalište.

• Kad je posrijedi poluzatvoreno odlagalište, slika 4.8, otpad se odlaže neposredno na

slabopropusne temeljne naslage koje imaju potreban kapacitet prigušenja (atenuacije)
odnosno smanjenja koncentracije onečišćivala u tlu na prihvatljivu granicu. Zbog toga
se ne izvodi temeljni zaštitni sustav (brtveni sloj), već se otpad izolira od okoliša samo s
gornje strane izgradnjom završnog pokrova.

Slika 4.8. Osnovni elementi poluzatvorene sanitarne deponije

• Kad je pak riječ o zatvorenom odlagalištu, slika 4.9, potrebno je izvesti slabopropusni
temeljni zaštitni sustav koji sprečava prodiranje procjedine u temeljno tlo, te završni
pokrov .

• Ovo su također i obvezatni elementi odlagališta kad je posrijedi odlagalište za opasni

otpad.

Slika 4.9. Osnovni elementi zatvorene sanitarne deponije

• Dakle, svako odlagalište mora imati zaštitne sustave koji sprečavaju prodiranje filtrata iz
odlagališta u tlo, odnosno prodiranje oborinske vode u tijelo odlagališta.

• Odlagališta otpada su građevine koje se izgrađuju tokom upotrebe. Iz ekonomskih je

razloga opravdano graditi takav objekt u fazama, tako da se uz minimalna ulaganja može
početi odlagati otpad usporedno s izgradnjom sljedećih faza.

• Po završetku odlaganja otpada, odlagalište se pokriva završnim pokrovom koji sprečava

prodiranje oborinskih voda u odloženi otpad i omogućava njihovu sigurnu odvodnju.
Slijeganje otpada pod vlastitom težinom je proces koji izaziva deformacije završnog
pokrova i koji se analizira računskim metodama razvijenim u geotehničkom inženjerstvu.
• Stoga se u smislu prethodno navedenoga, sanitarno odlagalište komunalnog otpada
promatra kao posebna građevina za koju je, s obzirom na njezine posebnosti, potrebno
odvojeno razmotriti sljedeće faze:
(A) izbor lokacije,
(B) projektiranje i gradnju odlagališta,
(C) upotrebu odlagališta,
(D) zatvaranje i briga o odlagalištu nakon zatvaranja.
◘ (A) Izbor lokacije. To je, kao početna faza u izgradnji sanitarne deponije,
zadatak koji ponajprije pripada djelatnosti prostornog uređenja, no u samoj
provedbi izbora prisutni su mnogi inženjerski (tehnički) aspekti i kriteriji.

• Međutim, u postupku izbora lokacije vrlo značajnu ulogu imaju i netehnički

čimbenici, kao što su (i) ekološki, (ii) društveno-gospodarski, (iii) zdravstveni te
(v) stajalište javnosti.
• Postupak izbora same lokacije odlagališta je vrlo složen, a sastoji se općenito od četiri
osnovna koraka:

▪ U prvom se koraku na tzv. regionalnoj razini razmatra cijelo područje unutar kojeg treba
odrediti lokaciju. U vrlo grubim granicama određuju se moguće zone, uz istodobno
isključenje zona u kojima ne postoje uvjeti za izgradnju odlagališta, pa se u daljnjem
postupku niti ne analiziraju.

▪ U drugom se koraku unutar potencijalnih zona određuju uža područja s mogućim

pogodnim lokacijama. To se prvenstveno postiže eliminiranjem iznimno nepovoljnih ili
vrijednih područja u kojima prirodne značajke ne dopuštaju odlaganje otpada (npr.
poplavna područja, zone crpilišta, dijelovi područja iznad važnih vodonosnika, šume,
vrijedno poljoprivredno zemljište, zone u neposrednoj blizini naselja, zone u neposrednoj
blizini zračne luke, prometni koridori i sl.).
▪ U trećem koraku provodi se detaljno razmatranje odabranih lokacija, uz primjenu
posebnih mjerila (kriterija), a ocijenjene se lokacije međusobno uspoređuju. Pri tome se
redovito već rade idejna rješenja odlagališta. Ishod je tih razmatranja konačan broj
jednako pogodnih lokacija.

▪ U četvrtom se koraku, respektirajući i mišljenje javnosti, donosi konačna odluka, koja

je redovito političke naravi.
◘ (B) Projektiranje i gradnja odlagališta. Prema navedenom, uobičajena su dva osnovna
pristupa u projektiranju odlagališta, tj. razlikuju se poluzatvorena i zatvorena odlagališta.

• Međutim, danas se već može govoriti i o novom, drugačijem, pristupu, tj. uvode se
pojmovi (a) pasivne i (b) aktivne zaštite od štetnog djelovanja otpada u odlagalištima.

- (a) Pasivna zaštita svodi se na zatvaranje otpada u zaštitne nepropusne slojeve. Takva
su rješenja danas najčešća i provode se temeljnim zaštitnim sustavom i pokrovnim
sustavom te bočnim zaštitama (npr. dijafragmama).

- (b) Aktivna zaštita podrazumijeva ciljani i programirani utjecaj na uzroke stvaranja

tekućine u otpadu, bilo izazivanjem gradijenta toka tekućine prema otpadu, bilo primjenom
kemijskih ili drugih in situ postupaka kojima se utječe na procese kroz koje prolazi
odloženi otpad. U tom slučaju odlagalište postaje poput velikog kemijskog reaktora u
kojemu se raznim djelovanjima nastoji smanjiti ili neutralizirati toksičnost otpada.
• Danas se najviše koriste odlagališta pasivne zaštite, pri čemu je težište na zatvorenom
tipu odlagališta.

• Pri tome treba istaći kako nezaobilaznu osnovu za projektiranje odlagališta čine
geotehnički, geološki i hidrogeološki istražni radovi koji su sastavni dio cjelokupnih
istražnih radova koje je nužno provesti kako bi se što bolje upoznale sve potrebne
značajke temeljnog tla odlagališta, kao i samog otpada.
• Osnovni elementi sanitarnog odlagališta jesu, slike 4.7. i 4.8:

(1) temeljno tlo (podloga),

(2) temeljni (donji) zaštitni sustav,
(3) tijelo odlagališta,
(4) završni pokrov (pokrovni sustav),
(5) sustav za otplinjavanje.

• (1) Temeljno tlo ima dvojaku ulogu, ovisno o vrsti sanitarnog odlagališta.

• (1a) Kad je posrijedi poluzatvoreno odlagalište, slabopropusne temeljne naslage

zahtijevane debljine služe kao temeljni zaštitni sustav.

• (1b) Ako je pak riječ o zatvorenom odlagalištu, temeljno je tlo podloga za izgradnju
temeljnog zaštitnog sustava. Pri tome podloga mora biti ravna i dovoljno zbijena u cilju
postizanja potrebne zbijenosti brtvenih slojeva temeljnog zaštitnog sustava.
• (2) Temeljni zaštitni sustav izvodi se radi sprečavanja otjecanja filtrata iz otpada
(tijela odlagališta) u temeljno tlo (podzemlje).

• Primarni elementi temeljnoga zaštitnog sustava jesu:

(2a) temeljni brtveni sustav (brtveni slojevi),
(2b) drenažni sustav.
• (2a) Temeljni brtveni sustav je dobar ako je
dovoljno nepropustan i ako je otporan na
mehaničke, hidrauličke, biološke i kemijske
utjecaje tokom izgradnje i uporabe odlagališta.

• Općenito je prihvaćeno da brtveni slojevi u

temeljnome zaštitnom sustavu trebaju imati
koeficijent procjeđivanja ili koeficijent propusnosti
(koeficijent filtracije), k ≤ 10-9 [m/s].

• U uporabi su razni brtveni sustavi kao što su:

(i) glineni slojevi (mineralni brtveni slojevi),
(ii) složeni (kompozitni) brtveni sustavi
(sastavljeni od gline i geomembrana),
(iii) geosintetični bentonitni tepisi,
(iv) mineralni slojevi od krupnozrnog materijala
obogaćenog glinom ili bentonitom,
(v) asfaltne barijere i sl.

• Izbor temeljnog brtvenog sustava ovisi o vrsti

otpada, geološkim i hidrogeološkim uvjetima u
temeljnom tlu i zahtijevanoj sigurnosti od
mogućeg zagađenja.
• (i) Glina, odnosno glinovit materijal, najčešće se upotrebljava za izvedbu brtvenog
sloja. Razlozi su za to višestruki: glina je prirodni materijal, njezina su geotehnička
svojstva dobro poznata i dokumentirana, iskustva su radeći njome bogata, jednostavne
su prilagodbe potrebama projektnog rješenja, njena su mehanička i fizikalna svojstva
stalna ili predvidivo promjenljiva u vremenu, rješenja s glinom često su jeftinija od
drugih, glina dobro podnosi lokalna oštećenja (npr. diferencijalna slijeganja) i
samozacjeljiva je.

• (ii) Složeni brtveni sustavi izvode se polaganjem geomembrane (sintetične folije,

najčešće debljine 2 - 3 [mm], vrlo male propusnosti) na glineni sloj, tako da se
dvostrukom zaštitom osigurava nepropusnost brtvenog sustava, slika 4.10.

Slika 4.10. Minimalni zahtjevi za složeni brtveni sustav

(a) u SAD-u; (b) u Njemačkoj
1 – otpad; 2 – drenažni sustav; 3 – zaštitni sloj; 4 – geomembrana;
5 – mineralni brtveni sloj (glina); 6 – temeljno tlo
• Ako bi brtveni sustav činila samo geomembrana, onda bi možebitna oštećenja u njoj
omogućila brz prodor filtrata kroz nastale otvore.

• (iii) Geosintetični bentonitni tepisi sastoje se od

tankog suhog sloja bentonitnog praha (ili kojeg
drugog slabopropusnog materijala) u «sendviču»
između dva geotekstila, slika 4.11(a), ili
geotekstila i geomembrane, slika 4.11(b).

Slika 4.11. Primjeri geosintetičnog betonitnog tepiha

(a) s dva prošivena geotekstila; (b) s geotekstilom i geomembranom
• Ti se tepisi izrađuju u obliku traka, debljine 7 do 10 [mm], širine 4 do 5 [m], duljine 25 do
60 [m] i isporučuju u rolama.

• Odmah po razastiranju tepih se prekriva nadslojem tla visine 30 do 50 [cm] i polijeva

vodom da bi bentonit hidratizirao. Tepisi imaju vrlo malu propusnost, oko 10-11 [m/s].
• (2b) Drenažni sustav se izvodi radi prikupljanja i
odvođenja filtrata iz tijela odlagališta. Sastoji se od tri
osnovna dijela:
(i) drenažnog sloja,
(ii) filtarskog sloja,
(iii) drenažnih cijevi.
• (i) Drenažni sloj treba imati koeficijent propusnosti barem za jedan red veličine veći
od komunalnog otpada (tipično 10-5 [m/s]) i minimalnu debljinu od 30 [cm]. Za izradu
drenažnog sloja služe šljunak i krupni pijesak.

• (ii) Filtarski sloj omogućava procjeđivanje filtrata iz tijela odlagališta u drenažni sloj,
ali ujedno sprečava i iznošenje sitnih čestica iz otpada u drenažni sloj i time
smanjuje mogućnost začepljenja drenažnog sloja.
• Filtarski slojevi od zrnatog materijala
trebaju zadovoljiti dva kriterija. To su:
D15,F
 45 (4-01)
D85,F
D15,F
 45 (4-02)
D15,0
gdje je Dn promjer zrna koji odgovara
n [%] prolaza kroz sito na granulome-
trijskoj krivulji, F je oznaka za filtar, a
O za otpad.

• Zadovoljavanje prvog kriterija onemo-

gućit će iznošenje čestica otpada kroz
filtarski sloj. Drugi kriterij omogućava
dovoljnu propusnost filtra i sposob-
nost dreniranja filtrata.
• U primjeni tih kriterija javlja se teškoća zbog toga što se na otpadni
materijal, koji se tek uvjetno može smatrati zrnatim materijalom,
primjenjuju kriteriji koji vrijede za tlo.

• Osim filtra od zrnatog materijala, mogu se upotrebljavati filtri od

geotekstila, koji je već spomenut kao materijal za izradu
geosintetičnih bentonitnih tepiha.
• (iii) Drenažne cijevi se polažu u drenažni
sloj, i to u nagibu prema sabirnim
mjestima. Redovito se oblažu filtarskim
materijalom. Kriteriji za određivanje
promjera cijevi i dimenzija proreza ili
prorupčenja (perforacija) na cijevima
jesu:
D50,F (4-03)
 1.0  1.2
D
D15,F (4-04)
 1.0  1.4
Š
gdje je D promjer cijevi a Š dimenzija
proreza.
• Osim ovih zahtjeva, drenažni sustav treba još:
- imati dostatnu čvrstoću da izdrži opterećenje od otpada i od strojeva za zbijanje otpada,
- preuzeti naprezanja od slijeganja izazvanih opterećenjem otpadom,
- biti otporan na djelovanje agresivne sredine,
- biti djelotvoran tokom uporabe odlagališta i nakon njegovog zatvaranja,
- omogućiti kontrolu i održavanje.

• Neke osnovne geometrijske veličine drenažnog sustava prikazane su na slici 4.12.

Slika 4.12. Drenažni sustav

(a) tlocrtna dispozicija; (b) poprečni presjek