• Osim ovih zahtjeva, drenažni sustav treba još:

- imati dostatnu čvrstoću da izdrži opterećenje od otpada i od strojeva za zbijanje otpada,

- preuzeti naprezanja od slijeganja izazvanih opterećenjem otpadom,
- biti otporan na djelovanje agresivne sredine,
- biti djelotvoran tokom uporabe odlagališta i nakon njegovog zatvaranja,
- omogućiti kontrolu i održavanje.

• Neke osnovne geometrijske veličine drenažnog sustava prikazane su na slici 4.12.

Slika 4.12. Drenažni sustav

(a) tlocrtna dispozicija; (b) poprečni presjek
• Treba napomenuti da je ponekad potrebno izvesti dvostruki drenažni sustav. Tada se
ispod glavnog sustava, u kojem se nalazi «primarni drenažni sustav», izvodi kontrolni
sustav koji sadrži «sekundarni drenažni sustav». Primjeri takvih drenažnih sustava
prikazani su na slici 4.13.

Slika 4.13. Primjeri dvostrukih drenažnih sustava

(a) tipičnog sanitarnog odlagališta; (b) odlagališta «Jakuševec» (Zagreb)

• Tokom uporabe odlagališta, a i nakon zatvaranja, može se začepiti drenažni sustav. Stoga
je dobro predvidjeti mogućnost ispiranja drenažnih cijevi (npr. mlazom vode pod tlakom,
crpljenjem i sl.).
• (3) Tijelo odlagališta oblikuje se
odlaganjem otpada. Otpad se pri odlaga-
nju razastire u slojevima i zatim zbija, te
obavezno svakodnevno prekriva.

• Zbijanjem se postiže znatno smanjenje

volumena otpada, a time i bolja iskoristi-
vost prostora odlagališta. Tipična vrijed-
nost za nezbijeni otpad iznosi 150
[kg/m3], a za zbijeni 800 [kg/m3].

• Tokom oblikovanja tijela odlagališta

dolazi do vertikalnih i horizontalnih
pomaka. Dugotrajni biokemijski procesi u
otpadu uzrokuju dodatna slijeganja, a na
to se superponira slijeganje uslijed
deformabilnosti temeljnog tla (podloge).
Pojava slijeganja, osobito diferencijalnih
slijeganja tijela odlagališta, uzrokuje
negativne učinke i tokom upotrebe (rada)
odlagališta i u razdoblju nakon zatvaranja
odlagališta (pojava pukotina u brtvenim
slojevima, poremećaji u funkcioniranju
drenažnog sustava, nemogućnost kori-
štenja površina iznad sanitarne deponije
kao građevinskog zemljišta i dr.).
• Oblikovanjem tijela odlaga-
lišta nastaju znatna posmi-
čna naprezanja u zoni po-
kosa odlagališta. Zato otpa-
dni materijal treba imati
dostatnu posmičnu čvrstoću
kako ne bi došlo do zaru-
šavanja pokosa, tj. do formi-
ranja kliznih ploha.

• To ukazuje da se u tijelu
odlagališta javljaju klasični
geotehnički problemi (a) sta-
bilnosti i (b) deformabilnosti,
kako je shematski prikazano
na slici 4.14.
Slika 4.14. Shematski prikaz geotehničkih problema u tijelu
sanitarnog odlagališta
• Pri tome problem stabilnosti (sukladno oznakama s prethodne slike) obuhvaća:
1. otpornost na klizanje pokrovnog sloja;
2. (a) lokalni slom u tijelu odlagališta po pretpostavljenoj kliznoj plohi,
(b) globalni slom kroz tijelo odlagališta i kroz temeljno tlo po pretpostavljenoj kliznoj plohi;
3. nosivost temeljnog tla, uz pretpostavljen mehanizam sloma tla;
4. otpornost na klizanje između temeljnog zaštitnog sustava i temeljnog tla, odnosno
između geomembrane i glinovitog brtvenog sloja;
5. stabilnost podnožne berme;
6. stabilnost pomoćne konstrukcije (kontrole filtrata i plinova).
• Problemi deformabilnosti odnose se na:
7. slijeganje temeljnog tla;
8. vertikalne i horizontalne pomake tijela odlagališta.
• Da bi se riješili ovi problemi, nužno je poznavati mehanička svojstva, tj. parametre posmične
čvrstoće i deformabilnosti otpada. Stoga je opravdano uvesti pojam «mehanika otpada».
• (4) Završni pokrov, slično temeljnom
zaštitnom sustavu, izolira otpad od
okoline, ali s namjerom da spriječi
prodor padalina u otpad, tj. u tijelo
odlagališta.

• Budući da se nalazi pri vrhu

odlagališta koje doživljava slijeganja
u vremenu (konsolidaciju), pokrovni
sustav treba izdržati sva diferen-
cijalna slijeganja slojeva ispod sebe i
ostati u nagibu od barem 3 [%]
(sukladno većini preporuka) kako bi
uspješno odvodio oborinsku vodu
koja do njega prodire.

• Na slici 4.15. prikazan je sastav i

raspored slojeva u pokrovu odlaga-
lišta prema praksi u SAD-u i Njema-
čkoj.
 Slika 4.15. Minimalni zahtjevi za pokrovni sustav
(a) u SAD-u; (b) u Njemačkoj
1 - otpad; 2 - drenažni sustav; 3 - zaštitni sloj; 4 - geomembrana; 5 – mineralni brtveni sloj (glina);
6 - izravnavajući podložni sloj; 7 - površinski sloj

• Slijeganje pokrovnog sustava posljedica je slijeganja tijela odlagališta, tj. samog otpada
koji se razgrađuje i komprimira, te slijeganja temeljnoga tla zbog težine nadsloja (tijela)
odlagališta.

• Približno se može uzeti da je slijeganje površine sanitarnog odlagališta oko 20 [%]

njegove početne visine tokom 15 do 20 godina. Ako prilikom toga u pokrovnom brtvenom
sloju ne nastanu pukotine, neće doći do znatnijeg prirasta propusnosti.
• Analogno temeljnom zaštitnom sustavu, završni pokrov čine:
(4a) pokrovni brtveni sustav (brtveni slojevi),
(4b) drenažni sustav.
• (4a) Općenito, sve što je rečeno za temeljni brtveni sustav vrijedi i za pokrovni brtveni
sustav. Određena posebnost posljedica je činjenice da je pokrovni brtveni sustav
izloženiji opasnosti od skupljanja i nastanka pukotina te utjecaja smrzavanja nego li je
to temeljni sloj. Stoga je moguća češća uporaba geosintetičnih bentonitnih tepiha u toj
zoni nego li u temeljnom zaštitnom sustavu.

• Naime, bentonitni tepih lakše podnosi diferencijalna slijeganja nego li glinoviti sloj.
Također je i manje osjetljiv nego glina na povećanje ili smanjenje vlage u zraku.
• (4b) Iznad brtvenog sloja postavlja se drenažni sloj koji drenira vodu što se procijedi i
priječi joj prodiranje do otpada. Za otpad koji proizvodi bioplin treba osigurati sloj koji ga
prikuplja i pomaže da se bioplin izdrenira pomoću posebnog sustava za otplinjavanje.
• (5) Sustav za otplinjavanje. Budući da je udio biorazgradivih organskih tvari u
(neobrađenom) komunalnom otpadu vrlo visok (čak do 65 [%]), dolazi do stvaranja
bioplina (odlagališni ili deponijski plin). Trajanje pojedinih faza truljenja i raspadanja ovisi
o vrsti otpada, zbijenosti otpada, o količini vlage, o temperaturi itd.
• Razgradnja organskih sastojaka otpada u gornjim slojevima tijela odlagališta traje 15 do
20 godina, a u donjim dijelovima i znatno dulje.
• Tokom aerobnih procesa razgradnje organske tvari uglavnom nastaje ugljikov dioksid. U
početnoj fazi ugljik i kisik još značajno sudjeluju u sastavu bioplina. Kasnije se sastav
bioplina bitno mijenja, tako da u završnoj, tzv. «anaerobnoj stabilnoj metanskoj fazi»,
bioplin sadrži uglavnom metan (oko 55 [%]) i ugljikov dioksid (oko 45 [%]).
• Godišnja proizvodnja plina komunal-
nog otpada u granicama je 0.7 do 32
[m3/t] odloženog otpada. Energijska
vrijednost 1 [m3] plina s odlagališta
jednaka je 0.4 [l] loživog ulja ili 0.5 [m3]
zemnog plina.

• Neposredne su opasnosti od nekontro-

liranog izlaženja bioplina iz odlagališta
smrad, vatra, otrovnost i eksplozivnost.
Zbog toga je potrebno da se bioplin
kontrolirano prihvati, obradi i po moguć-
nosti iskoristi. To se postiže ugradnjom
sustava za otplinjavanje, koji se može
izvesti na dva načina:
(i) kao sustav za pasivno otplinjavanje,
(ii) kao sustav za aktivno otplinjavanje.
• U svakom se slučaju
sustav za otplinjavanje
sastoji od niza verti-
kalnih, slika 4.16(a), ili
vertikalnih i horizonta-
lnih dijelova, slika
4.16(b), (propusni slojevi
tla, cijevi) koji zahvaćaju
plin u otpadu i iznad
otpada te ga kontrolira-
no odvode na površinu
odlagališta. Tamo se
može obaviti zahvat
plina tako da se on
odvodi do stanica za
daljnju uporabu ili se
može pustiti da izgara
na baklji iznad odlaga-
lišta.

Slika 4.16. Sustavi za otplinjavanje

(a) s vertikalnim cijevima; (b) s vertikalnim i horizontalnim cijevima
◘ (C) Upotreba odlagališta. Odlaganje otpada provodi se u slojevima,
pri čemu se zbijanjem otpada postiže bolja iskoristivost predviđenog
volumena odlagališta.

• Otpad se može odlagati na različite načine, što ovisi o uvjetima u tlu i o

raspoloživom prostoru za odlaganje.

• Postoje tri osnovna postupka odlaganja otpada:

(a) površinski postupak,
(b) postupak jarka,
(c) postupak kazeta.
• (a) Površinski postupak se primjenjuje kada zbog morfoloških i topografskih karakteristika
lokacije ili zbog blizine podzemne vode nije moguće kopati jarak.
• Otpad se razastire na površini terena u slojevima debljine 40 do 70 [cm], a potom zbija.
Kada se postigne visina približno 2.5 [m] zbijenog materijala, nanosi se međusloj zemljanog
materijala, debljine 5 do 30 [cm], koji služi kao dnevni pokrov, slika 4.17.
• U poprečnom presjeku odlagalište ima oblik trapeza, a konačna je visina otprilike jednaka
višekratniku prethodno zbijenih slojeva otpada.

Slika 4.17. Površinski postupak odlaganja otpada

• (b) Postupak jarka se može primijeniti u slučaju niske razine podzemne vode, a svojstva
površinskih slojeva tla omogućuju iskop. Otpad se odlaže u jarke čija širina može biti 20
do 150 [m]. Iskopani zemljani materijal služi kao dnevni pokrov. Duljina je dijela tijela
odlagališta koje se uobličilo tokom jednoga dana takva da se postigne zapunjenje iskopa.
• Završnim se pokrovom oblikuje gornja ploha odlagališta približno u visini prirodnoga
terena, slika 4.18.

Slika 4.18. Odlaganje otpada postupkom jarka

• (c) Postupak kazeta pretpostavlja prethodno izgrađene «pregrade», tj. nasipe od zemljanog
materijala koji ujedno čine rubove kazeta. Ti su nasipi uvijek za 2 do 3 [m] viši od dnevne
visine otpadnoga materijala.

• Za izradu nasipa služi slabije propusno tlo, pa se time dodatno eliminira ili smanjuje
procjeđivanje filtrata. Moguća je izrada više kazeta po visini.

• Jedan od obaveznih elemenata odlaganja otpada za svaki od prethodno opisanih

postupaka je kontrola, tj. opažanje ili nadzor (monitoring), koje se ne provodi samo za
vrijeme uporabe nego i nakon zatvaranja odlagališta. Opažanje se uvijek provodi u
opažačkim bušotinama, odnosno u piezometrima, uvijek sustavno, u skladu s programom
opažanja.
◘ (D) Zatvaranje i briga o odlagalištu nakon zatvaranja. Nakon što je zapunjen
predviđeni volumen odlagališta, slijedi izvedba završnog pokrova na način kako je
prethodno opisano. Time je provedeno zatvaranje odlagališta.

• U ove se aktivnosti ubrajaju i opažanja procjedine (količina i sastav procjedine) iz

drenažnog sustava. Uobičajeno je da se kvaliteta podzemne vode uzete iz piezometara
uspoređuje tokom uporabe odlagališta s kvalitetom vode iz vremena prije izgradnje
odlagališta, kako bi se ustanovile možebitne promjene.

• Ukoliko dolazi do promjene (smanjenja) kvalitete podzemne vode potrebno je predvidjeti

pročišćavanje procjedine, slika 4.19, do razine koja će garantirati postizanje tražene
kvalitete podzemne vode.

Slika 4.19. Shematski prikaz pročišćavanja procjedine

• Kroz sustav za otplinjavanje opaža se razvoj plinova u
odlagalištu, a time posredno i stupanj razgradnje otpada. U tu
svrhu služe i opažanja slijeganja tijela odlagališta.
• Prema svjetskim iskustvima, opažanje se provodi u trajanju od
približno 30 godina nakon zatvaranja odlagališta.
• Zbog važnosti brige o odlagalištu nakon njegovog zatvaranja,
potrebno je da vlasnik odnosno uprava odlagališta dokažu
sposobnost financiranja zatvaranja odlagališta, održavanja
odlagališta nakon zatvaranja i provođenja mjera sanacije (u
visini sredstava koja odgovaraju cijeni neovisnog izvođača
radova).
• U tom smislu vlasnik odnosno uprava odlagališta mora
pripremiti projekt održavanja odlagališta nakon zatvaranja.
 ☻☻☻

• Zaključno istaknimo, da bi se zadovoljila kvaliteta sanitarnog odlagališta kao cjeline, svaka

pojedina komponenta mora ispuniti tražene zahtjeve kvalitete.
• Osiguranje kvalitete odnosi se kako na kvalitetu upotrijebljenoga materijala tako i na kvalitetu
izvedbe radova sukladno propisanoj tehnologiji izgradnje, uporabe i održavanja odlagališta.
• Kad se odlagalište zatvori, poželjno je površinu odlagališta privesti nekoj svrsi. Najčešće je to
sadržaj koji se može ostvariti na otvorenom prostoru, a koji je redovito unaprijed planiran. To
mogu biti igrališta, rekreacijske zone, parkovi, parkirališta, otvorena skladišta i uzletno sletne
staze za male avione.
• Postoje tri osnovna problema s kojima će se suočiti svaki mogući korisnik takve
površine, a to su:

(i) slijeganje odlagališta (ukupno i diferencijalno),

(ii) dopušteno opterećenje,
(iii) korozija materijala u odlagalištu.
• (i) Najveći dio slijeganja nastaje kao posljedica stišljivosti samog otpada, što je tumačeno
kod opisa tijela odlagališta.
• Dodatna slijeganja mogu nastati uslijed moguće izgradnje na površini odlagališta. Zato se
negativni učinci slijeganja, osim već navedenih kod opisa završnog pokrova, mogu očitovati
kao oštećenja objekata izgrađenih na površini odlagališta.
• (ii) Problem dopuštenih opterećenja na takovoj podlozi proizlazi zbog njihove relativno male
vrijednosti, u rasponu od 25 [kN/m2] do 40 [kN/m2].
• To znači da bi temeljenje objekata trebalo izvesti na pilotima. Međutim, i dalje ostaje problem
slijeganja samog nasipa od otpadnog materijala, pa time i razlike u slijeganju infrastrukture i
samog objekta.
• (iii) Uslijed procesa biorazgradnje otpadnog materijala dolazi do stvaranja korozivne sredine,
tj. stvaranja procjedine s vrlo niskom pH vrijednošću (pH < 7).
• Sklonost koroziji može se mjeriti posredno preko veličine
električnog otpora. Tipične su izmjerene vrijednosti
električnog otpora za otpadni materijal u rasponu od 800
do 1 000 [Ω/cm3]. S obzirom na granicu od 2 000 [Ω/cm3]
ispod koje se neka sredina smatra korozivnom, jasno je
da je odlagalište otpada vrlo korozivna sredina.
• Zbog toga će svaki objekt izgrađen na odlagalištu trebati
antikorozivnu zaštitu.