Povrsinska Odlagalista Otpada 2007.50-95

Rudarsko-geološko-naftni fakultet
4.4.2. Izdvajanje i tretman odlagališnih fluida
Odlagališni fluidi su većim dijelom problem, a tek manjim dijelom mogu donijeti neku
korist (spaljivanje plina u energetske svrhe) no bez obzira na njihov karakter treba ih ukloniti i
riješiti ih se na strogo kontroliran način.
4.4.2.1. Izdvajanje i tretman filtrata
Filtrat ne smijemo jednostavno ostaviti da stoji na dnu odlagališta, jer postoji opravdan
strah od njegovog procjeđivanja i, uslijed toga, zagađenja tla i vode.
Postoji pet osnovnih razloga za uklanjanje filtrata:
1. Sprečavanje porasta razine filtrata do visine kada se može preliti (preko rubova
odlagališta) i izazvati zagađenje u neposrednoj okolini;
2. Smanjenje mogućnosti eventualnog procjeđivanja kroz bočne ili temeljne brtvene slojeve
u slučaju pojave diskontinuiteta, ili jednostavno - poradi normalnog prcjeđivanja uslijed
nametnutog potencijala (hidraulički gradijent!!);
3. Smanjenje kemijske interakcije između brtvenih slojeva i filtrata na minimum;
4. Utjecanje na proces koji vodi stvaranju odlagališnog plina (vlažnost otpada) i time
ostvarenje utjecaja na brzinu procesa koji vode ka kemijskoj i biološkoj stabilizaciji
odlagališta (završena bio-kemijska aktivnost znači kraj jednog dijela slijeganja
odlagališta i veću mehaničku stabilnost);
5. U slučaju kada se odlagalište nalazi iznad kote tla - u vidu nasipa, uklanjanjem filtrata
utječe se na geomehaničku stabilnost tijela odlagališta (stabilnost kosina!!).
Filtrat se izdvaja i tijekom eksploatacije odlagališta i nakon njegovog zatvaranja. Oba ova
procesa imaju specifične zahtjeve glede dreniranja i odvodnje filtrata.
Izdvajanje filtrata u početku može biti jednostavnim "jarcima" koji se, ako je to moguće,
izvedu u dnu radnog čela odlagališta, ispred nasipa od materijala otpada. "Jarci" se privremeno
izrađuju u drenažnom sloju i, kako napreduje popunjavanje odlagališta otpadnim materijalom,
tako se stari jarci zatrpavaju, a novi izrađuju. Navedena metoda se uporabljuje ako je odlagalište
takove veličine ili na takovom položaju da se temeljni zaštitni sustav slojeva nije izradio
odjednom, već se gradi postupno, kako napreduje popunjavanje otpadom. Inače, sustav za
izdvajanje filtrata može odmah preuzeti svoju ulogu.
Sustav za izdvajanje filtrata može sadržavati različite komponente, ali u globalu sastoji se
od:
1. zaštitnog sloja;
2. filtarskog sloja;
3. drenažnog sloja;
4. drenažnih cijevi;
5. okana ("dimnjaka") za prikupljanje i monitoring.
Prije projektiranja sustava za izdvajanje, treba utvrditi o kojim se količinama filtrata radi,
jer sustav za izdvajanje filtrata treba biti u stanju izdrenirati filtrat unutar odlagališta u tolikoj
mjeri da vodno lice filtrata bude ispod predviđenog. Time se smanjuje razlika potencijala, odn.
Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 49

gradijent. Drenažni sustav također mora izdržati eventualna fizička oštećenja nastala uslijed
naprezanja uzrokovanih teretom slojeva otpada i opreme (uređaja) za kompaktiranje, odnosno -
on mora izaći u susret predviđenom slijeganju temeljnog tla odlagališta.
S obzirom da je sredina u kojoj se drenažni sustav nalazi izuzetno korozivna, on mora biti
dizajniran tako da podnese kemijski utjecaj agresivnih fluida odlagališta i ekstremne promjene
temperatura. No "nagrizanje" (korozija) nije najveći problem. Začepljenje pora i cijevi
drenažnog sustava predstavlja daleko realniju opasnost pa se na nj postavlja zahtijev da
funkcionira bez začepljenja i tijekom i nakon eksploatacije odlagališta. Dimenzije cijevi i njihov
položaj moraju omogućavati da sustav bude provjeravan i održavan dok god postoje zahtjevi za
njegovom funkcionalnošću.
Pošto su kvarovi na sustavu za izdvajanje filtrata mogući i događaju se, u njegovo
projektiranje bi trebalo ući tako da u slučaju kvara i /ili uništenja nekog od segmenata postoje
alternativna rješenja sakupljanja i odvođenja filtrata.
Više o izdvajanju filtrata bit će rečeno u Poglavlju 5.
Uobičajene metode obrade otpadnih voda našle su svoju primjenu i pri tretmanu filtrata
odlagališta otpada.
RECIRKULACIJA - je najjednostavniji način za tretiranje filtrata, primjenjiv i tijekom

eksploatacije odlagališta.
Filtrat se crpi iz šahtova (okana) za izdvajanje i raspršuje po čelu (radna kosina)
odlagališta, pri čemu dolazi do isparavanja vode, odnosno djelomičnog vezanja filtrata na
materijal dnevnog pokrovnog sloja i otpad. Loša strana ovog postupka je povećanje sadržaja
nekih zagađivala u filtratu (teški metali!!), ali najveći problem je smrad i mogućnost zaraze kod
ljudi koji rade na odlagalištu. Iz navedenog je vidljivo da ovaj postupak, premda prilično jeftin,
nije baš najsretnije rješenje.
BIOLOŠKI TRETMAN - uključuje aerobnu i anaerobnu biološku stabilizaciju filtrata. Na

kraju postupka nastaje biomasa.
Biološki tretman je obično samo priprema za konačnu obradu filtrata fizičko/kemijskim
metodama.
FIZIČKO/KEMIJSKI TRETMAN - sastoji se od više postupaka, kao npr. membranskog

odvajanja, flokulacije s taloženjem, adsorpcije (na aktivni ugljen, smole...), kemijske oksidacije
idr.
Gore spomenutom, biološkom postupku, mogu prethoditi: flokulacija - obrada aktivnim
ugljenom - adsorpcija smolama - i membranski postupak. Nakon biološkog postupka mogu
uslijediti: mehanička filtracija - flokulacija - te obrada aktivnim ugljenom.
TERMIČKI POSTUPCI - su npr. uparivanje, sušenje i “striping”. Oni mogu uslijediti i

kao završna obrada mulja, ostalog nakon biološkog procesa.
Nakon ovih postupaka zretmana filtrata ostaje neki kruti ostatak, koji se odlaže na
postojeće ili posebno odlagalište.
Općenito, filtrat se obrađuje ili na in situ postrojenjima za obradu filtrata ili na
postrojenjima za obradu otpadnih voda koja se nalaze na nekom drugom mjestu. U nekim
slučajevima poželjno je prethodno obraditi filtrat (kemijska stabilizacija, smanjenje količine
vode...) pa ga tek onda poslati na obradu.
Pošto je za očekivati da će s vremenom doći do promjena u sastavu i količinama filtrata,
treba biti svjestan poteškoća pri projektiranju sustava za tretman filtrata, jer on mora zadovoljiti
potrebe za svaku pojedinu varijantu filtrata koja se izluči iz odlagališta. Potrebno je svakodnevno

nadzirati kvantitativno/kvalitativne karakteristike filtrata da bi se moglo na vrijeme reagirati u

slučaju nekakove nagle promjene.
U slučaju kada su količine filtrata prevelike da ih postrojenje za obradu primi, potrebno je
izgraditi i sustav za prihvat i njegovo čuvanje.
4.4.2.2. Izdvajanje i tretman odlagališnog plina
Gospodarenje odlagališnim plinom podrazumjeva:
1. sakupljanje;
2. predobradu plina (odvajanje kondenzata, čišćenje, povećanje energetske vrijednosti);
3. zbrinjavanje sa ili bez energetskog iskorištenja.
Principi koji vrijede za izdvajanje i tretman filtrata mogu se gotovo preslikati i na plin.
Plin se mora kontrolirano izdvajati inače dolazi do njegovog nakupljanja i izbijanja, što
može uzrokovati požar, eksploziju, trovanje isl. Jedna od opasnosti vezanih uz slobodno
prodiranje plina je mogućnost razaranja brtvenih slojeva, što obično vodi ka prodiranju
oborinske vode, povećavanja količine filtrata i daljnjeg zagađenja okoliša. Prije konačnog
zatvaranja odlagališta plin se "slobodno" izdvaja, ali ni količine ni sastav nisu zabrinjavajući,
osim u slučaju posebnog otpada.
Sustav za izdvajanje i tretman odlagališnog plina sastoji se od:
1. drenažnih bunara;
2. drenažnih cijevi;
3. plinovoda.
Bunari za prikupljanje plina mogu biti vertikalni, horizontalni i kombinirani.

Uslijed izdvajanja vodene pare iz odlagališnog plina, nastaje kondenzat. Kondenzat se na
odlagalištu skuplja u šahtovima (krajevi plinske mreže) i odvodi do spremnika za filtrat.
Sustav za izdvajanje plina mora podnijeti po prilici iste nepogodnosti kao i onaj za
izdvajanje filtrata, uz još jedan zahtjev: dijelovi sustava iznad razine pokrovnog sloja moraju biti
hermetički zabrtvljeni da ne bi došlo do slobodnog istjecanja plina.
U osnovi postoje dva načina otplinjavanja: pasivni i aktivni.
Pasivni način otplinjavanja podrazumjeva iskorištavanje vlastitog tlaka plina u tijelu

odlagališta (isključena je dodatna potrošnja energije za otplinjavanje). Održavanje ovakovog
sustava je jednostavno, no loša je stvar što se postiže mali koeficijent obuhvata plina, pa je nužan
veći broj odsisnih bunara.
Jedna od izvedbi pasivnog načina otplinjavanja prikazana je na Slici 4.4.2.2.-1.

"LULA"
PLIN
DRENAŽNA CIJEV
U SLOJU ZA
DRENIRANJE PLINA
Slika 4.4.2.2.-1. Pasivno otplinjavanje.
Opasnost na koju ovdje nailazimo vezana je uz atmosferski tlak, jer nakon naglog pada
vanjskog tlaka može doći do naglog istjecanja plina pa i zapaljenja.
Aktivni način otplinjavanja je postupak isisavanja plina iz tijela odlagališta

održavanjem podtlaka od 50-150 mbar (5-15 kPa). Time se ne samo podržava izdvajanje plina
već i ustaljuje proces biorazgradnje otpada. Da bi navedeni proces funkcionirao bez zastoja,
mora se osigurati:
- održavanje djelotvornog potlaka u odlagalištu;

- minimalno usisavanje zraka u tijelo odlagališta;
- funkcioniranje (eksploatacija) i za vrijeme aktivnog iskorištavanja plina i nakon
zatvaranja odlagališta;
- pouzdanost sustava kroz duže vrijeme;
- dinamičko prilagođavanje kapaciteta otplinjavanja proizvodnji plina.
Aktivno otplinjavanje odlagališta otpada prikazano je na Slici 4.4.2.2.-2.

Slika 4.4.2.2.-2. Aktivno otplinjavanje.
Odlagališni plin je u osnovi štetan i opasan. Sakupljene količine trebalo bi kontinuirano

obrađivati, privremeno skladištiti i energetski iskorištavati, ali uz obvezatnu predobradu plina,
gdje se on grubo čisti i provodi njegovo odvodnjavanje. Plin loše kvalitete (odn. viškovi) spaljuje
se na baklji.

5. IZGRADNJA ODLAGALIŠTA I EKSPLOATACIJA
5.1. ODABIR LOKACIJE ODLAGALIŠTA
Odabir lokacije početna je faza izgradnje sanitarnog odlagališta otpada. Pitanje odabira
lokacije nije vezano isključivo uz geotehničku problematiku, već ima i socio-politički aspekt, ali
za sigurnost rada odlagališta najvažnije je kvalitetno inženjersko riješenje.
Nekada su odlagališta bila mahom locirana unutar starih radova, npr. na "pozajmištima
građevinskih materijala" (površinski kopovi šljunka i pijeska), ili unutar naseljenog područja pa
čak i u samom gradu (nekadašnje smetlište grada Požege – na Slici 5.1.-1.).
0 50m 100m
Slik
a
most 5.1.-
1.
Neka
rijeka “Orljava”
dašnj
e
smet
smetlište lište
željeznička grad
pruga a
Pože
stambene ge.
most
zgrade
cesta
Razl
og
zašto
su nekada odlagališta bila locirana na takovim mjestima treba tražiti u ondašnjoj logici
razmišljanja. Nije se vodilo računa o mogućem zagađenju okoliša koliko o tome da se otpadni
materijal "spremi" negdje gdje neće smetati i gdje ima dovoljno prostora za tu svrhu. Također se
smatralo poželjnim da odlagalište bude što bliže naselju, ali po mogućnosti ne unutar samog
naseljenog područja, već više na njegovu rubu. Takova rješenja danas izazivaju velike probleme
jer su se gradovi odavno proširili van nekadašnjih granica, pa smetlišta ne samo da ugrožavaju
okoliš i narušavaju životnu sredinu, već i zauzimaju dragocjen građevinski prostor.
Čimbenici vezani uz izbor lokacije su:
1. tehnički (geološki i geotehnički), i

2. ne-tehnički (ekološki, gospodarski, društveni (sociološki), zdravstveni i stav javnosti).
Geološki čimbenici odnose se na inženjerskogeološke i hidrogeološke prilike na

potencijalnoj lokaciji. Uz njih su usko vezani geotehnički čimbenici, koji se ne odnose samo na
konkretne prilike na budućoj lokaciji već i na mogućnosti izgradnje odlagališta, odnosno
ugradnju materijala.
Ekološki se čimbenici odnose na učinke koje će odlagalište imati na samu mikrolokaciju

te na svoju širu okolinu. Uz njih su neposredno vezani zdravstveno-sigurnosni čimbenici, koje
možemo promatrati kao dio ekoloških.
Gospodarski čimbenici vezani su uz pripremu terena, transport materijala i ljudi itd. (u
smislu potrebnih financijskih sredstava), a društveno-gospodarski su oni koji mogu utjecati na
gospodarsko stanje kraja i okolnog stanovništva. Pozitivne posljedice ovih potonjih odnose se
na eventualne prihode vezane uz naplatu odlaganja10, a negativne posljedice na pad vrijednosti
zemljišta poradi blizine odlagališta kao i smanjenu popularnost kraja za naseljavanje, što po
logici može, a i ne mora ići pod ruku jedno s drugim11.
U fazi odabira lokacije od velike je važnosti stav i mišljenje javnosti, ali to ne bi smjelo
odviše utjecati na odabir. Stajalište javnosti očituje se kao reakcija mjesnog stanovništva (ali i
šire, ako je u pitanju odlaganje opasnog otpada), lokalnih političara12, gospodarstvenika,
ekoloških organizacija te drugih organiziranih i neorganiziranih društvenih skupina, na prijedlog
o lociranju odlagališta u njihovoj sredini. Ovdje polako zadiremo u područje socijalne ekologije i
politike.
Postupak izbora lokacije vrlo je složen i sastoji se od četiri osnovna koraka.
1. KORAK se čini na regionalnoj razini. Razmatra se veliko područje unutar kojeg

treba odabrati lokaciju te se definiraju moguće zone (podpodručja) u kojima postoje osnovni
uvjeti za izgradnju odlagališta, uz eliminaciju onih gdje uvjeta nema.
Prikupljanje podataka svedeno je mahom na proučavanje topografije područja te
geoloških i transportnih karata. No, nužno je proučiti i planove prostornog uređenja, odn.
planove za trenutnu i buduću uporabu zemljišta, kao i plan iskorištavanja vode i drugih prirodnih
resursa. Pošto odlagališta komunalnog otpada moraju biti locirana na području sa stogodišnjom
vjerojatnošću poplava (a ona s opasnim otpadom s petstogodišnjom) treba se služiti i kartama
poplavnog područja. U ovoj fazi odabira lokacije pokazalo se poželjnim imati aero-snimke
područja, kao i satelitske snimke.
Nadalje, trebalo bi poznavati podatke o kvaliteti i kvantiteti proizvedenog otpada te o
postojećim (nesanitarnim) odlagalištima koja moraju biti uređena možda ex-situ metodama uz
prijenos matrerijala na novu lokaciju.
2. KORAK je spuštanje na lokalnu razinu, gdje se određuju uža područja unutar

potencijalnih zona. Ovdje eliminiramo iznimno nepovoljne dijelove: zone crpilišta, područja
10
Zajednica u čijoj je blizini odlagalište može profitirati od beneficija, obično novčanih, koje će dobiti kao
obeštećenje od strane vlasnika odlagališta, bio to privatnik ili država. Tako se sredstva kojima zajednica plaća
zbrinjavanje svog otpada djelomično vraćaju.
11
Nije popularno živjeti u blizini odlagališta pa ta činjenica smanjuje cijenu nekretnina. No, s padom cijena
nekretnina raste interes kupaca za njih, pogotovu kako se bliži kraj odlaganja te, sada rekultivirana površina
odlagališta, više ne izgleda odbojno.
12
Na simpoziju ZGO 1998. jedan od govornika iznio je slučaj lokalnog političara koji je nastalu situaciju i
negativan stav stanovništva, glede izgradnje odlagališta u jednom manjem mjestu u ruralnoj sredini, iskoristio za
promidžbu svoje stranke i sebe, govoreći: “Dok smo mi na vlasti, neće se ovdje graditi nikakvo smetljište!”. Problem
je, naravno bio daleko složeniji, jer su po čitavom kraju nicala neuređena odlagališta, što je počelo ozbiljno
ugrožavati okoliš i zdravlje tih ljudi.
važnih vodonosnika, poplavna područja, šume, vrijedno poljoprivredno zemljište, zone u

neposrednoj blizini naselja i zračnih luka, koridore uz prometnice isl.
Na ovoj razini moguće je provesti i neke geotehničke istražne radove, ali bi ih trebalo
svesti na takovu mjeru da ne zahtijevaju previše sredstava. Osim toga, izvode se geološka, a isto
tako i geofizička ispitivanja.
Kriteriji po kojima se s lokalne razine spuštamo na razinu potencijalnih lokacija su:
- blizina jezera – odlagalište ne smije biti locirano unutar 300 m od plovnog jezera ili sl.
objekta, prirodnog ili umjetnog;
- blizina rijeke – odlagalište ne smije biti locirano unutar 90 m od plovne rijeke ili kanala;
- poplavno područje – odlagalište ne smije biti locirano na području sa 100-godišnjom
vjerojatnošću od poplave;
- blizina autoceste – odlagalište ne smije biti locirano unutar 300 m od prometnica, a
poželjno je da se ogradi nizom stabala;
- javne zelene površine (parkovi) – odlagalište ne smije biti locirano unutar 300 m od
parkova;
- staništa ugroženih vrsta – odlagalište ne smije biti locirano unutar staništa jedne ili više
ugroženih vrsta flore i/ili faune;
- zračne luke – odlagalište ne smije biti locirano unutar 3000 m od bilo koje zračne luke
(opasnost od ptica!!);
- rasjedi – odlagalište ne smije biti locirano unutar 60 m od rasjeda na kojemu su
registrirani pomaci od doba holocena;
- bunari za crpljenje vode – odlagalište ne smije biti locirano unutar 350 m od bunara za
snabdjevanje vodom.
3. KORAK označava spuštanje na razinu potencijalnih lokacija, što znači da se

nekoliko odabranih lokacija detaljno razmatra, uz primjenu posebnih, pooštrenih kriterija. Već
ocijenjene lokacije se uspoređuju, a provode se i detaljnija ispitivanja (in-situ i laboratorijska), uz
veći broj istražnih bušotina.
4. KORAK – se odnosi na razinu konkretne lokacije, odnosno na donošenje konačne

odluke. Pri samom izboru lokacije nužno je odrediti tzv. “radijus istraživanja”, krug unutar kojeg
se nalazi maksimalna udaljenost proizvođača otpada od područja gdje je odlaganje otpada
najisplativije (u slučaju potrebe, taj krug se može i proširiti).
Ovdje su obvezatna detaljna ispitivanja ne samo lokacije, već i kopova materijala od
kojih će se izrađivati zaštitni sustav slojeva.
Pošto je donošenje konačne odluke redovito političke naravi, uz rezultate istraživanja,
osobito je važan stav javnosti. Na žalost, ponekad stav javnosti može utjecati na donošenje
konačne odluke o lokaciji u tolikoj mjeri da će se odustati od inženjerski povoljnijeg rješenja i
odabrati drugo, možda čak i skuplje, ali politički podobnije.
Uza sve nabrojano potrebno je razmotriti i alternativne metode gospodarenja otpadom ili
barem one koje se tiču smanjenja količina otpada koji će morati biti zbrinut odlaganjem.
Također, jedan od jako važnih čimbenika vezanih uz konačni odabir lokacije odlagališta otpada
jest pitanje što se planira odnosno što bi se moglo planirati kao buduća svrha (namjena) dotične
lokacije nakon zatvaranja i rekultivacije površine odlagališta.
Kako je već rečeno, prilikom odabira lokacije moraju se provesti brojni istražni radovi,
kako geomehanički, tako i inženjerskogeološki, hidrogeološki odnosno geofizički. Geofizička
istraživanja treba u što većoj mjeri uključiti već na razini potencijalnih lokacija. Jeftinija su od
geotehničkih bušotina, a mogu dati dosta dobre rezultate, releventne za odabir.

5.1.1. Inženjersko-geološka i hidrogeološka situacija
Premda je teško jasno razlučiti gdje prestaje domena inženjerske geologije, a počinje
geotehnička, glede pitanja stabilnosti kosina, procjeđivanja, isl., možemo reći da je prije
provođenja geotehničkih istražnih radova nužno na lokaciju poslati geologe poradi
rekognosciranja i detaljnijeg ispitivanja terena. Oni trebaju utvrditi:
- (geološki) sastav materijala slojeva (i) njihovu starost;

- vrstu i položaj slojeva tla;
- diskontinuitete i kontakte slojeva;
- seizmičku aktivnost (seizmičku povijest);
- hidraulička svojstva stijena (tla);
- karakteristike vodonosnika;
- tok podzemne vode;
- kolebanje vodnog lica i maksimalne razine podzemne vode (stogodišnja voda isl.);
- karakteristike (kvalitetu) podzemne vode/kemizam podzemne vode;
- kemizam tla itd.
5.1.2. Geomehanički istražni radovi
Geomehaničke istražne radove provodimo i na samoj (budućoj) lokaciji odlagališta i na

mjestima iskopa materijala za izgradnju elemenata zaštite odlagališta. Njima određujemo
parametre koji nam govore da li će odlagalište zadovoljiti propisane uvjete glede stabilnosti
pokosa, slijeganja, vodopropusnosti i sl. U geotehničke istražne radove spada određivanje:
1. indeksnih pokazatelja:
- veličina zrna;
- Atterbergove granice, vlažnost;
- (kemizam tla);
2. geomehaničkih svojstva tla:
- čvrstoća;
- deformabilnost;
- koeficijent propusnosti;
3. sklonosti eroziji.
Od geotehničkih istražnih metoda trebalo bi navesti: izradu sondažnih jama, bušenje s

jezgrovanjem i vađenjem uzoraka za laboratorijska ispitivanja, in-situ ispitivanja tla
(penetracijski pokusi npr.) itd. o čemu je bilo više riječi u predmetu "Mehanika tla i temeljenje".

5.2. VRSTE ODLAGALIŠTA S OBZIROM NA TEHNOLOGIJU ODLAGANJA

OTPADNIH MATERIJALA
Prema kvaliteti izgradnje, odlagališta dijelimo na sanitarna i nesanitarna odlagališta

otpada.
Među sanitarna odlagališta otpada spadaju ona koja su izvedena prema važećim
propisima i zakonskoj regulativi, ne ugrožavaju okoliš i imaju svu potrebnu projektnu
dokumentaciju. U njih ubrajamo i ispravno sanirana nesanitarna odlagališta.
Nesanitarna odlagališta otpada, tzv. “smetlišta” ili “smetljišta”, su sva neuređena odn.
nekontrolirana ("divlja") odlagališta, koja ugrožavaju okoliš, nemaju svu potrebnu
dokumentaciju i nisu izvedena prema važećim propisima i zakonskoj regulativi. Među njih
spadaju i odlagališta koja su započeta kao sanitarna, ali je u jednom trenutku došlo do nekakove
havarije i sada zahtijevaju sanaciju.
Posebna grupa odlagališta otpada su tzv. odlagališta s prirodnim prigušenjem. Ona
nemaju posebno izveden temeljni sustav slojeva, već se otpadni materijal odlaže izravno na
(temeljno) tlo. Ona se mogu svrstati među sanitarna ili u nesanitarna, zavisno o legislativi
dotične države, vrsti, karakteristikama i debljini temeljnog tla itd.
S obzirom na tehnologiju odlaganja otpada - način ugradnje otpadnog materijala u

odnosu na kotu površine terena, sanitarna odlagališta dijelimo na:
1. nadzemna odlagališta – u obliku nasipa, “humka”;

2. odlagališta na kosini – prirodnoj ili umjetno stvorenoj;
3. ukopana odlagališta – dobivena ispunjavanjem prirodne ili umjetno stvorene depresije;
4. kombinirana odlagališta – dijelom ukopana, a dijelom nasuta;
5. podzemna odlagališta – u cijelosti izgrađena u zemlji, na određenoj dubini.
Na Slikama 5.2.-1. i 5.2.-2. prikazana su odlagališta s obzirom na tehnologiju odlaganja.
(a) nadzemno odlagalište (b) odlagalište na kosini

slobodno otjecanje
vode! (iskopanim i
uređenim jarkom)
(c) ukopano odlagalište13 (c2) neispravan oblik ukopanog

odlagališta
Slika 5.2.-1. Vrste odlagališta s obzirom na tehnologiju odlaganja.
S, G
(d) kombinirano odlagalište (d2) sanirano odlagalište

/ s ukopanim dijelom pod zaštitom / "sanacija uz eksploataciju
vertikalne vododržive barijere / do zatvaranja" /
(e) kombinirano odlagalište (f) klasično kombinirano odlagalište

/dijelom ukopano, dijelom na kosini/ /dijelom ukopano, a dijelom nasuto/
13
Slobodno otjecanje vode u obodni kanal mora biti omogućeno, prema tome nije moguće postići izgled kao na
slici “c2”, odnosno - teško je izvesti takovo odlagalište, a da budu zadovoljeni kriteriji dreniranja i odvodnje filtrata.
(g) podzemno odlagalište

/za posebni, opasni otpad/
Slika 5.2.-2. Vrste odlagališta s obzirom na tehnologiju odlaganja (nastavak).
5.3. ELEMENTI ODLAGALIŠTA OTPADA I NJIHOVO PROJEKTIRANJE
PROFESOR KVASNIČKA
5.3.1. Temeljni zaštitni sustav
5.3.2. Pokrovni zaštitni sustav
5.3.3. Specifičnosti pojedinih slojeva unutar sustava

5.3.3.1. Temeljno tlo
5.3.3.2. Brtveni slojevi
5.3.3.3. Drenažni slojevi
5.3.3.4. Zaštitni i prijelazni slojevi
5.3.3.5. Rekultivirajući sloj

5.3.4. Odlagališta s prirodnim prigušenjem
Koncept projektiranja odlagališta s prirodnim prigušenjem zasniva se na ideji da se filtrat

slobodno procjeđuje kroz dno odlagališta uz očekivanje da (filtrat) s vremenom bude "prigušen"
(to attenuate – oslabiti), pročišćen od strane nesaturirane zone ispod odlagališta i od strane
vodonosnika (sic!!).
U prošlosti su se, silom prilika, gradila samo ovakova odlagališta, ali ne s tim razlogom
što se računalo na prigušenje, jer se djelovanje filtrata i sl. problemi nisu istraživali. Tek kasnije
se uvidjela velika opasnost od zagađenja okoliša filtratom, no mislilo se da tlo nesaturirane zone
može, prirodnim prigušenjem, u potpunosti pročistiti filtrat.
PRIRODNO PRIGUŠENJE se definira kao proces pomoću kojeg koncentracija
parametara (sastojaka) u filtratu biva smanjena na prihvatljivu razinu uz pomoć prirodnih
procesa:
- adsorpcije;
- biološkog preuzimanja (osim u vodonosniku);
- reakcija ionske izmjene;
- razrijeđenja (osim u nesaturiranoj zoni);
- filtracije;
- precipitacije (promjena faze u kojoj se otopljne tvari kristaliziraju i izlučuju iz otopine jer
njihova ukupna koncentracija nadilazi granicu topivosti).
No, bez obzira na sve nabrojano, filtrat će, procjedivši se, definitivno onečistiti
(degradirati) podzemnu vodu. Stoga se ovakova odlagališta, u globalu, danas više ne grade, a
prema većini zakona ne bi se niti smjela graditi.
5.3.5. Tijelo odlagališta - otpad i slojevi za privremeno (dnevno) prekrivanje

otpada
Tehnologija sanitarnog odlaganja otpada obuhvaća slijedeće operacije izgradnje tijela

odlagališta:
- odlaganje otpadaka (na prethodno uređenu površinu) - istresanjem iz kamiona, npr.;

- rasprostiranje otpadaka u slojeve i zbijanje tih slojeva;
- dnevno prekrivanje otpadaka.
O načinima ugradnje otpadnog materijala bit će više riječi u slijedećim poglavljima.

Slojevi otpadnog materijala koji se zbijaju imaju debljinu od 20÷50 cm, a zbijaju se do
visine etaže 2÷4 m. Na kraju radnog vremena slojevi otpada prekrivaju se dnevnim prekrivnim
slojem (debljine oko 15÷30 cm), ali u određenim slučajevima (manja odlagališta) moguće je
dopustiti dvodnevno ili čak višednevno ne prekrivanje.
Materijal za dnevno prekrivanje može biti bilo koji inertni materijal (npr. građevinska
šuta), a često puta se u tu svrhu uporabljuje materijal dobiven iskopom jaraka (kod odlaganja
ispod kote terena). Zahtjevi za taj materijal su specifični. Primarni zahtjev je da ne bude jako
propustan, s obzirom da bi trebao spriječiti procjeđivanje oborinske vode u slojeve otpada i
omogućiti da ta voda “klizne” preko njega do jaraka ili već nekog drugog sredstva za njenu
evakuaciju. Sekundarni zahtjev je da materijal slojeva za dnevno prekrivanje ne bude jako

nepropustan, s obzirom na to da bi trebao dopustiti procjeđivanje filtrata prema nižim slojevima,
odnosno prema sloju za dreniranje filtrata. Jedan od materijala koji zadovoljavaju navedene
uvjete je prahoviti pijesak.
Svrha slojeva za dnevno prekrivanje jest spriječiti:
- jači prodor oborinske vode u tijelo odlagališta;

- emisiju neugodnih mirisa;
- raznošenje dijelova otpada vjetrom;
- životinje da dođu do otpada (ptice, glodavci...).
5.3.6. Vertikalni/bočni zaštitni sustav slojeva
Kod normalno građenog odlagališta komunalnog otpada bočni zaštitni slojevi su obične
kosine, koje, poradi velike visine, obično gradimo u vidu nekoliko etaža, sa pokosima koji
zadovoljavaju uvjete:
- stabilnosti;
- rezistencije eroziji;
- maksimalnog iskorištenja korisnog prostora;
- normalnog otjecanja površinske vode (sa što manje zadržavanja);
- potpunog i kvalitetnog prijelaza pokrovnog zaštitnog sustava na bokove.
Da bi se dobilo na prostoru može se ići na izgradnju vertikalnih bočnih barijera. Takvi

zahvati inače nisu uobičajeni pri izgradnji novih odlagališta, ali su normalni prilikom sanacije
postojećih, nesanitarnih odlagališta otpada. Na slici 5.3.6.-1. prikazane su neke izvedbe
vertikalnih bočnih zaštitnih sustava odlagališta.
Slika 5.3.6.-1. (a) prikazuje sanitarno odlagalište građeno uz pomoć prethodno izgrađene
vertikalne vododržive barijere. Postoji realna mogućnost za izgradnju ovakovih odlagališta, no
problemi se javljaju pri ugradnji otpada. Naime, otpad je teško zbijati uza same zidove, a
moguće ih je i oštetiti strojevima. Prednost ove metode izražena je kod odlaganja briketiranog
otpada (npr. briketiranog nakon spaljivanja), jer se njegovim slaganjem dobro iskoristi sav
raspoloživi prostor. Kod ovakovih odlagališta je uopće veliko iskorištenje prostora, jer nema
zaštitnih kosina koje inače smanjuju volumen.
Na Slici 5.3.6.-1. (b) prikazano je sanirano nesanitarno odlagalište otpada (sanacija uz

eksploataciju do zatvaranja), a sanacija je provedena ugradnjom vertikalne vododržive barijere i
završnog pokrova.
U svrhu bočne zaštite izrađuje se jedna od slijedećih vertikalnih vododrživih barijera:
- glinobetonska dijafragma građena dvofaznim ili jednofaznim načinom;

- dijafragma od smjese bentonita i materijala tla;
- složena vododrživa dijafragma (jednofazni način + geomembrana);
- tanki zid;
- čelično žmurje;
- injekciona zavjesa;

- zavjesa dobivena mlaznim injektiranjem.
Između vertikalne vododržive barijere i pokrovnog zaštitnog sustava mora postojati

dobra veza. Također, vertikalna vododrživa barijera bi morala proći kroz vodonosni sloj i biti
ugrađena u nepropusne slojeve ispod odlagališta čime se sprečava procjeđivanje filtrata.
U slučaju kada ispod vodonosnika nema nepropusnog sloja, obvezatno je crpljenje vode
unutar područja dijafragme čime se sprečava širenje zagađenja, a ta voda se kasnije tretira i
obrađuje (Slika 5.3.6.-1. (c)). Negativni gradijent nametnut crpljenjem uzrokuje ulaz čiste vode u
područje crpljenja, a ne izlaz zagađene van njega.
Neke od navedenih metoda uključuju iskop materijala tla koje može biti zagađeno
filtratom pa i samo kasnije zahtijeva odlaganje i/ili tretman.
S, G
(a) (b)
pumpe
(crpljenje)
rpv
(c)
Slika 5.3.6.-1. Odlagališta s vertikalnim/bočnim zaštitnim sustavom slojeva.
5.4. IZGRADNJA ODLAGALIŠTA U UŽEM SMISLU RIJEČI
Pošto su provedeni svi istražni radovi, pripremljeno temeljno tlo i postavljen temeljni
zaštitni sustav slojeva, pristupa se izgradnji odlagališta u užem smislu – navoženju otpada i
njegovoj ugradnji.
Paralelno ugradnji otpada obavljamo i izgradnju nekih objekata koji “rastu” uporedo s
tijelom odlagališta (npr. pristupni putevi, bunari za otplinjavanje).

5.4.1. Priprema polja, odlaganje, rasprostiranje i zbijanje otpada
Uobičajen način pripreme polja za odlaganje otpada je poravnavanje površine na koju se

odlaže. Najčešće je već prethodni dan na sloj otpada nanešen sloj za dnevno prekrivanje i
poravnat, čime je površina unaprijed pripravljena.
Plohe na koje se otpad odlaže (RADNO ČELO) su pod kutem nagiba 1:2 do 1:3 i to ne
samo zbog olakšavanja rada mehanizacije već i zbog lakšeg otjecanja oborinske vode od koje
može nastati filtrat. To znači: ako se oborinska voda procjedi kroz slojeve otpada nastat će
filtrat, ako samo "sklizne" preko tijela odlagališta (bez kontakta s otpadom) neće biti
potrebna njena dalja obrada već samo odvodnja.
pokrovni zaštitni
sustav slojeva
(u ovom trenutku još
neizveden)
dnevni prekrivni sloj
otpad
(jednodnevna količina)
zaštitni nasip
(nije nužan)
temeljni zaštitni
sustav slojeva
Slika 5.4.1.-1. Presjek kroz odlagalište tijekom eksploatacije.

Na Slici 5.4.1.-1. shematski je prikazan presjek kroz odlagalište otpada tijekom
eksploatacije (punjenja).
Otpadni materijal se dovozi kamionima i istovara na uređenu (pripremljenu) površinu
terena i rasprostire u slojevima debljine 15÷30 cm ili 0,3÷0,5 m, zavisno o vrsti. Rasprostiranje
otpada može se izvršiti traktorom gusjeničarom (buldozerom) koji opet može, a ne mora
poslužiti i za sabijanje otpadnog materijala. Sabijanje se obavlja kompaktorima (ili dozerima) i
to na taj način da kompaktor preko svakog rasprostrtog sloja prijeđe 4÷6 puta. Po završetku
dnevnog odlaganja otpada (zimi može i svaka tri dana) radno čelo se prekriva dnevnim
prekrivnim slojem debljine 15÷30 cm koji se dobro izravna i uvalja. Na raspolaganju uvijek
postoji barem tromjesečna zaliha materijala za dnevno prekrivanje, a zimi ga treba zaštititi od
smrzavanja (PVC folija, lišće, slama itd.).
Ukupna visina jedne etaže (otpad + prekrivni materijal) nakon zbijanja treba iznositi 2,5
m.

Po potrebi se na samom tijelu odlagališta može izvesti privremena pristupna cesta za

kamione kojima se dovozi otpad. Cesta je širine 3÷4 m i nije trajna – prekrit će ju slijedeća etaža
otpadnog materijala.
5.4.2. Stabilnost kosina i erozija
Kod svih nasutih geotehničkih objekata postavlja se zahtjev za stabilnošću kosina –

stvaranje kliznih ploha je nedopustivo!! (ne smije doći do prekoračenja posmične čvrstoće tla).
Preventivne mjere za stabilizaciju kosina geotehničkih građevina su: odabir odgovarajućeg
nagiba (uz potrebni faktor sigurnosti), dobra ugradnja materijala, dobra odvodnja itd.
Za računsku analizu stabilnosti moraju se poznavati: gustoća materijala, parametri
čvrstoće, utjecaj vode i promjena ovih karakteristika tijekom vremena Ovdje nalazimo jednu
pozitivnu stranu slijeganja – njime se vremenom smanjuje nagib. Svrha proračuna stabilnosti
kosina je u određivanju ekonomičnog nagiba kosina odlagališta.
Klizanje može biti brzo i sporo, a javlja se kad kosina materijala prijeđe granicu
stabilnosti uslijed vlastite težine i/ili dodatnih vanjskih opterećenja (traktor gusjeničar, npr.).
Do prestanka klizanja dolazi pri promjeni nagiba kosine i ponovnog uspostavljanja ravnoteže
sila.
Karakteristična za klizišta je pojava pukotina (mahom vlačnih) koje na odlagalištu
razotkrivaju otpad. Kroz nastale pukotine prodire oborinska voda koja, osim dodatne
produkcije filtrata, za posljedicu ima i pospješavanje nestabilnosti.
Primjenimo li na odlagalište model kruto-plastičnog materijala, posmična čvrstoća

definira se prema Mohr-Coulombovom kriteriju loma.
Neke od metoda određivanja parametara čvrstoće otpada su:
- ispitivanje u troosnom aparatu – veliki uzorci s različitih dijelova odlagališta;

- ispitivanje utjecaja vlaknaste strukture uzoraka u aparatu za direktno smicanje;
- ispitivanje in situ metodama: standardnim penetracijskim testom i statičkom
penetracijom;
- određivanje vrijednosti parametara čvrstoće povratnom analizom – mjerenje vertikalnih i
horizontalnih pomaka pomoću repera;
- ispitivanje primjenom geotehničke centrifuge.
Stabilnost kosina jedan je od najvećih problema na odlagalištima. Parametri čvrstoće

otpadnog materijala obično su takovi da se na otpadu mogu formirati etaže čak i pod kutem od
900, što znači – vertikalne i otpad bi to, u principu, morao izdržati ako visina etaže ne premašuje
neku razumnu veličinu (do par metara, npr.). Naravno, nikada ne radimo etaže nagiba 900, i to ne
samo iz razloga sigurnosti, već jednostavno poradi toga što bi pristup mehanizaciji bio
onemogućen.
Premda je otpad, u globalu boljih geomehaničkih karakteristika nego materijali tla,

moguće je formiranje klizne plohe kako kroz tijelo odlagališta, tako i djelomično kroz tijelo
odlagališta, a djelomično kroz temeljno tlo. Poseban problem pri proračunima koji bi kao
rezultat trebali dati nagibe kosina uz prihvatljiv faktor sigurnosti, predstavljaju nepoznati ili
(redovito) teško odredivi parametri čvrstoće otpada. U nekim slučajevima (Jakuševec) posebnu

pozornost treba obratiti na dinamičku komponentu u proračunu stabilnosti – utjecaj potresa na

stabilnost pokosa.
Klizanje je moguće osobito na kontaktima slojeva koji sačinjavaju zaštitni sustav. Upravo
poradi te mogućnosti posebno se moraju provjeriti koeficijenti trenja (čvrstoća na posmik!!)
između pojedinih dijelova (slojeva) temeljnog, odnosno pokrovnog zaštitnog sustava. Kritična
područja su kontakti geomembrane s drugim materijalima jer je geomembrana redovito element
sustava s najmanjim koeficijentom trenja. Klizanje na radnom čelu je relativno lako sanirati i za
posljedicu nema toliko veliku štetu kolika nastaje pri klizanju na (vanjskom) boku tijela
odlagališta, unutar zaštitnog sustava. Tako nastale štete, odnosno njihova sanacija, mogu gotovo
dostići cijenu izgradnje novog odlagališta.
ploha sloma
Slika 5.4.2.-1. Primjer klizne plohe formirane na odlagalištu otpada.
Dakle, češće će do stvaranja klizne plohe doći upravo na kontaktima otpad/podloga, a

daleko rjeđe unutar samog otpada. Ovaj drugi slučaj moguć je kod odlagališta velike visine i
male homogenosti, gdje vlaknasta struktura (ARMIRANJE OTPADNOG MATERIJALA) nije
toliko izražena. Odgovor na pitanje "Kako se otpad odlaže?" često puta može biti i odgovor na
pitanje "Hoće li doći do klizanja?" Ako se otpadni materijal dobro zbija, ako je nagib radne
kosine (čela) dovoljno blag i ako su kontakti različitih materijala dobro riješeni (prihvatljivo
visok koeficijent trenja među materijalima), onda nema veće opasnosti od klizanja kosine.
Erozija je drugi važan problem s kojim se susrećemo na kosinama odlagališta otpada.

Erozija može biti:
- vanjska – sila toka tekućine duž površine sloja uklanja čestice tla;
- unutarnja – (engl. “piping”) regresivno uklanjanje čestica tla duž unutarnjih kanalića
pora;
- kontaktna – pomak čestica na kontaktu između fino zrnatih i krupno zrnatih slojeva.
Uz eroziju prepoznajemo i ispiranje finih čestica – sufoziju (erozija uključuje čestice

različite granulacije) kod koje također imamo:
- vanjsku;
- unutarnju;
- i kontaktnu sufoziju.

Sufozija iza sebe ostavlja krupnozrnati skelet, a erozija razrušava cjelokupnu strukturu
materijala.
Erozija je moguća i pri izgradnji odlagališta, eksploataciji i kod zatvorenog odlagališta, a
sprečavamo ju:
- smanjivanjem nagiba kosina;

- usporavanjem toka vode preprekama;
- dobrim zbijanjem materijala;
- izvođenjem obodnih kanala za odvodnju oborinske vode;
- zazelenjavanjem (rekultivirajući sloj pokrovnog zaštitnog sustava).
5.4.3. Obrada voda površinskog dotoka
Da bi se spriječili dotok oborinske vode u tijelo odlagališta i povećana produkcija filtrata,

otvorena površina odlagališta mora biti što manja. Ako je odlagalište projektirano da ispuni neku
već postojeću depresiju, onda moramo računati da će cijelokupna otvorena površina primati
vodu, što znači popriličan dotok vode. Ako otkopavanje dubinskog dijela odlagališta napreduje s
njegovim popunjavanjem (uz uporabu iskopane zemlje kao materijala za dnevni prekrivni sloj)
onda je očekivani dotok vode daleko manji (u oba slučaja voda biva odvedena drenažnim
slojem temeljnog zaštitnog sustava slojeva, odnosno pripravljenim kanalima, sa područja
površina koja prima

oborinsku vodu
(drenirano kroz temeljni
sustav)
gdje zaštitni sustav nije izgrađen - Slika 5.4.3.-1., 2. i 3.).
Slika 5.4.3.-1. Odlagalište na prirodnoj ili ljudskim radovima ranije stvorenoj depresiji.

površina koja prima

oborinsku vodu
(drenirano kroz temeljni
sustav)
A-A
(smijer
napredovanja
iskopa tla i
popunjavanja
jarka otpadom)
Slika 5.4.3.-2. Odlaganje metodom jarka.
A-A
Slika 5.4.3.-3. Odlaganje metodom jarka (presjek).
Sprečavanje dotoka vode sa površine terena (i tijela odlagališta) u depresiju koja se

popunjava, izvodimo izgradnjom obodnih kanala i prihvatnih bazena. Ta voda nije (ne bi smjela
biti) zagađena, pa je bez prethodnog tretmana možemo ispuštati u površinske recipijente (npr.
rijeku), ali ne u preblizu odlagališta, da ne bi došlo do procjeđivanja u tijelo odlagališta kroz
temeljno tlo.
5.5. PRATEĆI OBJEKTI ODLAGALIŠTA I INFRASTRUKTURA
Na lokaciji odlagališta treba odrediti pozicije za:

- pristupne puteve;
- okretište;
- spremišta za opremu;
- vagu (vaganje kamiona sa i bez otpada);
- uredski prostor;
- garažu;
- rampu i čuvarevu kućicu;
- privremeni smještaj ili odlaganje posebnog otpada (manje količine, na odlagalištu
komunalnog otpada);
- područje za obradu otpada (npr. kompostiranje);
- skladištenje pokrovnog i drugih materijala;
- postrojenja za dreniranje;
- postrojenja za obradu odlagališnog plina;
- postrojenja za obradu filtrata (bazeni isl.);
- piezometre, itd.
Osobitu pozornost treba posvetiti prostornom rasporedu ovih objekata vodeći računa o
prirodnim uvjetima (ruža vjetrova → uredski prostori, tok podzemne vode → piezometri).
Raspored, broj i vrsta objekata varirat će od odlagališta do odlagališta.
Možda najvažniji prateći objekat na odlagalištu jest plitki bazen (30-tak cm) kroz
koji se moraju provesti kamioni pri izlasku s odlagališta, da ne bi na kotačima raznosili
komade otpada.
5.6. AKTIVNOSTI ZA VRIJEME RADA ODLAGALIŠTA
5.6.1. Plan rada
Ključna stvar za uspješan rad odlagališta je jednostavan, dobro organiziran plan radnih
aktivnosti. Dobar plan treba osigurati dnevno i godišnje vodstvo, tako da volumen odlagališta
bude efikasno uporabljen, da radna okolina bude sigurna i da ne dođe do stvaranja
mogućnosti za zagađenje okoliša.
Smjernice za razvoj plana (koji, bez obzira na sve, mora biti formiran u skladu sa
specifičnim prilikama i potrebama dotične lokacije) su:
Najbolja zbijenost se postiže ako se sa zbijanjem počinje od baze odlagališta;

Treba izbjegavati istresanje otpada sa bokova odlagališta;
Unutar i van područja odlagališta treba izgraditi pristupne puteve za sve vremenske
prilike;
Radna površina (aktivno područje) treba biti što je manje moguće;
Broj otkrivenih kosina treba držati na minimumu;

Površinsku vodu treba odvoditi s područja odlagališta, kad god je to moguće treba
konstruirati privremena postrojenja za drenažu i odvodnju površinske vode (potočići
nastali za vrijeme kišnog razdoblja trebaju biti odvođeni jarcima, isl.);
Tekućini koja je bila u dodiru s otpadom ne smije se dopustiti da pobjegne s odlagališta;
Pristup odlagalištu mora biti strogo ograničen, kako za životinje, tako i za ljude koji nisu
zaposleni na njemu te treba biti kontroliran ogradom i vratima koja se zaključavaju;
Tijekom spaljivanja treba pokazati propisnu brigu i pozornost;
Za ispravno upravljanje prometom treba postaviti jasne i vidljive znakove za smijer, na
odlagalištu komunalnog otpada treba zasebno odlagati gorivo drvo, bijelu tehniku,
reciklažni materijal isl., da bi poslije mogli biti obrađeni (uporabljeni);
Radnici na odlagalištu bi morali poznavati mjere zaštite od požara i mjere u slučaju
opasnosti da bi ih primjenili ako se dogodi nesreća koja vodi ka fizičkoj povredi;
Radnici bi se trebali držati neophodnih mjera opreza dok rade na odlagalištu;
Radnici i drugo osoblje s odlagališta trebali bi savjesno postupati glede bakteriološke i
kemijske kontaminacije pri čuvanju i konzumiranju hrane;
Radnici bi morali biti upoznati sa zahtjevima glede monitoringa i održavanja odlagališta.
Radovi na odlagalištu moraju biti provođeni po planu i bez većih odstupanja od

zacrtanog. Ne smije se dozvoliti zaostajanje jednih radova na račun drugih jer:
Ako iskop jarka (dubinskog dijela odlagališta) kasni – niti nasipanje može napredovati
kako treba;
Ako na raspolaganju nemamo dovoljnu količinu materijala za dnevno prekrivanje, može
nam se dogoditi da se otkriveni otpad dobro natopi vodom za vrijeme jakih oborina;
Ako je iskop jarka jako odmakao, odlagalište prima previše oborinske vode koju treba
zbrinuti;
Ako izgradnja temeljnog zaštitnog sustava slojeva jako kasni za iskopom, može doći do
problema pri nastavku izgradnje zaštitnog sustava...
5.6.2. Strojevi
Za rad na odlagalištu treba ne samo odabrati pravu opremu već se i pobrinuti za slučajeve
kada dođe do havarije strojeva. Pozornost treba usmjeriti na izbor prave opreme koja će uspjeti
zadovoljiti po svojim karakteristikama. Još prije kupovine strojeva za rasprostiranje i sabijanje
materijala treba izgraditi i pripremiti garaže za smještaj i popravke strojeva. Također treba u
pričuvi imati rezervne strojeve i redovito provoditi tehničke preglede.
5.6.3. Dnevno prekrivanje
Dnevno prekrivanje je od jako velike važnosti jer ne sprečava samo prodor oborinske
vode u tijelo odlagališta, već smanjuje intenzitet neugodnih mirisa, poboljšava mogućnost
pristupa, poboljšava izgled, smanjuje raznošenje komada otpada vjetrom, smanjuje mogućnost
prijenosa zaraznih bolesti (ptice, kukci, štakori), smanjuje mogućnost izbijanja vatre.
Pored dnevnog pokrovnog sloja u tijelo odlagališta možemo ugraditi i tzv. prijelazni
pokrovni sloj koji prekriva onaj dio odlagališta koji neko duže vrijeme neće biti nadograđen
slojevima otpada ili prekriven konačnim pokrovnim zaštitnim sustavom slojeva.
5.6.4. Zaštita od požara
Opasnost od požara je realna, pogotovo u slučajevima kada su kućanstva, u naselju čiji se

otpad odlaže na odlagalištu, dobrim dijelom oslonjena na grijanje loženjem peći na drva ili
ugljen.
Požar na odlagalištu je posebno opasan zbog dimova koji mogu biti jako toksični
(zavisno od vrste otpada).
Pojava požara može, a ne mora biti povezana s prisutnošću metana, jer se na odlagalištu
nalazi dovoljno drugih gorivih tvari. Međutim, glede požara i metana, trebalo bi pripaziti na
mogućnost eksplozije.
5.6.5. Vjetar
Da bi se kontroliralo leteći otpad (lagani otpaci od papira ili plastike) neophodno je ne

samo pribjeći primjeni dnevnog prekrivanja, već i izgraditi kvalitetnu žičanu ogradu oko
odlagališta, koja može biti fiksna ili pokretna. Obvezatno je redovito prikupljanje tog materijala
npr. na kraju radnog vremena.
U istom smislu djeluje i ograda od više redova drveća (estetska dimenzija također), no
drveće ne djeluje samo u tom smislu, već i u pogledu smanjenja buke.
5.6.6. Prašina
Problem prašine na pristupnim putevima rješavamo tako da ih prskamo s vodom, ali na

taj način da količina dodane vode ne uvećava volumen filtrata, već s vremenom ispari, ne
prodirući jako u dubinu odlagališta.
Održavanje pristupnih puteva ne uključuje samo kontrolu prašine već i fizičko održavanje
kvalitete puteva, s obzirom da se po njima kreću strojevi zamjetne težine!!
5.6.7. Drenaža

Tijekom rada odlagališta ne smijemo ispuštati iz vida održavanje (i nadogradnju) sustava

za drenažu koji će morati svoju funkciju zadovoljavati još mnogo godina nakon zatvaranja
odlagališta.
5.6.8. Vođenje dnevnika
Tijekom eksploatacije odlagališta mora se voditi dnevnik (strogo vođena i dobro

ažurirana dokumentacija) koji će sadržavati podatke o:
- vrsti prispjelog otpada;

- količinama prispjelog otpada;
- havarijama i nezgodama;
- otstupanju od plana radova;
- debljini slojeva otpadnog materijala.
5.7. OCJENA SIGURNOSTI ODLAGALIŠTA
Ocjena sigurnosti odlagališta daje se na temelju usklađenosti podataka dobivenih

monitoringom (mjerenja na odlagalištu), podataka iz dokumentacije prikupljene tijekom
eksploatacije odlagališta (radni dnevnik) te zakonsko-pravnih odredbi dotične države, vezanih uz
problematiku odlagališta otpada. Ocjenu sigurnosti trebale bi dati neutralne stručne osobe, i to na
temelju relevantnih podataka.
Ocjena sigurnosti daje se u gotovo bilo kojoj fazi izgradnje odlagališta i nakon
zatvaranja. Propisne kontrole obavljaju komisije vladinih agencija (organa) zaduženih za
provedbu propisa vezanih uz odlaganje (npr. Državna uprava za zaštitu prirode i okoliša u
Republici Hrvatskoj). U slučaju da se otkriju nepravilnosti u vođenju odlagališta, greške koje bi
dovele do opasnosti po ljude i/ili tehniku, odnosno okoliš – rad na odlagalištu treba ili zaustaviti
ili usporiti dok se nepravilnosti ne otkriju u potpunosti, podrobno ispitaju i dok se ne pristupi
sanaciji i uklanjanju nepravilnosti.
Premda svaki dan nerada na odlagalištu donosi gubitke, veće greške počinjene pri
eksploataciji odlagališta (navoženju otpadnog materijala...) mogu izazvati havariju čije saniranje
obično zahtijeva daleko veća sredstva od onih koja gubimo padom aktivnosti na odlaganju.
Odlaganje otpada (eksploatacija odlagališta) MORA biti sigurno (po ljude zaposlene na
lokaciji, tehniku i okoliš) inače odlagalište kao takovo gubi svoju originalnu svrhu i namjenu.

5.8. ZATVARANJE ODLAGALIŠTA I ODRŽAVANJE/UPORABA NAKON

ZATVARANJA
Nakon što je zapunjen predviđeni volumen odlagališta, slijedi izvedba pokrovnog

zaštitnog sustava, čime je zatvaranje odlagališta konačno provedeno.
Prije zatvaranja odlagališta trebalo se blagovremeno provesti pronalaženje slijedeće
lokacije i njena priprema tako da puni kapacitet pogona već proradi do vremena kada će se staro
odlagalište zatvoriti. Zatvaranje odlagališta ne znači prestanak rada na njemu, već, naprotiv,
početak nekih novih aktivnosti. Monitoring zapravo tek počinje uzimati maha u ovoj fazi, a
iskorištavanje plina, zavisno o parametrima odlagališta i otpada u njemu te vremenske dimenzije
zapunjavanja, zatvaranja odlagališta isl., može ili ozbiljnije započeti, ili jednostavno nastaviti s
radom, ili, čak, polako stagnirati.
Jedno od važnijih pitanja koje se nameće nakon zatvaranja, ali koje je već trebalo barem
donekle riješiti, jest KASNIJA (KONAČNA) NAMJENA LOKACIJE (POVRŠINE
ODLAGALIŠTA).
5.8.1. Ozelenjavanje
Zelenjavanje površine odlagališta je obvezatno i to poradi:
- spriječavanja erozije;
- vraćanja prirodnog izgleda lokaciji;
- uklapanja u okoliš.
Ozelenjavanje je velik problem, jer prilikom slijeganja, npr., može doći do pucanja
pokrovnih slojeva i prodiranja plina koji će, vrlo vjerojatno, loše utjecati na biljke i ove će se
sasušiti. Za ozelenjavanje uporabljujemo travu, nisko grmlje pa čak i drveće (kanadska topola),
ali samo u slučajevima zaista debelog rekultivirajućeg sloja i dobro izvedenog sloja tzv.
“biološke barijere” koji neće dopustiti korijenju da prodre u donje slojeve i ošteti ih ili čak
prodre do odloženog otpada.
Na Slici 5.8.1.-1. prikazan je način sadnje stabala na površinu zatvorenog odlagališta
otpada.
Biljke treba birati zaista pažljivo i pri tome paziti na:
- klimatske uvjete;
- okolnu floru;
- izloženost nepovoljnim uvjetima na lokaciji (vezano uz prirodu odlagališta i odloženi
materijal) itd.
Neko vrijeme (dok se zelenilo ne “primi”) potrebno je pažljivo njegovati tretirane

površine.

PLASTIČNA
ILI METALNA
POSUDA
HIDRAULIČKA
BARIJERA
Slika 5.8.1.-1. Sadnja drveća na površini zatvorenog odlagališta.
5.8.2. Izgradnja objekata iznad tijela odlagališta
Kao opcija uporabe lokacije odlagališta nakon njegova zatvaranja postavlja se i

mogućnost izgradnje objekata iznad tijela odlagališta. Pošto otpad ima geomehanička svojstva
bitno drugačija od svojstava materijala tla, potrebno je provesti ispitivanja da bi saznali iznose
slijeganja nakon opterećenja površine izgrađenim objektom.
Nekakovi značajniji objekti sigurno ne dolaze u obzir, dakle moguća je izgradnja onih
građevina koje su lagane i jednostavne, te relativno neosjetljive na veće pomake i slijeganja
(hale, skladišta, odnosno – igrališta, sportski tereni s pratećim objektima isl.). U slučaju potrebe
moguće je duboko temeljenje građevine uz pomoć pilota, ali tada je potrebno jako oprezno
pristupiti rješavanju niza popratnih problema:
- odabir vrste pilota;

- odabir materijala pilota (utjecaj agresivnih odlagališnih fluida):
- prodor kroz pokrovni i temeljni zaštitni sustav slojeva;
- kontakti pilota i brtvenih slojeva;
- prodori fluida (podzemna voda, filtrat, odlagališni plinovi) itd.
Uvijek bi trebalo sagledati isplati li se graditi na kokretnoj lokaciji, ako u obzir uzmemo
eventualnu havariju odnosno zagađenje okoliša i/ili ugrožavanje zdravlja i života ljudi.
5.9. NAKNADNA MJERENJA NA ODLAGALIŠTIMA

Dva su osnovna razloga za monitoring (naknadna mjerenja) na odlagalištima:
1. Da bi se utvrdilo da li odlagalište služi kako je projektirano;

2. Da bi se osiguralo da odlagalište zadovoljava sve propisane standarde.
Postoji već mnogo uređaja koji su općeprihvaćeni i već duže vremena u uporabi, kako u
svrhe monitoringa na odlagalištima, tako i na drugim geotehničkim građevinama (npr. nasute
brane).
Predmet monitoringa su obično slijedeće stvari:
- razina filtrata;
- razina podzemne vode;
- procjeđivanje filtrata;
- plin:
- podzemni monitoring plina;
- monitoring zraka na odlagalištu;
- kvaliteta podzemne vode oko lokacije;
- razina i kvaliteta filtrata u bazenu za prikupljanje filtrata;
- procjeđivanje iz bazena za prikupljanje filtrata;
- stabilnost pokrovnog sustava:
- diferencijalno slijeganje;
- formiranje klizne plohe (nastanak vlačnih pukotina).
Primjeri zahtjeva za program monitoringa (opažanja) dani su Tablicom 5.9.-1.

PREDMET OPAŽANJA PARAMETAR UČESTALOST OPAŽANJA

PODZEMNA VODA
piezometri (bunari) na lokaciji kvaliteta vode mjesečno
sezonski (4 mj.)
svake 3 godine
svakih 6 mjeseci
hlapivi organski sastojci godišnje
potpuna provjera piezometra svakih 6 mjeseci
piezometri van (oko) lokacije kvaliteta vode svakih 6 mjeseci
DJELOVANJE BRTVENOG
SLOJA
lizimetri količina filtrata svaka 4 mjeseca
kvaliteta filtrata svaka 4 mjeseca
senzori za mjerenje vodljivosti vodljivost kontinuirano
piezometri s vibrirajućom žicom razina filtrata na brtvenom sloju kontinuirano
ODLAGALIŠNI PLIN
jarci (sloj) za dreniranje plina statički pritisak, tok, temperatura, koncentracija tjedno
metana
bunari za dreniranje plina statički pritisak, tok, temperatura, koncentracija tjedno
metana
baklja za spaljivanje statički pritisak, tok, temperatura, koncentracija dnevno
metana
sonde za detekciju propuštanja tlak, koncentracija gorivog plina mjesečno
plina
kondenzat količina mjesečno
kvaliteta mjesečno
FILTRAT
filtrat količina mjesečno
kvaliteta mjesečno
pumpne stanice alarmi za poplave i razinu filtrata kontinuirano
ispust u bazen količina filtrata kontinuirano
kvaliteta filtrata mjesečno
mjesta za čišćenje sustava za nagomilavanje sedimenata godišnje
dreniranje filtrata
cijevi za dreniranje filtrata nagomilavanje sedimenata, cjelovitost godišnje
bazen za prikupljanje filtrata nagomilavanje sedimenata, cjelovitost godišnje
POVRŠINSKA VODA
udubine (depresije) nagomilavanje sedimenata, prekrivni sloj za vrijeme velikih oluja i
svaka 4 mj.
otvori jaraka i slivnici začepljenje svakih 6 mjeseci
bazeni za prikupljanje oborinske nagomilavanje sedimenata za vrijeme velikih oluja i
vode za jakog olujnog vremena na mjesečno
području odlagališta otpada
područje van odlagališta tok kontinuirano
kvaliteta svake tri godine
KLIMATSKI UVJETI
na lokaciji brzina vjetra, smijer vjetra, barometarski tlak, kontinuirano
temperatura
REKULTIVIRANA LOKACIJA
pokrovni sustav erozija, površinsko procjeđivanje, promjena boje kontinuirano
podzemne vode, raspucalost, stvaranje barica
(lokava)
pokrovni sustav diferencijalno slijeganje kontinuirano/svakih 6 mj.
neugodni mirisi površinski prolaz fluida kontinuirano
PRISTUPNI PUTEVI I
POMOĆNI SKLOPOVI
površine čisti asfalt, površine od širokograduiranog kontinuirano
nekoherentnog materijala
zaštitna ograda oštećenja, održavanje kontinuirano
znaci na putevima i znaci oštećenja, održavanje kontinuirano
upozorenja
Tablica 5.9.-1. Zahtjevi za program monitoringa.

5.9.1. Podzemna voda
Program za nadgledanje podzemne vode mora uključiti uzorkovanje i analitičke metode

koje:
- (slažu se uz) odgovaraju uzorkovanju podzemne vode;

- pouzdano mjere sastojke.
Procedura uzorkovanja mora osigurati da statistička metoda, primjenjena za ocjenu

uzoraka, ima prihvatljivo veliku vjerojatnost otkrivanja onečišćenja, ako je ovo prisutno.
Ispitivanja (odnosno – SAMI PIEZOMETRI!!) moraju biti provedena oko odlagališta, ali i u
gornjem i u donjem toku podzemne vode, naime postavlja se pitanje hoće li do odlagališta
doći već onečišćena podzemna voda koja može oštetiti (kemijski) slojeve zaštitnih sustava.Ovdje
se također postavlja pitanje hoćemo li biti pozvani na odgovornost poradi onečišćenja za koje
nismo odgovorni. Ako podzemna voda u dolaznom toku nije onečišćena, a ona u silaznom jest –
to je siguran znak havarije na brtvenim sustavima odlagališta.
5.9.2. Slijeganje
Praćenje slijeganja, odnosno stabilnosti nasutog materijala uopće, standardna je praksa u

geotehnici (GEOTEHNIČKI RADOVI I OBJEKTI – brane, nasipi...). Slijeganje kod odlagališta
otpada proteže se kroz duži vremenski period i dobrim dijelom je izravno vezano s
razgrađivanjem organske tvari u otpadu.
Slijeganje kod odlagališta općenito možemo razložiti na:
1. Slijeganje temeljnog tla uslijed nanošenja dodatnog opterećenja u vidu izgradnje tijela
odlagališta;
2. Slijeganje temeljnog zaštitnog sustava slojeva uslijed nanošenja opterećenja izgradnjom
tijela odlagališta (otpad + strojevi);
3. (Mehaničko) slijeganje otpadnog materijala uslijed nanošenja opterećenja izgradnjom
tijela odlagališta (vrijedi za niže slojeve);
4. (Biomehaničko) slijeganje otpadnog materijala uslijed razgradnje organske tvari u
otpadu.
Slijeganje ne predstavlja veći problem ako nije zaista jako izraženo i ako nije
diferencijalno. Da bi se stalo na kraj prevelikom slijeganju već pri izgradnji odlagališta moramo
primjeniti slijedeće mjere prevencije:
- dobra priprema temeljnog tla (uvaljavanje, po potrebi zamjena materijala tla);

- kvalitetna izgradnja temeljnog sustava slojeva (dobro uvaljavanje);
- dobra ugradnja materijala otpada (dobro uvaljavanje, tanji slojevi);
- smanjenje količine biorazgradive tvari na minimum.
Diferencijalno slijeganje može za poslijedicu imati stvaranje pukotina u pokrovnom
zaštitnom sustavu, što znači – procjeđivanje oborinske vode izravno u tijelo odlagališta, prodor
odlagališnih plinova, itd. Pukotine u pokrovnom sustavu nastaju uslijed vlačnih naprezanja i to
ne samo poradi diferencijalnog slijeganja već i uslijed klizanja materijala na nestabilnoj kosini.
Slijeganje kao takvo za posljedicu obično ima povećanje stabilnosti kosina, ali i ovdje postoje
izuzeci.
Monitoring slijeganja provodi se ugradnjom repera u tijelo odlagališta i mjerenjem
pomaka istih. Reperi se postavljaju svakih 30-tak m jedan od drugog (ili gušće, zavisno od
veličine odlagališta). Vremenska učestalost mjerenja je svakih par mjeseci ili rjeđe, ali to ovisi o
vrsti otpada i drugim karakteristikama odlagališta. Reperi se postavljaju po površini odlagališta,
ali i po kosinama.
Tijekom izgradnje odlagališta poželjno je na odlagalištu odrediti probno polje na kojem
će se ispitati slijeganje (probno opterećenje npr. betonskim blokovima).
5.9.3. Produkcija odlagališnih fluida
Produkcija plina prati se na bunarima za otplinjavanje ili posebnim probama (sondama),

čime se osim sastava i količine gorivih komponenti utvrđuje i količina nastalog plina, što je od
velike važnosti pri energetskom iskorištavanju plina.
Razina filtrata (“vodno lice”) mora biti poznata da bi se tako na vrijeme otkrio porast
količine filtrata koji može ugroziti zaštitne sustave (preveliki gradijent!!). Detektira li se porast
razine filtrata, time se na posredan način može doći do saznanja o začepljenju drenažnog sustava
i na vrijeme reagirati (smanjen dotok filtrata u bazen, paralelno s porastom podzemne vode).
Najjednostavniji način detekcije procjeđivanja kroz geomembranu (pa i druge vrste

brtvenih slojeva) je mjerenje provodljivosti; na taj način vrlo brzo (nekoliko minuta nakon
havarije) saznamo da je došlo do prodora filtrata, a isto tako moguće je locirati prodor unutar
područja od par desetaka centimetara (zavisno o gustoći postavljene mreže senzora, što je gušća
– zahtijeva veća ulaganja).
Jedan od uređaja za detekciju procjeđivanja je i lizimetar. Na Slici 5.9.3.-1. prikazan je
usisni lizimetar.

prema prikupljanju
prema pumpi
uzoraka
neposredno ispod
brtvenog sloja (u bentonitni
temeljnom tlu) čep
debljine
5÷10 cm
plastična
cijev
rupa φ15
cm
porozna
ispunjena
čašica
kvarcnim
pijeskom
Slika 5.9.3.-1. Usisni lizimetar.
5.9.4. Emisija zračenja
Pod pojmom zračenja podrazumjevamo ne samo radioaktivno zračenje, već i zračenje

topline. Toplinsko zračenje ne bi smjelo imati prevelik, odnosno prevelik negativan utjecaj na
okoliš, ali nekakav utjecaj na mikroklimu lokacije uvijek je moguć. Parcijalno zagrijavanje
reflektira se na brže topljenje snijega na površini tijela odlagališta odnosno na povišenju
temperature tla ljeti (sušenje trave) – temperature u tijelu odlagališta npr. 700 C.
Radioaktivno zračenje kao takvo ne bi smjelo postojati čak niti kod odlagališta radioaktivnog
otpada (dobra izolacija), ali je moguće: npr. ilegalno odlaganje niskoradioaktivnog otpada na
odlagalištu komunalnog otpada. Pri dedekciji radioaktivnog zračenja treba odrediti intenzitet i
razmjere kontaminacije i odmah pristupiti sanaciji jednom od postojećih metoda (vidi poglavlje:
SANACIJA POSTPJEĆIH NESANITARNIH ODLAGALIŠTA).

5.10. ANALIZA EKONOMIČNOSTI
Dovoljna suma novca treba biti osigurana ne samo za izgradnju već i za eksploataciju i
naknadna mjerenja na odlagalištima. Stoga, prije izgradnje odlagališta (kao jedna od faza
projektiranja) obvezatno se provodi preliminarna analiza ekonomičnosti odlagališta. Njoj
prethode studije u kojima se razmatraju i druge mogućnosti gospodarenja otpadom, kao i
kombinacije nekoliko metoda.
Uz karakteristike otpadnog materijala, lokacija isl. ekonomska analiza je od izuzetno
velike važnosti za projektiranje i izgradnju odlagališta, jer raspoloživa sredstva diktiraju (barem
djelomično) metode odlaganja, zbijanja (strojevi), materijale za izradu zaštitnih slojeva isl.
Odlagalište otpada bi trebalo ne samo sigurno zbrinjavati otpadni materijal, već i donositi
nekakvu dobit. Dobit se ostvaruje:
- putem naplate za odlaganje otpada (prema količinama odloženog materijala);

- iskorištavanjem sekundarnih sirovina;
- pa čak i energetskim iskorištavanjem otpada, odnosno odlagališnog plina (spaljivanje:
toplinska ili električna energija).
Troškovi vezani uz odlagalište nastaju u fazama:
- istražnih radova;
- izgradnje odlagališta (eksploatacije);
- zatvaranja odlagališta;
- dugotrajnog nadgledanja nakon zatvaranja (monitoring).
Monitoring traje po 20÷30 godina nakon zadnje faze zatvaranja odlagališta pa je nužno i
za nj osigurati dovoljno novca. Tijekom eksploatacije odlagališta mora se sa strane ostaviti
(akumulirati) dovoljno sredstava za period nakon zatvaranja, jer monitoring može zahtijevati
više novaca od poslova vezanih uz eksploataciju odlagališta (npr. amortizacija strojeva i drugi
tekući poslovi). U obzir treba uzeti i inflaciju.
Značajna sredstva bivaju utrošena dosta prije izgradnje odlagališta tijekom provođenja
istražnih radova – i ta sredstva ne smiju biti predmet štednje, jer u slučaju loše izvedenih
ispitivanja i eventualne havarije kao posljedice toga, sanacija može zahtijevati daleko veća
sredstva od ukupne cijene koštanja izgradnje odlagališta.
Zarada od eksploatacije odlagališta ide ili zajednici (ako je vlasnik odlagališta država) ili
vlasniku odlagališta (ako je vlasnik privatno lice, pravna osoba).

6. SANACIJA POSTOJEĆIH NESANITARNIH ODLAGALIŠTA
Prije pristupa sanaciji postojećih odlagališta otpada koja zahtijevaju takav tretman (ona
koja su nesanitarna) potrebno je izvesti obimne istražne radove, odnosno odrediti:
- volumen otpadnog materijala;

- sastav otpadnog materijala (kvalitativno i kvantitativno);
- obim zagađenosti okolnog tla;
- vrstu i karakteristike zagađivala koje je penetriralo u tlo;
- blizinu akvifera i karakteristike okolnog tla;
- karakteristike lokacije (s obzirom na mogućnosti uporabe određenih metoda sanacije,
infrastruktura isl.):
- raspoloživa sredstva itd.
Prilikom sanacije nužno je provesti sve potrebne mjere zaštite kako okoliša tako i
radnika koji će raditi na lokaciji.
Metode sanacije postojećih odlagališta mogu biti in situ ili ex situ, što će zavisiti o
brojnim čimbenicima:
- može li se izvesti sanacija in situ (potpuna inkapsulacija otpadnog materijala i zagađenog

okolnog tla) s obzirom na:
- volumen materijala (otpad + zagađeno tlo);
- karakteristike materijala tla (zagađenog i nezagađenog);
- slojeve ispod otpada (akvifer, slojevi gline...);
- blizinu objekata (infrastruktura na lokaciji);
- vrstu onečišćenja tla (karakteristike zagađivala) isl.;
- postoje li dostatna sredstva za određenu metodu sanacije (sanacija ex situ je u pravilu
skuplja od in situ sanacije);
- postoji li potreba za obvezatnim uklanjanjem otpadnog materijala;
- koje nam metode sanacije stoje na raspolaganju...

6.1. POSTUPCI SANACIJE IN SITU
Sanacija odlagališta in situ metodama znači da nema fizičkog premještanja otpadnog

materijala niti materijala okolnog tla zagađenog filtratom, već cjelokupni volumen otpada i
zagađenog tla biva inkapsuliran – hermetički zatvoren i tako odijeljen od okoline. prilikom
sanacije se trudimo postići jednake uvjete kao kod sanitarnih odlagališta otpada koja su od
početka do kraja rađena po propisima.
Metode in situ sanacije (prikazane na Slici 6.1.-1.) su:
1. izgradnja pokrovnog sloja (u slučajevima kad je prisutna vodotijesna podloga ⇒ princip

odlagališta s prirodnim prigušenjem);
2. izgradnja pokrovnog sloja i vertikalne vododržive barijere (u slučajevima kada je na
nekoj dubini prisutan nepropusni sloj);
3. izgradnja pokrovnog sloja i kose vododržive barijere (u slučajevima kada je nepropusni
sloj na velikoj dubini ili ga “nema”);
4. izgradnja pokrovnog sloja i vertikalne vododržive barijere te sustava za crpljenje
podzemne vode (u slučajevima kada je nepropusni sloj na velikoj dubini ili ga “nema”, a
zahvat sa kosom vododrživom barijerom je nemoguć);
5. izgradnja pokrovnog sloja i horizontalne vododržive barijere mlaznim injektiranjem (u
slučajevima kada je moguće i isplativo izvesti takav zahvat), pri injektiranju treba
pripaziti na preklapanje dobivenih cilindara tla (5. a);
6. (mlazno) injektiranje cjelokupnog volumena otpada i zagađenog tla, pri kojem treba
obratiti pozornost na preklapanje, kao i na zahvat otpada, odnosno zagađenog tla ispod
otpada (6. a).
Prednosti sanacije in situ su:
- izbjegavanje prijenosa otpada i zagađenog tla čime se sprečava i eventualno onečišćenje

okoliša;
- izbjegavanje troškova iskopa materijala i transporta istog (osobito skup transport poradi
specifičnih zahtjeva za sigurnost ljudi i okoliša);
- nije potrebno tražiti novu lokaciju;
- moguće je i daljnje odlaganje otpada na istoj lokaciji do potpune sanacije (u nekim
slučajevima).
Loše strane sanacije in situ su:
- iskop određenog volumena tla pri uporabi nekih metoda in situ sanacije (vododržive
dijafragme), pri čemu iskopano tlo može biti zagađeno pa je potrebno i njega naknadno
sanitarno odložiti;
- neke metode (npr. one s crpljenjem vode) nisu zadovoljavajuće trajno rješenje;
- lokacija nije pogodna za neke načine naknadne uporabe (npr. izgradnju stambenih
objekata;
- temeljni brtveni slojevi su redovito upitne kvalitete.

S,G
C
C
(1) (2)
S,G S,G
(3) (4)
S,G
(5) (6)
(5. a) (6. a)
Slika 6.1.-1. Metode in situ sanacije nesanitarnih odlagališta komunalnog otpada.

6.2. POSTUPCI SANACIJE EX SITU
Sanacija odlagališta ex situ metodama znači da se otpadni materijal i tlo zagađeno

filtratom u potpunosti uklanjaju i premještaju na novu, prethodno uređenu lokaciju. Novo
odlagalište izvodi se po propisima za izgradnju sanitarnih odlagališta.
Metode ex situ sanacije (prikazane na Slici 6.2.-1.) su:
1. Iskop cjelokupnog otpadnog materijala i okolnog (zagađenog) materijala tla (1. a) te

njihov transport na novu lokaciju na kojoj bivaju sanitarno odloženi (1. b);
2. Iskop otpadnog materijala (i tla...) te odlaganje istog na pripravljenu površinu u
neposrednoj blizini postojeće lokacije (JAKUŠEVEC);
3. Iskop otpadnog materijala i njegova “prerada” (oplemenjivanje) što uključuje odvajanje
sekundarnih sirovina, inertnog materijala (šljunak isl.) i ostatka koji se odlaže na drugoj
lokaciji ili na pripravljenu površinu u neposrednoj blizini postojeće.
Prednosti sanacije ex situ su:
- mogućnost “prerade” otpadnog materijala, odnosno iskorištavanja sekundarnih sirovina

sadržanih u njemu;
- lokaciju se može gotovo u potpunosti očistiti od zagađenja i tako učiniti prihvatljivom za
naknadnu uporabu;
- poznat nam je sastav i količina odloženog materijala;
- sigurni smo u kvalitetu izrade zaštitnih sustava;
- odloženi materijal možemo prethodno obraditi (kemijski/biološki/mehanički...) te ga na
taj način učiniti inertnijim ili jednostavnijim za ugradnju;
- u nekim slučajevima je moguće uz stari otpadni materijal na istu lokaciju odlagati i novi
(JAKUŠEVEC).
Loše strane sanacije ex situ su:
- iskop otpadnog materijala (i određenog volumena tla) skup je posao, pri kojem može doći
i do onečišćenja okoliša, a moguće je i ozbiljno ugroziti sigurnost i zdravlje ljudi;
- lokacija može ostati nepodesna za neke načine naknadne uporabe;
- izrada zaštitnih sustava slojeva podložna je greškama i oni na kraju mogu biti upitne
kvalitete;
- troškovi transporta materijala obično su vrlo visoki poradi specifičnih zahtjeva za
sigurnost ljudi i okoliša;
- potrebno je tražiti novu lokaciju, pripremiti ju i naknadno urediti;
- stvaranje dodatnih količina filtrata (uz postojeće na staroj lokaciji).

(1a)
(1b)
(2)
(3)
Slici 6.2.-1. Metode ex situ sanacije.

7. ODLAGANJE POSEBNOG OTPADA
U Sjedinjenim američkim državama se oko 10÷15% otpada smatra opasnim. Od te

količine, 90% opasnog otpada pojavljuje se u obliku tekućina: 60% kao organske tekućine, 40%
anorganske.
Prema Američkoj agenciji za zaštitu okoliša opasni otpad se klasificira kao:
1. tip: tekući anorganski;

2. tip: tekući organski;
3. tip: organski;
4. tip: opasni muljevi, suspenzije i čvrste tvari.
Postoji više definicija posebnog, odnosno opasnog otpada. Najčešće u posebni (opasni)
otpad ubrajamo one otpadne tvari koje su:
- topive;
- kemijski aktivne;
- biološki aktivne;
- radioaktivne;
- zapaljive.
Opasni otpad nastaje pri proizvodnji: baterijskih uložaka, kemijskih proizvoda,

električnih i elektroničkih uređaja (stara računala!!), eksploziva, kože boja i lakova, pesticida,
farmaceutskih proizvoda, papira i celuloze, tekstila, zaštitnih metalnih presvlaka (npr.
pocinčavanje), nafte i ugljena, u rudarstvu i metalurgiji, u tiskarama, u bolnicama, u
istraživačkim centrima i laboratorijima, u nuklearnim elektranama itd.
Svaka vrsta posebnog otpada određuje se:
- nazivom;
- kataloškim brojem;
- tarifom;
- mogućim i nužnim postupcima obrade i zbrinjavanja.
Neke države su dugo prakticirale izvoz posebnog otpada, ali u novije vrijeme se radi na
međunarodnim propisima kojima će svaki izvoz posebnog otpada biti zabranjen (uz izuzetke?).
Na međunarodnoj Bazelskoj konferenciji (1989) definirani su uvjeti za uvoz i izvoz
otpada te dana glavna načela glede gospodarenja opasnim otpadom:
1. Stvaranje za okoliš opasnog otpada treba već na izvoru smanjiti na minimum, kako po
količini, tako i po stupnju opasnosti (NAČELO PREVENTIVE);
2. Gdje ne možemo izbjeći stvaranje za okoliš opasnog otpada, treba omogućiti njegovu
obradu što bliže mjestu njegova nastajanja (NAČELO BLIZINE);
3. Nužno je odabrati postupak obrade pogodan za okoliš, bez obzira na lokaciju pogona,
odnosno njegovu udaljenost od izvora (NAČELO JEDNAKIH UVJETA);
4. Svaka država mora uvoditi odgovarajuće pogone za obradu otpadaka (NAČELO
USKLAĐENOSTI);
5. Svaka država mora nastojati obraditi svoj otpad opasan za okoliš (NAČELO
SAMOSTALNOSTI), a ima pravo zabraniti uvoz za okoliš opasnog posebnog otpada
(NAČELO NACIONALNOG SUVERENITETA);
6. Izvoz i uvoz posebnog otpada opasnog za okoliš mora se smanjiti na nužni minimum u
skladu s postizanjem ekološki sigurnog zbrinjavanja otpada (NAČELO EKOLOŠKI
PRIHVATLJIVOG ZBRINJAVANJA OTPADA);
7. Rigorozni nadzorni sustav (POSTUPAK INFORMIRANJA, DOKUMENTI O
PRIJEVOZU itd.) predviđen Bazelskom konvencijom, osigurava da izvoz i uvoz
posebnog otpada opasnog za okoliš teče s dozvolama prema najstrožijim kriterijima.
Posebni otpad, kao i komunalni, ne mora biti samo odložen na odlagalište, već je i kod
njega poželjno provesti prethodnu obradu (kemijski, biološki, termički, mehanički...). Pojam
monodeponij (monoodlagalište) označava ono odlagalište (posebnog) otpada koje služi za
zbrinjavanje samo jedne točno određene vrste otpadnog materijala.
Odlaganje nekih vrsta otpada (radioaktivni otpad, cijanid, teški metali, organski otrovi, u
vodi topive tvari isl.) u pravilu mora biti podzemno, što znači da se odlagalište izrađuje u vidu
podzemnih prostorija i to obično u stijeni magmatskog podrijetla (MEHANIKA STIJENA!!).
Lokacije za odlagališta posebnog otpada trebaju biti još strože odabirana od lokacija za
odlagališta komunalnog otpada. U pravilu, zabranjuje se odlaganje posebnog otpada koji se
može spaliti. Također, na odlagalište ne može doći otpad koji nije deklariran.
Odlagališta koja su na površini terena zahtijevaju izradu pomične ili fiksne krovne
konstrukcije koja sprečava dotok oborinske vode.
Posebno opasni otpad odlaže se zajedno s ambalažom u kojoj je dopremljen. Zaštitni
slojevi u nekim slučajevima moraju biti izrađeni od betona, pa pri tome treba obratiti pozornost
na slijeganje i naprezanja (GRAĐEVINARSKA PROBLEMATIKA).
Kontrole podzemnih i površinskih voda na lokaciji su svakodnevne ili barem učestale
(tjedne).
Podzemna odlagališta su u načelu prostorno ograničena, vrlo skupa i teško izvediva, bez
obzira rade li se u eruptivnoj stijeni ili prekonsolidiranim glinama. Neki autori ističu prednosti
odlaganja srednje i niskoradioaktivnih materijala u dubokim slojevima prekonsolidirane gline u
odnosu na odlaganje u stijenu, jer se ispravno smatra da je glina kao takova, najstabilniji,
odnosno najtrajniji materijal (nema njenog daljnjeg trošenja).
Prije nekog vremena pojavila se ideja o zbrinjavanju radioaktivnog otpada njegovim

injektiranjem u bivše (iscrpljene) naftonosne slojeve. Prednosti takove metode su očite, ali ona
ima i brojne mane. Jedna od osnovnih je ta što radioaktivni materijal prije injektiranja treba
usitniti, što može biti jako težak i zahtijevan posao, a nakon zbrinjavanja materijala, cjelokupna
oprema bit će u tolikoj mjeri kontaminirana da će nakon odlaganja treba i nju samu zbrinuti kao
radioaktivni otpad (podzemno odlagalište).

III
ZAGAĐENO TLO
8. GEOTEHNOLOGIJA PRI SANACIJI ZAGAĐENOG TLA
Treba razlikovati pojmove: ZAGAĐENO TLO i ONEČIŠĆENO TLO.

ONEČIŠĆENJE (contamination) je rezultat uvođenja ili prisustva strane tvari ili
energije za koju se, u odsutnosti adekvatnih znanstvenih podataka, ne može reći da bi bila
u stanju izazvati štetu ili zlo (engl.: “damage or harm”). Primjeri onečišćenja su:
- prisutnost tankog proslojka treseta u inače čistom sloju gline;

- povišena koncentracija žive (3,4 mg/kg) i kadmija (12,3 mg/kg) nije uobičajena niti
primjerena čistom tlu, ali pitanje je da li ove koncentracije predstavljaju kakovu
trenutnu ili buduću opasnost, itd.
ZAGAĐENJE (pollution) je rezultat uvođenja ili prisustva strane tvari ili energije
koja može predstavljati opasnost po ljudsko zdravlje, žive organizme i ekološke sustave,
oštetiti strukture i umanjiti privlačnost kraja te utjecati na zakonitu uporabu okoliša.
Primjeri zagađenja su:
- razina vode na razini ili iznad razine topografske kote zemljišta (poplava ili totalna
saturacija do površine);
- slojevi tla jako zasićeni dizel uljem, isl.
Sanacija zagađenog tla uključuje nekoliko postupaka koji se dobrim dijelom mogu
nazvati geotehničkim. Tu spadaju: istražni radovi (istražna bušenja s uzorkovanjem, ispitivanje
geomehaničkih svojstava i karakteristika tla isl.), iskop tla (u slučaju ex situ sanacija –
održavanje stabilnosti kosina isl.), bušenja za metode sanacije koje to zahtijevaju (bioventing
isl.), injektiranje tla, ugradnja vertikalne vododržive barijere, pranje tla, itd.
8.1. ISTRAŽNI RADOVI
Istražni radovi koji se provode pri sanaciji zagađenog tla trebaju poslužiti da bi se
utvrdili:
- vrsta zagađenja (tlo, tlo i podzemna voda, tlo uz mogućnost zagađenja zraka
isparavanjem...);
- vrsta zagađivala (npr. nafta);
- opseg zagađenosti (fizički opseg);
- eventualno kretanje zagađivala odnosno zagađene podzemne vode kroz tlo;
- raspodjela zagađivala u prostoru (količinski);

- karakteristike tla;
- karakteristike zagađenog tla (tlo pomiješano sa zagađivalom):
- fizičke karakteristike (gustoća, isl.);
- kemijske karakteristike (kemizam tla isl.);
- geomehaničke karakteristike (propusnost, raspored čestica, granulometrija,
injektabilnost – ako je potrebna, isl.).
Prilikom provođenja istražnih radova radnici bi trebali nositi zaštitnu opremu, a zavisno
od vrste zagađivala trebalo bi pripaziti i na mogućnost pojave požara.
Odabiru konkretne metode sanacije pristupamo tek nakon dobro provedenih i opsežnih
istraživanja, od kojih su nezaobilazne i geofizičke metode.
Faktori koji utječu na odabir metode su:
- karakteristike tla;
- karakteristike zagađivala;
- volumen zagađenog tla;
- dubina i raspored zagađenog tla u ukupnom volumenu tla na lokaciji;
- blizina objekata (infrastruktura na lokaciji);
- raspoloživa oprema;
- važnost konkretne lokacije;
- položaj lokacije (globalno, unutar naseljenog područja isl.);
- raspoloživa sredstva, itd.
8.2. POSTUPCI I TEHNOLOGIJE SANACIJE ZAGAĐENOG TLA
Postupci i tehnologije sanacije zagađenog tla dani su u Tablici 8.2.-1. Osim navedenih,
danas u svijetu postoje i razne druge metode sanacije zagađenih tala, jer ovaj dio struke s
vremenom postaje sve zanimljiviji, što je veća potražnja za čistim tlom, odnosno terenom.
Kod nekih metoda treba obratiti pozornost na specifičnosti. Na primjer, neke obrade tla
(npr. ekstrakcija isparavanja tla) su porporcionalno gledajući daleko skuplje za male nego velike
lokalitete.
Obrada tla “Land Reclaimer-om” jedna je od zanimljivijih metoda, s obzirom na

jednostavnost njene primjene i veliku učinkovitost. Način uporabe je raspršivanje otopine po
zagađenom tlu - u slučaju da je dubina prodora zagađivala u tlo manja od 60 cm, ili
gravitacijsko, odnosno tlačno injektiranje – za dubine veće od 60 cm.

TABLICA
Mlaznim injektiranjem ove smjese postiže se daleko najbolji kontakt otopine i zagađenog
tla, što je u principu upravo ona karakteristika koja se i traži.
Potrebna količina otopine iznosi oko 80% volumena spornog prostora zagađenog dijela
tla. Otopina nema toksični učinak na mikroorganizme (bakterije) niti na slatkovodnog puža vrste
Planorbarious corneus. Utvrđen je brži rast i razvoj autohtonih bakterija na uzorcima tla
tretiranog otopinom nego na kontrolnim uzorcima.

Solidifikacija, odn. stabilizacija je metoda koja se može provoditi na nekoliko načina.

Dubokim miješanjem auger-om, dubina zahvata iznosi oko 2,5 ÷ 5 m, dok se mlaznim
injektiranjem (jet grouting) postižu zahvati dubine i do 20÷30m.
Smjesa kojom se solidifikacija provodi može biti na bazi cementa, vapna, gline, bitumena
ili nekog drugog materijala, zavisno od zagađivala i načina solidifikacije.
Na osnovu/poradi graničnih uvjeta, na lokacijama koje uključuju pogone u eksploataciji,

postupci sanacije tla zagađenog ugljikovodicima često su ograničeni na in situ metode čišćenja
ili metode izolacije zagađenog tla/zagađivala.
U Nizozemskoj je odlaganje zagađenog tla u odlagališta ograničeno pod uvjetom da tlo

bude “obrađeno” za manje od 130 $ (nije specificirana jedinica mjere tla). Amerikanci predlažu
ograničenja cijene (?) sanacije zagađenog tla na 500.000÷1.000.000 $/acre (1acre = 40,46ar =
4046m2).
Troškovi obrade kod sanacije iskopom i odlaganjem materijala na drugom mjestu moraju
znatno varirati od države do države i od lokacije do lokacije s obzirom da je problem
pronalaženja odgovarajućeg mjesta za odlagalište iskopanog materijala, a uz to i problem
troškova transporta, ponegdje znatan.
Mogućnost primjene metode sanacije iskopom i odlaganjem materijala na drugoj lokaciji

trebalo bi uzeti s rezervom. Naime, zagađivalo koje spada u posebni otpad čini i zagađeno tlo
posebnim otpadom itd, Ovdje se postavlja pitanje što s jako mobilnim i lako isparivim
zagađivalima.
Jet grouting metodom (mlazno injektiranje) moguće je obraditi samo onaj dio tla koji je
zagađen, ne dirajući ostatak tla, čime se dobiva na uštedi materijala (injekciona smjesa), vremena
i novca. Ova metoda također omogućuje geofizička ispitivanja tla (down hole, cross hole i sl.
metode) čime se dobiva na sigurnosti obrade cjelokupnog volumena zagađenog tla i gore
navedeni postupak čini sigurnijim i uspješnijim. Mlaznim injektiranjem je moguće injektirati
različite injekcione smjese, zavisno od prirode zagađivala, karakteristika tla i traženih svojstava
reagenata; moguće je, između ostalog, injektorati i otopinom Land Reclaimer-a.
8.3. Mogućnosti naknadne uporabe saniranih lokacija
Uz otvoreno pitanje efikasnosti gore navedenih metoda ostaje i pitanje kvalitete zemljišta
nakon sanacije, naime hoćemo li biti u mogućnosti da tretirano zemljište uporabimo u kakovu
konkretnu korisnu svrhu.
Zavisno od zagađenja (odnosno zagađivala) i primjenjene metode zemljište ćemo moći
uporabiti ili na način na koji bismo ga uporabili prije zagađenja (POTPUNA REHABILITACIJA
TLA) ili samo u određene, ograničene svrhe (DJELOMIČNA REHABILITACIJA TLA). Na
primjer: zemljište zagađeno dušikovim spojevima (pretjerana uporaba umjetnih gnojiva) nakon

nekog vremena bit će na raspolaganje čak i za proizvodnju hrane, a zemljište jako zagađeno
ugljikovodicima nakon sanacije metodom solidifikacije in situ nikako neće moći biti uporabljeno
u navedenu svrhu, već eventualno u neku drugu.
Često puta će zagađivalo biti imobilizirano (spriječeno daljnje širenje zagađenja), ali ne i
potpuno uklonjeno iz zemlje.
Postoji realna mogućnost izgradnje objekata na lokaciji, ali smo ako smo potpuno sigurni
da neće biti negativnog utjecaja obrađenog tla bilo na ljude, bilo na objekte, bilo na okoliš, u
bližoj ili daljoj budućnosti. Monitoring nakon sanacije je obvezatan. Postavlja se pitanje: da li je
sanacija provedena kako treba i da li postoji emisija zagađivala iz tla.

IV
ZAKONSKA REGULATIVA
9. ZAKONSKA REGULATIVA U SVIJETU
Zakonska regulativa u svijetu prati razvoj gospodarenja otpadom (poslijedjih dvadesetak

godina) i težište se stavlja na izbjegavanje, iskorištavanje i obradu otpada (smanjivanje količine
koja se odlaže). Poseban razvoj zakonske regulative odvija se u samim državama europske unije,
a poseban u samim zakonodavnim strukturama unije kao takove (da bi države koje se priključuju
i koje nisu tako bogate i razvijene kao ostale mogle ići u korak s vremenom).
Regulativa EU sadrži više akata, od kojih su posebno zanimljivi:
- DIREKTIVE – glavni zakonski akti na području zaštite okoliša koje države članice EU
moraju u propisanom roku unijeti u svoje zakonodavstvo;
- ODLUKE – sve države članice ili njihove pravne osobe moraju neposredno provoditi;
- PROPISI – obvezatna opća pravila za trgovinu, kvalitet proizvoda isl., rijetko
uporabljena u zaštiti okoliša;
- PREPORUKE – nisu obvezatne.
U najvažniju opću regulativu spadaju:
Direktiva o otpadu i dopune;

Rezolucija o politici otpada;
Europski katalog otpada;
Europski katalog opasnog otpada.
Prva dva navedena akta definiraju osnove gospodarenja otpadom u EU, a to su:
1. Prevencija ili smanjenje proizvodnje i štetnosti otpada (čiste tehnologije, čisti

proizvodi...);
2. Iskorištavanje otpada (recikliranje, ponovna uporaba...)za dobijanje sekundarnih sirovina
i energije.
Direktiva o otpadu je djelomično primjenjena i u hrvatskom Zakonu o otpadu.

Katalog otpada pokriva 620 vrsta, grupiranih u 110 skupina, odnosno 20 kategorija
otpada. Komunalni otpad (kategorija br. 20) sadrži 32 vrste otpada podijeljenih u 13 skupina.
Katalog opasnog otpada sadrži 225 vrsta unutar 59 skupina. Europski katalog otpada (i opasnog
otpada) uključen je travnja 1996. godine u hrvatski Pravilnik o vrstama otpada.

U zakonskoj regulativi EU posebno poglavlje posvećeno je dopuštenim emisijama štetnih

tvari iz pogona termičke obrade komunalnog otpada (maksimalno dopustive koncentracije –
MDK...), odnosno zahtjevima za kvalitetu komposta i za zaštitu okoliša pogona biološke obrade
otpada.
Jedna od najstrožih i najrazrađenijih regulativa o otpadu, kako u EU tako i u svijetu, je

njemačka regulativa. Najvažnijim njemačkim zakonskim aktima vezanim uz komunalni otpad
smatraju se:
- zakon o izbjegavanju, vrednovanju i odstranjivanju otpada i

- tehničke upute za vrednovanje, obradu i ostalo zbrinjavanje komunalnog otpada.
Dosadašnja definicija otpada kao “stvari kojih se vlasnik riješio, želi ih se ili mora
riješiti” proširena je uvođenjem pojmova (u skladu s regulativom EU):
- otpad za vrednovanje (uporabu, materijalnu i energetsku) i
- otpad za odstranjivanje – neiskoristivi otpad.
Možda najzanimljivija literatura izravno vezana kako uz odlagališta otpada, tako i uz

geotehniku, jest: GLR – The Technical Recommendations on Geotechnic of Landfill Design and
Remedial Works (GLR – Tehničke preporuke glede geotehnologije projektiranja odlagališta i
sanacijskih radova) koje je izdalo Njemačka geotehnička udruga za potrebe Međunarodne
udruge za mehaniku tla i temeljenje (ISSMFE).
Razvijene države svijeta paralelno s razvojem zakonske regulative vezane uz

odlagališta otpada razvijaju i regulativu vezanu uz zagađeno tlo. Ozbiljnije se počelo krajem
80-tih i početkom 90-tih godina. Danas je ova problematika sve naglašenija jer do svijesti polako
dolazi da su u tlu naše rezerve pitke vode, da iz tla raste najveći dio hrane koju konzumiramo, da
na tlu gradimo... i da je sve to ugroženo i/ili onemogućeno u slučaju zagađenog tla.
U svijetu polako postaje jasno da je problematika zagađenog tla sve izravnija prijetnja
čovjeku, često puta daleko ozbiljnija od one nastale produkcijom otpada, a dosta puta i izravno
vezana uz nju.

Povrsinska Odlagalista Otpada 2007.50-95

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Povrsinska Odlagalista Otpada 2007.50-95

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Rudarsko-geološko-naftni fakultet

4.4.2. Izdvajanje i tretman odlagališnih fluida

4.4.2.1. Izdvajanje i tretman filtrata

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 49

RECIRKULACIJA - je najjednostavniji način za tretiranje filtrata, primjenjiv i tijekom

BIOLOŠKI TRETMAN - uključuje aerobnu i anaerobnu biološku stabilizaciju filtrata. Na

FIZIČKO/KEMIJSKI TRETMAN - sastoji se od više postupaka, kao npr. membranskog

TERMIČKI POSTUPCI - su npr. uparivanje, sušenje i “striping”. Oni mogu uslijediti i

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 50

nadzirati kvantitativno/kvalitativne karakteristike filtrata da bi se moglo na vrijeme reagirati u

4.4.2.2. Izdvajanje i tretman odlagališnog plina

Gospodarenje odlagališnim plinom podrazumjeva:

Bunari za prikupljanje plina mogu biti vertikalni, horizontalni i kombinirani.

U osnovi postoje dva načina otplinjavanja: pasivni i aktivni.

Pasivni način otplinjavanja podrazumjeva iskorištavanje vlastitog tlaka plina u tijelu

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 51

Slika 4.4.2.2.-1. Pasivno otplinjavanje.

Aktivni način otplinjavanja je postupak isisavanja plina iz tijela odlagališta

- održavanje djelotvornog potlaka u odlagalištu;

Aktivno otplinjavanje odlagališta otpada prikazano je na Slici 4.4.2.2.-2.

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 52

Slika 4.4.2.2.-2. Aktivno otplinjavanje.

Odlagališni plin je u osnovi štetan i opasan. Sakupljene količine trebalo bi kontinuirano

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 53

5. IZGRADNJA ODLAGALIŠTA I EKSPLOATACIJA

5.1. ODABIR LOKACIJE ODLAGALIŠTA

Čimbenici vezani uz izbor lokacije su:

1. tehnički (geološki i geotehnički), i

Geološki čimbenici odnose se na inženjerskogeološke i hidrogeološke prilike na

Ekološki se čimbenici odnose na učinke koje će odlagalište imati na samu mikrolokaciju

Postupak izbora lokacije vrlo je složen i sastoji se od četiri osnovna koraka.

1. KORAK se čini na regionalnoj razini. Razmatra se veliko područje unutar kojeg

2. KORAK je spuštanje na lokalnu razinu, gdje se određuju uža područja unutar

važnih vodonosnika, poplavna područja, šume, vrijedno poljoprivredno zemljište, zone u

3. KORAK označava spuštanje na razinu potencijalnih lokacija, što znači da se

4. KORAK – se odnosi na razinu konkretne lokacije, odnosno na donošenje konačne

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 56

5.1.1. Inženjersko-geološka i hidrogeološka situacija

- (geološki) sastav materijala slojeva (i) njihovu starost;

5.1.2. Geomehanički istražni radovi

Geomehaničke istražne radove provodimo i na samoj (budućoj) lokaciji odlagališta i na

Od geotehničkih istražnih metoda trebalo bi navesti: izradu sondažnih jama, bušenje s

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 57

5.2. VRSTE ODLAGALIŠTA S OBZIROM NA TEHNOLOGIJU ODLAGANJA

Prema kvaliteti izgradnje, odlagališta dijelimo na sanitarna i nesanitarna odlagališta

S obzirom na tehnologiju odlaganja otpada - način ugradnje otpadnog materijala u

1. nadzemna odlagališta – u obliku nasipa, “humka”;

Na Slikama 5.2.-1. i 5.2.-2. prikazana su odlagališta s obzirom na tehnologiju odlaganja.

(a) nadzemno odlagalište (b) odlagalište na kosini

Površinska odlagališta otpada ♦ interna skripta 58

(c) ukopano odlagalište13 (c2) neispravan oblik ukopanog

Slika 5.2.-1. Vrste odlagališta s obzirom na tehnologiju odlaganja.

(d) kombinirano odlagalište (d2) sanirano odlagalište

(e) kombinirano odlagalište (f) klasično kombinirano odlagalište

(g) podzemno odlagalište

Slika 5.2.-2. Vrste odlagališta s obzirom na tehnologiju odlaganja (nastavak).

5.3. ELEMENTI ODLAGALIŠTA OTPADA I NJIHOVO PROJEKTIRANJE

5.3.1. Temeljni zaštitni sustav

5.3.2. Pokrovni zaštitni sustav

5.3.3. Specifičnosti pojedinih slojeva unutar sustava

5.3.3.2. Brtveni slojevi

5.3.3.3. Drenažni slojevi

5.3.3.4. Zaštitni i prijelazni slojevi

5.3.3.5. Rekultivirajući sloj

Najbolja zbijenost se postiže ako se sa zbijanjem počinje od baze odlagališta;