SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA POVIJEST

Vojna revolucija i Vojna krajina u XVI. stoljeću

-osvrt na tekstove J. Kelenika i N. Klaić-

Ime i prezime studenta: Antun Busjak

Kolegij: Vojna i vojnokrajiška povijest

Nositelj kolegija: dr. sc. Nataša Štefanec

Ak. godina : 2018./2019.

Zagreb, 21. ožujak 2019.

 Razdoblje osmanskih napada na području Europe u XVI. stoljeću je bilo na vrhuncu i
zbog toga se kroz cijelo stoljeće razvijaju pogranična područja poznata kao krajine na kojima
se primjenjuju brojne nove tehnologije i taktike u vojnom smislu. Tzv. vojna revolucija je
prema mnogim autorima započela i uzela maha baš kroz tih 100 godina nakon 1500., a
potaknuta je bila brojnim stvarima. Razvoj vojnih taktika, tehnologije oružja i fortifikacija
primjenjuju se ponajviše na teritoriju gdje je osmanska opasnost najveća, na jugoistoku
Europe. Politička situacija je bila određena ratovima, koji su diktirali i život uz granicu u svim
njegovim aspektima. Kroz ovaj rad ću se osvrnuti na dva historiografska teksta koji se bave
ovom problematikom: tekst Józsefa Kelenika, The military revolution in Hungary i tekst Nade
Klaić, ''Ostatci ostataka'' Hrvatske i Slavonije u XVI st. (od mohačke bitke do seljačke bune
1573.). Pokušat ću donijeti neka meni nova zapažanja autora, te neke moguće manjkavosti
tekstova i odrediti njihov doprinos historiografiji općenito i vojnoj i vojnokrajiškoj povijesti.

Centralna tema teksta J. Kelenika je očita već iz naslova, vojna revolucija u

Mađarskoj, tj. Ugarskoj. Autor se generalno slaže sa zaključcima Michael Robertsa i Geoffrey
Parkera, ali on fokus svog istraživanja i glavnu tezu stavlja na važnost vatrenog oružja. Po
njemu je, uz napredak tehnologije oko opsadnih sustava i povećanja broja trupa, najutjecajniji
faktor vojne revolucije upravo vatreno oružje, njegov nastanak, razvoj, primjena i vrste.
Koristeći se već razvijenom metodologijom vojne revolucije, Kelenik problematizira njenu
prisutnost na Ugarskom području, točnije on smatra da je upravo Ugarska mjesto gdje je
revolucija procvala, ako ne i nastala. Tu tezu je djelomično i argumentirao koristeći brojne
primjere i osobna istraživanja, ali se mora zamijetiti i određeno nepoštivanje odmaka od
historijske radnje i čvrstog zalaganja za pomalo nacionalnu sliku cijelog procesa. Fokus je
stavljen na tzv. Dugi ili 15-godišnji rat između 1593. i 1606. godine. U tom već kasnom XVI.
st. tehnologija je napredovala u usporedbi s početkom stoljeća u drugim regijama Europe. Taj
pomalo ograničeni okvir možda ograničava proučavanje vojne revolucije općenito, a
pogotovo u Ugarskoj jer se vrlo malo prostora daje prethodnom razdoblju, osim pukih
tehničkih specifikacija. Autor u detalje opisuje i obrađuje podatke oko vrsta vatrenog oružja,
njihove lakoće korištenja, dometa i slično, što bi zasigurno moglo biti korisno za neka buduća
istraživanja ili mikrohistorije. Bitno je naglasiti aspekt utjecaja „stranaca“ na vojnu revoluciju
i Dugi rat. Zanimljiv je dotok ideja i vojnih taktika na prostor Ugarske zbog prisutnosti
Nijemaca, Španjolaca, Francuza i drugih vojnika u ratu. Smatram da autor ovdje izlaže i neke
nove informacije ali i problematizira taj međuodnos europskih sila iz jedne drugačije, vojno-
savezničke perspektive kao odgovor na osmansku opasnost. Uspjeh odbijanju osmanskih

~2~
napada autor dijelom stavlja i na artiljeriju, tj. na opremljenost vojnokrajiških utvrda s
topovima u različitim količinama. To daje zanimljiv uvid u dinamiku obrane, a također
potvrđuje i ranije teorije vojne revolucije u ostatku Europe. Glavni razlog obrane nad
Osmanlijama pripisuje vatrenom oružju za koje kaže da je bitnije od količine vojnika, pošto je
osmanska strana u tom pogledu prednjačila. Na raznim primjerima potvrđuje i treću glavnu
tezu vojne revolucije o povećanju broja oružja, ali i ljudi, s time da ovdje govori ponajviše o
stranim vojskama. Najveća važnost teksta je, osim u detaljnim prikazima tehničkih elemenata
novog oružja i statistike oko njih, što je autor donio svojih 5 karakteristika vojne revolucije
kojima pokušava dokazati tezu u prisutnosti iste u Ugarskoj, ako ne i prikazu Ugarske kao
mjestu gdje je vojna revolucija potekla.

Tekst N. Klaić kao centralnu temu ima poznatu seljačku bunu iz 1573., ali autorica do
bune dolazi postupno kroz sve aspekte političkog, ekonomskog i vojnog života nakon 1527. U
svakom od tih društveno-političkih aspekata traži moguće uzroke une ili problematizira neke
uzroke navedene u ranijoj historiografiji. Kroz analizu svih tih dijelova društva dolazi i do
nekih vrlo zanimljivih zaključaka, a neke samo detaljnije razlaže. Zapravo kroz cijeli tekst
vrši analizu vojnokrajiškog društva, Vojne krajine kao povijesnog fenomena i političke
situacije oko svega toga. Prolazeći kroz tekst pomalo se čini da je proces istraživanja tekao
suprotnim smjerom, tj. da je poznavajući moguće uzroke ili moguće uzroke bune autorica
razlagala određene aspekte u detalje prikazujući tako vojnokrajiški život i time dolazeći do tih
istih uzroka koje zatim pobija, detaljnije razlaže ili donosi nove zaključke. Takav pristup
načelno nije loš jer nam donosi neke nove poveznice oko poznatih faktografskih činjenica,
povijesnih zbivanja i procesa čime dobivamo dublji uvid u povezanost prošlosti. Dotadašnja
istraživanja, tj. njihov prikaz bio pomalo razgranat u segmente koji se previše ne dodiruju i
time kao da nema povezanosti između segmenata. Npr. utjecaj poreznog sustava na bunu,
odnos plemstva i bana prema vladaru i kakve je to posljedice imalo u vojno-političkoj
povijesti itd. Politički pregled dan na početku teksta daje dobar uvod u sljedeće segmente
društva jer postavlja probleme već od starta s povećanjem osmanske opasnosti, dolaskom
Habsburgovaca i sukobom sa Zapoljom. Svi ti, i brojni drugi, već poznati, politički događaji
predstavljeni su tako da u narednom tekstu imaju jasnu korelaciju na Vojnu krajinu, tj. na
njeno upravljanje, održavanje i život vojnika i seljaka. U tom političkom osvrtu prikazana je i
povijest susedgradsko-stubičkog posjeda kako bi se kasnije došlo do određenih uzroka bune
1573. Što se tiče vojnokrajiške povijesti vrlo je temeljito prikazan nastanak Krajine, iz čega je
nastala i koji su bili očiti ciljevi. Prolazeći kroz popis utvrda na tom prostoru zanimljivo je

~3~
primijetiti kako njihovo napuštanje ili vojni padovi na neku ruku mogu tome 'zahvaliti'
političkoj situaciji u zemlju, nedostatku novca, ljudi i sukobu vlasti s još vrlo jakom
plemstvom u Hrvatskoj i Slavoniji. Razne vrste posjeda dobivale su drugačiju pažnju vlasti na
svim njenim razinama, a određene utvrde su samo bile važnije pa su stoga i u njih više ulagali.
Posebna pozornost je posvećena Gradecu i obrambenim strukturama i funkcioniranju istih oko
njega, što je razumljivo jer je fokus rada ipak buna 1573. Klaić otvara i već poznato pitanje
Vlaha u Krajini i njima posvećuje zamjetivi dio teksta. Problematizira njihovo doseljenje,
religiju, smještaj, funkciju unutar vojnih struktura, a ponajviše sukobe sa stanovništvom koje
je na tim prostorima već živjelo. Ovdje, kao i na drugim mjestima u tekstu, proturječi nekim
ranijim tvrdnjama, a glavna razlika je što Klaić ne pridaje ekonomsku sferu kao jedini uzrok
bune, već je njoj bitna i politička, ali i vojna sfera. Poprilična razlika s obzirom na vrijeme u
kojem je tekst pisan i kako su drugi u takvom sustavu tada pisali. Velik dio teksta posvećen je
i analizi svih vrsta poreza, tj. bilo kakvog davanja u naturi, novcu ili radu. To je očigledno
jedan od većih uzroka bune 1573. pa je stoga taj dio vrlo detaljno obrađen i smatram ga vrlo
korisnom i izvan aspekata proučavanja bune ili Krajine. Konačno zaključuje je da vojnik u
svemu prisutan i da stvari nisu kakve se nekada čine. Smatram da su čak i bitniji neki
zaključci i spoznaje unutar teksta nego ta priča o buni i njenim uzrocima.

Konačno, možemo zaključiti kako oba rada na mnoge načine pridonose povijesnoj
znaneosti, a posebno vojnoj i vojnokrajiškoj povijesti, svaki na drugačiji način. Rad J.
Kelenika se možda u početku čini kao opširan geografski i vremenski, ali zapravo to nije i na
jednom kraćem periodu je objašnjena ponajbolje tehnološka strana vojne revolucije, te kako
određeni europski činbenici utječu na vojnu stranu mađarske krajine. N. Klaić je zapravo
nešto posve suprotno. Tema sa, na prvi pogled, uskim fokusom jedne bune zapravo donosi
puno vrijednije zaključke i istraživanja na putu do novih spoznaja, dok one same nisu toliko
zanimljive. Jedan uski prikaz vojne revolucije na mađarskom primjeru zasigurno je koristan i
za šira istraživanja, a neki podaci su posve novi i zahtjevaju daljnje proučavanje. Drugi tekst,
pak, proučava jednu posve poznatu tematiku seljačke bune 1573. i Krajinu kao povijesni
fenomen, ali iz drugih kuteva što nam omogućava povezivanje procesa i događaja kao
utjecajne jednih na druge, a ne puko nabrajanje kurioziteta i suhoparnih definicija. Oba rada
na svoj specifičan način mogu biti iskorišteni u daljnjoj historiografskoj raspravi i nekim
budućim vojnokrajiškim istraživanjima, a i šire od toga.

~4~