Professional Documents
Culture Documents
Knjiga Banke I Rizici PDF
Knjiga Banke I Rizici PDF
Ćurčić
Doc. dr Miljana Barjaktarović
BANKE I RIZICI
Upravljanje bankom, korporativnim i portfolio
rizicima banke
Beograd, 2010.godine
Autori:
Prof. dr Uroš N. Ćurčić
Doc. dr Miljana Barjaktarović
Recenzenti:
Prof. dr Nenad M. Vunjak
Prof. dr Ljubomir D. Kovačević
Lektor:
Izdavač:
Kompjuterski slog:
Active Design, Novi Sad, Jermenska 9
Tiraž: primeraka
CIP:
Izdavač i štampa:
Sadržaj
S A D R Ž A J
Uvodne napomene
Deo prvi:
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Glava 1: Banke i faktori promena u bankarstvu
1.1. Pojam i suština bankarske delatnosti
1.2. Ključni faktori promena u bankarstvu
1.3. Promene i interno poslovanje banaka
1.4. Promene i perspektiva razvoja bankarstva
Glava 2: Tržišne promene i konkurencija u bankarstvu
2.1. Uticaj makro promena na strukturu bnakarstva
2.2. Strukturne promene u savremenom bankarstvu
2.3. Makro ekonomske snage i konsolidacija banaka
Glava 3: Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
3.1. Promene u bankarstvu zemalja u tranziciji
3.2. Svojinska i poslovna transformacija u bankarstvu
3.3. Menadžment i liderstvo u bankarstvu
Deo drugi:
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Glava 4: Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
4.1. Krportivno upravljanje bankom
4.2. Sistemski okvir za upravljanje rizicima banke
4.3. Institucionalni okvir za upravljanje rizicima banke
4.4. Uloga javnosti u upravljanju rizicima banke
Glava 5: Upravljanje bilansom poslovne banke
5.1. Upravljanje bilansima banke
5.2. Upravljanje pasivom – obavezama banke
5.3. Upravljanje aktivom - imovinom banke
5.4. Upravljanje akcijskim kapitalom banke
Glava 6: Upravljanje korporativnim rizicima banke
6.1. Upravljanje rizikom boniteta banke
6.3. Upravljanje rizikom pozicije likvidnosti banke
6.3. Upravljanje rizikom profitabilnosti banke
6.4. Sistemi ranog otkrivanja rizika u bankama
Glava 7: Upravljanje kvalitetom poslovanja banke
7.1. Kvalitet bankarskih proizvoda I usluga
7.2. Model upravljanja kvalitetom u banci
7.3. Standardi kvaliteta u poslovanju banke
7.4. Komunikacioni standardi u poslovanju banke
Glava 8. Upravljanje rastom vrednosti banke
8.1. Koncept korporativnog rasta vrednosti banke
8.2. Metode i okviri rasta korporativne vrednosti banke
8.3. Procena korporativne vrednosti banke
8.4. Eksterni rast korporativne vrednosti banke
Deo treći:
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
BANKE I RIZICI I
Sadržaj
Glava 9: Koncept portfolio upravljanja rizicima banke
9.1. Portfolio concept performansi banke
9.2. Upravljanje performansama kreditnog portfolija
9.3. Upravljanje performansama investicionog portfolija
9.4. Upravljanje performansama vanbilansnih aktivnosti
Glava 10: Upravljanje rizikom kreditnog portfolija banke
10.1. Kredit i kreditni portfolio banke
10.2. Kreditni rizici banke
10.3. Upravljanje rizikom kretkoročnih kredita
10.4. Upravljanje rizikom dugoročnog kredita
10.5. Upravljanje rizikom kreditiranja stanovništva
Glava 11: Upravljanje rizicima investicionog portfolija banke
11.1. Poslovanje banke sa hartijama od vrednosti
11.2. Emitovanje i plasman hartija od vrednosti
11.3. Merenje rizika ulaganja u hartije od vrednosti
11.4. Relativizacija rizika hartija od vrednosti
Glava 12: Upravljanje portfolio rizicima kamatne stope
12.1. Suština, uloga i formiranje kamatne stope
12.2. Analiza faktora rizika kamatne stope
12.3. Merenje izloženosti riziku kamatne stope
12.4. Relativizacija rizika kamatnih stopa
Glava 13: Upravljanje portfolio rizicima deviznog kursa
13.1. Suština i značaj deviza
13.2. Funkcije i struktura deviznog tržišta
13.3. Vrste izloženosti riziku deviznog kursa
13.4. Oblici upravljanja rizikom deviznog kursa
Glava 14. Upravljanje portfolio rizicima vanbilansnih aktivnosti
14.1. Vrste vanbilansnih aktivnosti banke
14.2. Valorizovanje rizika vanbilansnih aktivnosti
14.3. Zaštita od rizika vanbilansnih aktivnosti
14.4. Konverzija rizika vanbilansnih aktivnosti
Ključne reči
Literatura
Beleška o autorima
II BANKE I RIZICI
Sadržaj
SADRŽAJ
Deo prvi:
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI…………….....……………..1
BANKE I RIZICI 3
Sadržaj
Tranzicioni procesi u našem bankarstvu...54 Promene u mikroekonomskom
poslovanju banaka..57
3.3. Menadžment i liderstvo u bankarstvu..............................................................60
Suština i značaj menadžmenta i liderstva…60 Bitne promene u bankarskom
menadžmentu i liderstvu...65 Uspešno upravljanje promenama u banci...67 Otpori
zaposlenih promenama u banci...70
Deo drugi:
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE.................................74
4 BANKE I RIZICI
Sadržaj
Klasifikacija rizične aktive banaka po Bazelskim sporazumima I i II...130
BANKE I RIZICI 5
Sadržaj
Deo treći:
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE……………………………235
6 BANKE I RIZICI
Sadržaj
BANKE I RIZICI 7
Sadržaj
8 BANKE I RIZICI
Sadržaj
14.1. Vrste vanbilansnih aktivnosti………………………………………………...399
Suština i nastajanje vanbilansnih aktivnosti …399 Vrste vanbilansnih aktivnosti…400
Vrste rizika u vanbilansnim aktivnostima…402
14.2. Valorizovanje rizika vanbilansnih aktivnosti……………………………….403
Portfolio rizik i rizik isporuke…403 Rizik neispunjenja ‘punih’ obaveza…406 Rizik
neispunjenja ‘delimičnih’ obaveza …406
14.3. Zaštita od rizika vanbilansnih aktivnosti ....................................................407
Precizne i jasne poslovne procedure…407 Visina, ugovaranje i naplata provizije…410
Pokrivanje rizika iz dobiti …411
14.4. Konverzija rizika vanbilansnih aktivnosti…………………………………..412
Potreba konverzije rizika vanbilansnih operacija...412 Faktori konverzije rizika
vanbilansih pozicija…413
BANKE I RIZICI 9
Uvodne napomene
UVODNE NAPOMENE
uz četvrto izmenjeno, prerađeno i dopunjeno izdanje
Dinamične promene u bankarskom okruženju, osvežena bankarska literature i nešto
izmenjene potrebe u visokom obrazovanju studenata (Bolonjska deklaracija), usovili
su i neke nužne promene udžbenika za proučavanje bankarsskog menadžmenta sa
akcentom na bankarske rizike. Naime, još od nastanka banaka pa do današnjih dana,
ostaje da je kvalitet upravljanja poslovanjem banke a danas i upravljanje bankarskim
rizicima, jedna od primarnih karakteristika bankarskog poslovanja. Deregulacija
finansijskih tržiša, globalizacija bankarskog poslovanja i sve oštrija konkurencija
dovele su do smanjenja profitne marže, odnosno do manjeg prostora za ostvarivanje
profita po osnovu klasičnih bankarskih poslova. Stoga su dva esencijalna cilja važna i
vezana za savremeno bankarstvo, a to su: sigurnost i profit.
X BANKE I RIZICI
Uvodne napomene
korporativnim i portfolio rizicima. Ovo je posebno značajno za naše banke sada poslea
tranzicije, jer se nalaze na prekretnici načina vođenja poslovne politike i pojedinih
bankarskih poslova u slobodnom delovanju tržišnih zakonitosti.
Deo prvi:
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Glava 1: Banke i faktori promena u bankarstvu
Glava 2: Tržišne promene i konkurentnost u bankarstvu
Glava 3: Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
Deo drugi:
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Glava 4: Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
Glava 5: Upravljanje bilansom poslovne banke
Glava 6: Upravljanje korporativnim rizicima banke
Glava 7: Upravljanje kvalitetom poslovanja banke
Glava 8: Upravljanje rastom vrednosti bamke
Deo treći:
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Glava 9: Portfolio koncept upravljanje rizicima banke
Glava 10: Upravljanje rizikom kreditnog portfolija banke
Glava 11: Upravljanje rizikom investicionog portfolija banke
Glava 12: Upravljanje rizikom portfolija kamatne stope banke
Glava 13: Upravljanje rizikom portfolija deviznog kursa banke
Glava 14: Upravljanje rizikom portfolija vanbilansnih aktivnosti banke
U prvom delu knjige, koji nosi naziv Upravljanje bankom u rizičnoj sredini, materija
je izložena u tri (1, 2, i 3.) glave.. U prvoj glavi autori razmatraju koncept poslovne
banke i faktore strukturnih promena u bankarskom okruženju. U drugoj glavi akcenat
je na tržišnim promenama i na konkurentskom odnosu među bankama. U trećoj glavi
autori akcenat daju na tranziciju i proces strategijskog bankarskog meandžmenta, te
liderstvo u bankarstvu, što predstavlja okosnicu savremenog upravljanja bankom.
U drugom delu knjige, koji ima naziv Upravljanje korporativnim rizicima banke,
izložena je materija u pet (4, 5, 6, 7 i 8.) glava. U četvrtoj glavi razmatra se
korporativni (akcionarski) koncept upravljanja rizicima banke. U petoj glavi se izlaže
tematika efikasnog i efektivnog finansijskog upravljanja bankom i kapitalom banke
preko promena u bilansu stanja banke. U šestoj glavi se akcenat stavlja na
BANKE I RIZICI XI
Uvodne napomene
Treći deo knjige nosi naziv Upravljanje portfolio rizicima banke i obuhvata šest glava
(9, 10, 11, 12, 13. i 14.). U devetoj glavi ukazuje se na značaj i
korisnost koncepta upravljanja portfolio performansama, odnosno
portfolio rizicima, koje doprinose rastu profita, a time i rastu
vrednosti banke. U desetoj glavi analiziraju se kreditni rizici
banke, pri čemu je akcenat dat na kreditne plasmane banke. U
jedanastoj glavi se razmatraju rizici investicionog portfolija banke,
tj. rizici ulaganja u hartije od vrednosti. Dvanaesta glava knjige
tretira problem upravljanja rizicima kamatne stope, a trinaesta
glava analizira problem upravljanja rizikom deviznog kursa.
Zadnja četrnaesta glava posvećena he upravljanju rizika
vanbilansnih aktivnosti banke.
Sadašnje vreme u našoj privredi je još uvek vreme tranzicionih promena. To zahteva
novu poslovnu filozofiju i novi pristup rešavanju poslovnih problema u bankama i
procenu poslovnih rizika pre ulaženja u pojedine poslovne i finansijske poduhvate.
Svaka bankarska institucija, bez obzira na svoju veličinu i lokaciju, predstavlja
poslovni entitet koji se bori da: poveća svoju zaradu-profit, stabilizuje svoj rast i
razvoj i poveća svoje učešće na tržišu. Ove ciljeve je u prošlosti bilo znatno lakše
ostvarivati nego danas. U privredi danas, kada je više povezana sa globalnim tržištima
nego sa lokalnim i regionalnim, naglo se povećava operativni i finansijski rizik za
banke svih veličina i u svim situacijama.
Spora kretanja na tržištu su prošlost. Današnje učestale promene traže od menadžment
tima banke znanja, sposobnosti i veštine da se ostvari profit u svim preduzetim
poslovnim poduhvatima. Kao rezultat ovih pa i drugih kretanja, postepeno se sužava
tradicionalni prostor zarade i profita za banke. Zbog toga, nije značajno samo
upravljati rizikom na nivou banke, već i u svakom njenom funkcionalnom delu, pa i
svakom bankarskom poslu. Danas više nego ikada do sada, ostvarivanje
zadovoljavajuće stope povrata sredstava za banku i za akcionare traže od banke
visokih performansi da:
• maksimizira prihode,
Suština strategije u banci nije više pitanje da li treba preduzeti rizik ili ne, već koliki
rizik banka može preduzeti polazeći od strategijskog pristupa poslovanju - plasmanu
(ulaganju) sredstava radi ostvarenja profita. Podjednaku važnost dobija i strategija
izlaska banke iz nekog lošeg posla. Menadžment banke treba da se sve više oslanja na
profesionalnost u poslu, zasnovanu na savremenom agresivnom marketingu,
strategijskom planiranju, finansijskom menadžmentu, savremenoj tehnologiji i
upravljačkom informacionom sistemu.
Knjiga je, pre svega, namenjena kao udžbenik studentima, ali se nadamo da može
korisno poslužiti zaposlenima u bankama i kolegama profesorima, naučnim i stručnim
radnicima koji se po raznim osnovama bave ovom problematikom.
UPRAVLJANJE BANKOM U
RIZIČNOJ SREDINI
Glava 1.
Mogu se definisati u smislu ekonomskih funkcija koje imaju, usluga koje pružaju
klijentima i pravnom osnovu njihovog postojanja. 2
BANKE I RIZICI 3
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
organizacija, koja obavlja neke od raznih ili sve bankarske funkcije, npr.: primanje,
sakupljanje, prenos, plaćanje, pozajmljivanje, investiranje, poslove kupoprodaje
deviza, menjačke poslove i razne novčane usluge (čuvanje depozita, posredništvo,
starateljstvo, poslove poverenja) kako na domaćem, tako i na međunarodnom tržištu.5
Prema Zakonu o bankama6 (član 4.), banka može da obavlja sledeće poslove:
5
Glenn M.G., Garcia F.I., Encyclopedia of Banking and Finance, Bankers Publishing
Company, Boston, 1983., str. 65.
6
www.nbs.co.yu. Član 4, Zakon o bankama , “Službeni glasnikRS”, br. 107/2005
7
Ibidem, član 5
4 BANKE I RIZICI
Banke i faktori promena u bankarstvu
BANKE I RIZICI 5
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
tr
žiš
KREDITNI - INVESTICIONI – TRGOVAČKI
e t
PORTFOLIO
Shodno tome, teško je naći podesnu definiciju koja bi obuhvatila različite vrste
kompanija koje pružaju finansijske usluge, a koje sebe nazivaju bankama
8
Ivanović P., “Risk Management- Status and the challenges of strategic and
operatinal management in Serbian banks and insurance environment”, seminar:
Univerzitet “Braća
6 BANKE I RIZICI
Banke i faktori promena u bankarstvu
Suština delatnosti banaka je u depozitno kreditnim transakcijama, posredništvu
(intermedijerstvu), poverenju i stabilnosti, uz poštovanje bankarskih principa (naročito
sigurnosti i likvidnosti) u čijoj osnovi leže poverenje i solventnost. 9
9
Ćurčić dr Uroš: Bankarski portfolio menadžment - Strategijsko upravljanje bankom,
bilansima, kvalitetom, bonitetom i portfolio rizicima banke, Novi Sad, Feljton, 2002.,
str. 17.
10
Ibidem, str. 3
BANKE I RIZICI 7
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
• potrošačke kredite (installament loans),
• stambene kredite (residential mortgages),
• kreditne zajmove na bazi akcija (equity credit loans),
• depozitne usluge (deposit services) i
• individualne penzione račune (individual retirement accounts).
• kreditiranje (lending),
• upravljanje gotovinom (cash management),
• komercijalni hipotekarni krediti (commercial mortgage credits),
• zajmovi za obrtna sredstva (working kapital loans),
• lizing (leasing),
• usluge starateljstva (trust services) itd.
U SAD, banke dele tržište bankarstva na veliko u nekoliko nivo različitih poslova.
Tako za najveće postoji tržište Fortune 500 i Fortune 1000 obuhvatajući 1000 najvećih
korporacija u SAD. Srednje tržište obuhvata kompanije sa godišnjom prodajom od $
50 do $ 250 milona, dok tržište malih poslova obuhvata korporacije sa prodajom ispod
$ 10 miliona.
11
Thomas Fitch: 677.Dictionary of Banking Terms, Barrons Business Guides, New
York, 1990, str. 526.
12
Ibidem, str. 538.
8 BANKE I RIZICI
Banke i faktori promena u bankarstvu
omogućava bankama prodaju više proizvoda i usluga pod jednim krovom nešto slično
kao finansijski supermarket. Glavni nedostatak je da univerzalni bankarstvo
omogućava koncentraciju ekonomske moći u rukama velikih bankarskih institucija,
koje drže deoničku poziciju u kompanijama, koje su takođe i korisnici kredita. 13
13
Ibidem, str. 655.
14
Ibidem, str. 461.
BANKE I RIZICI 9
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
usluge putem jednofilijalske banke (zvanom unit bank). Filijalsko bankarstvo ne bi
trebalo poistovećivati sa bankarstvom u više država (interstate banking).15
15
Ibidem, str. 91.
16
Ibidem, str. 326.
17
Ibidem, str. 542.
10 BANKE I RIZICI
Banke i faktori promena u bankarstvu
zajedničke štedne banke ili kao deoničke štedne banke emitujući obične akcije za
publiku.
18
Ibidem, str. 144.
19
Ibidem, str. 145-148.
BANKE I RIZICI 11
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Interne finansijske kompanije (Captive Finance Company) obično podružnice u
potpunom vlasništvu ovih kompanija, primarno egzistiraju da bi finansirale kupovine
potrošača od matične kompanije. Premda ove podružnice stoje na sopstvenom
finansiranju, matične kompanije često odobravaju subordinarne kredite da bi ih dodali
njihovoj kapitalnoj poziciji. Ove podrške su visokog leveridža na kojima podružnice
posluju i osiguravaju njihovo aktivno učešće na tržištu komercijalnih papira i
obveznica. 20
12 BANKE I RIZICI
Banke i faktori promena u bankarstvu
• potpuna oslonjenost na automatizaciju poslovanja u svim poslovnim
procesima,
• evolucija bankarstva u netradicionalne poslove i sl.
Spoljnji faktori koji dodatno kreiraju uslove u kojima banke posluju su: deregulacija,
tehnologija, globalizacija, sekjuritizacija i sl., koje stvaraju uslove za:
Navedeni faktori su toliko promenili uslove poslovanja banaka, kao i »same« banke, i
stvaraju »strah« da će za kratko vreme:
BANKE I RIZICI 13
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
23
Obavezna rezerva kod centralne banke u obliku nekamatnih ili niskokamatnih keš
depozita je odličan primer regulacije. Ona je u suštini porez na bankarske operacije jer
banke ne zarađuju kamatu na ova sredstva, a moraju da ih odvoje, smanjujući na taj
način sopstvenu likvidnost i profitabilnost
24
Milijarde dolara koje su bile deponovane na starijim instrumentoima štednje sa
relativno niskim prihodima, kao i na beskamatnim tekućim računima, pretočile su se
na račune koji su donosili znatne prihode sa promenljivom prihodnom stopom u
skladu sa tržišnim uslovima.
25
Rose P.S., Hidgins S.S., Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data status,
Beograd, 2005., str. 21.
14 BANKE I RIZICI
Banke i faktori promena u bankarstvu
8. poslove fuzija i akvizicija na nacionalnom i međunarodnom tržištu, 27
9. formiranje finansijskih holding kompanija i raznovrsnost finansijskih usluga
koje mogu da ponude (osiguranje, brokerske usluge, underwriting hartija od
vrednosti i sl),
26
Krajem 1999 god. u SAD je donet zakon kojim se ukidaju razlike između ovih
institucija.
27
Ćurčić dr Uroš: Upravljanje rastom i performansama banke, Mladost-holding,
Loznica, 2003., str. 19.
28
Krstić B., Bankarski menadžment, Ekonomski fakultet, Niš, 2004.
29
“Report on consolidation in financial sector”, IMF- Group of Ten, publikacija,
januar 2001.
30
Mishkin F. S., Strahan P.E., “ What will tehnology Do to Financial Structure?”
Brooking- Wharton Papers on Financial Services, 1/2000, str. 249-287.
31
http://www.bis.org/publ/bppdf/bispap28.pdf, Hawkins J., Mihaljek D., ”The
banking industry in the emerging market economies: competition, consolidation and
systemic stability- an overview”, Bank for International Settlements, 2006., str. 3
BANKE I RIZICI 15
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Inovacije u platnim sistemima (ATM, kartičarstvo i sl.) su obezbedile komfornost u
upravljanju bankarskim transakcijama, sigurnost i pouzdanost platnog i finansijskog
sistema, promociju konkurentskog tržišta, adekvatne nivoe korisničke zaštite i sl.
Takođe su doprinele standardizaciji finansijskih proizvoda i omogućile efikasniju
ponudu istih preko elektronskih kanala distribucije kroz:
32
Ćurčić dr Uroš: Upravljanje rastom i performansama banke, Mladost-holding,
Loznica, 2003., str. 31.
33
Procene od strane: US Department of Commerce u 1998. god. Α ; Booz,
Allen&Hamilton u 1997 god. Β ; Goldman Sach& Boston Consalting Group C
34
Koch T. W., Macdonald S. S., Bank Management, Thomson- South-Western, New
York, 2003., str. 21
C
16 BANKE I RIZICI
Banke i faktori promena u bankarstvu
BANKE I RIZICI 17
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
1983 Prva emisija kolateralizovanih hipotekarnih obveznica (Collateralized
mortgage obligations first issue)
1984 Upotreba JUNK BONDS u preuzimanjima kompanija putem duga (Junk
Bonds to finance LBO)
1985 Sekjutizacija auto zajmova, lizinga i kreditnih kartica (securitized car
loans, leases, credit cards)
1987 MUTUAL fondovi za municipalne obveznice (Mutual funds for bank-qualified
municipal bonds)
1988 Planovi osiguranja za korišćenje kreditne kartice banke (Byers assurance
plans for bank credit card purchaces)
1989 Osiguranje za kupovine kreditnom karticom (insurance on credit card
purchase)
1990 AT&T univerzalna kreditna kartica (AT&T Universal credit card)
1990 Opcije na kamatne svopove i kreditne derivate (options on interest rate
swaps, credit derivatives)
1991 Popularizovan berzanski indeks (Stock index CDs popularized)
1993 Kreditne kartice (credit cards with photos)
1994 Prepeid debitne kartice (prepaid debit cards)
1995 Široka upotreba automatizovanih sistema plaćanja (extensive use of
automated bill pay)
1996 Upotreba Internet bankarstva (use of Internet banking)
1997 Aktivna upotreba kreditnih derivata (active use of credit derivatives)
1997 Aktivno tržište sekjuritizovanih zajmova (active market in securitized
nonguaranteed portions of small bussines loans)
1998 Uvođenje fjučers ugovora na lični bankrot (introduction of futures contract
on personal bancrupties)
2000 Elektronska prezentacija čeka (electronic check presentment-ECP)
2001 Weather derivatives
1.3. PROMENE U INTERNOM POSLOVANJU BANAKA
18 BANKE I RIZICI
Banke i faktori promena u bankarstvu
internacionalizacija, komercijalizacija interneta i elektronskog poslovanja, transferne
cene, merdžeri i akvizicije, multinacionalne banke i kompanije 38 i sl. su doprinele tim
procesima. 39 Multinacionalne banke su proširile svoje poslovanje u druge zemlje
putem:
One su dobile odgovarajuće licence od domaće Centralne banke (ili neke nadležne
institucije), u početku su kreirale filijalske mreže po celom svetu, a kasnije su menjale
strategiju – kupovinom (akvizicijama) banaka na važnijim novim tržištima. 40 To se
uglavnom odnosi na investiciono bankarstvo, manje na komercijalno, zbog
specifičnosti poslovanja sa privredom i stanovništvom teže se usklađuje sa globalnim
kretanjima. U novije vreme postoji jaka tendencija globalizacije komercijalnog
bankarstva u zemljama u razvoju, još više u tranziciji. 41Tipičan primer je naša zemlja.
U EU je došlo do stvaranja »jedinstvenog pasoša« za sve banke registrovane na
teritoriji EU. To su univerzalne institucije koje imaju pravo da otvore filijale ili na
drugi način vrše sve bankarske aktivnosti na teritoriji EU. Cilj je da se formira
BANKE I RIZICI 19
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
jedinstveno bankarsko tržište kao sastavni deo finansijskog tržišta. 42
Internacionalizacijom finansijskog tržišta se stvaraju mogućnosti: 43
42
Stepen rasta tržišta kapitala EU beleži manje stope rasta od SAD i Japana. U EU je u
toku proces integracije tržišta kapitala sa ciljem stvaranja jedinstvene panevropske
berze vrednosnih papira
43
Npr. globalni provajderi (npr banke iz Spanije u Latinskoj Americi) su postale
pretnja nacionalnim i lokalnim provajderima, pa su banke na tim tržištima prisiljene
da imitiraju ponudu konkurenata ili da nude kvalitetnije proizvode da bi sačuvale
učešće na tržištu.
44
Vise o tome u: Bliss R., “Market Discipline and Subordinated Debt: A Rewiew of
Some Salient Issues”, Federal Reserve Bank Chicago, Economic Perspectives, prvi
kvartal 2001.
20 BANKE I RIZICI
Banke i faktori promena u bankarstvu
Cilj je sprečavanje banke da se izloži preteranom riziku. Utvrđena su osnovna tri
oslonca: minimalni kapitalni standardi, supervizorski nadzor i tržišna disciplina.
Banke su utvrdile i interne procese upravljanja rizikom sa ciljem održavanja
adekvatne stope kapitala, i to:
ŠDĆ
Slika br. 1.2: Broj bankrota banaka 1934-2003 u SAD45
http://www.fdic.gov/bank/analytical/banking/2006jan/article2/index.html . Jones
45
K.D., Critchfield T., »Consolidation in the U.S. Banking Industry: Is the “Long,
Strange Trip” About to End?« FDIC Banking Review, 2006., str. 5
BANKE I RIZICI 21
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Navedene promene značajno utiču na vrednost finansijskih institucija. Rast profita i
cena akcija ohrabruje konsolidaciju i konvergenciju. To ukazuje na potrebu da se
banke vrednuju i kako proceniti ciljnu banku. Internacionalizacija poslovanja banaka,
nova tržišta, proizvodi i usluge, značajno usložnjavaju procenu istih.
Povećana konkurencija na tržištima novca i kapitala doprinosi opadanju tržišnog
učešća banaka u ukupnoj finansijskoj aktivi. Velike, visoko kvalitetne korporacije
pozajmljuju jeftinija sredstva od zajmova banaka na tržištima kapitala, prodajom
komercijalnih papira i drugih hartija od vrednosti. 46
Gup B.E., Kolari J.W., Commercial Banking - The Management of Risk. John
46
22 BANKE I RIZICI
Banke i faktori promena u bankarstvu
komplikovati finansijsko tržište. Shodno navedenom, trendovi ukazuju na buduće
hazardno finansijsko tržište sa sve većim oscilacijama cena bankarske i finansijske
aktive. 47 Fokus će biti usmeren na smanjivanje rizika koje snose pojedinci, institucije i
sistem kao celina. 48 Neophodna će biti odgovarajuća stručna znanja iz oblasti
upravljanja rizicima (posebno kreditnog i tržišnih rizika) da bi se smanjivanjem nivoa
rizika na mikro nivou i kroz kompetenciju regulativnih vlasti obezbedila sistemska
stabilnost bankarskog sektora.
47
Kaufman H., “Struktural Changes in the Financial Markets: Economic and Policy
Significance”, Economic Review, Federal Reserve Bank of Kansas City, 1994.
48
Sanford Ch., “Financial Markets in 2020”, Economic Review, Federal Reserve
Bank of Kansas City prvi kvartal, 1994.
BANKE I RIZICI 23
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Glava 2.
STRUKTURNE PROMENE I
KONKURENCIJA U
BANKARSTVU
24 BANKE I RIZICI
Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
Merdžeri ili fuzije su spajanja vlasništva dve kompanije, što se odnosi na akcijski
kapital (neto aktivu) kao i na operacije obe kompanije koje postaju jedna kompanija. 50
Akvizicije su poslovne transakcije preuzimanja ili kupovine vlasništva slabije
kompanije. Pri tome slabija kompanija prestaje da postoji kao pravni entitet; akcionari
te kompanije su isplaćeni od strane kompanije koja vrši preuzimanje i koja uspostavlja
upravljačku kontrolu nad preuzetom firmom koja nastavlja sa radom u nekoj od
mogućih organizacionih formi (filijala ili divizija) u okviru matične kompanije.
49
“Report on consolidation in financial sector”, IMF- Group of Ten, januar 2001.
50
Ćirović M., Fuzije i akvizicije, Prometej, Novi Sad, 2004. Termin merdžer se
koristi i u širem smislu tako da obuhvata i akvizicije, u užem smislu tj. prave fuzije su
merdžeri jednakih (mergers of equals) sa sličnim nivoom akcijskog kapitala,
vrednosti, obima poslovanja i sl.
51
Joint Ventures je aranžman dveju ili više komanija koje ulažu sredstva u neki
projekat od zajedničkog interesa i upravljaju tim projektom proporcionalno uloženim
sredstvima, s tim da takođe proporcionalno učestvuju u raspodeli profita odnosno
gubitka. Strateške alijanse su aranžmani koje dve ili više kompanija zaključuju u cilju
koordinacije u poslovanju, ne osnivaju se nove kompanije već se koordiniraju akcije
na osnovu ugovora postojećih kompanija. Divesticije suprotno akvizicijama znače
prodaju delova aktive od strane kompanije. Koriste se kao oblik prestrukturiranja kroz
izdvajanja (spin-off), isecanje akcija (equity-carve-out), split-off, split-up i sl.
Dekomponovanje kompanije znači podela na samostalne poslovne entitete po principu
da će svaki od njih ostvariti bolje pojedinačne rezultate nego konglomerat.
BANKE I RIZICI 25
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Tržišna koncentracija banaka predstavlja učešće pet najvećih banaka u aktivi svake
zemlje. Talas megaspajanja je značajno smanjio broj banaka i povećao koncentraciju
finansijske aktive u velikim bankama. To pokazuje sledeća slika br. 1-3.
ŠDĆ
52
Ćirović M., Bankarstvo. Bridge Company, Beograd, 2001., str. 11
53
Ćurčić U., Upravljanje rastom i performansama banke, Mladost-holding, Loznica,
2003., str. 19 to je rezulat ukljanjanja geografskih barijera za fuzije i akvizicije 1997.
god. u SAD (Riegle-Neal Interstate Banking Act) i preostalih restrikcije za proizvode i
usluge 1999. god (GLB – The Gramm-Leach-Bliley Act). GLB Act dozvoljava
bankama, firmama koje trguju hartijama od vrednosti, osiguravajućim kompanijama,
mutual fondovima, brokerskim i dilerskim kućama, asset menadžerima i dr. da
slobodno ulaze u duge poslove i konsoliduju iste. On takođe dozvoljava kreaciju
bankarskih holding kompanija koje mogu da upravljaju tako širokim spektrom
poslova.
54
http://www.fdic. , FDIC/OTS Sumary of Deposits (dec. 2002.)
26 BANKE I RIZICI
Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
ovaj trend nastavi, broj banaka će do 2005. opasti na 6500 55, a do 2008. god. na 3-4
hiljade. 56
ŠDĆ
Paralelno tome došlo je do porasta broja filijala sa 3112 na 63684 u periodu od 1935-
1999.godine. i broja poslovnica sa 17237 na 72265. Rast bankomata je do
1983.godine bio jednak broju filijala, danas je taj odnos 2:1. U EU prosečna
pokrivenost filijalama je: na 1000 stanovnika 0,57 filijala, dok je u Japanu oko 0,4.58
55
Synkey J.F., Commercial Bank Financial Management - In the Financial - Services
Industry, Prentice Hall, 2002., str. 45
56
Više o tome: Ferguson R., Predavanje na Univerzitetu Massachusetts u Bostonu 27.
oktobra, BIS Review, 9. novembar 1998.
57
http://www.fdic.gov/bank/analytical/banking/2006jan/article2/index.html . Jones
K.D., Critchfield T., »Consolidation in the U.S. Banking Industry: Is the “Long,
Strange Trip” About to End?« FDIC Banking Review, 2006., br. 3
58
“Payment system in the EU” European Central Bank, National Central Banks,
National Bankers, 2000.
BANKE I RIZICI 27
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
ŠDĆ
Slika br. 1-5: Promene u broju banaka od 1983-2003 god. u SAD 59
28 BANKE I RIZICI
Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
3 Tehnološki napredak Napredak u komunikaciji i tehnologiji
. procesiranja podataka
4 Poslovno iskustvo Porast koncentracije finansijskih institucija na
. nacionalnom nivou
Povećanje snage i kvaliteta zarade
Ekspanzija ponude finansijskih usluga
Ravnomeran rast cena bankarskih akcija
Porast broja banaka
Redukcija bankrota banaka
5 Ekonomski faktori Ekonomski rast
. Niske kamatne stope
Izobilje novca raspoloživog za investiranje
Višak finansijskog kapitala
Dominantna organizaciona forma u SAD su postale bankarske holding kompanije
(BHC) i multinacionalne bankarske holding kompanije (MBHC) (kontrolišu oko 3 od
svaka 4$) u SAD.
Furash-ov žargon: «željene performanse će biti postignute šta god banke radile».
BANKE I RIZICI 29
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Važniji noviji merdžer je stvoren između HVB i Uni Credito (2005.) i između
italijanskih banaka Banca Intesa i SanPaolo IMI (2006.)64
U periodu 1980-90 godine u SAD je nastalo 7773 merdžera između banaka. Taj proces
je u vezi sa povećanjem kapitalnih zahteva, bankrotstvom malih i povećanjem velikih
banaka. 65
64
http://www.gruppointesa.it/repository/files/csing.pdf
65
Velike banke su se pozicionirale kao kupci, dale su otkaze višku zaposlenih,
smanjile troškove poslovanja, emitovale nove akcije u vreme povoljnih kretanja na
berzi, prodale svoje neefikasne filijale, proširile svoje poslovanje na brokerske
poslove, MUTUAL fondove, poslove sa hartijama od vrednosti, osiguranje i druge poslove
gde se može lako zaraditi provizija, i oslobodile se »zavisnosti« od visine kamatne
marže. Druge su pokušale da smanje sredstva i da se fokusiraju na komitente,
nastojeći da ih upoznaju bolje, da ih različitim vrstama usluga vežu na dugi rok i
osiguraju sebi opstanak i profit.
30 BANKE I RIZICI
Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
Pregled nastanka značajnijh M&A. u svetu u periodu 1996-2001.godine je dat u
sledećim tabelama br. 1-5 i 1-6.
66
www. Citigroup.com. (The banker)
BANKE I RIZICI 31
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
1 6.04.1998. Travelers Citicorp $72.5
2 13.04.1998. Nations Bank America 61.6
Bank
3 08.06.1998. Norwest Wells Farago 34.3
Capital
4 13.09.2000 Chase J.P. 34.3
Manhattan Morgan&Co
5 13.04.1998 Bank One First Chicago 29.6
NBD
6 18.11.1997 First Union Core States 17.1
Fin.
7 14.03.1999 Fleet Bank Boston 15.9
Financial
8 29.08.1997 Nations Barnett Bank 14.8
Bank
9 18.10.1995 Wells First Interstate 10.9
Farago Bank
10 30.04.1999 Firstar Mercantile 10.6
Bankcorp
11 28.08.1995 Chemical Chase 10.4
Banking Manhattan
12 30.08.1996 Nations Boatmens 9.6
bank Bank
32 BANKE I RIZICI
Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
ŠDĆ
Slika br. 1-7: Broj nastalih nacionalnih i internacionalnih merdžera u SAD (1984-
2003god.)67
BANKE I RIZICI 33
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Zakoni – oni mogu odobravati ili zabranjivati M&A zbog njihovih uticaja na
konkurenciju, finansijsku stabilnost, konflikte interesa irmeđu komercijalnog i
investicionog bankarstva i sl.70
69
O tome više u: Berger A.N., “Globalization of Financial Institutions: Evidence From
Cross- Border Banking Performance”, IMF Publication, 2000.
70
Prekograničnu konsolidaciju i univerzijalizaciju poslovanja banaka su omogućili i
pomogli sledeći zakoni i programi:U EU- Single Market Programme (1977god), ,
Jedinstveni evropski akt (1986 god.) Bankarska zajednička direktiva (1989god.); u
SAD- The Riegle-Neal Interstate Banking i Branching Efficiency Act (1994. god.) i
Gramm- Leach-Blliley Act (1999. god.)
34 BANKE I RIZICI
Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
Povećana konkurencija - koja značajno smanjuje marginalne prinose i “tera” banke
da povećavaju obime poslovanja da bi ostvarile ekonomiju obima (economy scale) i
obuhvata (economy scope) i generisale veći prinos na sredstva i capital
BANKE I RIZICI 35
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Euro je brzo doveo do integrisanog tržišta novca, i na taj način uticao na motive za
konsolidaciju kroz otklanjanje privilegija u pogledu cena koje su uživale mnoge banke
na nacionalnim tržištima. Ovakav razvoj događaja je dodatno motivisao banke da se
konsoliduju da bi održale ranije poslove sa velikim korporacijama. Euro doprinosi i
povezanosti tržišta kapitala čija integracija ima tri glavna efekta na motive
konsolidacije banaka, tj. (1) stvara se povećani potencijal za generisanje prihoda sa
povećanjem tržišta; (2) postoji potencijal za ekonomije obima, smanjenje troškova i
(3) određena veličina institucije utiče na diversifikaciju rizika u toj industriji.
73
Npr. neprijateljska preuzimanja su mnogo omrazenija od prijateljskih merdzera, što
objašnjava njihov mali broj. Ona se mogu smanjiti npr. merama vlade koja ih može
učiniti skupljim i dugotrajnijim nego u ostalim delatnostima. Struktura akcionara i
menadžmenta, zaštita prava malih akcionara takođe može ograničavati neprijateljska
preuzimanja. Za preuzimača može biti veoma rizično da izvede akviziciju bez
saradnje ciljnog menadžmenta i akcionara s obzirom na specifičnost bankarskog
poslovanja.
74
Oko 60% intervjuisanih smatra da su i regulatorne prepreke “vrlo važne” smetnje
prekograničnoj konsolidaciji; od 15-20% ih smatra umereno važnim. Treba istaći da se
očekuje da će tokom vremena ove regulatorne razlike između zemalja isčeznuti, sa
tendencijom da umanje barijere konsolidaciji preko-granice.
36 BANKE I RIZICI
Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
često postaju neprijateljski i neomiljeni u slučajevima kada postoji velike
razlike u poslovnoj kulturi: 75
75
Ne iznenađuje da su rezultati intervjua isticali da su kulturne razlike bile najvažnije
u pogledu konsolidacije prekograničnih integracija i integracija na različitim
segmentima,oko 70% ispitanika; 40% se izjasnilo da je smetnja i za domaće merdžere
koji uključuju preduzeća iz različitih segmenata industrije; oko 50% smatra da su
kulturna ograničenja srednje bitna kod oba tipa merdžera
76
Npr. strategija kombinovanja poslova sa visokim zaradama npr. kod investicionog
bankarstva sa stabilnijim kod životnog osiguranja mogu voditi do gubitka cilja i
podcenjivanja snage kupaca
BANKE I RIZICI 37
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
oporezivanjem mogu investiciju učiniti nerentabilnom. Dvostruko
oporezivanje na teritoriji dve zemlje može biti prepreka konsolisdaciji.
38 BANKE I RIZICI
Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
izvršile dezintermedijaciju svog poslovanja i prilagodile se promenama u okruženju,
obezbedile opstanak, rast i razvoj. Neophodnost udruživanja proističe iz činjenice da
je diferencijaciju u ponudi finansijskih proizvoda i usluga teško ostvariti, jer su razlike
između istih gotovo neprimetne.
Prosečnom klijentu banke je potreban tekući račun, usluge bankomata, računi štednje,
brokerske usluge, zajam za automobil, osiguranje i hipoteka. Vođenje principom
ekonomije obima banke i druge finansijske institucije su kroz udruživanje videle
mogućnost da ponude sve finansijske proizvode i usluge na jednom mestu (univerzalni
finansijski super marketi), snize troškove i uvećaju profite. Naime, kroz unakrsnu
prodaju proizvoda i usluga tzv.«cross seling« na jednom mestu, se ostvaruju značajne
uštede u poslovanju i povećava obim prodaje istih. 77 Na taj način su stekle imidž i
prepoznatljivost na tržištu kao ”finansijske robne kuće” koje prate reklamni slogani
“Vaša banka-institucija koja pruža sve finansijske usluge”.
77
Pierce J., The Future of Banking., Yale University Press, New Haven, 1991., str. 74
BANKE I RIZICI 39
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
mogu popuniti neke regionalne institucije specijalizovane npr. za vođenje malih i
srednjih preduzeća npr.u poljoprivredi.
78
Klijenti mogu otvoriti tekući račun u npr. SAD-u kod lokalne komercijalne banke,
štedno – kreditne zadruge, mutual štedne banke, kreditne unije, brokerske kuće, kao
što je Merrill Lynch, ili za isti mogu dobiti popust kod brokera kao što je Charles
Schwab. Takođe takvu uslugu mogu dobiti kod Intuit-a, (softverske kompanije koja
omogućuje plaćanje rauna putem svog Qicken softvera), ili kod virtuelne banke
(celokupno poslovanje obavlja preko interneta). Oni koji žele kreditnu karticu mogu
da je dobiju kod bilo koje depozitne institucije, benzinske pumpe, robne kuće ili
nacionalne finansijske kompanije. Može se takođe dobiti i kartica General Electric-a,
General Motorsa-a, Ford Motors-a, Prudential-a, Merrill Lynch -a, Charles Schwab-a,
IBM-a i mnogih drugih nebanakrskih finansijskih institucija i nefinansijskih
40 BANKE I RIZICI
Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
trećine ukupne finansijske aktive, a danas je taj procenat opao na samo jednu petinu
(2003 godine je iznosilo samo 22,7%). 79 Na tržištu EU su dominantne još uvek
komercijalne banke i štedionice. 80 Učešće ostalih finansijskih institucija je malo, ali u
postepenom porastu. Zahvaljujući deregulaciji »bankarstvo je iz stanja ograničene
konkurencije došlo u stanje povećanog rivalstva«.81 Konkurentnost je značajno porasla
i postavlja se pitanje “šta je banka, a šta nije?”
Pod takvim pritiscima slabije banke ili propadaju ili se pripajaju finansijskim
konglomeratima. Deregulacija 80-tih i 90-tih godina na bankarskom tržištu SAD82 je
dovela do nastanka žestoke konkurencije i ulaska nebankarskih konkurenata na
bankarsko tržište SAD. To se kasnije reflektovalo i na tržišta drugih zemalja.
BANKE I RIZICI 41
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
dostupnim informacije o raspoloživoj ponudi na finansijskim tržištima širom sveta. Ne
čudi onda što je konkurencija na tržištu štednje i depozita oštra!84
42 BANKE I RIZICI
Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
zaraditi ili izgubiti. Ovaj trend nije bez rizika. Banke preuzimaju potencijalne
obaveze, i u slučaju da treće lice ne izvrši obavezu za koju je banka izdala garanciju
ili izvršila plaćanja banka snosi rizik transakcije. 86
Rast kredita, kao rizičnih plasmana, obavezuje banke da povećaju obavezne rezerve i
kapital, a to je skupo i smanjuje profit banke. Pripadajuću kamatu investitoru koji je
kupio hartiju od vrednosti podržanu aktivom (asset – backed securities) banka plaća u
kontinuitetu iz kontinuiranih prihoda koje ostvaruje po osnovu odobrenog (inicijalnog)
zajma. Prikupljena sredstva od kamate i glavnice po osnovu zajma, banka koristi da
ispuni obaveze prema vlasnicima hartija od vrednosti, ali prvo sebi uzima proviziju.
Ako banka prodaje ceftifikate sa kreditom kao zalogom, regulatori dozvoljavaju da
banka ta sredstva prenese iz bilasa u vanbilansno poslovanje. Ona ne mora da odvaja
rezerve u slučaju da korisnik kredita nije u stanju da ispuni sve svoje obaveze, tako da
se ukupna količina sredstava zarobljenih u rezervama smanjuje, te se povećava
likvidnost banaka. Sekjuritizacija eliminiše i kamatni rizik, ona je u ovoj ulozi
investicioni bankar koji zarađuje proviziju servisiranjem kredita bez preuzimanja
kreditnog rizika.
86
Ovo je dramatično demonstrirano krajem 2001. i početkom 2002. godine sa
bankrotom ENRON-a i KMART-a i problemima sa TYCO i drugim firmama. Kako su se ove
nefinansijske kompanije približavale bankrotu berze novca i kapitala su se pred njima
zatvorile tako da su neophodna sredstva tražili od banaka. Tako da neposredno pre
bankrota ENRON i KMART su povećali svoje pozajmljivanje od banaka koje su ubrzo neki
deo kredita otpisale, a drugi ugovorile po većoj kamati. Banke su ubrzo shvatile da su
sredstva odobravale kompanijama pred bankrotom. TYCO nije propao ali je ušao u
ogromne dugoročne dugove, koje je akumulirao ne emitujući hartije od vrednosti već
od bankarskog sektora.
87
Barjaktarović, M. »Sekjuritizacija aktive u bankama«, Bankarstvo, Udruženje
banaka Srbije, Beograd, 1/2004. Po osnovu ovih aktivnosti banke u SAD su povećale
beskamatne prihode za 0,7% (od 1985-2000 god.).
BANKE I RIZICI 43
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Platni promet je za banke postao visoko konkurentno tržište koje se sve više bazira na
elektronskim sistemima plaćanja. Zašto se Microsoft posmatra kao pretnja bankama?
Mnogi analitičari tvrde da je to zbog tehnološkog napretka i rapidnog porasta
obavljanja transakcija elektronskim putem posredstvom pametnih kartica (smart),
mreža bankomata (ATM) i Interneta. Gotovina još uvek dominantna po pitanju broja
transakcija, ali su iznosi minimalni. Transakcije na veliko, korišćenjem elektronskih
platnih sistema FEDWIRE i CHIPS su malobrojne ali su iznosi visoki. Čekovi su drugi
najkorišćeniji metod plaćanja u SAD (preko 10% svih transakcija u 2000. godini.),
dobijaju na značaju uvođenjem elektronskog čeka.
88
Koch T. W., Macdonald S. S., Bank Management, Thomson- South-Western, New
York, 2003., str. 17
89
npr. Atlas Savings and Loan association, više o instituciji na: www. atlasbank.com,
www.flatbush. com
90
npr. Washington Mutual, i American federal Savings Bank:
www.washingtonmutual.com , www.americanfsb.com)
44 BANKE I RIZICI
Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
91
npr. American Credit Union of Milwaukee, Chicago Post Office Employees Credit
Union ; www.americancu.org. www.mycreditunion.com.
92
npr. Franklin Templetion Tax-Free Money Fund i Scudder Tax-Free Money Fund
www.franklitempletion.com, www.scuder.com
93
npr. Fidelity i The Vanguard Group www.fidelity.com, www.vanguard.com
94
npr. Mangum Group, Turn Key Hedge Funds; www.magnum.com,
www.turnkeyhedgefunds.com)
95
npr. Salomon Smith Barney i Morgan Stanly; www.smithbarney.com,
www.morganstanley.com
96
npr. Household Finance, GMAC Financial Services www.household.com.,
www.gmacfs.com.
97
npr. GE Capital, UBS Warburg AG, Capital One Corporation; www.gecapital.com,
www.ubswarburg.com, www.capitalone.com
BANKE I RIZICI 45
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
druge kompanije koje pružaju finansijske usluge - se specijalizuju za hipotekarne
zajmove, kreditiranje preduzeća, faktoring ili lizing poslove, 98 emitovanjem
komercijalnih papira i dugoročnih obveznica i pozajmljivanjem sredstava direktno
od banaka.
98
General Electric Capital Services (GECS) je kompanija u vlasništvu General
Electrica i najveća kompanija za pružanje finansijskih usluga i velikim stepenom
diversifikacije istih. Pored finansiranja kupovine automobila, Associates First Capital,
Household Finance, American Express Credit Card i Sears Roebuck Acceptance Corp.
GECS takođe odobrava razne potrošačke i komercijalne kredite (174 mlrd. od ukupno
425 mlrd. sredstava u 2001. god.). To su veličine koje čine GECS konkurencijom i
največim bankama u Americi. Najvećih dvadeset kompanija koje pružaju finansijske
usluge imaju ukupna sredstva veća od 10 mlrd. Mnoge od njih su u vlasništvu neke
matične kompanije, kao što je GECS, čiji je profit u 2001. god. iznosio 5.4 mlrd$, dok
je dobit GE iznosila 13.7 mlrd$.
46 BANKE I RIZICI
BANKE I RIZICI 47
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Glava 3.
TRANZICIJA, MENADŽMENT I
LIDERSTVO U
BANKARSTVU
48 BANKE I RIZICI
Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
99
http://www.bis.org/publ/bppdf/bispap28.pdf, Hawkins J., Mihaljek D,. The banking
industry in the emerging market economies: competition, consolidation and systemic
stability- an overview, Bank for International Settlements, 2006., str. 3.
100
O tome više u: Stiglitz J., “The Role of State in Financial Markets”, Annual
Conference on Development Economies, The World Bank, 1994., Washington.
BANKE I RIZICI 49
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
mogućnostima rasta i prosperiteta. 101 Ukupna veličina bankarskog sektora u ovim
zemljama je još uvek mala sa niskim stepenom intermedijacije.
Ovaj metod se nije mogao primeniti u svim zemljama zbog nedostatka menadžment
timova koji bi sproveli uspešno taj posao. Nedostatak poverenja u banke je loše uticao
na potražnju za akcijama banaka. Iskustva Mađarske i Češke ukazuju da se isplati
„čišćenje“ bilansa banaka i transparentnost poslovanja banaka pre privatizacije.
Problemi su bili i skrivene obaveze (vanbilansne stavke, neisplaćene obaveze, porezi i
sl.) i zajmovi koji bi mogli postati nenaplativi u budućnosti. Potencijalni kupci obično
traže neke vrste garancija ili mehanizama koji bi im omogućio prodaju kupljene
imovine ukoliko bi se ispostavilo u izvesnom periodu da je kupovina bila loša. Sve
zemlje su, izuzev Poljske, ponudile garancije tzv. „prstenasto ograđivanje“. Ali čak i
sa vladinom garancijom mogu proći godine dok se bilansi ne očiste od ranijih
„grehova“.
101
Osam novih zemalja se pridružilo EU u maju 2004. god.: Poljska, Mađarska. Češka,
Slovačka, Slovenija, Estonija, Latvija i Litvanija. Ove zemlje su sprovele
odgovarajuće zakonske i institucionalne reforme, ostvarile visok rast per capita
dohotka, bitno smanjile učešće države u u industrijskom i bankarskom sektoru,
ostvarile visoko učešće stranih direktnih investicija i visok stepen finansijske
intermedijacije.
102
Redefinisanje poslovnih strategija se bazira na uspostavljanju zdravijih tržišnih
kriterijuma da ne bi ponovo došlo do stvaranja neperformansnih zajmova i bazira se
na selekciji kreditnih zahteva, korišćenju kolaterala i zaštitnih klauzula, kao i na
uvođenju savremene metodologije vezano za upravljanje kreditnim rizicima
50 BANKE I RIZICI
Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
banke su bile opterećene nenaplativim lošim zajmovima, nedovoljnim osnivačkim
kapitalom iz tog perioda, nedostatkom upravljačkih veština, političkim pritiscima i sl.
Mađarska je većinu banaka prodala inostranim strateškim partnerima (10 banka od
1995-2000.godine). Akcije najveće OTP banke su prodate preko berze malim
investitorima zadržavanjem samo jedne zlatne akcije u banci koja daje državi pravo
veta na izbor izvršnog odbora i supervizora. U Češkoj Republici nakon razočarenja u
vaučersku privatizaciju realnog sektora, vlasti su odlučile da prodaju tri najveće
državne banke.
Učešće stranih banaka u ukupnim sredstvima bankarskog sektora krajem 2005. godine:
Slovačka i Češka 95%, Hrvatska 90%, Mađarska 85%, Bugarska 80%, Poljska Srbija i
Rumunija oko 70%, Slovenija 40%. 103 Uni Credito grupa je neosporni lider u regionu
(ukupna angažovana aktiva 70mlrd€), zatim Erste Bank (oko 50mlrd€), Raiffeisen
banka (oko 42mlrd€), KBC i Societe Generale oko 39 mlrd€.
103
Učešće stranih banaka posle restrukturiranja bankarskih sistema.
104
U Belorusiji je veliko učešće državnih banaka i proces restrukturiranja je u
najranijoj fazi. U Ukrajini su ostale dve državne banke, Oshadbank i Ukreximbank, sa
ukupnim tržišnim učešćem od 10%, koje su planirane za privatizaciju. Ekonomski
oporavak je doveo do smanjenja učešća loših zajmova i stabilizovanja povrata na
prosečnu aktivu za ceo bankarski
BANKE I RIZICI 51
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Banke alociraju sredstva u državne hartije od vrednosti. Međutim, u skorije vreme
postaju manje atraktivne pošto pada prinos. Uprkos porastu potrošnje, depoziti su
takođe pokazali značajan rast, u odnosu na GDP u svim zemljama regiona (posebno
Češkoj i Hrvatskoj 65%, Bugarskoj 60%, Sloveniji i Slovačkoj 55%, Mađarskoj i
Poljskoj 35%, Rumuniji i Srbiji 25%).105 Navedeni podaci ukazuju na povratak
poverenja u banakrski sistem u regionu.
Zakonom propisani viši nivo kapitala je bila mera koja je naterala banke da se
konsoliduju, naročito one sa slabim performansama. Takva konsolidacija je
obezbedila neophodni kapital, novu tehnologiju i know-how i konvergenciju prema
bankarstvu razvijenih tržišnih privreda kroz:
105
Ekonomist, NIP Ekonomist Media Group, Beograd (različiti brojevi iz 2005-
06.god.)
106
http://www.bis.org/publ/bppdf/bispap28.pdf, Hawkins J., Mihaljek D., “The
banking industry in the emerging market economies: competition, consolidation and
systemic stability- an overview”, Bank for International Settlements, 2006., str. 4
52 BANKE I RIZICI
Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
koji će uglavnom biti primenljiv za klijente višeg obrazovnog nivoa dok će servisi za
siromašnije postepeno iščezavati.
Oko 80-tih god. nastaje period privredne, društvene i političke krize (vraćanje
inostranih dugova, usporenja, stagnacije i opadanja rasta GDP-a i per-capita dohotka,
pad investicija, visoke stope inflacije, pad životnog standarda, politički i oružani
sukobi i sl.). Raspad SFRJ 1991.godine, rat, sankcije, bombardovanje je dovelo do
postepenog kolapsa celokupnog privrednog, ekonomskog i monetarnog sistema zemlje
sa ogromnim nesagledivim i dugoročnim posledicama. Pojavljuju se piramidalne
banke, kamata na devizne štedne uloge dostiže i do 18% na mesečnom nivou.108
BANKE I RIZICI 53
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Proces tranzicije banaka je počeo 2001.g. kada je na domaćem tržištu postojalo blizu
90 banaka. Izgubljeno poverenje u bankarski sistem tokom prethodne decenije
uzrokovano nemogućnošću podizanja devizne štednje, hiperinflacijom, gubitkom
gotovo u celini dinarske štednje, gubitak dinarske i devizne štednje u piramidalnim
bankama. Shodno tome, strategije rekonstrukcije bankarskog sistema su imale za cilj:
vraćanje poverenja u bankarski sistem, stvaranje trajno profitabilnih banaka, brzo i
efikasno restruktuiranje u ‘jednom potezu’, utvrđivanje realnog bilansa stanja i
bilansne strukture banaka, angažovanje inostranih finansijskih institucija u procesu
restruktuiranja i privatizacije banaka. Ključni faktori za ostvarivanje ove strategije su
bili: unutrašnja politička podrška, opšta ekonomska situacija u zemlji, finansijska
podrška međunarodne zajednice, raspoloživost finansijskih sredstava za ove namene,
dosledna primena pravnog i instucionalnog okvira za likvidaciju, itd.
razvoj kasnijih događaja samo je još više ispoljio već postojeće probleme, ali
stvorio i nove, još veće (raspad SFRJ, rat, sankcije, bombardovanje), što je
dovelo do postepenog prestanka rada privrede, jačanja sive ekonomije radi
preživljavanja, i dovelo celu zemlju u stanje siromaštva. To je dovelo do
kolapsa celokupnog privrednog, ekonomskog i monetarnog sistema zemlje sa
ogromnim nesagledivim i dugoročnim posledicama
54 BANKE I RIZICI
Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
zabeležio značajan rast, bilansna suma i plasmani komitentima su udvostručeni, dok
depoziti komitenata beleže značajan rast. 109 Usled nerazvijenosti finansijskog tržišta u
Srbiji, plasmani u hartije od vrednosti su zanemarljivi, dok je kretanje obaveznih
rezervi banaka kod NBS i repo plasmani, odraz napora NBS da steriliše visoku
likvidnost sistema (Prilog broj 1.)110
109
Početak vraćanja tzv. stare devizne štednje, konverzijom duga u državne obveznice,
se smatra početkom vraćanja poverenja u bankarski sistem. Od tog momenta polako je
počela da raste dinarska i devizna štednja na računima poslovnih banaka, još uvek je
daleko od zadovoljavajućeg nivoa (prema podacima iz decembra 2004 god. 3-4 mlrd.
eura je još “pod dušecima”). Prikupljena štednja je pretežno u stranoj valuti, a veoma
mali procenat je u dinarima. Najnoviji podaci za kraj 2009.godine pokazuju da u
našim bankama ima preko 6 milijardi eura devizne štednje.
110
Više o tome u: Ždrale J.: „Transformacija bankarskog sektora Srbije: svojinska
strutura i rast bilansnih kategorija dec 2003-mart 2006“, Kvartalni monitor-
ekonomskih trendova i politika u Srbiji, FREN, Beograd, 4/2006.
111
Ćurčić U., Bankarski portfolio menadžment - Strategijsko upravljanje bankom,
bilansima, kvalitetom, bonitetom i portfolio rizicima banke, Novi Sad, Feljton, 2002.,
str. 32
BANKE I RIZICI 55
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
7) set konceptualnih, humanih i tehničkih veština i sl.
Naime, polazi se od toga da «lideri podstiču ljude i vuku ih napred za sobom, stavljaju
fokus na vrednosti doprinosa i aspiracije, počinju sa vizijom i fokusiraju napore
kolektiva na pretvaranje vizije u realnost. Menadžeri stavljaju akcenat na fizičke
interne resurse banke, njen kapital, tehnologiju, opremu, i sa sa više efekata
upravljaju onim što je već postojeće nego što menjaju “status quo”. Oni treba da
predvide tok i pravac budućih promena u okruženju, da reaguju na njih
prilagođavanjem poslovnih aktivnosti da bi se ostvarili očekivani rezultati.
Od njih, ali i od svih zaposlenih se zahtevaju nova znanja, sposobnosti, veštine kao i
napor u uspešnom rešavanju poslovnih problema banke. Pod pritiskom konkurencije
oni su u stalnom nastojanju da poboljšaju performanse, finansijske, marketingške i
upravljačke ciljeve i ključne korporativne ciljeve:
• dodatnu vrednost,
• rast i
• razvoj banke.
Loš menadžment i slabi lideri vode u probleme banku, loše strategijske i taktičke
odluke je mogu koštati bankrota. Kvalitet menadžmenta je u: načinu rukovođenja,
uspešnoj kontroli faktora uspeha banke, primeni marketing koncepcije, upravljanju
informacijama, primeni savremene tehnologije, razvoju inovacija proizvoda i usluga,
konkurentskoj bazi troškova, upravljanju rizikom, strategijskom planiranju i
adekvatnosti kapitala.
112
Kotler Ph.: Marketing Management Analysis, Planing and Control, Prentice Hall,
Englewood Cliffs New York., 202, str. 312
113
Kotler Ph., Lane K., Marketing menadžment, Data status, (autorizovani prevod)
Beograd, 2006., str. 5
114
Ibidem, str. 6
56 BANKE I RIZICI
Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
115
Uslovi koji treba da postoje u zemlji da bi se marketing koncepcija primenila su
sledeći: odgovarajuća razvijenost tržišnih odnosa, visina nacionalnog dohotka bi
trebala da bude oko 2.500 $ per capita, nivo potrošačke sposobnosti u oblasti široke
potrošnje, trebalo bi da je 70% nacionalnog dohotka namenjeno potrošnji , promene u
strukturi radno sposobnog stanovništva Promene u našoj privredi i nivo GDP per
capita 3260$ u 2005 .god. su uslovi u našoj zemlji u kojima je primena marketinga
realno moguća. Ona je počela još u vreme postojanja SFRJ, u nekim bankama 80-tih
god. Sve do ulaska stranih banaka na naše tržište banke su marketing kao koncepcija
nije primenjivan. Samo promocija-ekonomske propagande u cilju prikupljanja štednje
građana. Uslovi poslovanja su značajno promenjeni ali se u državnim bankama se
razmišlja još uvek u dobroj meri na stari način.
BANKE I RIZICI 57
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
• ovlašćenjem zaposlenih da koriste svoja uverenja u poslovanju sa korisnicima
proizvoda i usluga;
• skupljanjem i analiziranjem relevantnih informacija koje se odnose na
potrebe korisnika, proizvode i usluge i na interno poslovanje, snabdevanje i
konkurente;
• obezbeđenjem saglasnosti o zaštiti privatnosti ličnih informacija korisnika i
sl.
I naše bankarstvo su zahvatile napred navedene promene. Trendovi poput retail
bankinga (poslovi sa stanovništvom), corporate bankinga (poslovi sa privredom),
platnih kartica, e-bankarstva, su sada nešto što se naglo razvija na našem tržištu.
Bankarski sistem je restrukturiran, delimično izvršena fuzija i akvizicija nekih banaka
i skoro završen proces privatizacije banaka. Dobrom broju naših banaka nedostaje
organizovanje na savremenim tržišnim osnovama, tako da još uvek imaju
karakteristike tradicionalizma, konzervatizma i neracionalnosti. To su valjani razlozi
za korenitu unutrašnju reformu banaka, to je nužnost da bi se savladao gap zaostalosti
zbog desetogodišnjeg perioda izolacije, stagnacije i nerada.
Rast kreditnog portfolija domaćih banaka je limitiran nivoom depozita, shodno tome
banke u stranom vlasništvu su u boljoj poziciji, pošto dodatna sredstva mogu dobiti od
svojih centrala ili od drugih stranih banaka. Kreditna funkcija je utemeljena uglavnom
na prilivima iz donacija, inostranih kreditnih linija i nekih razvojnih kredita. Još uvek
je akcenat na potrošačkim kreditima. U prvoj polovini 2004. god. retali banking je
povećao rast za 33%. Istvremeno su i depoziti stanovništva nastavili trend rasta, kao i
tržište korporativnih kredita. Kamatne stope su prilično visoke iz više razloga, zbog
visokih rizika, limitiranih sredstava, niskog stepena konkurencije, limitiranih izvora
sredstava, restriktivne monetarne politike i sl.
116
Jerry M. Rosenberg: Dictionary of Banking and Financial Services, Second Edition,
John Wiley & Sons, New York, 1985. godine, str. 422.
58 BANKE I RIZICI
Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
ogleda u: (1) popravljanju performansi zaposlenih; (2) razvijanju proizvoda i usluga
koje tržište traži; (3) razvijanju odgovorne i fleksibilne organizacione strukture; (4)
povećanju produktivnosti; (5) popravljanju kvaliteta usluga; (6) razvijanju prodajne
kulture.
Efikasni menadžment i efektivno liderstvo nisu bili u prošlosti kritičan faktor uspeha u
bankarstvu, ali su danas postali glavni izazovi. Efikasni menadžeri i efektivni lideri
prave jasnu razliku između bankarstva kao struke i upravljanja bankom. Liderstvo je
realan ključ rešavanja najvećeg broja problema u bankarstvu. Ako banka u uslovima
deregulacije ima slab menadžment tim, neminovno je da će imati teškoća u prodaji
svojih proizvoda i usluga, problema u usluživanju, teškoća u održavanju homogenosti
kolektiva i teškoća u poslovnom moralu. U suštini, to je istina svakog savremenog
biznisa.
Zašto promene korporativne kulture banke zahtevaju lidere a ne menadžere? Zato što
postoji razlika između lidera i menadžera. Lideri podstiču i vuku ljude napred za
sobom, dakle ne guraju ih. Lideri stavljaju fokus na vrednosti doprinosa i na
aspiracije. Oni počinju sa vizijom i fokusiraju napore kolektiva na pretvaranje vizije u
realnost. S druge strane, menadžeri stavljaju akcenat na fizičke interne resurse banke -
njen kapital, tehnologiju, opremu. Menadžeri sa više efekta upravljaju onim što već
egzistira nego što menjaju status quo. Dok je moguće da ista osoba bude istovremeno
dobar lider i dobar menadžer, povezanost ovih osobina nije uvek sigurna stvar. Za
menjanje korporativne kulture banke neophodno je liderstvo na svim ključnim
tačkama organizacione strukture, a ne samo na vrhu.117 Ali, ako toga nema na vrhu,
sasvim su nebitni i uzaludni napori na drugim nižim tačkama organizacione strukture
banke.
117
Leonard L. Berry, David R. Bennett and Carter W. Brown: Service Quality - A
Profit Strategy for Financial Institutions, Dow Jones - Irwin, Homewood, Illinois,
1989. godine, str. 81.
118
James H. Donnelly, Jr. and Steven Skinner: The New Banker - Developing
Leadership in a Dynamic Era, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989. godine,
BANKE I RIZICI 59
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
lidere možemo naći i među bankarima ‘starog’ kova. Za menadžere i lidere nisu važne
njihove godine starosti, njihovo bankarsko iskustvo, veličina banke, niti pak delokrug i
širina poslovanja. Ono što je važno jeste što menadžeri treba da shvate i razumeju da
se upravljanje savremenom bankom razlikuje od upravljanja jučerašnjom bankom.
Upravljanje starom bankom zahteva jedan delimičan set veština i sposobnosti.
Upravljanje novom bankom zahteva ovo isto plus neke nove važne veštine i
sposobnosti.
Izbor upravljačkih odluka pre deregulacije povlačio je sa sobom vrlo mali ili
zanemarljiv rizik neuspeha, pošto su uslovi poslovanja bili stabilni u dužem vremenu.
To se odnosilo, bar što se bankarstva tiče, pre svega na stabilne skoro fiksne kamatne
stope i na relativno visoku kamatnu maržu. Zakonskim i drugim propisima u velikoj
meri su bankarska tržišta bila regulisana. U takvim uslovima banke su imale manje-
više svoja zatvorena tržišta, a nije bilo ni nebankarskih finansijskih institucija koje su
kasnije u velikoj meri zaoštrile konkurentsku borbu u ovoj oblasti.
str. 127.
119
Ibidem, str. 131.
2
60 BANKE I RIZICI
Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
bankom, koji mogu imati za poslovanje banke veoma loše posledice. U najkraćem, te
posledice bi se mogle svesti na sledeće:
120
“Osnovni problemi banaka su upravljanje rizikom, a ne ono što čine reformisti i
članovi kongresa” rekao je John G. Medlin, Jr., predsednik First Wachovia
Corporation iz Winston-Salem-a, Severna Karolina, USA, prilikom diskusije o tezama
za reformu bankarstva u Kongresu SAD i dodao: “Vi ne možete dobiti novac za
pokrivanje gubitaka iz vazduha. On mora doći od klijenata i deoničara.” Vidi: The
New York Times, Sunday, June 16, 1991. godine, section The Week in Review, str. 5.
121
James H. Donnelly and Steven J. Skinner: The New Banker - Develop Leadership
in a Dynamic Era, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989. godine, str. 6.
BANKE I RIZICI 61
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
(3) razvijanje odgovarajuće i fleksibilne organizacione strukture,
(4) povećanje produktivnosti,
(5) popravljanje kvaliteta proizvoda i usluga,
(6) razvijanje prodajne kulture, itd.
122
Arthur Andersen and Co: New Dimensions in Banking: Managing the Strategic
Position, Bank Administration Institute, Chicago, 1983. godine, izlaganje prvo, str. 5.
62 BANKE I RIZICI
Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
upravljanju savremenom poslovnom bankom. Te promene su izložene i svrstane u pet
grupa i ogledaju se u sledećem: 123
(2) Moderne banke danas zahtevaju dobro liderstvo na svim važnim tačkama i
nivoima organizacione strukture.
(5) Set veština potreban da bi bankarski menadžer bio efektivan je povećan - proširen,
kao što je i sam miks u setu od tri ključne veštine (tehnička, konceptualna i humana)
promenjen. Naime, da bi bankarski menadžer postao efektivan, mora da ovlada setom
od tri veoma važne i opsežne veštine:
123
James H. Donnelly, Jr. and Steven J. Skinner: The New Bankar - Developing
Leadership in a Dynamic Era, Dow Jones-Irwin, 1989. godine, str. 10-15.
BANKE I RIZICI 63
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
(‘relationship’), (6) poređenje sa onima koji su na dnu grupe, zatim sa superiornima
itd., (7) vezu sa spoljnim grupama itd.
Nisu svi lideri i menadžeri efikasni i efektivni. Postoje među njima karakteristike koje
ih odmah otkrivaju kakvi su. Navodimo deset najučestalijih karakteristika neuspešnih
menadžera: (1) neosetljiv za druge, neotesan, plaši druge, hvalisav; (2) hladan,
ravnodušan, arogantan; (3) nepoverljiv, nepouzdan; (4) dvoličan, misli na drugo
zaposlenje; (5) ima specifične performanse problema sa poslom; (6) precentralizovan,
nesposoban da delegira ili formira tim; (7) nesposobnost efektivnog organizovanja
osoblja; (8) nesposobnost strategijskog razmišljanja; (9) nesposobnost adaptacije
poslovanju sa različitim stilom; (10) prevelika zavisnost od nadređenog.125
124
James H. Donnelly, Jr. and Steven J. Skinner: The New Banker - Developing
Leadership in a Dynamic Era, Dow Jones-Irwin Homewood, Illinois, 1989. godine, str.
129.
125
Ibidem, str. 130.
64 BANKE I RIZICI
Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
saopštavaju saradnicima svoju viziju poslovanja, (3) koji su preduzimljivi, i (4) koji su
opsednuti sa perfektnošću. 126
Ili kako navodi J.H.Donnelly 127, transformacioni lideri treba da imaju četiri važne
personalne kakrakteristike: (1) dominaciju, (2) samopouzdanje, (3) potrebu da utiču na
druge, i (4) ubeđenje u moralno poštenje (pravednost).
Menadžeri i lideri, pored navedenih osobina, treba da u većoj meri koriste i ‘skrivene
rezerve’ zaposlenih u tzv. diskrecionom naporu. To je napor zaposlenih koji se čini
iznad prihvatljivog minimuma, kao prosečno postavljenih normi svakog zaposlenog.
Sposobni menadžeri i lideri nastoje da pomere ovu granicu minimuma (koji je
prihvatljiv) ka maksimumu (koji je poželjan).
126
Leonard L. Berry, David R. Bennett and Carter W. Brown: Service Quality - A
Profit Strategy for Financial Inastitutions, Dow Jones - Irwin, Homewood, Illinois,
1989. godine, str. 83.
127
James H. Donnelly, Jr. and Steven J. Skinner: The New Banker - Developing
Leadership in a Dynamic Era, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989. godine,
str. 129.
128
James H. Donnelly and Steven J. Skinner: The New Banker Develop Leadership in
a Dynamic Era, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989.godine, str. 51-52.
BANKE I RIZICI 65
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
jedne banke, (3) razvijanje prodajne i tržišne orijentacije, (4) primena procesa
strategijskog planiranja i (5) popravljanje performansi zaposlenih. 129
Proces upravljanja promenama može biti onoliko uspešan koliko i same promene.
Efektivnost upravljanja procesom promena zavisi od sposobnosti menadžment tima da
‘u hodu’ menja sopstvena znanja, sposobnost i umešnost i efekte pojedinih delova
banke i banke kao celine. Upravljanje promenama je proces koji uključuje pet faza
koje ilustruje slika br. 3-1.
S
N AG EPRO MENA
(e
kste
rnei in
te
rne
)
1
.Id
entifikac
ijai
z as tu
panje
2
.In
te
rv e
ncijai
p
re
orije
ntacija
3
.Dija
gno
zei p
otv
rde
4
.Iz
bori o
bav
eza
5
.Prim
enai p
roc
ena
P
RIH
VATANJE
PR
OMEN E
Prva faza procesa upravljanja promenama nastaje pod pritiskom eksternih ili internih
snaga za promenama, ili pak obeju, i shvatanja menadžmenta da su promene potrebne.
Ukoliko menadžment tim ne podrži nužnost promena, neće se u ovom kontekstu
dogoditi ništa. Stoga je od posebnog značaja uloga menadžment tima, jer u suprotnom
može nastati više štetnih posledica za banku, kao što su: (1) dobri komitenti i klijenti
129
Ibidem, str. 55.
130
Ibidem, str. 62.
66 BANKE I RIZICI
Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
napuštaju banku - sele svoje poslovanje u druge banke - konkurencija; (2) revizori i
kontrolori skreću pažnju na neadekvatan kreditini portfolio - krediti sa gubicima i (3)
ključni rukovodioci podnose ostavke.
Četvrta faza obuhvata izbor rešenja ranije dijagnozom utvrđenog problema i stvaranje
obaveze za one koji to moraju primeniti. Ovde se mora ići duboko u suštinu promena
celokupnog poslovanja banke i na utvrđivanje konkretnih specifičnih ciljeva promena
u banci. Izvršavanje toga zadatka moguće je sprovesti na osam nivoa, kao što to
pokazuje slika br. 3-2:
Peta faza je konačna faza i uključuje primenu i procenu rešenja da bi se otkrile greške
izbora i otpori promenama. Pri tome se mora računati na faktor vreme, koje mora biti
odgovarajuće da bi se primenila izabrana rešenja. Menadžment tim ne može proceniti
efektivnost promena bez utvrđivanja konkretnih, specificnih ciljeva (koji se utvrđuju u
četvrtoj fazi), pri čemu se moraju utvrditi i kriterijumi za merenje ostvarenja
postavljenih ciljeva.
131
Ibidem, str. 79.
BANKE I RIZICI 67
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Promene u bankama izazivaju racionalne i iracionalne otpore od strane zaposlenih.
Umesto samopouzdanja da će zaposleni imati otpora prema promenama ili reagovati
na pojedinačan način, bolje je da se uđe u suštinu razloga otpora promenama. Smatra
se, da postoje četiri najčešća razloga otpora promenama i to:132
(1) Sopstveni interes. Ljudi će dati otpor promeni ako oni strahuju da će izgubiti
nešto što vredi. Da li će promene uključiti samo dodatnu obuku ili će značiti
totalnu reorganizaciju banke, neki ljudi strahuju od gubitka moći, slobode u
donošenju odluka, kontrole nad resursima, prijateljstva i prestiža. Kada
strahujemo od gubitka, mi razmišljamo o sebi i o tome šta ćemo dobiti. Smatra se
da uplašena osoba razmišlja samo o svom interesu kada daje otpor promenama.
Interesi banke i saradnika nisu prioritetniji.
(3) Različite procene. Pošto zaposleni u banci gledaju na promene – njihove namere,
potencijalne konsekvence i njihov uticaj – različito, oni često imaju različite
procene situacije. U njihovom inciranju promena vide pozitivnije rezultate, dok
promene na koje oni ne utiču, smatraju skuplje. Kulture u mnogim bankama u
realnosti su kolekcija subkultura ili ‘klanova’, koje su se razvile tokom mnogo
godina i imaju jak uticaj na to da banke ostanu tradicionalno organizovane.
132
James H. Donnelly, Jr. and Steven J. Skinner: The New Banker - Developing
Leadership in a Dynamic Era, Dow Jones-Irwin Homewood, Illinois, 1989.godine, str.
84-86.
68 BANKE I RIZICI
Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
Minimiziranje otpora promenama može se postići raznim brojnim metodama, koji se
koriste u različitim situacijama i u raznim kombinacijama: 133
(2) Učešće i uključivanje. Imajući u vidu ljude na koje će promene uticati, mogu
pomoći u dizajniranju i implementaciji stih, pomoći će povećanju njihovog
doprinosa promenama. Ako ljudi osećaju da njihova ponašanja i ideje se uključuju
u napore za promenama, oni će promene više respektovati i obično im davati
manji otpor.
133
Ibidem, str. 86-87.
BANKE I RIZICI 69
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Deo drugi:
UPRAVLJANJE
KORPORATIVNIM RIZICIMA
BANKE
70 BANKE I RIZICI
BANKE I RIZICI 71
Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
Glava 4.
KORPORATIVNI KONCEPT
UPRAVLJANJA RIZICIMA
BANKE
72 BANKE I RIZICI
Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
134
Prof. dr Uroš N. Ćurčić: Bankarski portfolio menadžment Strategijsko upravljanje
bankom, bonitetom, kvalitetom i portfolio rizicima banke, drugo izmenjeno i
dopunjeno izdanje, Feljton, Novi Sad, 2002, str. 326.
BANKE I RIZICI 73
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Banka kao samostalna finansijska institucija, posluje sa tuđim sredstvima i zbog toga
je izložena dvostranom riziku. Naime, na strani izvora sredstava – u pasivi, sem stavke
akcijskog kapitala, koji po standardima Bazela I, treba da ima učešće od minimum 8%
u ukupnim izvorima tj. u ukupnoj pasivi, sve ostalo, znači 92% u stukturi pasive jesu
izvori sredstava banke, koji predstavljaju tuđa sredstva. U ovom slučaju banka ima
rizik izmirenja obaveza prema štedišama (građani) i depozitarima (privreda) u
slučajevima isplate štednje, odnosno plaćanja naloga komitenata.
74 BANKE I RIZICI
Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
(b) na portfolio nivou:
• kreditni rizik,
• rizik hartija od vrednosti,
• rizik kamatne stope,
• valutni rizik, i
• vanbilansni rizik.
Treba posebno naglasiti, da same banke u navedenom procesu imaju primarnu ulogu u
pravcu povećanja efektivnosti i efikasnosti svoga poslovanja. To bankama nameće
obavezu da se u okviru menadžment procesa upravljanja bankom oslanjaju na sledeće
principe i to:
BANKE I RIZICI 75
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
4. Visoki rizici
4
3 3. Spekulacije
2. Prihodi i
2 dugoro~ni rast
1. Likvidnost i
1 sigurnost
Kao što pokazuje slika 1-4 u strukturi rizika finansijske piramide razlikujemo nekoliko
‘slojeva’ rizičnosti ulaganja finansijskih sredstava:
(1) prvi “sloj” predstavlja najobimniji deo plasiranih sredstava banke i treba da ima
karakteristike sigurnog i likvidnog ulaganja, koje obezbeđuje pristojan i stabilan
prinos na investirana odnosno plasirana sredstva;
(2) drugi “sloj” sredstava je po obimu nešto manji od prvog, ali još uvek znatan po
svom učešću u ukupnim plasmanima i treba da donosi relativno dobar prihod i da
obezbeđuje mogućnosti dugoročnog rasta banke;
(3) treći “sloj” je relativno manji deo plasiranih sredstava, znatno manji i od prvog i
od drugog sloja, angažovan je i plasiran u spekulativne poslove koji mogu doneti
relativno dobar prihod ako se dobro obave; i
(4) četvrti “sloj” predstavlja. relativno mali deo plasiranih sredstava u visokorizične
poslove, koji nemaju neke sigurnosti za uspeh, ali ako se poduhvati uspešno
okončaju, donose visoke profite.
12)
John Downes and Jordan Elliot Goodman: Dictionary of Finance and Investment Terms,
Third Edition, Barrons’ Business Guides, New York, 1991. godine, str. 147.
76 BANKE I RIZICI
Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
Sistemski faktori odnose se na aktivnosti zakonodavnih i regulativnih organa. Njihov
zadatak je da se što preciznije definišu zakonski regulacioni okviri pravne i
ekonomske sredine u kojoj banke posluju, te da reguliše nadzor nad primenom
propisanih normi. Pored navedenog zadatka, ovi propisi imaju za cilj da utvrde i
određene parametre, čija primena će obezbediti optimalnu mogućnost upravljanja
bankarskim rizicima.
BANKE I RIZICI 77
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
okruženje podrazumeva opštu filozofiju pristupa regulaciji i principe koji determinišu
sadržinu i uslove primene pojedinih propisa iz ove oblasti. Polazi se od toga, da se
zakonodavci u ovom poslu mogu opredeliti za jedan od dva pristupa: samostalni
pristup određivanja propisa ili tržišno orijentisani pristup određivanju propisa.
Opredeljenje za jedan od ova dva pristupa najčešće proizilazi iz karaktera filozofskih
principa na kojima počiva data privreda, kao i karakter privređivanje u celosti.
Poznato je da ni najbolji zakoni, niti dobar nadzor nad radom banaka, ne mogu spasiti
banke od basnkrota. Međutim, ključna uloga uređivanja “poslovnog ambijenta” u
kome banke obavljaju svoju delatnost, jeste da služi kao oslonac za razvoj
delotvornijeg sistema upravljanja rizicima, kao i za unapređenje razvoja okruženja u
78 BANKE I RIZICI
Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
kome se odvija proces upravljanja rizicima banke. Upravo partnerstvo u izradi i
nadzor nad primenom zakonskih i drugih propisa od strane banaka, treba da pokaže da
li se ti propisi striktno i pravilno primenjuju, te da li postoji finansijska održivost
pojedinih rešenja u pogledu efikasnosti upravljanja rizicima. Ta provera čini bitan
elemenat za ocenu “održivosti” ili valjanosti pojedinih zakonskih rešenja u pravcu
efikanosti upravljanja rizicima.
Uloga nadzora nad bankama se može smatrati kao nadzor, procena, pa kada je to
potrebno, i podrška procesu upravljanja rizicima u bankama. Međutim, treba biti
realan u činjenici, da su nadzorni organi samo jedan od mnogih faktora koji doprinose
stabilnosti bankarskog sistema. Ostali učesnici su odgovorni za upravljanje rizicima,
pri čemu dobro oblikovani i osmišljeni propisi sve više naglašavaju odgovornost
najvišeg upravljačkog nivoa banke.
Sledeći korak u smislu napretka procesa upravljanja rizicima u banci jeste strožije
tretiranje obaveze javne objave informacija, koji umanjuju ulogu nadzorne
odgovornosti javnosti. Ovakvi pristupi regulative i nadzoru doprinose razvoju
doslednijeg i ujednačenijeg zakonodavnog okruženja za banke kao finansijske
institucije.
136
Ibidem, str. 36.
BANKE I RIZICI 79
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
akcijskog kapitala banke, proverava i odobrava statute, politike i postupke banaka,
kojima se uređuju specifini odnosi banke i njenih akcionara.
I neka druga pitanja iz ove oblasti zahtevaju odobrenje ili saglasnost centralne banke.
Tako se za lica koja postaju osnivači banke ili koja su “veliki akcionari”, što znači
određeno učešće u akcijskom kapitalu (na primer u rasponu 10 do 15%), traži posebna
saglasnost. Ovaj zahtev podrazumeva, da se zahteva verifikacija sposobnosti
akcionara, da su sposobni i voljni efektivno da ispunjavaju svoje fiducijarne
odgovornosti za rad banke, kao što su: pribavljanje potrebnog dodatnog kapitala, da ne
zahtevaju od banke finansiranje projekata koje oni podržavaju.
Nadzorni odbor u značajnoj meri privlači pažnju zakonodavnih organa imajući u vidu
da rizično osetljivi pristup nadzoru banaka naglašava fiducijarnu odgovornost
nadzornog odbora. Upravo zbog toga, intencije su da članovi nadzornog odbora treba
da budu kvlifikovani i sposobni da dobro izvršavaju svoje obaveze. Zakoni i prateća
regulative obično utvrđuju način izbora, potreban broj, kvalifikacije, njihove obaveze i
način smenjivanja, kao i obavezu objavljivanja spoljnih poslovnih interesa. Ostala
zakonska regulative uređuje područje ograničenja, zabrana, naknada I provizija,
prevare, krađe, pogrešne radnje i unose, kazne i druga pitanja.
80 BANKE I RIZICI
Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
Nadzorni odbor treba da bude snažan, nezavisan i aktivno uljučen u poslovanje banke.
i članovi odbor i menadžment tim banke moraju se pridržavati visokih etičkih
standarda, biti stručni i sposobni za obavljanje zadataka iz svog delokruga posla.
Najvažnija obaveza nadzornog odbora je da obezbedi da menadžment tim banke
poseduje odgovarajuće:
• veštine,
• znanja,
• iskustvo, i
• sposobnost odlučivanja,
Čak i ako članovi nadzornog odbora nisu stručnjaci za bankarske rizike i sisteme
upravljanja rizicima, oni moraju obezbediti raspolo1ivost ovakve ekspertize i
mogućnost da sisteme upravljanja rizicima rvidiraju stručnjaci sa potrebnim
odgovarajućim kvalifikacijama. Nadzorni odbor mora pravovremeno preduzeti
aktivnosti neophodne za dokapitalizaciju banke, koja odgovara ekonomskom I
poslovnom okruženju, te bančinom profile izloženosti riziku.
137
Hennie van Greuning i Sonja Brajović Bratanović: Analiza i upravljanje
bankarskim rizicima – Pristup za ocenu organizacije upravljanja rizicima i izloženosti
na finansijskom tržištu, drugo izdanje, MATE, Zagreb, 2006, str. 44
BANKE I RIZICI 81
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Pored navedenih obaveza, nadzorni odbor treba obezbediti da banka ima odgovarajući
sistem unutrašnje revizije i kontinuirano funkcionisanje sistema upravljanja rizicima
banke. Dalje, nadzorni odbor treba obezbedi u potpunosti pridržavanje odredbi zakona
o bankama, kao i drugih propisa koji se odnose na regulaciju bankarskog poslovanja.
Polazeći od toga, kvalitet i iskustvo pojedinaca koji čine top menadžment banke
postaje od izuzetne važnosti. U finansijskoj instituciji kao što je banka, process
upravljanja rizicima ne počinje na strategijskim vezama ili započetim procesom
planiranja, ili na aktivnosti na nekom od odboru. Proces upravljanja rizikom počinje
onog momenta, kada je perspektivni budući radnik primljen u banku ili unpređen na
višu stepenicu bankarske menadžment hijerarhije.
82 BANKE I RIZICI
Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
• svaka transakcija koja se tiče institucije. 138
Polazeći od takve osnove, ciljevi unutrašnje revizije banke treba da omoguće top
menadžmentu banke:
138
Ibidem, str. 48.
139
Ibidem, str. 50.
BANKE I RIZICI 83
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
• pružanje istraživačkih usluga za upravljanje pojedinim poslovnim
područjima.
84 BANKE I RIZICI
Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
• procena adekvatnosti metoda za merenje izloženosti riziku,
• testiranje svih vidova rizičnih aktivnosti i pozicija izloženosti riziku,
• podrška menadžment timu nad pozicijama izloženosti riziku, ograničenjima i
aktivnostima koje se preduzimaju u slučaju prekoračenja ograničenja,
• obezbediti da upravo potpuno razume utvrđene politike i procedure, te da
ima potrebno stručno znanje za njihovu primenu,
• ocena poslovanja i predlozi za unapređenje poslovanja.
Spoljni revizori, kao sastavni deo partnerstva u upravljanju rizicima, imaju specifičnu
ulogu. Njihova uloga je da indirektno pomažu u:
Kada se navedeni pristup u potpunosti prihvati od strane svih spoljnih revizora banaka,
proces upravljanje rizicima bi se mogao značajno unaprediti u korist svih korisnika
finansijskih usluga. Odgovornosti spoljnih revizora u pogledu upravljanja rizicima
svode se na :
BANKE I RIZICI 85
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
• analizu i ocenu podataka koje su im prikazane kako bi se uverili u smisao
ovih informacija,
• razumevanje osnove transakcija i finansijskih aranžmanna (struktura) koje
koriste klijenti banke,
• provera pridržavanja politika i postupaka koje je odobrio nadzorni odbor od
strane uprave banke,
• proveru podatak koji se prikazuju nadzornom odboru, akcionarima i
zakonodavnim organima,
• provera usklađenosti sa zakonskim propisima,
• izveštavanje nadzornog odbora, akcionara i zakonodavnih organa o
verodostojnosti njima poslatih podataka.
Kao deo procesa nadzora nad bankama, uloga stručnjaka za računovodstvo i reviziju
značajno je dobila na svojoj važnosti. Izveštaji i pisma revizora menadžment timu
banke mogu pružiti nadzornim institucijama vredne uvide u različite segmente
poslovanja banke. To je od posebnog značaja, kada revizori ”otkriju” neke činjenice
koje bi mogle narušiti stabilnost određene banke ili bankarskog sistema kao celine. U
nekim slučajevima, revizori imaju i šire odgovornosti, pa i obaveze, koje su utvrđene
zakonom
2008.godine, odmah nakon izbijanja svetske finansijske krize oktobra iste godine.
86 BANKE I RIZICI
Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
Jedini način da se javnost može zaštititi od rizika jeste u mogućem preuzimanju rizika.
Naime, potrebno je da se jasno diferencira i alocira rizik i postave sledća pitanja:
141
Prof. dr Uroš N. Ćurčić: Bankarski portfolio menadžment Strategijsko upravljanje
bankom, bonitetom, kvalitetom i portfolio rizicima banke, drugo izmenjeno i
dopunjeno izdanje, Feljton, Novi Sad, 2002, str. 525-526.
BANKE I RIZICI 87
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Međutim, u posmatranju ovih problema, u praksi treba biti realan. Naime, ponekad se
ugled institucije smanjuje tek sa proširenjem problema, odnosno kada je šteta ne može
da se sakrije, odnosno kada je već nastala. U ovakvim prilikama ostaje otvoreno
pitanje, da li je tržište moglo ranije, na vreme, prepoznati pogoršanje poslovanja i
povećanu rizičnost određene institucije da je bilo više raspoloživih informacija.
Naime, još uvek ne postoje tehnike za procenu rizika koje bi bile standardizovane i
koje bi mogle verodostojno te »prognoze«« prikazati preko javno objavljenih
podataka. Upravo zbog toga su tržišni učesnici ograničeni u mogućnosti da analiziraju
probleme u kreditiranju tokom njihovog pojavljivanja.
142
The FDIC’s Manual of Examination Policies, Section H, page 6, revised, December
1, 1962.
88 BANKE I RIZICI
Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
BANKE I RIZICI 89
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Glava 5.
UPRAVLJANJE BILANSIMA
POSLOVNE BANKE
90 BANKE I RIZICI
Upravljanje bilansima poslovne banke
Bilansi mogu biti: a) na nivou jedne banke, b) na nivou sistema poslovnih banaka i 3)
na nivou bankarskog sektora. Ovde će sa posebnom pažnjom biti analiziran bilans na
nivou banke, kao pogodno oruđe za upravljanje bilansnom strukturom banke. Da bi
bilans banke bio što pogodniji za analitički pristup upravljanju pozicijama u bilansu
banke, potrebno je koristiti tzv. neto bilans banke, koji pokazuje plasmane u kredite i
hartije od vrednosti na strani aktive i izvore sredstava, kojima se pokrivaju navedeni
plasmani na strani pasive (uglavnom depozite).
Bilans stanja banke je pregled njenih finansijskih pozicija u aktivi i pasivi, tj.
sredstava (imovine) u aktivi i izvora sredstava (obaveza) u pasivi, te akcijskog kapitala
kao posebnog oblika izvora sredstava. 1) Uprošćeno rečeno, banka prima depozite
vodeći ih kao obavezu banke i “proizvodi” kredite vodeći ih kao sredstva banke,
oblikujući tako svakodnevno, tačno i nenamešteno bilans stanja i bilans uspeha. U
ovome se i nalazi objašnjenje za značaj upravljanja sredstvima i obavezama banke,
pošto se apsolutne i strukturalne promene u bilansu stanja banke odražavaju u
apsolutnim iznosima na profit banke i stabilnost poslovanja banke.
• stopa gotovine,
• stopa likvidnosti,
• stopa solventnosti,
• stopa rezerve likvidnosti,
1)
Reč BILANS je latinskog porekla i potiče od reči “bilan”, koja označava dvostranu
vagu. Inače, francuski izraz za bilans je takođe “bilan”, nemački “bilanz”, italijanski “
bilancio”. U engleskoj odnosno anglosaksonskoj literaturi taj izraz je “balance”
odosno “balance sheet”.
2)
Zabiholah Rezaee: Financial Institutions, Valuations, Mergers, and Acquisitions –
The Fair Value Approach, Second Edition, John Wiley & Sons, New York,
2001.godine, str. 218-219.
BANKE I RIZICI 91
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
• stopa kreditiranja, i
• stopa kapitala.
Tipična struktura bilansa jedne banke srednje veličine u razvijenoj tržišnoj privredi (na
primer, u SAD) data je u pregledu br. 5-1.4)
Posebno treba istaći, da je za bilans stanja banke bitna ravnoteža i ročna usklađenost.
Uravnoteženim bilansom stanja banke smatra se onaj bilans, u kojem su ročno i
valutno izbalansirane vrednosti aktive i pasive. Ako banka prihodima pokriva
troškove, perfektno uravnotežen bilans banke zahteva da se likvidnim rezervama
pokrije rizik neblagovremenog plaćanja. Ročna usklađenost bilansa stanja banke
3)
Ibidem, strana 135.
4)
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in te Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, strana 27. Pored ove strukture, data je i struktura bilansa komunalne banke i
velikih banaka novčanih centara (“money centar banks”). Samo desetak godina ranije,
ta struktura je izgledala znatno dugačije. Vidi o tome detaljnije: Dr Srboljub Jović:
Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine strana 134-135.
92 BANKE I RIZICI
Upravljanje bilansima poslovne banke
garantuje pokrivanje rizika nelikvidnosti. Valutna usklađenost aktive i pasive
garantuje pokrivanje valutnog rizika usled promene valutnog kursa. Konačno,
solventnost banke se bilansno iskazuje preko akcijskog kapitala i rezervi, čime se
brani stabilnost poslovnog sistema banke.
Prosečna struktura konsolidovanog bilansa naših banaka na dan 31. 12. 1992. godine
prikazana je u pregledu br. 5-2.5)
Bilans uspeha (poznat i kao bilans prihoda i rashoda banke) je finansijski izveštaj koji
sumarno prikazuje finansijsko poslovanje banke, uključivši profit ili gubitak za
određeni (specifični) vremenski period. Njemu, obično, prethodi i sa njim čini celinu
bilans stanja aktive i pasive banke za isti period. Prvi korak za banku je u definisanju
profitabilnosti. Najbolja definicija za banke je ona, koja se oslanja na njene tri
dimenzije: na povrat uloženih sredstava (“return on assets” ili ROA), povrat akcijskog
kapitala (“return on equity” ili ROE) i rast zarade po akciji (“earnings per share” ili
EPS). U nedostatku EPS kao mere, neto prihod banke je njegov prihvatljivi supstitut.
1)
5)
Podaci navedeni iz Biltena Narodne banke Jugoslavije za 1999. godinu. S obzirom
da ne raspolažemo drugim podacima, dati su podaci iz zbirnog konsolidovanog bilansa
banaka sa aspekta ročnosti – kratkoročna i dugoročna aktiva i pasiva.
6)
Bankarski računovodstveni sistem razlikuje se od računovodstvenog sistema u
privredi: ono što je u kontnom planu privrede DUGUJE, to je u banci POTRAŽUJE,
zatim ono što je u privredi POTRAŽUJE, to je u banci DUGUJE. Pored ovoga,
računovodstveni sistem u privredi može da trpi i određenu neažurnost, dok
računovodstvo banke mora biti stalno ažurno i uredno.
1)
David C. Cates: How Banks Make Money, u knjizi: The Financial Services Handbook – Executive Insights
and Solutions, Editors: Eileen M. Friars and Robert N. Gogel, Joh Wiley & Sons, New York, 1987, str. 86.
BANKE I RIZICI 93
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Bilans uspeha banke, kao i bilans stanja banke, teorijski postoji svakog momenata i
rezultat je nastalih promena u poslovnoj aktivnosti banke. Druga je stvar da li takav
bilans uspeha treba iskazivati s obzirom na tehničke mogućnosti, racionalnost
sastavljanja i mogućnost ‘upotrebe’ takvog bilansa u upravljačke svrhe. Naime, sa
stanovišta upravljačkih potreba banke, sastavljanje bilansa uspeha ima za cilj
upoznavanje menadžment tima, borda direktora, deoničara i kontrolnih institucija sa
ostvarenim pokazateljima konačnog uspeha banke za određeni period vremena
izraženog u visini ostvarenog profita banke.
2)
U okviru nekamatnih izdataka su rezervacije za moguće kreditne gubitke 13,0 mil. dolara i plate i
beneficije zaposlenih 30,0 mil. dolara.
94 BANKE I RIZICI
Upravljanje bilansima poslovne banke
Navedeni pregled pokazuje da su u strukturi ukupnog prihoda banke dominantni
kamatni prihodi, koji učestvuju sa 93%, dok nekamatni prihodi sa svega cca 7%.
Međutim, učešće kamatnih izdataka u ukupnim prihodima banke je oko 70%, dok je
nekamatnih izdataka nešto preko 25 procenata. U nekamatnim izdacima su dve bitne
stavke: rezervacije za moguće gubitke u kreditnom portfoliju (13,0 ili 6,05% u odnosu
na ukupan prihod) i plate i beneficije zaposlenih (30,0 mil. dolara ili 13,95% u
strukturi ukupnog prihoda banke). Bez rezervacije za moguće kreditne gubitke, koja
stavka direktno umanjuje kamatne prihode banke, nekamatni izdaci iznose 42,0 mil.
dolara ili sa 19% učestvuju u ukupnim prihodima banke.
Neto prihod pre poreza iznosi 10,0 mil.dolara ili 4,65%, a njegova raspodela ukazuje
da 10% ide na porez, a 90% ostaje kao neto prihod posle poreza ili profit. U ovom
slučaju neto prihod posle poreza ili pak profit, iznosi 9,0 mil. dolara tj. nešto preko 4%
od ukupnog prihoda banke i služi za raspodelu odnosno isplatu dividende, i
eventualno, za reinvestiranje u akcijski kapital banke. Veličina profita banke meri se
navedenim pokazateljima odnosno koeficijentima: ROA kao pokazatelj racionalnosti
korišćenja ukupnih sredstava, ROE kao prinos akcionarima na akcijski kapital i EPS
kao rast tržišne zarade po jednoj akciji.
BANKE I RIZICI 95
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Implikacija na banku:
Karakteristike Važnost Rizik Prinos
1 Malo fiksne ili fizičke Nizak stepen poslovnog Smanjuje Smanjuje
aktive leveridža rizik prinos
2. Znatni iznosi Zahtevi da banka bude Smanjuje Smanjuje
kratkoročne pasive likvidna rizik prinos
(depozita)
3. Znatni iznosi sredstava Visok stepen finansijskog Povećava Povećava
koji se odnose na kapital leveridža rizik prinos
banke
Prvi navedeni slučaj ukazuje na male šanse banke koja ima malo fiksne aktive i nizak
poslovni leveridž da uveća svoj profit. Ovakva banka utiče na smanjenje rizika, ali i
na smanjenje svog profita. Drugi slučaj, kada banka ima značajne depozite, mora
imati odgovarajući stepen likvidnosti da udovolji tražnji za povlačenjem depozita. Isto
tako, banka želi da udovolji i tražnji za kreditima. Efekat takvog ponašanja može biti
ili veća likvidnost a manja profitabilnost, ili veća profitabilnost a manja likvidnost.
Ovo dovodi do toga da banka mora da bude likvidna i tako smanjuje rizik ali i prinos.
Konačno, treća karakteristika banke je da ima visok stepen finansijskog leveridža i
visok multiplikator akcijskog kapitala. Banka tako povećava rizik, ali povećava i
prinos.
96 BANKE I RIZICI
Upravljanje bilansima poslovne banke
Upravljanje bilansom banke nije značajno samo sa aspekta menadžment tima banke
(veći profit) i akcionara (veća dividende), već i sa aspekta regulatornih i kontrolnih
institucija države (stabilnost banaka). Tako su regulatorne institucije u SAD (FED,
OCC, FDIC)9) primarno zainteresovane za sigurnost i čvrstoću, odnosno očuvanost
bankarskog sistema, odnosno, za prihvatljivi rizik.
Kao rezultat promena, banke mogu očekivati da nastave da rade ono što su radile u
prošlosti, tj. ono što je dozvoljeno bankama, da drže samo dozvoljen iznos fiskne
aktive uz ispunjavanje zahteva, da imaju adekvatnu likvidnost i adekvatni kapital.
Upravljanje bilansnom strukturom i odnosima aktiva - pasiva, ostvaruje se rizikom
uslovljeni profit, da bi zadovoljio i akcionare i regulatorne institucije.
Kao što se vidi na slici br. 5-1, prva faza upravljanja bilansom je opšta faza i akcenat
je dat na ukupnu aktivu (sredstva), ukupnu pasivu (obaveze) i kapital banke. Druga
faza upravljanja bilansom je više specifična i u fokusu upravljanja su posebni delovi u
okviru tri navedene celine opšteg pristupa upravljanju bilansom banke uključujući i
vanbilansne aktivnosti. Treća faza upravljanja bilansom usmerena je na područje
generisanja prihoda i troškova banke. Uvid u rezultate poslovanja banke preko
izveštaja o poslovanju (o profitu i gubicima) ukazuje na simptome performansi bilansa
banke. Maksimiziranje profita treba da se ostvari navedenim politikama za
ostvarivanje ciljeva banke (profita i dividende).
9)
Skraćenice FED, OCC i FDIC su početna slova naziva federalnih intucija u SAD,
koje između ostalog, imaju federalnih kontrolnih agencija u SAD
BANKE I RIZICI 97
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
uporište u modernoj portfolio teoriji, koja se razvila sredinom 50-tih godina. Prve
primene su se ogledale u formi linearnih i kvadratnih modela programiranja.
Polazeći od jedne sasvim uprošćene šeme bilansa poslovne banke, njena idealna
vrednosna struktura aktive i pasive u savremenim uslovima prikazana je na slici br. 5-
2.
AKTIVA
1/3 Portfolio
kredita
Slika br. 5-2: Idealna bilansna struktura aktive i pasive
Sa stanovišta upravljanja rizikom banke, ova struktura aktive i pasive bilansa poslovne
banke (slika br. 4-2) omogućuje:
• odgovarajući odnos plasmana prema izvorima,
od vrednosti
• odgovarajući odnos depozita i kapitala banke radi potrebnog stepena solventnosti,
• odgovartajući odnos oročenih depozita prema depozitima po viđenju,
• odnos produktivne prema neproduktivnoj aktivi,
• odgovarajući nivo leveridža, itd.
gotovine
Upravljanje bilansima poslovne banke
AKTIVA
REZERVE BANKE
Slika br. 5-3: Hipotetička struktura bilansa banke
KREDITI
pozicija aktive i pasive u bilansu banke. Polazeći od toga, bilans banke se može
predstaviti sledećom jednostavnom formulom: 11)
S+L = D+T+C
gde je:
HARTIJE
S = hartije od vrednosti (“securities”)
FIKSNA AKTIVA
L = krediti (“loans”)
D = depoziti po viđenju (“demand deposits”)
T = oročeni depoziti (“time deposits”)
C = deonički kapital - fondovi banke (“capital”).
AKTIVA
Slika br. 5-4: Pojednostavljena struktura bilansa banke
HARTIJE OD
Ako se prinos od hartija od vrednosti označi sa rs, a prinos na kredite sa rl, a troškovi
depozita i kapitala nulom, onda se prihod banke I (income) može izraziti sledećom
VREDNOSTI
jednačinom:
I = rsS + rlL
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, strana 403-405.
• ograničenje bilansa banke dato S+L = 100 (manje ili jednako 100);
• ograničenje likvidnosti banke dato S = 0,30 (S + L) ili S = 43 L (S više ili
jednako), i
• ograničenje obima kredita L = 35 (više ili jednako).
Jasno je da profit banke ovisi o mogućnosti ili sposobnosti odnosno kapaciteta banke
za preuzimanje rizika. Može se reći da je kapacitet banke za preuzimanje rizika
limitiran: (1) kapitalom, (2) depozitima, (3) regulativom i (4) kreditnim rejtingom. S
obzirom na njegov limit, kapacitet rizika banke mora biti alociran između njegovih
različitih korisnika na način koji maksimizira očekivani prinos. Korelativni odnos
alokacije sredstava i rizika u izvesnoj meri pokazuje i slika br. 5-5 koja predstavlja
ulogu menadžera u banci kao firmi finansijskih usluga.
1. Priliv gotovine
2. Investiranje - plasman gotovine
3. Gotovina iz poslovanja ili deinvestirana
4. Gotovina vraćena, pa investirana (odluke o dividendi)
5. Gotovina za reciklažu (zadržana zarada)
Poslovanje
Dr Arnold A. Dill: Tools and Techniques to Implement Asset / Liability
12)
Mangement, u knjizi: The Bankers” Handbook, Third Edition, Edited by: William H.
Baughn, Thomas I. Storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood,
Illinois, 1988.godine, str. 347.
Na slici br. 5-5 može se videti da finansijski menadžer u banci ima skoro iste zadatke
kao i finansijski menadžer u svakoj drugoj nefinansijskoj firmi uz sledeće napomene:
prvo, finansijski menadžer u banci mora poznavati suštinu terminologije kao što je
upravljanje aktivom, upravljanje pasivom, upravljanje odnosima kapital - dividenda
itd.; drugo, mora poznavati ulaz gotovine, tržišni novac dodatno kroz tržišta kapitala.
Odluke o upravljanju aktivom uglavnom uključuju transakcije u finansijskoj aktivi a
ne u stvarnoj aktivi. Kao što se vidi, uglavnom se radi o odlukama o finansijskim
transakcijama, bilo da je reč o upravljanju aktivom ili upravljanju pasivom.
13)
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Banks
Services Industry, Third Edition, MacMillan
godine, str. 50.
14)
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Banks
Services Industry, Third Edition, MacMillan
godine, str. 366.
Financial Management in the Financial
Publishing Company, New York, 1989.
Koncept efekta neto kamatne margine podrazumeva nivo i varijabilnost opšte pozicije
banke sa aspekta rizika prinosa produktivne aktive. Jasno je da varijabilnost neto
kamatne margine (ili rizika upravljanja odnosima aktiva - pasiva) determinišu:
kamatna stopa, obim i miks varijanti kamatnih prihoda i kamatnih izdataka, što se
može predstaviti i sledećom funkcijom: 15)
NIM = f (stopa, obim, miks)
gde je:
Praktični model upravljanja odnosima aktiva - pasiva fokusira sledećih šest područja:
(1) učešćše na tržištu naspram profitabilnosti, (2) korisnost sredstava, (3) tekuće
strategije za borbu sa deflacijom, (4) GAP ili ne GAP strategije, (5) strategiju hedžing
15)
Ibidem, str. 365.
16)
James V. Baker, Jr.: Asset-Liability Management IV, Banking, (September), 1978.
godine, str. 114.
17)
Kenneth R. Houghton: Asset & Liability Management: A Practical Approach,
Atlanta Trust Company of Georgia, Course Outline, 1983. godine (April 20).
• kapital akcionara,
• dugoročni dug banke, i
• depoziti privrede i građana.
Izvori kapitala mogu biti podeljeni u dve grupe: (1) interni izvori i (2) eksterni izvori.
Interne izvore kapitala treba da obezbedi top menadžment banke, pošto oni manje
ovise od tržišnih faktora. Primarni interni izvor kapitala je tzv. zadržana zarada (koju
čini neto prihod banke umanjen za dividendu isplaćenu deoničarima). 26) Eksterni
izvori kapitala uključuju prodaju običnih i prioritetnih deonica (nove emisije) i
dugoročni dug. Obične deonice su najvažnija forma kapitala banke i reprezentuju
oslonac prosperiteta banke.
Depoziti privrede i građana predstavljaju osnovne bančine izvore i oslonac kreditne
aktivnosti banke. Banka bez depozita ili sa skromnim depozitima ne može da vrši
svoju bazičnu funkciju posredovanje u finansijskim transakcijama. Drugim rečima,
banka kao finansijska institucija bez depozita ne može generisati plasmane bilo koje
vrste, kako direktne kredite privredi tako i indirektne kredite tj. plasmane u hartije od
vrednosti.
25)
Timothy P. Hartman and John E. Mack: Capital Planning and Management, u
knjizi: The Bankers Handbook, Third Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas
I. Storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine,
str. 329.
26)
Interni izvor kapitala mogu biti i zadržane nagrade deoničarima, menadžmentu i
zaposlenima, kao i sredstva od prodaje postojeće aktive, te transakcija koje generišu
novi kapital.
PRIMARNE
Slika 5-7: Inicijalni konceptualni bilans banke
Promene u bilansu banke mogu uslediti kao smanjenje depozita i kupovina sredstva.
SEKUNDARN
Slika 5-8: Pozicija rezervi u upravljanju izvorima
K RE
27)
PRIMARNE
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks
HA R
Community, Regional and Global, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990.
godine, str. 279.
PR
Slika 5-9: Pozicija kredita u upravljanju izvorima
SEK
Konačno, zaslužuje pažnju da se pogledaju tri aspekta upravljanja pasivom odnosno
izvorima sredstava u bilansu banke (slika br. 5-10).
Minim iziranje
tro{kova
Slika br. 5-10: Tri aspekta upravljanja pasivom banke
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Industry, New York, 1989.
godine, str. 423.
Zbog navedene važnosti, koju akcijski kapital ima u bilansu banke, nastoji se da se
standardizuje (propiše) njegova veličina i učešće u strukturi ukupnih izvora banke.
Međunarodnim standardom solventnosti ili adekvatnosti kapitala (što je američki izraz
za solventnost) ovo učešće je utvrđeno na nivou od minimum 8 procenata. Međutim,
treba reći da svaka finansijska institucija ima sopstvene karakteristike koje određuje
njen potrebni stepen adekvatnosti kapitala. Na primer, kvalitet zarade i mogućnost
rasta i potrebe za novim kapitalom samo su neke od ključnih poslovnih odluka koje su
usko povezane sa determinisanjem bančinog sopstvenog nivoa adekvatnosti kapitala.
29)
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks
Community, Regional and Global, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990.
godine, str. 559.
30)
Ibidem, str. 567.
Prinos na akcijski kapital (“return on equity” ili skraćeno ROE), kao jedan od izvora
generisanja kapitala banke, jeste pokazatelj uspešnosti uloženog kapitala. Zapravo,
prinos na akcijski kapital je merenje profita po jedinici akcijskog kapitala. Ova mera
profita može se izraziti na više načina. Sledeća tri su u najčešćoj upotrebi: (1) dobit
pre poreza i dobiti ili gubitaka hartija od vrednosti, (2) dobit posle poreza ali pre
dobiti ili gubitaka hartija od vrednsoti i (3) neto dohodak (posle poreza i dobitaka ili
gubitaka hartija od vrednosti. Isto tako, najčešće su u upotrebi i tri mere kapitala
banke: (1) ukupan akcijski kapital (koji se sastoji od običnih akcija, viškova i
nepodeljenog profita), (2) ukupan akcijski kapital plus rezerve za gubitke i (3) ukupan
akcijski kapital plus rezerve plus kapitalni dug. 31)
Kapitalni leveridž (“capital leverage”) je odnos ukupne aktive banke prema ukupnom
akcijskom kapitalu i izražava se merom multiplikatora akcijskog kapitala (“equity
multiplier”): 32)
Ukupna aktiva
EM (“equity multiplier”) =
-------------------------------
Ukupni akcijski kapital
Upravljanje akcijskim kapitalom u nestabilnim, naročito inflatornim uslovima,
podrazumeva znatno složeniji pristup. To se odnosi kako na već postojeće akcionare
tako i na nove, koji kupuju akcije novih emisija, naročito u periodu hiperinflacije.
31)
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Indystry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine str. 267-268.
32)
Ibidem, str. 25.
Najvažniji faktori koji određuju nivo depozita poslovnog bankarstva u celini su: 33)
(1) stopa agregatne štednje društva,
(2) stopa razvijenosti i integrisanosti banaka,
(3) monetarno-kreditna politika,
(4) stopa inflacije, i
(5) spoljnofinansijski tokovi.
Faktori formiranja depozita na nivou jedne banke su prema bankarskoj teoriji: 34)
Ranije smo videli šta sve čini deonički kapital i kako se do njega dolazi. Tako,
35)
Međutim, postoji bitna razlika između akcija i akcijskog kapitala s jedne strane,
obveznica i duga banke po ovom osnovu, s druge strane. Akcije nose dividendu, koja
je promenljiva veličina i zavisi od ostvarenog rezultata poslovanja banke tokom i na
kraju godine (visine profita ili gubitka). Akcije se prodaju i kupuju po tržišnoj
vrednosti koja se obično razlikuje od njihove nominalne vrednosti. Akcionar, kada
jednom kupi akciju, ne može je vratiti banci u zamenu da mu banka isplati vrednost
uloženog kapitala. Akcionar samo može da proda akciju na tržištu i da na taj način
dođe do svog nominalno uloženog, uvećanog ili pak smanjenog nominalnog kapitala.
Naravno, akcionar može i da pokloni nekom svoju akciju.
Kupovinom obveznice, vlasnik ili imalac obveznice (obligacije), stiče i ima pravo na
povrat uloženih sredstava u fiksnim iznosima po rokovima dospeća. Kapitalne
obveznice nose fiksnu godišnju kamatu, koja je nezavisna od rezultata koji banka
ostvaruje i isplaćuje se imaocu obveznice u određenim rokovima. Imalac obveznice
takođe može, ukoliko neće da čeka dospeće, prodati obveznicu na tržištu hartija od
vrednosti i tako doći do uloženih sredstava. Dodatni kapital banke pribavljen
emitovanjem obveznica ima istu namenu kada je reč o ulaganju u zgrade i opremu
banke, ali ne i za zaštitu depozitara, i ne ulazi u limit banke za rizične poslove. 37)
Odluke o leveridžu (slika br. 5-11) utiču na troškove bančinih sredstava kroz njihov
uticaj na rizik prekoračenja troškova. Čak linija pritiska pokazuje da na promene u
relativnim troškovima utiču upravljačke odluke koje se odnose na odgovarajuću
finansijsku strukturu. Interaktivni proces ima snagu za oblikovanje jedne optimalne
finansijske strukture za banku na isti način kao što to čine i nefinansijke institucije.
Poslovna banka je profitna institucija i zbog toga struktura njene aktive mora biti
podređena ostvarivanju profita. Zato je bitan odnos produktivne prema fiksnoj aktivi u
strukturi ukupne aktive banke. Iskustva pokazuju da je odnos produktivne prema
neproduktivnoj (fiksnoj aktivi i rezervama) dva prema jedan. Međutim, u praksi je
dosta teško održati određeni odnos, pošto je poslovanje banke podložno dinamičkim
uticajima i promenama tokom vremena. Zato treba voditi računa o faktorima koji na
to utiču, kako na strani onih koji deluju na visinu obima poslovanja i obima prihoda
(obim i struktura produktivne aktive) tako i u pogledu onih koji treba da obezbede
efikasnost, efektivnost i kvalitet poslovanja banke (visok nivo stručnosti i sposobnosti
menadžmenta i drugih bankarskih stručnjaka; konkurentni, atraktivni i profitabilni
proizvode i usluge; tačnost, brzina i dostupnost podataka i informacija).
Upravljanje imovinom ili sredstvima banke je izraz koji se koristi da opiše načine
alokacije slobodnog finansijskog potencijala na razne alternative ulaganja
(investiranja). Kada je reč o alternativama ulaganja poslovne banke, u osnovi postoje
tri alternative: (1) plasmani u kredite, (2) plasmani u hartije od vrednosti i (3) razni
oblici gotovine. Upravljanje sredstvima se svodi na konverziju depozita i kapitala u
gotovinu i produktivnu aktivu banke, odnosno aktivu koja banci donosi zaradu.
Rešavanje problema alokacije sredstava sastoji se u tome da se prodajom sredstava
ostvare prihodi po visokoj stopi prinosa i rizikom koji banka može da apsorbuje.
Obim i struktura produktivne aktive zaslužuju posebnu pažnju jer produktivna aktiva -
plasmani u kredite i hartije od vrednosti - obezbeđuje glavninu prihoda svake poslovne
banke. Svaki od ovih segmenata ili portfolija - krediti i hartije od vrednosti - zaslužuje
posebnu pažnju i biće analiziran sa aspekta usmeravanja sredstava banke vodeći
računa o svim principima i rizicima poslovanja banke, a naročito o likvidnosti i
profitabilnosti. Pored ovog globalnog aspekta ulaganja sredstava, banka mora voditi
računa i o strukturi svakog portfolija posebno. Kada je reč o portfoliju kredita, onda je
to važno sa aspekta dospeća (kratkoročni, srednjeročni, dugoročni), zatim sa granskog
aspekta ili disperzije kredita, visine i vrste kamatnih stopa (fiksne i/ili promenljive)
itd.
(1) plasmane u kredite odnosno puštanje odobrenih kredita ili tranši korisnicima
kredita koji nisu iskoristili postojeći obim, odobravanje novih i plasiranje na
finansijskom tržištu (berzi novca),
(2) plasmane u hartije od vrednosti, u vrste i na rokove, koji najviše odgovaraju
budućoj finansijskoj situaciji banke odnosno njenoj likvidnosti, i
41)
Ovde pod “normalnim okolnostima” podrazumevamo, da banka ima jasnnu
poslovnu politiku, a u okviru nje, jasnu i preciznu kreditnu politiku. U takvim
okolnostima, od “top menadžmenta” preko kreditnog menadžera, pa do kreditnog
referenta, postoji normalan sklad stručnosti, sposobnosti, ovlašćenja i odgovornosti i
doprinosa ostvarivanju ciljeva banke posebno primarnog cilja - profita. Ako to nije u
okviru navedenih relacija, onda se teško može govoriti o “normalnim okolnostima”.
(1) po ročnosti kredita tj. vremenu na koje je kredit odobren odnosno u kom roku ga
treba vratiti (dugoročne, srednjeročne i kratkoročne);
(2) po ekonomskoj nameni kredita tj. svrsi za koju se krediti koriste (za proizvodnju,
izvoz, uvoz, sanaciju, otkup, potrošnju);
(3) po sektorima kojima su krediti namenjeni (proizvodnja, promet, potrošnja); i
(4) i po drugim kriterijumima koji se izvode iz ovih osnovnih (po načinu korišćenja,
po vrsti obezbeđenja itd.).
Plasman sredstava u hartije od vrednosti banka vrši uglavnom radi: (1) povećanja
profitabilnosti i (2) održavanja zadovoljavajućeg stepena likvidnosti. Mada je akcenat
na profitabilnosti, ipak primat pripada likvidnosti banke. Zapravo, reč je o tome da
privremeno slobodna novčana sredstva doprinose profitabilnosti banke. Naime,
slobodna novčana sredstva banke mogu se relativno brzo, sigurno i bez mnogo
formalnosti plasirati u određene vrste hartija od vrednosti i na taj način se ostvaruju
prihodi banke. Banka može svakodnevno da svoje ‘viškove’ sredstava plasira pod
određenim uslovima i da tako doprinese profitabilnosti privremeno slobodnim
sredstvima. Istovremeno, banka može relativno brzo doći do sredstava prodajom
hartija od vrednosti na finansijskom tržištu odnosno ‘unovčiti’ hartije od vrednosti i
tako obezbediti zadovoljavajući stepen likvidnosti.
Mada i plasmani u hartije od vrednosti nose sa sobom određeni kreditni rizik, ipak
postoje razlike između kreditnog rizika i rizika u plasmanu hartija od vrednosti, o
čemu ćemo kasnije posebno govoriti. Naime, jasno je da su hartije od vrednosti,
posebno obveznice i to državne, sa nešto manjim prinosom od prinosa po kreditima,
ali su zato skoro bez rizika za razliku od poznatog visokog kreditnog rizika. Jedno od
bitnih obeležja protfolija hartija od vrednosti banke jeste njihov kvalitet i struktura.
(1) Sigurnost bankarskog poslovanja je jedan od bitnih ciljeva koje savremena banka
treba da ispuni. Sve do izbijanja velike ekonomske krize (1929.g.) zaštita depozita u
143
Ibidem, tr. 153.
(3) Struktura kao cilj se najbolje može videti i izraziti u stepenu konkurentnosti i
efikasnosti u bankarskoj delatnosti. Povezanost strukture i konkurencije se obezbeđuje
preko tzv. IO modela, gde je IO skraćenica od: industrijske organizacije. Polazeći od
datih uslova ponude i tražnje, IO145 model potencira vezu u relaciji na slici br. 5-12.
PERFORMAN
STRUKTURA PONAŠANJE
SE
Broj banaka na Ponašanje banaka Obim i kvalitet
tržištu na tržištu proizvoda i usluga
Slika br. 5-12: Primenjenost ‘IO’ modela na banke
U okviru bankarske delatnosti to prktično značI niže kamatne stope na kredite i veće
kamatne stope na depozite. Ako pak egzistira monopolski profit u bankarstvu, banke
se ohrabruju da ulaze, ako je to dozvoljeno, u borbu za dalji neumereni profit.
144
Posle velike ekonoske krize, Kongres Sjedinjenih Američkih Država osniva 1933.
godine Federalnu agenciju za osiguranje depozita “Federal Deposit Insurance
Corporation” ili skraćeno FDIC, koja osigurava depozite komercijalnih banaka do
određenog limitiranog iznosa. Tako se štedni ulozi osiguravaju po jednom imenu -
računu do 100.000 US dolara.
145
Prof. dr Uroš N. Ćurčić: Bankarski portfolio menadžment – Strategijsko
upravljanje bankom, bilansima, bonitetom i portfolio rizicima banke, drugo prošireno
i izmenjeno izdanje, Feljton, Novi Sad, 2002, str. 312.
Bazelski principi polaze od stava, da sve banke treba da imaju minimum propisanog
(obaveznog) kapitala. Minimalna stopa kapitala za banke iznosi 4% od njihovog
osnovnog kapitala i 8% od ukupnog kapitala u odnosu na rizičnu aktivu. Ove stope se
smatraju kao minimalni standardi i primenjuju se na banke po konsolidovanim
osnovama. S obzirom na važnost kapitala u okviru potencijala banke, Bazelom I su
predviđeni izvori primarnog i sekundarnog kapitala.
146
Opširnije o sadržini sedam navedenih Bazelskih principa vidi: Prof. dr Nenad M.
Vunjak, prof. dr Uroš N. Ćurčić i prof. dr Ljubomir D. Kovačević: Korporativno i
investiciono bankarstvo, redactor: prof. dr Nenad M. Vunjak, ‘Proleter’ a.d. Bečej,
Ekonomski fakultet Subotica, BLC Banja Luka Colege, Subotica, 2008. godine, str.
315-320.
147
International Convergence of Capital Measurement and Capital Standards, A
Revised Framework, Comprehesive Version, 2004, prevod, Bazel II – Međunarodna
saglasnost o merenju kapitala, Banking Regulations, Privredni pregled, Beograd,
2007, str. X.
148
Peter Rose i Silvia C. Hudguns: Bankarski menadžment I finansijske usluge, Data
status, Beograd, 2005., str. 501.
149
Peter Rose i Silvia C. Hudguns: Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data
status, Beograd, 2005, str. 504.
Naime, Bazelski komitet je utvrdio u Bazelu II, kao revidiranom okviru, načelni
pristup, koji se zasniva na tri osnovna oslonca ili stuba (vidi sliku br. 5-13):
150
Ibidem, str. 6-10.
Prvi oslonac zahteva zdravi minimum kapitalnog standarda koji efektivno i tačno
prepoznaje stepen kreditnog rizika baziran na: (1) standardnom pristupu da kapitalni
zahtevi budu povezani sa eksternom procenom – kreditnim rejtingom, (2) sopstvenom
internom rejtingu saglasno sa procenom mogućnosti propusta i jedinstvenim profilom
rizika.
Treći oslonac odnosi se na tržišnu disciplinu koja daje bankama više inicijative da
upravljaju njihovim rizicima i održavaju adekvatan kapital. Efektivna tržišna
disciplina i supervizija zavise da li ili ne banke pravovremeno, uredno i pouzdano
razotkrivaju informacije koje se odnose na strukturu kapitala i izloženost riziku. Na
osnovu relevantnih i objektivnih tržišnih informacija, učesnici na tržištu mogu
proceniti i doneti odluku o sopstvenom riziku u poslovanju sa takvim institucijama.
• nivo kreditnog rizika koji proizilazi iz bilansa banke (pregled br. 5-5.)
akreditivi).
Standby pogodnosti (sredstva) sa originalnim rokom
dospeća dužim od godinu dana.
Umeren rizik 50 % Činidbene garancije i druge uslovne obaveze vezane za
specifične transakcije.
Kreditnae linije podrške sa kojima se dužnicima na
tržištu euro-valuta omogućuje da izdaju euro-obveznice
sa dospećem kraćim od godinu dana (note issuance
facility).
Standardni 100 % Generalne garancije i standby pogodnosti na strani
rizik trgovanja (sporazumi o rekupovini i drugim terminskim
kupovinama).
Kao što se vidi iz navedena dva pregleda, utvrđeni ponderi rizika za bilansne i
vanbilansne kategorije, odnosno za sve bilansne i vanbilansne stavke. Da bi se
utvrdila vrednost pojedinih bilansnih i vanbilansnih stavki, neophodno je njihovu
minimalnu vrednost pomnožiti sa određenim ponderom (procentom rizičnosti). Stopa
minimalne adekvatnosti kapitala u banci treba da stvori uslove reduciranja gubitaka
izazvanih po osnovu kreditnih rizika, kako za deponente, tako i za komitente i klijente
banke, u cilju opšte sigurnosti poslovanja banke.
Prvi uslov usklađenog obima poslovanja banke odnosi se na usklađeni odnos između
kapitala banke i iznosa rizične aktive banke, koja je razvrstana u sledećih pet
kategorija, koje u najkraćem opisu, obuhvataju:
151
‘Benchmark’ dužnika definiše kriterijume: a) finansijskog kvaliteta dužnika
(likvidnosti), b) finansijske perspective dužnika, c) menadžmenta dužnika, d) kreditne
istorije dužnika (raniji odnos prema kreditima), e) preostalog roka kredita, f)
obezbeđenje kredita. Za svaki navedeni kriterijum se izvodi ocena od 1 do 5 I definišu
se kategorije, kao što su: odličan, dobar, loš, neizvestan, nepoznat i sl. Rizici se
svrstavaju u dve grupe (MeBa i Casa), a u okviru grupe se svrstavaju u kategorije.
Primera radi, MeBa ima kategorije: AA = 1%, A = 2%, B = 5%, V = 25%, G = 50%,
D = 100%, dok Casa ima kategorije: D = 0%, D = 0,5%, ET = 1%, E = 2%, E = 5%,
F/Z = 100%. Prva grupa I druga grupa rizika se odnose na niske rizike, treća grupa na
umerene rizike, četvrta grupa na neprihvatljive rizike, peta grupa na visoke rizike i
šesta grupa na loše kredite.
UPRAVLJANJE KLJUČNIM
KORPORATIVNIM RIZICIMA
BANKE
Bonitet banke kao dužnika zavisi u prvom redu od visine njenog kapitala (akcijskog
kapitala) i visine i strukture sredstava i rezervi, s jedne strane, te oblika, načina i
strukture plasmana, s druge strane. Dok se visina i kvalitet kapitala, odnosno izvora
sredstava banke može odmah videti iz bilansa banke, način i kvalitet plasiranih
sredstava tj. kredita, teže je sagledati. Upravo radi toga, kao i radi zaštite ulagača i
depozitara, država i propisuje određene restriktivne i kontrolne mere i vrši neposredan
nadzor nad poslovanjem banaka. Za plasiranje sredstava važi bankarsko pravilo:
kakav kvalitet sredstava banka prima, takav kvalitet sredstava i plasira, odnosno obim
dugoročnih izvora određuje obim dugoročnih kredita, dok obim kratkoročnih kredita
je determinisan obimom kratkoročnih izvora.
Usko sa bonitetom banke treba posmatrati i bonitet preduzeća kao bančinog dužnika.
Dakle, pored boniteta banke kao privrednog subjekta i pravnog entiteta, važno je znati
šta se smatra bonitetom preduzeća kao bančinog dužnika. Najkraće rečeno, bonitet
preduzeća zavisi od njegove kreditne sposobnosti i likvidnosti. O kreditnoj sposobnost
preduzeća će se kasnije detaljnije govoriti u sklopu razmatranja principa upravljanja
kreditnim rizikom banke. Sada treba samo naglasiti da se kreditna sposobnost
preduzeća kao dužnika, utvrđuje na osnovu bilansa i izveštaja o finansijskom
poslovanju preduzeća, pri čemu se posebno analiziraju stanja, oblici i vrste zaliha i tok
152
Finansijski leksikon, redaktor dr Ivo Perišin, Informator, Zagreb, 1962. godine, str.
45.
153
Privredni leksikon, Informator, Zagreb, 1961. godine, str. 62.
154
Ekonomska enciklopedija, druga knjiga, Savremena administracija, Beograd, 1984.
godine, str. 170.
Mada je ocena boniteta preduzeća važan posao, ovde ga pri analizi stavljamo u drugi
plan, kako bi u prvi plan istakli važnost i zančaj boniteta banke, i to iz dva razloga:
prvi razlog je u tome što se ovom pitanju kod nas nije posvećivala, a još uvek se ne
posvećuje dovoljna pažnja od strane kontrolnih i državnih organa; i drugi razlog
vidimo u činjenici da i ono što se na tom planu radi, obavlja se sa nejasno utvrđenim
ciljevima i više povremenim proverama. Može se reći da nedostaje stalni monitoring
poslovnog bankarstva počev od ispunjavanja osnovnog zakonskog i poslovnog
cenzusa u kapitalu, preko praćenja kvaliteta i strukture aktive, kvaliteta menadžmenta,
visine dividendi i stepena likvidnosti.
Bonitet banke je kompleksan pojam, pod kojim treba podrazumevati: (1) obim i
kvalitet kapitala banke, (2) kvalitet i strukturu aktive, (3) kvalitet menadžment tima,
(4) nivo zarade akcionara i (5)uvek zadovoljavajući stepen likvidnosti banke. Svaki od
navedenih elemenata je složena kategorija od više pokazatelja i svi zajedno izraženi
preko zajedničkog imenitelja mogu poslužiti za analizu, merenje i ocenu boniteta
poslovne banke. Mada se o ovim elementima u ovoj knjizi raspravlja na više mesta, 155
ovde ćemo se na njih osvrnuti samo najkraće.
(1) Pod kapitalom banke u smislu njenog boniteta podrazumevamo samo čisti akcijski
kapital prikupljen prodajom emitovanih akcija i čijom sumom se zadovoljava ili
premašuje zakonom propisani minimum (“finansijski census”) za valjanu
registraciju banke kao finansijske institucije i koji istovremeno zadovoljava
potrebnu početnu stopu adekvatnosti kapitala banke.
(2) Pod kvalitetom i strukturom aktive se u prvom redu podrazumeva kvalitet svih
vrsta plasmana banke, njihova struktura i stepen rizičnosti. Pri tome treba imati u
vidu sve vrste kredita i njihovu ročnost i druge plasmane kao što su plasmani u
hartije od vrednosti i njihovu strukturu. Plasmani u hartije od vrednosti su
izuzetno zančajni sa aspekta stepena brzine transformacije u likvidna sredstva.
155
O kvalitetu menadžment tima bilo je reči u trećoj glavi, o strukturu i kvalitet aktive
u četvrtoj glavi, dok je o kapitalu bilo rečI u četvrtoj glavi ove knjige.
Pre nego što damo analizu nekoliko najvažnijih faktora koji zahtevaju analizu i ocenu
boniteta banke, treba imati u vidu još neke činjenice. Naime, opšte je poznata stvar da
je bankarstvo jedna od delatnosti u svetu sa najviše prisutne i razuđene pravne
regulative. Istvovremeno, bankarstvo spada i u delatnosti koje su podložne čestim
sistemskim, organizacionim i drugim promenama i po tome spada u najnestabilnije
privredne grane. Međutim, zbog svoje uloge u privrednom i posebno finansijskom
životu svake zemlje, ono mora da opstaje, funkcioniše i omogućava racionalno i
stabilno funkcionisanje celokupne privrede i društvene strukture i svakodnevnog
života građana.
Priroda bankarskog poslovanja je takva da putem plasiranja primljenog depozitnog i
drugog novca ostvaruje profit. Doduše, banka deo profita ostvaruje i putem širokog
spektra usluga, koje upotpunjuju asortiman osnovnih proizvoda i usluga banke, ali
kojima ostvaruje i zaradu na drugi način. Banka odobravajući kredite “ulazi” u
raznovrsne poslove, koji su sa aspekta povraćaja plasiranih sredstava manje ili više
rizični za banku. Pod hipotetičkom pretpostavkom nemenjanja svih ostalih uticajnih
faktora, visina rizika banke je u funkciji rokova plasiranih sredstava i opštevažeće je
pravilo: ako je rok plasiranja sredstava duži, rizik banke je veći, odnsno ako je rok
plasiranja sredstava kraći, i rizik banke je manji.
156
Krajem 2008.godine, pojavom velike svetske finansijske krize, i Vlada Republike
Srbije je izmenila do tada postojeće propise o osiguranju štednje i depozita i povećala
limit zaštite na 50.000 eura po jednom štediši-ulagaču.
Naime, u slučaju nastanka takvih i tolikih gubitka, kada banci zapreti opasnost da
postane insolventna157, menadžment tim banke mora hitno preduzeti određene mere
protiv daljeg nastajanja gubitaka i u smislu smanjenja već nastalih. U takvim
okolnostima, menadžment tim može izabrati jednu od starih dobro poznatih strategija,
koja asocira na fudbalsku strategiju “duge lopte”158 (“long bomb”), odnosno u
bankarstvu tzv. visoko rizičnu strategiju prinosa za smanjenje gubitaka. Preduzimanje
visokorizične strategije može biti vrlo opasno po aktivu tj. po sredstva banke, pošto se
ona mogu veoma brzo “istopiti”. Međutim, ova strategija 159 nije opasna za osigurane
depozite banke.
157
Insolventnost banke javlja se onog trenutka, kada gubici banke postanu toliki da
premašuju akcijski kapital banke (“equity capital”).
158
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks
Community, Regional and Global, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey,
1990. godine, str. 611.
(1) menadžment tim banke (radi održavanja likvidnosti, praćenja kontrolnih tačaka
rizika i ostvarenja nivoa profitabilnosti);
(2) ulagači, odnosno akcionari (radi sigurnosti ulaganja, stabilnosti prihoda i niskog
rizika);
(3) komitenti i klijenti (radi sigurnosti depozita, sigurnosti transfera, raspoloživosti
kredita, sigurnosti kolaterala);
(4) regulatorne institucije (radi osiguranja, sigurnosti i očuvanosti bankarskog
sistema, zaštite komitenata i klijenata, te primene zakona); i
(5) studenti (radi proučavanja stvarnih “slučajeva”, njihove simulacije i odgovora na
ta pitanja, ako se dese).
(1) Veličina banke je prvo finansijsko merilo za koje su mnogi ljudi zainteresovani
prilikom vrednovanja banke. To je važna baza za procenu performansi banke. Velika
aktiva znači da banka treba više kapitala, veći kapital znači veći kreditni limit, veći
obim poslovanja, efikasniji menadžment tim, efikasniji kompjuterski sistem, veći
volumen transakcija, što omogućuje ekonomiju obima. Konačno, veličina banke
određuje i njenu ekonomsku snagu, veću fleksibilnost, veće znanje i više tržišnog
prostora za upravljanje svakodnevnim finansijskim rizicima. 162
161
Dr Ronald L. Olson: Evalution of Financial Performance, u: The Bankers”
Handbook, Third Edition, edited by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs and
Charles E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 386-388.
162
Ibidem, str. 391.
163
O rizicima u bankarskom poslovanju više se govori u narednom tekstu. Na ovom
mestu samo se dotičemo rizika sa aspekta vrednovanja performansi banke od strane
zainteresovanih lica, firmi i institucija.
Thomas Fitsch: Dictionary of Banking Terms, Barrons’ Business Guide, New York,
164
165
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks
Community, Regional and Global, Prentice - Hall, Englewood Cliffs, New Jersey,
1990. godine, str. 186-187.
Da bi se bolje shvatio princip likvidnosti banke, treba imati u vidu još nekoliko
elemenata: (1) rezerve likvidnosti banke, (2) stepen lakoće pretvaranja dela njene
kratkoročne aktive u gotov, odnosno žiralni novac, i (3) uticaj kamatne stope na
profitabilnost banke. Polazeći od ovih elemenata, pod likvidnošću banke
podrazumevamo njenu poslovnu sposobnost da u svakom momentu može izvršiti svoje
dospele obaveze po prihvatljivoj ceni 169 (kamatnoj stopi). Dakle, nije u pitanju bilo
koja cena sredstava, već prihvatljiva cena sa aspekta banke.
166
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Banks Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 266.
167
Marcia L. Stigum and Rene O. Branch, Jr.: Managing Bank Assets and Liabilities -
Strategies for Risk Control and Profit, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1983.
godine, str. 202.
168
Dr Ronald L. Olson: Evalution of Financial Performance, u knjizi: The Bankers’
Handbook, Third Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs and Charls
E. Walker, Dow Jones-Iewin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 393.
169
Pojam likvidnosti kod naših banaka već duže vreme nije u skladu sa teorijskim
postavkama. Naime, praksa naših banaka je već po ko zna koji put dokazala da kako
na poslovanju u okvirima domaćeg tržišta tako i na inostranom, taj princip izvršavanja
obaveza banke ‘ne treba tako striktno shvatiti’. Brojni su primeri, da naše banke ni po
nekoliko meseci ne izvršavaju svoje obaveze, kako prema komitentima u međusobnim
odnosima u zemlji tako i prema partnerima i bankama u inostranstvu
Ovo staro bankarsko pravilo poštivanja ročne strukture danas se u bankarskoj praksi
prilično izmenilo. Naime, sigurno je da dugoročniji bančini izvori sredstava
omogućuju banci održavanje dugoročnije aktive - plasmana. Isto tako je sigurno, da se
najmanji problemi u održavanju likvidnosti banke mogu očekivati - ako su kratkoročni
i dugoročni plasmani banke sinhronizovani sa kratkoročnim i dugoročnim izvorima
sredstava banke. 170 Međutim, u praksi je to više izuzetak nego pravilo. I ne samo to.
Banka, koja dolazi u situaciju da narušava svoju ročnu strukturusredstava I izvora,
mora pronalaziti nove izvore sredstava, koji će, bar za kratko vreme, neutralisati te
probleme. Obično su to kratkoročna sredstva, koja sa sobom “povlače” i problem
relativno visoke cene.
Kad je reč o problemu likvidnosti banke u našim uslovima, treba imati u vidu još
nekoliko stvari: korenite društvene promene i prisustvo velikih poremećaja
(neefikasnost privrednog sistema, sporu tranziciju i privatizaciju, veći uvoz od izvoza,
budžetski deficit, itd.). Uprkos snažno izraženim tendencijama za velikim promenama
u domenu vlasništva privrede, još uvek taj proces nije okončan. Čak je bilo dosta
dugo i neslaganja o tome kako transformacija u celini treba da se izvede, a prisutna su
i nerazumevanja suštine neophodnih promena. Kada je reč o problemu nelikvidnosti
banaka, naglasak se još uvek daje na ekspanzivnu kreditno - monetarnu politiku, što
ne daje niti može da daje željene rezultate za celu privredu.
170
Dr Milan Golijanin: Bankarstvo Jugoslavije - Teorija, organizacija, poslovanje,
treće dopunjeno i izmenjeno izdanje, Privredni pregled, Beograd, 1983. godine, str.
232.
171
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 257.
172
Nerealne pretpostavke teorije pribavljanja novih likvidnih sredstava su: (1)
relativno nerazvijeno finansijsko tržište, (2) slabo razuđen instrumentarij hartija od
vrednosti, (3) slaba likvidnost ukupnog bankarskog sektora, (4) uticaj centralne banke
na tokove likvidnih sredstava na novčanom tržištu još nije dovoljan i (5) još nije
izgrađen efikasan informacioni sistem. Ibidem, str. 258.
173
Dr Milan Knežević: Banka - Organizacija i poslovanje, Školska knjiga, Zagreb,
1984. godine, str. 109. Dr Ante Katunaric navodi sledeće faktore, koji utiču na
kretanje priliva i odliva sredstava banke, pa time i na likvidnost: faktor ročnosti izvora
sredstava, opseg, dinamika i struktura izvora sredstava i plasmana koja je zavisna od
realizacije i brzine prometnog procesa i od subjektivnih odluka depozitara i raznovrsni
redoviti objektivni faktori sa kojima se depozitari susreću tokom realizacije
proizvodnog ciklusa. Vidi: Banka - Teorija, organizacija, poslovanje, Školska knjiga,
Zagreb, 1977. godine, str. 569.
Kada finansijski menadžer banke utvrdi stanje sredstava, opšte uslove (mogućnost
pribavljanja sredstava i njihovu cenu) i zahteve likvidnosti (potrebe za izvršavanjem
obaveza), prva alokacija sredstava su primarne rezerve. Konceptualna kategorija ovih
sredstava uključuje ukupnu gotovinu, depozite kod centralne banke, salda kod drugih
depozitnih institucija i stavke gotovine u procesu naplate.
174
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks -
Community, Regional and Global, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey,
1990. godine, str. 271.
Drugi model likvidnosti banke poznat je pod imenom model alokacije sredstava za
upravljanje sredstvima (“the asset allocation model for asset management”) i može se
predstaviti slikom br. 6-3.176 Model alokacije sredstava polazi od toga da je iznos
likvidnih potreba banke povezan sa izvorima iz kojih ih dobija. Model, kako se vidi i
na navedenoj slici (br. 6-3), zasniva se na formiranju nekoliko likvidno-profitabilnih
centara (četiri centra) u banci za alokaciju sredstava dobijenih iz različitih izvora.
Alokacija sredstava se vrši u svakom centru nezavisno od drugih centara i
menadžment tim mora formulisati politiku alokacije sredstava u okviru svakog ovog
centra.
Pored navedena dva modela rešavanja likvidnosti, postoji i treći, tzv. model linearnog
programiranja. To je matematički model 177 (ili tehnika) koji se koristi u naučnim
pristupima za teorijsko rešavanje poslovnih problema, pa ga ovde nećemo ni izlagati.
175
Ibidem, str. 272-273.
176
Edward W. Reed and Edward K. Gill: Commercial Banking, Fourth Edition,
Prentice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, New Jersey, 1989. godine, str. 122.
177
Ibidem, str. 124-127.
178
Edward G. Reed and Edward K. Gill: Commercial Banking, Fourt Edition,
Prentice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, New Jersey, 1989. godine, str. 128.
179
Thomas Fitch: Dictionary of Banking Terms, Barron’s Business Giude, New York,
1990. godine, str. 358.
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 249.
180
Donald B. Reifler and Lazaros P. Mavrides: Funding Source and Strategies for
181
Banks of Various Sizes, u knjizi: The Bankers’ Handbook, Third Edition, Edited by:
William H. Baughn, Thomas I. Storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin,
Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 302.
Praksa inostranih banaka je da se, pored strogog pridržavanja ročne strukture i trenda
kretanja pojedine vrste depozita, plasman sredstava u kratkoročne likvidne hartije od
vrednosti stalno održava na određenom nivou. To znači da banka u svakom momentu
ima mogućnost brzog pretvaranja potrebnog iznosa hartija od vrednosti u gotov novac
potreban za rešavanje nastalog problema likvidnosti. Ovo je najmanje rizičan posao
rešavanje tekućih nelikvidnih pozicija banke kako sa stanovišta likvidnosti tako i sa
stanovišta profitabilnosti. Ovakvim operativnim postupcima pozitivno se utiče na
smanjnje rizika nelikvidnosti uz najmanje iritiranje rizika profitabilnosti.
Praksa naših banaka pokazuje da je takav pristup problemima likvidnosti više izuzetak
nego pravilo. Kad se ovome doda i problem nelikvidnosti izazvan faktorima na koje
banka ne može da utiče, kao što su nagli veliki odlivi nekih depozita, onda je jasno
zašto naše banke, i pored svih drugih problema, dolaze u neprihvatljivo duge periode
nelikvidnosti. Jasno je da je našim bankama u sadašnjim uslovima izuzetno teško
održavati zadovoljavajući nivo likvidnosti s obzirom na sve manje mogućnosti da
raspolažu visokolikvidnom aktivom i na potrebu zadržavanja većih iznosa neplasiranih
sredstava na žiro-računu banke. Zato je za upravljanje likvidnošću od značaja
pronalaženje ne samo likvidnih sredstava već likvidnih sredstava sa pozitivnom
razlikom aktivnih i pasivnih kamatnih stopa (‘positive spread’).
Upravljanje likvidnošću je važno za banku bilo koje veličine. Stepen likvidnosti banke
zavisi od strukture aktive i pasive bilansa banke. To znači da stepen likvidnosti može
biti različit u zavisnosti od stepena unovčivosti pojedinih delova aktive banke. Isto
tako, zavisi i od strukture i intenziteta dospeća obaveza na strani pasive. Bankarska
teorija i praksa polaze od toga da se stepen likvidnosti meri vremenom potrebnim za
pretvaranje pojedinih delova aktive u gotov odnosno žiralni novac ili novčana sredstva
kod centralne banke. Prema stepenu likvidnosti razlikujemo: (1) primarnu likvidnost,
(2) sekundarnu likvidnost i (3) tercijarnu likvidnost banke, o kojima smo već govorili.
Sistemski pristup rešavanju problema likvidnosti banke, bilo na duži ili kraći rok,
podrazumeva: (1) planiranje i svakodnevno ažuriranje plana priliva i odliva sredstava
banke, (2) kontinuirano organizovanje poslova odnosno organizacioni napori
zaposlenih da se taj plan ostvari i (3) svakodnevna kontrola ostvarivanja plana i
korekcija neadekvatnih aktivnosti. U savremenim uslovima kompjuterske tehnike i
telekomunikacija, ovaj dinamični operativni posao ne može se u uslovima dinamičnih
promena efikasno organizovati bez primene sofisticiranih metoda i programskih
aplikacija kompjuterske tehnike.
Što se tiče tehničke strane planiranja likvidnosti banke, mada ima više pristupa, treba
poći od navedenih modela i sačiniti metodologiju planiranja i praćenja priliva i odliva
sredstava za određene periode respektujući pri tom ročnu strukturu sredstava i obaveza
i pojedine stepene likvidnosti aktive. Međutim, treba imati u vidu da je teško odrediti
standarde likvidnosti pošto buduća tražnja nije poznata.
Posebna pažnja banke kao institucije treba da bude usmerena na visinu kamata koje
plaća depozitarima i na visinu kamata koje naplaćuje od korisnika zajmova. Razlika
između ove deve vrste kamata (“interest spread”) predstavlja glavni izvor neto prihoda
banke i njenog profita. U stvari pravi motiv poslovanja banke jeste da ostvari što veći
profit kako bi time što više doprinela povećavanju dividendi svojih akcionara, te
putem reinvestiranja u akcije, odnosno u kapital banke obezbedila povećanje svog
potencijala. 182
183
Ibidem, str. 29.
184
Edward W. Reed and Edward K. Gill: Commercial Banking, Fourth Edition,
Prentice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, New Jersey, 1989. godine, str. 201-202.
185
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks -
Community, Regional and Global, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey,
1990. godine, str. 147.
Prva
Procena anga`ovanih Procena izvora
faza sredstava sredstava
Upravljanje aktivom Upravljanje pasivom
(1) Profitabilnost pojedinog proizvoda ili usluge odnosno pojedinačnog računa ili
partije može se sagledati prema šemi pregleda br. 6-2.186
Naziv računa
Broj računa
Za analizu perioda od 199
ANALIZA ZARADE
Prosečni saldo Din _________________
Minus: prosečna neprikupljena sredstva Din _________________
Prosečna prikupljena sredstva Din _________________
Minus: obavezna rezerva _____ % Din _________________
Prosečni neto saldo za plasman Din _________________
Zarada putem kredita _____ % Din _________________
ANALIZA IZDATAKA
Održavanje računa Din ______ Din _________________
- poslata zaduženja Din ______ Din _________________
- obavest o depozitu Din ______ Din _________________
- primljeni čekovi Din ______ Din _________________
- poslati čekovi Din ______ Din _________________
- vraćene stavke Din ______ Din _________________
- telegrafski transferi Din ______ Din _________________
- poslati novac Din ______ Din _________________
- valutne transakcije Din ______ Din _________________
- skupljanje gotovine Din ______ Din _________________
DODATNE STAVKE
__________________________ Din _________________
__________________________ Din _________________
186
Duane B. Graddy and Austinb H. Spencer: Managing Commercial Banks -
Community, Regional and Global, Prentice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, New Jersey,
1990. godine, str. 378-380.
Naziv
računa_____________________________________________________________
Broj računa
_____________________________________________________________
Pripada računima
________________________________________________________
________________________________________________________
Brojevi računa
__________________________________________________________
__________________________________________________________
Period za analizu
_______________________________________________19_______
Krediti
_________________________________________________________________
PRIHODI I TROŠKOVI
Prihodi
Bruto prihod od kredita Din ________
Zaduženja za usluge Din _________
MERE PROFITABILNOSTI
Prinos na alocirani kapital ____ % ______%
Prinos na neto korišćena sredstva ______%
Prinos na ukupno pozajmljena sredstva ______%
(3) Treći način merenja profitabilnosti jeste na nivou cele banke kao institucije. U tom
smislu, menadžment tim svake banke, u uslovima date sredine i regulatornih prinuda,
preduzima mere radi:187
Ako se postignu i ostvare ove tri mere, menadžmet tim će biti uspešan u
maksimiziranju profita banke. Merenje profitabilnosti ukupnog poslovanja banke
podrazumeva primenu određenih modela izračunavanja i iskazivanja profitabilnosti,
od kojih su najvažnije i prihvaćene kao opšti standard sledeće mere:
187
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Managrment in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 271-272.
• Prinos na akcijski kapital ROE (“return on equity”). Definiše se kao neto prihod
podeljen ukupnim ili prosečnim akcijskim kapitalom. Izražava merenje
profitabilnosti sa aspekta akcionara. Može biti dekomponovan u merenje
performansi i leveridž faktora (ROE = ROA x EM).
188
Dr Peter S. Rose: The Economics of the Banking Firm, u knjizi: The Bankers’
Handbook, Third Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs and Charls
E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 198-201.
(3) Efektivno upravljanje rastom i razvojem. Visokoprofitne banke obično brže rastu
od banaka sa prosečno ostvarenim zaradama, pošto one pažljivo upravljaju svojim
rastom i čvrsto drže pod kontrolom potencijalni rast operativnih troškova. Smatra
se, a to su studije istraživanja i pokazale, da se sa povećanjem učešća banke na
tržištu povećava i njena profitabilnost.
189
Ibidem, str. 202-203.
Neto kamatna margina velikih banaka je često ključni faktor u determinisanju godišnje
profitabilnosti i ona je osetljivija na promene kamatnih stopa od neto kamatne margina
malih banaka. Margina između kamatnih stopa na aktivu i kamatnih stopa na pasivu je
daleko važnija nego sam pravac promena kamatnih stopa u određivanju onog šta se
dešava sa profitom banke.
Banke zbog svog zančaja i funkcije koje imaju za privredu moraju delovati u okviru
jedinstvenog sistema zemlje pošto njihova poremećena funkcija može imati
nesagledive posledice po čitavu nacionalnu - društvenu ekonomiju. Zato se kvalitetu
poslovanja banaka mora posvećivati određena pažnja. Dugo vremena je to bilo samo
kroz tzv. naknadnu kontrolnu funkciju, funkciju nadzora i super - vizorstva. Međutim,
sredinom sedamdesetih godina pet finansijskih kontrolnih agencija190 u SAD preduzelo
je određena istraživanja za sačinjavanje sistema za rano upozoravanje i otkrivanje
slabosti u poslovanju banaka. Ta istraživanja su rezultirala u komponovanju određenih
sistema nadzora za rano otkrivanje kritičnih tačaka u poslovanju banaka.
To su: FRS (Federal Reserve System), FDIC (Federal Deposit Insurance Company),
190
FHLBB (Federal Home Loan Bank Board), NCUA (National Credit Union
Administration) and OCC (Office of the Comptroller of the Currency). Ovo su samo
neke od većeg broja kontrolnih agencija banaka u SAD.
191
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks
Community, Regional and Global, Prentice-Hall Englewood Cliffs, New Jersey, 1990.
godine, str. 622.
192
Izveštaj se sačinjava na maksimalno 15 strana sa svim bitnim finansijskim
problemima i njihovim uzrocima. Inače, ovakvi izveštaji se rade kvartalno za cca
14.000 osiguranih komercijalnih banaka i određen broj državnih kontrolnih banka.
193
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Banks Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 195.
Ban~ine
Zarada Kapital
podru`nice
(konsolidovana) (konsolidovani)
Celoviti rejting sistem holding banke je sumarno izražen kao (B,O,P,E,C) : (F,M) gde
je F finansijski i M upravljački komponovani rejting. Finansijski komponovani rejting
je određen od ispitivača – revizora: težinski prosek elemenata BOPEC-a, dok je
Prema tome, komponovani rejting koji iskazuje CAMEL jedinstveni sistem, nije jedan
prosti aritimetički prosek ovih pet pojedinačnih komponenti, već jedna nezavisno
određena mera opštih performansi finansijske institucije. 195 Dakle, svaka pojedinačna
dimenzija performanse banke, kao i komponovana, se rangira na skali od 1 (jedan) do
5 (pet). Slika br. 6-7. ilustruje Jedinstveni CAMEL rejting sistem.
Ako se poslužimo primerom na slici br. 6-7, vidimo da rejting 1 pokazuje finansijsku
snagu, dok je slabost banke izražena rejtingom 5 i ukazuje da banka treba urgentnu
korektivnu akciju. Što se tiče procene adekvatnosti kapitala odnosno solventnosti,
194
Izraz CAMEL je kratica i predstavlja kombinaciju prvih slova od sledećih pet reči:
kapital (“capital”), sredstva - aktiva (“asset”) upravljanje (“management”), zarada
(“earnings”) i likvidnost (“liquidity”). CAMEL rejting sistem su prihvatile tri agencije
za kontrolu banaka 21.novembra 1979. godine. Rejtig sistem koriste sve tri kontrolne
agencije (FRS, FDIC i OCC). Međutim, pomenute agencije se nisu složile oko
jedinstvenog rejting sistema, koji bi se koristio za utvrđivanje rejtinga holding banaka,
niti su se složile sa jedinstvenim rejting sistemom, koji bi se koristio u procesu
nadzora. U 1987. godini FDIC (Federal Deposit Insurance Company) je završio
skladniji CAEL monitoring sistem. Inače, CAEL je bankarski rejting sistem baziran na
četiri komponente: kapitalu (“capital”), kvalitet sredstava - aktive (“asset quality”),
performanse zarade (“earning performance”) i likvidnost (“liquidity”). Vidi: Duane B.
Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks Community, Regional
and Global, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str. 623.
195
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks
Community, Regional and Global, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990.
godine, str. 624.
Posebno treba imati u vidu, da svih pet kriterijuma imaju jednaku ‘težinu’. Istraživači
su slobodni u oceni ‘težine’ svakog elementa po svojoj diskreciji.
• 1 = Bazično zdrav.
• 2 = U osnovi zdrav, dok su slabosti otklonjive u normalnom kursu poslovanja.
• 3 = Institucija ima kombinaciju finansijskih i operativnih slabosti rangiranih od
umerenih do jako loših. Stečaj je daleka mogućnost.
• 4 = Neumeren obim ozbiljnih finansijskih slabosti ili kombinacija drugih
nezadovoljavajućih uslova. Zhteva se temeljita supervizija.
• 5 = Ekstremno visoko neodložan stečaj ili verovatnoća stečaja u bliskom roku.
gde je:
Prob = verovatnoća, da će jedna banka dobiti jedan nizak rejting,
LS = krediti i zakupi (‘leases’) / ukupni izvori sredstava,
EQ = akcijski kapital banke (‘equity capital’) / ustanovljeni rizik sredstava,
OR = operativni - poslovni rashodi / operativni - poslovni prihodi,
CO = ukupni nastali troškovi / (neto prihod + rezerve za kreditne gubitke),
CI = komercijalni i industrijski krediti / ukupni krediti.
Pored verovatnoće niskog rejtinga banke, u američkoj bankarskoj praksi koriste se kao
oruđe prognoze i indeks rizika banke i označava se sa ‘I’. 198 Prognozirani indeks rizika
banke ‘I’ je konstruisan u obliku jednačine sa šest nepoznatih ‘x’ vrednosti uz primenu
odgovarajućih unapred utvrđenih koeficijenata za svaku ‘x’ veličinu i izražen je
sledećom funkcijom:
gde je:
Od ovako utvrđenog indeksa rizika banke zavisi i premija koju banka plaća na
osiguranje depozita. Sa indeksom rizika banke kombinuju se i rezultati CAMEL
rejting sistema. Ako je indeks rizika banke pozitivan i CAMEL rejting 3, 4 i 5, znači
da je banka u zoni rizika iznad normale i treba da plaća dvostruko veću premiju
osiguranja depozita odnosno 1/6 mesečno (od ukupno 1 posto godišnje). Ako je indeks
rizika banke negativan, a CAMEL rejting 1 i 2, znači da je banka u zoni normalnog
198
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Banks Financial Management in the Financial
Service Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 622.
Praksa američkih banaka pokazuje da su problemi bankrota sve izraženiji, mada nisu
alarmantni (pregled br. 6-4).200
Podaci govore, da je u praksi sve veći broj poslovnih banaka koje imaju probleme, ali
i koje su bankrotirale. Tako je za poslednjih osamnaest godina u SAD primećen porast
broja ‘problematičnih’ banaka.
199
Ibidem, str. 626.
200
Ibidem, str. 627.
The Fair Value Approach, Second Edition, John Wiley & Sons, New York,
2001.godine, str. 4. i 415.
UPRAVLJANJE KVALITETOM
POSLOVANJA BANKE
Kvalitet proizvoda i usluga ima direktnu vezu sa profitom banke. Ako banka ima
dobar kvalitet svojih proizvoda i usluga, to se pozitivno odražava na njen prihod i
profit. Ako je kvalitet proizvoda i usluga loš, to se negativno odražava na prihod i
profit banke. Korisnici bankarskih proizvoda i usluga različito shvataju suštinu
njihovog kvaliteta. Stariji potpredsednik za marketing jedne velike američke banke
kaže: 203
Ako se uzme usluga korisniku putem operativnog bankomata204 kao jedno kratko noćno
svraćanje, zatim kratko čekanje u redu ispred šaltera, to je jedna stvar. Međutim, ako
je to osmeh, zahvaljivanje i kratki lični komentar o životu uopšte, to je druga stvar.
Ono što konstituiše dobar kvalitet usluge za jednu osobu ne mora da bude važno i za
drugu. Ne odgovara svakom usluga na isti način.
Međutim, nastavlja on dalje, ima nekoliko bazičnih elemenata koje sve lične usluge
moraju da sadrže. To uključuje:
202
JUS ISO, 8402, 1991, kvalitet-rečnik
203
Leonard L. Berry, David R. Bennett and Carter W. Brown: Service Quvality – A
Profit Strategy for Financial Institutions, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois,
1989, str. 25-26.
204
ATM je skraćenica od: Automated Teller Machine, zna!či bankomat.
Prema tome, kvalitet usluge nije pridržavanje detaljnog opisa, kao što se on ponekad
definiše, već više opis korisničkih zahteva. Postoji velika razlika između prethodnog i
potonjeg shvatanja kvaliteta. Servisne institucije, koje loše rade stvari za svoje
korisnike - nezavisno kako umešno to za njih rade - ne isporučuju kvalitetne usluge.
Kvalitet usluge je dvojnost realnosti i percepcije - jedna hemija onoga, što se stvarno
dešava u neočekivanom uslužnom susretu i onoga kako korisnik oseća šta se dešava
baziranom na očekivanjima pre usluge.
Izraz očekivanja može da predstavlja i reč lukavstva. Ona može da znači šta korisnici
misle da će se desiti u situaciji pružanja usluga ili može da znači šta korisnici žele u
situaciji pružanja usluga. Izraz žele više odgovara ovom kontekstu. To su želje
korisnika usluga, koje oblikuju njihovu percepciju kvaliteta usluga jedne institucije.
Banke kao finansijske institucije, postižu jaku reputaciju kvaliteta usluga, kada
konstantno zadovoljavaju - ili prevazilaze - želje korisnika usluga.
Kvalitet usluge obično obuhvata način na koji je usluga izvršena, ali i rezultat za
korisnika. Istraživanja sugerišu da glavne determinante kvaliteta usluga uključuju
sledećih deset faktora: 205
205
David B. Zenoff: Perspectives on Financial Services Marketing, u knjizi: Marketing Financial Services,
Edited by: David B. Zenoff, Ballinger Publishing Company, Cambridge, Massachusets, 1989, str. XVII-XLII.
(1) opipljivost,
(2) pouzdanost,
(3) osetljivost,
(4) sigurnost, i
(5) osećaj i volja za razumevanje potreba korisnika usluga.206
I pored primene savremene tehnologije, bankarstvo je još uvek posao ljudi, što će još
zadugo i ostati. U takvim okolnostima lična prodaja (‘personal selling’) je jedan od
ključnih elemenata marketing miksa. Akcenat je na novim komitentima i klijentima, a
i na zadržavanju lojalnosti postojećih komitenata i klijenata. Lični odnos sa
komitentima i klijentima je od izuzetne važnosti za banku.
Napori koje banka čini u pravcu poboljšanja kvaliteta u najvećoj meri se odnose na
rad i ponašanje zaposlenih u banci. Potrebu za unapređenjem kvaliteta proizvoda i
usluga u banci, kao radno intenzivnoj finansijskoj instituciji, možda je najbolje izrazio
Stanly Marcus: Dolarske novčanice koje korisnik usluge dobija od blagajnika u svim
bankama su iste. Ono što se razlikuje su blagajnici.210
komitentima i klijentima.
209
James H. Donnelly, Leonard L. Berry and Thomas W. Thompson: Marketing
Financial Services – A Strategic Vision, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1985,
str. 251.
210
Leonard L. Berry, David R. Bennett and Carter W. Brown: Service Quvality – A
Profit Strategy for Financial Institutions, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois,
1989, str. 3.
Upravni odbor
Generalni
direktor Odgovornost za
Dokumentacija
kvalitet
Odbor za
Poslovnik G
kontrolu
Izvr.
Planovi Vođa tima
dir.
Operativni
Uputstva Šefovi odeljenja
timovi
Zaposleni u
Zapisi Z A P O S L E N I
banci
Slika br. 7-1: Piramida politike kvaliteta proizvoda i usluga banke
(1) kad ne čekaju u redu pred šalterom ili na referenta, čekaju malo ili
dugo, da bi obavili rutinske poslove u banci (ulaganje i podizanje
Ako je banka odnosno menadžment tim banke svestan svoje pozicije na tržištu, ako je
poslovanje banke tržišno orijntisano i ako banka stvarno želi da, prvenstveno radi
svojih ekonomskih interesa, stvarno udovolji potrebama i zahtevima korisnika
proizvoda i usluga - da bi ostvarila zadovoljavajući profit, onda banka mora da
smišljeno izvrši segmentaciju svog ciljnog tržišta i da 'otkrije' odnosno identifikuje
ključne ciljne tržišne grupe. Na osnovu takvog saznanja, banka treba da razvije
odgovarajući marketing miks (kombinaciju proizvoda i usluga, njihovih cena, kanala
prodaje i promocije), da bi što bolje zadovoljila njihove potrebe - rešila njihove
finansijske probleme i na taj način ostvarila zadovoljavajući profit. U tome i takvom
procesu, kvalitet proizvoda i usluge je ključni element za ostvarivanje ovog primarnog
cilja.
Laura Gross: Elite Customers Move the Most, Account-Switching Study Shows,
211
Robert D. Buzzell and Bradley T. Gale: The PIMS Principles The free Press, New
214
Banke koje imaju relativno visoko tržišno učešće i obezbeđuju i pružaju relativno
visok ili čak i superioran kvalitet svojih usluga imaju pretpostavke za jak pozitivan
uticaj na profitabilnost svoga poslovanja, pošto time nadjačavaju konkurenciju. Ili
jednostavnije rečeno: rade bolje.
Naravno, to nije jednostavan već složen i dugotrajan posao. Doći do toga mora se
smišljeno i organizovano. Zato i želimo da u nastavku izlaganja ukažemo na
komponente koje čine kvalitet proizvoda i usluga i elemente strategije za ostvarivanje
željenog kvaliteta.
215
Dr Uroš N. Ćurčić: Upravljanje kvalitetom bankarskih proizvoda i usluga, Novosadski bankar
Novosadske banke d.d., br. 21-22, Novi Sad, 1993, str. 35.
KORISNIK
OČEKIVANE USLUGE
GAP 5
SHVAĆENE USLUGE
MARKETAR
G
GAP 3 GAP 4
A
P
PREVOĐENJE
1 shvaćenih u kvalitet
usluga
GAP 2
216
Leonard L. Berry, David R. Bennett and Carter W. Brown: Service Quvality – A Profit Strategy for
SHVATANJE
Financial Institutions, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989, str. 40.
menadžment tima o
očekivanjima korisnika
BANKE I RIZICI 175
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Pri nastojanju banke da se kvalitet usluge podigne na viši nivo i dostigne vrhunski
kvalitet, treba imati u vidu da postoje određene prepreke, koje treba savladati da bi
banka to postigla. To se, pre svega, odnosi na postojanje razlika, raskoraka ili gapova
između onoga što komitenti i klijenti očekuju od banke i onoga kako je to
menadžment tim shvatio i definisao i na koncu, onoga što im banka stvarno nudi i
isporučuje kao proizvod i uslugu.
Kada menadžment tim banke pogrešno razume očekivanu srž usluge od komitenata i
klijenata, nastaje lanac pogrešnih odluka kao što su: pogrešan standard usluge,
pogrešna obuka osoblja, pogrešni tipovi merenja performansi, pogrešna promocija itd.
Samo definicija kvaliteta usluge od strane korisnika usluge je ona sa kojom banka
može računati. Isporuka superiornog kvaliteta usluga počinje određivanjem šta
korisnici žele od usluge - to počinje markiranjem-isticanjem najvažnijih očekivanja
korisnika ciljnog tržišta. Određivanje glavnih želja ciljnih korisničkih grupa osvetljava
šta se mora uraditi u banci da bi se zadovoljile ove želje i spunila očekivanja.
* gap 1 - predstavlja tako očigledan hazardni promašaj i postavlja se pitanje zbog čega
se on uopšte dešava u jednoj finansijskoj instituciji kao što je banka. Praksa banaka u
visokorazvijenim tržišnim privredama pokazuje da se to često dešava.. Razloga ima
više i oni se mogu svesti na to da:
217
Leonard L. Berry, David R. Bennett and Carter W. Brown: Service Quvality – A
Profit Strategy for Financial Institutions, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois,
1989, str. 39-42.
Menadžment tim može da razume kakve usluge očekuju komitenti i klijenti banke kao
korisnici usluga, ali da ih ne prenese razumljivo u ekvivalentnu specifikaciju za
oblikovanje servisnih performansi. Postoje faktori čije dejstvo može da vodi ka
neskladu između onoga što menadžment tim veruje da korisnici usluga žele i onoga
što oni zahtevaju od ljudi u banci - zaposlenih da im isporuče. Ti faktori se mogu
svesti na sledeće:
Svi zaposleni u bnaci mogu se svrstati negde u okviru matrice voljnosi i sposobnosti
izvršavanja usluga predstavljene slikom br. 7-3.
Prema navedenoj matrici, moguće su četiri grupe servisnog osoblja banke: (1) osoblje
koje je voljno i sposobno da izvršava usluge korisnicima prema specifikaciji; (2)
osoblje koje je voljno, ali nije sposobno da adekvatno izvršava usluge; (3) osoblje koje
218
Ibidem, str. 42-45.
Nevoljnost Voljnost
izvršavanja usluga izvršavanja usluga
Sposobnost 3 1
izvršavanja usluga
Nesposobnost 4 2
izvršavanja usluga
Slika br. 7-3: Matrica voljnosti i sposobnosti izvršavanja usluga219
Glavni uzrok gapa 3 je u nedostatku volje ili sposobnosti, ili oboje, kod zaposlenih da
izvršavaju usluge na način kako to želi menadžment tim banke. Volja za izvršavanje
usluga može da se opiše izrazom diskrecionog napora, kao razlikom između
maksimuma napora i brige zaposlenog o svom poslu i minimuma napora zahtevanog
da se izbegnu lične štete i kazne.
Dakle, gap 4 se odnosi na mogući nesklad između stvarne-aktuelne usluge i onoga što
korisnici pričaju o usluzi. Mnoge banke se ne ustežu da promovišu i obećavaju bolje
usluge nego što ih mogu konstantno isporučivati. Obećanja o uslugama davana preko
oglašavanja ili prodajnog osoblja se ruše kao kula od karata: korisnicima se govori da
očekuju jedan nivo usluge, a oni stvarno primaju sasvim drugi. Korišćenje promocije
za slikanje roza slike usluge može da vodi više ka inicijalnim poslovima korisnika. Na
žalost, ako banka za kratko vreme ne ispuni svoja obećanja, impresija korisnika usluga
- i kredibilitet daljih promotivnih napora se smanjuju. Pri tome treba imati u vidu da
219
Ibidem, str. 47.
220
Ibidem, str. 54-55.
221
Stvaranje internih standarda u jugoslovenskom bankarstvu započeto je sredinom
sedamdesetih godina, kada su pojedine banke, za sopstvene potrebe, počele stvarati
informatičke standarde i postepeno uvoditi pojedine tehničke novine u svom
poslovanju. Takav pristup nije omogućavao razmenu podataka bez dodatnih troškova,
pošto standardi između banaka nisu bili usaglašeni. Standardizacija poslovanja u
jugoslovenskom bankarstvu započinje u 1984.godini. Kasnije je ova grupa prerasla u
posebnu komisiju za standarde u bankarstvu i srodnim finansijskim delatnostima. Vidi
o tome detaljnije: Mr Sergio Uran, dipl.ing.: Standardizacija u bankarstvu i srodnim
financijskim delatnostima, časopis Jugoslovensko bankarstvo br.2, Udruženje banaka
Jugoslavije, Beograd, februar 1989.godine, str. 22-25.
222
Zato pored Običaja i uzansi, kao nepisanih i neobaveznih pravila, postoje i sledeći:
Pravila za tumačenje trgovačkih termina - INCOTERMS, Jednoobrazni zakon o
kupoprodaji robe u međunarodnom prometu, Spoljnotrgovinske definicije SAD, Opšti
uslovi za isporuku robe između organizacija zamalja članica SEV-a.
223
Jednoobrazna pravila i običaji za dokumentarne akreditive (Uniform Customs and
Practice for Documentary Credits), sačinjena su od strane eksperata Međunarodne
trgovinske komore u Parizu - MTK. Menjana su i dopunjavana nekoliko puta: 1951,
1962, 1974 i 1983.godine. Vidi detalnije: Publikacija MTK br.400 Jednoobrazna
pravila i običaji za dokumentarne akreditive, Nacionalni odbor SFRJ MTK u
Beogradu i Jugoslavijapublik, Beograd, 1984.godine.
224
Jednoobrazna pravila za inkaso komercijalnih papira (Uniform Rules for the
Collection of Commercial Paper), donesena su 1958.godine od strane MTK, zatim su
obustavljena jula 1963. godine, da bi bila donesena nova Pravila maja 1967.godine u
Montrealu. Jugoslavija primenjuje oba ova dokumenta. U njima su jasno razgraničeni
mnogi detalji među poslovnim partnerima i bankama u vršenju spoljnotrgovinskog
prometa. Vidi detaljnije: Ratko Filipovic: Međunarodna poslovna pravila i običaji,
četvrto izmenjeno i dopunjeno izdanje, Privredni pregled, 1972. godine, str. 133-138.
225
Richard A. Rizzolo: Operations Management, The Financial Services Handbook -
Executive Insights and Solutions, Editors: Eileen M. Friars and Robert N. Gogel, John
Wiley & Sons, New York, 1987, str. 321-337.
Opis proizvoda:
Jednostavan, brzo reprezentuje proizvod/uslugu i njegov tržišnp/korisnički
segment
Izveštaj o performansama:
Opisuje performanse, sadržavajući esencijalne elemente usluge, koje
očekuje korisnik (bile su mu obećane)
Dimenzije usluge:
Realnost Frekvencija grešaka Merljivi aspekti
Vremenske linije Rok isporuke performansi
Uslužnost Odgovornost
Karakteristike Povećanja u odnosu
na bazni proizvod
Komfornost Konzistentnost Nivoi
ostvarivanja ciljeva evaluacije
Estetika Pakovanje/prezentacija
Shvaćeni kvalitet Imidž
Slika br. 7-4: Okvir kvaliteta proizvoda i usluga banke
Okvir kvaliteta usluga (slika br. 7-4) sugeriše jedan format opisivanja, merenja i
evaluiranja proivoda i usluga u finansijskoj servisnoj instituciji kao što je banka. Preko
korišćenja ovakvog pristupa okviru kvalitetamenadžment tim može dobiti
konzistentan i organizovan pregled koji se proizvodi nude, kome i sa kojim nivoom
kvaliteta. 226
226
Ibidem, str. 333.
Da bi banka postigla vrhunski kvlitet svojih proizvoda i usluga, potrebno joj je da ima
jasno definisanu strategiju kvaliteta svojih proizvoda i usluga, kao sastavni deo opšte
poslovne i razvojne strategije banke. Vidljivo je da se u pogledu kvaliteta proizvoda i
Prof. dr Uroš N. Ćurčić: Marketing poslovne banke, drugo izdanje, Feljton, Novi
227
228
James H. Donnelly, Leonard L. Berry and Thomas W. Thompson: Marketing
Financial Services – A Strategic Vision, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1985,
str. 112.
229
Leonard L. Berry, David R. Bennett and Carter W. Brown: Service Quvality – A
Profit Strategy for Financial Institutions, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois,
1989, str. 18.
Pri tome treba imati na umu da nema superiornog kvaliteta i visokih performansi bez
individualne i kolektivne motivacije i stimulacija. Pod ovim se podrazumeva volja
zaposlenih pojedinaca da rade nešto ekstra, neke 'sitnice' koje drugi ne rade, koje u
procesu 'isporučivanja' proizvoda i usluga daju posebno obeležje i 'dušu' banci. To
utiče na stvaranje kulture banke i radne atmosfere u kojoj zaposleni treba da na
najbolji način rade svoj posao. Pod kulturom banke podrazumeva se sve ono što je
važno i vredno u banci. U stvari, ključ bančine kulture je liderstvo na svim nivoima
organizacione strukture. Mini petlja kvaliteta usluga predstavlja srce procesa
izgrađivanja kulture banke, što jasno ilustruje slika br. 7-5.230
Standardi
usluga
Nagrađivanje Merenje
zaposlenih performansi
Srce edukacije za viši kvalitet proizvoda i usluga treba da obezbedi znanje, veštinu i
inspiraciju za ostvarivanje postavljenih standarda odnosno njihovo prevazilaženje.
Ovde se polazi od pretpostavke: ako zaposleni znaju šta se od njih očekuje, oni će
moći to da nauče i poprave svoj odnos prema poslu uključujući i poštivanje kurtoaznih
standarda.
Nagrađivanje je treća faza, koja ima za cilj da nagradi najbolje i tako održi motivaciju
zaposlenih za višim kvalitetom proizvoda i usluga. Ima više sistema nagrađivanja i
stimulacije, među kojima se smatra najefektivnijim onaj koji uključuje tri elementa
nagrađivanja, što se može videti u tzv. nagradnom trouglu (slika br.7-6).
Direktne
finansijs.
nagrade
Ne- Napredo-
finansijska vanja u
priznanja karijeri
231
Ibidem, str. 180.
Politike u najopštijoj formi definišu se kao kurs akcije koji treba slediti. Politike su
neka vrsta opštih pravila poslovanja i one najvažnije, kao što su kreditna politika,
politika investiranja u hartije od vrednosti i marketing politika, u bankama
visokorazvijenih tržišnih privreda podležu uvidu regulatornih agencija. Ostale politike
mogu biti i u formi nezavisnih uputstava za operativno poslovanje. Većina bankarskih
politika ima formu relativno jednostavnih, otvorenih iskaza inkorporiranih u
odeljenske procedure.
Treća faza je priprema pisanih procedura. Nije potrebno niti je prikladno razvijati
procedure za svaki proces koji se obavlja. Procedure ne treba da obezbeđuju
operativne instrukcije, niti treba da supstituišu opise poslova zaposlenih. Procedure
govore šta treba uraditi, ko treba da uradi i šta se kontroliše. Procedure ne govore kako
jedan posao treba da se uradi. Metod koji se koristi je funkcija obuke (treninga) i
odgovornost je kontrolora odeljenja.
Svaka procedura uključuje četiri bazična elementa: (1) opis procesa, (2) kontrolne
karakteristike, (3) akcione korake i (4) odgovornost. Opis procesa je sažet iskaz
delokruga procesa. On opisuje izvršavanje zadatka. To nije ponovni iskaz naslova, niti
treba da uključuje faze izvršavanja. Kontrolna faza obezbeđuje listu operativnih
provera ili iskaza politike upravljanja performansama procesa i uključuje akcije u
okviru procedure koje obezbeđuju inspekciju, reviziju i odobrenje. Akcioni koraci su
jasni i koncizni iskazi izvršavanja posla od početka do kraja procesa i pozicije
individualne odgovornosti za njegovo kompletiranje. Što se tiče pisanih procedura,
Ibidem, str. 120-121.
234
Skoro da ni jedna veština menadžera nije tako važna kao sposobnost efektivne
komunikacije. Ali komunikaija je sredstvo, a ne kraj menadžment procesa.
Komunikacija je sredstvo kojim se ostvaruje plan, izvršava organizacija i postižu
upravljačke direktive i kontrola. Efektivna komunikacija podstrekava bolje radne
performanse, ona povećava stepen prihvatljivosti politika i dovodi brže do planiranih
promena.
Pošiljalac
Pošiljalac Poruka
Poruka Metod
Metod
Kanal
Kanal Primalac
Primalac Efekat
Efekat
Feedback
Feedback
Izveštaji
Diskusije
Slika br. 7-7: Proces efektivne komunikacije u banci
235
William H. Bowen and dr John Dominik: Effective Communications of Corporate
Policy, u knjizi: The Bankers’ Handbook, Third Edition, Edited by: William H.
Baughn, Thomas L. Storrs and Charles E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood,
Illinois, 1988, str. 164.
236
Ibidem, str. 165.
Da li menadžmet treba da komunicira celovitu politiku ili samo njen deo. To zavisi od
prirode politike, njene dužine i kompleksnosti i primaoca poruke. Decentralizacija i
delegacija autoriteta je uticala na povećanje donošenja broja odluka na tačkama
organizacione strukture banke i zbog toga je još više istaknuta važnost formulisanja
zdrave poslovne politike banke.
237
Ibidem, str. 168.
238
Douglas V. Austin, Donald R. Hakala and Thomas J. Scampini: Modern Banking –
A Practical Guide to Managing Deregulated Financial Institutions, Second Edition,
Bank Administration Institute, Rolling Meadows, Illinois, 1988, str. 373.
239
Leonard L. Berry, David L. Bennett and Carter W. Brown: Service Quality - A
Profit Strategy for Financial Institutions, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois,
1989.godine, str. 171.
240
Ibidem, str. 186.
Glava 8.
UPRAVLJANJE
KORPORATIVNIM RASTOM
VREDNOSTI BANKE
Vrednost nije statički ili homogeni koncept. Dakle, dinamički koncept vrednosti bilo
koje aktive zavisi od mnogobrojnih faktora, koji se menjaju tokom vremena i to:242
• ukupna ekonomska sredina,
• potencijal korišćeenja aktive,
• rok procene vrednosti,
• lokacija aktive,
• relativna oskudnost,
• vrednost substituta,
• stepen uključenog vlasništva,
• likvidnost i tržišnost aktive, i
• fizičke kondicije aktive.
Koncept vrednosti se razlikuje od cene ili troškova. Cena je aktuelni finansijski iznos
utrošen radi pribavljanja neke aktive. Trošak tipično znači finansijsku vrednost faktora
proizvodnje (zemlje, rada, kapitala i menadžmenta). Na primer izraz: ‘On je preplatio
onu kuću’ pokazuje razliku između cene koju je neko platio za kuću i vrednosti kuće,
koju neko drugi smatra realnom.
Slična razlika egzistira između vrednosti i troškova. Tako na primer, troškovi razvoja
trgovačkog centra ne mogu reflektovati njegovu vrednost ako je lociran u sredini koja
izgubi svoj najveći broj zaposlenih dan nakon otvaranja šoping centra. U ovom
slučaju, trošak može daleko da prevaziđe vrednost.
Vrednost, cena i trošak su različiti koncepti i retko su jednaki finansijski iznosi. Pošto
je ovde u pitanju vrednost, fokus će biti usmeren na vrednost, a cena i trošak će biti
razmatrani samo u eksplicitnim slučajevima.
241
Zabihollah Rezaee: Financial Institutions, Valuations, Mergers, and Acquisitions –
The Fair Value Approach, Second Edition, John Wiley & Sons, New York,
2001.godine, str. 165.
242
Ibidem, str. 166.
• investiciona vrednost,
• fer vrednost,
• unutrašnja vrednost,
• vrednost u korišćenju/vrednost u razmeni,
• gudvil vrednost (‘goodwill’),
• interesna vrednost,
• knjigovodstvena vrednost,
• likvidaciona vrednost,
• osigurana vrednost,
• vrednost premeštanja, i
• spasena vrednost.
Navedeni koncepti se međusobno razlikuju, što ćemo istaći u najkraćim crtama. Fer
tržišna vrednost poznata je i kao tržišna vrednost i kao gotovinska vrednost. Fer
tržišna vrednost je determinisana kao cena bazirana na specifičan dan kada voljni
kupac želi platiti voljnom prodavcu uz sve relevantno znanje. Investiciona vrednost
obično znači vrednost budućih beneficija vlasništva neke specifične aktive specifičnog
kupca. Fer vrednost je standardna vrednost koja se odnosi na pravne slučajeve i
primenjuje u nekim specifičnim transakcijama (slučajevi sudske prakse). Unutrašnja
vrednost, poznata i kao fundamentalna vrednost, je koncept koji se često koristi u
finansijksim analizama za procenu vrednosti deonica baziranu na svim poslovnim ili
investicionim činjenicama i okolnostima.
Vrednost u korišćenju nije tip vrednosti, već uslovi pod kojim izvesnim
pretpostavkama se vrši evaluiranje aktive. Suština je u tome, da li je aktiva u
produktivnom koriššćenju i da li kao takva ima vrednost. Vrednost u razmeni je
suštinski suprotna od vrednosti u korišćenju i odnosi se na deo aktive koji se može
odvojiti od operativnog entiteta. Gudvil (‘goodwill’) je specifičan tip neopipljive
aktive koja se pojavljuje kada posao kao celina ima veću vrednost nego vrednost
njegove opipljive i specijalno identifikovane neopiljive aktive. Interesna vrednost je
nešto kao posmatrana vrednost i nije standardna vrednost, kao što je fer tržišna
vrednost ili investiciona vrednost.
243
Ibidem, str. 166-172.
Najniža razumljiva vrednost poslovanja je vrednost otpatka opipljive aktive, koji nije
ista stvar što i nivo prihoda od poslovanja (prihod od prodaje nekog komada
neupotrebljive opreme). Vrednost prisilne likvidacije je druga najniža potencijalna
vrednost, ali sa praktične perspektive to je verovatno najniža vrednost koje poslovanje
može da donese. Kao i vrednost otpatka, i vrednost prisilne likvidacije nije ista stvar
kao prihod od poslovanja. Vrednost redovne likvidacije je koncepcijski ista kao
vrednost prinudne likvidacije, izuzev što se obično primi veća vrednost s obzirom da
je dozvoljeno više vremena da se nađe kupac.
244
Ibidem, str.173.
Gudvil vrednost će uvek rasti sa zaradom u poslovanju pošto se gudvil računa kao
razlika između vrednosti ukupnog poslovanja i vrednosti opipljive i identifikovane
neopipljive aktive. Pošto zarada ukupnog poslovanja raste, tako raste i gudvil i
vrednost firme. Kumulativna vrednost je ukupna vrednost poslovanja. Ovo je vrednost
opipljive i neopipljive aktive i ona raste paralelno sa očekivanim budućim prihodom
od poslovanja. Evaluacija poslovanja najviše se meri ukupnom vrednosti poslovanja.
Sadašnja
Vrednost Vrednost vrednost Sadašnja
akcijskog poreske vrednost
banke kao kapitala troškova
firme = + zaštite -
banke fin.teškoća
duga
Slika br. 8-2: Konceptualna jednačina vrednosti banke
Vrednost duga je jednaka sumi sadašnje vrednosti komponenti poreske zaštite duga i
troškova finansijskih teškoća-nevolja. Bez korišćenja duga, vrednost firme je jednaka
tržišnoj vrednosti njenih akcija. Jednom, kada firma postane oslonjena na dugove,
poreske beneficije i troškovi finansijskih nevolja interaktivno determinišu optimalnu
strukturu kapitala banke. U bankarstvu, troškovi finansijskih teškoća-nevolja su
kompleksna interakcija troškova održavanja likvidnosti, troškova bankrota, regulacije
kapitala i osiguranja depozita.
Čak šta više, ako se troškovi finansijskih teškoća-nevolja apsorbuju od strane države
preko garancija za depozite, tada je način za maksimiziranje vrednosti firme da uzme
kredita koliko je to god moguće. Da bi se preventivno zaštilo puno korišćenje
245
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Management in the Financial Services
Industry, Third Edition, McMillan Publishing Company, New York, 1989, str. 54.
Slični konkurenti na tržištu moraju obratiti pažnju na nekoliko elemenata kao što su:
SNAGE DELOVANJA U OKRUŽENJU
raspoloživost kapitalom, talenat, servisna podrška i informacije. Osim toga, poslovna
Igra na višei nivoa
sredina je postala ekstremno nestabilna turbolentna. To posebno utiče na kreiranje
odluka menadžera koje Raspoloživo je višefirme.
utiču na vrednost kapitala
Faktori promena su deregulacija,
Top talenti su više mobilni
globalna konkurencija, promene u troškovima, volatilnost kamatnih stopa i deviznih
Više dogodile
kurseva itd. S druge strane, informacija je rasoploživo
su se fundamentalne promene na tržištu kapitala
u vezi sa preuzimanjem iTurbolencija
kontrolom, sveje stati ovde strpljenjem deoničara da tolerišu
manjim
Životni ciklus
slabe performanse i pojavama preuzimanja i restruktuiranja firmi.
Faktor troškova
Ovi faktori mogu se sumirano Globalna konkurencija
sagledati u slici br. 8-3 koja ukazuje na snage delovanja
u okruženju u kome banka posluje, Deregulacija
kao i na potrebu upravljanja rastom vrednosti
banke. Devizni kurs
Kamatna stopa
Poslovi su dezintegrisani
Vertikalna integracija
Horizontalna integracija
Vlasništvo nasuprot kontroli
Multiposlovni krahovi
246
Tom Copeland, Tim Koller and Jack Murren: Valuation - Measuring and Managing
the Value of Companies, McKinsey
T R Ž & Company,
I Š T E Inc., John Wiley & Sons, New York,
1991, str. 4.
247
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Management in the Financial Services
Industry, Third Edition, McMillan Publishing Company, New York, 1989, str. 49.
Slika br. 8-4 pokazuje rad finansijskog menadžera u procesu upravljanja finansijskim
sredstvima banke, tj. u procesu donošenja odluka o alociranju sredstava.
2 1
N Dt
P= -------------
t=1 (1 + k)t
gde je:
Dt = dividende za vlasnike firme za period t
k = zahtevana stopa prinosa-povrata za investitore u akcije
Faktori, koji utiču na vrednost, su dividende, koje su opet zavisne od zarade firme i
povrata (prinosa) zahtevanog od deoničara, koji je opet pod uticajem rizičnosti i
varijabilnosti toka zarade. Model toka gotovine balansira rizik i prinos (povrat)
sadržan u toku gotovine i takođe eksplicitno računa na proračun (podešavanje)
vremena prihoda toka gotovine kroz diskontovani proces.
Operativno, menadžeri banaka koje javno prodaju svoje akcije, i koje pokušavaju da
maksimiziraju cene akcija u firmi, moraju preduzeti upravljačke aktivnosti koje
pozitivno utiču na očekivanu zaradu i istovremeno limitiraju izloženost riziku. Da bi
se najbolje zadovoljio interes vlasnika banke, rizik mora da bude balansiran sa
porastom očekivane zarade. Povećanje zarade praćeno preko odobravanja rizičnijih
kredita može prouzrokovati pad vrednosti akcija, ako tržište oseti da je povećani
kreditni rizik veći nego nadoknada rasta zarade. Moguća varijabilnost u očekivanom
budućem prihodu mogla bi prouzrokovati porast u zahtevanoj stopi prinosa od strane
investitora, što bi moglo prouzrokovati korigovanje cena akcija na dole.
Naime, sasvim je jasno, da se fokus upravljanja rastom vrednosti ne može kreirati kroz
finansijske manipulacije. Kreiranje vrednosti može se ostvariti kroz razvoj zdravog i
pouzdanog strategijskog i operativnog planiranja poslovanja banke. Veza između
zdrave strategije i kreacije vrednosti je veoma tesna, pa su otuda finansijske
manipulacije u ovom smislu veoma retka pojava.
250
Tom Copeland, Tim Koller and Jack Murren: Valuation - Measuring and Managing
the Value of Companies, McKinsey & Company, Inc., John Wiley & Sons, New York,
1991, str. 71.
VEĆA VREDNOST
SAMOSTALNO ILI SA
NEKOM DRUGOM
BANKOM?
Upravljanje
Aktiva Pasiva
aktivom ili
pasivom?
Bolje vlasništvo Bolje vlasništvo
ili prodaja ili prodaja
nekom? nekom?
Vlasništ Finansijski
Vlasništ
Nepromenj Prodaja miksvo (dug, Prodaja
vo
eno Lišavanje kapital,
Kombinova Prestanak akcije Subsidijarn
nje sa okretanja proiritetne i dug
novom Isknjižavan itd.)
aktivom: je Svop ili Refundiran
- interno deoničkog reka- je duga,
investiranje kapitala kapitalizaci opraštanje
- akvizicija Pripajanje ja
Efikasnije ili prodaja Struktura Rekupovin
poslovanje Likvidacija: dospeća a
: - totalna duga deonica:
- povećanje - ogromna Novi dug ili - tender
prihoda dividenda prioritetne - otvoreno
- smanjenje Lizing deonice tržište
Slika br. 8-5: Upravljanje perspektivnom vrednosti banke
troškova Sekjuritiza Nova
- planiranje cija emisija
poreza deonica
U suštini, proces vrednosno orijentisane filozofije banke ima dva jasna aspekta. Prvi
uključuje restruktuiranje koje oslobađa vrednost koja je u klopci firme. Ovaj aspekt
aktivnosti može odmah da pokaže rezultate koji se mogu rangirati od osrednjih do
spektakularnih, kao što je na primer, skok cena deonica samo u toku jednog meseca.
Ovo može da bude i veoma nepovoljno za firmu (potreba adžastiranja discipline na
relativno visokom nivou dugova). Drugi aspekt upravljanja procesom vrednosti odnosi
se na razvoj vrednosno orijentisanog pristupa vođenju i upravljanju bankom posle
restruktuiranja. To uključuje utvrđivanje prioriteta baziranih na kreiranju vrednosti:
planiranje, merenje performansi, stimulativnih kompenzacionih sistema u pravcu
vrednosti deoničara i komuniciranje sa investitorima u izrazima kreiranja vrednosti.
251
Tom Copeland, Tim Koller and Jack Murren: Valuation - Measuring and Managing
the Value of Companies, McKinsey & Company, Inc., John Wiley & Sons, New York,
1991, str. 29.
252
Prof. dr Uroš N. Ćurčić: Marketing poslovne banke, drugo izdanje, Feljton, Novi
Sad, 1997, str. 158-160.
Metod eksternog rasta omogućava banci da relativno brzo poboljša svoje pokazatelje
profitabilnosti, produktivnosti i ekonomičnosti. Ovaj metod se ostvaruje preko procesa
fuzije i akvizicije banaka, čime se utiče na smanjenje fiksnih troškova i troškova
upravljanja, zatim se smanjuje broj neprofitabilnih filijala, čime banka ostvaruje niz
prednosti na tržištu, kao što su: veća stopa profitabilnosti poslovanja, jača
konkurentska sposobnost i veća disperzija rizika. Praksa u razvijenim tržišnim
privredama u zadnjoj deceniji je pokazala, da se metod eksternog rasta široko
primenjuje u savremenom bankarstvu.
Metod kombinovanog rasta, odnosno kombinacija navedena dva metoda, banka koristi
da bi u određenim uslovima maksimalno iskoristila prednosti uz istovremeno
minimiziranje nedostataka oba metoda (na primer, nastup banke na inostrano tržište).
Banka, prvo, mora interno ojačati da bi bila sposobna da se konkurentski bori na
drugim tržištima i sa snažnijom konkurencijom. U tom slučaju i eksterni rast banke
ima svoj smisao ako se on ostvaruje, ne samo kvantitativno, već i kvalitativno. Pod
ovim se podrazumeva da dođe, ne samo do prostog kvantitativnog objedinjavanja
resursa dve ili više banaka, već da pri tome dođe i do stvarnog smanjenja 'viškova'
radne snage, ukidanja 'viška' ili neprofitatabilnih poslovnih jedinica (filijala,
ekspozitura, isturenih šaltera), boljeg korišćenja informacionog sistema, racionalnijeg
korišćenja finansijskih sredstava itd.
- velična banke,
- definisani ciljevi banke (na primer: obim izvora ili ciljna profitabilnost),
- izabrani pravac razvoja banke,
- stepen saturacije ciljnog tržišta,
- izabrana strategija diversifikacije,
- stepen rizika koji banka može preuzeti,
- politička klima i događaji,
- mere društva u privredi i, posebno, u sferi kreditno-monetarne politike,
- razni elementi psihološke prirode, i
- drugi faktori.
Dakle, pored navedenih faktora, izbor metoda rasta banke zavisi i od toga, kako će
menadžment tim banke iskoristiti prednosti, odnosno umanjiti dejstvo nedostataka,
koje svaki navedeni metod ima.
Pored strategije izbora korišćenja metoda rasta, pred banku se postavlja i pitanje
strategije ostvarivanja tempa rasta vrednosti banke. Suština pitanja je: kojim faktorima
je determinisan tempo rasta vrednosti banke i kojom brzinom treba ostvarivati tu
stopu rasta? Na ova strategijska pitanja menadžment tim banke treba blagovremeno
dati odgovore i determinisati ih strategijskim planom i poslovnom politikom banke.
Menadžment tim banke treba da ima u vidu endogeno i egzogeno delovanje navedenih
faktora, kako bi formulisao realan tempo rasta vrednosti banke i u tom pravcu usmerio
sve aktivnosti u poslovnim segmentima banke. U relativno stabilnim uslovima
poslovanja, što prvenstveno podrazumeva nisku ili normalnu stopu inflacije, može se
relativno lako i pouzdano pratiti tempo rasta pojedinih konkurentskih bankarskih
institucija i strategijski se opredeljivati za jednu od mogućnosti: (1) ići ispred
konkurencije, (2) slediti lidera-vođu, (3) oslanjati se na strategiju modifikacije
proizvoda i usluga prema zahtevima određenog tržišnog segmenta, ili (4) se pak
uključivati u 'trku' sa inovacijama, oslanjajući se na sopstvenu proizvodno-uslužnu
superiornost. Svaka od ovih mogućnosti zahteva poznavanje tržišnih segmenata i
tržišta banke u celini, kao i sopstvenih internih mogućnosti, da se željeni tempo rasta
banke ostvari.
Tekuća
tržišna
Gap tekuće vrednost
percepcije
1 Maksimaln
e šanse
253
Tom Copeland, Tim Koller and Jack Murren: Valuation - Measuring and Managing
the Value of Companies, McKinsey &OKVIR
Vrednost
1991, str. 35.
5 &Optimaln
Company, Inc., John Wiley Sons, New York,
kakva o
RESTRU restruktu
jeste
2 K-
BANKE I RIZICI TURIRA 207
NJA
3 33 4
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Ukupne šanse
Strategijske banke kao
i operativne firme
šanse
254
Prof. dr Uroš N. Ćurčić: Bankarski portfolio menadžment – Strategijsko upravljanje
bankom, bilansima, kvalitetom, bonitetom i portfolio rizicima banke, drugo prošireno
i prerađeno izdanje, Feljton, Novi Sad, 2002, str. 325.
255
Ibidem, str. 326.
VLASNIČKE PREFERENSE
POLITIKE ZA
OSTVARIVANJE CILJEVA
BANKE
1. Upravljanje razlikom kamatne stope
2. Kontrola troškova - izdataka
3. Upravljanje pozicijom likvidnosti
4. Upravljanje kapitalom
5. Upravljanje porezima
6. Upravljanje vanbil. aktivnostima
256
Ibidem, str. 327.
Kreiranje ili uvećavanje vrednosti ili bogatstva deoničara bi trebalo biti jedan od
najvažnijih ciljeva banke kao finansijske institucije. I zaista, svaka konsolidacija i
povezivanje u industriji finansijskih usluga, obavlja se u nameri da se poboljša
uvećavanje vrednosti deoničara kombinovane finansijske institucije. Postoji nekoliko
tehnika za merenje internih performansi koje se u banci mogu koristiti za procenu
uvećavanja vrednosti deoničara. Te tehnike obuhvataju: 258
(1) Procena rizika je metod koji fokusira procenu rizika i rizika upravljačkih jedinica
u cilju merenja uvećavanja vrednosti deoničara. Ovaj metod obuhvata aktivnost
identifikacije svih tipova rizika uključivši: kreditne, tržišne, strategijske, operativne i
političke rizike. Finansijska institucija treba inkorporirati sve tipove potencijalnih
rizika u njen interni model rizične vrednosti (‘value-at-risk’ ili skraćeno ‘VAR’), koji
determiniše projektovani iznos maksimalnog gubitka pojedinog portfolija tokom datog
perioda.
257
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks –
Community, Regional and Global, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990,
str. 35.
The Fair Value Approach, Second Edition, John Wiley & Sons, New York,
2001.godine, str. 291-292.
(3) Balansirana bodovna karta ili izbalansirana lista merila (‘balanced scorecard’ ili
‘BSC’) je metod koji se najčešće koristi kao tehnika procene uvećanja vrednosti
deoničara. BSC metod je relaativno nova tehnika merenja originalno razvijena od
Kaplan-a i Norton-a 1992.godine. 259 BSC pristup sugeriše ravnotežu između
finansijskih mera (neto prihoda, profitabilnosti, povrata investicija) i nefinansijskih
mera (kvaliteta proizvoda i usluga, satisfakcije korisnika, inovativnosti, satisfakcije
zaposlenih) u proceni uvećanja vrednosti deoničara. Ključna karakteristika BSC
metoda je da on meri finansijske i nefinansijske faktore uključujući:
259
Robert S. Kaplan and David P. Norton: The Balanced Scorecard – Measures that
Drive Performance, Harvard Business Review on Measuring Corporate Performance,
Harvard Business School Press, 1998, str. 123-215.
Preuzimanju banaka putem fuzije i akvizicije prethodi analiza, čiji je primarni zadatak
da sagleda efekte fuzije i akvizicije na vrednost buduće banke. Cilj je da se spajanjem
ili preuzimanjem banke ili banaka dobije veća vrednost buduće banke od zbira
vrednosti banke i banaka koje se spajaju, odnosno preuzimaju. Ovo se zasniva na
V = vrednost banke
A = banka koja vrši preuzimanje
B = banka koja se preuzima (ciljna banka)
Bankarska teorija i praksa poznaju tri pristupa za testiranje i evaluaciju vrednosti nove
banke nastale spajanjem ili pripajanjem banaka. Prvi, projektovna evaluacija buduće
nove banke može se sagledati na osnovu diskontovanog toka profita koji bi nova
banka trebalo da ostvari u narednom periodu, u odnosu na kombinovanu stopu prinosa
koju bi ostvarile dve banke. Drugi, za evaluaciju se može koristiti knjigovodstvena
vrednost banaka i to kao razlika između prilagođene knjigovodstvene vrednosti
bankarskih aktiva i vrednosti njihovih obaveza. Treći, evaluacija bankarske firme
polazi od tržišne vrednosti deoničkog kapitala banke na osnovu tekuće berzanske cene
jedne deonice pomnoženom ukupnim brojem emitovanih deonica.
260
Milutin Ćirović: Bankarski menadžment, Ekonomski institut, Beograd,
1995.godine, str. 332.
Kada se dva entiteta kombinuju, fuzionisani entitet očekuje veću zaradu-profit. Drugi
faktori koji mogu da budu važni u fuziji i akviziciji su: sinergija, ekonomija obima,
prisustvo na tržištu, kultura, smanjenje troškova, povećanje prihoda, povećanje
poslovanja i teritorije. Praksa tekućeg rapidnog koraka fuzija i akvizicija ukazuje na
nekoliko karakterističnih faktora (pregled br. 8-2).
Pregled br. 8-2:
Područje Indikatori-faktori
1. Regulacije 1. Smanjene restrikcije za filijale
i propisa 2. Primena RNIB Act-a iz 1994. eliminisane su
međudržavne bankarske restrikcije
3. Primena GLB Act-a iz 1999. dozvoljena je
konsolidacija u FSI
2. Izveštavanje i 1. Primena opšte prihvaćenih računovodstvenih principa
računovodstveni (GAAP) nasuprot Regulatornih računovodstvenih
standardi principa (RAP)
2. Standardi fer vrednosti
3. Propis o eliminisanju metoda interesnog udruživanja
3. Tehnološki 1. Napredak u komunikaciji i tehnologiji procesiranja
napredak podataka
2. Internet bankarstvo
3. Korišćenje Web stranica
4. Poslovno iskustvo 1. Porast koncentracije finansijskih institucija na
nacionalnom nivou
2. Povećanje snage i kvaliteta zarade
3. Ekspanzija ponude finansijskih usluga
4. Ravnomeran rast cena bankarskih deonica
5. Porast broja banaka
6. Redukcija bankrota banaka
5. Ekonomski 1. Ekonomski rast
faktori 2. Niske kamatne stope
3. Izobilje novca raspoloživog za investiranje
4. Višak finansijskog kapitala
Fuzije i akvizicije su postale česta praksa u industriji finansijskih usluga u SAD. Ipak,
slični izazovi moraju da budu odgovarajuće usmereni da osiguraju uspeh ovih
261
Zabiholah Rezaee: Financial Institutions, Valuations, Mergers and Acquisitions –
The Fair Value Approach, Second Edition, John Wiley & Sons, New York, 2001, str.
84.
Izazovi za obavljanje poslova fuzije i akvizicije uključuju prilike da se: (1) postigne
profitabilni posao (tj. finansijska korist za deoničare za obe institucije) i (2) prinudno
ujedinjuju eventualne prepreke tokom procesa kombinovanja ljudskih i fizičkih
resursa. Kada se razmatra posao fuzije i akvizicije, treba da se istraže i procene
finansijske prilike i srodne prepreke (na primer, različita korporativna kultura).
Dopuštajući da je nemoguće identifikovati sve uzroke i efekte tekućih fuzija i
akvizicija u praksi industrije finansijskih usluga, svrha je da se pomoću navedenih
uzroka objasni i razume najveći broj nedavnih fuzija i akvizicija.
Navedeni pregled 3-1 daje sumarni iskaz mogućih determinati fuzije i akvizicije
finansijskih institucija. Prvo, bilo kakav porast broja fuzija i akvizicija bio bi nemoguć
bez eliminacije tradicionalnih međudržavnih ograničenja i restrikcija filijala. Drugo,
nivo koncentracije daje tržištu veću snagu i kupovnu moć za pripajanje drugih banaka.
Treće, suštinski napredak u informacionoj tehnologiji, komunikacijama i obradi
podataka igra važnu ulogu u olakšavanju i obavljanju virtuelno moguće fuzije i
akvizicije u bankarskoj industriji. Četvrto, izvanredno obilje finansijskog kapitala
(novca) i cena deonica, koje rezultiraju od visokih zarada raspoloživih za investiranje,
podstaklo je kao nikad rastući talas fuzija i akvizicija u bankarskoj industriji.
Prva faza bilo koje fuzije ili akvizicije odnosi se na razvoj strategije koja definiše
pravac banke i utvrđuje dugoročne ciljeve kojima banka treba težiti. Ova faza
obuhvata sedam tipičnih poslovnih koraka koje treba obaviti i to:
• sačiniti strategijski plan (fokus, pravac i ciljeve banke za horizont tri do pet
godina),
• formirati tim za fuziju i akviziciju (ljudi iz ključnih bančinih funkcija),
• sačiniti plan fuzije i akvizicije (rok, strukturu transakcije, finansijske i poreske
apekte i strategiju pregovaranja),
• utvrditi kriterije za izbor kandidata (veličinu, lokaciju, kvalitet kreditnog
portfolija, miks aktive, strukturu obaveza, korisnike i tržišnu poziciju, nivo
kapitala i sistem isporuke),
• izvršiti identifikaciju kandidata,
• izvršiti anlizu kandidata, i
• uraditi preliminarnu evaluaciju i finansijsku studiju izvodljivosti.
Druga faza fokusira proces fuzije i akvizicije koji se odnosi na pregovaranje i
istraživanje. Ova faza pokriva aktivnosti od inicijalnog kontakta između kupca i
prodavca, do tačke na kojoj treba pripremiti finalni ugovor o fuziji ili akviziciji. U
ovoj fazi fuzije i akvizicije postoje četiri ključna aspekta i to:
• strategija pregovaranja,
• kontakt sa kandidatom i preliminarni razgovori,
• pismo namere, i
• pažljiva provera performansi i vrednosti banke.
• finalizaciju ugovora,
• saglasnost regulatora i deoničara,
• kratki finalni pregled,
Obavljanje ove tri faze procesa: faza strategijske pripreme, faza pregovaranja i
istraživanja i faza finalizacije i integracije fuzije i akvizicije, spada u poslove novijeg
datuma, koji su složeni, dugoročni i odgovorni, što zahteva izuzetno stručan i
profesonalni odnos formiranih timova, menadžment timova i organa upravljanja u
bankama.
264
Ibidem, str. 74-76. U periodu od 1990. do 1999.godine nastale su mnoge fuzije i
akvizicije banaka u SAD i u svetu. Među najvećim se smatraju: Citicorp i Travelers,
Bank Ameica i Nations Bank, Deutsche Bank i Bankers Trust, Union Bank o9f
Swizerland i Swiss Bank Corporation, Wells Fargo i Norwest, Socete Generale i
Paribus, Bank One i First Chicago, Bank Boston i Fleet Financial Group, itd. Tako je
u 1998.godini, vrednost fuzija i akvizicija banaka u SAD dostigla najveći nivo
vrednosti od 674 milijarde dolara. Najviše publikovana megafuzija bila je Citicorp i
Traveler sa procenjenom vrednosti kombinovane aktive od 669 milijaldi dolara, koja
je obuhvatala različite finansijske usluge kao što su komercijalno bankarstvo,
investiciono bankarstvo, upravljanje aktivom, brokerske poslove sa hartijama od
vrednosti i osiguranje imovine, osiguranje od nesrećih slučajeva i životno i osiguranje.
UPRAVLJANJE PORTFOLIO
RIZICIMA BANKE
KONCEPT PORTFOLIO
UPRAVLJANJA RIZICIMA
BANKE
• evaluaciju sigurnosti,
• odluku o alokaciji aktive,
• portfolio optimizaciju, i
• merenje performansi.
266
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989,
str. 392.
267
Thomas Fitch: Dictionary of Finance and Investment Terms, Barron’s Business
Guides, New York, 1990, str. 324.
224
Koncept portfolio upravljanja rizicima banke
9.1.2. Savremeno shvatanje portfolio koncepta u bankarstvu
Danas se u bankarstvu izraz portfolio koristi u jednom investicionom kontekstu – pre
svega u konceptu ulaganja finansijskih sredstava u kreditne i plasmane u hartije od
vrednosti, odnosno kao portfolio finansijske aktive. Međutim, portfolio koncept je isto
tako široko prihvaćen i u proizvodnim i u uslužnim delatnostima i firmama. Mada se
danas ovaj izraz koristi gotovo za sve plasmane banke u cilju ostvarivanja profita,
ipak, najviše se vezivao za portfolio hartija od vrednosti, pa je i kod nas već dugo
vremena poznat pod izrazom portfelj hartija od vrednosti.
Na strani aktive, banka putem svog mehanizma, ta tuđa sredstva plasira putem kredita
peduzećima i građanima koji imaju potrebu za novcem na koji naplaćuje kamatu.
Osim toga, banka vrši i plasmane u hartije od vrednosti, što predstavlja dodatnu
zaradu banci na povremeno slobodna sredstva na žiro računu banke. Plasmani –
kreditni i u hartije od vrednosti – predstavljaju za banku poslovni rizik, pošto banka
tuđa sredstva, na koja plaća kamatu, investira da bi naplatila kamatu za njihovo
korišćenje. Plasmani predstavljaju imovinu banke i ovaj posao predstavlja za banku i
imovinski rizik, pošto je plasman imovina banke kod korisnika kredita.
Thomas Fitch: Dictionary of Banking Terms, Barron’s Business Guides, New York,
268
U vezi s tim, menadžment tim banke treba da sagleda sopstvene snage i slabosti i da
proceni mogući stepen prihvatanja rizika, da se ti ciljevi ostvare. Pri tome treba
naglasiti, da svaki portfolio i subportfolio banke treba da ima jasno postavljene ciljeve
i zadatke, kako bi se njihovim ostvarivanjem moglo svakodnevno doprinositi
postavljenim profitnim ciljevima. Od toga će i zavisiti nivo ostvarenih performansi
svakog portfolija i subportfolija, kao i nivo ostvarenih profitnih performansi banke kao
celine.
Cena kredita mora da bude fleksibilna da osigura adekvatan prinos. Politika cena mora
da uzme u obzir troškove izvora sredstava, rizik vraćanja kredita i troškove povezane
sa odobravanjem i procesiranjem kredita. Komercijalno kreditiranje uključuje mnogo
više varijabli povezanih sa rizikom i troškovima administriranja od individualnih
kredita. Pošto su potrošački i stambeni krediti, generalnio posmatrano, više
standardizovani i snose aproksimativno iste troškove za svaki kredit, kod
komercijalnih kredita svaka od varijabli mora se razmatrati za svaki kredit posebno.
Ova merenja mogu da budu određena i izvedena od strane nezavisne funkcije analize
kredita i kreditna politika se može prema bodovima i rangirati, te tako izraziti
performanse kreditne politike banke.
Ocena performansi kreditnog menadžment tima ili referenta, može se izvršiti preko
sledeći elemenata:
Ovo su elementi na koje mogu uticati kreditni menadžeri i kreditni referenti, što može
detaljnije da osvetli kvalitet kreditnog procesa banke.
- kvalitetom aktive i
- kvalitetom kreditnog portfolija.
Kvalitet aktive ukazuje na kreditni rizik sa kojim se banka susreće u svom poslovanju.
Volumen nenaplaćenih plasmana, a posebno kredita, koji se nalazi u aktivi, može
imati za posledicu, ne samo smanjenu profitabilnost, već može negativno da utiče i na
likvidnost, ali i da ugrožava i solventnost banke. Kvalitet aktive meri se: učešćem
kreditnih plasmana u ukupnoj aktivi i odnosom produktivne prema ukupnoj aktivi.
271
Ibidem, str. 176.
Likvidnost:
Meri sposobnosti korisnika kredita da generiše gotovinu za izmirivanje kratkoročnih
obaveza: tekući racio = tekuća sredstva/tekuće obaveze.
Upravljačka efikasnost:
Meri efikasnost sa kojom menadžment tim koristi aktivu u generisanju prodaje i
profita: prosečni period naplate = prosečno naplaćena potraživanja/dnevnu prodaju,
obrt zaliha = prodaja/prosečne zalihe, obrt fiksne aktive = prodaja/neto fiksnu aktivu
ukupan obrt aktive = prodaja/ukupnu aktivu.
Leveridž:
Meri iznos duga ili finansijskog leveridža firme i pokrića plaćanja kamate na dug: dug
prema aktivi = ukupan dug/ukupnu aktivu, dug prema deoničkom kapitalu =
dugoročni dug/neto vrednost deoničkog kapitala.
Profitabilnost:
Meri profitabilnost firme prema njenoj aktivi ili prodaji: Prinos na obim prodaje =
neto prihod/prodaju, prinos na aktivu = neto prihod/ukupna aktivaq, prinos na deonički
kapital = neto prihod/neto vrednost deoničkog kapitala.
272
Ibidem, str. 178.
Treće, menadžment tim mora odrediti različite premije rizika za tipove, odnosno vrste
kredita za koje veruje da postoje različite izloženosti riziku. Jednostavno, susretanje
konkurencije sa svim vrstama i iznosima kredita i (implicitno ili eksplicitno) uzimanje
u obzir (akceptiranje) procene rizika drugih banaka. Jedan viši nivo određivanja cene
274
Mark J. Flannery: A Portfolio View of Loan Selection and Pricing, u knjizi:
Handbook for Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall and Robert A.
Eisenbeis, John Wiley and Sons, New York, 1985, str.457.
275
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Management in the Financial Services
Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989, str. 548-
549.
(1) utvrditi svoju meru – definisati i analizirati, što je to što se pokušava da ‘tuče’,
odnosno da se ostvari,
(2) upoznajti svoje limite i ograničenja,
(3) imati svoju filozofiju investiranja i u okviru nje poštovati dva pravila: prvo,
kupovati relativno rastuće zarade i drugo, kupovati po prihvatljivom raciju cena-
zarada,
(4) razviti sopstvenu investicionu strategiju,
(5) koncentrisati svoj portfolio na relativno manji broj kompanija,
(6) biti fleksibilan, jer ništa nije izvesnije od promene,
(7) pratiti kontinuirano, odnosno meriti performanse i biti performansno orijentisani
menadžer.
276
Richard H. Jenrette: Portfolio Management: Seven Ways to Improve Performance,
u knjizi: Classics an Investor’s AnthologyThe most interesting ideas and concepts
from the literature of investing, edited by: Charles D. Ellis with James R. Vertin, Dow
Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989. godine, str. 382-391.
Što je veća predviđena prodaja u narednom periodu pojedinih ili svih hartija od
vrednosti, veća će biti zaliha pojedinih vrsta ili svih hartija od vrednosti. Međutim,
zalihe hartija od vrednosti zahtevaju i finansiranje. Finansiranje vrše banke po
kamatnim stopama koje su blizu onih na kredite banka – banci, ili na nivou dnevne
eskontne stope. Razlika između tržišnog prinosa hartija od vrednosti i troškova
finansiranja plaćenih banci ili trgovačkog departmenta, odnosi se na neto troškove
finansiranja (‘cost of carry’)278 ili jednostavno ‘carry’.
277
George G. Kaufman: The Securities Aktivities of Commercial Banks, u knjizi:
Handbook for Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall and Robert A.
Eisenbeis, John Wiley & Sons, New York, 1985. godine, str. 672.
278
Portfolio & Investment Management-State-of-the-Art Research, Analysis and
Strategies, Editor: Frank J. Fabozzi, Probus Publishing Company, Chicago, Illinois,
1989. godine, str. 14.
Strategija bikova odnosi se na tržišne situacije kada se očekuje rast cena akcija i kada
te velike firme ili banke, koje se zovu se bikovi (‘bulls’) kupuju akcije u nadi da će
njihova cena porasti u budućnosti i da će njihovom prodajom ostvariti zaradu.
Skraćeno, strategija se izražava: kupi sad, prodaj kasnije.
• strategiju merdevina, i
• strategiju tegova.
10% od
ukupnih
portfolio
sredstava
280
Ibidem, str. 284-285.
BANKE I RIZICI
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
237
Godine
dospeća
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Investicioni portfolio na slici br. 9-5 je podeljen na dva dela, tj. sa 50% sredstava u
kratkoročni i 50% sredstava u dugoročni deo hartija od vrednosti. Kratkoročni deo je
limitiran sa dospećem do 5 godina sa 10% od ukupnog portfolija u svakoj godini u
hartije od vrednosti od 1 do 5 godina dospeća. Pošto kratkoročne hartije od vrednosti
dospeju, sredstva se investiraju u hartije sa rokom dospeća 5 godina. Dugoročni deo
od 5% od ukupnog portfolija je investiran u segment hartija sa rokom od 16 do 25
godina. Kada hartijama dospe rok od 15 godina, one se prodaju na sekundarnom
tržištu i investiraju se u hartije od vrednosti sa rokom dospeća od 25 godina. Primer na
slici 9-3 ilustruje takav slučaj i ne znači primenu bilo kog optimalnog miksa. 281
50% na 50% na
kratki rok dugi rok
10
%
5
55
% od
%
ukupni
h 1 2 3 4 5 16 17 25
281
Ibidem,portfoli
str. 286. 10
o Godine
sredst dospeća
238 ava BANKE I RIZICI
Koncept portfolio upravljanja rizicima banke
Strategija traži prodaju dugoročnih obveznica kada one dostignu srednjoročni rok
dospeća i investiranje u dugoročne obveznice na kraju segmenta dospeća. Pošto
kratkoročne hartije od vrednosti dospeju za plaćanje, one se reinvestiraju na kraju
dospeća kratkoročnog segmenta. Superiorni prinosi generisani primenom strategije
tegova zavise od stepena ročne strukture kamatnih stopa tokom pojedinačnog perioda
držanja.
282
Prof. dr Uroš N. Ćurčić: Bankarski portfolio menadžment - Strategijsko upravljanje
bankom, bilansima, kvlaitetom, bonitetom i portfolio rizicima banke, drugo prošireno
i prerađeno izdanje, Feljton, Novi Sad, 2002, str. 594.
Nadoknadu ‘izgubljenih’ neto kamatnih prihoda banka može ostvariti na više načina.
Prvi je, da poveća obim poslovanja, što se neminovno dobija kao posledica gornje
aktivnosti kroz povećanje obima izvora i povećanje obima kredita. Međutim, po
pravilu, samo to nije dovoljno da nadoknadi negativni efekat smanjenja neto
kamatnog prihoda. Drugi važan način neutralisanja negativnog efekta na profit je
povećanje nekamatnih prihoda, gde su vanbilansne aktivnosti jedan od bitnih izvora.
Dakle, cilj banke je da uđe u one poslove vanbilansnih aktivnosti, koje će joj doneti
visoke nekamatne prihode. Ovi poslovi su atraktivni zato što banka pri tome ne
angažuje gotovo nikakva sredstva, a prihodi mogu biti značajni. Zbog toga, ovi
poslovi predstavljaju veliki izazov za svaku banku. Međutim, ako stvari krenu loše,
ovi poslovi mogu imati i negativne posledice po poslovanje banke, koje se mogu
manifestovati kako gubicima, tako i drugim posledicama (nelikvidnost,
nesolventnost). Dakle, ne samo da banka može da ‘izgubi’ ciljni prihod ili njegov deo,
što će uticati na smanjenje korporativnih profitnih performansi banke, već može da
ima i druge, trajnije posledice po bilansnu ravnotežu (narušavanje leveridža).
Smatra se, da vanbilansne aktivnosti najčešće kreirarju dve vrste portfolio rizika i to:
kreditni rizik i rizik isporuke. Kreditini rizik se smatra najčešćom formom portfolio
rizika vanbilansnih aktivnosti. Ogleda se u neizvršenju garantovanih obaveza od strane
komitenta banke. To znači, da banka putem kredita suspstituiše, odnosno izvršava u
celini obavezu umesto komitenta, pri čemu nastaje prinudna forma kredita. Tada se
vanbilansno evidentirana garancija za plaćanje ‘pretvara’ u prinudni kredit i ‘seli’ u
bilans banke, tj. u kreditni portfolio banke.
Pored navedena dva portfolio rizika, vanbilansne aktivnosti mogu ‘kreirati’ i rizik
kamatne stope, valutni rizik, odnosno, rizik deviznog kursa, što takođe može dovesti
do smanjenja ciljnih nekamatnih prihoda.
Glava 10.
UPRAVLJANJE RIZIKOM
KREDITNOG PORTFOLIJA
BANKE
U vreme pojave novca, uostalom kao i danas, nije bilo niti može biti neke
“ravnopravnosti” u njegovom posedovanju. Posedovanje novca u količini većoj od
potreba, omogućavalo je njegovo privremeno selenje - pozajmljivanje onima, koji ga
nisu imali dovoljno u datom momentu, a bio im je neophodan bilo za neki privredni
poduhvat ili za konačnu potrošnju. Takvu transakciju, uz određene uslove, poznajemo
pod nazivom “kredit”. 284
283
Prva pozajmljivanja prvobitnog novca uz plaćanje kamate zabeležena su u
Mesopotamiji u trećem milenijumu pre nove ere kada su se hramovi, blagajne vladara
i privatnici, bavili poslovima kreditiranja. Naročito je poznata porodica Egibi iz
Vavilona, koja je radije pozamljivalja svoja sopstvena sredstva drugima, nego što je
primala i koristila tuđe depozite. Slično je bilo i u Grčkoj, kao i u drugim
mediteranskim zemljama toga doba. Vidi o tomr detaljnije: Prof. dr Uroš N. Ćurčić:
Marketing poslovne banke, drugo izdanje, Feljton, Novi Sad, 1997., str. 25.
284
Reč kredit potiče od latinske reči “creditum” - zajam, odnosno “credo”, “credere”,
što znači verovati. Izraz kredit podrazumeva odnos - najčešće ugovoreni - između lica
ili subjekta koje je kredit dalo (kreditor) i lica ili subjekta koje je kredit uzelo
(korisnik kredita), vidi: Financijski leksikon, Informator, Zagreb, 1967.godine, strana
223-225.
285
Dr Milan Golijanin: Bankarstvo Jugoslavije - Teorija, organizacija, poslovanje,
Treće dopunjeno i izmenjeno izdanje, Privredni pregled, Beograd, 1983.godine, strana
288.
BANKE I RIZICI 243
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
i društva. Ovo je posebno važno sa stanovišta razvojne komponete društva u celini, ali
isto tako i sa aspekta tekućih potreba pojedinca, privrede i društva.
Ovo nije karakteristično samo za pozajmljivanje novca, kao robe nad robama, već to
mogu da budu i druge robe, stvari i usluge. Međutim, čini nam se logičnom veza
novca i kredita, jer “kredit se najčešće izražava, nastaje i gasi u novcu, pa su novac i
kredit najuže povezani. Do zasnivanja kreditnog odnosa između poverioca i dužnika
dolazi iz težnje kad jedno lice, pravno ili fizičko, želi da svoja raspoloživa sredstva
najcelishodnije upotrebi ili da preko kredita obezbedi plasman svojih roba ili da obavi
neku drugu privrednu delatnost, a drugo pravno ili fizičko lice, za obavljanje određene
privredne delatnosti ili za druge svoje potrebe, nema potrebna sopstvena sredstva, te ih
pribavlja putem kredita." 286
Dakle, osnovna svrha kreditne delatnosti banke je ostvarivanje prihoda putem naplate
kamatne stope na odobrene kredite. Sve vrste kredita koje banka odobrava svojim
286
Ibidem, str. 289.
287
Usko sa pojmom kredita vezani su i izrazi zajam i finansiranje. Pod zajmom se
obično podrazumeva dugoročni zajam, dakle pozajmljen iznos novca na više godina.
Pod pojmom kredit obično se podrazumeva kratkoročni kredit, dakle kredit do jedne
godine. Međutim, naši pozitivni zakonski propisi ne prave takvu razliku i sve kreditne
odnose, bez obzira bili oni kratkoročni ili dugoročni, tretiraju kao kreditni tj. kao
kredit. Pojam finansiranje se najčešće dovodi u vezu sa davanjem sredstava bez
obaveze vraćanja, tzv. bespovratno ulaganje novca, koje ustvari predstavlja daleko širi
pojam.
• komercijalni krediti,
• stambeni krediti i/ili
• potrošački krediti.
Svaka od navedenih grupa kredita može da obuhvata razne vrste kredita kao na
primer: komercijalni krediti obuhvataju kredite privredi: za povećanje obima
proizvodnje, kredite za izvoz roba i usluga, kredite za uvoz robe i usluga, zatim
kredite industrijskim preduzećima i firmama, kredite trgovini itd; kredite stanovništvu:
stambene kredite, potrošačke kredite i agrarne kredite.
Kvalitet kreditnog portfolija određuju tri ključna faktora: kapital, zarada i disciplina.
Kapital banke je važan, pošto je ključni izvor kapitala zarada banke. 288 A ključni izvor
zarade banke su prihodi od kredita. Disciplina kreditnog portfolija odnosi se na
respektovanje, odnosno kontrolu troškova, kreditnih gubitaka i rasta kredita. Sledeći
trošak banke, pored novca, odnosi se na plate zaposlenih i troškove uprave kreditnog
portfolija. Banka čije zarada i kapital postaju slabiji, gubi kontrolu nad rastom i
kvalitetom svog kreditnog portfolija. Kada se ovo desi u povezanosti sa eksternim
288
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Management in the Financial Services
Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989, str. 537.
BANKE I RIZICI 245
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
nepovoljnim uslovima (kao što su pet faktora kreditne sposobnosti – “five Cs”), banka
se tada može naći u finansijskim teškoćama.
Kvalitet kreditnog portfolia određuju sledeći faktori: 289 (1) potpuna naslonjenost i
usaglašenost sa strategijskim planom i kreditnom politikom banke; (2) precizno
definisani ciljevi za svaku kategoriju koji moraju da ispunjavaju određene kriterije kao
što su: specifični, merljivi, realni, relevantni, i vremenski ograničeni; (3) performanse
moraju biti merljive i uporedive sa ukupnim rizikom prisutnim u portfoliju banke; (4)
Rezultati i rizici kreditnog portfolija se moraju kontinuirano proveravati; (5) odluke se
moraju donositi u skladu sa promenama, da bi se ostvarili ciljevi i sledeće finansijske
performanse: ostvarili minimalni kreditni gubici, utvrdile cene rizika, i povećala
produktivnost.
Ključni ciljevi
kreditnog portfolija
Obim Naplata
Struktura Cena
Usluge Profit
289
Ibidem, str. 538.
banke.
Dobar deo tih uslova obezbeđuje se preko uticaja kreditne politike kao što su: vrsta
posla, struktura kredita, kontrola kredita, zakonski uslovi, usklađenost sa politikom
banke. Ostali uslovi regulišu se planom, a kreditni menadžeri tekućim odlukama
“dopunjuju” potrebne elemente. Odnos između ovih različitih uticaja je direktan i
interaktivan. Menadžment tim i kreditni menadžeri oblikuju kreditni portfolio banke.
Na kreditne menadžere utiče opredeljenje banke izraženo kroz kreditnu politiku banke
s jedne strane, i želja za liderstvom, s druge strane. Na kreditni proces, pored kreditnih
menadžera, utiču i drugi faktori kao što je analiza kreditnog portfolija. Uticaj faktora i
kreditnih procesa pokazuje navedena slika br. 10-2.
Kreditna
Liderstvo
politika
Menadžeri
kreditnog procesa
Nezavisno Analiza
praćenje
kredita
KREDITI kreditnog
portfolija
R E Z U L T A T:
Mali gubici i
rezerve
Visok kvalitet
Slika br. 10-2: Uticaj kreditnih procesa na kreditni portfolio
prihoda
Uspešno upravljanje rizikom kreditnog portfolija putem kreditnih procesa dovodi do
pozitivnih rezultata, koji se manifestuju kao: mali gubici i rezerve i visok kvalitet
prihoda.
Pre donošenja odluke o kreditu treba imati u vidu, da ni jedan kredit nije bez rizika i
da ni jedna banka ne bi bila u stanju, da kontinuirano obavlja poslove ako nikada ne
odobri rizičan kredit. Naravno, u trenutku donošenja odluke, ako banka odluči da ne
odobri kredit, sigurno je da su razlozi jasni za donošenje takve odluke. Zato treba
imati u vidu navedene principe, koje svrstavamo u dve grupe: prva grupa (prvih
sedam) odnosi se na zajmodavca, a druga grupa (drugih jedanaest) odnosi se na
budućeg zajmoprimca. 291
291
Roger H. Hale: Credit analysis – A Complete Guide, John Wiley & Sons, New
York, 1983, str. 213-218.
Postoji nekoliko formi kriterija koji služe kao opšta baza za evaluiranje svih tipova
bankarskih kredita. Najpoznatiji među njima je kriterijum poznat kao tri P (“three P”):
• prikladnost aranžiranja povrata kredita (“payment”),
• validnost svrhe za koju se kredit odobrava (“purpose”, i
• sigurnost konačne naplate kredita (“protection”).292
Sigurnost naplate kredita je sadržana u prva dva kriterija, ali uključuje i dodatna
tehnička razmatranja zaštite protiv nepredviđenih okolnosti. Smatra se, da je
kreditiranje više umešnost nego nauka. Poenta je u tome, da banka ignoriše rizik ili
prinosi žrtvu razumnoj sigurnosti. Kredit za koji je jasno da je nesiguran, banka ne bi
trebalo da ga odobri. Međutim, apsolutne sigurnost nema. Ona nije čak ni najbolja
mera pouzdanosti, pa kompetentan i sa bogatom maštom kreditni referent, može često
da aranžira siguran kredit i u graničnim kreditnim situacijama.
Analiza kvaliteta kredita vrši se na dva nivoa: (a) na nivou specifičnih racio
pokazatelja: miksa kredita, dospeće kredita, racija kreditnih gubitaka i analize zarade;
i (b) na nivou limitirajućih faktora: nivoa do kojeg krediti nose rizik i da li su
dozvoljeni dodatni, kako se reflektuju na karakteristike portfolija i kreditnu politiku,
nivo do kojeg zarada na kredite značajno reflektuje veću zaradu nego konkurencija,
koja može održati veće potencijalne kreditne gubitke od rizičnijih kredita
obezbeđivanjem veće zarade.
Sam pojam kreditne sposobnosti različito je definisan u literaturi, pri čemu se polazilo
i od različitih načina merenja. Ako se pođe od toga da je kreditna sposobnost
zajmotražioca ‘‘mogućnost uzimanja, korišćenja i vraćanja kredita pod određenim
(ugovorenim) uslovima kreditiranja”,293 onda se kao osnovni problem postavlja
pouzdano merenje te mogućnosti uzimanja, korišćenja i vraćanja kredita. Merenje
mogućnosti uzimanja, korišćenja i vraćanja kredita odnosno kreditna sposobnost
zajmotražioca merila se tradicionalno merenjem imovine zajmotražioca, što je
predstavljalo relativno sigurnu osnovu poverenja banke u zajmotražioca. 294
Banka se pre odobravanja kredita mora, koliko god je to moguće, treba uveriti da je
maksimalno zaštićena od više vrsta rizika, od kojih su tri najznačajnija i proizilaze iz
sagledavanja:
Kreditni rizik je izražen kroz kvalitet kredita, koji zavisi od uspešnosti banke, da
“savlada” prepreke na putu sigurnosti vraćanja kredita. Naime, u celokupnom procesu
kreditiranja, samo se dve tačke smatraju uspešnim i izvesnim: prva kada se kredit
odobri, a druga kada se kredit vrati. Sve ono što se dešava između ove dve tačke je
neizvesnost i “borba” banke sa korisnikom kredita, da bi se kredit vratio o roku ili
uopšte vratio. Možda o tome može više da “kaže” sledeća slika br. 10-3, koja ilustruje
sigurnosne zone plasiranih sredstava, odnosno kredita sa odgovarajućim
obezbeđenjima sigurnosti vraćanja kredita. 297
3)Lična jemstva i založna prava
Iz navedene slike br. 10-3 je vidljivo, da neke banke preferiraju ne samo jednu
sigurnosnu zonu, kao što je to na primer kolateral, već najmanje dve, pa čak i više, tri.
Naime, primarna sigurnosna zona kredita (1) je dovoljan prihod, odnosno pozitivan
novčani tok (“cash flow”), iz koga će korisnik kredita otplaćivati kredit. Druga
sigurnosna zona kredita (2) je imovina u bilansu stanja banke, koja se može dati u
zalogu kao garancija ili likvidna imovina, koja se može prodati za gotovinu, kako bi
se obezbedile “rupe” u novčanom toku komitenta. Konačno, za firmu može da
garantuje i njen vlasnik svojom ličnom imovinom (3 zona), da bi obezbedio vraćanje
kredita.
298
Mark J. Flannery: A Portfolio View of Loan Selection and Pricing, u knjizi:
Handbook for Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall and Robert A.
Eisenbeis, John Wiley and Sons, New York, 1985, str.457.
299
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Management in the Financial Services
Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989, str. 548-
549.
300
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks -
Community, Regional and Global, Prentice Hall Englewood Cliffs, New Jersey, 1990.
godine, str. 458.
S
pos
obn
ostp
la}
anja Vo
ljaza p
la}
anje
m
-ka
rak te r
-ka
pa cite t
-ka
pita l
- kola te ral
-u
slov i
Kre
diti p
riv
red
i Kre
diti g
ra|a
nim
a
M e
re: M ere:
- Fina
sijs
k i ra
cio - Kreditni izv
e{taj
-D u
n&B rads
tre
et -S ta
biln ostposla
2
3)
N ACIS, itd - Vlas
n i{tvo - im ov
ina
- Z-S CO RE -D rug id ug o
v i
-C RE D IT -S CO RE
PRIHVATANJE ODBIJANJE
Ce
nak
red
ita
P
rin
os Rizik
Ud
ovo
lja
v anjeza
hte
vim a
Ma
ksim
izira
njebog
ats
tva za{tite potro
{a~
a
akc
ion
ara
Slika br. 10-4: Šematski prikaz tačaka rizika u procesu odobravanja kredita
301
Klasična koncepcija analize kreditne sposobnosti zajmotražioca uključivala je samo
prva tri faktora tj. ‘3 Cs of credit’(‘Character’,’Capacity’,’Capital’), dok je moderna
koncepcija inkorporirala u svoju ‘formulu’ još navedena dva (‘Collateral’ i
‘Conditions’). Naravno, savremeno poslovanje preduzeća ne odvija se danas samo
unutar zemlje već i sa inostranstvom, pa se ova koncepcija proširuje i drugim
faktorima, kao što su rizik zemlje sa kojom preduzeće ima poslovne odnose (‘country
risk’) i drugo. Vidi o ovome detaljnije: Jack R. Crigger: An Ocean of ‘Cs’, u The
Journal of Commercial Bank Lending, December 1975. godine, str. 2-8.
302
Edward W. Reed and Edward K. Gill: Commercial Banking, Prentice-Hall,
Englewood Cliffs, New Jersey, 1989. godine, str. 234.
Pregled br. 10-1: Primer jednog kreditnog skoring modela kompanije “M”
Karakteristike Rang Zbir Važnost Ukupna
bodova važnost
Vreme u poslu Manje od 1 godine = -2
(delatnosti) Više od 6 godina = 5 -1 1 -1
Menadžment Manje od 5 godina = 0
iskustvo Više od 10 godina = 5 5 3 15
Dug / neto Više od 2,0X = -1
vrednost racio Manje od 0,5X = 4 0 2 0
Stepen Visok stepen = 0
konkurencije Monopol = 2 1 1 1
Trgovačko Slabo = 0
iskustvo Odlično= 5 4 3 12
Uvažavanje Nisko uvažavanje = -2
menadžmenta Visoko uvažavanje = 2 1 2 2
Tok < 1 % od prodaje = -2
gotovine > 2 % od prodaje = 5 3 3 9
Ukupna važnost bodova 38
Osnovni podaci za kompaniju ”M” su: da je u poslu dve godine, njen vlasnik i
menadžer je ranije radio kao menadžer 13 godina; iz bilansa se vidi njegov
debitni/neto vrednost racio 1,2 do 1; kredite vraća uredno; a nekoliko računa je platio
sa zakašnjenjem do 30 dana; ima povoljnu ocenu menadžmenta (nije bilo bankrota);
U navedenom primeru datom u pregledu br. 10-1. kompanija “M” dostigla je vrednost
zbira bodova 38, što pokazuje da ona (kao i sve one koje imaju više od 30 bodova),
imaju jako opravdanje za kredit i odličan kreditni rizik. A granica da se može odobriti
kredit je najmanje 30 bodova. Ako je ukupan zbir bodova manji od 12, tražilac kredita
se automatski odbija. Ako je zbir bodova između 12 i 30, takvi zajmotražioci se
moraju dalje analizirati. Tako u okviru ovog raspona bodova imamo sledeće
klasifikacije zajmotražioca: sa zbirom 12 do 17 bodova zajmotražiocima je, kao
marginalnim, neophodno obezbeđenje kredita putem garancija ili akreditiva;
kompanije sa zbirom 18 do 25 bodova mogu biti kreditno prihvatljive, ali se mora
pribaviti još više dodatnih informacija; kompanije sa zbirom bodova 26 do 30 su
obično dobre i zadovoljavaju kreditni rizik, ali je nužan makar rutinski pregled
kreditnih informacija pre odobravanja kredita.
Stručni ljudi - kreditni referenti u američkom poslovnom bankarstvu već duži niz
godina se za pripremu odluke o kreditu služe analizom tri odnosno pet faktora kreditne
sposobnosti nazvanim ‘3 Cs of Credit’ odnosno ‘5 Cs of Credit’, pri čemu se smatra da
su prva tri bitna, a da druga dva samo upotpunjuju i proširuju analizu ekonomskog
ambijenta zajmotražioca i ukazuju na mogućnost obezbeđenja datog kredita. 304
303
Richard Bort: Corporate Cash Management Handbook, Warren Gorham and
Lamont, Boston, 1989. godine, str. 4-15.
304
Brojna je američka bankarska literatura u kojoj se navode i analiziraju ovi faktori.
Njihova interpretacija je manje-više ista, samo je razlika u dubini poniranja u analizu
svakog pojedinačnog faktora. Mi ćemo se poslužiti samo onim tekstovima koji na
najbolji mogući način ili najsažetije izražavaju elemente merenja kreditnog rizika. Da
navedemo samo neke: (1) William H. Bryan: The Banker and the Credit Decision, u
knjizi: Bank Credit, Edited by Herbert V. Prochnow, Harper & Row, Publisher, New
York, 1981. godine, str. 2-4.; (2) Eduward W. Reed & Eduward K. Gill: Commercial
Banking, Fourth Edition, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, 1989. godine, str. 216-221.;
(3) Steven J. Beck: Financing Leveraged Buyouts, u knjizi: The Bankers’ Handbook,
Third Edition, Edited by William H. Baughn, Thomas I. Storrs and Charls E. Walker,
Dow Jones-Irwin, Homewood Illinois, str. 743-750.; (4) Joseph F. Sinkey:
Commercial Banks Financial Management in the Financial Services Industry, Third
Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989. godine, str. 495.; (5)
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks - Community,
Ovih pet navedenih faktora upravljanja kreditom (Cs) izražava se i kao: (1) karakter,
dobar građanin (‘character’ ili ‘good citizen’), (2) kapacitet ili tok gotovine (‘capacity’
ili ‘cash flow’), (3) kapital ili bogatstvo, (‘capital’ ili ‘wealth’), (4) zaloga ili
obezbeđenje, (‘collateral ili security’) i (5) uslovi ili ekonomski ambijent (‘conditions’
ili ‘economic environment’). 305 Veze i karakteristike navedenih faktora sa vrstama
rizika pokazuje pregled br. 10-2.
Regional and Global, Prentice-Hall Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str.
459-460, i druga literatura, koja je korišćena u ovom radu, a nalazi se konkretno
navedena u spisku literature.
307
R.Bartles: Credit Management, The Ronald Press Company, New York, 1967.
godine, str. 312-318; i Ranko Jelić: Rizici u poslovnim bankama, analiza i regulisanje,
Beograd, 1988. godine, magistarski rad, strana 38-39, preuzeto iz: Rizici u
bankarskom poslovanju, redaktor: dr Branko Vasiljević, Fokus, Beograd, 1990.
godine, str. 33, 35. i 36.
308
R. Jelić, ibidem, str. 38.
Tamo gde postoje u dobroj meri realni izgledi za uspešno obavljanje posla, a ocena
kreditne sposobnosti je pokazala da preduzeće zajmotražilac ima jednu ili više
uočenih slabosti ili nedostataka, kreditna sposobnost se može “pojačati”
odgovarajućim kolateralnim pokrićem. Slabe tačke mogu biti izražene kao:
nedovoljna raspoloživost spostvenog kapitala, nedovoljni finansijski kapacitet ili
nepovoljne konjunkturne situacije.
309
Konjunktura je latinski izraz i znači: a) sticaj okolnosti, a u običnom govoru: dobra
prilika za zaradu, b) sva obeležja koja karakterišu tržišnu privredu, a odnose se na:
kretanje ponude i tražnje, cene, hartije od vrednosti, zarade, dividende, proizvodnju
U slučaju da klijent postane nevoljan ili nesposoban da plati i dužnik odbije saradnju
sa bankom da reši poteškoće, tada je potrebno ući u posed kolaterala ili kapitala i
prodati ga da bi se izmirile obaveze. Međutim, to je poslednja mera. Bančin posao je
kreditiranje a ne likvidacija aktive finansijski iscrpljenih firmi ili individualaca. 310
Takve procedure zahtevaju vreme, skupe su i često rezultiraju finansijskim gubicima,
a isto tako i gubitkom dobrog ugleda (‘goodwill’). Svrha kolaterala je da obezbedi
jaču pobudu zajmoprimca da plati obaveze na dan dospeća.
itd. Vidi: Bratoljub Klaić: Riječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1962. godine, str. 783.
310
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer, ibidem, str. 460.
312
Thomas Fitch: Dictionary of Banking Terms, Barron’s Business Guides, New York,
1990. godine, str. 208.
313
Glen G. Munn and F.L. Gracia: Encyclopedia of Banking and Finance, Eighth
Edition Revised and Expanded, Bankers Publishing Company, Boston, 1983. godine,
str. 811.
Prema D.B. Graddy & A.H. Spencer-u, 314 najčešće su u upotrebi četiri grupe
finansijskih racija u analizi i oceni kreditne sposobnosti zajmotražioca: likvidnost,
aktivnost, leveridž i profitabilnost. Uz dodatak još nekoliko u okviru dve grupe,
navodimo ih detaljnije u okviru svake grupe:
1. Likvidnost
1.1. Tekuća aktiva : tekuća pasiva
1.2. Tekuća aktiva - zalihe : tekuća pasiva
2. Aktivnost
2.1. Potraživanja x 360 : godišnja prodaja na kredit
2.2. Cena koštanja prodate robe : prosečne zalihe
2.3. Neto prodaja : neto obrtni kapital
2.4. Neto prodaja : fiksna aktiva
2.5. Neto prodaja : ukupna aktiva
3. Leveridž
3.1. Ukupan dug : ukupna aktiva
3.2. Ukupan dug : deonički kapital
3.3. Zarada pre kamate i poreza : ukupno plaćena kamata
3.4. Prihod raspoloživ za pokriće fiksnih obaveza : fiksne obaveze
4. Profitabilnost
4.1. Bruto profit : neto prodaja
4.2. Neto profit posle poreza : prodaja
4.3. Neto profit posle poreza : ukupna aktiva
4.4. Neto profit posle poreza : neto vrednost
314
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks -
Community, Regional and Global, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey,
1990. godine, str. 477.
315
Charles S. Dickerson: Financial Analysis for Credit Decisions, u knjizi: The
Bankers’ Handbook, Third Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs
BANKE I RIZICI 265
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
indikatori sposobnosti preduzeća - zajmotražioca, u izvršavnju njegovih tekućih
obaveza. Reč je o dva pokazatelja likvidnosti: jednog u širem, i drugog u užem smislu.
(1.1.) Tekući ili opšti racio likvidnosti (‘cuurent liquidity ratio’) izražava se odnosom
obrtnih sredstava prema tekućim obavezama. To je pokazatelj raspoloživosti obrtnih
sredstava preduzeća zajmotražioca u odnosu na tekuće kratkoročne obaveze. U
američkoj praksi se smatra poželjnim da odnos tekućih obrtnih sredstava prema
tekućim kratkoročnim obavezama bude 2:1. Naravno, ovo pravilo, koje se u američkoj
praksi popularno naziva ‘pravilo palca’ (‘rule of tumb’), treba uzeti dosta uslovno, što
zavisi od svake konkretne situacije i vrste aktivnosti preduzeća. Inače, visok
pokazatelj ovog racija ukazuje na neefikasnu upotrebu kapitala, a suprotno, isuviše
nizak pokazatelj je znak prisutne nelikvidnosti preduzeća.
(1.2.) Racio likvidnosti u užem smislu (‘quick ratio’ ili ‘acid test ratio’) predstavlja
oštrije merilo likvidnosti preduzeća zajmotražioca i izražava se odnosom obrtnih
sredstava umanjenih za zalihe prema tekućim obavezama. Oštrina ovog pokazatelja je
u relativnom težem pretvaranju zaliha u likvidna sredstva po knjigovodstvenoj
vrednosti, što je razlog da se izuzimaju iz obtrnih sredstava. U ovom slučaju poželjnim
se smatra odnos 1:1, pri čemu treba voditi računa da će kvalitet pokazatelja zavisiti od
mogućnosti naplate potraživanja i rokova u kojima dospevaju obaveze.
(2.1.) Prosečni period naplate (‘average collection period’) je odnos neto potraživanja
od kupaca prema godišnjem obimu prodaje podeljenom na 360 dana. Predstavlja
prosečan period izražen u danima, u kojem se vrši naplata potraživanja od kupaca.
Poredi se na nivou grane i uočavaju odstupanja. Odstupanja na niže ukazuju na
relativno duže kreditiranje kupaca, što treba da ima svog odraza na prihod, troškove i
dobit.
(2.3.) Koeficijent obrta obrtnih sredstava (‘net working capital turnover ratio’) meri
adekvatnost obrtnog kapitala za podršku prodaje. Dok visoka stopa obrta uopšteno
pokazuje efikasnost korišćenja obrtnih sredstava, previše velika stopa može biti signal
budućih problema. Na primer, smanjenje nivoa zaliha će dovesti do porasta
koeficijenta obrta obrtnog kapitala, međutim buduća prodaja mogla bi biti ugrožena da
promtno izvršava porudžbine. Esktenzivno korišćenje kratkoročnog duga će takođe
dovesti do porasta stope obrta obrtnog kapitala.
and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str.na
640-649.
(2.5.) Koeficijent obrta ukupne aktive (‘total asset turnover ratio’) je pokazatelj
prodajnog autputa po novčanoj jedinici ukupne aktive. Ovaj koeficijent pokazuje
adekvatnost obima prodaje u odnosu na ukupne resurse (aktivu) firme.
(3) Raciji finansijskog leveridža ili poluge (‘financial leveradge ratios’) su koeficijenti
za merenje sposobnosti firme za sticanje i servisiranje dodatnog duga.
(3.1.) Stopa zaduženosti (‘debit ratio’) pokazuje procenat ukupnih resursa obezbeđenih
od kreditora. Ponekad pokazuje drugačije odnosno indicira moguću zaštitu kreditora
od pogoršanja vrednosti aktive.
(3.2.) Odnos ukupnog duga prema deoničkom kapitalu (‘debit to equity ratio’) je
pokazatelj zaduženosti na novčanu jedinicu deoničkog kapitala.
(4.1.) Stopa marže bruto profita (“gross profit margin ratio”) je najvažniji element u
određivanju konačnog nivoa profitabilnosti. To je komparacija prihoda koji potiče od
prodaje proizvoda prema troškovima proizvodnje odnosno nabavke (u trgovini)
prodate robe.
(4.2.) Stopa marže prinosa (‘net profit margin ratio’) pokazuje odnos neto profita
prema vrednosti neto prodaje, odnosno pokazuje koliko se ostvaruje prinosa na
novčanu jedinicu vrednosti prodaje.
(4.3.) Stopa prinosa na ukupna sredstva (‘return on investment - total assets – ratio’) je
pokazatelj profitabilnosti ukupne aktive odnosno stopa prinosa na ukupna sredstva.
Pokazuje efikasnost upravljanja ukupno angažovanim sredstvima.
BANKE I RIZICI 267
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Dakle, kad je kredit već odobren i kad je zajmoprimac povukao sredstva sa računa
banke na svoj račun odnosno kad je kredit iskorišćen, jedan od primarnih zadataka
kreditnog referenta je praćenje poslovanja zajmoprimca i procena određenih događaja
i promena u ponašanju menadžmenta zajmoprimca. Evo nekih promena koje mogu
biti interesantne za banku pre nego što nastanu problemi vraćanja kredita: 316
(1) promene u menadžmentu dužnika (odlazak ključnog čoveka firme ili pak ključni
čovek iz prodaje);
(2) promene u ličnim navikama i običajima postojećeg menadžment tima dužnika,
kao što su zdravstveni problemi, razvod, smrt bliskog prijatelja;
(3) promene u trendu industrije, kao što je pad tražnje određene robe, pad kupovne
moći potrošača;
(4) pojava nove konkurencije u industrijskom rastu može da prouzrokuje smanjenje
prodaje i pad profitabilnosti.
(5) pogoršanje u celoj ekonomiji može ‘pretvoriti’ jedan dobar kredit u loš kredit
usled inflacije, recesije;
(6) rapidan rast poslovanja - ekspanzija takođe može voditi dužnika u probleme (kod
buma prodaje, nerealno povećanje kapaciteta);
(7) promene državne regulative može da prouzrokuje probleme u slabljenju
konkurentnosti u industriji.
316
Willard Alexsander and Gerald R. Downey, Jr.: Handling Problem Loans, u knjizi:
The Bankers’ Handbook, Third Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas I.
Storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str.
658.
Dugoročno kreditiranje privrede nosi sa sobom znatno veći stepen rizika u odnosu na
kratkoročno kreditiranje privrede. Poznato je da se sa povećanjem perioda na koji se
kredit odobrava povećava i stepen rizika povraćaja kredita. Teško je odrediti granicu
317
Duane b. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks -
Community, Regional and Global, Prentice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, New Jersey,
1990. godine, str. 416.
318
WillardAlexander and Gerald R. Downey, Jr.: Handling Problem Loans, u knjizi:
The Bankers’ Handbook, str. 662-666.
(1) u prvom delu se putem opštih metodoloških pristupa formira gruba slika
performansnosti i kreditne sposobnosti investitora, koja je u dobrom delu
standardizovana i predstavlja prvi selekcioni filter;
(2) drugi deo je znatno složeniji i obuhvata kompleksnu i egzaktnu analizu
očekivanih finansijskih, ekonomskih i društvenih efekata predloženog projekta;
(3) treći deo predstavlja sintezu analitičkih ocena prva dva dela, tj. ocene kreditne
sposobnosti invstitiora i očekivane performansnosti predloženih projekata, kojom
se dolazi do elemenata za formulisanje konačne kreditne odluke i izbora najboljeg
investicionog projekta. 320
U okviru prve grupe indikatora, tj. kod ocene kreditne sposobnosti investitora fokusira
se analiza profitabilnosti, kvalitet poslovne strategije i politike te stopa kapitalizacije
bilansa. Profitabilnost u proteklom periodu investitora je pouzdan indikator uspešnosti
njegovog poslovanja. Kod novih preduzeća ne postoji takav indikator i zbog toga se
ulaganja smatraju izuzetno rizičnim. Fizionomija, struktura i adaptabilnost poslovne
strategije i politike su takođe dobri indikatori performansi zajmotražioca. Konačno,
stopa kapitalizacije predstavlja pouzdan indikator stabilnosti investitora i krajnji izvor
za naplatu plasiranog zajma.
320
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 366.
321
Ibidem, str. 368.
G.T. Stevens, Jr.: Economic and Financial Analysis of Capital Investments, John
322
Pri tome, osnovni ili primarni ciljevi preduzeća su: dugoročni, da maksimizira dobit
odnosno dividendu deoničara i da maksimizira tržišnu vrednost deonica, i kratkoročni,
da održava kontinuitet proizvodnje i prodaje. Kvantitativni pristupi omogućuju
poboljšanje kvaliteta odlučivanja, odnosno u funkciji su jačanja pristupa kvalitetu. U
tom pravcu ćemo ukratko razmotriti metode za procenu sposobnosti vraćanja
dugoročnog kredita.
(1) bankarski koncept toka gotovine pod imenom metod FATSATL (‘funds available
to service additional term loans’),
(2) izveštaj o toku gotovine, izvorima i korišćenju (metoda ‘cash flow’),
(3) koncept pokrića celog perioda otplate kredita (‘the years’ coverage concept’).
Donald S. Redding: Longer Term Lending, u knjizi: The Bankers’ Handbook, Third
323
Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs and Charls I. Walker, Dow
Jones-Irwin, Homewood Illinois, 1988. godine, str. 689-693.
Za izbor pojedinačnog projekta treba imati u vidu sledeće grupe kriterija: (1)
marketing kriterije, (2) tehničke kriterije, i (3) finansijske kriterije. 324
(2)Koncept toka gotovine u pet faza (‘cash flow concept’) 326 može se predstaviti kao
jedan sistem cirkulacije i transformacije sredstava. Cilj je ostvariti pozitivan neto tok
gotovine, kako bi se podmirile obaveze prema otplatama kredita, što prikazuje slika
br. 10-5.327Da bi se bolje razumeo koncept i proces toka gotovine, potrebno je
detaljnije sagledati komponente upravljanja procesom toka gotovine, koje čine: (1)
potraživanja, (2) prodajni uslovi, (3) kreditna politika, (4) zalihe, (5) kvantitativna
kontrola i (6) računovodstveni metod. 328
324
The Capital Budgeting Handbook, Edited by: Mike Kaufman, Dow Jones-Irwin,
Homewood, Illinois, 1986. godine, str. 399.
325
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, MacMillan Publishing Company, New York, 1989. godine, str. 497.
326
Bryan E. Milling: Cash Flow Problem Solver Procedures and Rationale for the
Independent Businessman, Chilton Book Company, Rander, Pa., 1981. godine, str. 6.
327
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks -
Community, Regional and Global, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey,
1990. godine, str. 472.
328
Ibidem, str. 18-87.
- minus
=jednako
(3) Koncept pokrića celog perioda otplate kredita (‘the years coverage concept’) je
treći pristup koji uzima u obzir ukupan dugoročni dug dužnika, dodajući mu
odgovarajuće troškove finansiranja i deleći dobijeni iznos merama toka gotovine.
Dobijeni iznos je indikacija broja godina da se otplati dug. Ako je broj godina pokrića
u okviru normalnog bankarskog ranga otprilike period pet do sedam godina, onda se
može zaključiti da preduzeće može naći finansiranje kod neke banke, pošto je to
dugoročni kredit sa rokom koji banke odobravaju.
Bankarski ili klasični pristup se primenjuje kod finansiranja projekata u kojima krediti
banke imaju primarno učešće, pa usled toga banke i nastoje da ograniče rizik u ovim
investicijama i zaštite svoja uložena sredstva. Razvojni pristup analizi i oceni
investicionih projekata se koristi kod projekata bitnih za razvoj određene privredne
grane, oblasti ili regiona. Društveni pristup fokusira određene društveno-ekonomske
kriterije ocene i izbora najkrupnijih infrastrukturnih projekata, koji imaju šire
društveno-ekonomske implikacije (bezbednost, kvalitet, informacije). Ovde ćemo se
zadržati na široj aplikaciji bankarskog pristupa analizi i selekciji investicionih
projekata.
329
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 371.
330
Ibidem, str. 371.
331
Ibidem, str. 374-375.
Dinamički metodi investicionih projekata su: (1) metod neto sadašnje vrednosti (NSV),
(2) metod interne stope profitabilnosti (ISP) i (3) metod povraćaja uloženih sredstava
(PUS).332 Smatra se da sva tri metoda istražuju celovitu finansijsku validnost
investicionih projekata i selekciju zasnivaju na kriteriju profitabilnosti i likvidnosi
investicionih ulaganja. Metod neto sadašnje vrednosti je bazični metod, dok se metod
interne stope profitabilnosti smatra njegovim derivatom. Metod povraćaja uloženih
sredstava ima u fokusu kvalitet likvidnosti odnosno finansijske osposobljenosti
investitora. Smatraju se pogodnim za analizu, ocenu i selekciju investicionih projekata
od strane investitora i banaka.
n Pt − Tt R
NSV = + − T0
t = 1 (1 + i) (1 + i)
332
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 379-385.
n Pt − Tt
ISP = ∑ = T0
t=1 (1+ i)
ISP koja svodi NSV na nulu ujedno označava i prag profitabilnosti i prihvatljivosti
određenog investicionog projekta. Projekti koji imaju prosečnu stopu finansiranja
iznad tako utvrđene ne mogu biti prihvaćeni. Osnovna slabost ovog metoda je
nekorespondentnost sa tržišnim stopama prinosa i rangovima rizičnih grupa projekata.
Kritični selekcioni kriterij jeste da interna stopa profitabilnosti konkretnog projekta
bude iznad unapred utvrđene minimalne stope. Marginalno prihvatljivi projekti su u
uslovima ravnoteže, a neprihvatljivi u uslovima niže interne stope profitabilnosti
određenog projekta u odnosu na minimalnu stopu.
(3) Metod povraćaja uloženih sredstava (PUS). To je metod selekcije, koji se zasniva
na osnovu utvrđivanja vremena potrebnog za formiranje dovoljnog obima akumulacije
za vraćanje uloženih investicionih resursa. Likvidnost je u ovom metodu je kritičan
kriterij selekcije, dok je u prethodna dva profitabilnost. Period povraćaja uloženih
sredstava se utvrđuje prema sledećoj relaciji:
BANKE I RIZICI 279
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Da bi investicioni projekat bio prihvatljiv, PUS mora biti ispod ekonomskog veka
trajanja projekta. Najbolji su oni projekti koji imaju što kraće periode povraćaja
uloženih sredstava. Ovaj metod se koristi kod projekata gde je bitna dužina vremena
povraćaja sredstava. Obično se koristi kod projekata sa ograničenim obimom resursa
investitora, rizičnih ulaganja i pri naročitom vrednovanju kratkog roka obnavljanja
sredstava. Kraći period povraćaja sredstava je i indikator manjeg rizika.
Simulacija izlaza
(Hiller - Monte Carlo )
Informacija o riziku
(postojanost p rojekta)
Očekivani tok
gotovine - projekcije
Analiziranje senzitivnosti
(testiranje pretpostavki)
Kod testiranja investicionih projekata pomoću metoda NSV ili ISP vrši se poređenje
dobijenih parametara finansijskih performansi sa unapred postavljenim minimalnim ili
standardnim parametrima. Svi projekti sa stopom prinosa ispod stope kapitalnih
troškova biće isključeni iz finalne rang liste. Prvi na listi biće projekti sa najvećom
stopom prinosa odnosno sa najvećim indeksom profitabilnosti. Indeks profitabilnosti
projekta dobija se stavljanjem u odnos sadašnje vrednosti prinosa nakon oporezivanja
prema sadašnjoj vrednosti izdataka nakon oporezivanja. Kod metoda PUS, prvi na listi
biće projekti sa najkraćim rokovima, pri čemu će biti isključeni projekti sa rokovima
iznad utvrđenog prihvatljivog roka.
336
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 396.
- poslovni rizici,
- kreditni rizici,
- inflacioni efekti,
- ubrzana depresijacija instalisanih kapaciteta,
- poreska opterećenja.
Svaki rang projekta ima odgovarajuće koeficijente rizika. Diskontna stopa treba da
bude korigovana odgovarajućim koeficijentima rizika pojedinih kategorija projekata.
Na taj način će se dobiti pravi indikatori profitabiliteta investicionih projekata i
stvoriti mogućnost izbora najboljih pravaca alokacije proizvodnih resursa. Kamatna
stopa kreditora treba da bude korigovana odgovarajućim indeksima očekivane
inflacije.
337
Ibidem, str. 398.
338
Edward W. Reed and Edward K. Gill: Commercial Banking, Fourth Edition,
Prentice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, New Jersey, 1989. godine, str. 326. Dakle,
postoji u ovom pogledu različitost u pristupu među autorima oko podele ovih kredita,
pa smo ih naveli samo radi ilustracije.
339
Vidi detaljnije: The Bankers’ Handbook, Edited by: William H. Baughn, Thomas I.
Storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str.
771-801. Ovakvu podelu kredita stanovništvu na: potrošačke, stambene i agrarne
kredite, prihvatio je i prof.dr Srboljub Jović u svojoj knjizi Bankarstvo, Naučna knjiga,
Beograd, 1990. godine, str. 404.
Prema Sinkey-u,340 krediti stanovništvu, koji se, sem hipotekarnih kredita za kuće i
stanove mogu smatrati potrošačkim, jesu:
Agrarni krediti spadaju u najstarije bankarske zajmove. Agrar finansiraju banke, druge
finansijske institucije i država. Među najčešće korišćene agrarne kredite možemo
navesti sledeće:
340
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, MacMillan Publishing Company, New York, 1989. godine, str. 506.
Osnovne karakteristike ove tri grupe kredita stanovništvu mogu se svesti na sledeće:
(1) bančini podaci o tražiocu kredita odnosno, da li je tražilac kredita već ranije
koristio kredit kod banke i kakva je bila ‘prošlost’ tog kreditnog odnosa;
(2) proveravanje datih referenci i podataka;
(3) proveravanje podataka vezanih za posedovanje računa u banci (kad je otvoren,
iznos sredstava prilikom otvaranja, broj mesečnih stavki plaćanja, eventualno
korišćene zaloge (kolaterala);
(4) način na koji dužnik vrši svoja plaćanja.
Tradicionalni metod procene tražioca kredita, koji koriste mnoge banke, sastoji se iz
sledećih faza procesa:
(1) ispituju se karakteristike tražioca kredita,
(2) procenjuje se njegova kreditna sposobnost, i
(3) donosi se odluka o odobrenju ili odbijanju kredita.
Bank Credit, edited by: Herbert V. Prochnov, Harper & Row Publishers, New York,
341
(1) prihod,
(2) tekući nivo duga u odnosu na prihod i
(3) vreme (godine) na sadašnjem poslu.
Vrednost kriterija je takva, da veći broj bodova predstavlja i veći nivo kreditnog
rizika. Činjenice iz prošlosti obezbeđuju indikaciju za buduće ponašanje tražioca
kredita, ali novi kredit ili produženje kredita uvek sa sobom nosi rizik. Budućnost je
uvek neizvesna, pošto se menjaju i ljudi i prilike.
Pored prikupljenih podataka, za banku je važno da se obavi razgovor (intervju) sa
tražiocem kredita. Intervju treba da obavi nadležni kreditni referent. Putem intervjua
je važno da se utvrdi zašto i na osnovu čega je tražilac kredita izabrao baš ovu
banku:342
Bank Credit, edited by: Herbert V. Prochnov, Harper & Row Publishers, New York,
342
U cilju olakšavanja praktičnog rada na ovom poslu, u bankama se koristi tzv. sistem
bodovanja kredita (‘credit scoring system’), gde bodovi indiciraju relativnu važnost
pojedinih posebno odabranih podataka i obeležja u proceni kreditne sposobnosti
tražioca potrošačkog i stambenog kredita.
Sistem bodovanja potrošačkih i stambenih kredita prvi je uveo David Durand.343 Ovaj
sistem bodovanja se bazira na analizi dobrih i loših karakteristika odobrenih
potrošačkih i stambenih kredita od strane komercijalnih banaka. Ovaj model sistema
bodovanja bazira na sledećih devet faktora:
(1) Dob (starost):
0,01 bodova za svaku godinu starosti preko 20
godina, maksimum 0,30 bodova;
(2) Pol:
0,40 bodova za žensko, 0 bodova za ostale;
(3) Stabilnost boravka:
0,042 boda za svaku godinu na sadašnjoj adresi
stanovanja, 0,42 boda makismum;
(4) Zanimanje:
0,55 bodova za bilo koje od dva dobra zanimanja,
0 bodova za bilo koje od dva loša zanimanja i
0,16 bodova za sva ostala zanimanja; 344
(5) Vrsta delatnosti:
0,21 bodova za zaposlenja kao što su industrija
široke potrošnje, državne službe, bankarski ili brokerski posao;
(6) Stabilnost zaposlenja:
343
David Durand: Risk Elements in Consumer Installment Lending, National Bureau
of Economy Research, New York, 1941. godine, str. 69.
344
Ibidem, str. 70.
345
Bank Credit, edited by: Herbert V. Prochnov, Harper & Row New York, 1981.
godine, str. 156-157.
346
David R. Christenson: Agricultural Lending, u knjizi: The Bankers’ Handbook,
edited by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs and Charls E. Walker, Third Edition,
Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 774.
(1) ukupna aktiva prema ukupnoj pasivi, pri čemu se kao standardna stopa uzima
srazmera 2:1 (pozicije ispod ove su natprosečno zadužene);
(2) zbir tekuće i srednjoročne aktive prema ukupnim obavezama, koeficijent je
koristan u uslovima rastuće inflacije (solventnost);
(3) tekuća aktiva prema tekućim obavezama, ukazuje na sposobnost izmirenja
tekućih finansijskih obaveza;
(4) dugoročna aktiva prema ukupnim obavezama, pokazuje dugoročnu ekonomsku i
finansijsku snagu dužnika.
347
Bank Credit, edited by: Herbert V. Prochnov, Harper & Row, New York, 1981.
godina, str. 205.
Cenovni rizik nastaje u uslovima porasta kamatnih stopa na hipotekarne kredite, pri
čemu se kreator hipotekarnog kredita obavezao da će kredit dati po nižoj kamatnoj
stopi. To znači da će kreator morati da proda hipotekarni kredit ispod vrednosti koju je
dao, ili da ga zadrži u svom portfoliju i da dobija kamatnu stopu koja je manja od
tržišne. Sličan rizik nastaje kad tražilac kredita odabere fiksnu kamatnu stopu.
Rizik dešavanja (“fallout risk”) nastaje kada tražilac kredita, po dobijanju pisma o
obavezi da kupi nekretninu, neće da kupi imovinu sredstvima koja je pozajmio od
kreatora hipotekarnog kredita. Glavni razlog takvog ponašanja tražioca kredita je
znatno opadanje kamatnih stopa na tržištu na hipotekarne kredite, pa je razumljivo da
se tražilac ekonomski ponaša i traži alternativni izvor sredstava. Ovaj rizik je rezultat
činjenice da potencijalni dužnik ima pravo, ali ne i obavezu, da zatvori posao (ima
pravo da otkaže ugovor).
Market and Institution, Prentice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, New Jersey, 1994.
godine, str. 465-492.
(1) prvi, da se za visinu odobrenog kredita obezbeđuje realna vrednost kolaterala, koja
u odnosu na visinu kredita može iznositi najviše 60 procenata, i
(2) drugi, indirektnim kreditiranjem na osnovu otkupa robnih hartija od trgovinskih
preduzeća ili vrednosnih hartija specijalizovanih finansijskih i kreditnih agencija iz
oblasti poljoprivrede. Na ovaj način banke ograničavaju kreditni rizik, uprošćavaju
i ubrzavaju proceduru finansiranja i recikliraju finansijske resurse.
Smatra se da agrarni zajmovi nose veći stepen rizika u odnosu na ostale vrste
bankarskih kredita. Ključna izvorišta rizika su u: (1) nepovoljnoj relaciji troškovi -
cene u agrarnoj oblasti, (2) teškoćama skupljanja valjanih informacija o aktivnosti
agrarnih jedinica (domaćinstava) i (3) teškoćama razdvajanja poslovne i porodične
aktivnosti svakog domaćinstva. Visok stepen rizika je i razlog što ima relativno malo
agrarnih dugoročnih kredita. Veći obim agrarnih kredita za tekuće poslovanje obično
se daje na rok ne duži od 12 meseci i obično su osigurani. Srednjoročni krediti daju se
na rokove od 1 do 5 godina i uglavnom su pokriveni kolateralom (zalogom imovine).
Banke ograničavaju kreditni rizik i indirektnim kreditiranjem agrarnog sektora (otkup
robnih i vrednosnih hartija od trgovinskih i specijalizovanih finansijskih firmi).
349
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 425-426.
UPRAVLJANJE RIZIKOM
INVESTICIONOG PORTFOLIJA
BANKE
U razvijenim tržišnim privredama poslovne banke polaze od tri osnovna cilja pri
formiranju svog investicionog portfolija i to: (1) sigurnost, (2) likvidnost i (3) prihod.
Plasmani u hartije od vrednosti pomažu bankama da lakše razrešavaju konfliktne
situacije između navedena tri elementa, pošto se optimizacijom obima i strukture ovih
plasmana omogućava: (1) održavanje neophodnog stepena likvidnosti, (2)
ograničavanje rizika i (3) kreiranje dodajnih prihoda.350 Naime, pokazalo se da u
razvijenim tržišnim strukturama, banke lakše održavaju ključnu funkciju svoje
likvidnosti, ako u svojim bilansima raspolažu adekvatnom strukturom hartija od
vrednosti.
Poznato je da plasmani u kredite donose banci veće prihode nego plasmani u hartije
od vrednosti. Stoga je skoro u svim poslovnim bankama težište na kreditnim
plasmanima. Međutim, ulaganjem slobodnih novčanih sredstava u sigurne hartije od
vrednosti banke vrše optimizaciju svog kreditnog potencijala i održavaju
zadovoljavajući kvalitet svoje aktive. Hartije od vrednosti omogućavaju postizanje
perfektne diversifikacije plasmana, što je ključni uslov za ograničavanje rizika banke.
Preko držanja hartija od vrednosti u svojim bilansima, naročito obveznica, banke
omogućavaju perfektniju strukturu finansiranja i kreditiranja preduzeća, sektora
privrede i države.
350
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 431.
Dužničke ili kreditne hartije mogu biti prenosive i neprenosive. Prenosive hartije od
vrednosti su univerzalne kreditne hartije, čiji imaoci zadržavaju bezuslovno pravo
naplate punog iznosa kreditnog potraživanja. Imaju važnu ulogu na finansijskim
tržištima razvijenih zemalja i banke ih drže u svojim investicionim portfolijima.
Neprenosive hartije od vrednosti se pojavljuju uglavnom kod uspostavljanja
bilateralnih kreditnih odnosa po osnovu kupoprodaje robe i usluga. Mogu se prenosti
samo u skladu sa ugovorom o kupoprodaji. Neprenosive hartije od vrednosti nisu
značajne sa ovog aspekta za banku.
351
U SAD, kao najrazvijenijoj tržišnoj privredi i sa najrazuđenijim spektrom
finansijskih instrumenata, postoje sledeće vrste ovih hartija od vrednosti: (1) Hartije
od vrednosti državne blagajne: a) blagajnički zapisi - menice (‘treasury bills’) sa
rokom dospeća do 1 godine; b) blagajničke note (‘treasury notes’) sa dospećem od 1
do 10 godina; c) blagajničke obveznice (‘treasury bonds’) sa dospećem 5 i više
godina; (2) Hartije od vrednosti federalne vlade - države: a) obveznice (‘bonds’), b)
certifikati (‘certificates’); (3) Hartije od vrednosti državnih jedinica - agencija: a)
serijalne obveznice, b) dugoročne obveznice; (4) Hartije od vrednosti preduzeća -
kompanija i korporacija su: a) komercijalni papiri (‘commercial papers’) dospeća do
270 dana, b) obveznice preduzeća (‘bonds’), (5) Specijalne hartije od vrednosti ili
drugi - ostali vrednosni papiri su nalozi za plaćanja (‘drafts’) ili pak menice (‘bills of
exchange’). Neprenosivi oblici kreditnih hartija od vrednosti su određeni vrednosni
papiri koji su vezani za prodaju roba i usluga i čije je pitanje prenosivosti odnosno
neprenosivosti povezano sa stipulisanim odredbama ugovora kojim se regulišu ključni
elementi kupoprodajnog odnosa. Vlasničke hartije od vrednosti su deonice ili akcije
(‘shares’), i dele se na: obične i privilegovane: (1) obične deonice (‘common shares’)
su: kumulativne, nekumulativne, odložne, sa punom stopom prinosa, rastuće, i
osetljive. (2) privilegovane deonice (‘prefered shares’) obezbeđuju svojim vlasnicima
različitu moć upravljanja (više glasova), prioritete u raspodeli profita odnosno
dividendi i prioritetno učešće u likvidacionoj masi preduzeća. Vidi detaljnije: Richard
Saul Wurman, Alan Siegel & Kenneth M. Morris: The Wall Street Journal Guide to
Understanding Money & Markets, Access Press Publication, New York, 1990. godine,
str. 50-51.
352
Prvi Zakon o hartijama od vrednosti u SFRJ, je donet 1989. godine, a kasnije su
sledile izmene i dopune.
353
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 432.
Međutim, tržište novca se može shvatiti i kao jedan konfuzan izraz, pošto sva
navedena tržišta za investiranje novca uključuju novac. Tržišta koja samo trguju vrlo
kratkoročnim debitnim vrednosnim papirima (‘short-term debit securities’) obično
predstavljaju tržište novca, jer ona najbrže “pretvaraju” vrednosne papire u gotov
novac. Drugim rečima, novac koji investiraju pojedinci i firme, kupujući ove
kratkoročne hartije od vrednosti, koristi se za kratkoročne kredite različitim
preduzećima, kompanijama i državnim organima. Suprotno tome, dugoročne hartije
od vrednosti, kao što su deonice i obveznice, poznate su kao tržište kapitala. Međutim,
teško je povući demarkacionu liniju između ova dva tržišta. Ona se višestruko prepliću
i novac je pri tome u brojnim transakcijama teško omeđiti i označiti kojoj sferi
pripada.
Sredstva tržišta novca investiraju se u jedan broj različitih vrsta kratkoročnih debitnih
vrednosnih papira. Neki najčešći su:
Deonice na tržištu novca preko udruženih (‘mutual’) fondova donose prihode koji se
zarađuju primanjem kamate na novac koji ovi fondovi pozajmljuju državi i
korporacijama. Kamatna stopa fluktuira svaki dan pošto su krediti tako kratkoročni da
se svaki dan kompletira najmanje jedan kredit i jedan novi počinje sa novom
kamatnom stopom. Premda se ne može predvideti kolike će se kamate zaraditi (što
zavisi od trendova kretanja kamatnih stopa), stredstva na tržištu novca nude ogromnu
sigurnost plasmana.
Tržište kapitala, kao što smo već naveli, predstavlja po pravilu kupoprodaju
dugoročnih hartija od vrednosti sa rokovima dospeća iznad 5, 10 i više godina. Deli se
na primarno i sekundarno tržište kapitala. Primarno tržište kapitala obuhvata prve
emisije hartija od vrednosti, a sekundarno tržište znači njihovu drugu i svaku narednu
BANKE I RIZICI 299
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
kupoprodaju. Za hartije od vrednosti na primarnom tržištu je bitno da se one prodaju
po nominalnim vrednostima. Tada je njihova nominalna i tržišna vrednost
izjednačena. Međutima, kad je reč o prodaji hartija od vrednosti na sekundarnom
tržištu, skoro se nikada nominalna i tržišna vrednost ne poklapaju, izuzev samo
teorijske pretpostavke ili slučajnosti.
Pored navedenih kriterija, postoje i mnogi različiti nivoi tržišta deonica i svaki od njih
ima svoj način poslovanja. Pri tome treba imati u vidu, na primeru u SAD da su dve
berze primarne: The New York Stock Exchange (NYSE) i American Stock Exchange
(AMEX). Ostale berze su manje i imaju regionalni značaj. Ove dve berze traže od
kompanija izdavalaca deonica ispunjavanje viših standarda nego ostale regionalne
berze. Da bi jedna kompanija došla na listu u njujorškoj berzi (NYSE), ona mora
obezbediti razmenu sledećih informacija: (1) istoriju kompanije, (2) finansijsku
strukturu, (3) veličinu - obim poslovanja, (4) veličinu prihoda, (5) područje
poslovanja, (6) poziciju i stabilnost kompanije u industriji. Američka berza (AMEX)
ima nešto blaže standarde nego njujorška berza (NYSE).
Ako berza prihvati kompaniju u listu, kompanija potpisuje ugovor sa berzom, kojim se
kompanija, između ostalog, obavezuje da će redovno i ažurno dostavljati navedene
informacije. Te informacije znače iznošenje u javnost svake promene sledećih
354
Pored berzi hartija od vrednosti, postoje i sledeće vrste berzi: produktna berza,
berza plemenitih metala, berza krzna itd.
355
David Sutton: Understanding the Stock Market SelfTeaching Seminars, One of
Series of Hands On Workshops Dedicated to the Serious Investor, Probus Publishing
Company, Chicago, Illinois, 1989. godine, str. 20-21.
Ovi standardi i procedure pomažu kod procene finansijske pouzdanosti kompanije pre
nego se njene deonice stave na listu berze. Sasvim je jasno da to nije garancija da
kompanija koja je na listi nema finansijskih problema, ali to obezbeđuje u izvesnom
smislu podatke o stabilnosti za ulagače odnosno investitore. Investitori ne smeju gubiti
iz vida činjenicu da to nisu zahtevi koji će ih zaštititi od pada cena deonica. Tržišnu
vrednost deonica određuje ponuda i tražnja deonica na berzi, čiji su nosioci kupci i
prodavci deonica.
Raspoloživ novac
Pojedinci Zadovoljenje
Preduzeća POSREDNIČKA potreba novih ili
Banke FIRMA postojećih akcijskih
Država društava
Kupljene akcije
Primarna emisija ovih hartija od vrednosti, kao posao, ima određene tačno definisane i
propisane postupke, koji obavljaju za to ovlašćene posredničke finansijske
organizacije uz ispunjavanje svih potrebnih zakonom i propisima definisanih uslova
U svim zemljama, gde postoje poslovi primarnih emisija hartija od vrednosti, deluje
komisija za hartije od vrednosti, čiji je glavni zadatak da sagledava ispunjavanje
zakonom propisanih uslova za emitovanje hartija od vrednosti od strane firmi,
preduzeća i banaka.
Iz tako uvećanog novca isplaćuje se imaocu - donosiocu obveznice deo ili celina o
roku dospelog duga nominalne vrednosti obveznice i kamata naznačena na obveznici.
Ovim se, u stvari, završava drugi ciklični tok: uložena sredstva vraćaju se imaocu
obveznice donoseći mu, pored naznačene nominalne vrednosti, i iznos naznačene
kamate, što je i bio motiv kupovine obveznice.
356
Richard Saul Wurman, Alan Siegel, Kenneth M. Morris: The Wall Street Journal
Guide to Understanding Money & Markets, Access Press, New York, 1990. godine,
str. 44.
Raspoloživ novac
Pojedinci Zadovoljenje
Preduzeća POSREDNIČKA potreba društva:
Banke FIRMA - preko države
Država - preko kompanije
Kupljene
obveznice
Međutim, imalac ili vlasnik obveznice može svoju hartiju od vrednosti prodati i pre
dospeća. Tada se vrednost obveznice odnosno njena cena i prihod razlikuju od njene
nominalne vrednosti i naznačene kamate koju obveznica nosi. Upravo je to razlog da
se pre donošenja konačne odluke o kupoprodaji hartija od vrednosti pribave
informacije o obveznicama ili deonicama kojima cena nije korektno određena.
Ako je prihod do dospeća obveznice viši nego odgovarajući prihod do dospeća, onda
se za obveznicu kaže da je ‘potcenjena’ odnosno da joj je cena niska, i treba je kupiti.
Međutim, ako je, suprotno tome, prihod do dospeća niži nego što bi bio odgovarajući,
onda se za obveznicu kaže da je ‘precenjena’ odnosno da joj je cena suviše visoka, i
treba je prodati. Drugi postupak podrazumeva da investitor proceni ‘pravu’ odnosno
tzv. ‘unutrašnju’ vrednost obveznice, pa je zatim uporedi sa trenutnom cenom te
obveznice na tržištu. Ako je trenutna cena na tržištu manja nego prava vrednost
obveznice, onda je ona ‘potcenjena’, a ako je veća, onda je obveznica ‘precenjena’. 357)
Navodimo samo neke vrste ovih fondova, njihove glavne ciljeve, potencijalne efekte i
sigurnost plasmana sredstava u razne hartije od vrednosti u pregledu br. 11-1.359
Evo nekoliko razloga zbog kojih se ulagači sredstava u cilju zarade preko kupovine i
prodaje deonica i obveznica i drugih hartija od vrednosti najčešće opredeljuju za
udružene (“mutual”) fondove između drugih mogućnosti finansijskog investiranja: 361
• veća diversifikacija 60 %
• profesionalni menadžment 45 %
• veći prihod 44 %
• ekspertni menadžment 37 %
• lakše investiranje 23 %
361
Ibidem, str. 68.
KUPOVINA PRODAJA
Profit $ 500
Novac
komitenata $ 1.000 $ 1.000
Kredit od
brokera $ 1.000 $ 1.000
Ako se prodajom deonica ostvari gubitak, komitent sam snosi gubitak. I ne samo to.
Ako taj gubitak bude veći od 25 % od inicijalne originalne vrednosti, mora se u
depozit dodati nova gotovina od $ 250 (‘margin call’), kako bi se mogao započeti novi
posao kupovanja deonica. Radi jasnoće predstavljamo to slikom br. 11-4.
362
Ibidem, str. 20-21.
Gubitak $ 250
Novac
$ 800
komitenata $ 700
Kredit od
$ 1.000 $ 1.000
brokera
8%
Korporacija X emituje
obveznicu uz Ako kamatne stope $ 1.200
6 3/4 % porastu, 6 3/4%
6 3/4 % je manje Međutim, cena obveznice
atraktivno... raste, ako kamatna stopa
$ 1.000 ... i vrednost obveznice pada, pošto je njen prinos
pada, pošto je njen veći nego nove
Kupac će prinos manji nego 5 1/2 %
platiti obveznicu nove obveznice
$ 1.000
$ 800
Ako se prodaje nova obveznica za $ 1.000 uz kamatu od 5 1/2 %, vi ćete moći prodati
vašu obveznicu, koja nosi kamatu 6 3/4 %, za više nego što ste je platili, pošto će
kupac biti voljan da plati premiju, da bi dobio veću kamatnu stopu, odnosno imao
veću zaradu.
Takvo kretanje kamatne stope dovodi do formiranja cene obveznice, što uz istu sumu
kamate, donosi imaocu različitu stopu ili procenat zarade (‘yield’).
11.2.4. Emitovanje i plasman hartijama kod nas
Poznata je činjenica da kod nas čitavih 54 godine nije bilo tržišta hartija od vrednosti,
odnosno berzanskog poslovanja. Da se samo podsetimo u najkraćim crtama. Prva
berza u Srbiji počela je 3. januara 1895. godine u Beogradu i radila je do aprila 1941.
godine. Berza je i formalno nestala odlukom Vlade Srbije 1953. godine. Nakon
Drugog svetskog rata, dakle posle pune 54 godine, obavljene su prve berzanske
transakcije robnim hartijama od vrednosti 12. aprila 1995. godine.
Naravno, nedostaje čitav niz institucija, koje treba da omoguće rad sekundarnog tržišta
kapitala. Novi zakonski propisi, upravo treba da omoguće osnivanje, rad i poslovanje
brojnih institucija infrastrukture finansijskog tržišta posebno tržišta kapitala.
364
Ibidem, str. 47.
365
Dr Stojan Dabić: Poslovanje sa hartijama od vrednosti, u knjizi grupe autora:
Tehnologija spojnotrgovinskih polova, Jugoslavijapublik, Beograd, 1992. godine, str.
204.
Zahtev za odobrenje
emisije HOV
IZDAVALAC Komisija
( E M I T E N T) za HOV
hartija od vrednosti Rešenje o odobrenju
emisije HOV
BANKE
i drugi posrednici Zahtevi za registraciju
emisije HOV
Ministarstvo
za finansije
Pored subjektivnih slabosti, kojih je kod nas bilo dosta u periodu 1990-2000.godine,
bilo je i čitav niz spoljnih uticaja sa negativnim posledicama na celokupni privredni
razvoj zemlje (raspad SFRJ, sankcije, agresija NATO snaga). Dosadašnje relativno
kratko iskustvo pokazuje da je mehanizam primarnog tržišta hartija od vrednosti
uspostavljen i da se novi poslovi dosta uspešno obavljaju. Međutim, usled postojećih
ograničenja i teškoća, treba nakon tranzicije većeg dela naše privrede, očekivati
postepeno zaživljavanje ovih važnih institucija otvorene tržišne privrede.
• kvalitet plasmana,
• dospeće,
• diversifikaciju,
• tržišnu prođu, i
• očekivani prihod.368
(1) Analiza opšteg karaktera poslovanja banke: kako se njeno poslovanje manifestuje
u karakteristikama njenih kreditnih i depozitnih računa i u njenom opštem
ekonomskom okruženju.
(2) Analiza strukture depozita banke na relaciji broja, tipa i veličine računa, te
trendova kretanja depozita, njihove kompozicije i stabilnosti.
(3) Analiza kapitalnih fondova: generalno, manji kapital banke ima za posledicu
konzervativniju politiku plasmana banke u hartije od vrednosti, pošto ona ima
manje fondove da apsorbuje potencijalne gubitke.
367
David Sutton: Understanding the Stock Market - The Investor’s Self-Teaching
Seminars, Probus Publishing Company, 1989. godine, str. 59-65.
368
Joseph F. Sinkey: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 454.
Poznati su i drugi indeksi. Tako, American Stock Exchange meri izvršenje aktivnosti
preko 800 kompanija pomoću The AMEX indeks (Market Value Index). Poznat je
takođe i The NASDAQ indeks (National Market System Composite Index).
369
Ibidem, str. 455-456.
370
Američki ekonomista Charles Dow izradio je još 1884. godine listu prosečnih cena
od 11 reprezentativnih deonica: 9 železničkih kompanija i dve proizvodne firme.
Publikovao je to u listu ‘The Wall Street Journal’, koji je osnovao i vodio sa svojim
partnerom Eddie Jones. U 1886. godini, ovaj list je publikovao Proseke na regularnoj
bazi. Originalni reprezentanti bilo je 11 sledećih kompanija: 1. Chicago & North
Western, 2. Delaware Lackawanna & Western, 3. Lacke Shore Line, 4. New York
BANKE I RIZICI 315
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Pregled br. 11-4: Kompozicija Dow Jones indeksa
Naziv proseka Područje koncentracije
1. Dow Jones industrijski prosek 30 industrijskih kompanija
(Dow Jones Industrijal Average)
2. Dow Jones transportni prosek 20 avionskih, kamionskih i
(Dow Jones Transportation Average) železničkih kompanija
3. Dow Jones široke potrošnje 15 kompanija za gas i elektirčnu
(Dow Jones Utility Averadge) energiju
4. Dow Jones 65 komponovani prosek 65 svih gornjih kompanija
(Dow Jones 65 Composite Average)
Dow Jones indeksi je jedna vrsta formula baziranih na cenama deonica: 30 glavnih
industrijskih kompanija, 20 glavnih avionskih, kamionskih i železničkih kompanija i
15 kompanija za gas i električnu energiju. Dow Jones industrijski indeks se dobija na
bazi cena deonica 30 industrijskih kompanija i to tako da se saberu cene deonica i
podele brojem deonica, tako da se dobije prosek (‘average’). Principjelno važi da
povećanje cena deonica ima za rezultat veći efekat na prosek. Kad se, na primer, kaže
da je Dow Jones industrijski indeks porastao za 10 ili da tržišna aktivnost raste za 10,
to znači da je Dow Jones industrijski prosek porastao za 10 poena.
Zašto se smatra da je Dow Jones dobar indikator? Upravo zbog toga što je 30
kompanija koje su izabrane iz sektora industrije najreprezentativnije za životni
krvotok privrede zemlje. Sa razlogom se smatra da osciliranje Dow Jones indeksa
predstavlja osciliranje pulsa privredne aktivnosti nacionalno najvažnijih kompanija.
Rast ovog indeksa označava rast tržišne aktivnosti, a njegov pad znači smanjenje
tržišne aktivnosti. Ovaj indeks se kontinuirano objavljuje i prati od njegovog prvog
objavljivanja 1896. godine u dnevnom listu za finansijska pitanja ‘The Wall Street
Journal’. Dow Jones indeks je kao i svaki bazni indeks počeo od 100 u 1896. godini,
da bi u 1991. godini iskazao vrednost indeksa od preko 2.80, u 2.000.godini preko
10.500. Za njegovo čitanje, razumevanje i praćenje treba savladati posebna uputstva.
Informativno glasilo berze u Njujorku, The Wall Street Journal, svaki dan objavljuje
razne podatke o kompanijama, posebno one o ostvarenom profitu ili o najavama
dividendi. Izvod o zaradama (‘Digest of Earning’) je u stvari izvod o profitima
kompanija, koji se objavljuje četiri puta godišnje. Teoretski, ovo se smatra
najvažnijim pojedinačnim faktorom koji utiče na cenu deonica. Zarade - profiti
(‘earnings’) su zbirno obeležje ili lična karta, po kojoj se prosuđuje da li je kompanija
uspešna ili ne. Povećanje zarada - profita utiče na mogućnost povećanja dividende i
zbog toga čini te dividende više atraktivnim. Podaci koji su interesantni su: ime
kompanije, kod berze, komparacija tekućeg perioda i perioda pre godinu dana, ukupan
prihod (za uslužne kompanije), prodaja (za proizvodne kompanije), neto prihod
(profit) za dati kvartal, zarada - dividenda po deonici (neto prihod podeljen brojem
deonica).
Promena dividendi i promena zarada imaju direktan uticaj na cene deonica, ali ne
uvek. U svakom slučaju, treba zadržati traku politike dividendi kompanije. Kompanija
obično najavljuje raspodelu dividendi nekoliko nedelja pre isplate dividende. O ovome
se u ovim novinama može pročitati: ime kompanije, tip deonice, iznos dividende po
deonici i datum isplate.
David Sutton: Understanding the Stock Market - The Investor’s Self - Teaching
371
Postoje dva rejting sistema obveznica koji su slični, ali nisu jednaki. To su: Moody’s
and Standard & Poor’s Rating Codes. Globalno gledano, ovi rejting sistemi polaze od
toga da se svi emitenti svrstavaju u tri odnosno četiri složena rejtinga: prvi označen
slovima A, drugi označen slovima B, treći označen slovima C i četvrti označen
slovom D.
372
Frank J. Fabozzi and T. Dessa Fabozzi: Survey of Bonds and Mortgage-Backed
Securities, u knjizi: Portfolio & Investment Management State-of-the-Art Research,
Analysis and Strategies, Probus Publishing Companies, Chicago, Illinois, 1989.
godine, str. 201-205.
373
Richard Saul Wurman, Alan Siegel and Kenneth M. Morris: The Wall Street
Journal Guide to Understanding Money & Markets, ACCESS Press Ltd., New York,
1989, str. 52.
Tabela - mapa (‘chart’) prikazana u pregledu br. 11-5. je ključ za čitanje rejtinga (šire
definicije rejtinga ove dve agencije dajemo u prilogu ove knjige).
374
Gordon J. Alexander i William F. Sharpe: Analiza obveznica, Ekonomika,
Beograd, 1991. godine, broj 11.
Za merenje ove verovatnoće odnosno rizika koristi se koeficijent razmere neto priliva
gotovine (prihod pre isplate troškova depresijacije i amortizacije) prema ukupnim
potraživanjima odnosno:
375
Ibidem, br. 11.
Smatra se da je firma, kod koje je vrednost ‘Z’ ispod 1,8 mogući kandidat za izostanak
plaćanja. Što je niža ta vrednost, to je veća verovatnoća da će doći do izostanka
plaćanja.
Krediti su najrizičniji oblik plasmana banke, ali obezbeđuju i najveće prihode banci.
Ključno pitanje u kreditnom portfoliju je obezbediti balans-ravnotežu izmađu
plasmana, rizika i prihoda. Nerazborita kreditna politika može, ponekad, vođena
željom za povećanjem prihoda, dovesti banku u zonu previsokog rizika, pa se ta
neopreznost može platiti cenom velikih suprotnih efekata-gubitaka na kreditima, koji
mogu ugroziti poslovanje banke.
376
George G. Kaufman: The Securities Activities of Commercial Banks, u knjizi:
Handbook for Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall & Robert A.
Eisenbeis, John Wiley & Sons, New York, 1985. godine, str. 661.
378
Frank J. Fabozzi: Introduction, u knjizi: Portfolio & Investment Management State-
of-the-Art Research, Analysis and Strategies, Editor: Frank J. Fabozzi, Probus
Publishing Company, Chicago, Illinois, 1989. godine, str. 1-5.
379
The FDIC’s Manual of Examination Policies, Section H, page 5, revised, December
1, 1962.
380
OCC je Office of the Comptroller of the Currency. To je Federalna regulatorna
agencija za nacionalne banke u SAD, koje moraju biti članice Federalnog Rezervnog
sistema i osigurane kod FDIC.
Portfolio hartija od vrednosti banke ima i određene vrste rizika kao i druga aktiva
banke. To su: (1) kreditni rizik, (2) rizik kamatne stope i (3) rizik likvidnosti. Mada je
kreditni rizik minimalan kod hartija od vrednosti emitovanih od federalne vlade (pa se
381
The FDIC’s Manual of Examination Policies, Section H, page 6, revised, December
1, 1962.
382
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 441.
383
Ibidem, str. 442-444.
384
Robert D. Arnott and Roger G. Clarke: Active Asset Allocation, u knjizi: Portfolio
& Investment Management - State of the Art Research, Analysis and Strategies,
Editor: Frank J. Fabozzi, Probus Publishing Company, Chicago, Illinois, 1989. godine,
str. 34.
385
John Ward Logan: Managing the Investments Portfolio of the Bank, u knjizi: The
Bankers’ Handbook, Third Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs
and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 532-
545.
386
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks -
Community, Regional and Global, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990.
godine, str. 310.
• brokersko trgovanje,
• dilersko trgovanje, i
• tržišno trgovanje.
Što je veća predviđena prodaja u narednom periodu pojedinih ili svih hartija od
vrednosti, veća će biti zaliha u tim pojedinim ili svim hartijama od vrednosti.
Međutim, zalihe hartija od vrednosti zahtevaju i finansiranje. Finansiranje vrše banke
po kamatnim stopama koje su blizu onima na kredite banka - banci ili na nivou
387
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 235.
388
George G. Kaufman: The Securities Aktivities of Commercial Banks, u knjizi:
Handbook for Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall and Robert A.
Eisenbeis, John Wiley & Sons, New York, 1985. godine, str. 672.
BANKE I RIZICI 327
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
dnevne eskontne stope. Razlika između tržišnog prinosa hartija od vrednosti i troškova
finansiranja plaćenih banci ili trgovačkog departmenta odnosi se na neto troškove
finansiranja (‘cost of carry’ ili jednostavno ‘carry’). 389 Odluka o visini zaliha hartija od
vrednosti zavisi i od pravca i veličine očekivanog kretanja kamatne stope. Konačno,
dileri koriste i strategiju nagiba krive prinosa hartija od vrednosti. Na osnovu
navedenog, faktori koji utiču da dileri drže veću ukupnu sumu hartija od vrednosti u
zavisnosti su od toga:
389
Portfolio & Investment Management-State-of-the-Art Research, Analysis and
Strategies, Editor: Frank J. Fabozzi, Probus Publishing Company, Chicago, Illinois,
1989. godine, str. 14.
390
Portfolio and Investment Management - State-of-the-Art Research, Analysis and
Strategies, Editor: Frank J. Fabozzi, Probus Publishing Company, Chicago, Illinois,
1989. godine, str. 1.
(1) utvrdite svoju meru - definišite i analizirajte što pokušavate da ‘tučete’ odnosno da
ostvarite,
(2) upoznajte svoje limite i ograničenja,
(3) imajte svoju filozofiju investiranja i u okviru nje poštujte dva pravila: prvo,
kupujte relativno rastuće zarade i drugo, kupujte po prihvatljivom raciju cena-
zarada,
(4) razvijte sopstvenu investicionu strategiju,
(5) koncentrišite svoj portfolio na relativno manji broj kompanija,
(6) budite fleksibilni, ništa nije izvesnije od promene,
(7) pratite kontinuirano odnosno merite performanse i budite performansno orijentisani
menadžer.
391
Richard H. Jenrette: Portfolio Management: Seven Ways to Improve Performance,
u knjizi: Classics an Investor’s AnthologyThe most interesting ideas and concepts
from the literature of investing, edited by: Charles D. Ellis with James R. Vertin, Dow
Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989. godine, str. 382-391.
BANKE I RIZICI 329
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
• drugo, premija za izostanak plaćanja i treće, premija rizika.
Vezu kvaliteta tj. rejtinga obveznice sa visinom prinosa prikazuje pregled br. 11-7.
392
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishig Company, New York, 1989.
godine, str. 251.
R
a 12 % obe}ani prihod do
s premija za dospe}a
p izostanak
o pla}anja 9 % o~ekivani prihod do
n dospe}a
premija rizika
P 8 % prihod do dospe}a
r neke obveznice bez
i rizika od izostanka
h stopa bez rizika pla}anja, a sa sli~nim
o od izostanka rokom dospe}a i
d pla}anja kamatnom stopom po
a 0 % kuponu
Međutim, premija rizika je nešto sasvim drugo. Naime, očekivani profit za bilo koju
hartiju od vrednosti treba da bude povezan isključivo sa njegovim doprinosom riziku u
okviru jednog raznovrsnog portfolija, pri čemu njegov totalni rizik nije direktno
relevantan. U okviru jednog portfolija postoji više raznih obveznica i sve nose premiju
393
Gordon J. Alexander i William P. Sharpe: Analiza obveznica, Ekonomika,
Beograd, 1991. godine, br. 11.
BANKE I RIZICI 331
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
za izostanak plaćanja. Ipak, ne dođe kod svih obveznica do izostanka plaćanja, pa ove
premije ‘popravljaju’ gubitke na onim obveznicama gde je došlo do izostanka
plaćanja. To dovodi do toga da se profit ostvaren u portfoliju obveznica bitno ne
razlikuje od očekivanog profita, pa shodno tome, svaka od ovih obveznica sadrži vrlo
mali ili nulti procenat premije rizika.
Oko toga šta determiniše premiju rizika navodimo Fisher-ove četiri komponente
bazične hipoteze: 394
1) prosečna premija rizika obveznica firme je u funkciji sa izvesnošću rizika propusta
(‘default risk’) i tržišnošću njenih obveznica,
2)rizik propusta je funkcija tri varijable: a) promenjivosti zarade firme, b) dužine
vremena u kojem je firma poslovala bez upozorenja kreditora na gubitke, c) racija
tržišne vrednosti kapitala firme prema nominalnoj vrednosti njenog duga,
3)njena tržišnost bi se mogla meriti sa tržišnom vrednošću duga svih koji javno trguju
dugom,
4)postoji multipla veza među varijablama koje su procenjene u log-linearnoj regresiji.
394
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 252.
UPRAVLJANJE RIZIKOM
PORTFOLIJA KAMATNE
STOPE
Neto kamatni prihod banke je osnova ukupnog prihoda svake komercijalne odnosno
poslovne banke. U poslovnim bankama tržišno razvijenih privreda prihodi po osnovu
aktivnih kamata čine 70-80 procenata ukupno ostvarenog prihoda banaka po svim
osnovama. Ostatak odnosno 20-30 % prihoda banaka čine nekamatni prihodi tj.
prihodi od raznih vrsta usluga, zatim provizije, naknade i druge vrste prihoda. Što se
naših banaka tiče, ovaj odnos je još više u korist kamatnih prihoda i čini to čak i do 95
395
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990.godine, str. 461.
396
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. V.
397
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 462-469.
Md = M (Y, i)
gde je:
Md = obim tražnje novca
Y = profit
i = kamatna stopa
(2) Teorija kreditnih fondova određuje nivo kamatne stope na bazi odnosa između
ponude i tražnje uzajmljivih finansijskih resursa na finansijskom tržištu. Fokusna
tačka je motiv odobravanja kredita, korišćenja kredita, ulaganja u obveznice i ponuda
hartija od vrednosti. Teorijski fundament se zasniva na analizi finansijskih tokova, dok
teorija preferencija likvidnosti polazi od finansijskih stanja. Ponuda kreditnih fondova
određena je obimom štednje društva, stopom rasta novčane mase i obimom zaliha
novčanih resursa. Uprošćena funkcija formiranja ponude kreditnih fondova je:
∆ LFs = S + ∆ M - ZM
gde je:
LF = kreditni fondovi
S = štednja
M = novčana masa
ZM = novčane rezerve
U tržišnim uslovima kretanja kamatne stope smatra se da postoje četiri faze u ciklusu
kretanja kamatne stope, kao što je prikazano na slici br. 12-1.398
K Prva faza Druga faza Tre}a faza ^etvrta faza Prva faza
a
m
a
t
n
e
S
t
o
p
e
Vreme
Slika br. 12-1: Faze ciklusa kamatne stope
398
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in tje Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 243.
Pregled br. 12-1: Uticaj nivoa kamatne stope na tražnju kredita i na likvidnost banke
Faza Nivo kamatne stope Tražnja kredita Likvidnost banke
I Niska Slaba Maksimalna
II U tranziciji od niske ka U porastu Opadajuća
visokoj
III Visoka Jaka Minimalna
IV U tranziciji od visoke ka U opadanju U porastu
niskoj
Od toga na koji način će banka vršiti obračun ovih kamata na plasmane, koja
predstavlja prihod banke, a naročito kamata na kredite (pošto kreditni portfolio ima
centralno mesto u aktivi svake komercijalne banke), zavisi veličina, realnost i
stabilnost prihoda banke. U uslovima čestih ekonomskih promena i nestabilnosti na
finansijskom tržištu, za banku je od primarnog značaja da obezbedi projektovane
prihode i projektovanu rentabilnost odnosno profit i dividendu. Pri tome je od
izuzetnog značaja na svakom kreditnom poslu ne samo obezbediti vraćanje glavnice i
naplate ugovorene kamatne stope već i da prihod banke od kamata ne bude
obezvređen usled promena u okruženju. To se postiže primenom odgovarajućih
modela ugovaranja i obračuna kamatnih stopa na plasmane banke.
Dr Jovan Rodić: Poslovne finansije, Ekonomika, Beograd, 1991. godine, str. 163-
399
165. Istu podelu kamatnih stopa nalazimo i u knjizi dr Nenada Vunjaka: Finansijski
menadžment Poslovne finansije i poslovno bankarstvo, Ekonomski fakultet Subotica,
1994. godine, str. 295-297.
(1) Nominalna kamatna stopa. Može biti fiksna i varijabilna. Fiksna nominalna
kamatna stopa je navedena u ugovoru tj. precizno nominalno ugovorena i po njoj
banka vrši obračun kamate dužniku. Visina varijabilne nominalne kamatne stope može
se utvrditi na dva načina: prvi, preko važeće kamatne stope na finansijskom tržištu u
momentu obračuna kamata (na primer: LIBOR) i drugi, preko ostvarene važeće stope
inflacije u momentu obračuna kamata (fiskira se fiksni deo kamatne stope i na njega
se dodaje promenljivi deo vezan obično za godišnju stopu inflacije). U uslovima
visoke inflacije obično se uvodi i revalorizacija realnog dela kamatne stope, pa se taj
zbir uvećava po stopi inflacije.
(2) Stvarna kamatna stopa. Podrazumeva uvođenje u aranžman oročenog depozita ili
depozita po viđenju za vreme korišćenja kredita tj. sve do njegove konačne otplate.
Model obračuna stvarne kamatne stope može se izraziti sledećom jednačinom:
K p − K np
KS = • 100
K −Od
gde je:
Ks = stvarna kamata
Kp = plaćena kamata banci po kreditu
Knp = naplaćena kamata od banke po osnovu oročenog depozita
K = iznos odobrenog kredita
Od = oročeni depozit
(3) Realno pozitivna kamatna stopa. Postoji onda kad je nominalna odnosno stvarna
kamatna stopa veća od stope inflacije. Realni deo kamatne stope izračunava se
pomoću sledeće jednačine:
K S − Si
K rp = • 100
1+ −Si
gde je:
Ks = nominalna odnosno stvarna kamatna stopa izražena decimalnim brojem,
Si = stopa inflacije izražena decimalnim brojem
(5) Relativna kamatna stopa. To je proporcionalni deo godišnje kamatne stope koji se
koristi za obračunski period kamata tokom godine. Ovaj model se primenjuje kad je
godišnja kamatna stopa relativno niska i dovodi do toga da primenom ovog modela
stvarna kamatna stopa bude nešto iznad nominalne kamatne stope.
d
P 365
K S = 1+ − 1 • 100
100
gde je:
p = nominalna godišnja kamatna stopa
d = broj dana za koji se računa kamata
Dakle, rizik kamatne stope se manifestuje kao smanjenje prihoda banke usled promena
nivoa aktivnih kamatnih stopa. Dugo su kamatne stope, ne samo kod nas već i u
razvijenim tržišnim privredama, bile stabilan finansijski parametar u ekonomskom
poslovanju banaka. Tek sa snažnijim zahvatima deregulacije finansijskih tržišta,
pojavom jačih inflacionih trendova i napuštanjem sistema fiksnih deviznih kurseva,
došlo je i do sve češće fluktuacije visina kamatnih stopa. To je dovelo do toga da su se
banke u razvijenim tržišnim privredama već posle sedamdesetih godina, a naše banke
posle 1990. godine, susrele sa sasvim novim vrstama rizika, među kojima je jedan od
400
Dr Ronald L. Olson: Evaluation of Financial Performance, u knjizi: The Bankers”
Handbook, Third Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas I. storrs and Charls
E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 394.
Već ranije smo istakli da visina kamatne stope utiče na kamatne prihode i kamatne
rashode banke. To znači da je usled promena visine i strukture kamatnih stopa
poslovanje banke u savremenim tržišnim uslovima, koje karakterišu česte i iznenadne
promene, izloženo riziku kamatne stope. Naime, na poslovanje banke različito utiču
promene i struktura aktivnih kamatnih stopa (kamatni prihod koji donosi produktivna
aktiva) na strani prihoda, od uticaja visine i strukture pasivnih kamata, koje banka
plaća na prikupljena sredstva (depozite) na strani kamatnih rashoda.
401
Rizici u bankarstvu, redaktor: dr Branko Vasiljević, FOKUS, Beograd, 1990.
godine, str. 87.
402
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 470.
Ovim nije iscrpljena lista faktora rizika kamatne stope. Svaki od navedenih faktora
ima svog uticaja na tržišno formiranje kamatne stope. Međutim, u njihovoj obradi
usmerićemo pažnju na dva bitna: ročnu strukturu kamatnih stopa i uticaj inflacije na
kamatnu stopu.
(1) kad banka delimično koristi ili preliva kratkoročne izvore u dugoročne plasmane;
(2) kad banka delimično koristi ili preliva dugoročne izvore u kratkoročne plasmane;
(3) kamatna neusklađenost aktive i pasive.
Koeficijent rizika kamatne stope banke dobija se iz odnosa prosečnog dospeća aktive i
pasive prema odnosu obaveza i aktive banke odnosno prema odnosu obima kapitala
prema aktivi banke. Čak i kad postoji potpuni sklad između ponderisanog dospevanja
aktive i pasive prema odnosu između ukupnih obaveza, postoje minimalni kamatni
rizici. Dakle, može se zaključiti da postoji veoma tesna povezanost između rizične i
ročne strukture kamatnih stopa. Kad su kratkoročne kamatne stope iznad dugoročnih,
K
a 10
m 9 C
a 8
t 7
n 6 C
a 5 A A
4 B
S 3
t 2
o 1 B
p
a 1 2 3 4 5 10 15 20 25 30
Rokovi dospe ća - godine
Naime, problem se svodi na visinu nominalne kamatne stope, koja treba da sadrži
inflacionu premiju. Pri tome treba razlikovati ex ante i ex post realnu kamatnu stopu.
403
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 477.
i=r+p
gde je:
i = nominalna kamatna stopa
r = realna kamatna stopa
p = procentualna promena cena, merena određenim indeksom cena
404
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Indusrtry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 237.
405
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 479.
Prvi korak u merenju izloženosti banke riziku promene kamatne stope je podela
bilansa u više ‘repricing’ vremenskih intervala. Na primer, od 0 do 1 mesec, od 1 do 3
meseca, od 3 do 6 meseci, od 6 do 12 meseci, od 1 do 2 godine itd. Za ove periode
treba utvrditi razlike dospeća između aktive i pasive, koje su predmet usklađivanja
stopa svakog takvog intervala (‘gap’). Pozitivni gap je pojedinačni vremenski interval
u kojem će doći do promena visine kamatnih stopa - cena kod egzistirajućih sredstava
više nego kod obaveza. Zbog toga će pozitivni gap doprineti povećanju profita banke
usled povećanja kamatnih stopa, pretpostavljajući da će kamatne stope i na sredstva i
na obaveze porasti u sličnim iznosima. Suprotno će se desiti ako je gap negativan.406
Za precizniju procenu osetljivosti banke na zaradu odnosno profit usled promene
kamatne stope, konstruisani su i koriste se razni modeli, među kojima su najvažniji:
(1) GAP osetljivost kamatne stope i (2) kompjuterski modeli simulacije. Prvi model se
zasniva na fiksnim kamatnim stopama i identičnom promenama u određenim
intervalima i u aktivi i u pasivi. Kompjuterski modeli simulacije koriste razne
scenarije stopa i bilansa.
(1) GAP je razlika između kamatno osetljive aktive i kamatno osetljive pasive. Banka
koja ima više kamatno osetljive aktive nego kamatno osetljive pasive, ima pozitivni
GAP. GAP se može posmatrati kao statički i dinamički. Statički GAP se izražava na
bazi tekućih knjigovodstvenih veličina i strukture aktive i pasive, dok se dinamički
GAP zasniva na projekciji bilansnih veličina. Statički GAP uključuje kumulativni,
izolovani i “duration” gap. Kumulativni gap je razlika između aktive i pasive sa
promenom cene u okviru datog vremenskog intervala, na primer u okviru šest meseci
Donald B. Riefler and Lazaros P. Mavrides: Funding Sources and Strategies for
406
Banks of Various Sizes, u knjizi: The Bankers” Handbook, Third Edition, Edited by:
William H. Baughn, Thomas I. storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin,
Homewood, Illinois, 1988. godine, strana 302.
BANKE I RIZICI 345
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
ili u okviru jedne godine. Izolovani GAP predstavlja merenje razlike između sredstava
i obaveza sa promenom cena u jednom vremenskom intervalu kao na primer od 0 do
90 dana ili od 91 do 180 dana. Duration GAP je razlika između jednog celog kamatno
osetljivog portfolija sredstava i celog kamatno osetljivog portfolija obaveza banke.407
407
Dr Arnold A. Dill: Tools and Techniques to Implement Asset/Liability
Management, u knjizi: The Bankers” Handbook, Third Edition, Edited by: William H.
Baughn, Thomas I. storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood,
Illinois, 1988. godine, strana 349.
408
Ibidem, str. 303.
409
Thomas A. Farin: Programs to Assist Individual Managers in Information
Management and Dscision Making, u knjizi: The Bankers’ Handbook, napred citirano
delo, str. 598.
410
Ibidem, str. 599.
411
Thomas A. Farin: Programs to Assist Individual Managers in Information
Management and Decision Making, u knjizi: The Bankers” Handbook, Third Edition,
Edited by: William H. Baughn, Thomas I. storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-
Irwin, Homewood Illinois, 1988. godine, str. 597.
Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall and Robert A. Eisenbeis, John
Wiley & Sons, New York, 1985. godine, str. 541.
GAP osetljivost na
promene kamatne Deo pasive koji nije
stope osetljiv na promene
kamatne stope
Deo aktive koji nije
osetljiv na promene
kamatne stope
Kapital banke
Obrnuto, GAP je negativan ako promene kamatnih stopa u većoj meri utiču na pasivu,
što se odražava u većoj meri na obaveze nego na plasmane i manifestuje se kao rizik
u slučaju rasta kamatne stope. (slika br. 12-5.)
413
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 369.
414
* Izraz “book” preveli smo kao trgovački dnevnik s obzirom da se radi o
knjigovodstvenoj evidenciji odnosno praćenju određenih dospeća u aktivi i pasivi
bilansa banke.
BANKE I RIZICI 349
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
GAP osetljivost na
promene kamatne
Deo aktive koji nije stope
osetljiv na promenu Deo pasive koji je
kamatne stope neosetljiv
Kapital banke
U poziciji kada je GAP jednak nuli odnosno kada ga nema u bilansu, banka nije
izložena riziku kamatne stope.
GAP se može izraziti i koeficijentom rizika kamatne stope, koji se izračunava pomoću
sledeće jednačine:
Ključni elemenat ovog modela je kategorizacija svih bilansnih pozicija banke prema
vremenu do određivanja novih kamatnih stopa, što se uvek ne podudara sa rokom
dospeća pojedinih blokova aktive i pasive. Izuzetak su samo bilansne pozicije sa
ugovorenim kamatnim stopama. Za svaku kategoriju u bilansu izračunava se neto
bilans kao razlika između plasmana i obaveza. Ovi neto bilansi mogu biti pozitivni,
negativni i jednaki nuli. Pozitivan GAP je kad je razlika u aktivi, negativan kad su
razlike u pasivi i nulti kad ove razlike nema. Model je korisna analitička kategorija,
ali ima i svoje nedostatke. Polazi od pretpostavke da se aktivne i pasivne kamatne
stope kreću uvek ravnomerno, što nije realno, a i ne daje bilansno sintetičku ocenu
izloženosti banke riziku kamatne stope.
Kako se vidi na grafičkoj ilustraciji hipotetičkog bilansa banke, negativan neto bilans
je iskazan u četvrtoj, petoj i sedmoj kategoriji odnosno korpi. To ukazuje da se u
korpama od deset do dvanaest meseci, dve godine i preko dvadeset godina kamatne
stope menjaju za veći deo pasive nego aktive. Grafička ilustracija ARBL modela data
Je na slici br. 12-6.
8
7
6
5
2
1
Aktiva0
Pasiva 1 2 4 do 6 10 do
12
2 3 20 +
meseci godine
Pozitivni bilansi u ovom slučaju znače da su rokovi aktive prosečno kraći od rokova
pasive i da će se veći deo sredstava replasirati po višim kamatnim stopama. Suprotno
tome, usled relativno dužih rokova pasive, obaveze banke će se sporije tj. u manjoj
meri prilagođavati rastućim kamatnim stopama.
Analiza životnog veka koristi se za merenje izloženosti banke riziku kamatne stope.
Postupak se svodi na to da se izračunava životni vek svih bilansnih pozicija u aktivi i
pasivi banke, da bi se sagledao uticaj promena kamatne stope na njihove vrednosti. Pri
tome treba imati u vidu da je vrednost bilansnih pozicija banke obrnuto
proporcionalna njihovom životnom veku i promenama kamatnih stopa i da je za sve
bilansne pozicije banke koje karakteriše veći broj plaćanja životni vek kraći od roka
dospeća. 418
GAP osetljivosti banke na promene kamatne stope dobija se kao razlika životnog veka
aktive i životnog veka pasive banke. I ovde, kao i kod ARBL modela, GAP može biti
pozitivan, negativan i jednak nuli. GAP je pozitivan kad aktiva banke ima duži životni
vek od životnog veka pasive banke odnosno kad je aktiva osetljivija od pasive banke
na promene kamatnih stopa. U obrnutom slučaju, negativan GAP će imati banka sa
dužim životnim vekom pasive. U slučaju da je životni vek aktive i pasive banke
jednak, GAP je jednak nuli.
Prosečni životni vek pasive, ako je tržišna kamatna stopa 8 %, jeste 5 godina. Pod
pretpostavkom da banka želi da zaštiti kapital od erozije u slučaju rasta kamatnih
stopa, može se reći da je banka potpuno zaštićena od rizika kamatne stope. Navodimo
tri karakteristična slučaja: 419
417
Joseph F. Sinkey, Jr.: Comercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, MacMillan Publishing Company, New York, 1989. godine, str. 463.
418
Benjamin Wolkowitz: Managing Interest Rate Risk, u knjizi: Handbook for
Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall and Robert A. Eisenbeis, John
Wiley & Sons, New York, 1985. godine, str. 412-414.
Krajem pete godine mora se vratiti dug po osnovu emitovane obveznice na strani
pasive. Nominalna vrednost obveznice je F = 100, kamatna stopa c = 8 %, i rok 5
godina. Za tu obveznicu dobijeno je 68 novčanih jedinica pošto je prodata uz diskont
kao i sve druge hartije od vrednosti bez kupona:
100
P= = 68
(1,08 ) ⋅ 5
Da bi izmirila dug od 100 novčanih jedinica, banka angažuje 36,75 novčanih jedinica
prihoda, a za ostatak od 63,25 se zadužuje po kamati od 15 procenata (63,25 x 1,15) =
72,74. Krajem šeste godine bančin dužnik vraća kredit od 68 novčanih jedinica i sa
kamatom za šestu godinu 5,45 što je ukupno 73,45. U ovom slučaju prihodi su veći od
rashoda tako da je banka ostvarila profit od 0,71, a za toliko se povećao i njen kapital.
Promenljive stope sredstava i obaveza su one koje će biti promenjene (‘rolled over’) i,
dosledno tome, biti ponovo formirane (‘repriced’) tokom planskog horizonta. U
420
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks
Community, Regional and Global, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990.
godine, str. 223.
U slučaju negativne GAP pozicije, promene kamatnih stopa u većoj meri utiču na
obaveze nego na plasmane i tada je prisutan rizik u slučaju rasta kamatnih stopa.
U prvom slučaju, kad je ciljni novčani GAP negativan, treba primeniti strategiju
‘uzimaj na kraće - pozajmljuj na duže’. Kad je ciljni novčani GAP pozitivan, treba
primeniti strategiju ‘uzimaj na duže - pozajmljuj na kraće’. U slučaju ciljnog
novčanog GAP-a nula, strategija je neutralna pozicija.
421
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 375.
BANKE I RIZICI 355
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
tržištu. Spot tržište podrazumeva obavljanje transakcije u roku od dva dana, dok
forvard podrazumeva transakciju na određeni dan u budućem periodu.
(1) Fjučersi (“futures”), finansijski ili fjučersi kamatne stope uvedeni su u promet u
1976.godini u SAD.423 Koriste se tamo gde za njih postoji tržište. Poslovanje
finansijskim fjučersima vrši se preko zaključivanja fjučers ugovora. Fjučers ugovor je
jednostavno jedan ugovor za kupovinu ili prodaju nečeg u budućnosti. Fjučers ugovori
imaju četiri prepoznatljive karakteristike: (1) oni su obavezujući ugovori (opcije nisu),
(2) oni su standardizovani respektujući kvalitet, stepen, datum i mesto, (3) oni su
visokolikvidni i (4) oni su ugovori sa klirinškom (obračunskom) korporacijom. Ova
poslednja karakteristika fjučers ugovora znači da je druga strana u ugovoru uvek
klirinška korporacija, koja obezbeđuje sigurnost, likvidnost i lakoću pregovaranja.
Fjučers ugovori za hartije od vrednosti predstavljaju obavezu kupovine ili prodaje tih
hartija od vrednosti u određenom vremenu u budućnosti po određenoj ceni. Banka
može zaštititi svoj portfolio hartija od vrednosti prodajom hartija od vrednosti, ako
postoji tržište za takve hartije od vrednosti. Ako kamatne stope tada porastu, cena
hartija od vrednosti u portfoliju će pasti, ali gubitak će biti kompenziran prodajom
(isporučivanjem) hartija po ceni određenoj u fjučers ugovoru ili ponovnom kupovinom
fjučersa po nižoj ceni. Jednostavno, ako kamatne stope padnu, cene hartija u portfoliju
banke će porasti, a dobitak će biti eliminisan gubitkom na fjučersu. 424 Bitne elemente
sadržaja fjučers ugovora navodimo u pregledu br. 12-6.425
422
Ibidem, str. 461.
423
Ibidem, str. 103.
424
Donald B. Riefler and Lazaros P. Mavrides: Funding Sources and Strategies for
Banks of Various Sizes, u knjizi: The Bankers” Handbook, Third Edition, Edited by:
William H. Baughn, Thomas I. storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin,
Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 304-305.
425
Lynda Swenson and Richard D. Lodge: Market Instruments and Market Structure
for Short-Term Liquid Investments, u knjizi: The Bankers” Handbook, Third Edition,
Edited by: William H. Baughn, Thomas I. storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-
Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 479.
(2) Kamatni svop (‘interest rate swap’) je ugovor u kojem su dve saugovorne strane
saglasne da međusobno razmene kamatna plaćanja različitog karaktera, koja se
baziraju na nacionalnoj glavnici, dakle iznosu duga koji se nikad ne menja. Postoje tri
tipa kamatnog svopa:
(1) kupon svopovi ili menjanje fiksnih stopa za promenjive instrumente u istoj valuti,
(2) bazični svopovi ili menjanje promenljive kamatne stope za instrumente
promenljive kamatne stope u istoj valuti, i
(3) unakrsni valutni kamatni svop koji uključuje menjanje instrumenata fiksne
kamatne stope u jednoj vluti za promenljive stope u drugoj valuti.
Prikazujemo tipičan ugovor o menjanju dugoročnih obaveza po fiksnoj kamatnoj
stopi, za kratkoročne instrumente po promenljivoj kamatnoj stopi u istoj valuti. To
ilustrujemo na slici br. 12-10.
10,5 %
Saugovorna Saugovorna
strana strana
6 meseci LIBOR
E l e m e n t i:
Nacionalna valuta: USD 10 miliona
Rok dospeća: 5 godina
Frekvencija plaćanja: obe stope plaćanja (fiksna i plivajuća)
utvrđuju se polugodišnje
Banka koja je ušla u kamatni svop plaćanjem fiksne kamatne stope prilagođava svoju
izloženost bilansa kamatnoj stopi sličnoj fiksnoj po kojoj je pozajmila sredstva. S
druge strane, ulazak u kamatni svop primaoca fiksne kamatne stope je slično kupovini
sredstava po fiksnoj kamatnoj stopi i njihovom efektu na bilansnu izloženost.
(3)Opcije (‘options’) daju imaocu pravo da kupi odnosno proda (ne i obavezu) hartiju
od vrednosti u okviru određenog vremenskog intervala po određenoj ceni. Opcija je
dakle ugovorom preneto pravo sa prodavca na njegovog novog vlasnika - kupca da
kupi (‘call’) ili da proda (‘put’) određenu hartiju od vrednosti po ugovorenoj kamatnoj
stopi u okviru određenog vremenskog perioda ili na određeni dan. Prava i obaveze call
i put opcija dati su u pregledu br. 12-7.
Prodavac opcije se obavezuje da proda (ako je kupac kupio call opciju) odnosno da
kupi (ako je kupac kupio put opciju) po ugovorenoj kamatnoj stopi, ako se kupac
odluči da realizuje svoje pravo odnosno opciju prema ugovoru. Pošto imaocu
(‘holder’-u) opcija daje to pravo, opcija može isteći i nikada ne bi mogla biti
iskorišćena. Da to ne bi bilo prepušteno slučaju, vlasnik mora da plati premiju i
obavezuje se da to učini ako imalac izvrši opciju.
Hedžing sa put i call opcijama je važna kupovina ‘osiguranja’ da bi se zaštitila banka
od promena kamatne stope u pojedinim pravcima, ali i ostavila mogućnost za
potencijalnu korist od drugih pravaca kretanja.
Thomas Fitch: Dictionary of Banking Terms, Barron”s Business Guides, New York,
426
(1) kao put za generisanje profita (na primer, moguće je generisati atraktivnu razliku
primanjem sredstava po fiksnoj kamatnoj stopi i ući u kamatni svop kao primalac
po fiksnoj kamatnoj stopi),
(2) kao altternativa za prodaju apresirane aktive u nameri da se izbegne ostvarivanje
dobitaka i plaćanje na njih poreza,
(3) kao alternative dodavanja sredstava u nameri da se izbegne porast obima bilansa.
428
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 486.
429
Ibidem, str. 487.
430
Ibidem, str. 491.
Glava 13.
UPRAVLJANJE RIZIKOM
PORTFOLIJA DEVIZNOG
KURSA
Mada su danas u svetu poznate dve korpe valuta, postoji njih znatno više, koje
Međunarodni monetarni fond (IMF) vodi pod nazivom Sporazumi o kursevima
(‘Exchange Rate Arrangements’) za 145 zamalja, od kojih njih 101 participira u
jednom ili drugom Sporazumu. Tako je od ukupno 145 valuta u 1989.godini, njih 101
bilo vezano za jednu ili više valuta. 432
431
William T. Thornhill: Risk Management for Financial Institution, Bankers
Publishing Company, Rolling Meadows, Illinois, 1990. godine, str. 132.
432
Prema materijalima Narodne banke Jugoslavije iz 1989. godine, povezanost valuta
u svetu je bila: 37 valuta vezano je na američki dolar, 13 valuta vezano je na francuski
franak, 5 valuta vezano je na druge valute, 14 valuta vezano je na korpu valuta SDR,
24 valute vezano je međusobno pomoću korpe, 8 valuta vezano je preko Evropskog
monetarnog sistema. Dakle, od ukupno 145 valuta, 101 je povezana na napred
navedeni način. Od ostalih 44, 36 su valute pod nekom kontrolom, dok se samo 8
BANKE I RIZICI 363
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Jedna od prvih i najpoznatijih korpi je Specijalna prava vučenja ili skraćeno SDR
(‘Special Drawing Rights’). 433 Kada je formirana ova korpa 1967. godine (u 1969.
godini stupila na snagu), udeo u njoj su imale sve svetske valute kod kojih je obim
svetske trgovine iznosio najmanje 1 procenat. Tada je bilo 16 zemalja. Od 1. januara
1981. godine korpa sadrži samo 5 valuta: američki dolar (42 %), nemačku marku (19
%), japanski jen (15 %), englesku funtu (12 %) i francuski franak (12 %). Kurs korpe
SDR objavljuje dnevno IMF na bazi srednjih kurseva navedenih pet valuta prema
USD u podne u Londonu. Pored ovog kursa, skoro sve banke imaju i sopstvene
kurseve za SDR.
Druga važna korpa valuta je ECU (‘European Currency Unit’), sada EURO, koja je
osnovana rezolucijom Evropske zajednice (‘European Community’) 18. decembra
1978. godine. Ona je zamenila raniju korpu (‘Unit of Accounts’). Korpa je zasnovana
na učešću u celokupnoj nacionalnoj prizvodnji u Evropskoj ekonomskoj zajednici i
međusobnoj trgovini unutar 10 zemalja Zajednice. Kursevi unutar korpe u principu su
varijabilni, ali su periodi promena stvar međusobne konvencije (nakon pet godina i
slično). Kurs ECU-a zvanično objavljuje EEC Commission na bazi kurseva valuta iz
korpe prema američkom dolaru. S obzirom na mogućnost amortizovanja oscilacija
pojedinih valuta, ECU je mogao biti za banke koristan instrument zaštite od deviznog
odnosno valutnog rizika. Koeficijenti odnosa u korpi valuta vidljivi su u pregledu br.
13-1. .434
ECU odnosno EURO imao je važnu ulogu u Evropskom monetarnom sistemu pošto je
služio kao:
Poslednja od navedenih funkcija ECU-a kao platežnog sredstva znači da je ECU isto
što i novac i može se koristiti kao novac u bankarstvu, iako ne postoji u obliku
novčanica i kovanog novca. Međutim, EURO kao takav utiče na to da valute članica
nemaju suviše velika kolebanja ni u kursevima ni u kamatnim stopama i za njih
predstavlja neku vrstu oslonca. U vreme nestabilnosti ovaj aspekt privlači investitore.
Prestankom važenja Bretton Woods sistema 1971. godine SAD napuštaju zlatni
standard i čvrsto vezivanje za granice kurseva (‘gold exchange standard’), 437 čime se
435
Podaci sa 01.01.2010.godine
436
Frank J. Fabozzi, Franco Modigliani and Michael G. Perri: Fundation of Financial
Market and Institutions, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1994. godine,
str. 467.
437
Bretton Woods Agreement donesen je na međunarodnoj monetarnoj konferenciji od
strane 44 nacije održanoj u Bretton Woods New Hempshire, 1-22.jula 1944. godine.
Tada je osnovan Međunarodni monetarni fond (IMF) i međunarodna banka za obnovu
i razvoj (IBRD), kao osnovne monetarne i finansijske institucije za miran i
prosperitetni razvoj ratom razorenih zemalja u Drugom svetskom ratu. Funkcija
BANKE I RIZICI 365
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
de facto prešlo na fluktuirajuće devizne kurseve. 438 To je uvelo jednu sasvim novu
monetarnu dimenziju u međunarodnoj trgovini, sa čime se poslovni i finansijski
partneri nisu do tada sretali. Umesto relativno čvrsto uspostavljenih deviznih kurseva
u odnosu na dolar odnosno na zlato, kada su oni u jednom dugom nizu godina držani
pod kontrolom centralnih banaka i oscilirali nešto preko dva procenta (u maksimumu),
fluktuirajući devizni kursevi su se menjali svakodnevno. To je umnogome doprinelo
većoj neizvesnosti kod obavljanja poslova sa inostranstvom kao i ozbiljnijem pristupu
kod donošenja poslovnih odluka u međunarodnoj trgovini robama, uslugama i
novcem.
Devizni kurs jedne valute prema drugoj može se formirati na osnovu jedne vodeće
konvertibilne valute i tako slediti njene oscilacije. Međutim, kurs valute može biti
vezan i za kretanje proseka više valuta (složene valute), čije učešće u proseku zavisi
od više elemenata kao što su: vrednost ukupne bruto nacionalne proizvodnje, obim
međusobne spoljnotrgovinske razmene, ‘težine’ određene pojedine valute u korpi, itd.
Takav pristup formiranja deviznih kurseva poznat je i pod imenom ‘korpa valuta’, što
smo već objasnili na primeru složenih valuta SDR-a i ECU-a odnosno EURA.
Pregled br. 13-2: Kursna lista važnijih valuta Narodne banke Srbije
Zemlja Valuta Važi za Kupovni za Srednji za Prodajni
devize devize devize za devize
Japan jen 100 77,8467 79,8019 81,7970
Kanada dolar 1 41,8183 41,9441 42,0699
Danska kruna 1 8,0032 8,0273 8,0514
Evropska unija euro 1 96,3353 98,7548 101,2237
Švajcarska franak 1 65,6951 67,3451 69,0287
V.Britanija funta 1 10,1226 112,8884 115,7106
SAD dolar 1 71,4919 73,2874 75,1196
Vrednost dinara bila je vezana od 31. januara 1994. godine za nemačku marku, od
2000.godine ustanovljen je plivajući kurs.
Svaka od glavnih valuta (kanadski dolar, britanska funta, nemačka marka), ima svoj
ukršteni kurs. Devizni dileri koriste valutne ukrštene kurseve za traženje povoljnih
prilika za valutne transakcije.
439
Thomas Fitch: Dictionary of Banking Terms, Barron”s Business Guides, New York,
1990. godine, str. 170.
440
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 542-543.
(2) Teorija pariteta kupovnih snaga ili skraćeno ‘PPP’ akcenat daje na promene
‘opšteg nivoa pariteta cena zemalja i na toj osnovi usklađivanje odnosno formiranje
deviznog kursa. Dakle, razlika između teorije jedne cene i teorije pariteta kupovnih
snaga je u tome što ova druga uzima u obzir promene opšteg nivoa cena umesto cena
individualnih roba i usluga. Praktično, to znači da će porast opšteg nivoa cena u jednoj
zemlji u odnosu na drugu dovesti do smanjenja (depresijacije) vrednosti njene valute u
odnosu na vrednost valute druge zemlje. Ako pretpostavimo da je u A zemlji došlo do
povećanja opšteg nivoa cena za 8 procenata, a u B zemlji je nivo cena ostao
nepromenjen, to znači, da će doći do depresijacije valute u prvoj zemlji u odnosu na
drugu za isti procenat (8 %). Izračunavanje deviznog kursa na elementima ove teorije
može se izraziti i pomoću sledeće formule:
Imajući u vidu određene nedostatke navedene dve teorije, novije teorije formiranja
deviznih kurseva nastoje da u većoj meri obuhvate ključne od mnogobrojnih faktora
formiranja deviznih kurseva. Naime, savremene teorije formiranja deviznih kurseva
ističu četiri grupe faktora formiranja deviznih kurseva koji deluju u dužem
vremenskom periodu odnosno na duži rok:
441
Ibidem, str. 544.
(1) Formiranje deviznih kurseva na berzi kao obliku deviznog tržišta, mada još postoji
u nekim evropskim zemljama, marginalnog je značaja. Naime, devizni kursevi se
formiraju na jednom centralnom mestu-sastanku na berzi, koji uključuje svakodnevne
sastanke predstavnika ovlašćenih banaka, predstavnika centralne banke i ovlašćenih
brokera. Na tom mestu - berzi vrši se kupoprodaja deviza i formira i objavljuje
zvanični kurs važnijih svetskih valuta u odnosu na domaću valutu.
Glavninu ponude i tražnje deviza na ovom tržištu čine ponuda i tražnja deviza
prisutnih ovlašćenih poslovnih banaka i brokera, koji kupuju i prodaju devize
uglavnom za potrebe svojih komitenata. Devizni kurs je rezultat te ponude i tražnje,
formira se svakodnevno i važi do sledećeg sastanka na berzi. Na ovim sastancima
predstavnici centralne banke, po potrebi, intervenišu određenim kupovinama ili
prodajama deviza iz deviznih rezervi u cilju usmeravanja visine kursa u željenom
pravcu.
(2) Međubankarsko ili interbankarsko devizno tržište je tzv. “OTC” tržište, koje čini
mreža komercijalnih banaka, centralne ili centralnih banaka, brokera i komitenata,
koji komuniciraju jedan sa drugim teleksom, telefonom, kompjutrskom mrežom preko
glavnih svetskih finansijskih centara (New York, London, Tokio, Frankfurt). I trgovci
devizama čine tržište ili spekulišu u različitim valutama obično anticipirajući buduće
apresijacije jačih valuta prema slabijima putem deviznog forvard tržišta i tržišta
valutnih fjučersa.
Učesnici na “OTC” tržištu kontaktiraju i vrše kupoprodaju preko svih navedenih veza.
“OTC” tržište je otvoreno 24 časa, trguje se uglavnom glavnim devizama, a kursevi se
menjaju praktično svakog sekunda. Dileri koji obavljaju ove poslove u bankama imaju
BANKE I RIZICI 369
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
široka ovlašćenja, pošto moraju odlučivati svakog trenutka šta kupiti, a šta prodati.
Izloženost deviznom riziku na ovom tržištu je velika i zato se koriste sve raspoložive
tehnike i instrumenti zaštite od mogućih gubitaka.
Mada je jasno da svaka zemlja nastoji da zaštiti svoju novčanu jedinicu u nacionalnim
okvirima, nije moguć razvoj pa čak ni opstanak u savremenim uslovima bez
intenzivne razmene i povezivanja svake zemlje sa svetskim razvojnim, ekonomskim i
finansijskim tokovima. Procesi globalizacije svakim danom sve više uklanjaju barijere
i proširuju načine i puteve za veći stepen integracije svake zemlje u finansijske tokove
svetske privrede. Zato se danas može govoriti da devizno tržište, pored lokalnog,
može imati i regionalni, međunarodni pa i svetski karakter. S obzirom da ne postoji
kategorija svetskog novca (tu ulogu obično igra najjača ili nekoliko najjačih
nacionalnih valuta), to se putem mehanizma deviznog tržišta omogućava vršenje
platnog prometa odnosno plaćanje i naplata roba i usluga između ekonomskih
subjekata i rezidenata u različitim zemljama sa različitim novčanim sredstvima
plaćanja.
Zemlje koje danas čine svetsko devizno tržište imaju liberalizovane devizne sisteme i
konvertibilne nacionalne valute, od kojih sledećih deset dominira:
442
SWIFT je skraćenica naziva: Society for Worldwide Interbank Financial
Telecommunication, što u prevodu znači: Društvo za međunarodne međubankarske
finansijske telekomunikacije. SWIFT je 1973. godine osnovalo 239 banaka iz 15
zemalja (Austrija, Belgija, Francuska, Italija, Kanada, Luxemburg, Holandija,
Norveška, SR Nemačka, Švedska, Švajcarska, SAD i Velika Britanija) kao
kooperativno društvo odnosno neprofitnu organizaciju sa sedištem u Brislu.
Jugoslavija je 5. juna 1989. godine postala punopravni aktivni član SWIFT-a, kada se
u ovu telekomunikaciju uključuju skoro sve naše banke. Vidi o tome detaljnije: Željko
Stojanović: SWIFT ulaznica za elektronsko bankarstvo, časopis Jugoslovensko
bankarstvo br.3, Udruženje banaka Jugoslavije, Beograd, mart 1989. godine, str. 60-
61.
443
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, strana 533.
Specijalizovani
subjekti
Banka
Centralna DEVIZNOTR@
I[TE Dr`ava
banka
Banka Banka
Uvoznik Izvoznik
Uvoznici i izvoznici, kao krajnji potrošači deviza, kupuju odnosno prodaju devize na
deviznom tržištu da bi omogućili ostvarivanje novog poslovnog odnosno prometnog
ciklusa. Konačno, na deviznom tržištu se pojavljuju i specijalni učesnici kao što su
portfolio menadžeri i devizni brokeri. Prvi rade za račun svojih komitenata i cilj im je
poboljšanje strukture aktive i ostvarivanja zarade, a drugi formiraju zaradu na osnovu
naloga za kupovinu i prodaju deviza.
Generalno gledano, postoje četiri razloga ili motiva zbog kojih se ekonomski subjekti
pojavljuju na deviznom tržištu bilo da su kupci ili prodavci strane valute ili pak da su i
jedno i drugo. To su: (1) komercijalni razlozi, (2) kratkoročne transakcije, (3)
spekulacije i (4) specifične ekonomske potrebe. 444
444
William T. Thornhill: Risk Management for Financial Institution Applying Cost-
Effective Controls and Procedures, Bankers Publishing Company, Rolling Meadows,
Illinos, 1990. godine, str. 132.
Funkcije deviznog tržišta mogu se izraziti kao: (1) ostvarivanje devizne likvidnosti,
(2) ostvarivanje kliringa, (3) ostvarivanje zaštite od deviznih rizika i (4) ostvarivanje
odgovarajuće zarade na neusklađenim promenama deviznih kurseva i kamatnih stopa.
Pri tome, treba imati u vidu da je devizno tržište veoma složen mehanizam. U
literaturi se ova složenost iskazuje preko ‘tri C’, valuta, kredit, zemlja (‘currency’,
‘credit’ i ‘country’), kao važnih izvorišta rizika za učesnike na deviznom tržištu.
445
Frank J. Fabozzi, Franco Modigliani and Michael G. Perri: Fundation of Finansial
Market and Institutions, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1994. godine,
str. 54.
Komponente ili elementi izloženosti riziku deviznog kursa su: (1) domaća valuta, (2)
strana valuta i (3) vreme. Kad postoji podudarnost u valuti u kojoj se izražava
prodajna cena transakcije i troškovi transakcije, tada ne postoji valutna izloženost
riziku deviznog kursa. Ako postoji i podudarnost u vremenu nastajanja obaveze i
njenog plaćanja, nema vremenske izloženosti riziku deviznog kursa.
447
Richard M. Levich and Glas G. Wihlberg: Exchange Risk and Exposure, Lexington
Books, New York, 1989. godine, str. 24-25. prema mr Periši Ivanoviću: Zaštita od
rizika deviznog kursa Hedžing na deviznom tržištu, Accout, Novi Sad, 1994. godine,
str. 48-49.
448
Vidi o tome detaljnije u navedenoj literaturi pod prethodnom fusnotom, str. 50-56,
kao i u knjizi: Rizici u bankarskom poslovanju, redaktor: dr Branko Vasiljević,
FOKUS, Beograd, 1990. godine, str. 73.
449
Rizici u bankarskom poslovanju, redaktor: dr Branko Vasiljević, FOKUS, Beograd,
1990. godine, str. 72.
450
Ibidem, str. 74-75.
451
Andreas R. Prindl: Foreign Exchange Risk, John Willey & Sons, New York, 1985.
godine, preuzeto od: Mr Periša Ivanović: Zaštita od rizika deviznog kursa - Hedžing
na deviznom tržištu, Account, Novi Sad, 1994. godine, str. 68.
c) personalne implikacije
VI. Taktika za primenu strategije a) selekcija hedžing tehnika:
- interne
- eksterne
b) regulativna ograničenja
(1) Promptne ili spot (‘spot’) transakcije obavljaju se na spot deviznom tržištu. Spot
transakcije izvršavaju se u roku od dva radna dana, izuzev promena u američke i
kanadske dolare, koje se izvršavaju u toku jednog radnog dana. Većina stranih valuta
se kotira direktno, što znači, da se cena strane valute izražava u jedinicama domaće
valute. U SAD, na primer, to bi značilo odnos strane valute prema dolaru odnosno
koliko se domaće valute, recimo američkih dolara, mora dati da bi se kupilo jedna ili
100 nemačkih maraka. Izuzetak od ovoga su anglosaksonske valute (britanska funta,
irska funta, australijski dolar, novozelandski dolar i euro), kod kojih se primenjuje
indirektna kotacija, gde se cena domaće valute izražava u jedinicama strane valute (na
primer: jedna britanska funta vredi 1,58 američkih dolara).
(2) Terminske ili forvard (‘forward’) transakcije podrazumevaju obavezu da se kupi ili
proda određen iznos strane valute na neki budući dan ili u okviru određenog perioda
po kursu navedenom u zaključenom ugovoru. Najviše se koriste na evropskom
deviznom tržištu. Devizni forvard kursevi mogu biti kao forvard premijum i forward
diskont kurseva. Forvard kurs i spot kurs su dva različita kursa. Kad je forvard kurs
veći od spot kursa, onda je to forvard premijum strane valute, a ako je niži govorimo o
forvard diskontu strane valute. Na valute u premijumu i diskontu utiču visine
kamatnih stopa. Ako je valuta sa višom kamatnom stopom, ona je u diskontu prema
454
David F. DeRosa: Managing Foreign Exchange Risk Strategies for Global
Portfolios, Probus Publishing Company, Chicago, Illinois, 1991. godine, str. 10.
Pokrivanje (“covering”) rizika deviznog kursa znači da treba kreirati tok date valute u
suprotnom smeru od onog toka koji proizvodi izloženost riziku deviznog kursa i u
istom vremenskom roku odnosno periodu. To znači da je u pitanju štićenje budućeg
deviznog priliva ili odliva od promene deviznog kursa po osnovu izvoza, uvoza,
primanja dividendi, otplate uzetog finansijskog kredita u inostranstvu itd.
Eliminisanje rizika valutnog kursa vrši se pomoću valutnog svopa (‘currency swap’)
odnosno svopa deviznog kursa bilo da je u kombinaciji sa svopom kamatne stope ili
ne. U valutnom svopu menja se jedna valuta za drugu valutu po ugovorenom
deviznom kursu. Drugim rečima, imalac koji ima višak jedne vrste deviza menja taj
455
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 535-539.
Glava 14.
456
David F. DeRosa: Managing Foreign Exchange Risk Strategies for Global
Portfolios, Probus Publishing Company, Chicago, Illinois, 1991. godine, str. 10-12.
UPRAVLJANJE RIZIKOM
PORTFOLIJA VANBILANSNIH
AKTIVNOSTI BANKE
Sve manji prostor banaka za zaradu i sve veći zahtevi regulatornih institucija za većim
kapitalom predstavljaju pokretačke snage za vanbilansnim aktivnostima banaka.
Prema J. Sinkey-u457, na ovom području bankarske aktivnosti došlo je do određenih
reakcija i interakcija na akcije koje su se desile na tržištu finansijskih usluga u SAD.
Sekvence aktivnosti banaka na relaciji AKCIJA - REAKCIJA - INTERAKCIJA su
sledeće:
457
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 577.
Posledica takvog poslovanja banaka je rast obima vanbilansnog poslovanja, koji često
premašuje obim bilansnog poslovanja. To je i razlog da se vanbilansnim aktivnostima
odnosno mogućim rizicima iz vanbilansnog poslovanja mora posvetiti znatno veća
pažnja nego što je to bilo ranije, kad je obim vanbilansnog poslovanja banaka bio
manji od obima poslovanja registrovanog preko bilansnih resursa i agregata.
Upravljanje rizicima vanbilansnih aktivnosti postaje nužnost i mora naći svoje mesto u
globalnom odnosno opštem menadžmentu banke kao njegov integralni deo.
1. Akreditivi
2. Akceptirane - potvrđene menice
3. Indosamenti
B. Finansijske garancije
1. Kreditne garancije
2. Prodata aktiva sa pravom na regres
3. Neopozivi i ‘standby’ akreditivi
4. Revolving garancije i robne menice
C. Investicione aktivnosti
1. Terminske devizne transakcije
2. Kamatni swop-ovi
3. Valutni swop-ovi i izbori
4. Kamatni fjučersi
458
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMIllan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 402.
Drugu grupu čine razne vrste finansijskih garancija i supergarancija, koje obuhvataju
znatan obim bankarskog vanbilansnog poslovanja. Među najznačajnijima su kreditne
garancije i supergarancije. Bankarska garancija je bezgotovinski instrument plaćanja,
po kome se banka kao izdavalac garancije obavezuje da će isplatiti garantovanu sumu
novca u ime dužnika, ako to on ne učini u ugovorenom roku. Banka može dati i
supergaranciju drugoj banci, da će bezuslovno izvršiti plaćanje po garanciji te druge
banke ukoliko ona iz bilo kojih razloga ne izvrši obaveze po svojoj izdatoj garanciji.
Prema sadržini garancije se mogu podeliti na:
459
Naziv ‘standby letter of credit’ odnosno akreditiv podrazumeva kredit za pomoć
odnosno sanacioni kredit, koji je odobren i može se realizovati samo po ispunjavanju
unapred određenih uslova. Često se koristi u međunarodnim finansijskim odnosima.
460
Dr Nenad Vunjak: Finansijski menadžment Poslovne finansije - poslovno
bankarstvo, Ekonomski fakultet Subotica, 1994. godine, str. 677-679.
461
Već smo rekli da banke, ulazeći u veći obim vanbilansnih aktivnosti, ‘izbegavaju’
obavezu poboljšavanja racija sredstava prema kapitalu banke. Međutim, novim
međunarodnim bankarskim standardima (Bazel I i Bazel II), banke moraju kapitalom
‘pokriti’ rizike vanbilansnih aktivnosti prema određenim faktorima rizika svedenim na
kreditni rizik banke. O tome će posebno bit reči na kraju ove glave.
(1) integralni ili puni rizik, koji je posledica vanbilansnih operacija koje su ravne
odobrenom kreditu i kod kojih je kreditni rizik jednak riziku iz plasmana istom
korisniku koji je u bilansu;
(2) srednji rizik, koji je skoro kao i kreditni rizik, ali ga određene ‘ublažavajuće’
okolnosti čine manje verovatnim da će nastati i zato se ne smatra integralnim
rizikom;
(3) slabi rizik, koji se vezuje za vanbilansne operacije čija je verovatnoća nastajanja
znatno smanjena, ali može ipak da nastane, pa je nužno voditi računa o mogućnosti
njegovog nastanka.
(4) niski rizik, koji se vezuje za vanbilansne aktivnosti u kojima je verovatnoća
nastanka rizika nula, kao što su neiskorišćene finansijske obaveze bezuslovno
poništive u bilo koje vreme.
462
Official Journal of the European Communities br. 386 od 31. decembra 1989.
godine, kao i u: Rizici u bankarskom poslovanju, redaktor: dr Branko Vasiljević,
FOKUS, Beograd, 1990.godine, str. 57-58.
Joseph F. Sinkey, Jr.: Regulatory Attitudes toward Risk, u knjizi: Handbook for
463
Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall and Robert A. Eisenbeis, John
Wiley & Sons, New York, 1985. godine, str. 358.
Mada je to tako, u praksi većeg dela naših banka lakše se odobravaju garancije nego
što se odobravaju krediti. Osnovni razlog takvog ponašanja je u činjenici da
odobravanje garancije ne iziskuje i raspoloživ novac, koji je neophodan kad se
odobrava kredit. Pored toga, izdavanje garancije se obično vezuje za trenutno
pozitivno poslovanje tražioca garancije i ređe se polazi od neke procene da će se to
poslovanje pogoršati u budućnosti. Obično se polazi od toga da će tražilac garancije
rešiti neke probleme dobijanjem garancije, čime će se njegovo poslovanje popraviti u
budućnosti.
Ipak, ovako ne rade sve banke. Banke koje imaju razvijeno kreditno poslovanje i
konsekventno primenjuju savremenu metodologiju, tehniku i postupke kod
odobravanja kredita u većoj meri respektuju ovaj mehanizam i kod odobravanja
garancija. Međutim, najveći problemi nastaju upravo kod odobravanja garancija kod
zaduživanja komitenata u inostranstvu. Posebno su rizični poslovi garancija kod
izvođenja investicionih radova u inostranstvu, gde banka objektivno ima slabiji uvid u
poslovanje jedinica lociranih u inostranstvu. Ne mali broj primera iz prakse naših
banaka pokazuje da su se baš na ovakvoj vrsti poslova desili određeni propusti i
slabosti, koje su kasnije u određenim momentima eskalirale u velike gubitke.
Naročito su vredne pažnje garancije koje se daju za dobro izvršenje posla i to posebno
kad su u pitanju radovi komitenata banke u inostranstvu. Na izvršenje ovih poslova
može uticati veliki broj faktora čije dejstvo u budućnosti treba pažljivo proceniti.
Posebno su opasni politički rizici odnosno rizik zemlje (‘country risk’) i rizik
suvereniteta (‘sovereign risk’), čije smo dejstvo ranije opisali, a koje je u momentu
odobravanja i izdavanja garancije teško predvideti.
Te poslove smo detaljno već obradili u okviru materije rizika kamatne stope i rizika
deviznog kursa. Napominjemo da se radi o tome da banka može u ovim poslovima
preuzeti rizik za ‘deo’ očekivanih promena kamatne stope ili pak promena deviznog
kursa, što može uticati na umanjenje određene očekivane dobiti banke ili pak da ta
razlika bude negativna i banka na tom poslu umesto dobiti ostvari gubitak. Veličina
tih gubitaka nije takva da bi mogla ugroziti poslovanje banke, mada može, u
Međutim, imajući u vidu mogućnosti relativizacije ovih rizika, banka može, kako smo
već ranije videli, izvršiti i određene aktivnosti u cilju pokrivanja ovih rizika, zaštite od
nastajanja rizika ili pak preduzimanja aktivnosti u cilju eliminisanja ovih rizika u
celini.
Pretpostavka za ovakav način interne kontrole je da postoji diler u timu interne službe
za kontriolu i reviziju (auditing). On treba ne samo da je dobar u reviziji trgovanja
devizama, već treba da učestvuje i u obučavanju drugih iz funkcije interne kontrole i
revizije (auditing-a). Naime, sasvim je jasno i to treba upamtiti: svaki spot ili forward
nosi sa sobom potencijalni rizik. Zbog toga efektivno upravljanje rizikom mora
prožimati svaki posao i operaciju trgovine devizama.
(2) Zakonska regulativa, odluke vlade i uputstva centralne banke predstavlaju ključne
eksterne propise i procedure u okviru jedne nacionalne zajednice. Ove procedure
predstavljaju regulisane rizike odnosno ograničavajuće i usmeravajuće faktore
obavljanja pojedinih vrsta bankarskih poslova, a posebno svih poslova u
međunarodnim ekonomskim odnosima. Na svim ovim nivoima procedura kod banke
mogu nastati određeni propusti, koji pored izloženosti banke riziku koji može banku
dovesti do bankrota mogu dovesti i do drugih negativnih posledica po poslovanje
banke i po osnovu lične odgovornosti (zabrane poslovanja, novčane kazne za banku
kao instituciju i za pojedince kao izvršioce).
465
William T. Thornhill: Risk Management for Financial Institution, Applying Cost-
Effective Controls and Procedures, Bankers Publishing Company, Rolling Meadows,
Illinois, 1990. godine, str. 138.
Prva rešenja u tom pravcu nastala su upravo između banaka još 1933. godine u vidu
Jednoobraznih pravila i običaja za dokumentarne akreditive, koja su dopunjavana
nekoliko puta. 466) Ovim je u znatnoj meri olakšan način plaćanja i smanjen rizik
naplate isporučene robe. Dosta kasnije, tek 1958. godine, donesena su i Jednoobrazna
pravila za inkaso komercijalnih papira. 467 Ova pravila su na neki način omogućila
primenu nekih principa i običaja koji važe za poslovanje putem dokumentarnih
akreditiva. Njihovom primenom znatno se poboljšava sigurnost plaćanja i tako
smanjuje rizik naplate isporučene robe.
466
Jednoobrazna pravila i običaji za dokumentarne akreditive (‘Uniform Customs and
Practice for Documentary Credits’) sačinjena su od strane eksperata Međunarodne
trgovinske komore u Parizu (“MTK”). Menjana su i dopunjavana nekoliko puta: 1951,
1962, 1974 i 1983. godine. Vidi detaljnije o tome: Publikacija MTK br. 400
Jednoobrazna pravila i običaji za dokumentarne akreditive, Nacionalni odbor SFRJ
MTK u Beogradu i Jugoslavijapublik, Boegrad, 1984. godine.
467
Jednoobrazna pravila za inkaso komercijalnih papira (‘Uniform Rules for the
Collection of the Commercial Papers’) donesena su 1958. godine od strane
Međunarodne trgovinske komore u Parizu (“MTK”). Međutim, njihova primena je
obustavljena jula 1963. godine, da bi bila donesena nova 1967. godine u Montrealu.
Jugoslavija primenjuje oba ova dokumenta. U njima su jasno razgraničeni mnogi
detalji među poslovnim partnerima i bankama u vršenju spoljnotrgovinskog prometa.
Vidi detaljnije: Ratko Filipović: Međunarodna poslovna pravila i običaji, četvrto
dopunjeno i izmenjeno izdanje, Privredni pregled, Beograd, 1972. godine, str. 133-
138.
BANKE I RIZICI 395
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Ovaj problem je znatno olakšan donošenjem Pravila za tumačenje trgovačkih termina,
poznatijih pod skraćenim nazivom INCOTERMS. 468 Pravila se sastoje od devet
odnosno jedanaest klauzula o obavezama kupca i prodavca i, što je najvažnije, o
momentu prelaska rizika sa prodavca na kupca. Ova Pravila predstavljaju veliku
pomoć i olakšanje za efikasnije i sigurnije obavljanje poslova međunarodne
kupoprodaje i naplate isporučene robe.
Međutim, proces ugovaranja provizije i naknade za veće poslove, kao što su poslovi
većih garancija ili većih akreditiva, podrazumeva blagovremenu pripremu određenih
podataka i procenu eventualnih gubitaka odnosno rizika koji se mogu dogoditi u bližoj
a naročito u daljoj budućnosti. Kalkulacije u ovim poslovima moraju računati da se,
pored realnih operativnih troškova koje banka ima i koje će imati u vezi sa preuzetom
obavezom, može dogoditi i pojava nepredviđenih okolnosti koje mogu izazvati
gubitke većih razmera na tim poslovima (na primer: aktiviranje garancije), što znači
da visina cene provizija i naknada, mora da sadrži i pokriće dela eventualnih gubitaka
468
Pravila za tumačenje trgovačkih termina odnosno INCOTERMS je skraćenica od
orginalnog naziva “International Rules for the Interpretation of Trade Terms”. Prva
Pravila su doneta 1936. godine od strane Međunarodne trgovinske komore u Parizu
(“MTK”). Do sada su dopunjavana dva puta: 1953. godine na kongresu MTK
opdržanom u Beču, kad su zamenjena Pravila donesena 1936. godine, i 1967. godine
na kongresu MTK održanom u Montrealu, kad su uvojena dva nova termina. Vidi
detaljnije: Mr Budimir Stakić: Priručnik za spoljnotrgovinsko poslovanje, Stručna
knjiga, Beograd, 1986. godine, str. 140-166.
Naime, ranije smo naveli gornju i donju granicu, koje čine prostor za formiranje cene
pojedinih bankarskih usluga na tržištu. U okviru tih graničnih vrednosti formira se
veća ili manja stopa dobiti za pojedine vanbilansne operacije. Prema iskustvu
američkih banaka, mogući su različiti pristupi. Tako američka banka Manufacturers
Hanover Trust određuje posebne faktore rizika za svakog dužnika, polazeći od vrste
vanbilansne operacije, njenog roka dospeća i položaja delatnosti u kojoj dužnik
posluje. Inače, ovaj metod je poznat pod imanom analiza odnosa rizika i dobiti (‘risk -
return analysis’). Praksa druge američke banke Bankers Trust pokazuje da se u cilju
pokrića rizika vanbilansnih aktivnosti radi nešto drugačije. Naime, za svaku vrstu
vanbilansne aktivnosti primenjuje se poseban faktor rizika, a zatim se isti faktor rizika
primenjuje i na sumu ukupnog kapitala koji se plasira u datu vrstu operacija. 469
470
European Banker od 20. februara 1990. godine.
471
Committee on Banking Regulations and Supervisory Practices u Bazelu, materijal
iz 1987. godine
472
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Puublishing Company, New York, 1989.
godine, str. 638. Slične opise faktora konverzije naveli su: Dr Branko Vasiljević: Novi
međunarodni standard solventnosti, Jugoslavensko bankarstvo br.2, Beograd, februar
1989. godine, str. 19-21, i Dragiša Vuković: Komitet za bankarske propise i kontrolu
Međunarodna saglasnost o obimu kapitala i standardima za kapital, Jugoslavensko
bankarstvo br. 9, Udruženje banaka Jugoslavije, Beograd, 1990. godine, str. 50.
Uroš N. Ćurčić rođen je 1939. godine u Podumu kod Otočca (Lika). Školovao se u
Otočcu i Vukovaru. Studirao, magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u
Beogradu. Najveći deo prakse (preko 20 godina) proveo je radeći u bankarstvu
(Vukovar i Novi Sad) i 4 godine u inostranstvu (Njujork). Obavljao sve operativne i
složene menadžerske poslove.a u bankarstvu, a preko 14 godina radio je u privredi
(Maglaj i Novi Sad) obavljajući složene rukovodeće poslove. Nastavnim radom bavio
se preko 22 godine. Predavao je 12 godina Spoljnotrgovinsko poslovanje (uz rad) na
VEKŠ-u u Novom Sadu i 10 godina Marketing u finansijama i Menadžment u
bankarstvu (u radnom odnosu) na BK Univerzitetu-Fakultet za trgovinu i bankarstvo.