OBLIGACIONO PRAVO – OPĆI

DIO
12. Predavanje
PRAVNI FAKULTET UNIVERZITETA U TRAVNIKU
 PROMJENA DUŽNIKA
Promjena dužnika ostvaruje se putem ugovora zainteresiranih lica ili na
osnovu zakona.
ZOO je regulirao samo situaciju kad se promjena dužnika ostvaruje
ugovorom. Ugovornom promjenom dužnika sadržaj obligacije ostaje
isti, a samo se mijenja ličnost dužnika.
Promjena dužnika moguća je na 3 načina:
• preuzimanjem duga,
• pristupanjem dugu, te
• preuzimanjem ispunjenja.
 PREUZIMANJE DUGA
Preuzimanje duga je ugovor između dužnika i trećeg lica, kojim treće
lice na sebe preuzima dužnikovu obavezu.
ZOO ovo lice naziva preuzimaocem. Da bi taj ugovor proizveo pravno
dejstvo, povjerilac mora dati svoju saglasnost. Zakonom nije utvrđeno
kad povjerilac može dati svoju saglasnost na ugovor o preuzimanju
duga, te se smatra da se saglasnost može dati prije, nakon ili
istovremeno sa zaključenjem ugovora.
Povjerilac može dati bezuslovan pristanak, ali takođe može pristanak i
usloviti. Zakon ne propisuje moguće načine uslovljavanja pristanka.
Osim toga, zakonom nije bliže određena forma u kojoj povjerilac može
dati svoj pristanak. Ukoliko se preuzima dug iz formalnog ugovora,
onda pristanak povjerioca treba biti u istoj formi.
Svoj pristanak povjerilac može dati izričito i prešutno, s tim što prešutna
saglasnost treba biti izražena na jasan i nedvosmislen način.
Za prešutan pristanak povjerioca trebaju biti ispunjena 2 uslova:
• da je povjerilac ispunjenje od primaoca duga primio bez ikakvih
primjedbi
• da je preuzimalac stavio do znanja povjeriocu da je on (preuzimalac)
ispunjenje izvršio kao svoju obavezu ( u svoje ime).
Ako povjerilac odbije dati saglasnost, ili se u određenom roku uopće ne
izjasni, ugovor ne proizvodi pravna dejstva prema povjeriocu. Takav
ugovor proizvodi pravna dejstva između ugovornih strana Zakonom je
propisano da ugovor o preuzimanju duga na koji povjerilac nije dao
svoju saglasnost proizvodi dejstva kao ugovor o preuzimanju ispunjenja.
 Pravni učinci preuzimanja duga
• Osnovno dejstvo ugovora o preuzimanju duga je to što umjesto
starog dužnika obavezu povjeriocu mora ispuniti preuzimalac.
Preuzimalac u svemu ima isti položaj prema povjeriocu kakav je imao
i stari dužnik, dakle sadržaj obligacije se ne mijenja.
• Ako je povjeriocu pripadalo i neko sporedno pravo, on može
ispunjenje glavne obaveze zahtijevati zajedno sa tim sporednim
pravom. Izuzeci od ovog pravila su jemstvo i zaloga. Pošto je dužnik
prestao biti strana u obligacionom odnosu, eventualni rizik
nenaplativosti preuzetog duga snosi povjerilac.
• Ako je u vrijeme povjeriočevog pristanka na ugovor o preuzimanju
duga preuzimalac prezadužen, a povjerilac to ne zna niti bi morao
znati, prijašnji dužnik se ne bi oslobodio obaveze, a ugovor o
preuzimanju duga imao bi dejstvo ugovora o pristupanju dugu. Ova
odredba ZOO predstavlja mjeru zaštite povjerioca.
Sporedna prava
Sporedna prava se tretiraju kao akcesorna, sa izuzetkom jemstva i
zaloge.
Jemstvoprestaje u slučaju preuzimanja duga, jer je jemac svoj
pristanak dao za ranijeg, a ne novog dužnika (preuzimaoca). Kad je u
pitanju zaloga, ako ju je dao dužnik, ona ostaje i nakon promjene
dužnika.
Ako ju je dalo treće lice, zaloga prestaje preuzimanjem duga.
Naravno, moguće je da jemac ili vlasnikzaložene stvari pristanu
garantirati i za novog dužnika, ali se u takvom slučaju njihova
garancija mora posebno ugovoriti.
Povjerilac sam snosi rizik ako pristane na ugovor o preuzimanju
duga, pa se naknadno ispostavi da je došao u lošiji položaj od onog u
kome je bio prije promjene dužnika.
 Prigovori preuzimaoca
Preuzimalac načelno može istaći sve prigovore koje je mogao istaći i
stari dužnik (prigovor zastare, da je dug isplaćen, da potraživanje nije
punovažno zbog postojanja nedostataka ili mana volje).
Izuzeci od ovog načela su:
• prigovori lične prirode koje je mogao istaći stari dužnik;
• prigovore u vezi sa pravnim odnosom koji je preuzimalac imao sa
starim dužnikom, a koji je bio osnov preuzimanja.
 Slučaj kad je dug obezbijeđen hipotekom
Kad vlasnik nekretnine koja je pod hipotekom tu nekretninu proda
trećem licu, hipotekarni povjerilac ima 2 dužnika: starog dužnika kao
ličnog dužnika i novog vlasnika nekretnine kao hipotekarnog dužnika.
ZOO u ovakvom slučaju dozvoljava da se stari i novi vlasnik nekretnine
mogu sporazumjeti i o preuzimanju duga zbog kojeg postoji hipoteka
na prodatoj nekretnini.
O preuzimanju duga stari vlasnik nekretnine mora obavijestiti
povjerioca i to u pisanoj formi. Povjerilac može prihvatiti ili odbiti
preuzimanje tog duga.
Ako ne želi odobriti preuzimanje duga, povjerilac o tome mora
obavijestiti starog dužnika. Ako se povjerilac uopće ne izjasni u roku od
3 mjeseca, smatra se da je pristao na preuzimanje duga.
 Pristupanje dugu
Pristupanje dugu je ugovor koji se zaključuje između povjerioca i
trećeg lica. Njime se treće lice povjeriocu obavezuje da će ispuniti
dužnikovu obavezu, i to cjelokupan dug ili samo jedan dio.
Ovaj ugovor se zaključuje bez učešća dužnika, a može se zaključiti čak i
protiv njegove volje. Posljedica ovog ugovora je da su i dužnik i treće
lice, neovisno jedan od drugog, obavezni ispuniti obavezu povjeriocu.
Međutim, povjerilac može ispunjenje primiti samo od jednog od njih
(u suprotnom bi se neosnovano obogatio).
Mada na prvi pogled postoje sličnosti, institut ugovora o pristupanju
dugu potrebno je razlikovati od jemstva i solidarnih obaveza.
Što se tiče jemstva, lice koje kao jemac isplati dužnikov dug ima pravo
regresa prema dužniku. Na jemca se prenose povjerilačka prava na
osnovu zakonske subrogacije. S druge strane, lice koje je dužnikovu
obavezu ispunilo na osnovu ugovora o pristupanju dugu nije ni
supsidijarni niti solidarni dužnik, izuzev ako je solidarnost posebno
ugovorena. Takođe, kod ugovora o pristupanju dugu može biti
ugovorena subrogacija, tako da bi se na toj osnovi treće lice regresiralo
od dužnika.
 Preuzimanje ispunjenja

• Do preuzimanja ispunjenja dolazi ugovorom između dužnika i trećeg

lica kojim treći preuzima obavezu da umjesto dužnika ispuni dužnu
činidbu.
• Ugovor o preuzimanju ispunjenja pravne učinke proizvodi samo
između ugovornih strana, tj. između dužnika i trećeg lica. Povjerilac
ne stiče nikakva nova prava, tj.on može ispunjenje ugovora tražiti
samo od svog dužnika. Treće lice nije preuzelo dug, niti je pristupilo
dugu. Ono se samo obavezalo dužniku da će ispuniti njegovu
obavezu.
• Ugovorom o preuzimanju ispunjenja uspostavljaju se određena prava
dosadašnjeg dužnika i obaveze trećeg lica. Dužnik ima pravo
zahtijevati od trećeg lica da povjeriocu blagovremeno i uredno ispuni
dužnikov dug. Ako neblagovremeno ili neuredno ispuni obaveze
prema povjeriocu, treće lice će odgovarati dužniku. Vrstu i obim
odgovornosti određuju same ugovorne strane, a ako to ne učine treći
odgovara prema općim pravilima.
USTUPANJE UGOVORA
Promjena povjerioca vrši se cesijom, a promjena dužnika
preuzimanjem duga. Cesijom cedent prenosi svoje potraživanje na
cesionara, ali u dvostranom ugovoru cedent ostaje u obavezi prema
cesusu.
Analogna situacije je i kod preuzimanja duga. Potpuni izlazak jedne
ugovorne strane iz obligacionog odnosa postiže se ustupanjem
ugovora.

Ustupanje ugovora je pravni posao kojim jedna ugovorna strana u

dvostranom ugovoru trećem licu ustupa svoju cjelokupnu pravnu
poziciju, pod uslovom da na to pristane druga ugovorna strana.
Ustupanje ugovora na način na koji to regulira ZOO moguće je samo na
osnovu ugovora. Pored toga, u praksi je moguća i izmjena ličnosti
ugovarača na osnovu zakona i sudske odluke.
Međutim, to su posebni instituti koji se razlikuju od sporazumnog,
odnosno dobrovoljnog ustupanja ugovora.
Na osnovu zakona to se dešava u slučaju konfiskacije, nacionalizacije ili
nasljeđivanja kod univerzalne sukcesije.
Na osnovu sudske odluke, ugovarača je moguće izmijeniti kod podjele
zajedničke imovine.
Ustupanje ugovora moguće je samo kod dvostrano obavezujućih
teretnih ugovora. Cesija i preuzimanje duga mogući su kod svih
ugovora (teretnih, besteretnih, dvostranih, jednostranih).
 PRETPOSTAVKE ZA VALJANOST USTUPANJA UGOVORA
1. Sporazum o ustupanju ugovora. Ustupanje ugovora moguće je
obaviti samo kod dvostranih ugovora i to na osnovu sporazuma izmeĎu
ustupioca i primaoca. Za nastanak ugovora o ustupanju važe opća
pravila kao i za nastanak svakog drugog ugovora.
2. Predmet sporazuma o ustupanju ugovora. Pod pojmom ustupanja
ugovora podrazumijeva se ustupanje ugovornog statusa ustupioca,
odnosno njegovog pravnog položaja (tj.prava i obaveza).
3. Dvostrano obavezni ugovor. Ustupanje ugovora moguće je samo kod
dvostranoobaveznih ugovora i to samo ako obaveze nisu ispunjene. Kad
jedna ugovorna strana ispuni svoje obaveze, ona svoje potraživanje
može cedirati, a nikako to potraživanje ne može prenijeti u smislu
ustupanja ugovora. Isto tako, druga strana kojoj je ostala samo
obaveza, svoju obavezu može samo prenijeti na treće lice u skladu sa
pravilima preuzimanja duga.
Bitno je napomenuti da se ustupiti mogu samo oni ugovori koji nisu
vezani za ličnost ugovarača, tzv.intuitu personae.
4. Pristanak druge ugovorne strane. Da bi sporazum proizveo pravne
učinke, potrebno je da na njega pristane druga ugovorna strana.
Saglasnost se može dati prije, u toku ili nakon zaključenja sporazuma
između ustupioca i primaoca.
Prema ZOO, sporazum o ustupanju ugovora proizvodi dejstvo u trenutku
kad druga strana pristane na ustupanje. Ako je druga ugovorna strana
svoj pristanak na ustupanje ugovora dala unaprijed, primalac ulazi u
ugovorni odnos u trenutku kad je obaviješten o ustupanju.
 PRAVNA DEJSTVA USTUPANJA
UGOVORA
Odnos između ustupioca i primaoca
• Ovaj odnos regulira se sporazumom o ustupanju ugovora, dakle
sporazumom ustupioca i primaoca.
Odnos između ustupioca i druge ugovorne strane
• Međusobna prava i obaveze ustupioca i druge ugovorne strane
prestaju kad druga ugovorna strana da pristanak na ugovor o
ustupanju, odnosno kad bude obaviještena o ustupanju ugovora ako
je pristanak dala unaprijed.
Odnos između primaoca i druge ugovorne strane
• Perfekcijom sporazuma o ustupanju ugovora primalac zauzima
mjesto ustupioca, preuzimajući njegova prava i obaveze. Preuzimalac
dakle postaje subjekat obligacije.
 ASIGNACIJA
Asignacija ili uput je izjava volje jednog lica kojom ono upućuje i
ovlašćuje drugo lice da za njegov račun izvrši određenu činidbu trećem
licu, a to treće lice ovlašćuje da činidbu primi u svoje ime.
Činidba koja je predmet asignacije najčešće se sastoji u plaćanju
određene novčane sume.
Lice koje izjavljuje volju naziva se asignant ili uputilac, lice koje je
upućeno i ovlašteno da izvrši činidbu je asignat ili upućenik. Lice koje
prima činidbu u svoje ime je asignatar ili primalac upute.
Asignacija sadrži 2 ovlaštenja:
• ovlaštenje asignatu da za račun asignanta izvrši činidbu asignataru;
• ovlaštenje asignataru da tu činidbu primi.
Asignacija je apstraktni pravni posao, jer cilj koji se njime želi postići
nije vidljiv za treća lica. Ugovor o asignaciji je neformalan.
Asignacijom se zasniva trostruki odnos:

1. Odnos između asignanta i asignata (odnos pokrića) najčešće se javlja

kod nekih bankarskih poslova, gdje je banka asignat, a fizičko ili pravno
lice asignant. Ovaj odnos zavisi od toga da li je asignat dužnik ili nije.
Asignat nije obavezan prihvatiti asignantovu uputu, čak i ako je on
asignantov dužnik, izuzev ako mu je to obećano. Međutim, kad mu je
uputa izdana na temelju asignantova duga prema asignataru, tad je
asignat obavezan izvršiti uputu ako mu to ni po čemu nije teže od
ispunjenja obaveze prema asignantu. Asignant može opozvati
ovlaštenje sve dotle dok asignat ne izjavi da prihvata uput ili dok ga ne
izvrši.
2. Odnos između asignanta i asignatara (valutni odnos). Ovdje je bitno
znati da li je asignatar asignantov povjerilac ili nije. Ako jeste, onda
asignatar može, ali ne mora prihvatiti asignantov uput. Ako odbije
uput, asignatar je obavezan odmah o tome obavijestiti asignanta. U
suprotnom mu odgovara za štetu. Asignatar koji je pristao na
asignaciju može zahtijevati ispunjenje obaveze prvenstveno od
asignata, a od asignanta supsidijarno. Ako asignatar nije asignantov
povjerilac, tada on nije obavezan prihvatiti asignaciju.

3. Odnos između asignata i asignatara. Kad asignat prihvati uput,

asignatar ima pravo od njega zahtijevati ispunjenje obaveze. Tu nije
bitno da li je asignatar asignantov povjerilac ili ne. Uputa izdana u
pisanoj formi može biti na donosioca. U takvom slučaju ima svojstva
vrijednosnog papira. Svaki imalac tog papira u odnosu na asignanta
ima položaj asignatara.
 PRESTANAK OBLIGACIJE
U poglavlju IV ZOO regulisani su načini prestanka obligacije:
• Ispunjenje;
• Zakašnjenje te polaganje i prodaja dugovane stvari;
• Kompenzacija;
• Otpust duga;
• Novacija;
• Sjedinjenje;
• Nemogućnost ispunjenja;
• Protek vremena i otkaz;
• Smrt;
• Zastarjelost (ovdje prestaje samo pravo zahtijevati prinudno
izvršenje obaveze).
ISPUNJENJE (SOLUTIO)
Pod ispunjenjem se podrazumijeva valjano izvršenje činidbe koja je
predmet obaveze dužnika. Ono može biti neposredno i posredno.
Neposredno predstavlja realni akt dužnika i najčešće se radi o isplati
određenog novčanog iznosa. Kod posrednog ispunjenja dolazi do
međusobnog obračunavanja uzajamnih činidbi (kompenzacija ili
prebijanje).
Po pravilu, obavezu ispunjava dužnik ili od njega ovlašteno lice. ZOO
propisuje da je povjerilac obavezan primiti ispunjenje od svakog lica
koje ima pravni interes da obaveza bude ispunjena. Tim licima se
smatraju svi oni koji mogu pretrpjeti štetu zbog neispunjenja dužnikove
obaveze. U ovu kategoriju spadaju jemac, zalogodavac i protivnik
pobijanja.
Povjerilac mora primiti ispunjenje od tih lica, a u suprotnom bi bio u
povjerilačkom zakašnjenju. Izuzetak je slučaj kad dužnik ponudi da sam
odmah ispuni svoju obavezu. Tada je povjerilac obavezan primiti
ispunjenje od dužnika i odbiti prijem ispunjenja od trećih lica.
Kad je dužnik saglasan da njegovu obavezu ispuni neko treći, povjerilac
je dužan primiti to ispunjenje bez obzira da li se radi o trećem licu koje
ima pravni interes ili ne.
Izuzetak je situacija kad je dužnik obavezan lično izvršiti činidbu, zbog
samog ugovora ili prirode obaveze.
Ako treće lice želi ispuniti obavezu bez dužnikovog znanja, povjerilac
može ali i ne mora primiti ispunjenje.
Ako treće lice želi dužnikovu obavezu ispuniti protiv volje dužnika,
dužnik koji za to sazna može ponuditi da sam odmah ispuni svoju
obavezu. U takvom slučaju povjerilac ne može primiti ispunjenje od
trećeg lica.
Treće lice koje ispunjava dužnikovu obavezu mora imati poslovnu
sposobnost.
Personalna subrogacija
• Personalna subrogacija je prenos povjeriočevog potraživanja na treće
lice koje je ispunilo obavezu umjesto dužnika. Lice koje je ispunilo
obavezu umjesto dužnika naziva se ispunilac ili solvens. Ispunilac
stupa na mjesto dotadašnjeg povjerioca.
• Načelno je personalna subrogacija moguća u svakoj obligaciji. Izuzeci
postoje kod obaveza vezanih za ličnost i ako su strane ugovorile da ih
može ispuniti samo dužnik.
• Personalna subrogacija moguća je na osnovu ugovora i zakona.
Ugovorna subrogacija.
• Njen osnov je ugovor koji se zaključuje između povjerioca i ispunioca
ili između dužnika i ispunioca. Treba biti sklopljen prije ili najkasnije
prilikom ispunjenja, jer se subrogacija nakon toga ne može ugovarati.
• Ugovorom o subrogaciji ugovorne strane trebaju regulirati i prijelaz
sporednih prava. Ukoliko ništa ne ugovore, sudbina sporednih prava
se rješava prema općim pravilima o odnosu glavnih i sporednih prava.
 • Pretpostavke valjanosti personalne subrogacije su:
1. Povjerilac ili dužnik moraju zaključiti ugovor sa ispuniocem, u kome
će se naznačiti da se radi o personalnoj subrogaciji;
2. Ugovorne strane ovaj ugovor moraju zaključiti prije isplate,
najkasnije sa samom isplatom;
3. Da bi ispunilac stupio u obligaciju na mjesto povjerioca, on mora
ispuniti dužnikovu obavezu.
• Saglasnost povjerioca na ugovor između dužnika i ispunioca nije
potrebna. Čak ne postoji ni obaveza obavještavanja povjerioca o
zaključivanju personalne subrogacije između dužnika i ispunioca.
Ipak, smatra se da povjerilac treba znati da će njegovo potraživanje
ispuniti neko drugi, a ne glavni dužnik.
• Pravila o ugovaranju personalne subrogacije su dispozitivne prirode,
a za valjanost ugovora nije propisana nikakva forma.
 Sličnosti i razlike između personalne subrogacije i cesije
Sličnosti
• Oba instituta služe za prenos
potraživanja;
• Kod oba instituta mijenja se subjekat
obligacije na povjerilačkoj strani, a
sadržaj ostaje isti;
• Osnov promjene je ugovor;
• Pravni položaj dužnika se ne mijenja i ne
smije se pogoršati;
• Ne traži se saglasnost za zaključenje od
ugovorne strane koja u tome ne
učestvuje.
Razlike
• Kod cesije se dužnik uopće ne može
javiti kao ugovorna strana, o cesiji
odlučuje povjerilac, a zaključenje
personalne subrogacije moguće je čak i
protiv volje povjerioca;
• Dejstvo cesije nastupa u trenutku
zaključenja ugovora, a dejstvo
subrogacije u trenutku ispunjenja
ugovora;
• Cedent odgovara cesionaru za
postojanje i naplativost potraživanja.
Kod subrogacije ne;
• Kod cesije se na cesionara prenose i
sporedna prava, kod subrogacije se na
ispunioca prenose samo ugovorena;
• Cesionar može od cesusa zahtijevati
ispunjene obaveze u cjelosti, Kod
personalne subrogacije ispunilac ne
može od dužnika zahtijevati više od
onoga što je onisplatio povjeriocu.
• Zakonska subrogacija nastaje po sili zakona i ne mogu je spriječiti
ni dužnik niti povjerilac.
Dovoljno je da ispunilac u konkretnom slučaju ima pravni interes i
da može dokazati da je ispunio dužnikovu obavezu.
Ispunilac može biti i lice koje nema pravni interes, ali dužnikovu
obavezu želi izvršiti iz njemu poznatih razloga.
Kod zakonske subrogacije se sporedna prava prenose na ispunioca
zajedno sa potraživanjem. Za razliku od toga, kod ugovorne
subrogacije prenose se samo ona sporedna prava koja su stranke
ugovorile.
 Predmet, vrijeme i mjesto ispunjenja
Predmet ispunjenja je samo ona radnja koja za dužnika proizilazi iz
jednog obligacionog odnosa.
Ako je stvar tačno određena, može se predati samo ona, a ako se radi
o generičkoj obavezi, dužnik je obavezan predati stvar srednjeg
kvaliteta (ako zakonom ili ugovorom nije određeno drugačije).
Međusobnim sporazumom povjerilac i dužnik mogu regulisati da
dužnik umjesto dugovane činidbe izvrši neku drugu. U tom slučaju se
radi o zamjeni ispunjenja ili o davanju umjesto ispunjenja (datio in
solutum).
Ako predmet koji je dat kao zamjena ispunjenja ima određenih
nedostataka, povjerilac može zahtijevati ispunjenje prvobitnog
potraživanja i naknadu štete ili zahtijevati odgovornost dužnika za
materijalne, odnosno pravne nedostatke stvari. Isto važi i za slučaj ako
treće lice po bilo kom osnovu oduzme predmet od povjerioca.
Od zamjene ispunjenja treba razlikovati predaju ili dvanje radi
ispunjenja. Davanje radi ispunjenja postoji kad dužnik svom
povjeriocu preda određenu stvar ili neko drugo pravo da ih
povjerilac proda i iz dobivenog iznosa naplati svoje potraživanje, a
eventualni ostatak vrati dužniku.
Dužnik je dužan svoju obavezu ispuniti u cjelosti.
Od tog pravila postoje izuzeci i to:
• kad priroda obaveze nalaže djelimično ispunjenje (npr.isporuka
vode, struje i sl), ili
• kad je dužnikova obaveza novac.
U slučaju kad obaveza glasi na novac, povjerilac ipak može odbiti
djelimični prijem ako za to ima poseban interes.
 Vrijeme i mjesto ispunjenja
Kad i gdje će dužnik biti obavezan ispuniti svoju obavezu zavisi od
sporazuma između povjerioca i dužnika. Tek ako ne postoji sporazum,
primjenjuju se zakonske odredbe.
Ako rok nije određen ugovorom, a iz svrhe posla, prirode obaveze ili
ostalih okolnosti ne proizilazi da treba izvjestan rok za ispunjenje
obaveze, povjerilac može zahtijevati ispunjenje obaveze odmah. S
druge strane, dužnik može od povjerioca odmah zahtijevati da primi
ispunjenje.
Kad je rok ustanovljen u isključivom interesu dužnika, on može svoju
obavezu ispuniti i prije ugovorenog roka, ali o tome mora
pravovremeno obavijestiti povjerioca. S druge strane, povjerilac može
tražiti ispunjenje obaveze prije roka u slijedećim slučajevima:
1. Kad mu dužnik nije dao obećano obezbjeđenje;
2. Kad na povjeriočev zahtjev dužnik nije dopunio smanjeno
obezbjeđenje bez povjeriočeve krivice;
3. Ako je rok ugovoren isključivo u korist povjerioca.
Ako se plaćanje vrši posredstvom banke, smatra se da je dug namiren
kad banci stigne novčana doznaka ili virmanski nalog u korist
povjerioca.
Ako se plaćanje vrši poštom, dug je izmiren kad se novac uplati u poštu.
Kad mjesto ispunjenja nije određeno ugovorom ni zakonom, niti se
prema svim okolnostima može odrediti, ispunjenje se vrši u mjestu u
kome je dužnik imao prebivalište odnosno boravište (kod pravnih lica
sjedište).
Kod novčanih obaveza je suprotno, tj. mjesto ispunjenja je ono mjesto
u kome povjerilac ima prebivalište odnosno boravište (za pravna lica
sjedište).
 Uračunavanje ispunjenja
Kad između dužnika i povjerioca postoji više istorodnih obaveza, a ono
što dužnik plaća nije dovoljno da se podmire sve obaveze, postavlja se
pitanje koju je obavezu dužnik ispunio. Ovo se rješava pravilom o redu
uračunavanja:
- Prije svega, ispunjenje se odnosi na obavezu koju su sporazumno
odredili povjerilac i dužnik, ako nema sporazuma, redoslijed određuje
dužnik prije ispunjenja ili najkasnije istovremeno sa ispunjenjem;
- Ako se dužnik nije izjasnio, onda redom kojim su obaveze dospjele;
- Ako je više obaveza dospjelo istovremeno, prvo se namiruju one koje
su najmanje obezbijeđenje;
- Ako su podjednako obezbijeđene, onda prvo one koje su dužniku na
najvećem teretu;
- Ako su u svemu prethodno navedenom jednake, obaveze se namiruju
redoslijedom kojim su i nastale;
- Ako su nastale istovremeno, ono što je dužnik dao na ime ispunjenja
raspoređuje se na sve obaveze srazmjerno njihovim iznosima;
- Ako dužnik pored glavne obaveze mora platiti kamate i troškove, prvo
se namiruju troškovi, zatim kamata i na kraju glavnica.
PREBIJANJE (KOMPENZACIJA)
Prebijanje (kompenzacija) je način prestanka obligacije međusobnim
obračunavanjem potraživanja jedne strane (povjerioca) s uzajamnim
protivpotraživanjem druge strane (dužnika).
Prebijanje se vrši jednostranom izjavom volje bilo koje strane. Druga
strana ne može spriječiti prebijanje ako postoje zakonske
pretpostavke za to.

Načini nastanka kompenzacije

• Ugovorna kompenzacija - Za ovo prebijanje dovoljno je da su
potraživanja uzajamna. Subjekti se mogu sporazumjeti da prebiju
dospjelo sa nedospjelim potraživanjem, zastarjelo sa nezastarjelim i
sl.
Jednostrana kompenzacija je najčešći način prebijanja.
Vrši se na osnovu izjave volje jedne strane kad se ispune zakonske
pretpostavke za prebijanje.
Da bi došlo do jednostrane kompenzacije, potrebno je da budu
ispunjene i druge pretpostavke:
• 1. Uzajamnost potraživanja - Potraživanja, odnosno dugovanja koja se
prebijaju moraju biti uzajamna.
Od ovoga postoje 3 izuzetka:
(1) jemac može izvršiti prebijanje dužnikove obaveze prema povjeriocu
sa dužnikovim potraživanjem;
(2) cesus može cesionaru prebiti potraživanja koja je do obavještenja o
cesiji mogao prebiti cedentu;
(3) solidarni dužnik može potraživanje svog sadužnika prebiti sa
povjeriočevim potraživanjem, ali samo za onoliko koliko iznosi dio duga
tog sadužnika
• 2. Istovrsnost potraživanja - Potraživanja moraju biti istovrsna
(jednorodna). Kompenzirati se mogu novčana potraživanja ili druge
zamjenjive stvari. Istovrsnost ne mora postojati od početka.
• Ona može nastupiti i tako što se npr. jedno ili oba potraživanja
pretvore u naknadu štete. Kvantitativna jednakost potraživanja nije
uslov kompenzacije (manje potraživanje prestaje, a veće ostaje
postojati za onu razliku).
• 3. Utuživost potraživanja - Utuživost pretpostavlja da oba
potraživanja uživaju sudsku zaštitu, tj. da se realizacija može ostvariti
prinudnim putem. Potraživanja i naturalnih obligacija se ne mogu
jednostrano kompenzirati. Takva potraživanja se mogu kompenzirati
samo pod uslovom da druga strana ne istakne prigovor da se radi o
naturalnim obligacijama.
• 4. Dospjelost potraživanja - Dospjela su potraživanja kod koih je
nastupio rok za njihovo ispunjenje, odnosno to je momenat kad
povjerilac može zahtijevati ispunjenje obaveze. Naš zakon traži da su
oba potraživanja dospjela, međutim smatra se da je dovoljna
dospjelost protivpotraživanja, tj. onog potraživanja sa kojim se vrši
prebijanje.
• Naime, ako je jedno lice ovlašteno ispuniti i obavezu prije njene
dospjelosti, ne može mu se uskratiti pravo da to potraživanje
kompenzira sa drugim, dospjelim potraživanjem.
• Naš zakon ne poznaje zakonsku kompenzaciju.
• Prebijanje djeluje retroaktivno (ex tunc), tj. od trenutka kad su se 2
potraživanja pojavila jedno prema drugom.
Slučajevi isključenja prebijanja taksativno su nabrojani u ZOO:
- Potraživanja koja se ne mogu sudski zaplijeniti
- Potraživanja stvari ili vrijednosti stvari koje su dužniku bile date na
čuvanje ili na posudbu, ili koje je dužnik bespravno uzeo ili bespravno
zadržao;
- Potraživanja nastala namjernim prouzrokovanjem štete;
- Potraživanja naknade štete pričinjene oštećenje zdravlja ili
prouzrokovanjem smrti;
- Potraživanja koja potiču iz zakonske obaveze izdržavanja.
 OSTALI NAČINI PRESTANKA OBLIGACIJE
Oprost duga

• Oprost duga nastaje sporazumom između povjerioca i dužnika, kojim se oni

saglašavaju da prestaje postojati dužnikova obaveza prema povjeriocu. Da bi
došlo do oprosta, potrebno je da i dužnik da svoju saglasnost. Povjerilac ne
može dužniku nametnuti oprost, jer se ponekad iza toga krije nemoralan ili
nezakonit motiv. Ako povjerilac ne želi primiti obavezu, a dužnik ne prihvata
oprost duga, dužnik će svoju obavezu odnosno predmet ispunjenja položiti
kod suda. Time se smatra da je dužnik izmirio obavezu.
• Oprostiti se može cjelokupan dug ili samo jedan dio. Oprost ne može ići na
štetu stečenih prava trećih lica, koja ostaju bez obzira na oprost (npr.založno
pravo ili pravo uživanja).
• Samo lice koje ima potpunu poslovnu sposobnost može oprostiti dug.
Sporazum o oprostu je neformalan pravni posao, pa čak i kod poslova kod
kojih je forma bila bitan element nastanka obligacije. Oprost je apstraktan
pravni posao jer nije potrebno naznačavati kauzu, tj. razlog zbog kojeg
povjerilac oprašta dug.
• Oprost može biti izričit i prećutan. Prećutan je npr. kad povjerilac dužniku
vrati priznanicu o dugu, a ovaj je bez daljeg uslovljavanja primi.
• Sa trenutkom zaključenja oprosta prestaje obligacija, a s njom i sporedna
prava. Povjerilac može oprostiti i samo sporedna potraživanja, kao što su
kamate, jemstvo i sl. U takvom slučaju glavna obaveza ostaje.
 Novacija (prenov)

Prenov ili novacija (novatio) nastaje kad se povjerilac i dužnik dogovore da već
postojeću obavezu zamijene novom. Dejstvo novacije se ogleda u tome što
prestaje stara i na njeno mjesto stupa nova obligacija.
Posljedice toga su:
- Novo potraživanje oslobađa se nedostataka i prigovora koji su bili povezani
sa prethodnim potraživanjem;
- Novacijom se prekidaju dotadašnji rokovi zastarjelosti i počinju teći novi.
Da bi došlo do novacije, moraju biti ispunjeni slijedeći uslovi:
- Novacijom mora nastati nova obaveza;
- Novacijom mora prestati valjana stara obaveza. Novacija ne proizvodi pravno
dejstvo ako je prethodna obaveza bila ništava ili je već ranije ugašena;
- Nova obaveza mora se razlikovati od stare;
- Ugovorne obaveze moraju imati animus novandi, tj. volju da svojim
sporazumom promijene dotadašnju obligaciju.
Novacija nastaje ugovorom i valjanost novacionog ugovora određuje se po
općim pravilima valjanosti ugovora.
 Sjedinjenje (konfuzija)

Sjedinjenje ili konfuzija (confusio) postoji kad ista osoba u jednoj

obligaciji postane i povjerilac i dužnik.
Time obligacija prestaje, jer ista osoba ne može sama sebi biti dužnik.
Sjedinjenje najčešće nastaje usljed univerzalne ili singularne sukcesije.
Od pravila da sjedinjenjem prestaje obaveza postoje 2 izuzetka:
1. Kad povjerilac naslijedi jednog od solidarnih dužnika, obligacija ne
prestaje, nego se samo smanjuje;
2. Kod vrijednosnih papira se može desiti da papir dođe u ruke dužnika.
Time obligacija ne prestaje, jer se isti papir može ponovo pustiti u
promet.
 Nemogućnost ispunjenja

Nemogućnost ispunjenja vodi prestanku obligacije kad je ispunjenje

naknadno postalo nemoguće usljed okolnosti za koje dužnik nije
odgovoran.
Dužnik mora dokazati da je naknadna nemogućnost nastala usljed
okolnosti koje on nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. To su po
pravilu slučajevi više sile, nepredvidivog slučaja ili isključive krivice
povjerioca ili trećeg lica. Ako je dužnik kriv za nastupanje
nemogućnosti, njegova prvobitna obaveza pretvara se u obavezu
naknade štete.
Kod dvostrano obaveznih ugovora, kad jedna strana ne može ispuniti
obavezu bez vlastite krivice, prestaje obaveza i druge strane.
 Protek vremena, otkaz i smrt

Otkaz je jedan od načina prestanka trajnog obligacionog odnosa i to na

osnovu izjave jednog od subjekata obligacije.
Otkazom prestaje obaveza u jedno odreĎeno buduće vrijeme. On može
biti dostavljen drugoj strani u svako doba, osim u nevrijeme.
Smrt jednog od subjekata obligacije po pravilu ne dovodi do prestanka
obligacije, jer prava i obaveze prelaze na nasljednike.
Smrću prestaju samo obligacije koje su vezane za ličnost umrlog.
LITERATURA
Abedin Bikić, Obligaciono pravo-opći dio, drugo izmijenjeno i
dopunjeno izdanje, Sarajevo, 2007.
Zakon o obligacionim odnosima, "Službeni list RBiH", br.
2/92, 13/93 i 13/94, "Službene novine Federacije BiH", br.
29/03.

Redovni i vanredni studenti - od 333. do 368. strane (kraj).