ISTORIJA BOLESTI

U dijagnostici neuroloških oboljenja značajno mjesto, kao i u drugim granama medicine,

zauzimaju anamneza i klinički pregled. Tek nakon njihove analize odlučujemo se za
korištenje neke od dopunskih dijagnostičkih metoda, kao što su analiza likvora,
angiografija, mijelografija i dr. Pristup bolesniku počinje uzimanjem anamneze, a potom
kliničkim neurološkim pregledom, od kojih oboje traže suradnju pacijenta, te je
neophodno potruditi se da pacijenta pridobijemo za istu.

ANAMNEZA

Pojam anamneza potiče od grčke riječi i znači sposobnost sjećanja. Detaljna i iscrpno
uzeta anamneza vrlo je važna za postavljanje dijagnoze ili prepoznavanje bolesti.
Anamneza obuhvata uzimanje podataka o bolesniku i njegovim tegobama, od samog
bolesnika – autoanamneza ili, kada zbog uzrasta (mala djeca), poremećaja govora i/ili
poremećaja svijesti, te psihičkog poremećaja, bolesnik nije u stanju sam dati podatke, isti
se uzimaju od osoba iz njegove neposredne blizine (članovi uže porodice, rođaci,
prijatelji, očevici) – heteroanamneza.

Da bi se uzela iscrpna anamneza, najbolje je da se pitanja postavljaju po unaprijed

utvrđenom planu, pri čemu se ne bi trebalo sugestivno djelovati na pacijenta.

Potpuna anamneza obuhvata:

-Generalije (Ime i prezime, godina rođenja, adresa stanovanja, zanimanje, bračni status,
broj djece, kontakt tel. Prethodne hospitalizacije i kada. Ko upućuje.
Da li pacijent posjeduje vozačku i dozvolu za nošenje oružje.
Da li je uzeta autoanamneza ili heteroanamneza.)
-Glavne tegobe
-Sadašnja bolest
-Lična anamneza (razvoj ličnosti i ranije bolesti, socijalno-epidemiološki podaci)
-Porodična anamneza

1) Glavne tegobe zbog kojih dolazi na pregled (priroda, početak i trajanje).

2) Sadašnja bolest (početak, trajanje, glavni simptomi, tok bolesti i dr.)

Prikupiti podatke o nastupu (početku) bolesti: kada su se javili prvi simptomi, je li to bilo
naglo ili postepeno, sa temperaturom ili bez nje, pod kojim okolnostima - vezano za neki
nesretan slučaj (udes, trauma, intoksikacija, infekcija, psihički stres) ili je u pitanju
pogoršanje ranijeg istog ili sličnog stanja, ili je, pak, sadašnje stanje faza od ranije
progresivnog oboljenja. Navesti podatak kojom brzinom su se razvijali simptomi
(redoslijed javljanja smetnji), nj. intenzitet i tok bolesti: da li su stalni ili povremeni, da li
su tegobe u vremenu teže, stacionarne ili pokazuju tendencu poboljšanja.

Ako se radi o bolu – lokalizacija (navesti mjesto); podaci o kvalitetu, tj. karakteru bola
- oštar, probadajući, “u dubini”, po tipu bockanja, mravinjanja, trnjenja, čupanja (mogu
da ukažu na to koje su strukture zahvaćene, jer kod lezija dubokih struktura bol je tup i
dosadan, a kod lezije površnih je oštar ili žereći); kvantitet- je li se bol širio i gdje;
intenzitet - svaka osoba subjektivno doživljava bol, pa je teško odrediti intenzitet bola;
osoba ga najčešće upoređuje sa bolom koji je ranije doživjela ili ga opisuje “kao da ga je
udarila struja”, “kao ubod nožem”, itd., dužina trajanja bola – stalni ili intermitentni,
pulsirajući, ritmičan, u talasima - periodičnost odnosno prestajanje bola; da li se bol javlja
ili pojačava u stanju mirovanja ili kretanja, pri fizičkom naporu, određenom pokretu,
kihanju, kašlju, prinudnom položaju itsl.); jesu li češći ili jači danju ili noću, utječu li
vremenske prilike na pojavu i intenzitet bola, da li mirovanje ili neka procedura smanjuje
bol (lokalna toplota/hladnoća, pritisak na određena mjesta na tijelu, uzimanje analgetika),
da li su bolovi praćeni senzacijama stezanja, pritiskanja, da li na bolnom mjestu postoji
otok (blijed ili crven), da li bol izaziva grčenje mišića i prisiljava bolesnika da mijenja
položaj tijela (crampi).

Ako se bolesnik žali na glavobolju treba da pokaže mjesto na kome osjeća bolove, da
opiše karakter bola, intenzitet - da li su slabi, srednji ili jaki, da li mu bol ometa dnevne
aktivnosti, da li ga glavobolja budi iz sna ili se javlja nakon buđenja, koliko dugo traje, je
li stalna, s prekidima ili povremeno, da li se pojačava i kada. Bolesnik treba da kaže da li
je glavobolja praćena osjećanjem mučnine, povraćanjem, gubitkom apetita, prolivima,
učestalim mokrenjem ili pojavom otoka na pojedinim dijelovima tijela; je li glavobolja
praćena mrakom pred očima ili joj on prethodi, da li se pojavljuju svjetlaci, nesvjestice,
vrtoglavice, gubitak svijesti, epi napadi i sl. Od posebnog značaja je važno da li su
glavobolje u posljednje vrijeme jače nego ranije, da li je bol strogo lokaliziran na jedno
mjesto, utječu li vremenske prilike na pojavu i intenzitet bola, te kada se prvi put javila
glavobolja (u toku neke infekcije, trovanja i dr.). Pitati bolesnika da li osjeća tegobe pri
razmišljanju, psihičkom zamaranju, koncentracije, prisjećanju ili je glavobolja povezana
sa emocionalnim doživljajima.

Ako je u pitanju kriza svijesti – interesiramo se za okolnosti u kojima je došlo do krize

svijesti; da li je bilo grčeva udova, da li se pacijent umokrio, je li imao pjenu na ustima ili
ugriza jezika, da li se povrijedio prilikom pada na tlo. Koliko je trajao gubitak svijesti
(kako se osjećao prije i poslije, je li imao smetnje vida i kakve), ako se kriza svijesti
ponavlja - vrijeme javljanja kriza, podaci o eventualnim povredama glave i dr. važnim
okolnostima, te ev. uzimanje antiepileptika i postojanje metaboličkih oboljenja (u prvom
redu dijabetes).

Ako se radi o poremećaju svijesti, također se interesiramo za okolnosti pod kojima je

došlo do poremećaja, naglo ili postepeno, šta je prethodilo gubitku svijesti, šta je okolina
zapazila na bolesniku tokom napada, da li je bilo povređivanja, da li je povraćao.

Osjećaj slabosti u nekom dijelu tijela – pitati u kojem je području najveći gubitak snage,
kako se razvijala slabost u vremenu, ev. ranije slična stanja i nj. trajanje.
A) Glava

Da bi se orijentirali o očuvanosti funkcije pojedinih moždanih živaca, bolesnika pitamo

da li osjeća mirise, da li mu jači mirisi smetaju ili mu se učini da je osjetio neki neprijatan
miris (“miris zapaljene gume”, “smrad pomijare”, “leša” i sl.).

Pitati bolesnika da li je imao smetnje sa vidom i tražiti da ih opiše: da li mu je vid oslabio

i od kada; da li ima promjene u vidnom polju – skotome, suženje vidnog polja i sl.; da li
dobro vidi predmete u daljini, kako vidi u sumraku, na blizinu, može li da čita sitna slova,
vidi li dvostruko i kada (pri pogledu naviše, naniže ili ukoso), da li mu je nekad “spadao”
gornji očni kapak i koliko dugo je to trajalo, da li mu se jedno oko “okrenulo” i u kom
pravcu, kad se to desilo, iznenada, naglo ili postepeno.

Ako se žali na bolove u licu – pitati kakvog su intenziteta i kvaliteta, u vidu mravinjajna
ili žestoki, “kao da ga neko peče”, “bode”, ili “kao čupanje” i sl., da li su bolovi praćeni
crvenilom lica, suženjem, da li se pojačavaju pri žvakanju, otvaranju usta i govoru?

Zapazi li se da pacijent ima promjene na licu treba pitati od kada su one, da li su

posljedica oduzimanja polovine lica, da li su praćene bolovima i gdje su oni bili
lokalizirani; pitati bolesnika da li su mu se “krivila” usta, na koju stranu, kada, ima li
smetnji sa žvakanjem hrane, da li dobro osjeća okus hrane.

Obratiti pažnju na sluh – da li je oslabljen, od kada, podjednako na oba uha ili na jednom
uhu i kojem, da li ima zujanje, šuštanje, smeta li mu buka, glasan govor, razgovor, itsl. Da
li su neke od tih senzacija praćene vrtoglavicom, mukom, gađenjem, preznojavanjem,
nemogućnosti da održi ravnotežu pri stajanju i hodu, može li da sjedi na stolici, da li ga u
hodu zanosi na jednu stranu i na koju, da li u hodu može brzo da se okrene. Da li su mu
nekad “curile” uši, da li se od toga liječio i koliko dugo.

Saznati od bolesnika kako guta, ima li kakve smetnje (može li da guta čvrstu hranu, da li
mu se tečnost vraća kroz nos pri pokušaju da proguta, da li se zagrcnjava i sl.). Ako
postoje promjene pri govoru – tražiti da ih opiše, pitati da li se pogoršavaju npr. sa
zamaranjem.

B) Vrat i pokretljivost

Doznati ima li bolesnik kakve tegobe ili bolove u vratu, ako ima bolove, jesu li
lokalizirani, da li se šire i gdje, može li da savije vrat naprijed, nazad, u stranu.

C) Ekstremiteti

Ako bolesnik ima smetnje u rukama, pitati šta osjeća – težinu ili slabost, može li da se
služi njima ili mu iz njih lako ispadaju predmeti i stvari, podrhtavaju li mu ruke kad hoće
da dohvati neki predmet, da li mu to smeta pri uzimanju hrane, da li su pokreti ruku
ograničeni i u kom dijelu, da li osjeća ukočenost u rukama, da li ona popušta poslije
nekoliko pokreta, je li mu se izmijenio rukopis i od kada. Ako zapazimo da su mu
atrofirali mišići ruku, treba doznati od kada je to, da li je praćeno bolovima, da li je tome
prethodila neka trauma, koji dio ruke ili vrata je bio zahvaćen. Da li razlikuje toplu i
hladnu vodu, da li kad zavuče ruku u džep razlikuje predmete koji se u njemu nalaze ili
ne. Ako se bolesnik žali na trnjenje, bockanje i bolove u rukama, saznati da li je ta pojava
stalna ili samo pri određenom položaju ili pokretu ruku, javlja li se noću ili ujutro kad se
probudi.

Kod ispitivanja funkcije nogu treba pitati bolesnika da li osjeća neke smetnje – slabost ili
težinu; može li da hoda, klecaju li mu koljena, da li se spotiče u hodu, da li pada kad trči,
može li da hoda zatvorenih očiju, kako hoda u mraku, može li da hoda unazad, da li mu
noge otkazuju poslušnost, događa li mu se da tijelo poleti unaprijed kad je u sagnutom
položaju (npr. pri umivanju), može li da se penje ili silazi niz stepenice, ima li tada
osjećaj da će pasti, da li u hodu vuče noge, ili ih isuviše odiže.

D) Grudni koš i trbuh

Bolesnik treba da kaže osjeća li kakve teškoće ili bolove u grudima ili trbuhu, da li se
bolovi pojačavaju pri naprezanju, pri pokušaju da se sagne ili savije na neku stranu,
osjeća li bolove u pojedinim dijelovima kičme i šta pojačava bolove.

E) Sfinkteri (akt mokrenja i defekacije)

Pitati ima li urednu stolicu, ili pati od zatvora, ili ne može da zadrži stolicu, ili ne osjeća
poriv za obavljanje ove fiziološke potrebe. Koliko često mokri, može li da se uzdrži ili
mora često da prazni bešiku, da li mu mokraća sama pođe i protiv njegove volje
(inkontinencija) ili pati od zastoja mokraće (retencije). Muškarca pitati ima li smetnji sa
erekcijom i ejakulacijom.

-opće pojave: visoka temperatura, malaksalost, gorznica, gubitak apetita, gubitak TT,
san.

U vezi sa tegobama koje osjeća, važno je bolesnika pitati da li je do sada tražio pomoć
ljekara i šta je u svrhu liječenja poduzeto (ako se liječio, navesti gdje i kada, koje je
lijekove uzimao, kakav je bio efekat tih lijekova). Da li je bilo poboljšanja ili pogoršanja
(tj. da li bolest napreduje ili stacionira).

3) Lična anamneza (Razvoj ličnosti i ranije bolesti, socijalno-epidemiološki podaci):

Lična anamneza sadrži podatke iz ranijeg života pacijenta, počev od rođenja i najranijeg
djetinjstva; traume glave u djetinjstvu, tip ev. konvulzija (febrilne), enuresis ili pavor
nocturnus (noćni strah), infektivna oboljenja (meningitis), druga oboljenja, povrede,
operacije i alergijska osjetljivost na lijekove. Socijalna anamneza: osnovni podaci o
porodici i zaposlenju pacijenta, navike, faktori rizika (pušenje, konzumiranje alkohola).
Razvoj ličnosti i ranije bolesti:

Za dijete: pitati koje je dijete po rođenju, željeno ili neželjeno; podaci o trudnoći majke,
je li porođaj bio na vrijeme i kakav - lak ili težak, je li dijete po rođenju bilo oživljavano,
je li imalo novorođenačku žuticu itsl. Postavljati potom pitanja o psihomotornom razvoju,
odnosno miljokazima (kada je dijete počelo da drži glavu, da sjedi, ustaje, da li je na
vrijeme prohodalo i progovorilo). Kakve su mu navike, je li tiho, povučeno, stidljivo ili
veselo, raspoloženo, slobodno i neustrašivo. Da li je ranije doživjelo kakav psihički stres?
Da li se roditelji oboljelog slažu, da li dijete živi u kompletnoj ili nekompletnoj porodici,
da li je brak roditelja razveden, da li je dijete privrženije ocu ili majci, da li su roditelji
bili u starijim godinama kada se dijete rodilo. U kakvom je odnosu dijete sa ostalom
braćom i sestrama. Navesti podatke u kojoj je godini pošlo u školu, kakav je đak bio,
kakav je nj. odnos prema drugoj djeci, kakav prema učitelju, koju je školu završio, ako je
napustio školu – zašto. Uzeti podatke o vakcinacijama, infekcijama, dječijim bolestima,
operacijama, alergijama i povredama.

Za odraslog: Doznati kakav je na radnom mjestu, kakav posao obavlja i kako, odnos
prema pretpostavljenom i radnim kolegama, da li često mijenja radna mjesta i zašto, da li
je zadovoljan poslom koji obavlja, marljiv, savjestan, odgovoran.

Za ženu: Pitati za menarhu, urednost menstrualnog ciklusa, dismenoreja, menopauza,

propratne smetnje. Ako je udata pitati za broj porođaja i pobačaja, da li koristi
kontraceptivna sredstva, ima li strah od snošaja, poroda.

Za muškarca: Pitati kako se ponašao u pubertetu, da li je često masturbirao, je li mu to

ulivalo strah, kakav mu je bio odnos prema drugovima u pitanjima seksualnog života.
Pitati bolesnika je li zadovoljan u braku.

Socijalno-epidemiološki podaci: Saznati podatke o materijalnom stanju, kao i podatke o

učešću u društvenom životu, potrebi za psihosocijalnom podrškom. Da li konzumira
alkoholna pića, koliko dugo i u kojoj mjeri, da li puši i/ili koristi druge psihoaktivne
supstance.

4) Porodična anamneza: prikupljaju se podaci o morbiditetu i mortalitetu u familiji

(šećerna bolest, TBC, arterijska hipertenzija, epilepsija, alkoholizam, duševne bolesti,
suicid, homicid, lues, maligna i dr. hronična oboljenja). Osobito je važna kod sumnje na
degenerativna ili nasljedna oboljenja – pruža osnovne podatke o postojanju takvih
slučajeva u porodici (da li je bilo osoba sa nehotičnim pokretima, pati li neko od
spastičnosti ili atrofije pojedinih dijelova tijela).
PREGLED

Prostorija u kojoj se vrši neurološki pregled mora biti prijatno topla, opremljena ležajem i
stolicom. Potreban je pribor: perkusioni gumeni čekić za izazivanje MTR, džepna lampa
za pregled zjenica, zvučna (vibraciona) viljuška za ispitivanje dubokog senzibiliteta,
komadić vate i zatupljena igla za ispitivanje površnog senzibiliteta, zupčasti točkić sa
drškom, dvije epruvete za toplu i hladnu vodu, špatula za pregled grla, stetoskop, aparat
za mjerenje krvnog pritiska.

*Pregled bolesnika počinje, zapravo, onog trenutka kada se bolesnik ugleda, jer se odmah
konstatuje da li je sposoban sam da hoda ili mu drugi pri tome pomažu, pridržavaju ga ili
nose i sl. Nakon što se prikupe podaci o bolesti pristupamo kompletnom pregledu i
zatražimo da bolesnik svuče odjeću, osim gaćica.

Pri pregledu pacijenta, inspekcijom se obrati pažnja na fizičku konstituciju (da li je

pikničke ili atletske građe, asteničar ili displastičar, gojazan); na njegovo opće stanje i
izgled, te da li su mu životne funkcije ugrožene (rad srca, disanje) i u kojoj mjeri. Potom
se pristupa ispitivanju stanja bolesnikove svijesti (prisustvo kvantitativnih ili kvalitativnih
poremećaja – od lake zbunjenosti, preko dezorijentacije, pospanosti, do sopora i kome).
Kod bolesnika koji se obraćaju neurologu česti su psihogeni poremećaji, sami ili
kombinirani sa simptomima organske bolesti, te je stoga potrebno posmatrati individuu
kao cjelinu; ispitati njene reakcije i ponašanje koji su nerijetko jednako važni pokazatelji
za dijagnozu kao i fizički znaci dobijeni pregledom. Otuda se, u slučajevima kada je
neurološka bolest praćena psihičkim izmjenama, kao prvi, nameću zaključci o psihičkom
stanju bolesnika.

U kompletnom neurološkom pregledu od posebnog je značaja inspekcija bolesnika jer,

već i sam pogled na držanje/stav (aktivan ili pasivan u postelji) i/ili hod, može nam
ukazati na težinu oštećenja nervnih struktura (postojanje hemipareze, slabosti
dorzifleksora stopala). Ako je bolesnik pokretan, treba obratiti pažnju kako ustaje iz
postelje, koliko je spretan pri oblačenju (način na koji navlači odijelo ili zakopčava
odjeću može nam ukazati na postojanje oduzetosti ili apraksije), na položaj tijela u
stojećem stavu (pognut, savijen na jednu stranu), da li mu je hod lak i čvrst ili u njemu
ima kakvih nepravilnosti. Potrebno je obratiti pažnju na mimiku i nevoljne pokrete.

Opći utisak: stanje svijesti, orijentacija, kontaktibilnost, tjelesna temperatura, disanje,

stav (zauzima aktivan stav, pokretan, nepokretan). Stanje uhranjenosti, konstitucija.

*Prije neurološkog pregleda, potrebno je učiniti opći pregled bolesnika, s obzirom da su

mnogi neurološki poremećaji posljedica KV oboljenja, primarnih tumora drugih organa i
sistema, endokrinoloških poremećaja i dr.
Opći (somatski) pregled: boja kože i sluznica, turgor i elasticitet; regionalni limfni
čvorovi; glava - inspekcijom i palpacijom se odredi veličina i oblik (konfiguracija), a kod
djece i obim glave; pregled usta i ždrijela; vrat – oblik, štitasta žlijezda, auskultacija
krvnih sudova vrata (a. carotis interna na sredini prednje ivice MSCM i a. vertebralis u
supraklavikularnoj jami i duž vratnih pršljenova); grudni koš: disanje, fizikalni pregled
pluća i srca, mjerenje TA; pregled trbuha (inspekcija, palpacija) i ekstremiteta.

II) Neurološki pregled

1) Inspekcija glave: inspekcija lobanje i lica.

a) Inspekcija lobanje: Utvrditi da li je lobanja prosječne veličine ili je uočljivo veća ili
manja. Uvećana lobanja može da ukaže na postojanje hidrocefulasa (postoji nesrazmjer
između malog lica i velike lobanje). Mikrocefalus (mikrocefalija) – mala lobanja; nastaje
uslijed preranog zatvaranja fontanela i srastanja koštanih šavova (velika fontanela
normalno se zatvara u prvoj polovini druge godine života, dok se u novorođenčeta već
normalno može da susretne zatvorena mala fontanela). Kod djece sa mikrocefalijom lice
je normalno razvijeno, međutim, čelo je nešto niže, a kosmati dio glave upadljivo je mali
(zbog zastoja u razvoju mozga ova djeca po pravilu zaostaju u psihomotornom razvoju).

Pored veličine karakterističan može biti i oblik lobanje: caput quadratum - četvrtastog
oblika kod osoba koje su preležale težak rahitis; izmijenjen kod preranog zatvaranja, tj.
srastanja određenih sutura (“oblik kule, šiljast, čunast oblik). Pažnju treba obratiti i na
postojanje ožiljaka, udubljenja i izraštaja na lobanji.

*Auskultacija lobanje na simetričnim tačkama na kalvariji, čelu, orbitama,

sljepoočnicama

b) Inspekcija lica: Može se uočiti asimetrija kostiju lica, zatim asimetrija mekih dijelova
(kao npr. pri oštećenju n. facialisa ili atrofije kože i potkožnih tkiva na jednoj strani –
hemiatrophia faciei Romberg). Ako dođe do oduzetosti živaca koji inerviraju mimične
mišiće na obje strane lica, tada lice ima izgled maske - bore su zbrisane, bez igre mišića
(viđa se kod bulbarne paralize ili polineuritisa moždanih živaca – a naziva se facies
myopathica.

Obratiti pažnju na ev. ožiljke na licu: kod skleroderme (ožiljak “od udara sabljom”),
ožiljak oblika leptira na nosu i dijelu obraza kod SLE; uočiti ima li nevusa, hematoma
(Brill hematomi oko očiju znak su frakture baze lobanje, dok su modri otoci oko očiju
dijagnostički znak za subakutni dermatomiozitis), nevoljnih pokreta.

Nos: sedlast kod urođenog sifilisa, širok korijen nosa kod djece sa adenoidnim
vegetacijama, mesnat crven nos kod alkoholičara.

Obrve: srasle obrve su degenerativna stigma bez posebnog značaja. Nedostatak dlaka na
bočnoj strani jedne ili obje obrve pobuđuje sumnju na sifilis.
Očni prorezi: Kod mongoloida očni prorezi su rastavljeni, koso postavljeni. Gornji očni
kapci mogu biti spušteni - ptosis (kod miastenije ili lezija n. oculomotoriusa. Protruzija
bulbusa i prošireni očni prorezi (exophtalmus) susreću se kod Bazedovljeve bolesti.
Bulbusi uvučeni unutra (enophtalmus) mogu biti nasljedna osobina. Kod paralize vratnog
simpatikusa očna jabučica je uvučena, ali je uvijek zahvaćena samo jedna strana, uz
ptozu gornjeg očnog kapka i suženje zjenice - mioza (Claude-Bernard-Hornerov sindrom.
Donji očni kapak može biti opušten i izvrnut (ectropium), a to je znak nedovoljno ili loše
liječene paralize n. facialisa ili lokalnog oboljenja očnih kapaka (trachoma).
Obratiti pažnju na zamućenje rožnjače, zamućenje sočiva (cataracta), boju i oblik dužice,
izrazito male dužice (microiris) degenerativni su znak; u starijih osoba može se na ivici
rožnjače obrazovati bjeličast prsten – gerontoxon (bez kliničkog značaja), za razliku od
Kayzer-Fleischerovog prstena (zelenkastozlatna granulirana pigmentacija na zadnjoj
površini rožnjače u vidu prstena) od dijagnostičkog značaja za Wilsonovu bolest.

Usne: uočiti rascjep gornje usne i vučju čeljust (urođeni defekt); kod progresivne mišićne
distrofije gornja usna može biti zadebljana i izdužena (tapirska usna).
Donja vilica može biti mala (prognatia) - urođena anomalija; progenia – jako razvijena i
isturena donja vilica (ne smije zamijeniti sa povećanom donjom vilicom kod
akromegalije.
Nedovoljno izražena kosmatost brkova i brade kod muškarca ili, obratno, jako izražena
kosmatost kod žena, znak je poremećaja hormonske funkcije u organizmu (hirzutizam).

Ušne školjke: mogu biti prevelike ili premale, priljubljene uz lobanju ili klempave
(auriculae prominentes ili otopostasis).
Zubi: polumjesečasti defekti na griznoj površini sjekutića viđaju se kod urođenosg sifilisa
(Hutschinsonovi zubi); poprečne pruge na zubima znak su rahitisa iz rane mladosti.

Jezik: Veliki jezik – macroglossia (kod mongolizma i akromegalije). Atrofiran jezik pri
obostranom oštećenju n. hypoglossusa – ako je lezija jednostrana (periferna lezija), mogu
biti prisutne i fascikulacije.
Lingua plicata – jako nabrana gornja površina jezika; Lingua geographica – plaže raznog
oblika i veličine; to su degenerativni znaci.
Kod perniciozne anemije – površina jezika je glatka, crvena, bez papila (glossitis), dok je
kod šarlaha jezik malinast. Jezik febrilnih bolesnika je suh, obložen skramom bjeličaste
ili mrke boje kao i dehidriranih bolesnika.
Ždrijelo – često se vidi crvenilo i otok sluzokože.

2) Inspekcija vrata: Vrat je cilindričnog oblika, slobodno pokretljiv. Obratiti pažnju da li

su na vratu povećane limfne žlijezde, ožiljci; pregledati štitastu žlijezdu (palpirati je i
utvrditi da li je povećana).
Ako postoje urođene mane (nedostatak vratnih pršljenova), vrat je kratak, što ostavlja
utisak da kosa na potiljku počinje da raste od plećki (Klippel-Feilova bolest – čovjek bez
vrata); Meningocela u potiljačnom dijelu vrata. Kod nekih osoba može se naći i kraći
MSCM, kao posljedica porođajne traume, te je brada okrenuta prema onoj strani na kojoj
je skraćeni mišić (torticolis); ove osobe nazivaju krivošijama.
Vrat – ispitivanje pokretljivosti i tonusa vrši se tako što je jedna ruka ispitivača na
tjemenu a druga na vratu bolesnika, pe se zatim rukom na tjemenu vrše pasivni pokreti
bolesnikove glave u sagitalnom i bočnom pravcu.

*Auskultacija arterija vrata

3) Inspekcija kičmenog stuba i trupa: Kičmeni stub pravilnog oblika ima izgled
dvostrukog slova “S.” U vratnom dijelu kičmeni stub je lako povijen, sa ispupčenjem
prema naprijed – lordosis; u predjelu grudnog koš je ispupčen unazad – kyphosis, dok se
u slabinskom dijelu ponovno javlja lordoza, a u krsnom kifoza (cervikalna lordoza,
torakalna kifoza, lumbalna lordoza, krsna kifoza). Ni lordoza ni kifoza ne smiju biti
isuviše ispoljene, jer bi se u tom slučaju radilo o nepravilnom obliku kičmenog stuba.
Skolioza je krivljenje kičme u frontalnoj ravni. U dubokoj starosti dolazi do pojave
izražene kifoze grudne kičme (izrazito ispoljena kifoza, pod oštrim uglom, naziva se grba
-gibbus).
Pri pregledu kičmenog stuba, treba obratiti pažnju na pokretljivost, potom da li je lordoza
zbrisana ili se umjesto nje javila kifoza (kod discus herniae lumbalnog dijela). Obratiti
pažnju na spazam paravertebralnih mišića. Kod lumbalne diskus hernije, uslijed
zategnutosti PVM obično se javlja i skolioza sa konkavitetom prema strani zategnutih
mišića. Ako se primijeti hipertrihoza (izražena maljavost) iznad trnastih nastavaka
slabinskog dijela kičmenog stuba, treba posumnjati na mogućnost nekompletnog
srašćivanja pršljenskih lukova (spina bifida occulta), dok jajasto ispupčenje iznad njih
izaziva sumnju na meningocelu.

*Kičmeni stub: nestanak ili pojačanje fizioloških zakrivljenosti, gibus, skolioza; bolna
osjetljivost na pritisak, na udarac ili na uzdužnu kompresiju glave ili ramena; napetost ili
osjetljivost pri palpaciji vertebralnih mišića.

4) Inspekcija ramenog pojasa i ruku

a) Inspekcija ramenog pojasa: Obratiti pažnju na ev. postojanje atrofija mišića, scpulae
alatae; fascikulacije (pomisliti na ALS ili progresivnu spinalnu mišićnu atrofiju).

b) Inspekcija ruku: Obratiti pažnju na položaj ruku (primjećuje li se mlitavost jedne ili
obje ruke, da li ruke pasivno vise niz tijelo ili su savijene u lakatnom ili zglobu ručja).
Uočiti da li su prsti savijeni, zgrčeni ili ispruženi, kakve su karakteristike šake (viseća
šaka – n. radialis, kandžasta šaka – n. ulnaris, majmunska šaka – n. medianus).
Odrediti strukturu mišića, jesu li prekomjerno razvijeni, kao u atleta, odnosno da li je
jedan ili više mišića znatno većeg obima nego je normalno (npr. kod bolesnika
oboljelih od progresivne mišične distrofije) ili su pojedini mišići smanjenog obima
(atrofija, hipotrofija), kao i to da li postoji urođeni nedostatak – aplazija mišića.
Obratiti pažnju na ev. ožiljke i mjesta na kojima se nalaze, njihov oblik i veličinu, kao
i na pokretljivost i izgled zglobova gornjih ekstremiteta (da li su otečeni, crveni i
bolni).
Pri inspekciji šaka obratiti pažnju na oblik i veličinu, da li su šake i prsti nesrazmjerno
veliki i krupni (akromegalija), da li su prsti kratki, zatupasti a dlan širok (mongoloidi,
rahitični patuljci), ili su prsti tanki i dugački (arahnodaktilija kod Marfanovog sindroma).
Obratiti pažnju da li su svi prsti prisutni ili postoje urođene nakaznosti: polydactylia –
osoba ima više prstiju nego je normalno; sindactylia – dva ili više prstiju međusobno
srasli; clinodactylia – jedan ili više prstiju savijenih u stranu, ili savijenih prema dlanu
tako da se ne mogu ispraviti – camptodactylia, što se ne smije zamijeniti s Dipitrenovom
kontrakturom koja se obično javlja kod starijih osoba kao posljedica skraćivanja tetiva na
dlanovima uslijed fibrozirajućih procesa u palmarnoj fasciji. Megalodactylia –
prekomjerna razvijenost jednog ili više prstiju. Ukoliko je u pitanju šaka na kojoj
nedostaju prsti –adactylia, treba provjeriti da li se radi o ekstrauterinoj ili intrauterinoj
mutilaciji; može da nastane ako se pupčanik intrauterino obmota oko ručice fetusa i
dovede do amputacije, ili ako je majka u periodu organogeneze bolovala od rubeole).
Od važnosti je uočiti boju kože na rukama, osobito distalnih dijelova: da li je normalna ili
je crvena, lividna, odnosno voštano žuta (Raynaudova bolest), ili je koža tanka, atrofična,
zategnuta i sjajna (glossy-skin kod sklerodermije). Pogledati da li su nokti trofički
izmijenjeni, krti, ispucali i prugama izbrazdani (kod traumatskih lezija n. medianusa).
Obratiti pažnju da li su ruke jednake dužine.

5) Inspekcija karličnog pojasa i nogu

Obratiti pažnju na izgled, oblik, obim, dužinu i položaj nogu.

Karlični pojas: može da bude deformiran, npr. više spušten na jednu stranu (kod
kongenitalne luksacije kuka ili drugih procesa u zglobu kuka); kod drugih bolesnika
mišići karličnog pojasa mogu biti slabije razvijeni (npr. kod mišićne distrofije).
Kod nekih distrofija, na bokovima i bedrima može biti prekomjerno nataloženo masno
tkivo, a kod drugih gojaznost donjeg dijela kontrastira jako mršavoj gornjoj polovini
tijela (lipodystrophia progressiva).
Na karličnom pojasu mogu postojati ožiljci nastali uslijed operacija, povreda, ranjavanja,
fistula, itd.

Inspekcija nogu u cijelosti: uočiti ev. abnormalnosti u razvoju i sklopu - postoji li

gigantizam ili patuljast rast, deformiteti, amputacije, kontrakture, disproporcije u
debljini nogu (poslije preležane dječije paralize jedna noga je tanja; kod elefantijaze
jedna noga je deblja u odnosu na drugu koja je normalne debljine), razlike u dužini
nogu - da je jedna noga kraća u odnosu na drugu; ima li ožiljaka (gdje se nalaze,
kakvog su oblika, veličine, porijekla).
Izgled koljena: da li su otečena (upalni procesi), primjetno velika (artropatije).
X noge – genua valga (koljena priljubljena jedno uz drugo, a distalni dijelovi
potkoljenica razmaknuti). O noge – genua vara – koljena razmaknuta
Potkoljenice: izrazito tanke potkoljenice – noge rode (kod M. Charcot Marie Tooth);
izrazito jaki listovi uslijed zamjene mišića masnim tkivom pseudohipertrofije (kod
Tompsonove distrofije, progresivne mišićne distrofije); u slučaju atrofije ekstenzorne
lože, potkoljenica može imati jasno isturenu prednju ivicu (povreda n. peroneusa).
Uočiti ev. ožiljke i konstatirati nj. porijeklo.
Stopala – uočiti ev. deformitete: pedes plani (pes planus) – (ravna stopala) svod
stopala spušten (bolovi u listovima i koljenima, brzo zamaranje); pes excavatus –
jako udubljen svod stopala (kod Fridrajhove ataksije); pes varus – stopalo okrenuto
ka unutra tako da bolesnik u hodu opterećuje spoljašnju ivicu stopala; pes valgus –
stopala okrenuta vani, pri hodu bolesnik gazi unutrašnjom ivicom stopala; pes
equinus – bolesnik gazi vrhom stopala (skraćena Ahilova tetiva, a kosti skočnog
zgloba deformirane). Kod nekih oboljenja (siringomijelija, lues) na stopalima mogu
postojati torpidne rane koje teško ili nikako ne zarašćuju.
Mišići stopala – obratiti pažnju na mišiće stopala koji mogu biti tako atrofični
(stopalo izgleda kao u skeleta).
Pogledati i prste na nogama – jesu li savijeni prema tabanu, da li je palac sličan orozu
na pištolju (kao kod Fridrajhovog stopala), ili se prsti nehotično pokreću (kod horeje i
atetoze). Boja kože može biti cijanotična, crvena, crna, mrka, a koža na tabanima vrlo
tanka, zadebljala, orožala, žuto prebojena ili ispucala.

*Na kraju je potrebno obratiti pažnju na hod, govor, praksiju i gnoziju.

KRANIJALNI NERVI

Prema funkciji se dijele na senzorne (čulne), motorne i mješovite. Čisto senzorni živci su
n.olfactorius, n.opticus i n.statoacusticus, dok su n.trochlearis, n.abducens, n.accessorius i
n.hypoglossus motorni. Ostali živci su mješoviti (grade ih motorna i senzitivna nervna
vlakna, a ponekad i vegetativna, tj. senzorna nervna vlakna): n.oculomotorius,
n.trigeminus, n.facialis, n.glossopharingeus i n.vagus. Pregled kranijalnih nerava je važan
za topografsku dijagnostiku oboljenja CNS-a, ali i oboljenja samih nerava.

I N. OLFACTORIUS s. FILLA OLFACTORIA

N. olfactorius je čisto senzorni živac koji služi za prijenos impulsa od mirisnih receptora
u nosnoj sluznici do mirisnih centara u području uncinatusa.

Za ispitivanje je potrebno imati nekoliko bočica s mirisnim materijama ili nekoliko

mirišljavih predmeta koji su u svakodnevnoj upotrebi (sapun, vanilija, mentol, neupaljena
cigareta). Prije početka ispitivanja treba utvrditi prohodnost nosnica (odnosno odsustvo
patoloških procesa na sluznici), tako što bolesnik palcem zapuši jednu nozdrvu, a na
drugu nekoliko puta udahne i izdahne. Isto se ponovi i na drugoj strani.

Pacijent zatvori oči, a ispitivanje vršimo za svaku nosnicu zasebno tako što ispitaniku
prinosimo bočice s mirisima pod slobodnu nosnicu i pitamo ga da li šta osjeća, zatim
tražimo da opiše miris, tj. odredi kvalitet (da li je prijatan ili neprijatan) i kvantitet
(jačinu) mirisa (da li je slab, srednje jak, jak) ili ga uopće ne osjeća, kao i da li ga
prepoznaje.

Ukoliko ispitanik na jednu nosnicu slabije ili nikako ne osjeća miris onda je to patološki
fenomen (posljedica patoloških procesa na sitastoj kosti, moždanicama, krvnim
sudovima, tumori samog živca ili frontalnih režnjeva mozga). Samo sniženje ili gubitak
osjetljivosti za mirise na obje nosnice zahtijeva konsultaciju spec. ORL da bi se isključila
mogućnost postojanja lokalnog procesa u nosu (npr. Ozaena i sl.).

Poremećaji su:
a) Hiperosmija – pojačana osjetljivost za miris sreće se kod određenih fizioloških stanja
žena (npr. menstruacija, trudnoća), zatim kod migrene, histeričnih i psihotičnih osoba;
b) Hyposmia – slabija osjetljivost za mirise (jednostrano sniženje);
c) Anosmia – ne osjeća miris (gubitak osjetljivosti za mirise);
d) Parosmia – izmijenjen osjećaj za miris, i
Kakosmia – doživljava neprijatne mirisne halucinacije, kao što su miris leša, izgorjele
kože ili gume (sreće se nakon povrede glave, kod procesa u području medijalnog dijela
temporalnog režnja, lezija uncusa i hippocampusa i kod nekih psihijatrijskih oboljenja).

Hyposmia, anosmia, parosmia i kakosmia su patološki fenomeni.

II N. OPTICUS s. VIDNI ŽIVAC

N. opticus je čisto senzorni (čulni) živac. Kao i mirisni, tako i vidni živac nije u pravom
smislu periferni nerv nego izdanak moždane mase koji dopire u očne jabučice. Pruža se
od papillae n.optici do hijazme. Sastoji se od aksona ganglijskih ćelija koje leže blizu
površine retine. Vlakna tractus opticusa ulaze u corpus geniculatum laterale (primarni
optički centar). Nekoliko vlakana odlazi u mezencefalon kao dio refleksnog puta zjenice.
Aksoni ćelija corpus geniculatum laterale stvaraju radiatio optica čija se vlakna
završavaju u vidnoj kori – okcipitalno.

Ispitivanje funkcije čula vida vrši se:

1) Ispitivanjem oštrine vida (VISUS)
2) Ispitivanjem širine vidnog polja (CAMPUS)
3) Pregledom očnog dna (FUNDUS)

1) ISPITIVANJE OŠTRINE VIDA

Oštrina vida je sposobnost jasnog viđenja i zavisi od više faktora:

a) Moraju biti očuvane sve strukture kroz koje prolaze svjetlosni zraci prije nego padnu
na retinu (kornea, sočivo, prednja i zadnja očna komora, staklasto tijelo)
b) Od osjetljivosti retine na svjetlost i njene sposobnosti da prepozna kao odvojene
(zasebne) dvije tačke ili linije koje se nalaze što je moguće bliže jedna drugoj
(MINIMUM SEPARABILE).

Oštrina vida ispituje se na blizinu i na daljinu. Ukoliko pacijent već nosi naočale, ne
skidamo ih. Pri pregledu oštrine vida na blizinu tražimo da posebno svakim okom čita
neki tekst iz knjige ili novina. Za ispitivanje na daljinu tražimo da, posebno svakim
okom, kaže da li vidi udaljene predmete koje mu pokazujemo kroz prozor. Na taj način
upoređujemo oštrinu vida sa našom.

Grubo ispitivanje oštrine vida, radi orijentacije, izvodi se tako što se ispitivanoj osobi da
nalog da zatvori jedno oko, a drugim okom da gleda. Ako ispitivač zaključi da bolesnik
dobro vidi na oba oka, dalja ispitivanja nisu potrebna.

Ako je oštrina vida smanjena, ispitivač se udalji oko 6 m od bolesnika, koji gleda prvo
jednim pa drugim okom, traži da broji prste. Ako ispitanik nije u stanju da izbroji prste,
oštrina vida je jako smanjena, i tada se ispitivač postepeno približava bolesniku, pitamo
ga koliko prstiju vidi (mijenajući broj prstiju). Oštrina vida određuje se udaljenošću sa
koje pouzdano broji prste („broji prste na 2 m“). Što je razdaljina između njih manja,
oštećenje oštrine vida je veće. Ako ispitanik ne vidi prste ni na udaljenosti od 1 m,
ispitivač će tada pokretati šaku lijevo-desno jer se predmeti lakše uočavaju ako su u
pokretu, budući da je tada nadražen veći broj receptora u retini. Ukoliko ne vidi prste,
prelazi se na ispitivanje sposobnosti percepcije svjetlosti: neurološka lampa stavlja se
ispred pacijenta na različitim rastojanjima i registriramo na kom rastojanju bolesnik
percipira svjetlost (da li razlikuje projekciju svjetlosti – tražimo da kaže sa koje strane
oka dolazi svjetlo ili da razlikuje svjetlo od tame). Ako ne vidi ni svjetlo, postoji sljepoća.
AMBLYOPIJA (SLABOVIDNOST) znatno smanjena oštrina vida. Ponekad bolesnik
razlikuje samo svjetlost od tame.
AMBLIOPIJA SA OČUVANOM PROJEKCIJOM – ako bolesnik može da odredi gdje se
nalazi izvor svjetlosti.
AMBLIOPIJA BEZ OČUVANE PROJEKCIJE – kada bolesnik ne može da odredi gdje
se nalazi izvor svjetlosti.
AMAUROSIS (SLJEPILO) je potpuni gubitak vida.

AHROMATOPSIJA – djelimično ili potpuno sljepilo za boje (kod lezija oka, n. opticusa,
optičkog puta).

*Oštrina vida precizno se može ispitati pomoću Snellenovih tablica, što spada u domen
oftalmologa.

2) ISPITIVANJE ŠIRINE VIDNOG POLJA (CAMPUS)

Pod širinom vidnog polja podrazumijeva se prostor koji neka osoba obuhvata pogledom
fiksiranim u jednom pravcu (granica perifernog viđenja). Normalno širina vidnog polja je
elipsoidnog oblika. Osoba sa normalnim vidom u stanju je da vidi lateralno pod uglom od
90 do 100 stepeni od tačke fiksacije pogleda, medijalno oko 50 stepeni, prema gore pod
uglom od 60 stepeni, a prema dolje pod uglom od 70 stepeni.

METODE ISPITIVANJA ŠIRINE VIDNOG POLJA

a) METODA KONFRONTACIJE (orjentaciona metoda)

Bolesnik sjedi ispred ispitivača na udaljenosti od 60 cm, pri čemu zatvori jedno oko, a
drugim okom fiksira korijen nosa ispitivača. Ispitivač potom ispruži svoju slobodnu ruku
(temporalno) izvan vidnog polja i pokreće kažiprst (ili olovku) kao da nekog poziva u
polukrugu prema naprijed (ka sredini vidnog polja), lagano ga unoseći u vidno polje
bolesnika. Ispitanik treba da odmah kaže kad primijeti prst. Isto se ponavlja nazalno, gore
(iznad tjemena) i dolje (ispod brade). Ako je granica vidnog polja normalna, to će biti
kada ispitivač uoči prst.

b) PERIMETRIJA (u domenu oftalmologa)

Znaci oštećenja vidnog polja

Pri ispitivanju širine vidnog polja, nakon što odredimo periferne granice, nastavimo
kretanje prsta kroz vidno polje da bi se otkrile slijepe mrlje ili skotomi. SKOTOMI su
nenormalne slijepe mrlje u vidnom polju. Pozitivne skotome (otkriva) zapaža pacijent, a
negativni se otkriju pregledom. Javljaju se kod oštećenja oka (zamućenja sočiva ili
staklastog tijela, lezija retine ili horioideje - bolesnik u vidnom polju doživljava crnu
mrlju (subjektivni skotom); kod migrenoznoh bolesnika u vidu munje (scotoma
scintilans) ili crnih mrlja u obliku cik-cak linije. Fiziološki skotom, tj. ispad u vidnom
polju, kojeg bolesnik nije svjestan, može se otkriti objektivnim pregledom, a odgovara
slijepoj mrlji očnog dna – objektivni skotom.

Ispadi u vidnom polju mogu biti i posljedica oštećenja fasciculus opticusa, hijazme,
traktusa, corpus geniculatum laterale, Gratioletovog snopa ili kore okcipitalnog režnja.
Ako je oštećen fasciculus opticus dolazi do potpunog ispada vidnog polja (tj.sljepila).
Oštećenje sredine hijazme (usljed tumora hipofize, paraselarnih i selarnih cisti,
kraniofaringeoma, glioma, aneurizmi) dovodi do ispada funkcije unutrašnjih polovina
retine, što odgovara spoljašnjim polovinama vidnog polja (Unutrašnje polovine retine,
zbog ukrštanja svjetlosnih zraka u sočivu, primaju svjetlosne draži sa spoljašnjih strana –
temporalno vidno polje, a spoljašnje polovine retine sa unutrašnje strane – nazalno vidno
polje).

HEMIANOPSIJA – gubitak vida u jednoj polovini vidnog polja.

LIJEVA HOMONIMNA HEMIANOPSIJA – gubitak vida u obje lijeve polovine vidnog

polja (desna polovina vidnog polja lijevog oka je nazalna, a desna polovina vidnog polja
desnog oka je temporalna).

DESNA HOMONIMNA HEMIANOPSIJA – gubitak vida u obje desne polovine vidnog

polja.

*Lezija jednog n. opticusa ispred hijazme dat će potpuno sljepilo tog oka sa ugašenom
direktnom reakcijom zjenica na svjetlost dok će biti očuvana indirektna (konsenzualna)
reakcija zjenica na svjetlost.
*Sagitalni presjek kroz hijazmu dat će bitemporalnu heteronimnu hemianopsiju.
*Jednostrano oštećenje bočne strane hijazme dat će nazalnu hemianopsiju vidnog polja
iste strane.
*Obostrano oštećenje hijazme s vanjske (bočne) strane dat će ispad unutrašnjih polovina
vidnog polja, tj. heteronimnu binazalnu hemianopsiju.
*Oštećenje optičkog puta (dijela vidnog puta od mjesta ukrštanja do optičkih centara)
dovodi do homonimne hemianopsije suprotnih polovina vidnog polja (javlja se ispad
temporalne polovine retine na strani oštećenja, gdje vlakna nisu ukrštena, i ispad nazalne
polovine retine drugog oka, koje odgovara onom dijelu vidnog živca gdje su ukrštena
nervna vlakna; dakle, ispadi u vidnom polju jednog i drugog oka su na suprotnim
stranama i nazivaju se lijeva i desna homonimna hemianopsija).
*Lezije Gracioletovog snopa i okcipitalne kore daju homonimnu hemianopsiju
suprotnih polovina vidnog polja.
*Lezija sa strane hijazme (unilateralna) dovodi do nazalne hemianopsije na istom oku.
 1.Lezija n. opticusa ispred hijazme (potpuno sljepilo oka, ugašena
direktna, a očuvana indirektna reakcija zjenica na svjetlost).

2.Heteronimna binazalna hemianopsija (oštećenje hijazme sa obje

spoljašnje strane)

3.Heteronimna bitemporalna hemianopsija (nastaje kod sagitalnog

presjeka kroz hijazmu)

4.Oštećenje tractus opticusa dovodi do homonimne hemianopsije

suprotnih polovina vidnog polja.

5.Oštećenje radiatio optica Gracioleti i okcipitalne kore dat će

kontralateralnu homonimnu hemianopsiju.

*Ako neki proces (na bazi lobanje) pritiska hijazmu odozdo javit
će se horizontalna hemianopsija, sa ispadom u gornjim
polovinama vidnog polja.
*Ako neki proces (u komorama) pritiska hijazmu odozgo javit će
se ispadi donjih polovina vidnog polja.

Zbog prelamanja u oku, sve lezije jedne strane retine i vidnog puta daće sljepilo ili
oštećenje vida u suprotnoj strani vidnog polja tog oka. Zbog toga su i sve hemianopsije u
kontralateralnim polovinama vidnog polja u odnosu na stranu lezije. U svim slučajevima
hemianopsija nastalih od lezija ispred corpus geniculatum laterale, mjesta dokle refleksni
put zjenica prati optički put, refleks zjenica na svjetlost biće ugašen ako se tankim
snopom svjetlosti osvijetli samo slijepa polovina retine.

3) PREGLED OČNOG DNA (FUNDUS)

Vrši se uz pomoć oftalmoskopa (u edomenu je oftalmologa), a značajan je jer daje
podatke o papili n.optici. Kod mnogih neuroloških oboljenja, osobito kod postojanja
sumnje na povišen intrakranijalni pritisak ili izmjenjenost stanja krvnih sudova,
neophodno je izvršiti pregled očnog dna.

Za neurološke poremećaje od značaja su tri vrste promjena na papilli n. optici:

-zapaljenje (neuritis)
-atrofija (propadanje nervnih vlakana)
-edem (staza papile) – ispupčenje papile u očnu jabučicu, pri čemu se posebna pažnja
obraća na stanje i izgled krvnih sudova.

Blijeda papila znak je atrofije živca (broj kapilara je smanjen, a veliki krvni sudovi su
umanjenog kalibra). Kod multiple skleroze postoji temporalno bljedilo papile. Atrofija
vidnog živca može biti izazvana toksičnim noksama, kod anemije, diabetes mellitusa,
pritiska na živac tumorima i aneurizmama, te hereditarnog porijekla. Staza papile (kos
povećanja IKP) najčešće nastaje kod tumora i apscesa u mozgu, u akutnom meningitisu,
encefalitisu, kod subduralnih i intracerebralnih hematoma, SAH-a, itd.
BULBOMOTORI (MIŠIĆI POKRETAČI OKA)

1) N. OCULOMOTORIUS (III moždani živac) – je mješoviti živac (motorni i

senzorni). Inervira m. levator palpebrae superior, m. rectus bulbi superior, m. rectus
medialis et inferior i m. obliqus inferior.

2) N. TROCHLEARIS (IV moždani živac) – inervira m. obliqus superior.

3) N. ABDUCENS (VI moždani živac) – inervira m. rectus bulbi lateralis.

Jedra okulogira nalaze u mezencefalonu. Pravi mišići pokreću očnu jabučicu prema
svojoj strani pripoja (m.rectus medialis aducira oko, m. rectus lateralis abducira oko, m.
rectus superior pokreće oko prema gore, m.rectus inferior prema dolje). M.obliqus
superior pokreće oko naniže, a m.obliqus inferior naviše. Mišići pokretači oka ne djeluju
izolirano već je njihova akcija medjusobno potpomognuta.

Pri ispitivanju funkcije bulbomotora (pregled počinje inspekcijom) obraća se pažnja na:
a) oblik rime oculi i položaj očnih kapaka (inspekcijom se može uočiti ptoza)
b) položaj očnih jabučica
c) sposobnost pokretanja očiju.

A) Rime oculi (očni prorez): normalno su iste veličine. Sužena rima oculi posljedica je
spuštenog gornjeg očnog kapka – ptosis, koji prekriva veći dio rožnjače i dužice
(sreće se kod lezije n.oculomotoriusa, mijastenije gravis, kongenitalne anomalije,
Hornerovog sindroma, spazma m.orbicularis oculi inerviranog od n.facialisa što može
biti i psihogeno uvjetovano).

B) Položaj bulbusa oculi (očnih jabučica): Bulbusi su medioponirani. Položaj može da

ukaže ispitivaču da li je funkcija mišića pokretača očne jabučice očuvana, oslabljena
ili prestala. Pravi mišići pokreću očnu jabučicu u pravcu svoje kontrakcije i jedni
drugima su antagonisti (m.rectus medialis kad se kontrahira pokreće očnu jabučicu
unutra, tj.vrši addukciju, a spoljašnji pravi mišić se tada opušta). I kosi mišići su
antagonisti jedan drugom.

C) Ispitivanje pokretljivosti očnih jabučica (diplopije i nistagmus): Traži se od ispitanika

da očima prati prst ili predmet koji se kreće u horizontalnom i vertikalnom smjeru na
udaljenosti ne manjoj od 30 cm. Pri tom se prst zadržava u 9 položaja: 3 gornja (gore
lijevo, gore sredina, gore desno), u visini očiju (lijevo, sredina, desno) i 3 donja
(lijevo, sredina, desno). Pri horizontalnim pokretima prst je uspravan, a pri
vertikalnim pokretima položen.

Pokretljivost očnih jabučica treba da je koordinirana, tj. da se istovremeno kreću u istom

smjeru i lijevo i desno oko. Pri pregledu možemo ustanoviti postojanje strabizma (koji je
posljedica pareze ili paralize mišića), a od bolesnika tražimo da nam kaže da li vidi jedan
ili dva prsta.
U primarnom položaju očnih jabučica zamišljene osovine idu paralelno, tj. sijeku se u
beskonačnosti.
Konvergentni strabizam - očna jabučica okrenuta je nazalno; vidne osovine konvergiraju i
sijeku se ispred predmeta gledanja (kod paralize spoljnjeg pravog mišića oka).
Divergentni strabizam – očna jabučica okrenuta je u polje (temporalno), vidne osovine
divergiraju (paraliza unutrašnjeg pravog mišića oka);
Rijetko očna jabučica može biti okrenuta naviše (STRABISMUS SURSUM VERGENS)
ili naniže (STRABISMUS DEORSUM VERGENS).

Diplopije ili duplo viđenje je subjektivni fenomen koji postoji samo pri gledanju na oba
oka. Znak su pareze okulogira. Postoje i kod strabizma (poremećaja pokretljivosti očnih
jabučica). Vremenom se pacijent prolagođava i otklanja ih isključivanjem jednog oka.
Ako se diplopije ispituju u horizontalnom smjeru (lijevo-desno) prst se pokreće uspravno,
a ako se ispituju u vertikalnom smjeru prst se drži položeno (da bi se izbjeglo slivanje).
Ako vidi dva prsta tražimo da nam kaže kada se udaljavaju, kada približavaju i gube (jer
se udaljavaju kada gleda u pravcu djejstva oslabljenog mišića), te da li su prsti postavljeni
paralelno u istoj visini, pod uglom ili jedan iznad drugog.

Pravila za interpretaciju diplopija:

a) Diplopije se javljaju kad bolesnik gleda u pravcu funkcije paraliziranog mišića koju je
on imao prije oštećenja.
b) Duple slike se sve više razdvajaju ukoliko pacijent sve više skreće pogled u pravcu
ranije normalne funkcije sada paraliziranog mišića.
c) Kod konvergentnog strabizma slike su neukrštene, a kod divergentnog su ukrštene.

Lažna slika uvijek je perifernija, udaljenija od prave. Da bi izbjegao diplopije pacijent

okreće ili naginje glavu prema pravcu djejstva oštećenog mišića.

Kod paralize spoljnjeg pravog mišića, tj. n. abducensa postoji konvergentni strabizam,
duple slike su neukrštene (paralelne), tj. ako pokrijemo desno oko, nestat će desna slika,
znači lažna slika perifernija, udaljena od prave. Ako pacijent ima sve razmaknutije duple
slike pri pogledu u desno, uzrok može biti pareza desnog m.rectus lateralisa ili lijevog
m.rectus medialisa. Ako je pri pokrivanju lijevog oka iščezla desna slika, diplopije su
ukrštene, tj. strabizam je divergentan, odnosno, radi se o parezi m.rectus medialis lijevog
oka.
Parinoov znak – nemogućnost usmjeravanja pogleda naviše (lezija colliculi rostralis
laminae quadrigeminae).

Nistagmus – pri ispitivanju pokretljivosti očnih jabučica možemo uočiti i nistagmus, a

posljedica je naizmjenične aktivnosti agonista i antagonista. Viđa se pri oštećenjima
CNS-a (tj.malog mozga - centralni nistagmus), oka, unutrašnjeg uha (periferni
nistagmus). Pri opisivanju nistagmusa obratiti pažnju na vrstu, pravac, brzinu, amplitudu
i trajanje. Prema pravcu nistagmus može biti horizontalni, vertikalni, rotatorni,
retrakcioni (ritmičko uvlačenje obje očne jabučice u očnu duplju i vraćanje u pređašnji
položaj).
Bolesnik posmatra naš prst pri kretanju (horizontalno – (lijevo-desno) – prst postavljen na
45 stepeni od sagitalne ravni, vertikalni na gore - posmatra se pri pogledu na gore, pod
uglom od 45 stepeni iznad horizontalne ravni, a na dole pri spuštanju pogleda ispod
horizontale, pri čemu gornje kapke zadržimo palcem i kažiprstom druge ruke).

Rotatorni nistagmus – očne jabučice se kreću u pravcu kazaljke na satu ili obrnuto.
Ritmički nistagmus – ritmičko kretanje očnih jabučica sa brzim pokretima u jednom, a
sporim pokretima u drugom pravcu. Pendularni nistagmus – pokreti očnih jabučica su
jednakih oscilacija (kao klatno) – uočava se u primarnom položaju. Prema brzini
nistagmus može biti spor, srednje brz ili vrlo brz (uočiti brzu i sporu fazu, jer se prema
brzoj fazi određuje pravac Ny, zatim frekvencu „brz-spor“). Prema amplitudi pokreta,
oscilacije mogu biti fine (sitne), srednje i grube.

PREGLED ZJENICA

U neurološkom pogledu, ispitivanje zjenica je od izuzetnog značaja. Inspekcijom

procjenjujemo oblik, veličinu, pravilnost ivica i simetričnost. Normalno, zjenice su
kružnog oblika, podjednake (isocoria), normalne veličine, pravilnih ivica. Pri dnevnoj
svjetlosti prečnik im je 2-5 mm (ispod 2 mm - miosis, a preko 5mm – mydriasis).

Pregled refleksa zjenice na svjetlost pomoću dnevne svjetlosti

Pri pregledu refleksa zjenica na svjetlost, pacijent mora da gleda u daljinu kako bi se
isključilo sužavanje zjenica zbog akomodacije. Normalno zjenice reagiraju odmah,
promptno i izdašno (primjetna razlika prečnika neosvjetljene i osvjetljene zjenice).
Ispitivač pokrije oba oka dlanovima za kraće vrijeme, zatim otkriva, tj. osvjetljava jedno
oko pri čemu dolazi do sužavanja zjenice. Kad je sagledano sužavanje zjenice na tom
oku, ispitivač ponovno stavlja svoje dlanove preko oba oka i na isti način ispituje zjenicu
drugog oka. To se ponavlja 2-3 puta.

Pregled reakcije zjenice na svjetlost električnom lampom

Jedno oko poklopljeno, drugim okom gleda u daljinu da bi se izbjegla akomodacija.
Lampa se drži malo po strani, a zatim naglo upali i prilazi oku. Isto se više puta ponovi i
na drugom oku.

Ispitivanje indirektne (konsezualne) reakcije zjenica na svjetlost

Osvjetljava se zjenica jednog oka (ispitivač svojom ispruženom šakom sprečava
osvjetljavanje drugog oka), a promatra reakcija zjenice drugog oka, tj. dolazi li do
sužavanja neosvjetljene zjenice.

Ispitivanje reakcije zjenica na akomodaciju i konvergenciju

Akomodacija je prilagođavanje oka za gledanje na blizinu. Konvergencija je okretanje
očnih jabučica prema unutra.
Od ispitanika se traži da najprije gleda u daljinu, a zatim da fiksira ispitivačev prst koji se
polako približava do nekoliko cm ka očima pacijenta. Za to vrijeme ispitivač posmatra
zjenice (normalno se sužavaju), a primjetna je i konvergencija, odnosno medijalno
skretanje očinih bulbusa.
N. TRIGEMINUS – V moždani živac (jedro u ponsu)

Ovaj živac je mješovit, pretežno je senzitivan, ali sadrži i motorna i senzorna vlakna.
Naziv je dobio po tri velike grane (ramus ophtalmicus, maxillaris, mandibularis).

I) Ispitivanje senzitivne funkcije n.trigeminusa

*N.ophtalmicus inervira kožu lica i kosmatog dijela glave između linije koja spaja oba oka, a ide
preko tjemena i donje linije koja ide prednje gornjom ivicom temporalnog predjela do spoljašnjeg
očnog ugla, ivicom donjeg kapka do korijena nosa. N. ophtalmicus inervira i usku zonu nosnog
grebena, te korneu, konjunktivu, iris, sluznicu frontalnog sinusa i svoda nosne duplje.

*N.maxillaris inervira kožu lica između donje linije za inervaciju n.ophtalmicusa i linije koja ide
od ugla usana prema temporalnom predjelu (bočna strana nosa, obraz, dio sljepoočnog predjela).
On inervira i dio sluznice nosa, maksilarnog sinusa, gornju vilicu i zube gornje vilice, tvrdo i
dijelom meko nepce, gornju usnu.

*N.mandibularis inervira kožu lica između dvije linije inervacione grane n.maxillarisa i linije
koja djelomično prati ivicu mandibule. On inervira gornju polovinu ušne školjke, tragus, spoljni
ušni kanal, m. tympani, dio sljepoočnice, dio sluznice obraza, poda usta, prednje 2/3 jezika, zube
donje vilice, donju usnu.

Bolesnik zatvori oči. Ispitujemo senzibilitet za dodir (da kaže da li je osjetio i kojeg
intenziteta dodir vatom po koži lica), bol (dodir iglom kao oštar ili tup) i temperaturu
(epruveta sa hladnom vodom ne bi trebala biti hladnija od 20 stepeni C niti toplija od 50
stepeni, da se draž ne bi percipirala kao bol; naizmjenično dodirujemo kožu lica sa
epruvetama i tražimo da kaže kojom smo ga epruvetom dodirnuli). Treba izvršiti
upoređivanje na obje strane lica, radi razlikovanja intenziteta na različitim stranama lica
ili u pojedinim zonama.

Poremećaji:
Hipestezija – snižena osjetljivost za dodir
Anestezija – potpuna neosjetljivost za dodir
Hiperestezija – povišena osjetljivost za dodir
Hipalgezija -snižena osjetljivost za bol
Analgezija – neosjetljivost na bol (potpuno odsustvo osjetljivosti na bol)
Hiperalgezija (povišena osjetljivost za bol)
Termhipestezija – snižena osjetljivost za temperaturu
Termoanestezija – potpuna odsutnost osjetljivosti za temperaturu
Termhiperestezija – povišena osjetljivost za temperaturu.

A) Ispitivanje kornealnog refleksa

Izvodi se tako što se kornea dodiruje parčetom u vrh zašiljene vate. Bolesnik treba da
gleda u suprotnu stranu od one kojom prilazimo, da bi se izbjegao obrambeni refleks
treptanja. Onog momenta kada se dodirne kornea dolazi do žmirkanja (obostrano
treptanje).
Aferentni neuron je n.ophtalmicus, centar je u ponsu, eferentni neuron je n.facialis koji
prenosi nadražaj na m.orbicularis oculi. Pri oštećenju refleksnog luka na bilo kom niovu
refleks će izostati (snižen ili ugašen).

B) Konjunktivalni refleks ispituje se na isti način kao i kornealni, ali ima manju
dijagnostičku vrijednost. Ako postoji razlika u refleksnom odgovoru na lijevoj i desnoj
strani to treba uzeti kao patološku pojavu.

C) Refleks kihanja - parčetom vate draži se sluznica nosa i u normalnim okolnostima

dolazi do kihanja, ponekad i do pojačanog lučenja suza. Izostanak ovog refleksa znak je
lezije n. maxillarisa.

Ispitivanje motorne funkcije n.trigeminusa

Motornom granom (portio minor) inervira mastikatorne mišiće (žvakače). Pregled

mastikatornih mišića obavlja se palpirajući ove mišiće kad pacijent steže vilicu (ispitivač
jagodicama prstiju palpira masetere i m.temporalis sa obje strane procjenjujući snagu
njihove kontrakcije). Zatim pacijent otvara usta i pokreće donju vilicu lijevo-desno da bi
se ispitali pterigoidni mišići.

Refleks masetera ili mandibularni refleks

Bolesnik drži usta poluotvorena, ispitivač postavlja svoj palac ili kažiprst na mandibulu
po kome udara perkusionim čekićem. Dolazi do podizanja mandibule. Ugašen refleks:
lezija u perifernom živcu ili u jezgrama trigeminusa. Pojačan refleks: kod lezija iznad
jedra, oštećen piramidni put u obje hemisfere iznad jedara n.trigeminusa kada je moguće
izazvati klonus donje vilice.
N. FACIALIS – VII moždani živac (motorno jedro u ponsu)

N. facialis je mješoviti živac (motorni živac mimične muskulature, senzorni živac za

prednje 2/3 jezika –ukus, a ima i senzitivna vlakna). Naziva se još emotivni ili izražajni
živac.
Jedra n.facialisa (u ponsu) dobivaju inervaciju preko kortiko-bulbarnih puteva iz obiju
hemisfera. Dio jedra iz koga polaze vlakna za gornji dio lica, palpebralne i frontalne
grančice ima obostranu kortikalnu inervaciju, a dio jedra iz koga polaze vlakna za donji
dio lica dobivaju inervaciju samo iz kontralateralne hemisfere. Prilikom oštećenja
kortiko-bulbarnog puta bit će oštećena inervacija muskulature donjeg dijela lica.

I) Ispitivanje motorne funkcije n.facialisa

*Posmatranje mimike dok bolesnik govori ili se smješi može otkriti asimetriju
(zaostajanje jednog dijela usta, manju frekvenciju treptanja jednog oka, širi očni prorez),
nevoljni pokreti.
*Da bi se ispitala funkcija mimične muskulature čela traži se da bolesnik podizanjem
obrva nabere čelo (kod oduzetosti, čelo je bez bora).
*Da bi se ispitala funkcija m.orbicularis oculi pacijentu se naredi da jako zatvori oči. Kod
blaže slabosti nalazi se „znak cilije“ (ne može jako zatvoriti oko, trepavice se brže
vraćaju natrag).
*Donji dio facialisa ispituje se kad bolesnik voljno razvlači uglove usana (pokazivanjem
zuba), kad pokuša da naduva obraze ili da zviždi (na oduzetoj strani nazolabijalna brazda
je plića, ugao usana spušten i pomjeren ka zdravoj strani).
*Platizma (inervirana od facialisa) ispituje se na taj način što se bolesniku da nalog da
široko otvori usta kada treba da dođe do kontrakcije platizme.
*Refleks glabele – prstom kucnemo po glabeli – javlja se treptaj koji je kod zdravih osoba
simetričan.

II) Ispitivanje senzorne funkcije n.facialisa

U rutinskom pregledu ukus se ne ispituje. Za n.facialis ispitivanje se vrši na prednje 2/3

jezika. Na jezik se stavljaju slana i slatka otopina, kao i kisela otopina (kap sirćeta).

Povreda centralnog neurona dovodi samo do paralize donjeg dijela mimične muskulature,
a povreda stabla nerva do paralize svih mimičnih mišića jedne strane lica. Kod periferne
lezije svi znaci disfunkcije su na strani oštećenja. Kod centralne lezije pacijent neće moći
samo da simetrično pokaže zube.
N. STATOACUSTICUS (n.vestibulocochlearis) – VIII moždani živac

Sastavljen je iz senzornih vlakana akustičkog i vestibularnog sistema. Akustički dio čini

slušni živac, a vestibularni dio služi za održavanje ravnoteže.

D) N. acusticus s. n. cochlearis (slušni živac)

Receptori slušnog živca nalaze se u Cortijevom organu u pužnici (smještenoj u

temporalnoj kosti), tj. unutrašnjem uhu. Dorzalno i ventralno jedro je u moždanom stablu.

Ispitivanje funkcije slušnog živca vrši se pomoću sata, zvučne viljuške, glasa ili
pucketanja prstiju.

Pregled sluha u neurološke svrhe (orjentaciono) vrši se (za svako uho posebno)
približavanjem izvora zvuka sa distance na kojoj pacijent ne čuje zvuk (npr. otkucaje
sata), u zonu kada počinje da čuje zvuk, pri čemu je jedno uho zatvoreno. Zatim se
upoređuje sluh na obje strane. Može se tražiti da pacijent ponavlja rečenice koje smo
šapatom izgovorili na drugom kraju sobe pri čemu je jedno uho zatvoreno.
Ako se sluh na jednom uhu oslabljen, potrebno je diferencirati da li se radi o nervnoj ili
sprovodnoj nagluhosti poređenjem vazdušne i koštane sprovodljivosti (pomoću
Schvabahovog, Weberovog i Rineovog testa sa zvučnom viljuškom). Nervna nagluhost
posljedica je oštećenja receptora, nerava ili nervnih puteva u CNS-u, dok je sprovodna
(konduktivna) nagluhost posljedica poremećenog sprovođenja zvučnih talasa zbog
zapaljenja srednjeg uha ili začepljenja spoljnjeg ušnog kanala cerumenom).
Za objektivniju i precizniju procjenu sluha koriste se metode audiometrije i AEP.

Oštećenje sluha: hypoacusis (oslabljen sluh), anacusis (gubitak sluha), paracusis (bolje
čuje u galami nego kad je tiho), tinitus (zujanje, šum u ušima).

a) N.staticus s. n. vestibularis

Receptori n.vestibularisa su neuroepitelne ćelije koje su smještene u polukružnim

kanalićima, sakulusu i utrikulusu. Većina vlakana završi u vestibularnim jedrima, na
granici PM u pons, a dio vlakana odlazi u MM.
Služi za održavanje ravnoteže: učestvuje u kooordinaciji stajanja, pokreta i orijentaciji u
prostoru. Klinički pregled n.vestibularisa je dosta siromašan i polazi se od anamnestičkih
podataka vezano za simptome (vertigo, nistagmus i dr.)

Najkonstantniji simptom lezije vestibularnog aparata je:

*Vertigo – senzacija poremećenog odnosa sa okolinom, praćena lažnim utiskom da se

predmeti kreću u određenom pravcu. Vrtoglavica se obično javlja istovremeno s mukom,
gađenjem, povraćanjem, prostracijom, poremećajem ravnoteže.

*Ispitivanje nistagmusa – Tražimo od pacijenta da prati naš prst lijevo-desno, gore-dolje,

pri čemu ugao gledanja ne smije biti veći od 45 stepeni (da bi se izbjegao fiziološki ili
fiksacioni nistagmus). Nistagmus može biti znak lezije n.vestibularisa, ali nije specifičan
(fiziološki nistagmus javlja se pri okretanju). Prema pravcu može biti horizontalni,
vertikalni, rotatorni ili retrakcioni, a u odnosu na amplitudu fin, sitan ili grub. Spora faza
nistagmusa ukazuje na pravac kretanja endolimfe.

*Rombergov test – bolesnik stoji mirno, sastavljenih stopala, ruku ispruženih ispred sebe,
zatvorenih i otvorenih očiju. Test je precizniji ako se bolesnik popne na prste, a pozitivan
je kod oštećenja labirinta i n.vestibularisa.

Ako je oštećen sistem za održavanje ravnoteže, bolesnik će početi da se njiše i naginje

čas na jednu čas na drugu stranu, a u težim slučajevima može i da padne.
Kako se Rombergov fenomen viđa i pri oštećenju malog mozga, potrebno je utvrditi
način padanja bolesnika, što može da pomogne pri utvrđivanju mjesta lezije, tj. da li je u
pitanju lezija malog mozga ili labirinta. Ako je u pitanju lezija labirinta, kada bolesnik sa
zatvorenim očima nagne glavu na stranu oštećenja doći će do padanja, što se ne dešava
kod lezije malog mozga. Pacijenti sa oštećenjem labirinta padaju “kao kipovi”, a sa
oštećenjem malog mozga se “ruše kao slomljeni” na stranu zahvaćenu oštećenjem.

VID NEMA ODLUČUJUĆI UTJECAJ NA OVAJ TEST KOD LEZIJE LABIRINTA ILI
MALOG MOZGA, TAKO DA BOLESNIK PADA I SA ZATVORENIM I SA
OTVORENIM OČIMA. No, ako su oštećena nervna vlakna za duboki senzibilitet u
perifernim živcima ili u kičmenoj moždini, Romberg fenomen je pozitivan “samo sa
zatvorenim očima”, a bolesnik pada na bilo koju stranu. Ako su oči otvorene, Romberg je
negativan, jer bolesnik vidom kontrolira svoj položaj u prostoru (!). Od značaja je za
razlikovanje periferne, odnosno spinalne od supraspinalne ataksije.

*Kompasni hod: bolesnik sa zatvorenim očima napravi nekoliko koraka naprijed, a zatim
nekoliko koraka nazad, bez okretanja i otvaranja očiju. Normalno ne skreće bitnije od
središnje linije. Kod lezija vestibularnog aparata, kad ide naprijed - skreće na stranu
oštećenog labirinta, a pri hodu unazad skreće na zdravu stranu, tako da na podu „opisuje
zvijezdu.“
N.GLOSSOPHARYNGEUS (IX) i N.VAGUS (X)

Imaju zajedničko motorno jedro (nuc.ambiguus) u PM. Deveti i deseti moždani živac
inerviraju iste poprečno-prugaste mišiće mekog nepca, farinksa i larinksa.

N.glossopharyngeus inervira m.stylopharyngicus i mišiće stražnjeg stuba ulaza u ždrijelo, a

prenosi senzibilitet za dodir iz bubne duplje i mastoida, zadnjeg dijela mekog nepca, uvule, tube
auditive, epiglotisa, zadnjeg i bočnog dijela ždrijela, tonzila i zadnje trećine jezika.

Motorna funkcija se ispituje pomoću špatule, pri čemu se upoređuju tačke na jednoj i drugoj
strani

*Faringealni refleks izvodi se draženjem zadnjeg zida ždrijela ili korijena jezika (na svakoj strani
posebno), pri čemu dolazi do refleksne kontrakcije faringealne muskultaure i nagona na
povraćanje. Aferentni neuron je n.glossopharyngeus, refleksni centar je u medulli oblongati,
eferentni neuron je n.vagus. Ako je refleksni luk oštećen, refleks izostaje.

*Palatinalni refleks – špatulom se dodiruje uvula ili meko nepce (na svakoj strani posebno), pri
čemu se meko nepce podiže, a uvula retrahira (skvrčava). Pri oduzetosti jedne polovine mekog
nepca, izrazitije se podiže zdrava polovina.

*Senzibilitet za bol sluzokože zadnjih i bočnih zidova ždrijela, ivice mekog nepca i zadnjeg dijela
jezika ispituje se dugačkom iglom.

*Ispitivanje gustativne funkcije (ukus gorkog) na zadnjoj trećini jezika vrši se na isti način kao i
za n.facialis.

Oštećenje IX moždanog živca dovodi do poremećaja degluticije, devijacije farinksa, spuštanja

nepčanog luka.

N.vagus (mješoviti nerv) svojim somatomornim vlaknima inervira poprečno-prugaste mišiće

nepca, farinksa i larinksa. Ima zajedničko motorno jedro sa IX moždanim živcem u PM, a
somatosenzitivno jedro (nucl.tractus solitarii, za VII-bis, IX i X) prima senzitivna vlakna
sluzokože larinksa, farinksa, zadnjeg dijela jezika, spoljnjeg ušnog kanala, iz dure zadnje
lobanjske jame. Parasimpatičko ili visceromotorno jedro daje vlakna za glatku muskulaturu GIT-
a, učestvuje u regulaciji rada srca, pluća, i dr.

Inspekcija položaja nepčanih lukova (paretična strana je niža) i uvule. Pri fonaciji (izgovaranje
glasa „a“) posmatramo podizanje nepčanih lukova – pri paralizi jedne strane (uslijed oštećenja
n.vagusa), zbog podizanja zdrave strane luka, baza uvule i raphe mekog nepca skreću ka zdravoj
strani. Posmatramo i disanje, prizvuk glasova, artikulaciju.

Bilateralna lezija n.vagusa inkopatibilna je sa životom. Lezija n.recurrensa (jedne od grana)

manifestira se promuklošću zbog paralize glasne žice, glas je piskav, hrapav, bitonalan. Kod
jednostranih lezija javlja se dysphonia, a kod obostranih aphonia (govori samo šapatom). Paraliza
mekog nepca daje rhinolaliu, tj.unjkav govor.

Pregled gutanja obavlja se tako što damo pacijentu da guta čvrstu i tečnu hranu. U slučaju
obostranog oštećenja funkcije dolazi do vraćanja tečnosti kroz nos ili zagrcnjavanja.
N. ACCESORIUS (XI moždani živac)

N.accesorius je čisto motorni živac, ima kranijalnu i spinalnu granu. Inervira

m.sternocleidomastoideus (okreće glavu u stranu i savija vrat) i m. trapezius (podiže,
rotira i povlači skapulu; u fiksiranom položaju zabacuje glavu unazad).

Ispitivanje funkcije m.sternocleidomastoideusa vrši se tako što se od bolesnika traži da

bradom dodiruje predju stranu ramena (na jednoj pa na drugoj strani). Pri tome se ukaže
slobodni MSCM i pažljivo posmatra i palpira (oblik i reljef). Snagu ispitujemo tako što
tražimo od pacijenta da gura naš dlan položen na spoljnu stranu brade (protiv našeg
otpora i okrećući glavu na suprotnu stranu), za svaki mišić posebno. Ako istovremeno
ocjenjujemo oba mišića, onda šaku položimo na čelo.

Ispitivanje funkcije m.trapeziusa vršimo tako što tražimo od bolesnika da protiv našeg
otpora podiže ramena. Mišićna snaga se upoređuje na obje strane. Ako postoji oštećenje
mišića, bolesnik neće moći podići ruke iznad horizontale, gornji kraj lopatice će biti
okrenut upolje i naniže, a donji naviše i unutra.

N.HYPOGLOSSUS (XII moždani živac) – jedro u PM, ispod poda IV moždane komore

N.hypoglossus je motorni živac jezika. Kliničko ispitivanje funkcije n.hypoglossusa vrši

se procjenjivanjem pokretljivosti jezika.

*Mišićna snaga jezika procjenjuje se plaženjem i pokretanjem jezika gore-dolje, lijevo-

desno, zatim se od bolesnika traži da vrhom jezika pritiska obraz sa unutrašnje strane,
dok ispitivač prstima ispituje snagu pritiska i upoređuje je sa onom na drugoj strani.

*Protruzija jezika normalno se vrši po medijalnoj liniji. Prilikom jednostrane pareze ili
paralize jezik skreće ka oduzetoj strani (gura ga zdrava strana). Kad je paraliza periferna,
skreće ka strani lezije, a kad je paraliza supranuklearna, jezik skreće na suprotnu stranu
od mjesta lezije. Ako postoji obostrana supranuklearna lezija ne može da isplazi jezik
dalje od ivice prednjih zuba.

*Pregled stanja trofike i fascikulacije (inspekcijom, uočavaju se kod perifernih lezija):

Fascikulacije se najbolje uočavaju kad jezik leži mirno na dnu usne duplje. Hipotrofija se
uočava po naborima (kritična mjesta su ivice i vrh jezika). Atrofije i fascikulacije (u vidu
vijuganja crva) znak su lezije perifernog motornog neurona.
Nevoljni pokreti se lako uočavaju kad pacijent isplazi jezik. Grub tremor prisutan je kod
Parkinsonove bolesti, toksičnih i infektivnih stanja, neurotičara. Horeičke pokrete
možemo isprovocirati ako tražimo da pacijent zatvori oči, isplazi jezik i ispuži ruke
(putevi povezuju bazalne ganglije sa jedrima hypoglossusa).
ISPITIVANJE MENINGEALNIH ZNAKOVA

Meningealni sindrom čine: glavobolja, povraćanje, ukočenost vrata (posljedica povišenog

intrakranijalnog pritiska). Ukočenost (rigor) vrata je odbrambeni mehanizam. Naročito je
izražena pri pokretima fleksije. Kad je kontrakcija ekstenzora vrata izražena, glava može
biti u ekstenziji, a ako učestvuju u ekstenziji i ekstenzori leđa, javlja se položaj poznat
kao opistotonus.
Meningealni znaci pozitivni su kod meningitisa, SAH-a, tumora zadnje lobanjske jame,
oboljenja kičmene moždine (tumori, discus hernija) ili spinalnih korjenova
(polyradiculoneuritis), a slabo pozitivni kod visoko febrilne djece.
Zašto se javlja ukočenost vrata i drugi znaci meningitisa: pri savijanju glave ili podizanju
ispružene noge zateže se i pomjera kičmena moždina tako da istovremno nastaje
zatezanje spinalnih korjenova. Kako je istovremeno prisutno zapaljenje spinalnih
ovojnica i korjenova te pokreti izazivaju jak bol, bolesnik se brani spazmom mišića;
(ukočenost vrata) ili savijanjem nogu čime se opušta donji dio kičmene moždine i
korjenova pa se tako smanjuje bol na istezanje. Ponekad je vrat ukočen “kao daska.”
Vratni spinalni korjenovi najmanje su zategnuti kad je glava zabačena unazad, a kad su u
pitanju noge, savijanje u velikim zglobovima.

MENINGEALNI ZNACI mogu se izvesti samo ako bolesnik leži u krevetu na leđima.

1. GORNJI BRUŽINSKI (znak vrata):

Izvodi se pasivnim savijanjem vrata kad bolesnik leži opružen na leđima. Za to vrijeme
ispitivač drži jednu ruku ispod potiljka, a drugu na grudnom košu bolesnika, zatim se
lagano ali dovoljno snažno glava bolesnika podiže i brada približava grudnom košu.
Pozitivan znak je kad na ovu manipulaciju postoji otpor vratne muskulature („ukočen
vrat“) i kad bolesnik odgovara fleksijom nogu u koljenima.

2. DONJI BRUŽINSKI (kontraletarlni znak noge): Ispitivač flektira bolesnikovu nogu u

koljenu i kuku, snažno je pritiskujući prema trbuhu, pri čemu dolazi do fleksije druge
noge.

3. VUJIĆEV ZNAK: vrlo je osjetljiv, javlja se ranije, a nestaje kasnije od drugih

znakova. Bolesnik leži na leđima sa ispruženim i lako abduciranim ekstremitetima,
pri čemu su ruke u supinaciji, a noge u spoljnoj rotaciji. Nagla fleksija vrata, ako je
znak pozitivan, dovodi do fleksije u koljenu, unutrašnje rotacije stopala i pronacije
šaka.

4. KERNIGOV ZNAK:

a) Ako bolesniku koji leži na leđima, opruženu nogu u koljenu savijamo (podignemo) u
kuku, javit će se bol i fleksija noge u koljenu (kao Lasegue).
b) Drugi način: Izvodi se sa dvije noge istovremeno. Bolesnik ne može da sjedi na
krevetu sa ispruženim nogama (ili, neće moći da se pridigne iz postelje bez flektiranja u
koljenu).
OŠTEĆENJE CENTRALNOG MOTORNOG NEURONA

1.) postojanje pareze ili plegije

2.) pojačan mišićni tonus paretičnog ili plegičnog ekstremiteta
3.) pojačani mišićni refleksi (nekad i do klonusa)
4.) pojava patoloških refleksa
5.) odsustvo hipotrofija ili atrofija na plegičnim ekstremitetima
6.) odsustvo ili manja vazomotorna paraliza
7.) gubitak kožno-trbušnih refleksa (KTR)

OŠTEĆENJE PERIFERNOG MOTORNOG NEURONA

1.) postojanje pareze ili plegije

2.) oslabljen mišićni tonus paretičnog ili plegičnog ekstremiteta
3.) oslabljeni ili ugašeni mišićni refleksi
4.) odsutsvo patoloških refleksa
5.) izražene hipotrofije i atrofije na plegičnim ekstremitetima
6.) izražene vazomotorne promjene
7.) ugašeni KTR
8.) moguća pojava fascikulacija

Kod sumnje na oštećenje CMN provode se i “testovi održavanja položaja udova.” U

principu se radi o testovima u kojima se savlađuje sila gravitacije, otuda naziv
“Antigravitacioni testovi.”
Gornji Mingazzini: bolesnik sa zatvorenim očima drži ruke ispružene naprijed u
supinaciji. Ako postoji centralna pareza, zahvaćena ruka lagano pronira, često uz
istodobnu fleksiju u laktu (skraćena je), flektiranje prstiju i lagano tonjenje.
Donji Mingazzini: bolesnik leži na leđima, nadkoljenice su savijene vertikalno,
podkoljenice horizontalno. Poslije izvjesnog vremena podkoljenica paretične noge će se
kolebati gore dolje ili spuštati.
Barreov test: bolesnik leži potrbuške, podkoljenice s nadkoljenicama zauzimaju tupi
ugao. Poslije izvjesnog vremena paretična noga će početi da se spušta odnosno tone.
ISPITIVANJE MOTORIKE

Kad je funkcija motornog sistema (nervni, mišićni i koštano-zglobni) očuvana, čovjek je

u stanju da mijenja mjesto u prostoru i vrši pokrete različitih dijelova tijela. Da bi se
pokret izveo, neophodne su kontrakcije i dekontrakcije poprečno-prugastih mišića koji su
pod kontrolom nervnog sistema.

U motornoj aktivnosti učestvuju različiti dijelovi nervnog sistema, dijeleći „hijerarhiju

motornih centara“ na tri nivoa:
-spinomuskularni sistem (ćelije prednjih rogova kičmene moždine i njihovi homologi u
jedrima moždanog stabla) koji omogućava najelementarnije pokrete dijelova tijela;
-bazalne ganglije i motorni centri kore velikog mozga koji služe za izvođenje složenijih
pokreta,
-prefrontalni režanj velikog mozga u kojem nastaju ideje za smišljen, voljni pokret.

*U aktivnim pokretima važnu ulogu imaju još mali mozak i vestibularni aparat.

Sa fiziološkog stanovišta, mišići se prema funkciji dijele na agoniste koji započinju i

izvode željeni pokret, antagoniste koji se opiru agonistima i relaksiraju se kad su agonisti
u akciji, i sinergiste koji pomaži i agoniste i antagoniste svodeći nepotrebne pokrete na
minimum.

PREGLED MIŠIĆA
Osnovne metode pregleda mišića su:
1) Inspekcija
2) Palpacija
3) Perkusija
4) Ispitivanje mišićne snage
5) Ispitivanje mišićnog tonusa
6) Ispitivanje mišićnih refleksa na istezanje

1) INSPEKCIJA MIŠIĆA

Inspekcijom se dobija opći utisak o razvijenosti mišića, pa je potrebno obratiti pažnju na

asimetriju odgovarajućih mišića ili mišićnih grupa (rameni i karlični, vrat, podkoljenice),
ev.promjenu oblika mišića; posebno obratiti pažnju na kritična mjesta (tenar, hipotenar,
interosealni mišići, deltoideus, supraspinatus, infraspinatus, peronealna muskulatura;
„scapulae alatae“ – uočavaju se kad pacijent ispruži ruke naprijed pri čemu se lopatica
odvaja od grudnog koša; ili tražimo da se ispruženim rukama i šakama opire o zid). Oblik
i veličina pojedinih mišića ili grupe mišića (trofika) ukazuje na prisustvo ev. hipotrofije,
odnosno atrofije ili hipertrofije. ATROFIJA predstavlja smanjenje mišićne mase (mišić je
izgubio u svojoj zapremini), a može biti posljedica oštećenja perifernog nervnog sistema,
oboljenja mišića, inaktivnosti, slabog snabdijevanja krvlju i drugih faktora.
HIPERTROFIJA je povećanje mišićne mase (tj.zapremine mišića). Može nastati zbog
prekomjerne upotrebe mišića (funkcionalna, kod gimnastičara, atleta), ali i kao patološka
pojava kod nekih mišićnih oboljenja (zahvata pojedine grupe mišića, npr. u listovima
nogu). U nekim miopatijama javlja se PSEUDOHIPERTROFIJA – kao posljedica
infiltracije mišića masnim i vezivnim tkivom.

Da je došlo do hipotrofije ili atrofije nekog mišića može se sa sigurnošću utvrditi tek kad
se taj mišić uporedi sa homolognim mišićem suprotne strane tijela ili sa susjednim
mišićima. Za egzaktnije ocjenjivanje potrebno je mjerenje obima ekstremiteta na
pojedinim mjestima i upoređivanje izmjerenih vrijednosti sa onima na suprotnoj strani. U
normalnim okolnostima može da postoji razlika u veličini obima od 1-1,5 cm lijevo ili
desno u korist dominantne strane. Kod sumnje na neka oboljenja potrebno je izmjeriti i
dužinu ekstremiteta (DCO).

FASCIKULACIJE su spontane kontrakcije snopova mišićnih vlakana koje se vide golim

okom (posmatra se koso prema svjetlosti). Teže ih je uočiti kod gojaznih osoba, u
dubokim mišićima ili kod male djece. Bolje se vide ako se mišić posmatra koso prema
svjetlosti. Mogu se pokušati izazvati lakom perkusijom.

2) PERKUSIJA samog mišića izaziva kontrakciju onih vlakana koja su direktno udarena
(idiomuskularna kontrakcija - nema ničeg zajedničkog sa refleksom na istezanje).

3) PALPACIJA: palpacijom mišića može se procijeniti njihova čvrstina. Zdravi mišići

su elastični, pri miotoniji i hipertrofiji tvrdi, a pri pseudohipertrofijama imaju gumastu
konzistenciju. Atrofični mišići su meki, ali mogu biti i tvrdi, što se dešava ako je mišićno
tkivo zamijenjeno fibroznim-vezivnim tkivom. Kod polimiozitisa i polineuritisa mišići
mogu biti bolno osjetljivi pri palpaciji.
Pri pasivnim pokretima može se vidjeti da je istezanje mišića ograničeno. To je
KONTRAKTURA. Ona može nastati i zbog prisilnog skraćenog položaja koji traje duže
vrijeme. Zbog kontrakture ograničena je pokretljivost zgloba.

4) ISPITIVANJE MIŠIĆNE SNAGE: “TESTIRANJE (pokretljivosti) MIŠIĆA”

Funkcija mišića je održavanje položaja ekstremiteta i trupa, te izvođenje pokreta. Pokreti

se odlikuju snagom, brzinom, preciznošću i relativnom nezamorljivošću.

Za utvrđivanje lakšeg stepena pareze mišića koriste se testovi zamaranja mišića pri čemu
se paretični mišić brže zamara.
Test sa ispruženim rukama (test pronacije) izvodi se tako što pacijent zatvori oči i ispruži
ruke naprijed sa dlanovima u supinaciji. Na strani pareze zapaža se pronacija šake i
tendenca spuštanja ruke (tonjenje).
Na nogama se ispituje diskretna slobost mišića, centralnog tipa, primjenom
Mingazzinijeve i Barreove probe. Pri izvođenju probe po Mingazziniju pacijent leži na
leđima, sa nogama flektiranim u koljenu i kuku (ako postoji slabost, noga se spušta).
Barreova proba – pacijent leži potrbuške, sa nogama flektiranim u koljenu, pri čemu
podkoljenice slobodno lebde u zraku (sa podlogom zaklapaju ugao od 45-60 stepeni).
Ispitivanje mišićne snage obično se vrši paralelno da testiranjem aktivne pokretljivosti i
podliježe subektivnoj ocjeni ispitivača. Obično se testita grupa agonista i sinergista.

Mišićna snaga dominantne strane nešto je veća od suprotne. Snižena motorna snaga
praćena je brzom zamorljivošću.

Pacijent se namjesti u udoban položaj i od njega zahtijeva da izvede pokret (dovodeći do

kontrakcije mišića). Osnovno je pravilo da se u ispitivanju mišićne snage, snazi voljne
kontrakcije ispitivanog mišića suprotstavlja ispitivač (npr. kod ispitivanja snage fleksora
podlaktice, bolesnik savija ruku u laktu, a ispitivač vrši ekstenziju).

Kvantitativno određivanje snage mišića:

Snaga mišića može se ocijeniti jednostavno kao slaba, umjerena ili jaka. Preciznije se
ocjenjuje skalom (ciframa od 0-5):

0 – odsustvo svake mišićne kontrakcije (potpuna oduzetost, nema pokreta)

1 – minimalna kontrakcija mišića koja ne izaziva pokret ali se može vidjeti ili opipati
2 – pokret je moguć ako se izbjegne djejstvo gravitacije (povlači po podlozi)
3 – mišić može da načini potpun poket savladavajući gravitaciju (odiže od podloge)
4 – moguć pokret uz savladavanje snage koja mu se suprotstavlja
5 – normalna mišićna snaga (normalna mišićna kontrakcija sa punim obimom
pokreta, uz aktivan otpor za duže vrijeme, bez zamora).

A) Ispitivanje mišićne snage grupa mišića

Snaga distalne muskulature ruku najbolje se procjenjuje ako od bolesnika tražimo da

objema rukama stisne po dva naša prsta. Fina razlika između snage lijeve i desne ruke
uoči se kad tražimo da bolesnik snažno raširi prste, a mi pokušavamo da ih adduciramo
potiskujući drugi i peti prst.

Snaga distalne muskulature nogu ocjenuje se tako što tražimo od bolesnika da stoji na
prstima (angažirani plantarni fleksori prstiju) ili na petama (to omogućavaju dorzifleksori
stopala). Možemo tražiti da hoda na prstima i petama.

Stanje proksimalne muskulature ruku ocjenjuje se pritiskom na nadlakticu raširenih ruku

bolesnika. Ako postoji slabost, bolesnik ne može da podigne ruke iznad glave i da se
očešlja.

Stanje proksimalne muskulature nogu – tražimo od pacijenta da čučne i ustane više puta.
Kod postojanja slabosti to izvodi sa teškoćom (sa iskošenom karlicom, hvatanjem za
okolne predmete, „puže“ uz svoje noge ili ne može da se pridigne bez pomoći drugih).
Hod može biti „gegav“ ili „patkast“ jer prenosi oslonac s noge na nogu.
B) Ispitivanje snage pojedinih mišića

M.trapesius: bolesnik podiže ramena protiv našeg otpora.

M.serratus anterior: Bolesnik ispruži ruke i dlanom se odupre o zid. Kod očuvane snage
ovaj mišić održava skapulu priljubljenu o grudni koš i ne dozvoljava nastanak scapullae
alatae.

M. deltoideus i supraspinatus: To su abduktori nadlaktice. Bolesnik stoji i abdukuje

ruku spuštenu pored tijela do 20 stepeni, a dalju abdukciju nastavlja uz otpor ispitivača
(ispitivač pritiskuje ruke bolesnika iznad laktova naniže).

M. biceps brachii i m. brachialis: To su fleksori podlaktice. Bolesnik semiflektira ruku

u lakatnom zglobu, a ispitivač hvata bolesnikovu podlakticu iznad zgloba ručja,
pokušavajući da je ispravi (opruži).

M. triceps brachii: Ovaj mišič je ekstenzor podlaktice. Bolesnik ispruža ruku koja je
prethodno bila semiflektirana u laktu.

M. brachioradialis: Ovaj mišić je fleksor podlaktice. Bolesnik flektira ruku koja je

prethodno bila ispružena, sa dlanom između supinacije i pronacije.

Ekstenzija šake u ručnom zglobu: Prsti treba da su ispruženi (dlan okrenut prema
dolje). Otpor ispitivača je na dorzalnoj strani šake.

Volarna fleksija šake: Prsti su ispruženi (dlanovi u supinaciji). Šaka se flektira volarno
protiv otpora ispitivača.

M. iliopsoas: Ovaj mišić je fleksor nadkoljenice. Bolesnik zauzima položaj kao kod
Mingazzinijeve probe, a zatim dalje flektira nadkoljenicu protiv otpora (ispitivač gura
distalni dio nadkoljenice na dole).

M. quadriceps femoris: Ovaj mišić je ekstenzor podkoljenice. Traži se da bolesnik

ispruža podkoljenicu iz polusavijenog stava, a protiv otpora.

Plantarna fleskija prstiju i stopala – stajanje i hod na prstima – m.triceps sure,

m.tibialis posterior, m.plantaris: Bolesnik leži na leđima i gura šaku ispitivača
postavljenu na tabanu ispod prstiju.

Dorzalna fleksija (ekstenzija) stopala i prstiju: (m. tibialis anterior, m.extensor

digitorum brevis et longus); stajanje na petama: Bolesnik leži na leđima, stopalo što je
moguće više dorzalno flektira, a ispitivač hvata stopalo iznad prstiju i pokušava da ga
savije plantarno.
ISPITIVANJE MIŠIĆNOG TONUSA

Tonus se može definirati kao mišićna zategnutost u stanju mirovanja; nevoljna ili
nesvjesna osnovna napetost mišića koja je posljedica utjecaja brojnih nervnih struktura na
motornu jedinicu (vestibularni, vizuelni, proprioceptivni, mali mozak i bazalni gangliji)
ili kao otpor koji se javlja u mišićima pri pasivnim pokretima, prilikom istezanja voljno
opuštenog mišića. Prije nego što se pristupi ispitivanju tonusa, bolesniku treba objasniti
da se potpuno relaksira “KAO KAD SPAVA”, da se ne bi stekao pogrešan utisak o
izmjenjenosti tonusa ako je bolesnik povišene psihičke napetosti, u iščekivanju pregleda,
u strahu. Tonus se ispituje u prijatno zagrijanoj prostoriji (ako je prostorija hladna mišićni
tonus je pojačan), bolesnik treba da zauzme udoban položaj. Za vrijeme pregleda s
bolesnikom treba voditi beznačajne konvecionalne razgovore kako bi se on što više
relaksirao i skrenuo pažnju od pregleda.

Kod ležećih pacijenata treba obratiti pažnju na njihov položaj u krevetu, pokrete
ekstremiteta, njihov izgled, oblik (opservacija). Tonus mišića ispituje se palpacijom i
procjenom otpora pri pasivnom pokretanju segmenata ekstremiteta. Palpacijom mišića
mogu se donijeti određeni zaključci o njihovom tonusu (mada je metoda nepouzdana;
npr. hipotonični mišić je mekši). Najvažniji kriterijum u ocjenjivanju tonusa je otpor
mišića pri pasivnim pokretima kada su mišići potpuno relaksirani, a voljni impulsi za
kontrahiranje odsutni. Ispitivač čini pasivne pokrete u različitim zglobovima (uhvati
bolesnikovu ruku ili nogu proksimalno i distalno od jednog zgloba, a zatim pasivno
pokreće distalni dio) i pri tome prati otpor mišića na istezanje (može odmah da osjeti da li
se ovi pokreti izvode s lakoćom ili postoji otpor, te se mora upotrijebiti snaga i kolika,
stalno ili samo u jednoj fazi pokreta).

I) ISPITIVANJE MIŠIĆNOG TONUSA VRATNIH MIŠIĆA

Bolesnik treba da sjedi. Ispitivač stavlja lijevu ruku na vrat, a desnu na njegovo tjeme i
pokreće glavu naprijed-nazad, lijevo-desno. Procjenjuje se napetost mišića, otpor i pojava
Negroovog fenomena (isprekidan pokret, kao da je u zglobu „zupčasti točak“). Ako
bolesnik leži, glava se podigne sa uzglavlja, a zatim pusti da padne na postelju.

II) ISPITIVANJE TONUSA GORNJIH EKSTREMITETA

1. TEST BABINSKOG: nadlaktica se drži lako abdukovana u ramenu, a podlaktica se

lako flektira u laktu i procjenjuje otpor. Ako je tonus snižen, savitljivost i pokretljivost su
izrazitiji te je ugao između maksimalno flektirane podlaktice i nadlaktice manji nego
normalno. Ako je tonus povišen ugao je veći nego normalno. Pri ovome se može
registrirati Negroov fenomen ako postoji.

2. TEST TRESENJA PODLAKTICA I ŠAKA ispituje se tako da se uzme ruka za

podlakticu koja se naglo zatrese i posmatraju se oscilacije šake i otpor mišića, ili pravimo
pasivne pokrete fleksije i ekstenzije, pronacije i supinacije.
3. TEST PADANJA RUKE: bolesnik drži pasivno opružene obje ruke pored sebe, a
ispitivač ih naglo podigne pa pusti. Hipotonična ili atonična ruka će odmah pasti dok će
se druga ruka zadržati u ovom položaju.

4. TEST TRESENJA RAMENA: ispitivač prilazi bolesniku koji stoji iza leđa, uhvati i
zatrese oba ramena naprijed-nazad, pri čemu kod hipotonije dolazi do klaćenja
ekstremiteta.

III) ISPITIVANJE MIŠIĆNOG TONUSA NA DONJIM EKSTREMITETIMA

1. Procjenjuje se pasivnom fleksijom i ekstenzijom u zglobu koljena.

2. Potpuno opuštena noga naglo se savije u koljenu podizanjem i naglo spusti.

3. TEST KLAĆENJA NOGU:

Bolesnik sjedi na stolu, podkoljenice mu slobodno vise. Ako ih pasivno ispružimo
i pustimo da slobodno padnu, one će se jedno vrijeme klatiti; klaćenje je duže što je tonus
više snižen. Normalno će nastupiti klaćenje podkoljenica sa progresivnim smanjivanjem
amplitude pokreta i klaćenje će se zaustaviti nakon 6-7 oscilacija. Kod hipotonije obim
pokreta je veći, vrijeme klaćenja duže (više oscilacija).

Kod ekstrapiramidne i piramidne hipertonije, vrijeme klaćenja je skraćeno, kao i kvalitet

pokreta.

POREMEĆAJI MIŠIĆNOG TONUSA

Tonus može biti: snižen (hipotonija), ugašen (atonija) i povišen (hipertonija).

Hipotonija (flakcidnost): nastaje pri oštećenju bilo kojeg dijela refleksnog luka, kod lezija
cerebeluma (cerebelarna hipotonija), u dubokom snu, kod horeje. Hipotonični mišići su
mlitavi, meki na palpaciju, pri pasivnim poketima ne osjeća se otpor koji pruža mišić sa
normalnim tonusom, a amplituda pokreta u zglobovima je veća (npr. prsti se mogu
nenormalno dorzalno flektirati, peta da dodiruje glutealnu regiju, koljena da dosegnu do
grudnog koša). Ako je hipotonija posljedica oštećenja dubokog senzibiliteta onda su i
refleksi ugašeni.

Atonija je potpuni gubitak mišićnog tonusa (kod oštećenja ćelija prednjih rogova KM,
oštećenja korjenova, perifernih živaca, MM i EPS).

Hipertonija:
- Piramidna ili spastična, i
- Ekstrapiramidna hipertonija (s. rigor) ili plastična
SPASTIČNA HIPERTONIJA se javlja pri oštećenju piramidnog puta (CMN) radi
izostanka inhibitornog efekta u nivou sinapsi u kičmenoj moždini te će draži koje pristižu
stalno s periferije, uzbuđivati neprekidno prednje motorne neurone koji će slati impulse u
mišiće, te će zbog toga mišići biti u grču (spazmu). Ova hipertonija je SELEKTIVNA, tj.
ne nalazi se podjednako na svim mišićima; više su zahvaćeni antigravitacioni mišići (koji
se opiru sili zemljine teže) - na rukama su to fleksori podlaktice, a na nogama ekstenzori
podkoljenice. Osim toga, više su zahvaćeni distalni mišići ekstremiteta od proksimalnih.
Spastičnu hipertoniju odlikuje elastični otpor mišića na pasivno istezanje koji je obično
na početku pokreta najveći, a zatim se naglo snižava ili izgubi. Ovaj otpor se upoređuje
sa elastičnim otporom opruge peroreza koji je najveći u početku otvaranja ili zatvaranja.
To je FENOMEN PEROREZA. Pri ispitivanju tonusa pasivnim pokretanjem ekstremiteta
osjeća se otpor na početku pokreta, tj. kada se pokuša ispružiti flektirana podlaktica ili
saviti ekstendirana podkoljenica. Što se pokret više približava cilju, to će otpor biti manji
i u jednom momentu će skoro nestati. Otpor je veći ukoliko se pokret brže izvodi.

PLASTIČNA ili EKSTRAPIRAMIDNA HIPERTONIJA (RIGOR)

Javlja se pri oštećenju ekstrapiramidnog sistema, uslijed nenormalnog istvoremenog

bombardiranja ćelija u prednjim rogovima kičmene moždine impuslima koji podjednako
pristižu u mišiće agoniste i antagoniste (zbog prestanka inhibicije retikularne formacije
koja dolazi iz subst.nigra). Hipertonija je ovdje ravnomjernije raspoređena, tj. rigidnost
zahvata sve mišiće (i agoniste i antagoniste), ali je izrazitija u mišićima trupa i
proksimalnim dijelovima ekstremiteta. Zbog podjednakog rasporeda na fleksore i
ekstenzore, ekstremiteti zauzimaju srednji položaj između fleksije i ekstenzije (bolesnik
sa Parkinsonizmom ima poguren stav i ruke polusavijene u laktovima).
Pri ispitivanju tonusa, pri pasivnim pokretima bolesnikovog ekstremiteta ispitivač *stalno
osjeća otpor* kao da savija plastičnu materiju – olovu šipku. Zbog ove sličnosti plastični
povišen tonus naziva se “FENOMEN OLOVNE ŠIPKE.” Često se umjesto plastični
povišenog tonusa susreće *naizmjenično popuštanje i povišenje mišićnog tonusa* u
određenom ritmu pa se stiče utisak da u zglobu postoji zupčasti točak (FENOMEN
ZUPČASTOG TOČKA s. NEGROOV FENOMEN”). Plastična hipertonija održava se i
jednakog je intenziteta od početka do kraja pokreta (otpor postoji i pri fleksiji i pri
ekstenziji).

Kod ekstrapiramidne hipertonije mišićni refleksi su nepromijenjeni, a patološki refleksi

odsutni.
REFLEKSI
Refleks je odgovor efektora (organa ili tkiva) na draži (podražaj receptora) bez učešća
volje. Da bi se izveo refleks, refleksni luk mora biti očuvan, a čine ga: receptori, aferentni
neuron, sinapsa, eferentni neuron, mioneuralni spoj, efektor. To je prost refleksni luk.
Kod složenog refleksnog luka između aferentnog i eferentnog neurona umetnuto je jedan
ili više neurona. Mišić čiji refleks izvodimo mora biti umjereno opušten. Za optimalnu
procjenu mišićnog refleksa, draž mora biti dovoljnog intenziteta i treba izvršiti poređenje
(simteričnost) odgovora na lijevoj i desnoj strani.
Refleks se smatra ugašenim ako je izostao i poslije upotrebe metoda za pojačavanje
refleksa. Jedan od njih je JENDRAŠIKOV metod: za vrijeme ispitivanja patelarnog
refleksa pacijentu se naloži da zakači polusavijene prste šaka i snažno ih zateže. Ovaj
manevar djeluje tako što olaškava aktivnost neuromišićnog vretena. Može se tražiti od
pacijenta da stegne nadlakticu ljekara, naslon stolice, da stisne svoje pesnice. Drugi način
je da se pacijentu odvrati pažnja tako što mu se naredi da broji ili se jednostavno sa njim
razgovara.
Refleksi mogu biti normalni (eurefleksija), sniženi (hiporefleksija), ugašeni (arefleksija),
pojačani (hiperrefleksija). Kad se pri izvođenju refleksa umjesto jednog dobije više
odgovora, to je polikinetički refleks. Ako se kao refleksni odgovor pojavi kontrakcija na
suprotnom ekstremitetu, to je ukršteni refleks. Ako se kao refleksni odgovor dobije
kontrakcija mišića koji je antagonist mišiću čiji refleks ispitujemo, to je inverzni ili
paradoksni refleks.

PODJELA REFLEKSA - prema mjestu dejstva draži refleksi se dijele na:

1.PROPRIOCEPTIVNI (duboki, tetivni, mišićni) - gdje se receptor i efektor nalaze u

dubini tijela, tj. u mišiću.
2.EKSTEROCEPTIVNI (površni ili kožni) – gdje se se draži koža ili sluznica, a dobije se
kontrakcija odgovarajućeg mišića.
3.VEGETATIVNI - efektori su žlijezde ili glatki mišići, a draži se prenose vegetativnim
vlaknima.

REFLEKSI NA GORNJIM EKSTREMITETIMA

1) SKAPULOHUMERALNI REFLEKS izvodi se samo kod postojanja sumnje da je
lediran C4 ili C5 segment i to tako što se čekićem udari po vertebralnoj ivici skapule.
Kao odgovor dobija se elevacija skapule, uz addukciju i spoljnju rotaciju nadlaktice.

2) REFLEKS M. DELTOIDEUSA: M. deltoideus je abduktor nadlaktice. Perkusionim

čekićem se udari po srednjoj trećini spoljnje strane nadlaktice gdje se nalazi hvatište
mišića. Efekat je abdukcija nadlaktice. Refleksni luk je n.axillaris, a sinapsa je u C5 i
C6.

3) REFLEKS M. PECTORALIS MAIOR: adduktor nadlaktice. Refleksne neurone čine

nn.thoracici anteriores, a sinapse su u C5, C6 i C7. Ispitivač postavi prst na tetivu
pektoralnog mišića na mjestu njenog hvatišta na humerus. Udar perkusionim čekićem
 dovodi do addukcije nadlaktice. Pri izvođenju ovog refleksa nadlaktica se stavi u
srednji položaj abdukcije.
4) REFLEKS M. TRICEPSA BRACHII: ekstenzor podlaktice. Najbolje je da se
bolesnik pri izvođenju ovog refleksa podboči (ili stavi ruke u visini pupka na
abdomen), a može se izvoditi i tako da se nadlaktica postavi u položaj lake abdukcije,
podlaktica mlitavo visi dok je dlan okrenut nazad. Izvodi se tako što ispitivač lako
odigne lakat pacijentu i udari po tetivi mišića odmah iznad olekranona, a kao
refleksni odgovor dobije se ekstenzija podlaktice. Refleksni neuroni sadržani su u
n.radialisu, a sinapsa je u C6 - C8 segmentu.

5) REFLEKS M. BICEPS BRACHII: fleksor podlaktice. Ako bolesnik leži, nadlaktice

su na postelji, podlaktice i šake na trbuhu. Ispitivač stavlja svoje prste na tetivu mišića
po kojoj udara perkusionim čekićem. Ako bolesnik sjedi ili stoji, ruka treba da je
relaksirana, a podlaktica u položaju između fleksije i ekstenzije, te semipronacije u
odnosu na nadlakticu. Vrši se udar perkusionim čekićem po prstu postavljenom u
pregib lakta bolesnika. Refleksni neuroni sadržani su u n. musculocutaneus, a sinapsa
je u C5, C6 segmentu.

6) REFLEKS M. BRACHIORADIALISA (najvažniji refleks na rukama jer je m.

brachioradialis jedini mišić koji se može dobro upoređivati na obje ruke). M.
brachioradialis je fleksor podlaktice, a šake dovodi u srednji položaj između pronacije
i supinacije. Ispitivač drži opuštenu podlakticu ili šaku pacijenta u svojoj ruci (dlanu),
pri čemu je ruka pacijenta u supinaciji. Udarac čekićem se vrši po distalnom dijelu
radijusa u blizini ručnog zgloba (tetiva mišića je iznad processus styloideus radii), pri
čemu dolazi do trzaja podlaktice prema nadlaktici sa tendencom pronacije. Refleksni
neuroni su sadržani u n. radialisu, a sinapse su u C5, C6 segmentu.

7) REFLEKS FLEKSORA PRSTIJU (Tromnerov refleks) – ispitivač obuhvati svojom

šakom ruku pacijenta sa dorzalne strane, podigne je i onda brzo i jače udari svojim
jagodicama po jagodicama polusavijenih prstiju pacijenta. Odgovor je kratki trzaj sva
četiri prsta u smislu fleksije. Ako je refleks živahan može doći i do fleksije palca.

Ostali refleksi na gornjim ekstremitetima:

- PRONATORNI REFLEKS
- REFLEKS FLEKSORA ŠAKE
- MAJEROV I LERIJEV REFLEKS

REFLEKSI NA DONJIM EKSTREMITETIMA

1. PATELARNI REFLEKS ILI REFLEKS M. QUADRICEPS FEMORIS -ekstenzor

podkoljenice. Refleksni neuroni su sadržani u n. femoralisu, a sinapsa se nalazi u L2-L4.

a) Način izvođenja refleksa kad bolesnik sjedi:

Bolesnik sjedi na stolici, stopala su položena na pod, ugao između nadkoljenica i
podkoljenica treba da je nešto veći od 90 stepeni. Jednu ruku stavimo na mišić, a drugom
se vrši udarac po tetivi koja povezuje patelu sa tibijom. Da bi se usporedila kontrakcija
mišića na jednoj i drugoj nozi, palac se stavlja na jedan mišić, a rašireni ostali prsti na
drugi mišić. Odgovor je ekstenzija podkoljenice.
b) Način izvođenja refleksa kad bolesnik leži:
Podkoljenice pacijenta se postave u polusavijeni položaj, sa petama oslonjenim na
podlogu. Ispod podkoljenice stavi se lijeva podlaktica (ili se podmetne jastuk, savijeno
ćebe), da bi mišići relaksirali. Čekićem se udara po tetivi mišića između patele i
tuberozitas tibije, na jednoj i na drugoj strani radi usporedbe.

2.REFLEKS TRICEPSA SURAE – AHILOV REFLEKS - plantarna fleksija stopala.

Refleksni neuroni sadržani su u n. tibialisu, a sinapse su L5, S1, S2.

a) Kad bolesnik kleči na stolici (sjedište stolice treba da je tapacirano) pri čemu stopala
slobodno vise. Pacijent se rukama nasloni na zid. Refleks se izvodi udarcem perkusionim
čekićem po tetivi mišića, a odgovor je plantarna fleksija stopala.

b) U ležećem položaju: Bolesnik leži na leđima, noga je lako flektirana u kuku i koljenu,
nadkoljenica abducirana, a podkoljenica savijene noge se prebacuje preko donje trećine
podkoljenice ispružene noge. Lijevom rukom se lako dorzalno flektira stopalo (ako se
previše dorzalno flektira, mišić se previše zategne te se refleks ne dobije), a drugom
rukom se udara perkusionim čekićem po Ahilovoj tetivi.

3. REFLEKS MIŠIĆA PLANTARNIH FLEKSORA – ROSSOLIMO REFLEKS

Bolesnik leži na leđima, opruženih nogu, stopala lako dorzalno flektiranih. Ispitivač lako
dorzalno flektira stopalo, perkusionim čekićem udara po jagodicama drugog i trećeg
nožnog prsta. U normalnim slučajevima i pri smanjenoj mišićnoj nadražljivosti, odgovor
na ovu draž neće biti uočljiv, a pri povećanoj mišićnoj nadražljivosti dolazi do brze
plantarne fleksije svih prstiju – pozitivan Rossolimo.

POVRŠNI (EKSTEROCEPTIVNI) REFLEKSI

Kod ovih refleksa draži se koža ili sluznica, a dobije se kontrakcije mišića. Samo neki
mišići imaju svoje površne reflekse.

REFLEKSI SLUZNICA-MIŠIĆ

a) kornealni refleks (n.ophtalmicus, pons, n.facialis)

b) konjunktivalni refleks (isti refleksni luk)
c) palatinalni refleks (n. glossopharyngeus, m. oblongata, n. vagus)
d) faringealni refleks (isti refleksni luk)

TRBUŠNI KOŽNI REFLEKSI (KTR)

Izazivaju se povlačenjem tupom iglom ili ključem po koži trbuha, od spolja ka unutra, u
tri nivoa. Odgovor je kontrakcija trbušne muskulature na strani koja se draži, što ima za
poljedicu pomjeranje umbilicusa i linee albe ka strani draženja.

Gornji trbušni kožni refleks –povlači se u gornjem kvadrantu trbuha. Inerviran je VII-IX
interkostalnim nervima, sinapsa je u Th 7-Th 9 segmentu.
Srednji trbušni kožni refleks –povlači se u visini umbilicusa. Inerviran je IX-XI
interkostalnim nervom, a sinapse su u Th 9-Th 11 segmentu.
Donji trbušni kožni refleks – draže se donje partije trbuha. Refleksne neurone čine donji
interkostalni nervi, n. iliohypogastricus i n. ilioinguinalis.

*Ugašeni ili brzo iscrpivi kožni refleksi najčešće su znak oštećenja piramidnog puta.
Mogu nedostajati ako je trbuh mlitav (npr.kod multipara, operacija abdomena, gojaznih
ili starijih osoba) i to nije patološki znak. Imaju veliki značaj u visinskoj dijagnostici kod
lezija kičmene moždine.

REFLEKS CREMASTERA: izvodi se tako što se tupom iglom ili olovkom prevuče po
unutrašnjoj strani nadkoljenice, pri čemu dolazi do kontrakcije m. cremastera (mošnice)
i podizanja istostranog testisa.

PLANTARNI KOŽNI REFLEKS: Refleksni luk sačinjavaju n. tibialis, a sinapse su u L4-

S3. Normalan odgovor je plantarna fleksija prstiju. Izvodi se tako što se tupim
predmetom povlači od pete, spoljnjom ivicom stopala ka prstima, a zatim medijalno do
baze palca. Drugom rukom ispitivač pridržava distalni dio podkoljenice.

*Normalan odgovor je plantarna fleksija svih prstiju. Obostrano „nijemo stopalo“ može
biti urođeno, a ako je samo na jednoj strani, onda je znak piramidne lezije. Naravno,
refleks se neće moći izvesti ako postoji oštećenje senzibiliteta.

PATOLOŠKI REFLEKSI (refleksi koji se javljaju kod patoloških stanja)

U fiziološkim uvjetima, CMN utječe prigušujuće na mišićne, a oslobađajuće na površne

reflekse. Otuda je razumljivo da će kod oštećenja CMN doći do pojačanja u odgovoru
(hiperefleksije) kod mišićnih refleksa, a do gašenja (arefleksije) površnih refleksa. Kod
lezija PMN, međutim, dolazi do sniženja ili gašenja i dubokih i površnih refleksa.

REFLEKS BABINSKOG: Jedan je od najvažnijih u neurologiji i siguran je znak

oštećenja piramidnog puta.

Način izvođenja: tupim predmetom povlači se od pete, spoljnom ivicom stopala ka

prstima, a zatim ka unutrašnjoj ivici stopala. Istovremeni pritisak drugom rukom na
potkoljenicu poboljšava izvođenje ovog refleksa. Kad je potpuno izražen (tipičan), sastoji
se od dorzalne fleksije palca (ekstenzioni odgovor), lepezastog širenja i plantarne fleksije
ostalih prstiju.
*Odgovori mogu biti i atipični (samo dorzalna fleksija palca ili samo lepezasto širenje
prstiju). Ako nismo sigurni, odgovor se označi kao „suspektan znak Babinskog“. Nekad
se vidi i „spontani Babinski“ kad pacijent hoda, kada je bešika prepuna ili kod drugih
visceralnih nadražaja.
MODIFIKACIJE BABINSKOG (posljedica proširenja refleksogene zone):
1) Oppenheimov test: pritiskom palcem i kažiprstom na tibiju i povlačenjem naniže.
2) Gordonov znak: pritiskom na mišiće podkoljenice
3) Bingov znak: bockanjem dorzalne strane stopala
4) Čedokov znak: povlačenjem tupom iglom oko spoljašnjeg malleolusa
5) Šeferov znak: pritiskom na Ahilovu tetivu.

KLONUS: Kad je mišićni refleks izrazito pojačan, može se javiti klonus (ritmička
kontrakcija jednog ili grupe mišića agonista). Najčešće se izaziva na koljenom i skočnom
zglobu.

Klonus patele: predstavlja seriju ritmičkih pokreta patele (čašice) u pravcu gore-dolje.
Može se izazvati samo kad bolesnik leži na leđima, ispruženih nogu. Ispitivač palcem i
kažiprstom obuhvati patelu odozgo, gura je energično distalno (ka potkoljenici) i zadrži je
u tom položaju (sve dok traje pritisak, održavat će se i ritmičke kontrakcije mišića,
tj.pokreti patele u smjeru gore-dolje). Znak lezije piramidnog puta.

Klonus stopala: ispoljava se serijom ritmičkih naizmjeničnih pokreta fleksije i ekstenzije

stopala pri naglom istezanju m. tricep surae. Način izvođenja: Ispitivač lijevom rukom
pridržava bolesnikovu podkoljenicu lako savijenu u koljenu, a desnom rukom (šakom)
uhvati vrh stopala i napravi energičan dorzifleksioni trzaj. Ako je mišićna nadražljivost
pojačana, javit će se klonus stopala koji se ne iscrpljuje sve dotle dok je mišić pasivno
istegnut. Neiscrpni (pravi) klonus je siguran znak lezije piramidnog puta. Iscrpni klonus
je samo onda patološki ako se pojavljuje na jednoj strani.

*Lažni klonus (pseudoklonus): nastavlja se i kada pritisak na stopalo bolesnika popusti

(jer se radi o naizmjeničnoj kontrakciji agonista i antagonista). Odlikuje se manjim
brojem pokreta koji nisu ritmički i brzo se iscrpljuju. Može se susresti kod neurotičnih
osoba, sa živahnim mišićnim refleksima.

REFLEKS HVATANJA (normalno se viđa kod djece mlađe od 4 mjeseca). Izvodi se

stavljanjem drške perkusionog čekića u otvorenu bolesnikovu šaku pri čemu dolazi do
savijanja prstiju i stezanja uhvaćenog predmeta.

PALMOMENTALNI REFLEKS: Pri draženju tenara, ako je refleks pozitivan, dolazi do

kontrakcije m.mentalisa (mišić brade) i m.orbicularis orisa na strani draženja, tj. do
nabiranja i podizanja ugla usana. Pozitivan je kod lezija piramidnog puta, difuzne lezije
frontalnog režnja i kod psihički napetih osoba bez neurološkog poremećaja.
ISPITIVANJE FUNKCIJE MALOG MOZGA

Mali mozak je smješten u stražnjoj lobanjskoj jami. Sastoji se iz dvije hemisfere, između
kojih je vermis. Sa susjednim dijelovima mozga povezan je sa 3 para krakova: corpus
restiforme (povezuje ga sa kičmenom i produženom moždinom), brachia conjunctiva (sa
gornjim dijelovima moždanog stabla i velikim mozgom) i brachia pontis (sa ponsom).
Osnovna funkcija malog mozga je koordiniranje pokreta i održavanje ravnoteže
(regulacija motorike trupa, održavanje ravnoteže tijela i orijentacije u prostoru, regulacija
položaja i pokreta zglobova, održavanje određenog položaja tijela, posredovanje u
pravilnom izvođenju pokreta, integracija i koordinacija motornih reakcija, tj. pokreta).
*Lezije središnjih struktura malog mozga daju poremećaj hoda i stajanja, oštećenje
meduloflokularnog režnja nistagmus, oštećenje lateralnih dijelova malog mozga, tj.
hemisfera dovodi do poremećaja finih koordiniranih pokreta distalnih dijelova
esktremiteta.

1. ISPITIVANJE ODRŽAVANJA RAVNOTEŽE

Pri ispitivanju funkcija malog mozga neophodno je utvrditi da li bolesnik može

samostalno da se podigne u uspravan stav, DA LI MOŽE BEZ POMOĆI DRUGOG DA
STOJI I DA HODA. Ako je mali mozak očuvan, sve ove radnje bolesnik izvodi uredno.
U održavanju ravnoteže posebnu ulogu ima vermis malog mozga čije oštećenje dovodi do
pojave gotovo identičnih simptoma kao i pri leziji vestibularnog aparata: teški poremećaj
ravnoteže, poremećaj kretanja sa ljuljanjem, nesigurnost pri stajanju (osoba nije u stanju
da se održi u uspravnom položaju). Poremećaj ravnoteže naročito je uočljiv pri hodu koji
je nesiguran, na širokoj osnovi, kao kod pijanog čovjeka, sa tendencijom pada naprijed ili
nazad.

ROMBERGOV TEST: Od bolesnika se zahtijeva da, najprije sa otvorenim, a potom sa

zatvorenim očima, stoji u stavu “mirno” pri čemu su stopala tijesno priljubljena jedno uz
drugo, a ruke ispružene prema naprijed. On će početi da se klati, i to dosta grubo, a ako
ga ispitivač ne bi pridržao, srušio bi se. Ova nesposobnost održavanja ravnoteže pri
stajanju sa sastavljenim stopalima naziva se POZITIVNIM ROMBERGOVIM znakom
koji se viđa i pri oštećenju VESTIBULARNOG APARATA I ZADNJIH FUNIKULA
KIČMENE MOŽDINE. Ako je u pitanju lezija zadnjih funikula kičmene moždine,
bolesnik će moći da održi ravnotežu samo onda ako drži oči otvorene, tj. kad vidom može
da kontrolira svoj položaj u prostoru, ali čim zažmiri, doći će do nesigurnosti (Romberg
je negativan sa otvorenim očima, a pozitivan sa zatvorenim očima).

2. ISPITIVANJE KOORDINACIJE POKRETA

Ataksija je poremećaj koordinacije mišića u obavljanju jedne radnje. Cerebelarna ataksija

viđa se prilikom pokušaja izvođenja složenih pokreta i radnji (npr.hod i stajanje).
LOKOMOTORNA ATAKSIJA viđa se kad bolesnik hoda (ataksičan hod). Hod je “cik-
cak”, posrčući, sličan hodu pijanog čovjeka, a radi boljeg održavanja ravnoteže bolesnik
širi noge da bi imao veću površinu oslonca. Za razliku od ataksije pri oštećenju zadnjih
snopova ovdje kontrola od strane očiju ne pomaže boljem održavanju ravnoteže.
ISPITIVANJE KOORDINACIJE POKRETA NA RUKAMA

a) Proba prst-nos: Bolesniku se da nalog da ispruži ruku sa strane i da vrh ispruženog

kažiprsta približiva vrhu nosa, sa otvorenim a zatim sa zatvorenim očima, jednom pa
drugom rukom. Dysmetria (vrsta cerebelarne ataksije) je nesposobnost procjenjivanja
amplitude pokreta, brzine i jačine mišićne kontrakcije zbog čega dolazi do promašivanja,
tj. prebacivanja preko cilja ili nedostizanja do cilja. HIPERMETRIJA (prebacivanje cilja)
– kada umjesto vrha nosa dodirne obraz suprotne strane. Zaustavljanje prsta prije cilja,
posljedica je nesigurnosti zbog ataksije i zove se BRADITELEOKINEZA.

b) Test zaustavljanja ruku: Bolesniku damo nalog da podigne ruke iznad glave i da ih
drži u uspravnom položaju. Potom se od bolesnika zahtijeva da ruke naglo spusti u
vodoravan položaj, tj. da ih zadrži ispružene ispred sebe. Primjetno je da se ruka na strani
oboljele hemisfere malog mozga zaustavlja u nižoj ravni nego zdrava.

c) Test hiperpronacije (Tomasova proba za dismetriju)

Bolesnik sa zatvorenim očima drži ruke ispružene naprijed sa dlanovima okrenutim
naviše (SUPINACIJA). Naredi mu se da izvrši naglu pronaciju. Dizmetrična ruka će više
pronirati pa će njen dlan biti okrenut u polje umjesto naniže.

d) Test crtanja linija: Ispitivač nacrta dvije uspravne linije i zamoli bolesnika da ih
vodoravnom crtom spoji. Kod oštećenja funkcije malog mozga bolesnik dobro započinje
zadatak, stavlja vrh olovke tačno na jednu crtu, ali nacrtana linija nije vodoravna nego pri
svakom pokušaju ide ispod kraja druge crte i duža je no što treba.

ISPITIVANJE KOORDINACIJE POKRETA NA NOGAMA

a) Test peta-koljeno: Bolesnik leži na leđima ispruženih nogu; petom jedne noge dodiruje
koljeno druge noge, a zatim spušta petu niz podkoljenicu, prvo otvorenim pa zatvorenim
očima. Isto ponovi i sa drugom nogom. Ako prebaci petom iznad koljena, to je
hipermetrija, a ako petom dodirne podkoljenicu, to je hipometrija. Poremećena
koordinacija pokreta postaje ubjedljivija ako se pacijentu da nalog da petom klizi naniže
prema stopalu. Kod zdravih osoba peta će kliziti po pravoj liniji, a kod osoba sa
poremećajem koordinacije pokreta, peta će kliziti po “cik-cak” liniji (ataksija).

*Prilikom jednostranih lezija malog mozga, ataksija je istostrana sa oštećenom

hemisferom malog mozga.

b)Test savijanja koljena - fenomen imitacije služi za ispitivanje poremećene funkcije

malog mozga i očuvanosti dubokog senzibiliteta. Ležećem bolesniku se jedna noga savije
u kuku i koljenu i od njega zahtijeva da zatvorenih očiju dovede drugu nogu u isti
položaj. Kod lezija malog mozga, na strani oštećenja, noga će se saviti mnogo više.

ISPITIVANJE DIJADOHOKINEZE
Dijadohokineza je sposobnost brzog i pravilnog izvođenja antagonističkih pokreta.

Test dijadohokineze: savijene ruke u laktovima se postave ispred grudi i brzo izvode
pokreti supinacije i pronacije, fleksije i ekstenzije. Normalno se ovi pokreti izvode brzo i
precizno, a kod oštećenja malog mozga sporo i neujednačeno.
*Adijadohokineza - nesposobnost brzog i pravilnog vršenja antagonističkih pokreta. Vidi
se na strani lezije. Pokreti su nezgrapni, nepravilni i spori.

Fenomen odbijanja (HOLMS-STEWARTOV ZNAK):

Bolesnikova ruka savijena u laktu i postavljena prema grudima, snažno se povuče upolje
prema ispitivaču, protiv otpora od strane bolesnika. Kad naglo pustimo ruku, ona će
udariti u grudni koš (kod lezije malog mozga ne dolazi do odbrambene ekstenzije).

Baranijev test pokazivanja

Ispitivač sjedne naspram bolesnika, pruži ruku sa ispruženim kažiprstom prema bolesniku
i zahtijeva od njega da pokreće svoju ruku gore-dolje i pri tome tačno pogađa ispruženi
kažiprst ispitivača; prvo to čini sa otvorenim pa sa zatvorenim očima. Zatim ispitanik
pokreće ruku lijevo-desno, pri čemu treba da dodirne prst ispitivača. Ukoliko je prisutna
lezija malog mozga, bolesnikova ruka će promašivati i udaljavati se od cilja pri svakom
novom pokretu – u smislu oštećene hemisfere malog mozga. Ponovljena proba
promašivanja u istom smjeru znači pozitivnu probu.

ISPITIVANJE RUKOPISA: poseban vid dismetrije je pisanje krupnijim slovima nego

što je to uobičajeno (MEGALOGRAFIJA). Slova su sve veća što pacijent duže piše.

ISPITIVANJE SINERGIJE POKRETA

SINERGIJA je sposobnost izvođenja složenih pokreta. Kod oštećenja malog mozga ta

sposobnost je poremećena što ima za posljedicu dekompenzaciju pokreta, tj. gubitak
sposobnosti koordinacije različitih mišićnih grupa. Ova pojava naziva se ASINERGIJA.

Za ispitivanje sinergije koriste se dva testa:

1.Normalno je da pri hodu trup zaostaje za nogama i da, dok stojimo, pri pokušaju
savijanja unazad, automatski izbacujemo trbuh prema naprijed, a savijamo noge u
koljenima (da bi se povećala površina oslonca i izbjeglo padanje). Kod asinergije koljeno
se neće flektirati i bolesnik pada unazad ako ga ispitivač ne zadrži.
2. Bolesnik leži na leđima sa lako razmaknutim nogama i rukama prekrštenim na
grudima. Pri pokušaju da sjedne, podiže noge (ili jednu nogu) umjesto trupa i ne uspijeva
(test po Babinskom).

ISPITIVANJE CEREBELARNOG TONUSA

Hipotonija: snižen mišićni tonus često je prisutan kod oštećenja malog mozga (uočava se
na strani lezije). Vidi se po tome što se ekstremiteti mogu dovesti u nenormalne položaje
hiperrefleksije ili hiperekstenzije, jer je otpor mišića pri pasivnim pokretima smanjen.
1) Test tresenja: Ako uhvatimo bolesnka za obje podlaktice pa ih zatresemo, šaka na
hipotoničnoj strani pravit će veće amplitude.
2) Test klaćenja: Bolesnik sjedi tako da mu noge slobodno vise. Kad zanjišemo
podkoljenice, hipotonična noga duže će se klatiti i praviti veće amplitude pokreta.
Ako se u istom položaju izvede patelarni refleks, dobit će se duže klaćenje stopala
(tzv.pendularni patelarni refleks).

*Za razliku od hipotonije zbog oštećenja PMN, u cerebelarne hipotonije mišićni refleksi
su normalni.

ISPITIVANJE INTENCIONOG TREMORA

Kod oštećenja malog mozga, intencioni tremor vidi se u toku ciljanih pokreta, naročito u
trenutku kad se ekstremitet približava cilju, te pacijent prosipa tečnost iz čaše u trenutku
kad je ova blizu usta ili prosipa jelo iz kašike.

Proba prst-nos i peta-koljeno pogodne su za otkrivanje intencionog tremora. Izvode se sa

otvorenim očima (!).
Test kočenja (proba Vujić-Dimitz): od bolesnika se traži da kažiprste obje ruke naglo
usmjeri jedan prema drugom i naglo ih zaustavi na rastojanju 10-20 cm, kao da su udarili
u zamišljeni zid. Pri ovom kočenju jasnije će se pokazati intencioni tremor (kao
„fenomen dobovanja“).

POREMEĆAJ GOVORA (skandiran govor)

Zbog poremećaja koordinacije mišića koji učestvuju u govoru pojedini slogovi su
razdvojeni, drugi su sliveni, nerazumljivi, neki glasnije ili tiše izgovoreni (skandiran
govor). U nekim slučajevima govor je usporen i monoton.

POREMEĆAJ HODA
Ataksičan hod: Nastaje zbog ataksije i asinergije. Hod je teturav, na širokoj osnovi, sa
razmaknutim nogama, sličan hodu pijanog čovjeka. Progresija nogu i trupa je nejednaka
(trup zaostaje).
Tandemski hod: neizvodljiv je kod lezija malog mozga, tj. bolesnik ne može hodati
stavljajući petu jedne noge ispred prstiju druge noge.
Kompasni hod: bolesnik sa zatvorenim očima napravi nekoliko koraka naprijed, a zatim
nekoliko koraka nazad. Zbog skretanja na jednu stranu, on će načiniti krug, ostavljajući
za sobom zamišljeni trag zvijezde ucrtane na kompasu.

*Kompasni hod prisutan je i kod lezija vestibularnog aparata.

OCJENJIVANJE TEŽINE PREDMET

Predmet stavljen u ruku oštećene strane obično se čini lakšim (zbog hipotonije) i nije
moguće utvrditi razliku u težini od 50 i 100 gr (na zdravoj strani osjeća se razlika između
15 i 20 gr).

NISTAGMUS I DEVIJACIJA OČIJU

U slučaju lezije jedne hemisfere malog mozga očne jabučice su blago okrenute ka
zdravoj strani. Prisutan je nistagmus.
Od pacijenta tražimo da prati naš prst ili predmet u sva četiri pravca, ali ugao ne smije
biti veći od 45 stepeni.
EKSTRAPIRAMIDNI SISTEM

Ekstrapiramidni sistem je filogenetski „stariji motorni sistem“ koji je pod kontrolom kore
velikog mozga. U suradnji sa drugim nervnim strukturama učestvuje u regulaciji pokreta,
položaja i tonusa. EPS čine: bazalni gangliji (neostriatum i palleostriatum),
nucl.subthalamicus, subst.nigra, nuc.ruber, retikularna formacija, oliva u produženoj
moždini i nucl.dentatus u malom mozgu. Sva jedra EPS direktno su povezana sa korom
velikog mozga.

*Znaci koji se javljaju pri oštećenju ekstrapiramidnog sistema grubo se mogu podijeliti u
dvije grupe:
1. Hiperkinezije
2. Hipokinezije
3. Poremećaj tonusa
4. Gubitak asociranih i izražajnih pokreta

1. HIPERKINEZIJE – “nenormalni nevoljni pokreti” koji iščezavaju u toku spavanja.

Tremor- je nevoljno, ritmičko kretanje dijelova ekstremiteta ili glave (frekvenca 3-12
pokreta/sec.) koje nastaje naizmjeničnom kontrakcijom agonističkih i antagonističkim
mišića zbog čega dolazi do oscilacije tog dijela tijela, sa podjednakom amplitudom
pokreta oko zamišljene osovine.

a) Tremor u miru - javlja se kad je ekstremitet u mirovanju (M.Parkinsoni)

b) Statički tremor –viđa se kad se ekstremitet održava u izvjesnom položaju –
naprijed ispružene ruke (vidi se i kod alkoholizma i toksikomanije).
c) Intencioni, akcioni ili kinetički tremor - nastaje u toku voljnih pokreta,
naročito u trenutku kad se ekstremitet približava cilju (kod MS, lezija malog
mozga, hepatolentikularne degeneracije).
d) Rubralni tremor - kombinacija intencionog i statičkog tremora. Kad su ruke
ispružene naprijed, vidi se statički tremor, a pri izvođenju probe prst-nos javlja
se intencioni tremor.
e) Hereditarni (esencijalni) tremor - nasljedan; to je jedini poremećaj koji ove
osobe nasljeđuju i kao takav ostaje nepromijenjen kroz čitav život. Njega ne
prate drugi znaci povrede ekstrapiramidnog sistema.
f) Senilni tremor – to je esencijalni tremor sa kasnim početkom; javlja se kao
izoliran neurološki poremećaj pretežno na rukama, ali se može vidjeti i kao
tremor glave.
Horeički pokreti su brzi, nevoljni, nepravilni, neritmički, besciljni. Mogu zahvatiti bilo
koji dio tijela. Na licu se mogu javiti kao brzi pokreti mimike, na jeziku, na
ekstremitetima kao besciljni fragmenti pokreta. Kada su intenzivni ometaju normalne
pokrete, gutanje, govor, pisanje, stajanje. Posljedica su prekida u harmoniziranju pokreta
i poremećaja suradnje sinergista i antagonista. Pojačavaju se u uzbuđenju, a nestaju u snu.

Atetozni pokreti (mobilni spazmi)
ekstremiteta (dovode do uvijanja
prstiju i šake, radijalna i ulnarna
istovremena kontrakcija agonista
drugi.
su spori, nevoljni, crvuljasti pokreti distalnih dijelova
i izvijanja pojedinih dijelova tijela): hiperekstenzija
fleksija zgloba ručja. Uzrok atetoznim pokretima je
i antagonista pri čemu preovladavaju čas jedni čas

Torziona distonija: ako atetozni pokreti zahvate proksimalne dijelove ekstremiteta ili trup
i vrat nastaje sindrom torziona distonija – kada ekstremiteti ili vrat i trup zauzimaju
neobične položaje fleksije, ekstenzije, torzije (izvijanje oko uzdužne osovine - toricolis,
tortipelvis).

Balistički pokreti: nevoljni pokreti koji zahvataju pretežno proksimalne zglobove

ekstremiteta jedne strane tijela, što daje sliku grubog bacakanja ekstremiteta. Imaju veću
amplitudu i brži su od horeičkih pokreta. Podsjećaju na bacanje lopte ili kamena s
ramena.

2. HIPOKINEZIJE – rezultat povišenja alfa-motorne aktivnosti

- Osiromašenje i sporost motornih pokreta – hipokinezija i bradikinezija koje

nastaju zbog povišenog mišićnog tonusa (rigidnosti) koji onemogućava brze pokrete.

3. POREMEĆAJ TONUSA – ispoljava se povišenim otporom u mišićima u vidu

rigidnosti ili „zupčastog točka“, kada su zahvaćeni svi mišići, ali izrazitije proksimalne
grupe (vrat, ramena). Radi se test padanja glave (spušta se sporo ili visi u zraku).

4. AUTOMATSKI POKRETI – nastaju jer slabije radi gama-eferentni sistem

- Gubitak izražajnih pokreta ide uporedo sa promjenama tonusa i mišićne

aktivnosti.

*Kod oštećenja EPS razlikuju se dva osnovna sindroma:

Hipokinetski-hipertonični sindrom – predstavnik ove grupe je Parkinsonov sindrom.

Najvažniji simptomi su: rigor, akinezija (bradikenzija), tremor u miru (na šakama liči na
„brojanje novca“ , donjoj vilici, jeziku) i oštećenje posturalnih refleksa (pacijenti su
nestabilni pri hodu i okretanju). Hod je tipičan sa nešto savijenim nogama u koljenima,
sitnim koracima, vuku tabane po podlozi. Normalni sinkinetski (automatski) pokreti kao
npr. mahanje ruku pri hodu smanjeni su ili nedostaju. Emotivni pokreti mimike također
su siromašni te lice izgleda kao maska (hipomimija ili amimija). Treptanje kapaka je
sporo i rijetko. Govor je monoton, slabomoduliran, sliven i na kraju nerazumljiv.

Hiperkinetski-hipotonični sindrom – u ovu grupu oboljenja spadaju: Chorea minor,

Degeneratio hepatolenticularis (M.Wilson), Dystonia musculorum defformas (torziona
distonija).

SENZIBILITET

Svi senzitivni putevi ulaze u kičmenu moždinu kroz zadnje (senzitivne) korjenove i to
tako da vlakna iz medijalnog dijela zadnjeg korijena ulaze u Gollov i Burdachov put, a
ona iz lateralnog dijela u spinotalamički put. Tr.spinothalamicus (Edinger) sprovodi
impulse za grublji dodir i pritisak (prenosi senzibilitet za bol, temperaturu, seksualne
senzacije, osjećaj svraba i golicanja). Sistem medijalnog lemniscusa prenosi senzibilitet
sa preciznijom lokalizacijom dodira i pritiska, kinestetski senzibilitet, osjećaj taktilne
diskriminacije i vibracija (ovaj sistem je sastavljen od debelih mijeliniziranih vlakana
koja brzo prenose impulse).

Senzibilitet se može definirati kao svjesno prepoznavanje draženja perifernih receptora ili
slobodnih nervnih završetaka i impulsa koji nastaju njihovim draženjem, a koji se
prenose putem perifernih nerava do cerebrospinalne osovine i zatim senzitivnim
putevima do viših centara u kojima se to prepoznavanje nadražaja vrši (parijetalna kora).
Senzibilitet stavlja individuu u odnos sa okolinom i sopstvenom unutrašnjom sredinom.

Sherringtonova podjela senzibiliteta:

1.) POVRŠNI ili EKSTEROCEPTIVNI – prima impulse sa površine tijela, iz kože i

sluznica (za laki dodir, bol i temperaturu).
2.) DUBOKI ili PROPRIOCEPTIVNI – prima impulse iz dubljih tkiva i obavještava o:
a) međusobnom položaju pojedinih dijelova tijela,
b) orijentaciji tijela u prostoru,
c) pritisku i bolu iz dubljih tkiva,
d) osjećaju vibracija.
3.) VISCERALNI ili INTEROCEPTIVNI – prenosi senzacije iz unutrašnjih organa.

*Ovaj pregled iziskuje veliku suradnju bolesnika te su važni stanje svijesti, želja za
suradnjom, nezamorenost. Inteligencija bolesnika također je značajna. Moramo paziti da
pitanjima ne sugeriramo odgovor. Ispituju se simetrična polja na tijelu, pri zatvorenim
očima.

ISPITIVANJE POVRŠNOG SENZIBILITETA

A) Ispitivanje senzibiliteta za laki dodir

Najbolje je upotrijebiti pramen vate, a dodir mora biti lak, bez pritiska. Pacijent treba
da kaže kad je osjetio dodir, koje jačine i po mogućnosti da pokaže mjesto dodira.
 Poremećaji su:

a) anestezija – ugašen senzibilitet za dodir

b) hipestezija – snižen senzibilitet za dodir
c) hiperestezija – povišen senzibilitet za dodir

B) Ispitivanje senzibiliteta za bol

Simetrične tačke na tijelu pacijenta (koji drži oči zatvorenim) naizmjenično se
dodiruju vrhom igle i tupim predmetom, a on saopćava da li je osjetio “oštro” ili
“tupo.” Potrebno je odrediti granice normalnog i izmjenjenog osjeta (polazi se iz zone
oštećenog ka zoni očuvanog senzibiliteta).

Poremećaji su:
a) analgezija – ugašen senzibilitet za bol
b) hipalgezija – snižen senzibilitet za bol
c) hiperalgezija – pojačan senzibilitet za bol

C) Ispitivanje senzibiliteta za temperaturu

U jednu epruvetu stavi se voda temperature 5-10 stepeni C, a u drugu oko 40 stepeni
C (ne toplija od 50 stepeni C da ne bi izazvali percepciju boli). Zdrava osoba treba da
osjeti temperaturne razlike od 2-5 stepeni C. Obično su oba kvaliteta temperature
oštećena zajedno. Umjesto epruveta može se koristiti metalna drška čekića i prst.
Bolesnika dodirujemo čas toplom čas hladnom epruvetom.

Poremećaji su:
a) termanestezija – ugašen senzibilitet za temperaturu
b) termhipestezija – snižen senzibilitet za temperaturu
c) termhiperestezija – pojačan senzibilitet za temperaturu

*Pored kvantitativnih izmjena osjetljivosti (pojačan, snižen, ugašen), može se javiti

nenormalan osjećaj u odsustvu specifičnih draži, kao npr. osjećaj trnjenja, bridenja,
bockanja, mravinjanja, žarenja, peckanja, svraba, hladnoće - parestezije. Treba ih
razlikovati od disestezija, tj.pogrešnih interpretacija taktilnih i bolnih draži koje se
osjećaju kao pečenje ili golicanje.

ISPITIVANJE DUBOKOG SENZIBILITETA

A) Osjećaj položaja i pokreta (kinestezija, pozicioni senzibilitet)

a) Ispitivač uzme sa dva prsta proksimalnu falangu pacijentovog prsta hvatajući je

bočno, drugom rukom pokreće distalnu falangu (gore, dole) i pita pacijenta u kom je
položaju pokrenut prst. Ako su odgovori netačni može se preći na prokismalnije
(veće) zglobove (veći broj receptora!).
b) Ispitivač stavi bolesnikov prst ili drugi dio ekstremiteta u određeni položaj i od
pacijenta koji drži oči zatvorene tražimo da imitira pokret drugim ekstremitetom.
c) Proba prst-nos, peta-koljeno za ispitivanje dubokog senzibiliteta izvodi se sa
zatvorenim očima (!). Ako je oštećen duboki senzibilitet doći će do promašivanja.
d) Rombergova proba (za procjenu pozicionog senzibiliteta): bolesnik stoji sastavljenih
stopala i ispruženih ruku, sa zatvorenim očima. Kad je oštećen duboki senzibilitet, pri
zatvorenim očima bolesnik ne može da stoji (ASTASIA), njiše se ili pada (Romberg
pozitivan), dok sa otvorenim očima kompenzira ovaj defekt jer vidi položaj u
prostoru, korigira ga i stabilizira (Romberg negativan). Kod lezije malog mozga i
vestibularnog sistema stajanje je nesigurno i sa otvorenim i sa zatvorenim očima.
Bolesnik gubi ravnoteži i pada pri umivanju („simptom lavaboa“) ili gašenju svjetla,
noću.

B) Osjećaj vribracije ili pallesthesia

Ispituje se zvučnom viljuškom koju treba aktivirati energičnim udarom po tenaru

lijeve ruke, pri čemu se viljuška drži za nogu. Stopica zatreperjele zvučne viljuške
postavi se gdje je kost pokrivena samo kožom, najprije na distalne, a zatim na
proksimalne dijelove (interfalangealni zglobovi, malleolus, prednja ivica tibije,
patele, spina iliaca anterior superior, sternum, clavicula, rebarni luci), a od bolesnika
traži da kaže šta osjeća (zujanje, struja, vibracije, samo dodir) i kada prestane da
osjeća vibracije. Normalno će osjetiti zujanje ako su vlakna koja prenose impulse
duboke osjetljivosti očuvana. Izostanak osjetljivosti za vibraciju obično ide uporedo
sa gubitkom osjetljivosti za položaj. Ako se utvrdi da je ugašena osjetljivost za
vibraciju na jednoj nozi, neophodno je utvrditi da li je isto i na drugoj nozi.
Obično se počinje od najdistalnijih dijelova i polako se penje. Nivo na trupu najlakše
se određuje ako se aktivirana viljuška stavlja na proc.spinosus kičmenog stuba od
najnižih segmenata na gore (prestanak osjetljivosti služi za određivanje visine lezije).
Vibracioni senzibilitet može biti smanjen (skraćen) ili ugašen. „Skraćenje“ ćemo
uočiti poredjenjem lijeve i desne strane. Kod starih osoba ovaj osjećaj je prirodno
ugašen.

C) Ispitivanje dubokog bola i pritiska

Duboki bol je difuzan i teže ga je lokalizirati od površnog. Ispituje se pritiskom na
mišiće, tetive ili druga duboka tkiva (pritisak na očne jabučice, testis i dr.).

*Ispitivanje dubokog bola od presudnog je značaja kod oboljenja perifernih nerava,

mišića, tabes dorsalisa. Kod tabes dorsalisa povećana je tolerancija na pritisak:
Ahilova tetiva je neosjetljiva na pritisak - ABADIJEV ZNAK; kao i n.ulnaris -
BIERNAKIJEV ZNAK.

KORTIKALNI SENZIBILITET

U kori velikog mozga (postcentralni girus) postoji senzitivna reprezentacija tijela koja je
skoro identična reprezentaciji motorike (glava dolje, noge gore). Na većim površinama
kore mozga zastupljeni su oni dijelovi tijela koji su više u upotrebi (usne, ždrijelo, ruke),
a na manjim površinama ruka, trup, noga. Oštećenja odgovarajućih kortikalnih area koje
služe analizi senzitivnih draži daju ispade koji se mogu otkriti posebnim testovima.

SENZITIVNA NEPAŽNJA

Najraniji znak poremećaja kortikalnog senzibiliteta. Istovremeno se draže identična

mjesta na obje strane tijela iglama, vatom, jagodicama prstiju i sl. Bolesnik će stimulacije
osjećati samo na jednoj strani, a na drugoj neće (suprotno od oštećenja parijetalnog
režnja), iako je pri rutinskom pregledu utvrđeno da je senzibilitet očuvan. Kad se
bolesniku skrene pažnja na draženje određenog polja, on će neko vrijeme, tj.dok se
koncentrira, osjećati draženje, a čim mu paćnja popusti, neće osjećati draženje na
suprotnoj polovini tijela.

STEREOGNOZIJA

Predstavlja sposobnost prepoznavanja i razumijevanja oblika i prirode predmeta dodirom.

Gubitak ove sposobnosti naziva se astereognozija ili taktilna agnozija. Može se utvrditi
ako je očuvan senzibilitet za dodir. Ispituje se tako što se u šaku bolesnika koji drži
zatvorene oči stavlja neki predmet iz svakodnevne upotrebe (ključ, olovka) i zahtijeva se
da ga opipa i imenuje. Ako to nije u stanju, tražimo da kaže od čega je napravljen, kojeg
je oblika i čemu služi (duguljast, gladak, okrugao, itd.). Kod oštećenja parijetalnog režnja
iza senzitivne reprezentacije ruke, pacijent to ne može prepoznati odgovarajućom rukom.

BAROGNOZIJA

Barognozija je prepoznavanje težine predmeta, tj. sposobnost razlikovanja različitih

težina (procjenjuje koji je predmet lakši, a koji teži). Procjenjivanje težine nije ništa
drugo do utvrđivanje pritiska koji vrši predmet na površinu tijela na koju se oslanja.
Oštećenje se naziva baragnozija (nesposobnost da se odredi težina ili se pogrešno
procjenjuje).

GRAFESTEZIJA

Predstavlja sposobnost prepoznavanja („čitanja“) na koži ispisanih slova ili brojeva

prstom ili tupim predmetom. Tupom iglom, dok su bolesnikove oči zatvorene, ispisuju se
slova ili brojevi a bolesnik odmah treba da odgovori koje smo slovo ili broj napisali.
Pisanje se vrši simetrično, na obje strane. Poremećaj se naziva grafanestezija.

PROSTORNA (TAKTILNA) DISKRIMINACIJA

Predstavlja sposobnost razlikovanja istovremenog draženja dvije odvojene tačke. Ako

zatupljenim vrhovima šestara istovremeno dodirujemo dvije tačke na koži, osjetit će se
ove draži kao dvije ako je razmak krakova dovoljan (raspon krakova se povećava sve dok
ne osjeti dva dodira) . Bolesnik rukom pokaže gdje je osjetio dodir.
Ova sposobnost zavisi od gustine rasporeda taktilnih receptora u koži i veličine
reprezentacije tih dijelova tijela u senzitivnoj zoni kore mozga. Lokalizacija mjesta
dodira veoma je precizna na usnama i jagodicama prstiju, a manje precizna na
proksimalnim dijelovima ekstremiteta i trupa. Najmanje rastojanje razlikovanja dva
dodira je na vrhu jezika (1mm), zatim na jagodicama prstiju (2-4 mm), a na leđima je
najveće (zavisi od gustine receptora). Mada je ovo kortikalna funkcija, potrebno je da je
očuvan površni senzibilitet i putevi koji ga sprovode.

AUTOTOPAGNOZIJA (s. SOMATOTOPAGNOZIJA)

Predstavlja defekt tjelesne sheme, tj. gubitak sposobnosti orijentacije ili identifikacije
tijela ili pojedinih dijelova tijela. Bolesnik za svoj ekstremitet pita čiji je.

AGNOZIJA PRSTIJU

Nesposobnost prepoznavanja, imenovanja i pokazivanja pojedinih prstiju svoje ili tuđe

ruke. Ako postoji gubitak svjesnosti o položaju i prepoznavanju dijelova tijela,
neorijentacija za lijevo i desno, agrafija i akalkulija radi se o Gerstmannovom sindromu.

TOPOGNOZIJA ili TOPESTEZIJA

Sposobnost određivanja mjesta taktilne senzacije. Gubitak ove sposobnosti naziva se

topoanestezija ili topagnozija.

ANOZOGNOZIJA

Nepriznavanje sopstvenog defekta. Npr. kod hemiplegije, bolesnik vjeruje da mu je taj

dio tijela zdrav i ustaje na oduzetu nogu.
POREMEĆAJI HODA (ABASIA)

Za ispravan hod neophodno je pravilno funkcioniranje velikog broja sistema, tj.

očuvanost velikog broja funkcija, kao što su:
-voljna motorika (piramidni sistem, periferni nervi, sinapse, mišići)
-koordinacija pokreta (MM, senzibilitet, posturalni refleksi, vestibularni sistem, vid)
-mišićni tonus, automatizmi (mišićni refleksi, spinalni i supraspinalni mehanizmi
regulacije tonusa, EPS)
-kortikalni mehanizmi planiranja i kontrole hoda
-psihičke funkcije
-koštano-vezivni LMS

1) SPASTIČAN HOD – kod oštećenja CMN (piramidnog puta)

a) hemiplegičan (sa cirkumdukcijom)
b) paraplegičan (makazast hod)

2) PARETIČAN HOD –kod oštećenja PMN

a) distalna muskulatura (peronealan hod)
b) proskimalna muskulatura (patkast hod)

3) ATAKSIČAN HOD
a) oštećenje cerebelluma (teturav)
b) oštećenje dubokog senzibiliteta (na širokoj osnovi)

4) SPASTIČNO-ATAKSIČAN HOD

5) EKSTRAPIRAMIDNI POREMEĆAJ HODA: a) hipokinetskog tipa

b) hiperkinetskog tipa
6) HISTERIČAN HOD

1) SPASTIČAN HOD nastaje kod oštećenja piramidnog puta.

a) Hemiplegičan hod je znak hemiplegije. Bolesnik drži oduzetu ruku savijenu u laktu,
priljubljenu uz grudni koš (hipertonija fleksora koji su na GE antigravitacioni mišići –
opiru se sili zemljine teže, na DE hipertonični su ekstenzori, oni su antigravitacioni
mišići na nogama). Zbog hipertonije ekstenzora na DE bolesnik teško savija nogu u
koljenu, stopalo je plantrano flektirano. Zbog hipertonije antigravitacionih mišića
 bolesnik je prinuđen da pri hodu podiže nogu u kuku i prebacuje je naprijed u
polukrugu (HOD SA CIRKUMDUKCIJOM) jer je paretičan ekstremitet zbog
nemogućnosti fleksije funkcionalno duži.
b) Paraplegičan hod – kod obostrane povrede piramidnog puta u kičmenoj moždini i kod
Littleove bolesti. Zbog spazma adduktora butine postoji tendencija da se pri
koračanju noge ukrštaju jedna ispred druge (MAKAZAST HOD). Zbog spazma
ekstenzora podkoljenice i mišića lista bolesnik vuče noge koje su krute, a koraci su
mali.

2) PARETIČAN HOD – nastaje kod oštećenja PMN

Najčešći poremećaj hoda iz ove grupe je peronealni hod, kod paralize n. peroneusa koji je
dorzifleksor stopala. Bolesnik ne može da savije stopalo zbog čega ima “viseće stopalo”
koje pri hodu zapinje o tle. Da bi ovo izbjegao, bolesnik će nešto više savijati nogu u
koljenu, a pri spuštanju prvo će tle dodirnuti prsti, a zatim peta.

3) ATAKSIČAN HOD je nesiguran, teturav, na širokoj osnovi.

a) Ataksičan hod zbog oštećenja dubokog senzibiliteta (funikularna mijeloza,

polineuritis, tabes, Fridrajhova bolest). Ako bolesnik ne gleda, neće moći da ocijeni
položaj i kretanje DE, dok kontrolom vida korigira ovu ataksiju. Hod je na širokoj
osnovi, bolesnik pretjerano podiže noge, kad ih spušta jače udara o tle, najprije
petama, a zatim prstima. Refleksi su ugašeni (oštećen aferentni neuron refleksnog
luka)
b) U cerebelarne ataksije hod je teturav, sa razmaknutim nogama. Bolesnik ne može da
korača po pravoj liniji, a još manje je u stanju da hoda stavljanjem jedne noge
neposredno ispred druge. Zatvaranjem očiju ne pogoršava znatno ovaj poremećaj.
Refleksi su očuvani.

4) SPASTIČNO-ATAKSIČAN HOD viđa se kod oboljenja koja istovremeno oštećuju

piramidni i senzitivne puteve. Najčešće se viđa u MS i funikularne mijeloze. Koja će od
ova dva elementa biti više izražena zavisi od toga koji su putevi teže oštećeni.

5) EKSTRAPIRAMIDNI POREMEĆAJI HODA

a) Ekstrapiramidni poremećaji hoda hipokinetskog tipa viđa se kod Parkinsonove

bolesti. Zbog hipokinezije i rigora Parkinsonov hod je spor, sitnim koracima. Pognut
položaj trupa pomjera težište naprijed zbog čega postoji tendencija pada unaprijed –
ANTEROPULZIJA, sa sve većim ubrzanjem koraka – FESTINACIJA. U ovakvom
položaju bolesnik lakše održava ravnotežu kad hoda uzbrdo, nego kad hoda nizbrdo.
SINKINETSKO MAHANJE ruku pri hodu koje normalno postoji ovdje nedostaje.
b) Ekstrapiramidni poremećaji hoda hiperkinetskog tipa
Diskinezije (horea, atetoza, horeoatetoza) ometaju hod. Ovi pokreti se pojačavaju pri
hodu i uzbuđenju.

6) HISTERIČAN HOD: ne liči ni na jedan poremećaj hoda organskog porijekla. Veoma je

raznolik i promjenljiv u istog bolesnika zbog čega ga je teško opisati (FANTASTIČAN HOD).
Ako ne može da stoji bolesnik se ljulja, a pada samo izuzetno ako postoji mogućnost da će ga
neko prihvatiti i da se neće povrijediti. Pad nije odsječen i nagao. Ovakav bolesnik najčešće se
skljoka. Poremećaj hoda (ABASIA) na prvi pogled je u skladu sa paralizom ekstremiteta,
monoplegijom ili hemiplegijom. Oba poremećaja mogu biti kombinirana (ASTASIA + ABASIA).
Proba bočnim hodom služi za otkrivanje histerične hemiplegije. Od bolesnika se traži da hoda
bočno najprije nekoliko koraka na jednu, a zatim na drugu stranu. Hemiplegičar sa organskom
podlogom ove paralize hodaće bolje ka oduzetoj strani, dok će bolesnik sa histeričnom
hemiplegijom hodati bolje ka zdravoj strani.
GOVOR

Govor je najvažnija i najsloženija funkcija korteksa. Za funkciju (prakticiranje) govora

neophodni su specijalni kortikalni centri odnosno areje koje iniciraju složene nervne
mehanizme za aktivaciju govorne muskulature, kao što su: CMN, PMN, ali i dr.strukture
neophodne za izvođenje i pratnju govora (mimika, gestovi, stav tijela), ritmiku i
emocionalno „bojenje“ govora. To su elementi tzv. ekspresivnog motornog govora i
pisanja vezani za korteks ispred Silvijeve brazde. Druga komponenta vezana je za
razumijevanje govora – senzorna ili impresivna, a omogućava da se izgovorene (ili
pisane) riječi prepoznaju (razumiju). Govorne areje povezane su otuda sa slušnim i
vidnim kortikalnim centrima.

Poremećaji govora mogu nastati kao posljedica cerebralne disfunkcije ili oštećenja PMN
koji učestvuju u inervaciji mišića neophodnih za formiranje glasova i riječi.

Analizom spontanog govora (pri uzimanju anamneze) najprije napravimo razliku između
poremećaja govora uzrokovanog oštećenjem perifernih segmenata sistema koji učestvuju
u govoru (periferni nervi, neuromišićna spojnica, mišići) od kortikalnih poremećaja.
Poremećaji funkcije perifernog nervnog sistema i mišića dovode do disfonije
(promuklost) i dizartrije (nemogućnost čistog izgovora). Disfonija ili afonija javlja se kod
oboljenja larinksa, glasnih žica, n.recurensa. Kod paralize farinksa, odnosno mekog
nepca govor je nazalan, unjkav – rhinolalia.

Artikulacija je formiranje suglasnika pomoću govorne – bulbarne muskulature (ždrijela,

nepca, jezika, usana, obraza i nerava koji ih inerviraju). Poremećaj se zove dizartrija i
anartrija (ne može ništa razgovjetno da kaže). Bolesnik sa dizatrijom ne može pravilno
(čisto) da izgovara riječi (kod alkoholičara, intoksiciranih sedativima, miastenije gravis
idr.).

Između ovog perifernog poremećaja i afazije kao kortikalnog poremećaja, postoji niz
poremećaja govora koji su uzrokovani oštećenjem koordinacije govorne muskulature
(cerebelarni poremećaj govora – skandiran, sa izdvojenim slogovima, usporen i monoton,
eksplozivan) ili oštećenjem automatske i ritmične komponente govora i poremećajima
tipa rigora i bradikinezije (kod Parkinsonove bolesti – glas tih, govor usporen, monoton,
sliven, teško razumljiv).

Dizartrija se ispituje probnim riječima ili rečenicama koji sadrže veliki broj glasova „r“,
kao npr. „zagrebački tramvaj“, „prva brdska artiljerijska brigada“ itd.
AFAZIJA

Afazija je poremećaj govora koji nastaje zbog oštećenja odgovarajućih area u kori
velikog mozga i njihovih kortikalnih i subkortiklanih veza. U praktičnom radu potrebno
je da se konstatira da bolesnik ima disfaziju odn.afaziju i da se napravi razlika između
motorne, senzorne, senzo-motorne i nominalne afazije.

Motorna afazija (ekspresivna, „non-fluent“) nastaje kod oštećenja Brokine zone u donjoj
čeonoj vijuzi lijeve hemisfere kod dešnjaka. Bolesnik nije u stanju da izgovori ni jednu
riječ iako potpuno razumije govor drugih (najčešće ima desnostranu hemiparezu ili
hemiplegiju). Kod motorne disfazije govor je osiromašen, defektan, bolesnik izgovara po
neki slog, deformiranu riječ, prostu rečenicu ili na svako pitanje ponavlja istu riječ
(perseveracija, „embolusne riječi“).

Senzorna afazija (impresivna, „fluent“) nastaje kod oštećenja Wernickeove zone u gornjoj
temporalnoj vijuzi lijeve hemisfere kod dešnjaka. Bolesnik može da izgovara riječi, ali su
one nerazumljive, tako da ne razumije ni svoj ni govor drugih lica. Riječi su besmislene,
vremenom se deformiraju i govor liči na žargon („žargon afazija“).

Kod blažih oblika ove vrste afazije, tj.senzorne disfazije, razumijevanje govora je
otežano, te se koriste određeni testovi – Hedove probe (bolesniku se postavljaju zadaci da
stavi lijevu ruku na tjeme, dodirne desnom rukom vrh nosa, dodirne lijevom rukom desno
uho, idr.).

Senzo-motorna afazija je najčešća, naročito kod akutnih vaskularnih oboljenja mozga.

Nominalna afazija se otkriva tako što bolesniku pokažemo poznati predmet i pitamo „šta
je ovo“ ili „kako se ovo zove“. Ako ne zna ime predmeta, pitamo ga čemu služi. Ako zna,
pokazat će nam (npr.pokazana olovka - pisanje), a ukoliko ne zna čemu služi, znači da ne
prepoznaje predmet i tada se radi o agnoziji. Ukoliko ne zna o čemu se radi, ponudimo
mu nekoliko imena, npr.ključ, olovka, sat. Bolesnik će izabrati pravo ime. Ova nominalna
ili amnestička afazija javlja se kod oštećenja temporo-parijetalne regije dominantne
hemisfere. Pacijent, dakle, ne može da imenuje pokazane predmete, ali zna upotrebu.

Pored spontanog govora i Hedovih proba ispitivanje govora podrazumijeva i ponavljanje

određenih riječi ili rečenica, a od bolesnika se traži i da čita. Ako ne može da čita, radi se
o aleksiji, verbalnoj (ne može da ponavlja) ili literarnoj (ne može da čita). Ispitivanje
pisanja može se vršiti spontano, po diktatu ili prepisivanje. Gubitak sposobnosti pisanja
naziva se agrafija.
APRAXIA

Praksija je izvođenje izražajnih gesta i kretnji po nalogu, uključujući kretnje mimične

muskulature i jezika, crtanje oblačenje, konstruiranje oblika od šibica ili kocki.
Apraksija je nemogućost izvođenja složene radnje iako ne postoje pareza, paraliza,
ataksija i dr.poremećaji motorike. Najevidentnija je na rukama, ali i dr.grupama mišića
koji obavljaju složene aktivnosti (npr.noge, lice, trup). Radnja (praxis) ima idejni i
motorni dio. Poremećaj jednog ili oba ova dijela daje apraksiju, idejnu, motornu ili ideo-
motornu.
Ispitivanje ove funkcije počinje posmatranjem bolesnika pri spontanoj aktivnosti.
Bolesniku damo naloge da zapali cigaretu šibicom, obuče košulju i pantalone, obuće i
zakopča košulju.

Kod motorne apraksije bolesnik ima ideju, zamisao radnje (tj. plan pokreta), ali nije u
stanju da je precizno izvede. Pokreti su grubi, nespretni, necjelishodni (lezija je u gyrus
praecentralis, a poremećaj se ispoljava na strani suprotnoj od oštećenja).

Ideaciona apraksija: nedostaje zamisao, ideja o radnji. Bolesniku se da kutija šibica i

cigareta sa molbom da zapali cigaretu. On će ili pogrešno kresati šibicu ili će šibicu
umjesto cigarete stavljati u usta. Ovakvi bolesnici teško se oblače, te će, npr., pantalone
navlačiti na ruke ili će ih navlačiti naopačke. Viđa se kod difuznih oboljenja mozga, kod
Alzheimerove demencije, MID itd.).

Ideomotorna apraksija (ideja postoji, motorni obrasci postoje, ali je prekinuta veza
između „idejnog centra“ i „motornih inervacionih programa“) – pojedini dijelovi radnje
mogu se izvesti, ali složenije radnje ne, često se radnje zamjenjuju, npr.umjesto da
dodirne nos bolesnik hvata uho, česta je perseveracija, tj.ponavljanje prve radnje.

Apraksija oblačenja je nemogućnost izvođenja pravilnih radnji pri oblačenju (npr.navlači

rukav košulje na nogu, ne može da otkopča dugmad).

Apraksija hoda – nema slabosti nogu ni ataksije, nema senzitivnih niti EP oštećenja, a
bolesnik ipak ima teškoće sa hodom. Teško započinje hod koji je sitan, nesiguran, spor.
Kasnije ne može ni da stoji, ni sjedi, već pada u stranu (lezija u medijalnim dijelovima
frontalnog režnja). Apraksija lica je veoma česta. Bolesnik ne može na zahtijev da
oblizuje usne, da zviždi.

Jedna od apraksija koje se javljaju kod fokalnih lezija je apraksija lijeve ruke (kod lezija
vlakana corpus calosuma koji povezuje lijevi i desni motorni korteks).
AGNOZIJE

Gnozija je identifikacija tijela, gnozija prstiju, taktilna gnozija – sposobnost

prepoznavanja predmeta opipavanjem, optička gnozija - prepoznavanje predmeta, slika,
poznatih likova i akustička gnozija – prepoznavanje zvuka instrumenta, otkucaja sata.

Agnozija je nemogućnost prepoznavanja iako je čulo koje omogućava percepciju

očuvano. Javlja se kod oštećenja asocijativnih zona.

Kod optičke agnozije bolesnik vidi predmet ali ga ne prepoznaje (oštećenje vidnih
asocijativnih zona kore velikog mozga – zone 18 i 19 po Brodmanu), npr. buket cvijeća
bolesniku izgleda kao gomila boja. Međutim, ako mu dozvolimo da ga pomiriše, on će
prepoznati cvijeće po mirisu, naravno ako nema agnoziju čula mirisa. Ili, ako mu
pokažemo svežanj ključeva on neće znati šta je to ali ako zazveckamo ključevima
pogodiće o čemu je riječ, ukoliko nema akustičku agnoziju. Pacijenta sa optičkom
agnozijom ispitat ćemo tako što ćemo mu pokazati predmet i pitati “šta je to”. Ukoliko se
radi o nominalnoj afaziji on će znati čemu predmet služi, tj.pokazat će otključavanje ako
mu pokažemo ključ.

Akustična agnozija predstavlja neprepoznavanje zvukova iako bolesnik nije gluh

(oštećenje akustičnih asocijativnih zona u temporalnom režnju). On ne može da prepozna
muziku, cvrkut ptica, sirenu automobila, a kod oštećenja Wernickeove zone ni izgovorene
riječi. Od bolesnika tražimo da zatvori oči i pitamo “šta je to” za zvuk sirene, zveckanje
ključeva itd.

Agnozija prstiju je nemogućnost imenovanja sopstvenih ili tuđih prstiju na tijelu ili slici.
Sa akalkulijom i nemogućnošću orijentacije lijevo-desno spada u Gerstmmanov sindrom
koji nastaje kod oštećenja parijetalnog režnja lijeve hemisfere. Od bolesnika tražimo da
prvo imenuje svoje prste. Uhvatit ćemo jedan bolesnikov prst i pitati “kako se zove ovaj
prst”. Ako to obavlja sa teškoćom ali ipak uspješno, tražićemo da imenuje naše prste što
je nešto teže. Ukoliko i to uspijeva, tražićemo da imenuje prste na slici što je najteže.

Širi poremećaj iste vrste je hemisomatoagnozija ili autotopagnozija koja predstavlja

neprepoznavanje sopstvene polovine tijela. Bolesnik sa oduzetom lijevom polovinom
tijela ne prepoznaje je kao svoju nego pita čija je to ruka u njegovom krevetu i pokušava
da je odgurne. Ovdje postoji i anozognozija – neprepoznavanje, tj.nepriznavanje bolesti,
slabosti ili oduzetosti sopstvene polovine tijela. Oba ova poremećaja nastaju kod
oštećenja parijetalnog režnja desne hemisfere. Bolesnika ćemo uhvatiti za lijevu ruku,
podići je i pitati “čija je ovo ruka”. Bolesnik će odgovoriti da ne zna i pitaće se ko je to u
njegovom krevetu. Isto ponovimo sa nogom.
O anozognoziji se radi i kad bolesnik ne prepoznaje svoje sljepilo (kod oštećenja vidne
kore u okcipitalnom režnju). Bolesnik se ponaša kao da nije slijep nego ide pravo na
prepreke rušeći ih. Ako ga pitamo šta vidi ispred sebe on će opisivati pogrešno. Ova vrsta
anozognozije kod kortikalnog sljepila naziva se i Antonov sindrom.