Taktika Gašenja Požara

TAKTIKA GAŠENJA POŽARA ZA POLAGANJE STRUČNOG ISPITA
TAKTIKA GAŠENJA POŽARA
Klasifikacija požara sa gledišta vatrogasne intervencije, moguća je na više načina, kao npr:
 prema fazama razvoja požara (početni, razbuktali i živo zgarište),

 prema veličini požara (mali, srednji, veliki i katastrofalni),
 prema mjestu nastajanja i
 prema vrsti gorive materije.
Klasifikacija prema fazama razvoja požara
Svaki požar ima tri faze i to: početnu, razbuktalu i fazu živog zgarišta.
 Početna faza požara se karakteriše malim intenzitetom izgaranja, relativno niskom

temperaturom i sporim širenjem vatre. Dužina trajanja ove faze nije strogo određena
i zavisi od materije koja gori (čvrste materije vremenski najduže sagorijevaju).
 Razbuktala faza se razlikuje od prethodne po tome što je intenzitet izgaranja najveći.
Obično dolazi do rušenja noseće konstrukcije, a često i cijelog objekta. Požar u
razbuktaloj fazi je teško lokalizovati, pa su za gašenje potrebne jače snage i više
sredstava.
 Faza živog zgarišta predstavlja završnu fazu u kojoj je glavna masa gorive materije
izgorjela i nema više uslova za stvaranje novih žarišta vatre. Intenzitet izgaranja se
postepeno smanjuje, temperatura opada i požar se gasi. Međutim, obavezna je
kontrola zgarišta, kako bi se utvrdilo ima li skrivenih žarišta ispod ruševina ili pepela.
Klasifikacija prema veličini požara
Prema veličini požara razlikujemo: male, srednje, velike i katastrofalne (blokovske) požare.
 Mali požar je onaj kada je zahvaćena mala količina gorivog materijala (pojedini
predmeti, male površine i mala količina goriva). Ako se odmah pristupi gašenju, može
se bez teškoća ugaziti raznim priručnim sredstvima ili ručnim vatrogasnim aparatima.
 Srednji požar je onaj u kojem su vatrom obuhvaćenajedna ili više prostorija nekog
objekta, ili veće količine gorive materije, odnosno manje površine na otvorenom
prostoru. Za gašenje požara ove veličine potrebno je angažovanje vatrogasne jedinice
jednog odjeljenja (ili voda) koja može dejstvovati sa dva ili tri mlaza vode (ili pjene).
 Veliki požari su požari u kojima je zahvaćen krov, čitav sprat, veći podrumski prostor ili
čitav objekat. Na otvorenom prostoru ovi požari obično zahvataju veće površine ili
veće količine goriva (veća skladišta, požari različitog tečnog goriva i šumski požari...).
za gašenje ove vrste požara koristi se vatrogasna jedinica jačine voda ili čete, sa
odgovarajućom opremom uz primjenu 6 – 12 mlazeva vode (ili pjene) i upotrebom
ostalih specijalnih sredstava za gašenje.
Za eventualne druge intervencije (spasavanja ljudi i imovine) neophodna je i dodatna
specijalna oprema i vozila.
1/43
 Katastrofalni (blokovski) požari su požari koji su zahvatili više objekata, veći kompleks
šuma, kao i velike površine otvorenih skladišta. Gašenje ovih požara zahtjeva brojne i
dobro opremljene vatrogasne jedinice, a često i angažovanje stanovništva, vojske i
jedinica civilne zaštite, uz masovno korišćenje tehnike. Gašenje može trajati danima.

Klasifikacija požara prema mjestu nastajanja
U zavisnosti od mjesta nastajanja, požare dijelimo na:
 unutrašnje i
 spoljašnje požare.
Unutrašnji požari su oni koji se razvijaju u zatvorenom prostoru (prostorije u zgradi, objektu
ili u šupljinama konstrukcija). Unutrašnji požar može prerasti u spoljašnji, kada vatra
eksplozijom, rušenjem ili na neki drugi način probije pregradu požarnog sektora.
Spoljašnji požari nastaju kada su zahvaćeni spoljašnji djelovi objekta ili se požar u potpunosti
razvija na otvoreno prostoru, izvan zgrada. Ovdje spadaju prije svega šumski požari, poljski
požari, požari otvorenih skladišta, požari na prevoznim sredstvima itd.
Klasifikacija požara prema vrsti gorive materije
Prema vrsti gorive materije i prema mogućnostima gašenja primjenom dređenih sredstava za
gašenje, požari se razvrstavaju u pet osnovnih klasa i to: A, B, C, D i E.
Osnovna pravila postupanja vatrogasnih jedinica
Prijem dojave požara
Najčešći oblik dojave požara je telefonom na broj 93 i obično dojavu vrše građani. Kada se
zbog moguće zloupotrebe sumnja u vjerodostojnost informacije, šalju se minimalne potrebne
snage sa kombinovanim vozilom, da bi mogli započeti intervenciju ukoliko je dojava tačna.
Drugi oblik dojave sastoji se u povezivanju štićenog objekta sa centralom koja je smještena u
vatrogasnoj jedinici, automatskom vezom, koja u slučaju požara automatski stupa u dejstvo,
vatrogasna jedinica interveniše prema unaprijed utvrđenm planu intervencije.
Treći način dojave je preko dežurne službe organa unutrašnjih poslova direktnom
telefonskom linijom – bez posrednika. Ove su informacije u principu pouzdane ali često
nepotpune jer dežurni u OUP po pravilu ne traži detaljnu situaciju – podatke koji su bitni za
brzu, adekvatnu i uspješnu intervenciju.
Dežurni, koji prima dojavu, mora biti iskusan vatrogasac kako bi za što kraće vrijeme saznao
sve bitne podatke vezane za požar, što mu daje mogućnost procjene koje snage da pošalje na
intervenciju. Obično su to sledeći podaci:
 tačna adresa, odnosno mjesto požara,

 eventualni podaci o najkraćim putevima kojima se može doći do tog mjesta,
 šta gori ili kakav materijal gori,
 ima li ljudi u životnoj opasnosti i
2/43
 ko javlja o nastalom požaru i sa kog broja telefona.
Alarmiranje
Uzbuna se izvodi zvučnim signalima – ručnom ili električnom sirenom ili svjetlosnim
signalima. Vatrogasci na najbrži mogući način dolaze u garažu, uzimaju ličnu opremu i
zauzimaju mjesta u vozilima koja su određena za intervenciju.
Kako bi se postigla brzna potrebno je češće vršiti vježbe uz davanje lažnih alarma. Raspored
ljudstva po vozilima je usaglašen sa rasporedom po smjenama. Vrijeme polaska se računa
40-60 sekundi.
Izlazak i vožnja do lica mjesta
Vrsta i tip sozila se određuje prema primljenoj dojavi ili po unaprijed razrađenom planu.
Ukoliko je informacije nepotpuna šalje se univerzalo vozilo (voda, pjena, prah) koje može
samostalno da započne i uspješno okonča intervenciju gašenja. Svi ostali su sa opremom u
pripravnosti.
Rukovodiocu gašenja, dežurni koji je primio dojavu, daje posebni formular na kojem je adresa
izbijanja požara (a eventualno i razrađen plan akcije gašenja ako se radi o objektu od
posebnog značaja). Dodatne informacije se mogu dati u toku vožnje radio vezom.
Rukovodilac akcije gašenja se po pravilu nalazi u prvom vozilu.
Komandno vozilo daje uobičajne signale i vodi kolonu, s tim što vožnja treba da bude brza ali
prije svega sigurna, uz poštovanje semafora. Ako je intervencija izuzetno hitna, može se voditi
i jednosmjernim putem, u pravcu koji je za opšti saobraćaj zabranjen, uz stalni rad sirene
vozila, kako bi upozorili ostale učesnike u saobraćaju. Vatrogasna vozila se za vrijeme vožnje
ne smiju preticati.
U toku vožnje obavještenja pojedinaca da je požar ugašen i slično, ne smiju se uzimati u obzir.
Zaustavljanje vozila i njihov povratak u toku vožnje može narediti samo komandni centar.
U urbanim sredinama postavlja se pred vatrogasce zahtjev da se od momenta dojave požara,
do najudaljenije tačke grada stiže za 15 minuta. U tom cilju, grade se i satelitske vatrogasne
stanice kako bi se ispunio ovaj zahtjev.
Ako u toku vožnje dođe do eventualnih saobraćajnih nezgoda na licu mjesta ostaje zamjenik
komandira odjeljenja da bi obavio sve formalnosti, pri čemu se obilježava tačan položaj
vozila, a vatrogasno vozilo nastavlja put ka objektu u požaru jer se u njemu može naći više
ugroženih ljudskih života.
Po dolasku na lice mejsta vozilo se parkira tako da su ulaz i izlaz slobodni. Vozila ne smiju biti
izložena dejstvu vatre (toplotnom zračenju i varnicama). Poziciju vozila određuje rukovodilac
akcije gašenja.
Priprema za pravilnu akciju gašenja
Da bi akcija gašenja bila uspješna, moraju se poštovati sledeća načela:

 upoznati se sa situacijom na licu mjesta da bi se dobio opšti uvid u situaciju, zbog
čega se mora izvršiti izviđanje,
 izvršiti procjenu situacije, na temelju izviđanja,
 postaviti plan (koncepciju) gašenja požara i donijeti odluku o primjeni istog i
3/43
 izdati određene komande za rad, da bi se isti realizovao.
Izviđanje
Rukovodilac akcije gašenja mora po dolasku na mjesto sagledati situaciju i prikupiti potrebne
informacije, a prije svega:
 veličinu opasnosti koja prijeti ljudima, životinjama i imovini (predmetima),
 jačinu vlastitih snaga i sredstava potrebnih za gašenje požara.
Veličina opasnosti određena je prije svega veličinom požara, vrstom materijala koji gore,
konstrukcijom objekta, izdržljivošću granica požarnog sektora i sl.
U cilju utvrđivanja pojedinosti postojećih opasnosti bitno je ustanoviti:
 gdje gori,
 šta gori,
 kako gori,
 da li su ugroženi ljudi ili eventualno životinje,
 da li postoje posebne opsnosti po učesnike gašenja,
 da li su ugrožena materijalna dobra izuzetne vrijednosti (novčane ili kulturno-
istorijske),
 da li postoji opasnost od proširenja, opasnost od rušenja,
 da li postoje posebne opasnosti (radioaktivna, hemijska i biološka kontaminacija)
 kakvi su putevi za intervenciju i evakuaciju.
Ovi podaci se mogu dobiti iz opeativnog plama ukoliko je isti sačinjen. Izviđanje mora biti
aktivno, a izviđačku grupu sačinjavaju, pored rukovodioca gašenja, obično još 2-3
vatrogasca.
Pri izviđanju u zadimljenim prostorijama treba osluškivati ima li jecanja (znak da ima ljudi).
Ako ima informacija o mestu nalaženja ljudi, ako ih vatrogasci tamo ne nađu mora se
detaljno pretražiti ceo prostor. Izjave građana da u objektima nema ljudi smatraju se
neproverenim. Provera prostorija vrši se u svim slučajevima, i samo nakon detaljnog pegleda
uveravaju se da nema ljudi taj rad se prekida.
Ako na požarima nema opasnosti po ljude, izviđačke grupe se usredsređuju na otkrivanje
žarišta požara i njegove granice, što je često puta veoma otežano.
Skrivena žarišta požara u raznim šupljinama, tehničkim kanalima i ventilacionim sistemima
veoma je teško otkriti. Mesta žarišta požara su veoma često udaljena od mesta gde izbija dim
ili visoka temperatura. Izviđanje se često puta može vršiti na osnovu promene boje metala,
maltera ili farbe, po sluhu i dr. Za pravilno izviđanje u tim slučajevima veoma često je
potrebno otvaranje konstrukcije ili razbijanje pojedinih delova. Zbog naglog širenja požara,
takve aktivnosti se obavljaju tek kad se prethodno obezbede sredstva za gašenje požara (npr.
voda na mlaznici).
Izviđanje požara je različito i ima svoje specifičnosti u zavisnosti od objekta u kome je nastao
požar.
U zadimljenim prostorijama, žarište se određuje po odbljescima plamena, zvuku gorenja
(pucketanju), stepenu zagrejanosti dima. Po mirisu dima može se otprilike odrediti šta gori.
Do žarišta požara u objektima dolazi se najkraćim i najpovoljnijim putevima (vrata, stpenice,
hodnici). Ako su putevi odsečeni vatrom ili su zadimljeni, koriste se prozorski otvori, požarno
4/43
stepenište, lestve i platforme. U pojedinim slučajevima u prostorije se može ući kroz

specijalno napravljene otvore u zidovima.
U zadimljenim prostorijama treba se kretati uz zidove, bliže prozorima, uspravno ako dim
ide odozdo a pognuto ili puzeći ako je dim u gornjem delu. Vatrogasci se u zadimljenoj
prostoriji ili po mraku kreću po jedan u koloni. Pred ulazom u zadimljenu prostoriju
proverava se količina vazduha ili kiseonika u izolacionim aparatima. Postoji pravilo, da se
za povratak sa mesta gde je vršeno izviđanje, ili gašenje požara, mora obezbediti 1,5 puta
veća količina vazduha ili kiseonika nego za dolazak do tog mesta.
Put kretanja izviđačke grupe se detaljno pregleda opipavanjem nogom i kuckanjem
sekiricom. Na stepeništu izviđačke grupe se pridržavaju zidova jer gelenderi mogu biti vreli
i oštećeni.
Ulaženje u prostoriju zahvaćenu požarom vrši se opreznim otvaranjem vrata, sa vodom na
mlaznici a vatrogasci se zaklone iza zida ili samih vrata (sl). Vrata od prostorije u koju se ulazi
ostaju otvorena (ako postoje zatvarači vrata se podglavljuju u otvorenom položaju). Okvir
vrata i sama vrata mogu se pre otvaranja politi i ohladiti raspršenim mlazom vode.
Snop svetlosti ručnih lampi, usmerava se ispred nogu, kako bi se video put kretanja. U
mnogim slučajevima izviđačke grupe još u toku izviđanja uspešno gase požare sa opremom
koja se zatekne na mestu požara (zidni hidranti, ručni vatrogasni aparati, priručna sredstva),
ili evakuisati imovinu koja nije zahvaćena požarom, zatvoriti prozore i vrata, iznose boce sa
zapaljivim gasovima i dr.
b)
a)
c) d)
Ulaženje i kretanje u prostorijama zahvaćenim požarom

a) nepravilno b) pravilno c) pravilno d) kretanje u zadimljenoj prostoriji
Procjena situacije
5/43
Procjena situacije se zasniva na svim prikupljenim saznanjima i od bitnog je uticaja na ishod

intervencije. Osnovni zadatak je da se definiše šta treba učiniti da se uočene opasnosti
otklone i kojim redom, s obzirom na raspoložive snage.
Koncepcija gašenja i odluka o gašenju
Iz procjene situacije rezultira odluka o načinu intervencije. Ona mora biti kratka i jasna, a
definiše:
 da li izvršiti napad ili odbranu (pasivnu ili aktivnu),

 podjela zadataka u okviru raspoloživih snaga (ko šta radi),
 način snabdjevanja sredstvima za gašenje (ako je voda – vodozahvat, način dopreme i
sl.),
 koja oprema i sredstva će se koristiti u intervenciji (vrste vozila, zaštitna oprema, voda
– pjena, raspršeni mlaz),
 putevi prilaza za intervenciju (direktan ulaz u objekat, preko krova srušenog objekta,
sa lestava, sa zadnje strane objekta itd) i
 kakav je oblik navale i kakav je nastup jedinice (unutrašnja navala, kombinovana ili
spoljašnja navala, relejni nastup, odvojeni nastup itd.).
Komanda za rad
Naređenje – komanda se daje da bi se plan gašenja i odluka realizovali.

Komanda mora biti glasna, razumljiva, mirna, kategorična, kratka, realna i potpuna.
Komanda mora da definiše nedvosmisleno: ko treba da izvrši zadatak, šta treba da se izvrši,
gdje i sa kojim sredstvima.
Rukovodilac gašenja ne izdaje direktna naređenja ljudstvu, već rukovodiocima pojedinih
jedinica (komandiri čete – komandiru vodova – ovi komandirima odjeljenja itd.). Takođe nije
dozvoljeno njihovo direktno angažovanje pri gašenju (npr. rukovanje mlazom), već se treba
posvetiti praćenju intervencije gašenja, usmjeravanju iste i brizi o bezbjednosti neposrednih
izvršioca.
Kako u toku akcije gašenja može doći do promjene situacije, moguće su izmjene u cilju
pregrupisavanja i preorjentisanja snaga. Ovo pregrupisavanje, u zavisnosti od potreba, može
biti djelimično ili potpuno. Načelno, ukoliko je moguće nastale probleme treba riješiti
ubacivanjem rezervnih snaga, pregrupisavanje u toku same akcije treba izbjegavati. Bitno je
obezbijediti, naročito kod većih požara, odgovarajuće rezervne snage, koje bi u slučaju
potrebe mogle odmah da se uključe u intervenciju gašenja, kao i rezervna vozila i pumpe,
kako bi se izvršila izmjena onih koje u toku intervencije otkažu.
TAKTIČKO (BORBENO) RAZVIJANJE
Taktičko (borbeno) razvijanje - postavljanje vatrogasnih sredstava za neposredno dejstvo u

cilju sprečavanja ili gašenja.
6/43
Po dalasku vatrogasne jedinice na mesto požara, uporedo sa izviđanjem, vrši se taktičko

(borbeno) razvijanje, tj. dovođenje snaga i sredstava u stanje gotovosti za izvršenje taktičkih
zadataka.
Potpuno taktičko razvijanje predstavlja postavljanje vatrogasnih pruga za dopremanje
sredstva za gašenje i izlazak mlaznica na borbene (taktičke) položaje.
U većini akcija gašenja požara, vatrogasne jedinice koriste vodu kao osnovno sredstvo za
gašenje. Osnovni uslov za uspešnost intervencije je neprekidno snabdevanje mesta požara sa
dovoljnom količinom vode.
Taktičko (borbeno) razvijanje predstavlja i niz pratećih aktivnosti, postavljanje opreme za
osvetljavanje, obezbeđivanje nesmetane komunikacije sredstvima veze i dr.
Polaganje potisnih pruga - Brzina gašenja požara direktno zavisi od brzine polaganja
odvodnih pruga.
Uvežbanost SVS sa odgovarajućim iskustvom i sredstvima, omogućava da se vreme potrebno
za polaganje odvodnih pruga smanji na najmanju moguću meru. Pri polaganju odvodnih
pruga za snabdevanje vodom treba se pridržavati određenih pravila.
Put odvodnih pruga mora biti što je moguće kraći, sa ciljem smanjenja gubitka pritiska usled
otpora trenja koji se javlja u cevovodu. Na bazi konkretne situacije, donosi se odluka da li
neku prepreku na putu, treba zaobići ili ne, ili tražiti alternativni put za polaganje pruge.
Pravilno postavljena pruga podrazumeva njeno razvijanje uz ivicu trotoara, a kad se mora
savladati širina ulice, na određenim mestima treba postaviti prelazne mostove kojima se
obezbeđuje funkcionisanje saobraćaja i izbegavaju se oštri uglovi pri formiranju pruge.
Pruga za gašenje požara se može razvijati dvojako: bacanjem ili spajanjem nekoliko dužina
creva koje se zatim razvlače, što se dosta koristi u uslovima postavljanja pruge preko fasade.
Za brzu navalu, a to znači kod korištenja creva sa vitla, razvlačenjem gumenog creva se brzo
dolazi do mesta požara.
Važno je tačno odrediti potreban broj creva za savlađivanje određenih rastojanja, a
određivanje manjeg broja od stvarno potrebnog izazvaće zastoj u toku rada. Okvirno je
potrebno 1,2m creva za svaki metar na terenu, a treba predvideti i određenu rezervnu dužinu
creva koja omogućava pomeranje mlaza shodno situaciji na požaru.
Kod formiranja pruge za gašenje požara na višespratnicama postoje sledeće mogućnosti za
njeno postavljanje: polaganje uz stepenice, polaganje unutar stpenišnog otvora između
stepeništa po vertikali i povlaćenjem pruge preko fasade objekta. Kada to situacija
dozvoljava, prugu treba povlačiti pomoću konopca uz fasadu zgrade i te aktivnosti vrši
najčešće izviđačka grupa, koja je u tom momentu i navalna. Vertikalno povlačenje pruge uz
fasadu omogućava veću brzinu postavljanja i mogućnost brzog otpočinjanja akcije gašenja.
Zbog bitno smanjenog broja angažovanih creva u pruzi, manji su otpori trenja. Loša strana
ovog načina povlačenja pruge je isključenje cele pruge u slučaju pucanja creva ili otkačinjanja
usled težine i destva vodenog stuba u crevima. Creva se moraju vezati držacima na više
mesta po vertikali. Polaganje creva unutar objekta između krakova stepeništa po vertikali,
zadržava sve osnovne karakteristike iz prethodne postavke, osim što je na taj način uvećan
gubitak usled otpora trenja, zbog nešto veće dužine creva.
Kada situacija na požaru zahteva i uslovljava polaganje pruge unutar stepenišnog prostora,
pruga se polaže na stepenišnom prostoru zgrade. Loše strane formiranja pruge na ovaj način
je duže vreme za njeno formiranje, potreba za velikim brojem creva, veliki otpori trenja i
gubitak pritiska u cevovodu. Dobre strane su brza mogućnost zamene oštećenog creva i
mogućnost nastavljanja pruge radi savlađivanja rastojanja od mlazničara do žarišta požara.
Korišćenje gumenog creva sa vitla omogućava bržu akciju gašenja, ali i ograničava gašenje
7/43
požara koji se nalaze na većoj udaljenosti od instalirane dužine creva na vitlu. Ovaj problem
je posebno izražen kod korišćenja vozila sa prahom za gašenje (minimalna dužina creva je 40
metara).
Položaj razdelnice – Razdelnica ima ulogu da omogući istovremeni nastup SVS sa tri mlaza.
Razdelnica se postavlja na sprat niže od mesta intervenisanja, kada su u pitanju spratni
prostori, što omogućava aktivno gašenje i zaštitu susednih površina. Pri izboru mesta
postavljanja razdelnice treba tražiti da ona bude postavljena što je moguće bliže požaru, radi
efikasnog nastupa pri gašenju i uspostavljanja komunikacije između mlazničara i lica koje se
nalazi na razdelnici.
Ako se radi o požaru prizemlja, razdelnicu treba postaviti u hol ili ispred ulaza, a ako se radi o
požaru krovne konstrukcije, koja je izrađena od armiranobetonskih međuspratnih
konstrukcija, razdelnice treba postavljati na krovu. Veza između sabirnice i razdelnice se
ostvaruje postavljanjem B pruge, a od razdelnice može ici kombinacija B i C mlazeva, u
zavisnosti od potrebe.
Ako je u pitanju požar podrumskog prostora, razdelnicu treba postaviti tako da se nalazi što
je moguće bliže žarištu, ali da ujedno omogućava dejstvo mlazeva kojima se sprečava širenje
požara po vrtikali objekta. (Zbog zadimljavanja stepenišnog prostora razdelnica se u ovom
slučaju najčešće postavlja na ulazu ili ispred ulaza u objekat). Mesto postavljanja razdelnice
mora biti slobodno. Razdelnica se postavlja na ravnu i stabilnu podlogu.
Međumešalica se postavlja na odvodnoj pruzi od razdelnice. Osnovni zahtev je da se
međumešalica treba postaviti na minimalno jednoj dužini creva od mlaznice za penu (da se
dovoljno izmeša voda i koncentrat za penu).
Polaganje
odvodne
pruge
unutar
stepenišnog
prostora
objekta
Položaj sabirnice – Sabirnica se obično postavlja na prvoj dužini “B“ pruge, sa ciljem
neprekidnog snabdevanja mesta požara potrebnim količinama vode. Kada se iz jedne cisterne
vatrogasnog vozila iskoristi raspoloživa količina vode, tada se uključuje pumpa na drugom
vozilu koje je spojeno sabirnicom. Važno je da pritisak pumpe vozila koje se priključuje bude
za jedan bar veći od dotadašnjeg pritiska, da klapna u razdelnici omogući nesmetano
iskljucivanje dotadašnjeg napajanja. Sabirnica se postavlja izvan objekta na slobodnom i
pristupačnom prostoru.
Rad navalne grupe - Navalna grupa: mlazničar i njegov pomoćnik, prvi ulaze u objekat u
kome se odvija požar pokušavajući da ograniče njegovo širenje, a potom i da ga likvidiraju.
Da bi ušli u prostor u kome se odvija požar i u kome je velika koncentracija dima i ostalih
produkata gorenja moraju se odgovarajuće zaštititi. Zaštita se odnosi na korišćenje lične
8/43
zaštitne opreme i izolacionih aparata, kojima se obezbeđuje normalan tok disanja u uslovima
velike koncentracije dima i toksičnih produkata gorenja.
Sam čin otvaranja vrata u delu prostora gde se požar odvija mora se izvesti krajnje obazrivo,
uz preduzimanje odgovarajućih preventivnih mera:
 ulaz u deo prostora u kome se odvija požar je dozvoljen ako je pruga

formirana i ako je dobijena voda na mlaznici,
 ulaz u deo objekta u kome je veliko zadimljavanje može realizovati grupa od
najmanje dva vatrogasca, zbog mogućeg stepena opasnosti od eksplozije,
obrušavanja ili toplotnog dejstva prouzrokovanog požarom,
 otvaranje vrata se mora izvesti krajnje obazrivo. Ukoliko se unutar nekog
zatvorenog prostora čuje pucketanje, intenzivan razvoj požara, to znači da je
došlo do razvoja produkata potpunog gorenja, otvorenog plamena i
intenzivnog razvoja toplote. Ako toga nema, a vrata su topla, unutar prostora
gde je izbio požar usled smanjenog dotoka kiseonika prouzrokovano je
njegovo prinudno stišavanje. Razvoj nepotpunih produkata gorenja je
intenzivan i uz postojanje temperature i žarišta, nepažljivim otvaranjem vrata,
može da se izazove nastanak eksplozije i da se intenzivira proces gorenja. Zato
navalna grupa ulazi pažljivo otvarajući vrata, a ostali članovi navalne grupe u
momentu otvaranja vrata, treba da budu zaštićeni nekim pregradnim zidom.
Uz zaštitu vodene magle ili drugog sredstva za gašenje oni pristupaju gašenju
požara.
Izvan prostora koji gori kao rezerva angažuje se još jedna grupa sa ciljem pružanja pomoći
ekipi koja je ušla, ili je angažovana na štićenju susednog prostora. Ukoliko dođe do
povređivanja nekog od članova navalne grupe, obavezno ga treba izvesti na siguran prostor,
pružiti mu prvu pomoć i, ako je to potebno, prebaciti ga do medicinske ustanove.
Za uspeh toka gašenja je od izuzetnog značaja dobro osvetljenje mesta intervencije, kao i
ostvarivanje komunikacije između ekipa angažovanih u toku gašenja i RGP i KOC-a ili
operativnog štaba. Za omogućavanje uslova bolje vidljivosti, pored lampi i agregata kojima
se osvetljava mesto intervencije, neophodno je provetravanje prostora. Ono može biti
ostvareno prirodnim ili prinudnim putem. Prirodno provetravanje podrazumeva otvaranje
otvora unutar prostora kojima se intenzivira ulaz svežeg vazduha i izlaz zagrejanih produkata
gorenja i omogućava bolja vidljivost. Prinudno provetravanje se postiže korišćenjem
ventilatora ili dimovuka, pomoću kojih se sa određenog mesta izbacuju produkti gorenja.
Napad na žarište požara unutar prostora se vrši uz angažovanje jednog, dva ili više mlazeva,
shodno datim uslovima požara. Dejstvo više grupa na isto žarište požara podrazumeva brže
gašenje sa manje štete i posledica.
U primarne opasnosti, pored mogućnosti eksplozije i trovanja u uslovima neadekvatne
zaštite, spada i mogućnost povređivanja usled rušenja konstrukcije. To nalaže posebnu
prisebnost i sagledavanje celokupnog prostora kako radi određivanja pravca širenja požara,
tako i radi utvrđivanja mogućnosti rušenja konstrukcije.
Rad mlazničara - Efikasan i uspešan rad mlazničara je jedan od primarnih elemenata koji
odlučuju o stepenu uspeha gašenja požara.
Mlazničari treba da budu oni vatrogasci koji su dovoljno iskusni i stručni da se upuste u
gašenje požara, a samim tim i sa brojnim rizicima u toku gašenja. Sagledavanjem mogućih
opasnosti u toku intervencije, mlazničari svojom pokretljivošću i mobilnošću pokušavaju da
9/43
stepen rizika svedu na najmanju moguću meru. Kretanje ka žarištu požara, presecanje pravca
širenja požara i sve aktivnosti vezane za tok gašenja moraju se odvijati pažljivo i uz puno
osmatranje situacije.
Požaru treba prići što je moguće bliže i usmeriti sredstvo za gašenje prema žarištu. Duže
usmeravanje sredstva za gašenje prema određenoj površini, podrazumeva nalivanje
sredstva za gašenje i ne donosi posebne rezultate. Ako se uzme potrebna količina sredstva za
gašenje i ako se ona nabacuje po određenim gorivim površinama po cik-cak liniji, povećaće se
efikasnost gašenja, uz smanjeni utrošak sredstava.
Mlaz vode se najčešće usmerava u podnožje požara sa ciljem hlađenja žarišta, a potom se
hladi i okolna površina po potrebi. Nabacivanje sredstava sa određenih visina prema žarištu
dovodi do hlađenja gorivih predmeta, a potom se gašenje usmerava ka žarištu. Za koji će se
od navedenih postupaka mlazničar opredeliti, zavisi od njegove procene konkretne sutuacije.
Česta je potreba da se raskrče delovi konstrukcije koji su rasuti po podu kako bi se prekinuo
proces gorenja, koji se odvija ispod njih. To se radi uz upotrebu odgovarajućeg razvalnog
alata. Ista potreba postoji i u uslovima gašenja delova zapaljene meduspratne konstrukcije ili
drvenih greda na plafonima.
Na zahtev mlazničara, pruga može biti produžena, a to znači prekid napajanja mesta požara
određenim sredstvom. Samo u tom slučaju, ili kod prekida gašenja požara, mlazničar ostaje
bez sredstava za gašenje. U uslovima intenzivnog razvoja požara, u procesu aktivnog
gašenja, mlazničar uvek mora imati na raspolaganju dovoljnu količinu sredstava za gašenje.
Rad mlazničara se mora odvijati u okviru timskog rada, a to znači da je obavezno
komuniciranje sa RGP, vozačem koji reguliše pritisak na pumpi, i sa ostalim mlazničarima.
Elektro-energetske instalacije u prostoru u kome se odvija akcija gašenja predstavljaju stalnu
opasnost. Gašenje podrazumeva njihovo isključivanje iz izvora napajanja, a ako to nije
moguće, mlazničar po svojoj slobodnoj proceni odlučuje da li će otpočeti gašenje. Ako
električne instalacije ostaju pod naponom, tada se moraju preduzeti mere zaštite u vidu
poštovanja potrebnog bezbednosnog odstojanja i pravilnog izbora vrste mlaza.
Otvaranje ili rušenje delova konstrukcija mora biti dobro organizovano i stručno urađeno.
Delovi konstrukcija se ne smeju bacati već dodavati da bi se sprečila mogućnost njihovog
oštećenja. Kod prinudnog otvaranja otvora (vrata i prozori) treba težiti da eventualno
oštećenje bude što manje. To znači da treba koristiti odgovarajuću razvalnu opremu.
Izbor sredstava za gašenje zavisi od karaktera gorive materije. Ako neadekvatno sredstvo
nabacujemo na gorivu materiju, to može biti uzrok velikih oštećenja. U uslovima požara na
objektu gde je instalirana osetljiva i vredna elektronska oprema, upotreba vode kao sredstva
za gašenje nije dozvoljena, već treba koristiti druga primerena sredstva.
Rad mlaznicara i pomocnika

Zamena oštećenog creva na odvodnoj pruzi od pumpe do razdelnice zahteva prekid dovoda
sredstava za gašenje, o čemu treba blagovremeno informisati mlazničara.
Zahtev mlazničara za povećanjem ili smanjenjem pritiska znači da to treba postepeno činiti.
Završetak gašenja, priprema za povratak i povratak jedinice
10/43
Kada su glavna žarišta savladana, pažljivim pregledom se utvrđuje ima li zaostalih žarišta,
djelova konstrukcija sklonih rušenju koje se podupiru (a kad nije moguće treba ih porušiti),
evakuisana imovina se vraća u prostorije, ukoliko su one u upotrebljivom stanju.
Ukoliko postoji sumnja da bi se požar mogao ponovo javiti, treba ostaviti vatrogasnu stražu,
koja sa odgovarajućom opremom i sredstvima može brzo i efikasno intervenisati. Potrebno je
obezbijediti stalnu vezu straže sa jedinicom.
Povratak odjeljenja, vodova ili pojedinaca može se narediti i prije okončanja akcije gašenja
ukoliko se procjeni da je požar lokalizovan i da se sa manjim snagama može uspješno gasiti.
U tom slučaju, rukovodilac akcije gašenja naređuje «pripremu za povratak» koja se satoji u
skupljanju vatrogasnih crijeva i njihovom smještanju u vozila, skupljanju opreme i sprava koje
su korištene kod intervencije. Tek kad se provjeri da je sva oprema vraćena u spremnike vozila
(najbolje poređenjem sa listom inventara), naređuje se povratak. Obavezna je prethodna
provjera da li su svi ljudi na mjestu i da li je raspremanje izvršeno pravilno. U ovoj fazi
rukovodilac skuplja i sve elemente koji su mu potrebni za sastavljanje izvještaja o akciji
gašenja.
Pošto je sve obavljeno, rukovodilac gašenja naređuje ulazak u vozila i povratak.
Vozila u povratku idu najkraćim putem, poštujući sve saobraćajne propise, bez upotrebe
alarmnih signala (sirena i svjetala). Poredak je isti kao i pri odlasku na intervenciju.
Po dolasku u vatrogasni dom, vrši se pranje vozila i opreme, punjenje sredstava za gašenje,
zamjena upotrebljenih crijeva i kontrola ispravnosti alata, opreme, a prije svega zaštitnih
sredstava. Vozilo se puni gorivom i potpuno čisto i ponovo spremno za intervenciju se stavlja
u garažu, okrenuto u smjeru izlaza iz garaže.
Ljudstvo se takođe dovodi u stanje potpune mobilnosti (zamjena mokre odjeće i obuće),
saniranje povreda itd.
Poslije svake akcije obavezno je sačinjavanje izvještaja, a sa cijelom jedinicom analiza akcije
gašenja.
Osnovna pravila razvoja požara
Da bi se početni požar razvio, potrebna mu je toplota, dovoljno vazduha i vrijeme tj. što je
zapaljivi materijal bliži vatri, izložen duže vremena, pod pretpostavkom da ima dovoljno
vazduha, dolazi do proširenja požara na okolinu, stvaranje većih žarišta uz razvijanje visokih
temperatura.
Iznad vatre dolazi do strujanja zagrejanog vazduha i gasova koji se naglo dižu u vis, pri čemu
okolni hladan vazduh struji prema žarištu, što omoguće priliv novih količina kiseonika, čime se
utiče na produžetak procesa gašenja.
Kod požara na otvorenom uvijek je prisutna dovoljna količina vazduha za njegov razvoj, brzo
širenje i potpuno izgaranje. Na pravac širenja požara, od bitnog je uticaja vjetar, koji je
prisutan u momentu izbijanja požara. Ukoliko je vjetar jače snage, on će toplotno zračenje
usmjeriti na jednu stranu (u pravcu duvanja), pa će se svi objekti na tom pravcu naći izloženi
povišenoj temperaturi, iskrama i letećim ugarcima. Ukoliko se u zgarištu nađu velike količine
gorivog materijala, oslobodiće se ogromne količine toplote, vazdušno strujanje će biti
intenzivno i dostići će veliku brzinu tako da se u žarištu stvara vakuum, koji povećava dotok
svježeg vazduha prema žarištu, pri čemu dolazi do tzv. «požarne oluje». Ova pojava je
izuzetno opasna za ljude na intervenciji jer mogu biti uvučeni u žarište i ugušeni usled
nedostatka kiseonika. Za razliku od ovoga, kod požara u zatvorenom prostoru nastaje
postepeno povećanje temperature i zagrijevanje svih predmeta koji su u tom prostoru, a isto
11/43
tako i svih djelova objekta (pod, zidovi, tavanica, prozori itd.). Pri ovome dolazi do strujanja
toplog vazduha naviše i uz tavanicu u druge prostorije, odnosno kroz otvore na plafonu na
druge etaže.
Ukoliko je prostorija zatvorena, u njoj postepeno dolazi do nagomilavanja toplog (užarenog)
vazduha, odnosno gasovitih produkata sagorijevanja i dima. Zbog stalnog zagrijevanja raste
pritisak, što može dovesti do pucanja prozorskog stakla, rušenja zidova i vrata, a što opet
dovodi do proširenja požara i po horizontali i po vertikali. U trenutku otvaranja prozora i
vrata (ili lomljenja stakla) nastaje trenutno sagorijevanje ovih gasova u vidu plamena, koji
pali sve pred sobom i proširuje požar.
Pomenuto zagrijevanje unutar objekta, može dovesti do zagrijevanja nosećih konstrukcija i
gubitka njihovih nosećih svojstava, što ima za posledicu rušenje ili deformaciju objekta kao i
dalje širenje požara.
Požar može da se proširi spoljašnjim ili unutrašnjim putevima tj. kroz prozore, sa krova, preko
zidova ili konstrukcija odnosno vrata, međuspratne konstrukcije, ventilacione otvore, liftovske
i stepenišne prostore, cijevi, elektro-instalcije i sl.
Suštinski faktori koji utiču na razvoj požara su:
 hemijski sastav gorive materije, njena veličina i stanje u kojem se nalazi,

 količina kiseonika (vazduha) koja je prisutna i strujanje u zoni požara (što je više
kiseonika to se vatra brže razvija),
 toplota koja se razvija pri gorenju (njena jačina zavisi od toplotne vrijednosti gorive
materije, te količine i brzine sagorijevanja),
 objekat ili teren gdje se požar razvija (otvoreni ili zatvoreni prostor),
 vremenske prilike (vjetar) i
 eksplozija i druge pojave (rušenje, gasovi i sl.).
U prvoj fazi požara, ne postižu se maksimalne temperature gorenja. Sve materije koje se
nalaze u zoni požara, nijesu zagrijane iznad tačke paljenja, neke gore a neke ne, iako su
stvoreni uslovi da se brzo zapale.
U drugoj fazi požar se proširio na sve gorive predmete u određenom prostoru, jer su isti
dostigli tačke paljenja. Postignuta je maksimalna temperatura gorenja.
U trećoj fazi, požar još uvijek traje, ali postepeno temperatura u centru – žarištu požara
opada jer nema više gorivih materija, a požar se širi i pomjera ka granicama požarnog
sektora.
U četvrtoj fazi, dolazi do osjetnog pada temperature u centru požara, pošto su sve gorive
materije izgorjele.
U prvom vremenskom intervalu požar se širi i razvija unutar prostora gdje je izbio. Prostor se
puni dimom i produktima gorenja, temperatura i pritisak rastu (uz mogućnost eksplozije).
U drugom vremenskom intervalu dolazi do prodora vatre kroz mjesta najmanje otporna na
vatru, vatra zahvata nove prostorije, a uz dotok novih količina vazduha vatra prelazi u
razvijeni požar.
U trećem vremenskom intervalu, vatra jenjava u prostoru gdje je nastala, dolazi do rušenja
objekta, prenošenja na druge prostorije i spratove novih žarišta.
12/43
Požarni sektori i mogućnosti proširenja požara
Požarni sektor predstavlja dio objekta odvojen protivpožarnim pregradama određene

otpornosti od ostalih djelova objekta, sa ciljem da se požar ograniči na manju površinu.
Granice požarnog sektora su u principu i mjesta gdje će vatrogasne jedinice pružiti vatri
otpor, ukoliko ne uspiju da požar lokalizuju unutar istog. Ako se vatra zadrži i ugasi unutar
sektora u kojem je zatečena, intervencija gašenja se smatra uspješnom. Prilikom požara u
objektima, požarni sektor ograničavaju uvijek osnovni elementi konstrukcije, zidovi i tavanice.
Usled dejstva vatre, moguće je rušenje pojedinih elemenata, pri čemu požar prelazi u drugi
požarni sektor.
Dejstvo toplote, prilikom požara u objektima, u najvećoj mjeri je usmjereno naviše, pa su zato
tavanice najviše ugrožene. Djelovanje po horizontali, na obodne zidove je nešto slabije, ali još
uvijek dovoljno da ugrozi susjedne prostorije, dok je mogućnost pregorevanja poda prisutna
(pri čemu se požar prenosi na niže etaže), ali je potrebno znatno duže vrijeme.
U suštini otpornost prema požaru, izražava minimalnu vremensku izdržljivost konstrukcije u
požaru, u toku kojeg jedan elemenat ili cijela konstrukcija produžava da vrši svoju funkciju
iako je izložena dejstvu vatre.
Požarno opterećenje je količina toplote koja se oslobodi pri potpunom sagorijevanju
materijala, izražena po jedinici površine prostora za koji se požarno opterećenje izračunava.
Da bi se ono odredilo treba obuhvatiti uskladišteni materijal i namještaj, gorivi materijal u
konstrukcijama, instalacijama i drugoj opremi. Od njega zavisi, prije svega, kolika će se
temperatura dostići u zatvorenom prostoru, kao i mogućnost daljeg širenja požara.
Gašenje požara materija raznih agregatnih stanja i fizičko-hemijskih osobina,

primjenom odgovarajućih sredstava i metoda gašenja (taktička primjena
sredstava za gašenje)
Taktička primjena vode za gašenje požara
Vodu možemo upotrijebiti za gašenje većine požara, ali je ne možemo koristiti za gašenje
kalijuma i natrijuma, jer se oni u dodiru sa vodom pale, zatim požare metalnih karbida (C 2H2-
acetilen) kao i požara na električnim instalacijama. Voda se ne preporučuje ni za požare lako-
zapaljivih tečnosti, usijane metalne mase itd.
Voda se koristi za gašenje požara u obliku: punog, raspršenog mlaza i vodene magle.
Pun mlaz se koristi kada su potrebne velike količine vode u relativno kratkom vremenu ili
kada je potrebno postići mehnički efekat mlaza. Što je mlaz uži a pritisak veći, to je njegov
učinak veći.
S obzirom da samo kompaktan mlaz ima potrebnu energiju za gašenje, to se zadnji dio mlaza
koristi uglavnom za hlađenje rezervoara, zidova objekata, lokalizaciju požara itd.
Dužina mlaza zavisi od: presjeka završnog dijela mlaznice koji oblikuje mlaz (usnika), pritiska,
vrste mlaznice i presjeka vatrogasnih crijeva. Pored ovoga, na dužinu mlaza utiče i vjetar
odnosno njegov smjer i jačina. Najveći domet mlaza je pri uglu mlaznice od 35º. Prema
taktičkom zahvatu pun mlaz može biti:
 kupasti – koristi se kada gasimo jaka pojedinačna žarišta. Karakteriše ga povećani

pritisak i velike količine vode,
13/43
 cik-cak pun mlaz – se koristi kada hoćemo da napravimo trasu ili kada gasimo veću
površinu sa većom količinom vode i
 lepezasti puni mlaz koristimo kod gašenja velikih požara.
Raspršeni mlaz se karakteriše malim pritiskom i velikim količinama vode. Osnovna uloga mu
je da ugasi požar na velikim površinama, kao i da rashlađuje druge objekte i predmete da ih
požar ne zahvati. Ovaj mlaz ima vrlo dobar učinak gašenja zbog velike površine koju
raspršena voda zauzima u prostoru, čime se povećava efekat hlađenja.
Kombinovani mlaz se sastoji od punog i raspršenog mlaza. Ovakva kombinacija omogućava
vatrogascima lakši boravak u atmosferi požara, jer ga raspršeni dio štiti od toplote, a puni
mlaz gasi požar.
Vodena magla ima ulogu da oduzme predmetu toplotu i da istovremeno onemogući pristup
vazduha. Za dobijanje se koriste centrifugalne pumpe visokog pritiska i specijalne mlaznice.
Prednosti vodene magle nad punim mlazom, kod gašenja su prije svega u većoj površini
pokrivanja, većoj sposobnosti gašenja i hlađenja (koja je 125 puta veća), mogućnosti gašenja
požara zapaljivih tečnosti, većoj zaštiti ljudi na intervenciji, manjoj šteti na objektu i
predmetima, sprečavanju eksplozije prašina i para zapaljivih tečnosti i gasova itd.
Nedostaci su: mali domet mlaza, slaba prodornost u zapaljeni materijal, veliki gubici pritiska i
neefikasnost kod većih požara na otvorenom prostoru.
Taktička primjena pjene za gašenje požara
Bez obzira na vrstu pjene, efekat gašenja će biti postignut tek kada dovedemo više pjene
nego što je mogu temperatura i plamen uništiti. Prosječno vrijeme za ovaj vid gašenja je 15
minuta. Načelno, pjenu na upaljenu površinu ne treba bacati sa velike visine i obavezno u
dovoljnoj količini, ukoliko želimo efikasnu intervenciju. Pjena je najefikasnije sredstvo za
gašenje požara zapaljivih tečnosti (sa izuzetkom alkohola, i acetona, gdje su potrebne veće
količine – 8lit/m2/min), dok se ne primjenjuje za požare električnih instalacija i metala u
prahu.
Taktika primjene ugljendioksida za gašenje
Ugljendioksid se primjenjuje prvenstveno za gašenje požara na električnim uređajima visokog

i niskog napona, a zatim požare alkohola, karbida tj. svih onih materija koje se spajaju sa
vodom. Djeluje ugušujuće i rashlađujuće.
Gašenje se mora primjeniti iz neposredne blizine, od ivice prema centru požara. Ukoliko je u
pitanju veliki požar, ugljendioksid je neefikasan jer usled strujanja odlazi u atmosferu. U
principu, treba ga koristiti u zatvorenim prostorijama.
Taktika primjene praha
Suvi prah je univerzalno sredstvo za gašenje požara i koristimo ga za gašenje požara materija
svih agregatnih stanja. Djeluje ugušujuće, jer faktički prekriva upaljenu površinu, što
potpomaže i ugljendioksid koji se oslobađa kod raspadanja praha. Djeluje i antikatalitički
(prekida lančanu reakciju gorenja), a donekle i rashlađujuće (oslobođena vodena para). Kod
primjene praha, osnovni zahtjev je da se u što kraćem vremenu izbaci što više praha na
zapaljeni objekat, s tim da oblak praha bude što gušći.
14/43
Taktika gašenja halonima
Halon daje odlične rezultate gašenja kod požara svih klasa. Posebno se preporučuje za zaštitu
računarskih centara (kompjutera), zatim tehničkih gasova, zapaljivih tečnosti itd. Kao i
ugljendioksid, primjenjuje se uglavnom u zatvorenim prostorijama, jer djeluje ugušujuće a
djelimičmo i antikatalitički. Pri upotrebi, preporučuje se upotreba aparata za zaštitu disajnih
organa.
Kod upotrebe aparata za gašenje punjenog halonima, ako je u pitanju požar zapaljivih
tečnosti, mlaz treba usmjeriti na zid posude, a onda ga brzo prenijeti na cijelu površinu, čime
se u relativno kratkom vremenu postiže koncentracija potrebna za gašenje.
Taktički zahvati gašenja
Osnovni cilj vatrogasne intervencije je gašenje žarišta požara uz sprečavanje širenja požara.
Spoljna navala
Spoljna navala se primjenjuje kada se ne mogu upotrijebiti glavni ulazi i stepeništa, a požar je
unutar objekta. Za požare na otvorenom prostoru, ovo je najčešći vid intervencije.
Unutrašnja navala
Primjenjuje se u principu onda kada je to moguće, kod svih požara u objektima, korišćenjem
normalnih ulaza, stepeništa i hodnika, svih pomoćnih ulaza i evakuacionih stepeništa, kao i
automehaničkih lestava za ulaz preko balkona ili kroz prozore, kako bi se intervenisalo
iznutra. Ovakav vid akcije daje dobre rezultate jer relativno brzo dolazimo do centra požara.
Kombinovana navala
Primjenjuje se u situacijama kada treba intervenisati istovremeno i spolja i iznutra.
Napad i odbrana
Posebno je bitno, da li će se, kod jedne od navedenih navala, primjeniti napad ili odbrana.
Ako se odluči da se primjeni napad onda su moguće tri varijante:
1. frontalna navala se primjenjuje kada ne postoji opasnost od proširenja požara, a
gašenje se može efikasno izvesti,
2. obuhvatna navala ima za cilj da se požar «obuhvati» sa 2-3 strane odgovarajućim
mlazevima, a koristi se često kod većih požara i
3. koncentrična navala se primjenjuje kada požar treba ograničiti, zaokružiti i konačno
ugasiti. Koristi se često kod većih požara ili na otvorenom prostoru.
Lokalizacija požara
U intervencijama kada nemamo dovoljno sredstava za gašenje požara, tj. ne možemo izvesti
napad, u cilju zaštite objekta izvodi se lokalizacija požara, koja može biti aktivna i pasivna.
15/43
Aktivna lokalizacija se sastoji u tome što snage usmjeravamo na stišavanje vatre na

najopasnijim sektorima.
Pasivna lokalizacija se sastoji u tome što snage usmjeravamo na zaštitu ugroženih objekata,
koje još nije zahvatio požar, što se najčešće obavlja hlađenjem ugroženog objekta mlazevima
vode.
Taktički nastupi vatrogasnog voda
Vatrogasni vod se sastoji od 3-4 vatrogasna odjeljenja, sa tri do deset vatrogasnih vozila,
tako da ima relativno velike mogućnosti za rješavanje osnovnih taktičkih zadataka, naročito
kod većih požara (moguća je primjena vozila sa raznim sredstvima za gašenje, akcija
spasavanja ljudi, spasavanje imovine itd.).
Mogući taktički nastupi vatrogasnog voda su:
 odvojeni nastup,
 paralelni nastup,
 serijski nastup,
 relejni nastup i
 kombinovani nastup.
Odvojeni nastup
Odvojeni nastup vatrogasnog voda primjenjuje se kod većih požara gdje se zahtjeva
intervencija sa dvije ili tri strane, sa zadatkom da se požar zaokruži. Svako odjeljenje iz
sastava voda nastupa nezavisno, sa svog izvora vode (ili drugog sredstva za gašenje) i radi na
svom sektoru. Da bi se ova varijanta primjenila, potreban je dovoljan broj izvora vode, dok
mu je prednost u tome što članovi pojedinih odjeljenja ne smetaju jedan drugom.
Odvojeni nastup vatrogasnog voda

Paralelni nastup
Dva odjeljenja paralelno nastupaju dejstvujući sa istog izvora vode, bilo preko jednog vozila ili
jedne pumpe. Kapacitet pumpe mora biti takav da zadovolji potrebe 6 mlazeva vode, da bi se
ugroženi objekat brzo obuhvatio sa svih strana. Ovakav način nije moguć iz hidrantske mreže
jer su na raspolaganju male količine vode.
Prednosti ovakvog nastupa su u:
 potpunom iskorišćenju kapaciteta pumpe,

 štednji pogonskog goriva,
16/43
 preglednijem sektoru rada i

 mogućnosti ostavljanja rezerve (jedno vozilo ili pumpa).
Paralelni nastup vatrogasnog voda

Serijski nastup vatrogasnog voda
Ovaj način gašenja se primjenjuje kada je potrebno za što kraće vrijeme dobiti mlazeve vode,
a izvor vode je udaljen, postoji znatna visinska razlika između vodozahvata i mjesta požara,
što prouzrokuje pad pritiska po dužini cijevnog voda itd.
Prvo odjeljenje zauzima najpovoljniji položaj i otpočinje akciju gašenja koristeći vodu iz
rezervoara vatrogasnog vozila. Za to vrijeme, drugo odjeljenje osigurava snabdjevanje
vodom prvog odjeljenja, s tim što po potrebi i ono može da se uključi u skciju gašenja preko
razdjelnice i potisnog crijeva (mlaz pjene, B mlaz vode).
Serijski nastup vatrogasnog voda
Relejni nastup vatrogasnog voda
Kad je vodozahvat na prevelikoj udaljenosti (ili znatnoj visinskoj razlici) od požara, pa

centrifugalna pumpa ne može savladati tu udaljenost (odnosno visinu) koristi se relejni
nastup. Pri ovome, prvo se odjeljenje priprema za navalu na požar, a drugo odjeljenje se
priključuje na izvor vode i polaže potisno crijevo do druge pumpe ili vozila. Pumpe bi trebalo
da su istog kapaciteta, najjača pumpa se stavlja na izvor vode. Kod određivanja rastojanja od
pumpe do pumpe, treba uzeti u obzir gubitke pritiska zbog visinske razlike i dužine potisnog
voda.
Kod ovih nastupa, moguće su dvije varijante u zavisnosti da li koristimo «zatvoreni» ili
«otvoreni» sistem dopremanja vode.
Ukoliko su sve pumpe međusobno povezane crevnim vodom (crevo sa izlaznog otvora jedne
pumpe povezuje se sa usisnim otvorom druge pumpe) govorimo o «zatvorenom» sistemu
dopremanja vode, a ukoliko potisno crijevo iz jedne pumpe ulazi u rezervoar ili bazen kraj
druge pumpe, odakle se voda preko usisnog crijeva transportuje pumpom i potisnim vodom
dalje, govorimo o «otvorenom» sistemu. Prednosti otvorenog sistema su u tome što nema
pucanja crijeva, kapacitet pumpe se u potpunosti iskorišćava.
17/43
Relejni nastup vatrogasnog voda
Opasnosti prilikom gašenja požara i zaštita ljudstva
Objekti i okolina su ugroženi prije svega od eksplozija i rušenja kao i prenosa požara, dok su
ljudi ugroženi neposredno vatrom, dimom i drugim toksičnim produktima gorenja, kao i
eventualnim povredama koje mogu biti posledica određenih rušenja, udarnog eksplozivnog
talasa itd.
Akcije gašenja i spasavanja teku paralelno. Međutim, ukoliko nema dovoljno ljudstva,
obavezno je prvo pristupiti akciji spasavanja pa tek onda akciji gašenja, posebno zbog
mogućnosti nastanka panike koja uvijek ima katastrofalne posledice.
U tom cilju, prije svega se isključuju električne i gasne instalacije, vrši se podupiranje zidova,
tavanica, stepeništa itd.
Ukoliko dođe do iznenadnog rušenja zidova, dimnjaka i tavanica, treba brzo stati u okvire
vrata ili prozora. Kod obrušavanja maltera ili stakla, treba ostati na mjestu, jer kod bježanja
ili leganja na pod čovječje tijelo predstavlja veću metu nego kod mirovanja, pa su mogućnosti
povrijeđivanja veće.
Od toplote i plamena štitimo se provizornim zaklonima ili mlazom vode, ali uvijek u sagnutom
položaju. Ukoliko pojedini djelovi krovne ili međuspratne konstrukcije vise, preteći da padnu i
povrijede nas, rušimo ih sami, direktno – punim mlazom vode. Ukoliko se očekuju u požaru
toksični produkti, obavezna je upotreba zaštitnih sredstava.
Posebno treba voditi računa o sadržaju objekata tj. da li u njemu ima kisjeline,
komprimovanih gasova itd. koji mogu dovesti do sekundarnih eksplozija i opekotina druge
prirode. U slučaju saznanja za ove sadržaje, obavezna je primjena zaštitnih odijela, rukavica,
naočara itd.
Ulaženje u prostorije i objekte zahvaćene požarom
Uspješno snabdjevanje vodom je jedan od presudnih faktora, za uspješnu intevenciju gašenja

požara. Zato, po dolasku na mjesto požara, snabdjevanje vodom preko pumpi i vatrogasnih
vozila, uspostavlja se iz požarnih hidranata gradskog (industrijskog) vodovoda ili izvorišta za
snabdjevanje vodom. Odmah se polažu dovodne pruge, bez obzira što još nijesu definisani
pravci dejstva. Pored njih se postavljaju motorne pumpe kao i vozila određena za
snabdjevanje vodom. Pored ovoga, postavljaju se sprave i oprema za osvjetljavanje mjesta
intervencije, zatim se obezbjeđuju sredstva veze. Po završenom izviđanju i donošenju odluke,
vrši se postavljanje vozila na mjesta za intervenciju.
Kombinovana i druga vozila se postavljaju što bliže požaru, tj. mjestu intervencije ali na
sigurnoj udaljenosti da ne budu ugrožena požarom. Što su vozila bliže mjestu intevencije,
kontakti motoriste i mlazničara su bolji, a pregled rada na intervenciji znatno lakši. Vozila
treba tako postaviti da je moguće njihovo brzo manevrisanje i pokretanje, s tim da se ne
ugrožava javni saobraćaj.
18/43
Prije početka intervencije, objekat treba isključiti iz mreže elektronapajanja, što čini obavezno
stručno lice – električar.
Unutrašnje požare karakteriše velika koncentracija dima i drugih produkata gorenja, zatim
visoka temperatura i opasnost od pojačanja intenziteta požara, čim dođe do dovoda svježeg
vazduha, kao i širenje požara po horizontali i vertikali.
Akcija gašenja sa spoljašnje strane ne daje dobre rezultate, pa se požari obično gase iznutra,
što je skopčano sa opasnostima kod ulaženja u prostorije ugrožene požarom. Obavezno je
korišćenje izolacionog aparata za zaštitu disajih organa, a u prostorije se može ući tek kada je
obezbijeđen mlaz vode za dejstvo. Posebnu pažnju treba posvetiti otvaranju vrata na
prostorijama, jer postoji mogućnost da plamen i topli gasovi naglo krenu i zahvate
vatrogasce.
U prostoriju ugroženu požarom ulaze najmanje dva vatrogasca, najčešće mlazničar i njegov
pomoćnik. Za slučaj potrebe spasavanja, mora se ući u pognutom položaju, uz stalno
osmatranje prostora ispred i iznad sebe. Put za povratak mora biti stalno obezbijeđen.
Na požar se dejstvuje tek kada je vatra otkrivena, a intervencija mora biti brza, precizna i
odgovarajuća. U akcijama gašenja je od posebnog značaja efikasan rad mlazničara, jer on
predstavlja udarnu snagu jedinice i često je u situaciji da od njegovog rada zavisi konačan
ishod intervencije.
Mlazničar mora da bude pokretljiv, stručan, iskusan, hrabar i sposoban, sa smislom za
procjenu situacije i brzo donošenje odluke. Svakog momenta mora biti svjestan kako i zašto
dejstvuje, bez nekorisnog razbacivanja sredstava za gašenje. Izbor vrste mlaza i način
djelovanja se moraju prilagoditi konkretnoj situaciji, o čemu on često mora da odluči.
Pomoćnik mlazničara je stalno uz njega, a svojim radom je dužan da olakša intervenciju
gašenja mlazničaru. Oni zajedno predstavljaju tim koji mora biti uigran, lako i brzo shvataju
namjere partnera i uvijek su spremni na zajedničko prihvatanje svih rizika i stalno uzajamno
pružanje eventualne pomoći.
Napad se može izvršiti sa jedne ili dvije strane, kako bi se požar brže likvidirao. Kada su
glavna žarišta ugašena treba prekinuti gašenje, otvoriti vrata i prozore da se prostor
provjetri, a zatim raspršenim mlazom ili vodenom maglom okončati gašenje požara (otvori za
odvođenje dima i toplote mogu se otvoriti i prije intervencije gašenja, ukoliko se ne pojačava
požar).
Rukovodilac gašenja mora biti stručan, samoinicijativan, odlučan i sposoban da organizuje
uspješnu intervenciju gašenja. Ličnim primjerom i autoritetom mora da pokreće svoje ljude.
Poseban mu je zadatak da vodi brigu o povjerenim mu ljudima i sredstvima, a prije svega o
njihovoj bezbijednosti. Od njegove spososbnosti da pravilno procijeni situaciju i odabere
adekvatan, optimalan način dejstva, zavisi konačan ishod akcije gašenja i spasavanja.
Crpljenje vode
Potrebne količine vode treba da budu na raspolaganju uvijek u svako doba dana i noći, ljeti i
zimi. Crpilište treba da bude pristupačno, da ne bude previše nečisto i da visina crpljenja ne
bude izvan dozvoljene granice.
Sva crilišta se mogu podijeliti u dvije grupe:
 samostalna, koja se dijele na prirodna i vještačka i

 vodovodna postrojenja.
19/43
Prirodna crpilišta su: potoci, rijeke, jezera, bare i mora.

Vještačka crpilišta su: kopani i bušeni bunari, nadzemni i podzemni rezervoari i hidrantska
mreža.
Visina zida ne smije da bude veća od ulaznog otvora centrifugalne pumpe. Udaljenost od
usisne korpe do centrifugalne pumpe može biti može biti nešto veća nego što je praktična
visina sisanja.
Za crpilište je vrlo važno da ima urađene prilazne puteve, a pri izradi crpilišta uvijek treba
voditi računa o najnižem vodostaju na rijeci.
Potoci su isto tako prirodna crpillišta. Ima ih mnogo više nego rijeka, ali su oni najčešće
nedovoljno duboki i sa malom količinom vode. Da bi se otklonio ovaj nedostatak na potocima
se izrađuju odgovarajuće brane.
Najveće poteškoće nastaju na potocima koji nemaju dovoljno velike dubine, jer u ljetnjim i
zimskim sušnim danima ostaju bez vode, ili se kod niskih temperatura zamrzava sva količina
vode. Ove pojave nije moguće izbeći, i sa njima se obavezno mora računati.
Kopani i bušeni bunari su vještačka crpilišta u kojima nivo vode ne smije pasti ispod 6 metara
od kote terena. Priliv vode u bunaru mora se dokazati probnim crpljenjem vode u
najnepovoljnije vrijeme (poslije dužeg sušnog perioda). Ako se potrebna količina vode ne
može obezbijediti iz jednog bunara, dozvoljeno je spajanje dva ili više bunara.
Rezervoari su isto tako vještačka crpilišta vode i koriste se tamo gdje je nemoguće vodu za
gašenje obezbijediti na drugi način. Oni su ograničene zapremine, a po položaju mogu biti:
 nadzemni,
 podzemni i
 poluukopani.
Nadzemni i poluukopani rezervoari moraju imati termoizolaciju ili grejače da u zimskom

periodu ne bi došlo do smrzavanja vode u njima.
Rezervoari se obično postavljaju na višem nivou od objekta da bi se pored potrebne količine
vode obezbijedio i dovoljan pritisak koji zavisi od visinske razlike između rezervoara i dotičnog
objekta (za svakih 10m razlike po 1 bar).
Voda se sa crpilišta do mjesta gdje se koristi za gašenje najčešće potiskuje pumpama, a
dovodi cjevovodima ili vatrogasnim crijevima. Pumpa služi za potiskivanje vode sa nižeg na
viši položaj ili sa nižeg na viši pritisak (kad pumpa služi za povećanje pritiska). Prilikom rada
pumpa mora da savlada izvjesni napor za savlađivanje gubitaka koji se javljaju pri kretanju
vode kroz cjevovode. Ukupni gubici su jednaki zbiru lokalnih gubitaka (u ventilima, koljenima,
zasunima i dr.) dužinskih gubitaka (u cijevima ili crijevima) i gubici usled savlađivanja visinske
razlike.
Ukupni gubici su jednaki ukupnom padu pritiska koji mora da savlada pumpa.
Kod većih požara, gdje akcija gašenja traje duže ili ako su izvorišta vode na velikoj udaljenosti
od mjesta intervencije, pristupa se relejnom snabdjevanju vodom. Relejno snabdjevanje
vodom je u stvari transport vodene mase od izvorišta do mjesta intervencije pri čemu treba
obezbijediti neprekidno snabdjevanje vodom dovoljnog kapaciteta i sa pritiskom od najmanje
40 mVS na mlaznicama. Način postavljanja releja i broj pumpi uglavnom zavisi od rastojanja i
konfiguracije terena. Proračunom otpora dolazi se do potrebnog broja pumpi. Pri radu sa
relejom neophodno je pridržavati se pravila. Na usisnom priključku svake naredne pumpe
pritisak treba da bude oko 15 mVS. Ukoliko pritisak bude znatno veći, usled sabiranja
pritisaka iz pumpe u pumpu, može se dogoditi da pritisak toliko naraste da izazove raspad
20/43
sistema. Veliki pritisci najčešće izazivaju pucanje crijeva ili spojki koje mogu veoma ozbiljno
da povrijede učesnike intervencije.
Sav raspoloživi pritisak se koristi na savlađivanju visinske razlike i otpora trenja, sve do 1,5
bara. Sa ovim pritiskom voda ulazi u drugu pumpu i tako dalje do sledeće pumpe, a na kraju
se što bliže požaru postavlja pumpa koja može dati što veći pritisak gašenja. Kod postavljanja
prve pumpe mora se voditi računa o savlađivanju otpora radi crpljenja vode. Međusobno
rastojanje pumpi je manje što je uspon terena veći.
Za kontrolu pritiska koji stvara pumpa koristi se kontrolni uređaj koji se zove manometar i koji
se postavlja na izlaznom dijelu pumpe. Na njegovoj skali su označene vrijednosti pritiska u
barima. Koriste se i za mjerenje pritiska na mjestima potrošnje, gdje se voda pretvara u
vodeni mlaz za gašenje.
Uticaj geografskih i atmosferskih prilika na mogućnost usisavanja
Prilikom korišćenja vode iz određenih dubina znatan uticaj imaju i nadmorska visina i
promjena atmosferskih pritisaka.
Na svakoj tački zemljine površine atmosferski pritisak nije svuda isti, pa prema tome taj
pritisak ni na površini vode neće biti uvijek jednak.
Izračunavanje potrebne količine pjene za gašenje požara rezervoarskih prostora raznih

dimenzija
I Potrebna količina vode (po DIN-u 14.493):
Osnova za izbor količine vode je površina koju treba pokriti pjenom. Ako se štiti istovremeno
više odvojenih objekata onada se proračun vrši prema dimenzijama najvećeg objekta.
Potrebna količina vode mora se obezbijediti za rad od 120 minuta.
Potrebna količina vode za rezervoare sa čvrstim krovom
Za rezervoar sa čvrstim krovom prečnika 20 m treba 6,6 l/min vode za svaki kvadratni metar
površine rezervoara. Kod rezervoara prečnika preko 20m još po 0,2 l/min vode po
kvadratnom metru površine.
Potrebna količina vode za rezervoare sa plivajućim krovom
Za rezervoare sa plivajućim krovom potreba vode je 6,6 l/min, za svaki kvadratni metar
površine prstena.
Potrebna količina vode za prihvatne bazene (tankvane)
Za tankvane je potrebno obezbijediti 3 l/min. vode po kvadratnom metru površine prihvatnog

bazena (neto površina se dobija ako se od bruto površine cijelog bazena oduzmu sve površine
koje se odnose na rezervoare u bazenu), kad su stojeći rezervoari u bazenu, odnosno 6,6 l/min
po kvadratnom metru površine prihvatnog bazena kad su ležeći rezervoari u bazenu.
21/43
II Potrebna količina i zalihe ekstrakta pjene
Potrebna količina ekstrakta pjene se proračunava po litrima u minuti i to iz količine protoka

vode u l/min i procentualnog miješanja – doziranja. Procenat ekstrakta zavisi od vrste
ekstrakta, a propisuje ga proizvođač. Ukupna količina zaliha ekstrakta pjene treba da bude
dva puta veća od one koja se predviđa za jednokratno dejstvo gašenja potrebno da se
najveća površina pokrije pjenom u trajanju od 30 minuta.
Na bazi potrebne količine vode i ekstrakta pjene za najnepovoljniji slučaj (gasi se požar na
najvećem rezervoaru i tankvani) vrši se dimenzionisanje rezervoara za vodu i rezervoara za
ekstrakt.
Izrada skice lica mjesta požara
Skiciranje položaja objekta koji je zahvaćen požarom treba da obuhvati:
 položaj objekta koj gori u odnosu na susjedne obekte – izgled,

 unutrašnji raspored djelova objekta i prostorija u samom objektu u odnosu na
susjedne objekte,
 položaj zemljišta oko objekta koji je bio zahvaćen požarom u odnosu na okolinu.
Skiciranje objekta obuhvata:
 cjelokupni izgled objekta,
 čeoni izgled i izgled duže strane objekta,
 osnova objekta,
 građevinski dio objekta, sastav, materijal (zidovi, krov),
 namjenu prostorija objekta i sadržaj i
 situaciju na mjestu izbijanja požara (prostorije koje su zahvaćene požarom, žarišta,
najvjerovatnije mjesto izbijanja požara, tragovi i dr.).
Skiciranje požarnog prostora treba da nam omogući tačan položaj prostorije gdje je izbio
požar i tačan položaj toplotnog izvora.
Obezbjeđenje tragova pri gašenju požara
Tragovi koji nastaju na mjestu požara i pojave koje se uočavaju u požaru, vrlo su bitne za
nalaženje centra požara, a kasnije i za rasvjetljavanje čitavog slučaja, pa ih zato treba
sačuvati pri intervenciji gašenja.
Prema načinu i mjestu nastajanja tragovi se mogu podijeliti na:
 tragovi u okolini mjesta požara,

 tragovi na spoljašnjem zidu objekta,
 tragovi u izgorjelom objektu i
 tragovi u centru požara.
Tragovi u okolini mjesta požara mogu biti:
 tragovi stopala izvršioca,
22/43
 razne posude sa sredstvima za pospješivanje,

 djelovi objekta i
 djelovi instalacije.
Tragovi na spoljašnjoj strani objekta su nam važni jer nam pokazuju mjesta početka požara
(ili je požar počeo na spoljašnjem dijelu objekta ili pored objekta pa se prenio na objekat, ili je
požar počeo u objektu pa su spoljašnji tragovi na objektu nastali kao posledica unutrašnjeg
požara).
Tragovi na spoljašnjoj strani objekta su:
 krovni elementi, pokrivke, nosači krovne konstrukcije i njihova nagorelost, deformacije

i oštećenja. Ona strana koja je najviše nagorjela ili koja se više deformisala ili oštetila
nalazi se bliže centru požara,
 prozori, vrata i drugi otvori i crni vijenac gareži oko njih govore da je požar počeo u
objektu,
 sva oštećenja na spoljašnjoj strani zidova (opao malter, promjena boje usled visokih
temperatura, na prozorima i vratima)
Tragovi u izgorjelom objektu obuhvataju prvo tragove na statičkim djelovima i elementima

objekta i to:
 nosače krovnih pokrivača,

 donja površina krova,
 gornja površina tavanice i njenih nosača,
 kanale za odvođenje proizvoda sagorijevanja iz ložišta.
Tragovi u centru požara su važni jer nam služe da utvrdimo način na koji je nastala toplota i
satav i osobine materijala koji se prvi zapalio.
Izrada operativnog plana gašenja i spasavanja
Gašenje požara u industrijskim i drugim privrednim objektima vrlo je složen zadatak, povezan
sa posebnim opasnostima i teškoćama. Ako se unaprijed sagledaju sve opasnosti, poteškoće i
mogućnosti gašenja požara, sve se to lako savlada u trenutku intervencije i takvim se
savlađivanjem postižu daleko bolji rezultati gašenja požara. Iz tih razloga potrebno je izraditi
«operativni plan gašenja i spasavanja». Taj plan treba da bude tako izrađen da sadrži
praktična rješenja akcije gašenja ili spasavanja za svaki pojedinačni objekat, ili grupu
objekata, u okviru privredne oganizacije ili čak mjesta. Da bi se takav plan mogao izraditi,
potrebno je sistematsko izučavanje područja, objekata, tehnološkog procesa i ostalih
okolnosti. Iz toga proizilazi da je osnovna analiza stanja i procjena ugroženosti od požara za
izradu operativnog plana gašenja požara, a sadrži:
 mikro i makro lokaciju,

 tehnološki proces proizvodnje,
 građevinsko-konstruktivne karakteristike,
 energetska postrojenja i razvod,
 uređaje i opremu za otkrivanje i dojavu požara i gašenje požara,
23/43
 elektro i gromobranske uređaje i instalacije,

 snabdjevanje vodom i
 stanje saobraćajnica (putevi, prilazi i prolazi).
Operativni plan gašenja sadrži:
 podjela objekata na sektore, zone ugroženosti sa stanovišta mogućnosti širenja,

odnosno prenošenja požara u cilju sprečavanja, lokalizacije i gašenja požara,
 mjere i radnje koje preduzima tehnološko i drugo ljudstvo u trenutku izbijanja požara,
 mjere i radnje vatrogasne jedinice u okviru radne organizacije,
 mjere i radnje za aktiviranje vatrogasnih snaga izvan radne organizacije, kao i
jedinica civilne zaštite (doček, provođenje do mjesta požara, saradnja kod gašenja i
spasavanja),
 razrada upotrebe specijalne opreme za zaštitu vatrogasaca, opreme i sprava za
razvaljivanje i rušenje, opreme i sprava za spasavanje i osvjetljavanje zgarišta;
 razrada opreme i sredstava za gašenje požara (voda i ostala sredstva),
 razrada postupaka za isključenje elektro i ostalih energetskih postrojenja, te izrada
postupaka u slučaju rada u radioaktivnim sredinama,
 mjere i radnje koje treba preduzeti nakon što je požar ugašen,
 mjere i radnje koje treba preduzeti da bi se utvrdio stvaran uzrok požara,
 razrada zadataka vatrogasne jedinice u vezi sa održavanjem vatrogasne opreme u
ispravnom stanju i rada na stručnom usavršavanju vlastitih kadrova, kao i ostalih
članova radne organizacije.
Operativni plan sastoji se iz dva dijela i to:
 tekstualni dio (sadržaj je naprijed naveden) i

 grafički dio.
Grafički dio plana sadrži:
 Podjela objekata na sektore, područja i zone ugroženosti na planu:

osnove prostorija na najnižem nivou (suteren i podrum)
osnove svih etaža i
osnove najviše etaže i tavana.
 Raspored prostorija sa tehnološkim procesom ili prisustvom lako zapaljivih i
eksplozivnih materija kao i radioaktivnih materija,
 Raspored mjesta za isključivanje struje, kao i zatvaranje ventila na postrojenjima
eksplozivnih, otrovnih, radioaktivnih i ostalih materija,
 Raspored hidranata bilo u prostoriji ili izvan prostorije, te rezervoara i drugih mjesta
za snabdjevanje vodom bilo u krugu objekata ili izvan objekata (posebno označiti
mjesto rezervne vode),
 Raspored ručnih i prevoznih aparata za gašenje požara, ostale opreme i sredstava za
gašenje požara u svim prostorijama objekta ili u sklopu radne organizacije kao cjeline
(rezervna oprema i sredstva),
 Mjesto vatrogasnih jedinica bilo u krugu radne organizacije ili u mjestu sa pravcima
najbržeg mogućeg dolaska u slučaju pozivanja zbog pružanja pomoći,
24/43
 Razrada taktičkog nastupa vatrogasnog odjeljenja, samostalno ili u sastavu veće

formacije, voda, čete, brigade,
 Razrada plana evakuacije ljudstva i materijalnih dobara.
Potrebno je ucrtati puteve i pravce izlaženja na slobodni prostor u pojedinim situacijama i

pružanja prve pomoći unesrećenima. Sastavni dio operativnog plana je tabelarni pregled koji
sadrži raspoložive snage, opremu i sredstva za pojedine slučajeve gašenja požara.
Osnovna pravila gašenja požara na otvorenom - slobodnom prostoru, u

zatvorenim prostorijama i na raznim djelovima zgrada
Gašenje podrumskih požara
Gašenje požara u podrumskim prostorijama ima svoje specifičnosti, kako u pogledu samog
gašenja tako i u pogledu zaštite ljudi. Zbog samog položaja podrumskih prostorija, koje su
obično ispod nivoa zemljišta, u njima se zadržavaju dim i produkti sagorijevanja. Pored
ovoga, podrumi mogu biti u više etaža, pregrađeni na razne načine, a po pravilu u njima se
mogu naći najrazličitije materije. Često su pretvoreni u skladišne prostorije.
Nakon obavljenog izviđanja, u podrum ulazi navalna grupa (pod uslovom da je obezbjeđena
dovodna pumpa i voda za gašenje do mlaznice). Žarište požara se otkriva po uvećanom
intenzitetu toplotnog zračenja, po pucketanju, po svjetlosti ili plamenu ili kratkotrajnim
dejstvom mlaza.
Čim su suzbijena glavna žarišta, vrši se provjetravanje podrumskog prostora, a gašenje se vrši
raspršenim mlazom.
Za gašenje se primjenjuju «C» mlazevi, a rijetko «B» mlaz. Ulazak u podrum uvijek treba da
ide preko stepeništa koje vodi u podrum. Navalne grupe moraju biti ojačane tako da
mlazničari imaju po dva pomoćnika. Zabranjeno je odvajanje odvodne pumpe jer je to jedini
siguran orjentir za izlazak iz podruma. Dejstvo spolja, kroz prozore, se primjenjuje samo u
onim slučajevima kada su izuzetno teški uslovi za prodor u unutrašnjost (visoka temperatura),
ali uz uslov da se sa istih može dejstvovati na žarište požara.
Postoji i varijanta otvaranja tavanice za intervenciju gašenja, ali ona je rizična jer postoji
opasnost prodora plamena na više, a dejstvo vode nije pod ovim uslovima najpovoljnije. Zato
treba otvoriti više otvora, pa dok kroz jedne ide topli vazduh i dim, kroz duge treba vršiti
gašenje.
Mogućnost obrušavanja međuspratne konstrukcije je takođe prisutna, o čemu stalno treba
voditi računa da ne dođe do zatrpavanja ljudi na intervenciji.
Ukoliko se u podrumu nalaze zapaljive tečnosti, gašenje treba vršiti spolja mlaznicom
ugljendioksida ili pjene, bez slanja navalne grupe u unutrašnjost podruma. Ostala uputstva
kao: primjena zaštitne opreme, postavljanje svjetala, uklanjanje dima, isključivanje elektrike i
gasovoda, važe i kod ovih intervencija.
Po završetku gašenja, zgarište treba raščistiti a vodu ispumpati.
Gašenje požara dimnjaka
Dimnjak predstavlja vertikalni kanal kroz koji se dim i produkti sagorijevanja odvode izvan
objekta.
25/43
Čađ koja se nataloži na unutrašnjim zidovima dimnjaka može da se zapali od plamena ili iskri
ložišta. Ovo sagorijevanje je postupno, intenzitet sagorijevanja raste i dolazi do povećanja
temperature čak i do 1000ºC. Ovo se opet odražava na konstrukciju dimnjaka, zidovi
dimnjaka pucaju, pa ukoliko su u blizini gorivi elementi krovne ili druge konstrukcije,
neminovno dolazi do paljenja istih i pojave požara. Do paljenja može doći i kroz metalna
vrata na dimovodnom kanalu ukoliko su otvorena, ako i ako je uz zidove dimnjaka proslonjen
namještaj i sl.
Za gašenje požara u dimovodnom kanalu ne smije se koristiti voda, jer ukoliko dospije u
zagrijani dimovodni kanal može doći do eksplozije, a osim toga kanal ispuca pa je još opasniji
za kasniju upotrebu.
Najčešće se primjenjuje metoda ugušenja, tj. svi otvori na dimnjaku se zatvore mokrim
krpama (ložište, vrata, izlazni otvori, otvori na spratovima i krovu), kako bi se utišalo
sagorijevanje. Nakon toga sa dimnjačarskim alatom (kugle i četke) zapaljena čađ se skine sa
zida dimnjaka i kroz vratanca na najnižoj tački objekta se pokupi i izbaci izvan objekta. U
izuzetnim slučajevima, može se za gašenje upotrijebiti i ugljendioksid odnosno suvi prah.
Gašenje tavanskih i krovnih požara
Izviđanje kod tavanskih požara treba vršiti oprezno, uz upotrebu izolacionih aparata i
reflektora. Izviđanjem se ustanovljava da li su ugroženi ljudi, koji su gorivi materijali u
pitanju, opasnost od rušenja konstrukcije, koje su zone zahvaćene požarom, uslove
snabdjevanja vodom, mogućnost prilaza itd.
Dejstvo se odvija u dva sektora: u tavanskom dijelu (gašenje) i na spratu ispod tavana
(zaštita). Vrata tavana se ne smiju otvoriti dok voda ne dođe do mlaznice. U tavanski prostor
se ulazi puzeći, i po uočavanju žarišta, kratkotrajnim dejstvom mlaza se ista gase. Treba gasiti
odozgo naniže da bi se voda slivala i hladila krovnu konstrukciju. Treba prvenstveno
intervenisati na nosećim elementima krovne konstrukcije. Kada su glavna žarišta ugašena
treba u krovnom pokrivaču načiniti otvore, da bi dim i toplota izašli napolje. Kod ovih požara
su posebno izražene opasnosti od obrušavanja i rušenja konstrukcija i drugih građevinskih
elemenata. Za gašenje se najčešće koriste «C» mlazevi.
Treba imati u vidu: po potrebi krovnu konstrukciju treba reseći da se požar ne bi prenio, da su
ove intervencije teže (posebno u zimskim uslovima), zatim da se ne okuplja veći broj ljudi
zbog mogućnosti rušenja, a da je posebno otežana intervencija kada je krovna pokrivka lim,
pričvršćen za daščanu podlogu.
Gašenje požara na električnim uređajima i postrojenjima
Za gašenje požara na električnim uređajima niskog napona, treba primjeniti ugljendioksid.

Slično je i kod onih sa naponom 60-250V gdje postoji opasnost od strujnog udara preko mlaza
vode, pa se koristi ugljendioksid. Ukoliko prethodno isključimo dovod električne energije,
gašenje se može obaviti i vodenom maglom ili pjenom. Prah je preporučljiv samo za napone
do 1000V. Kod intervencije, u zoni vodova niskog napona, treba paziti na «napon koraka», tj.
ako isti padnu na zemlju, predstavljaju opasnost i na udaljenosti do 20m.
Obavezno je korišćenje zaštitne opreme (gumene čizme, gumene rukavice za određene
napone, gumena prostirka, motka za odstranjivanje žice pod naponom i kliješta za sječenje
žice pod naponom. Ako dođe do udara električne struje pri čemu je neko povrijeđen obavezno
26/43
je da se prvo struja isključi pa da se izvrši spasavanje povrijeđenog, u protivnom mogu i

spasioci biti ugroženi.
Požari na kablovima su praćeni dimom, toksičnim produktima i temperaturom oko 500ºC, što
otežava gašenje. Slično je i kod paljenja trafo ulja. U oba slučaja preporučuje se za gašenje
ugljendioksid, suvi prah i eventualno pjena, odnosno voda u formi magle.
Gašenje požara u industrijskim objektima
Gašenje požara u tekstilnoj industriji
Osnovno sredstvo za gašenje požara u ovoj grani industrije je voda kao i laka (odnosno
srednja) pjena. Kako ovu industriju karakteriše veliki broj zaposlenih i to uglavnom žena,
neophodno je izvršiti brzu evakuaciju, kao i eventualno spasavanje ljudstva.
Prvi zadatak je ograničiti širenje – prenošenje požara van onog dijela gdje je izbio. Ovo u
principu nije teško jer su sve industrije ove vrste, u novije vrijeme građene tako da svaka faza
obrade predstavlja poseban požarni sektor (magacin sirovina, predionica, tkaonica, dorada,
magacin gotove robe). Gašenje se vrši preko univerzalnih mlaznica, jer je česta potreba za
raspršenim mlazom, dok se pun mlaz rijetko koristi. Za ventilacione kanale i pojedine djelove
tehnologije, koristi se laka pjena. Zbog velikih količina dima, preporučuje se upotreba
generatora za izvlačenje dima.
Posebno su opasni požari u predionicama, gdje se vrlo brzo šire (zbog prisutne prašine i
velikog broja ventilacionih kanala). U pogonima dorade se preporučuje primjena praha i
pjene za gašenje. Električni uređaji i instalacije se gase ugljendioksidom, uz obavezu da u
toku intervencije svi budu isključeni. Posebno je važno, da se kod skladišta sirovina (npr.
pamuka) požarna jezgra mogu javiti i nekoliko dana poslije intervencije pa je zato obavezno
postavljanje vatrogasnih straža.
Gašenje požara u hemijskoj industriji
S obzirom na široku lepezu sirovina, poluproizvoda i gotovih proizvoda sa najraznovrsnijim

fizičko-hemijskim osobinama, može se smatrati da se kod većine tehnoloških procesa, vrlo
uspješno, može primjeniti ugljen-dioksid, suvi prah i pjena.
Klasične metode gašenja i obična tehnika su često nemoćni, pa je zato potrebna prethodna
razrada plana intervencije gašenja.
Na primjer u industriji za proizodnju i preradu plastičnih masa za gašenje se mogu koristiti
voda (pun, kao i raspršen mlaz), pjena i haloni. Intervenciju gašenja treba usmjeriti u zonu
zadimljavanja. Bez zaštitne opreme nije dozvoljen ulazak u pogone hemijske industrije.
Ukoliko je moguće treba obezbjediti ventilaciju ugroženog prostora, jer su nastali produkti
toksični. Da bi se spriječilo razlivanje rastopljene plastične mase, i dalje širenje požara, treba
koristiti pijesak za nasipanje po ivici požara.
Posebno treba obratiti bažnju na gašenje onih materija koje imaju pozitivan bilans kiseonika i
koje za sagorijevanje ne trebaju vazduh (kiseonik).
Sva opšta pravila i ovdje važe kod intervencije.
27/43
Gašenje požara u drvnoj industriji
Kako raste stepen obrade drveta, tako rastu i požarne opasnosti, odnosno mogućnosti za
izbijanje požara (najmanje su na stovarištima sirove građe, rastu u pilani, znatno su veće u
mehaničkoj obradi, a najveće su kod farbanja i lakiranja).
Prema mjestu izbijanja požara, određuje se i sredstvo za gašenje. U mehaničkoj obradi
osnovno sredstvo je voda, dok se u lakirnicama koristi ugljendioksid, prah, pjena i eventualno
raspršena voda.
Požari se karakterišu velikom brzinom širenja i mogućnosti nastanka eksplozija (primarnih i
sekundarnih). Iz ovih razloga se kod intervencija gašenja u mehaničkoj obradi preporučuje
raspršeni mlaz, a u ostalim slučajevima puni mlaz. U principu, ovi požari zahtjevaju velike
količine vode, a po mogućnosti sa jakom udarnom snagom. Mlazničar je izložen opasnosti od
eksplozije, toplotnog isijavanja i povreda od odronjavanja.
Za gašenje požara skladišta boja i lakova koristi se uglavnom pjena.
Gašenje požara u fabrikama šećera
Osnovno sredstvo za gašenje požara u fabrikama šećera je voda. Mjesta gdje može doći do
požara su vezana sve faze prerade – sušenje rezanaca, proizvodnju šećera, pakovanje i kod
uskladištenja.
Zbog opasnosti kod eksplozije šećernog praha, kod intervencije treba koristiti uglavnom
raspršeni mlaz. Ovi požari su u principu „tromi“ i daju mogućnost za uspješnu intervenciju
gašenja. Posebnih opasnosti u toku intervencije nema.
Gašenje požara u mlinovima
Gašenje požara u mlinovima obiluje teškoćama, što je uslovljeno prije svega samom
tehnologijom, jer prerada počinje na najvišoj etaži i spušta se na niže. Opasnosti su prije
svega od eksplozivne prašine, zatim prisutni statički elektricitet (koji prati pneumatski
transport), putevi za prenošenje požara su brojni (plastični cjevovodi, zapaljiva konstrukcija,
kablovi itd.). Požar se širi velikom brzinom, po površinama gdje su prašina i brašno.
U slučaju požara, mlin treba zaustaviti, a struju isključiti. Izviđanjem utvrditi gdje je žarište, a
gašenje vršiti sa raspršenim vodenim mlazom ili vodenom maglom. Postoji opasnost od
urušavanja. Posebnu pažnju posvetiti evakuaciji i sprečavanju prenošenja po vertikali.
Gašenje požara u rudnicima
Misli se prvenstveno na požare u rudnicima uglja, gdje je ova opasnost naročito izražena i
velika, jer može gorjeti ugalj, drvene pregrade, električne instalacije i uređaji, a često dolazi i
do eksplozija (bilo od ugljene prašine ili metana).
Gašenje požara se može teško ostvariti, a najčešće se koristi voda u formi raspršenog mlaza,
zatim vodena magla, a takođe i suvi prah. Često se koristi i metod zaziđivanja rudarskog
okna, na sigurnoj udaljenosti od vatre, sa jednom ili više pregrada, a u nastale komore se
ubacuje ugljen-dioksid (voda nije preporučljiva jer se stvara para pa može da se stvori
nadpritisak).
Pri intervenciji obavezna je upotreba zaštitne opreme, naročito za zaštitu disajnih puteva.
Posebno treba razraditi taktiku upotrebe ventilacije, koja može da se po pojedinim sekcijama
28/43
isključi, da ne bi pojačavala požar, uz obezbjeđenje bezbjedne evakuacije. Dodatne opasnosti

su od eksplozije metana kao i eventualnog priručnog magacina eksploziva.
Gašenje požara u javnim objektima
Gašenje požara u bioskopima
U bioskopima se požar nejčešće javlja u projekcionoj kabini, gdje se nalaze uređaji za

projekciju filmova kao i u samoj bioskopskoj sali. Uzroci mogu biti vezani za elektro napajanje
uređaja, neodržavanje, preterano opterećenje (ređe za filmove jer su sve novije kopije od
nezapaljivog materijala) dok su u sali uglavnom uzročnici zaboravljeni opušci, a ponekad i
nepropisno izvedena rasvjeta. Takođe može doći i do požara na klima uređajima.
Osnovnu opasnost predstavlja mogućnost izazivanja panike, pri čemu, kako iskustvo
pokazuje, nastrada veliki broj ljudi. Imajući ovo u vidu, osnovno je spriječiti paniku, što je
zadatak cjelokupnog osoblja u bioskopu.
U slučaju požara preduzima se sledeće:
 Isključuje se kino-projektor,
 Svi projekcioni otvori, prema dvorani, zatvaraju se metalnim poklopcima (automatski
ili ručno),
 Pali se svijetlo u dvorani,
 Isključuje se dovod električne energije za kabinu,
 Interveniše se mobilnom opremom da se vatra ne proširi izvan kabine.
Za to vrijeme razvodnici otvaraju vrata na dvorani i obezbjeđuju red pri evakuaciji. Ako do
požara dođe u bioskopskoj dvorani, kada nema publike, akcija gašenja se odvija preko glavnih
komunikacionih kao i evakuacionih puteva i pomoćnih izlaza. Ukoliko su požarom zahvaćene
stare filmske trake, koje sagorijevaju (npr. u kinotekama), obavezna je upotreba zaštitne
opreme (izolacionih aparata) i prethodno isključivanje objekta iz elektro-napajanja.
Vatrogasna vozila postaviti tako da ne ometaju javni saobraćaj.
Gašenje požara u pozorištima
S obzirom na vrstu i tip, pozorišta se razlikuju po veličini i načinu izgradnje. Tako, mala
kamerna pozorišta nemaju posebnu pozornicu, scenska tehnika je skromna dok za razliku od
njih, velike pozorišne kuće imaju rotacione bine, snažne reflektore, savremena rješenja
ozvučenja itd.
Sve prostorije pozorišta možemo podijeliti na dva samostalna kompleksa:
 scenski (pozornica, garderobe za glumce, ostava za kulise, tehnički dio) i

 gledališni dio (sala, foaje, garderoba, bife i druge prostorije).
Pozornica je izrađena od drvenih elemenata (daske i gredice) a može biti opremljena

mehanizacijom za dizanje i spuštanje, kao i za rotiranje. Obodni zidovi su od negorivog
materijala. Pozornica i dvorana su povezane otvorom dimenzija 10 (30) X 8 (15) m. Na
pozornice se nalaze izvedene galerije, uređaj za spuštanje raznih zavjesa (horizonti), koji se
postavljaju po dubini itd., na koje su često montirani svjetlosni i zvučni efekti.
29/43
Pred pozornicom je portal u kojem su smještene štofane zavjese, a u nekim pozorištima

nalaze se i čelične ili azbestne zavjese, koje u slučaju požara na pozornici, odvajaju pozorišnu
dvoranu.
Sve konstrukcije objekta su u principu otporne na požar.
Mogućnosti izbijanja požara su uglavnom vezane za scenski kompleks (oko 85% svih požara).
Na tom prostoru moguća su 4 vida razvoja požara i to:
 pozornica nije odvojena od dvorane metalnim (ili azbestnim) zavjesama. Bez obzira na
mjesto izbijanja, požar se u roku 5 – 10 minuta proširuje na čitav prostor uljučujući i
dvoranu (salu),
 kod ovog slučaja, vatra se širi kroz dimne otvore, ali protivpožarna zavjesa od metala
(ili azbesta) štiti gledišni dio,
 najnepovoljnija varijanta nastupa onda kada je došlo do požara na pozornici koja
nema dimne otvore, a od sale (dvorane) nije odvojena metalnom (ili azbestnom)
zavjesom, tako da se požar prenosi direktno u salu,
 ovaj vid je nastavak prethodnog slučaja, s tim što se ovdje ruši konstrukcija pozornice,
pri čemu dolazi do prodora svježeg vazduha iz dvorane na binu, pri čemu se požar
rasplamsava.
I ovdje, kao i u bioskopima, osnovno je spriječiti paniku.

Prilikom požara na pozornici, požar se vrlo brzo širi, kako na prizemlje, tako i na galerije i
balkone. Razvodnici i osoblje treba brzo da spuste metalnu (ili azbestnu) zavjesu, obavijeste
vatrogasce, organizuju evakuaciju gledalaca i glumaca, pokušaju da požar ugase priručnim
sredstvima i otvore ventilacije za izbacivanje dima.
Vatrogasna jedinica, nakon izviđanja, počinje sa intervencijom i to tako, da dok se iz dva
pravca sprečava širenje požara u dvoranu i prema garderobama, treći dio ekipe vrši gašenje
na pozornici i onemogućava vertikalno širenje požara (npr. preko zavjesa). Voda za gašenje se
koristi iz hidrantske mreže i vatrogasnih vozila. Preporučuje se raspršeni mlaz (ređe pjena).
Posebno su teški za gašenje djelovi gdje se rade kulise (radionice). Opasnost predstavlja
mogućnost urušavanja konstrukcije. Ventilacione otvore treba otvoriti, a dovod struje
isključiti.
Gašenje požara u bolnicama, školama i dječijim ustanovama
U konstruktivnom i građevinskom smislu, bolnice se karakterišu relativno visokim

stepenom otpornosti na vatru. U načelu ovi objekti se grade tako da se bolesničke sobe
povezuju na zajednički hodnik, koji na svojim krajevima ima vezu sa stepeništima.
Osnovnu opasnost za izbijanje požara predstavljaju razne laboratorije i priručni magacini u
kojima se koriste ili drže lakozapaljive tečnosti (alkohol, etar, benzin – čisti). U savremenim
bolnicama ove opasnosti su uvećane jer postoje posebne gasne instalacije (za etar, kiseonik),
koje u slučaju požara mogu pogodovati širenju istog. Mogućnosti i putevi za širenje požara i
produkata sagorijevanja su mnogobrojni (stepenišni prostori, liftovi, ventilacioni i klima
kanali). Poseban problem predstavlja mogućnost panike i evakuacije teških (nepokretnih)
bolesnika. Kod dolaska na požar, u objekte ovog tipa, vatrogasna jedinica treba da nastupi
tiho, bez nepotrebnih korišćenja zvučnih signala (posebno sirene), kako ne bi napotrebno
uznemirili bolenike.
30/43
Kod postavljanja potisnih pruga, izbjegavati stepeništa i hodnike (radi lakše evakuacije), već
iste postaviti spolja, po fasadi.
Evakuaciju bolesnika u principu treba izbjegavati. Međutim ukoliko je ista neophodna, treba
je obaviti efikasno, brzo i hladnokrvno, a prije svega bezbjedno.
Ukoliko se radi o intervenciji u zaraznim odjeljenjima, nakon intervencije je obavezno zaštititi
ljude, a sprave i opremu dezinfikovati, prema uputstvu zdravstvene službe.
Primjenjuje se taktika gašenja požara u zatvorenim prostorijama, s tim što se koriste prah,
ugljendioksid, pjena, raspršena voda ili vodena magla.
Od posebnog je značaja da medicinsko osoblje bude obučeno za početne intervencije gašenja
(sa mobilnom opremom ili unutrašnjim požarnim hidrantima), kao i za postupak u slučaju
evakuacije.
U dječijim jaslicama, internatima i školama opasnosti i razvoj požara su u mnogo čemu slični
onim u bolnicama. Prije svega, konstruktivna i arhitektonska rješenja su slična (materijal
otporan na požar, sve učionice vezane za hodnik, koji ima 1-2 stepeništa, i ovdje postoje
laboratorije u kojima se mogu naći zapaljive tečnosti itd).
Osnovni je zadatak držati evakuacione puteve neugrožene (hodnici, stepeništa itd.) i spriječiti
u početku svaku pojavu panike.
Ukoliko ima puno djece, koju treba izvesti iz objekta, evakuacija se mora izuzetno brižljivo
organizovati. Od posebne je važnosti da se utvrdi da li su sva djeca na broju tj. evakuisana iz
opasnog prostora. Treba primjeniti mlazeve za brzo gašenje, jake snage. Takođe treba
obezbijediti dobro osvjetljenje. Samoinicijativno spašavanje pojedinaca (niz oluke i sl.) treba
spriječiti.
Gašenje požara na sajmovima
Ovi požari mogu biti vrlo neugodni i lako prerastaju u katastrofalne. Veliki broj ljudi, ogromna
količina raznovrsne robe, različite vrijednosti i stepena zapaljivosti, veliki magacini,
provizorno izvedene instalacije grejanja i rasvjeta, bačeni opušci i korišćenje raznih tehničkih
uređaja, koji može imati i ljudske žrtve, ukoliko dođe do panike.
S obzirom na vrijednost robe, treba intervenisati sa raspršenim mlazom ili vodenom maglom,
a u izuzetnim slučajevima i pjenom. U objektu treba prethodno isključiti električnu energiju.
Vatrogasna jedinica mora imati razrađen plan akcije gašenja za svaku halu (paviljon).
Gašenje požara u prodavnicama i robnim kućama
Požari u ovim objektima lako dostižu ogromne razmjere ugožavajući ljudske živote i nanoseći
katastrofalnu materijalnu štetu.
Samo gašenje je komplikovano zbog raznovrsnosti robe i različitog ponašanja iste u požaru,
što otežava izbor sredstava za gašenje. Pored ovoga, za uređenje enterijera se uglavnom
koriste dekorativni gorivi materijali, što pogoduje brzom širenju požara i znatno otežava
gašenje, jer su produkti sagorijevanja istih često toksični.
Opasnost panike, velikog broja mogućih puteva za širenja dima i vatre, čine akciju gašenja još
složenijom.
Požari se gase mlazom ili vodenom maglom, a po potrebi i pjenom, odnosno prahom.
Obavezna je upotreba zaštitne opreme. Osnovni pravci dejstva su na evakuacione puteve, sa
kratkim mlazevima. Ako se radi o višespratnim robnim kućama, postoji opasnost rušenja
međuspratnih konstrukcija i krova.
31/43
Gašenje požara na skladištima građe i ogrevnog materijala
Požari na skladištima drvene građe, karakterišu se:
 velikom površinom pod požarom,

 velikom zonom toplotnog djelovanja i
 velikom zonom zadimljavanja.
Brzine širenja požara se kreću od 0,5 m/min čime požarna površina raste za 20-50 m 2/min.
Oblik požara može postići razne forme (kružni oblik, pravougaoni, kvadratni, nedefinisani).
Bitni faktori su vlažnost drvne mase, brzina vjetra kao i vrsta drveta.
Za gašenje požara ove vrste, najefikasnije sredstvo je voda i vazdušna pjena (1-3%). Takođe,
može da se koristi sva raspoloživa tehnika, uključujući buldožere. Posebno važnu ulogu ima
hidrantska mreža.
Nakon utvrđivanja pravca i jačine vjetra, prilaznih puteva i mogućnosti povlačenja, određuju
se snage, sredstva vrste taktičkog zahvata.
Od posebnog je značaja utvrđivanje linije zaustavljanje širenja požara. To je obično
međuprostor između dvije grupe naslaga, širine oko 25 m (može biti manji, zavisno od
situacije).
Akcija se obično odvija u dva pravca: prvo, gašenje požara i drugo, zaštita nezapaljenih
naslaga.
Kod gašenja, bitno je oboriti plamen, tj. dovesti požar u stanje da nema „plamenih jezika“, a
zatim da se ugasi žar unutar naslaga, što uslovljava potrebu za velikim količinama vode u
početku gašenja požara. Da bi gašenje bilo uspješnije, potrebno je razbacati upaljenu
naslaganu građu, a onda gasiti raspršenim mlazom. Slično se interveniše i kod požara
piljevine i strugotine.
Gašenje požara u garažama i autoservisima
Karakteristika požara u garažama i autoservisima je da se veoma brzo šire, pri čemu se

razvijaju velike količine dima i ugljenmonoksida, što otežava gašenje i čini ga izuzetno
opasnim. Posebno je teško intervenisati ukoliko se radi o podzemnim garažama sa više etaža.
Uzroci izbijanja požara mogu biti različiti, kao što su greške pri popravci, razlivanje benzina,
upotreba aparata za zavarivanje, kratak spoj na elektro-inatalacijama itd.
Za gašenje požara treba uporediti ručne aparate sa prahom, ugljendioksidom ili pjenom, pri
čemu treba pokušati da se upaljeno vozilo ukloni iz garaže na slobodan prostor. Ukoliko to ne
uspije, treba nastaviti gašenje sa pomenutim aparatima uz istovremeno korišćenje vode sa
parnim hidrantima za rashlađivanje susjednih vozila. Zbog velikog toplotnog isijavanja, i to
uglavnom naviše, posebna opasnost postoji od rušenja međusobnih konstrukcija, kao i širenja
požara kroz ventilacione kanale.
Na povećanje požarne ugroženosti često utiču druge materije koje se mogu naći u garaži
(boce sa komprimovanim gasovima – acetilenom i kiseonikom, zatim posude sa zapaljivim
tečnostima, masti i ulja itd.).
Načelno, akciju gašenja treba usmjeriti istovremeno na garažni (radionički) prostor koji je u
požaru, i tavanicu, odnosno bočne zidove, kako bi se spriječilo širenje požara. Za gašenje se
32/43
najčešće koristi vodena magla ili mlaz pjene (posebno light water). Korišćenje zaštitne
opreme je obavezno.
Gašenje požara na saobraćajnim sredstvima
a) Gašenje požara na automobilima
Do požara na automobilima u toku vožnje najčešće dolazi na elektroinstalacijama,

karburatoru, benzinskoj pumpi ili na rezervoaru goriva, kao i na robi koja se prevozi. Uzroci su
najčešće kratak spoj, pregrijevanje motora ili sudar, odnosno prevrtanje vozila. Požar se
veoma brzo širi zbog razlivenog goriva i zapaljenih elemenata na samom automobilu (guma,
plastika, tekstil). Gašenje je često otežano ukoliko su putnici povrijeđeni ili nepokretni pa
treba prvo njih spasavati.
U početnoj intervenciji mogu se koristiti pokrivači, kaputi, pijesak, zemlja ili priručni aparat.
Ako je požar nastao na električnoj instalaciji, vozilo treba odmah zaustaviti, ugasiti motor i
skinuti kleme sa akumulatora.
Kada dođe do paljenja motora usled pregrijevanja postupak je sličan, s tim što treba spriječiti
da se požar prenese na rezervoar goriva.
Ukoliko je požar nastao u karburatoru treba prekinuti dovod goriva u karburator a gašenje
obaviti na jedan od opisanih načina.
Kod požara, koji su posledica sudara, treba isključiti motor i napustiti vozilo jer su prisutne
opasnosti od eksplozije para razlivenog goriva. Gašenje se obavlja na jedan od opisanih
načina.
Posebnu pažnju treba posvetiti zaštiti okoline da se požar ne bi prenio na susjedne objekte. Za
zaustavljanje razlivanja zapaljivih tečnosti treba koristiti pijesak i zemlju, a gašenje vršiti u
smjeru vjetra, pri čemu najbolje rezultate daje gašenje pjenom i prahom.
b) Gašenje požara na željeznici
Transport željeznicom obuhvata razne materije od kojih su mnoge zapaljive ili eksplozivne.
Pored ovoga veliki broj putnika, zatim objekata izgrađenih u neposrednoj blizini pruge
(stanice, magacini...), otežava intervenciju gašenja i povećava mogućnost za proširenje
požara. U osnovi, taktika gašenja požara na objektima željeznice je ista kao i pri gašenju
drugih požara, uz poštovanje određenih specifičnosti koje su prisutne.
Prije svega, treba spriječiti paniku i obezbijediti mirnu evakuaciju i spasavanje putnika. Iz
zone požara treba ukloniti vagone, a posebno cistjerne sa zapaljivim tečnostima i gasovima
kao i vagone sa zapaljivim i eksplozivnim materijalom. Zapaljene vagone treba odvojiti od
komponzicije i izvući manevarkom na sporedni kolosjek, a ako postoji mogućnost ugrožavanja
transporta na drugim kolosjecima, treba obustaviti svaki saobraćaj.
Ukoliko je do požara došlo u toku kretanja kompozicije, trebaju se u prvoj stanici, na
sporednom kolosjeku otkačiti zapaljeni vagoni, s tim da se ne ugroze objekti stanice, nakon
čega treba pristupiti intervenciji gašenja.
Za gašenje se mogu koristiti sredstva koja odgovaraju za materiju koja gori (prah, pjena,
voda, ugljendioksid). Princip kod intervencije je da se uz gašenje istovremeno štite od
prenošenja požara mlaznicama raspršene vode drugi objekti i vagoni ili cistjerne.
33/43
Gašenje požara eksplozivnih materija, zapaljivih tečnosti i gasova
a) Požari eksplozivnih materija
Požari eksplozivnih materija su u principu rijetki, jer se kod izgradnje objekata za proizvodnju
eksplozivnih materija i skladišta preduzima niz preventivnih mjera (nevarničeći i
elektroprovodljivi podovi, vrata i prozori, efikasna ventilacija, elektrouređaji i instalacije u
sigurnosnoj zaštiti, maksimalna primjena mjerno-regulacione tehnike, visoka automatizacija
itd.), zatim zabrana upotrebe otvorene vatre, radova zavarivanja, alata koji varniče itd.
Međutim, ukoliko do požara ipak dođe, postoji opasnost od detonacije. Iz ovog razloga,
gašenje požara se vrši prije svega preko stabilnih uređaja za gašenje sa ugljendioksidom,
halonom ili raspršenom vodom (sprinkler, drenčer). Vatrogasna jedinica se mora obavljati sa
sigurnog rastojanja, a okolina se mora blagovremeno evakuisati. Ukoliko požar izbije u blizini
eksplozivnih materija, neophodno je vršiti stalno hlađenje vodom uskladištenog eksploziva.
Upotreba zaštitne opreme je obavezna.
b) Požari zapaljivih tečnosti
Zapaljive tečnosti imaju veoma široku primjenu bilo kao tečna goriva, sirovine ili gotovi
proizvodi u industriji kao pogonsko gorivo za saobraćajna sredstva, kao energetska goriva itd.
Prema njihovim osobinama, tj. prema tački zapaljivosti podijelili smo ih u nekoliko grupa, o
čemu je bilo detaljnije govora u dijelu u kojem su razmatrane gorive materije.
Kod požara zapaljivih tečnosti mogu nastati sledeće situacije:
 Eksplozija smješe para ili gasova sa vazduhom,

 Požar para sa mirnom gorećom površinom (razlivena tečnost) i
 Požar u obliku baklje.
Eksplozije smješe para i vazduha moguće su u aparatima, raznim rezervoarima, djelovima

postrojenja i sl. Gorenje u obliku baklje nastaje samo kod postrojenja koja ređe rade pod
pritiskom, a gorenje u obliku mlaza javlja se kod uređaja i postrojenja u kojima se zapaljiva
tečnost takođe nalazi pod nadpritiskom.
Navedeni požari ističu se u promjenama fizičko-geometrijskih veličina. Baklja se karakteriše
dužinom, prečnikom, čvrstoćom plamena, usmjerenošću, temperaturom i intenzitetom
toplotnog strujanja, koja su naročito izražena. Oslobođena toplota, kod ovog kao i kod ostalih
oblika, ugrožava objekat prije svega što zagrijevanjem dolazi do pada nosivosti konstrukcije i
rušenja objekta, odnosno postrojenja. Eksplozija je najopasniji požar na postrojenjima i
uređajima gdje se radi sa zapaljivim tečnostima. U takvim slučajevima pod uticajem udarnog
talasa zapaljiva tečnost se može prenijeti na znatne udaljenosti od mjesta nastanka
eksplozije.
Kod požara zapaljivih tečnosti osnovno je pravilo da se smanji odnosno onemogući dalji dotok
zapaljive tečnosti na gorivu površinu, kao i da se smanji ukupna količina zapaljive tečnosti iz
zapaljenog rezervoara, njenim odvođenjem u drugi rezervoarski prostor.
Kao osnovno sredstvo za gašenje požara zapaljivih tečnosti koristi se pjena i to na bazi
proteina, zatim sintetička pjenila kao i fluoroproteinska pjena.
Dobre rezultate daje i gašenje prahom, odnosno ugljen-dioksidom, ukoliko se radi u
zatvorenom prostoru. Voda se koristi uglavnom za hlađenje drugih susjednih rezervoara da
34/43
ne bi došlo do prenošenja požara, kao i za ispiranje zapaljive tečnosti sa razlivenih površina.

Postoji nogućnost i gašenja vodenom parom tako što se ista uvodi u rezrvoare u dijelu iznad
„zapaljenog ogledala“ pri čemu dolazi do gašenja požara.
S obzirom na veliku kaloričnu moć goriva, prisutno je intenzivno zračenje toplote, što otežava
intervenciju i uslovljava gašenje sa veće udaljenosti. Iz ovih razloga preporučljiva je upotreba
zaštitnih odijela kao i druge zaštitne opreme.
Posebnu pažnju treba obratiti na činjenicu da su ivice metalnih posuda ili rezervoara
zagrejane, često i usijane. Ovo uslovljava da se požar ponovo javi na površini, ukoliko se
koristi CO2 ili prah, jer oslobođene pare zapaljivih tečnosti se odmah pale u dodiru sa usijanim
metalom. Međutim, pjena je toplotni izolator koji izoluje plamen dok se ne prekine
isparavanje, s tim što u određenoj mjeri ona i hladi površinu tečnosti i obimne zidove posude.
Prilikom požara sirove nafte treba obratiti pažnju na mogućnost eksplozivnog izbacivanja
tečnosti iz zapaljenog rezervoara koja je posledica prisustva vode u sirovoj nafti, pri čemu kod
sagorijevanja raste sadržaj parne faze u unutrašnjosti zapaljive tečnosti, tj. usled zagrijevanja
voda prelazi u paru. U jednom momentu može se stvoriti takav nadpritisak parne faze da
dolazi do izlivanja – erupcije nafte iz rezervoara i proširenja požara na sve susjedne objekte.
Posebnu opasnost predstavljaju požari na pumpnim stanicama za snabdjevanje vozila
gorivom jer su iste često locirane u užem gradskom tkivu u neposrednoj blizini stambenih i
drugih objekata.
Zapaljive tečnosti koje se rastvaraju ili miješaju sa vodom mogu se lako ugasiti slabim
mlazom jednostavnim dolivanjem vode u rezervoar, pri čemu se logično mora voditi računa
da ne dođe do izlivanja zapaljive tečnosti iz rezervoara (špiritus, alkohol, aceton itd.). Požari
ovih tečnosti ne mogu se uspješno gasiti pjenom jer se pjena brzo rastvara usled vezivanja
vode koja se miješa sa tečnošću. Preporučljivo je gašenje ugljendioksidom, prahom ili vodeno
maglom.
c) Požari zapaljivih gasova
Gašenje požara zapaljivih gasova, koji su često komprimovani, tj. pod određenim
nadpritiskom, u posebnim posudama, je vrlo složeno i teško. Baklju zapaljivog gasa koji izlazi
iz posude, u principu ne treba gasiti jer nezapaljeni gas može biti opasniji od zapaljenog jer se
brzo širi i može izazvati eksploziju – požar na mjestima koja su znatno udaljena od mjesta
izlaska gasa. U ovim slučajevima treba se ograničiti na hlađenje posude vodom, a kad se
baklja smanji treba pokušati sa gašenjem uz upotrebu inertnog gasa (CO 2, halon, uz
dodavanje azota radi inertizacije). Ukoliko se ne može prekinuti dotok razlivenog tekućeg
gasa isti treba usmjeriti na slobodan prostor i gasiti sa pjenom uz istovremeno intenzivno
hlađenje posude, armatura, nosača i cjevovoda. Gašenje požara butan-propana vodom nije
efikasno, praksa je pokazala da je najefikasnije sredstvo prah kao i haloni.
Kod intervencija gašenja potrebno je sredstva i uređaje za gašenje postaviti na mjesta gdje
ne mogu biti ugroženi toplotnim isijavanjem, eventualnom eksplozijom, a ljude treba zaštiti
zaštitnom opremom.
Gašenje šumskih požara
Karakteristike šumskog rastinja, tj. da li se radi o četinarskim ili listopadnim šumama, bitno
utiču na osjetljivost u pogledu mogućnosti izbijanja požara. Najpodložnije požarima su šume
35/43
crnogorice zbog prisustva smole, suvih iglica i mahovine, kao i šume u kojima ima dosta
osušenog i posječenog drveća i koje su izložene vjetru.
Gašenje šumskih požara je težak i komplikovan zadatak jer se ovi požari najčešće dešavaju
daleko od komunikacija, u predjelima koji su teško pristupačni, gdje nema izvora za gašenje
požara, kasno se otkrivaju - kada požar već dostigne veće razmjere...
Šumski požari po pravilu izbijaju u donjem dijelu rastinja i šumskoj prostirci, a tek kasnije se
šire po krošnjama drveća. Iz ovih razloga šumske požare dijelimo na:
 Podzemne požare,
 Površinske ili puzeće požare i
 Krunske požare.
Podzemni požari nastaju u naslagama treseta ispod površine tla, pri čemu se sporo šire ali se
brzo i lako pretvaraju u površinske šumske požare.
Površinski požari se najčešće javljaju u ljetnjim i jesenjim danima kada je površina prekrivena
sušenom travom, naslagama lišća i drugim gorivim otpacima. Širenje ovih požara u početnoj
fazi je sporo. Kad postoji više gorivog materijala na prizemnom sloju površinski požar
prerasta u gornje djelove stabla, zatim u krune drveća, pri čemu se naglo širi i teško ga je
zaustaviti. U zavisnosti od linijske brzine širenja požara, šumske požare dijelimo na slabe (do 2
km na sat), srednje (do 5 km na sat) i velike (preko 5 km na sat), pri čemu se plamen uzdiže
od 1,5 do 2 m iznad površine zemlje a dubina gorenja prelazi preko 2m. Širenje požara se po
pravilu obavlja veoma snažno.
Najefikasnije sredstvo za gašenje je voda, a mogu se koristiti i posebna hemijska sredstva
koja se obično upotrebljavaju za dejstvo na liniji širenja požara. Manji požari po površini gase
se, osim primjenom raznih sredstava, i zatrpavanjem zemljom ili udaranjem granama i
specijalnim metalnim metlama po žarištu.
Gašenje podzemnih požara se izvodi tako što se kopanjem rova zapaljeno područje izoluje od
treseta. Rov se može napuniti vodom, a požarom zahvaćena površina se može prekriti
zemljom.
Gašenje krunskih požara je izuzetno teško i komplikovano. Najbolje rezultate daje upotreba
kanadera, koji imaju rezervoare od oko 5 tona vode i koji u naletu ovu količinu vode bacaju na
upaljenu šumu, pri čemu voda pored gašenja ima i udarno dejstvo.
Da bi se vatra lokalizovala često se prave prazni prostori u vidu prosjeka i površinske prepreke
dovoljne širine. Širina presjeka treba da iznosi najmanje dvije visine stabla koja se nalaze na
mjestu gdje se pravi odbranbeni pojas (20-40 metara). Stabla se tako sijeku da se obaranje
vrši prema požaru. Sav zapaljivi materijal, se u tom pojasu čisti, krešu se grane, a po
mogućnosti površinu treba prekopati. Za ovakve radove sječenja preporučuje se upotreba
mehanizovane opreme, prije svega motornih testera, dok se za kopanje prosjeka preporučuje
upotreba buldožera. Najveća širina prosjeka treba da je u pravcu širenja vatre, kao i u smjeru
dominantnog vjetra.
Za lokalizaciju požara često se primjenjuje i metoda susretnih – suprotnih vatri, pri čemu se
namjerno vrši paljenje šume u kontra smjeru od kretanja vatre, tako da se dva požara
susretnu a stvoreni zaštitni pojas na kojem je sagorjelo rastinje onemogućava dalje
prenošenje požara.
Ako postoji mogućnost snabdjevanja vodom u zoni požara, zaštitni pojas se stvara tako što
ekipa od tri člana radi na sledeći način: jedan član kvasi teren u širini od 50 cm, drugi član se
36/43
kreće iza prvog i pali pojas sa strane požara, a treći gasi vatrene skokove preko zaštitnog
pojasa.
Da bi se postigao što bolji uspjeh kod gašenja šumskih požara, potrebno je blagovremeno
izvršiti organizaciju stanovništva prema šumskim rejonima kao i raspored opreme i sredstava
za gašenje požara, zatim organizovati vezu i utvrditi organizaciju službe osmatranja,
patroliranja i aktiviranja, odnosno rukovođenja gašenjem.
Gašenje poljskih požara i požara na poljoprivrednim gazdinstvima
Požari na žitnim poljima i površinama zasijanim drugi poljoprivrednim kulturama, kao i požar
nepokošene trave i trske, nazivaju se poljskim požarima. Ovi požari se karakterišu velikom
brzinom širenja jer se radi o otvorenom prostoru, a posebno ukoliko ima vjetra. Od ovih
požara mogu biti ugroženi i drugi objekti kao npr. stambeni, skladišta, magacini, deponije itd.
S obzirom na veliku brzinu širenja, zatim nedostatak odgovarajućih izvora za gašenje (po
kapacitetu i broju) kao i prilaznih puteva, intervencija vatrogasaca se uglavnom ograničava
na sprečavanje širenja požara, a ređe na intervenciju gašenja požarom zahvaćenog
kompleksa. Ovo se potiže odbrambenim prosjecima, oko zapaljenog prostora, koji sprečavaju
širenje vatre. Kao i kod šumskih požara za ovo se kao najefikasniji mogu koristiti buldožeri, a
ako ima dovaljan broj ljudi i alata mogu i oni da posluže umjesto mehanizacije. Za gašenje
najefikasniji je raspršeni mlaz vode.
Požari sijena i slame se takođe karakterišu brzim širenjem i intenzivnim zračenjem toplote,
što otežava gašenje. Posebno treba voditi računa o pravcu vjetra, tako da se istovremeno vrši
lokalizovanje požara i sprečavanje njegovog širenja na susjedne objekte ili stogove (kamare
sijena i slame). Ovo se postiže kvašenjem, pokrivanjem mokrim prostirkama ili uklanjanjem
gorivog materijala iz zone požara. Ako nema dovoljno vode ugroženi objekti mogu se pokriti
pjenom. I kod ovih požara se ne preporučuje upotreba kompaktnog mlaza već raspršenog.
Kretanje, penjanje ka kamarama sijena ili slame je zabranjeno jer postoji mogućnost
unutrašnjeg požara tako da se može desiti da dođe do propadanja vatrogasaca u samo
žarište požara.
Ukoliko do požara dođe za vrijeme vršidbe, osnovni zadatak je spasavanje mašina i uređaja,
zatim uklanjanje neovršenog i ovršenog žita i sprečavanje prenošenja požara na susjedne
objekte.
Najčešći uzroci požara su nehat (opušak, upotreba otvorene vatre), pregrijevanje rotirajućih
elemenata, izduvna cijev na traktoru itd.
Požari na seoskim gazdinstvima su veoma različiti s obzirom na uzroke, ali se karakterišu
velikom brzinom širenja, što se objašnjava prisutnošću znatnih količina gorivog materijala,
blizinom objekata, nepostojanjem barijera za sprečavanje širenja požara itd. Intervencija
gašenja je otežana jer su, po pravilu, izvori napajanja vodom limitirani kapacitetom i
mogućnošću korišćenja. Modernizacija poljoprivrede uslovila je povećanje ukupne vrijednosti
tako da su ovi požari po visini materijalne štete dostigli ozbiljne razmjere i predstavljaju
znatnu stavku u ukupnom iznosu materijalne štete u našj zemlji.
Prilikom požara u štalama osnovno je spasavanje ugrožene stoke koja se prilikom požara
uznemiri pa joj se teško prilazi. Pored ovoga, krupna stoka je vezana za jasle, prolazi su uski i
nepovoljni pa je potrebno često rušenjem omogućiti prilaz do stoke i njeno oslobađanje i
evakuaciju. Za spasavanje i izvođenje stoke treba angažovati osoblje koje njeguje životinje.
37/43
Gašenje požara materija koje se teško gase
1. Laki metali
U ovu grupu svrstani su metali kao kalijum, natrijum, magnezijum, aluminijum i legure. Opšte
je poznato pravilo da se za gašenje požara ovih materija ne mogu primjeniti voda i pjena. Ni
prah na bazi natrijumskog bikarbonata se ne može prmjeniti pošto i on razvija vodu kod
povišenih temperatura, koja ne smije doći u dodir sa navedenim elementima. Ugljendioksid
reaguje sa kalijumom, natrijumom i magnezijumom. Magnezijum gori u atmosferi
ugljendioksida uz izdvajanje ugljenika koji sagorijeva. Laki metali eksplozivno reaguju sa
halonima. Prema nekim saznanjima najbolje rezultate ostvaruje kamena so, zatim plemeniti
gasovi (argon, kripton, neon itd.), te neke vrste silikonskih ulja. Međutim, zbog
neekonomičnosti rijetko se koja od njih u praksi koriste. Požari lakih metala karakterišu se
visokim temperaturama od 1200 do 3000ºC, što otežava pristup za gašenje. Za gašenje se
koristi suvi grafitni prah, kamena prašina. Obavezna je upotreba zaštitne opreme od
toplotnog isijavanja i zaštita disajnih organa.
2. Fosfor
Na tržištu postoje dvije vrste fosfora: bijeli i crveni. Bijeli fosfor veoma lako oksidira i lako se
pali čim dođe u dodir sa kiseonikom iz vazduha, pri čemu se oslobađa otrovni gas
fosforpentoksid. Pri sagorijevanju moguće je rasprskavanje upaljene mase, što predstavlja
posebnu opasnost za vatrogasce jer pored otrovnih svojstava, izaziva teške opekotine. Čuva
se i transportuje pod vodom.
Crveni fosfor je znatno manje opasan, međutim kod sagorijevanja treba preduzeti zaštitne
mjere. Gašenje požara je vrlo težak i složen zahvat jer se fosfor sam naknadno pali. Plamen
fosfora se može ugasiti vodom ili pjenom, ali kada oni oteku, fosfor se ponovo pali.
Najefikasniji način gašenja požara se sastoji u prevlačenju površine požara tankom opnom ili
slojem pjene ili neke druge zaštitne materije, tako da se stvori zaštitni sloj između fosfora i
atmosfere. Praksa je pokazala da barijev sulfat sa kredom, uz dodatak tečnog natijevog
stakla, daje odlične rezultate kod gašenja ovih požara. Takođe, može se upotrijebiti i gvozdeni
sulfat u obliku praha ili rastvora, pri čemu treba dodati određena sredstva za stabilizaciju.
Za gašenje požara crvenog fosfora preporučuje se rastvor razređenog bakarnog sulfata ili
amonijum kompleksa bakarnih soli-sulfata. Očito je da gašenje ima niz problema, a prije
svega je to što je potrebno unaprijed imati navedena sredstva za gašenje požara kao i
činjenica da je potrebna velika opreznost prilikom akcije gašenja.
3. Sumpor
Sumpor je zapaljiva materija koja može u uslovima požara da stvara određenu opasnost, što
uslovljava primjenu određenih mjera zaštite prilikom intervencije gašenja. Ukoliko se zagrije
do temperature od 200ºC, dolazi do samozapaljenja. Sagorijeva blistavim plamenom sa
dosta dima koji je nadražljiv za oči i disajne organe. Osnovna komponenta, sumpordioksid, je
teža od vazduha pa se akumulira u nižim prostorima. Ovo uslovljava obaveznu primjenu
izolacionih aparata. Za gašenje se primjenjuje raspršeni mlaz vode jer primjena punog
malaza može dovesti do razbacivanja sumpora i do proširenja požara, a u izuzetnim
slučajevima, i do eksplozije sumpornog praha.
38/43
4. Celuloid
Celuloid je materija koja sadrži 50-70% nitroceluloze, 15-35% kamfora i 0-15% omekšivača
boje i punila. Kod požara celuloida evidentne su opasnosti od otrovnih gasova, visoke
temperature i mogućnosti gorenja pod raznim uslovima. U uslovima nepotpunog
sagorijevanja javlja se ugljendioksid, ugljenmonoksid, azotoksid, cijanovodonična kisjelina i
pare kamfora, koje se pored osobine da sagorijevaju, odlikuju i visokom toksičnošću.
Temperatura koja se razvija pri požaru celuloida iznosi 1700ºC.
Kao sredstvo za gašenje preporučuje se voda, uz napomenu da postoji više vrsta celuloida.
Efekat gašenja postiže se kada se punim mlazom razori sloj nastale sagorjele pokorice, a tako
izbijeno žarište se tek tada hladi. Ovi požari zahtjevaju za gašenje velike količine vode.
Obavezna je upotreba zaštitne opreme.
5. Kalcijum-karbid
U svjetskoj vatrogasnoj terminologiji ustalio se izraz „požar karbida“, pod kojim se

podrazumjeva sagorijevanje acetilena koji se razvija usled dejstva vodom na kalcijum karbid.
Iz ovog razloga voda se ne može primjeniti za gašenje ovih požara već se koriste samo
ugljendioksid i prah. Haloni koji u svom molekulu sadrže hlor nijesu pogodni za gašenje jer se
na povišenim temperaturama stvara kalcijum-hlorid i ugljenik. Pri tome nastaje ponovo
kalcijum-karbid kao i velika količina dima, što je praćeno prskanjem užarenih djelova karbida.
6. Negašeni kreč
Negašeni kreč u dodiru sa vodom oslobađa znatne količine toplote. Iz ovih razloga, iako
negašeni kreč sam ne gori, požar treba gasiti samo suvim sredstvima.
Gašenje požara u radioaktivnim sredinama
Uobičajena vatrogasna taktika i uobičajena sredstva za gašenje zadržavaju i ovdje svoje puno
značenje. Voda je osnovno sredstvo za gašenje u svim svojim oblicima, ukoliko se radi o
požarima koji su posledica dejstva primjene atomskog oružja.
Međutim, kod požara na reaktorskim uređajima voda ne dolazi u obzir jer može doći do
kontaminacije vode koja je upotrebljena za gašenje. Iz ovih razloga mnogo bolje rezultate
daju ugljendioksid i haloni jer lokalizuju radijaciju na ograničenom prostoru i ne uzrokuju
njeno širenje. Međutim, uskovitlavaju radioativne čestice pri čemu se one raznose u bližu i
dalju okolinu. Prah je nepovoljno sredstvo jer utiče na povećanje – širenje radijacije. Od
priručnih sredstava vrlo povoljno se može upotrijebiti pijesak jer se gašenje vrši bez pritiska,
pri čemu se zračenje ograničava na jedno mjesto. Da bi se ljudstvo zaštitilo od djelovanja
radioaktivnog zračenja potrebno je zaštititi disajne organe i tijelo. Dopuštena doza zračenja
se ne smije prekoračiti pa iz tih razloga intervenciju gašenja treba izvoditi pažljivo, sa sigurne
udaljenosti, uz korišćenje zaklona. Izvori radijacije se najčešće čuvaju u olovnim posudama pa
u slučaju požara treba obezbijediti hlađenje tih posuda. Sve dok se izvor radijacije nalazi u
kontejneru ne postoji nikakvo radioaktivno opterećenje u nedozvoljenim granicama. Takođe
treba voditi računa o vremenu eksponiranja, odnosno da ljudi na intervenciji ne budu
predugo izloženi radioaktivnom zračenju. Da se ne bi prekoračila dopuštena granica
39/43
radioaktivnog opterećenja potrebno je vršiti stalna mjerenja. Nakon intervencije treba izvršiti
kompletnu propisanu proceduru dekontaminacije uređaja, opreme i ljudstva. Tom prilikom
posebnu pažnju treba posvetiti uklanjanju radioaktivnih otpadnih voda i vidljivom
označavanju radioaktivne sredine.
Spasavanje ljudi i materijala
Jedan od osnovnih zadataka kod intervencije je spasavanje ljudi iz objekta ugroženog

požarom. Spasavanju ljudi uvijek treba dati prednost u odnosu na spasavanje imovine.
Spasavanje treba izvesti brzo, sabrano i staloženo. Sve postupke treba izvesti precizno i tačno,
smišljeno, uz potpuno koordiniranje svih učesnika. U zavisnosti od mjesta gdje je požar
nastao, spasavajne se može izvesti sa visine, površine zmlje i iz dubine. Posebnu teškoću
predstavlja spasavanje ugroženih u uslovima radiološke, hemijske i biolopke kontaminacije.
Spasavanje se može izvesti na razne načine, uz primjenu i korišćenje raznih pomoćnih
sredstava. Koji način spasavanja ili sprava će se upotrijebiti zavisi od mjesta gdje se ugroženi
nalaze.. Spasavanje je često otežano i činjenicom da su pojedina lica povrijeđena pa ih u
transportu treba posebno osigurati. Opasnost od izbijanja panike je stalno prisutna pa se u
toku intervencije energično moraju suzbiti pojave panike u začetku. Da bi spasavanje bilo
uspješno i efikasno, neophodno je utvrditi gdje se nalaze ugroženi ljudi, koliko je ljudi
ugroženo i u kakvom su položaju, kakva im neposredna opasnost prijeti, da li su svi u jednoj ili
više prostorija, na jednom ili više spratova, kakve su mogućnosti i putevi za evakuaciju i
spasavanje ljudi. Osnovno pravilo je da se mora izvršiti detaljno pretraživanje svih prostorija,
čak i onda kada se tvrdi da se u njima ne nalaze ugroženi ljudi. Za spasavanje sa visina koriste
se prvenstveno stepeništa, a ukoliko su ona onesposobljena pristupa se spasavanju pomoću
automatskih vatrogasnih ljestava, spusnice, uskočnice, vreće za spasavanje ili penjačke užadi.
Ljudima koji se mogu sami kretati pokazuje se put evakuacije ili se evakuišu jednom od
pomenutih sprava. Povrijeđene, bolesne ili djecu treba spasavati pomoću nosila, užadi ili
lestava, ili iznošenjem na rukama.
Za spasavanje povrijeđenih na zemlji, iz prizemih prostorija, uz sve naprijed navedene
principe, koristimo i sledeće načine:
 Nošenje na leđima, pri čemu se povrijeđeni nosi u uobičajenom položaju na leđima,

 Podupiranje, pri čemu spasilac stoji uz povrijeđenu stranu nastradalog i stavlja ruku
nastradalog preko svog ramena držeći ga pritom za pesnicu svojom rukom. Svoju
drugu ruku stavlja oko struka i pritežući ga uz bok pomaže mu u kretanju,
 Dizanje na rame, koje se primjenjuje za onesviješćeno ili bespomoćno lice. Pri ovome,
nosiocu je jedna ruka uvijek slobodna,
 Spasavanje puzanjem, koje se primjenjuje za spasavanje onesviješćenih, nepokretnih
ili teških osoba. Sastoji se u tome da se nastradali okrene na leđa i ruke mu se zavežu
iznad pesnica. Raskoračenim nogama se klekne iznad njega i spasilac svoju glavu
provuče kroz otvor njegovih ruku. Kretanje se vrši na dlanovima i koljenima, pri čemu
spasilac vuče povrijeđenog za sobom. Preporučljiva je zaštita koljena spasioca,
 Dva ili više vatrogasaca mogu nositi povrijeđenog, zatim napraviti „sjedište“ ...
Kod spasavanje iz dubina postoji opasnost za spasioca kao i za ugrožene od zarušavanja

otvora za spasavanje uz prisutnost svih ostalih štetnih i opasnih faktora koji prate požar.
40/43
Spasioci moraju imati opremu za osvjetljenje, izolacione aparate i dovoljno užadi. Dizanje
nastradalih kroz otvore vrši se tako što ga privežemo opasačem oko prstiju pa ga konopcem
vučemo iz otvora, pri čemu uže vuku vatrogasci koji su van otvora, a pratilac se penje
neposredno za unesrećenim.
Povrijeđenima treba obezbijediti hitnu ljekarsku pomoć i obezbijditi transport do bolnice.
Ukoliko se na nekoj od osoba zapali odjeća, treba je što brže zaustaviti, položiti na pod jer se
kretanje vatre još brže razbuktava a plamen obuhvata glavu i najosjetljivije djelove tijela što
često dovodi do smrtonosnih povreda. Osobu treba odmah čvrsto zamotati ćebetom,
tepihom, kaputom ili kakvim drugim pokrivačem. Plamen i vatra su na taj način ugašeni, a
povrijeđenom treba obezbijediti hitnu ljekarsku intervenciju.
Vatrogasna jedinica je dužna ne samo da ugasi požar, već i da spasava pokretnu imovinu koja
je ugrožena požarom. Odluku o tome da li treba evakuisati imovinu, kao i način evakuacije
iste donosi isključivo rukovodilac gašenja požara. Evakuaciju treba organizovati tako da se
imovina sačuva, a ne da bude u tolikoj mjeri uništena da se ne može više koristiti. Za
evakuaciju imovine potreban je veći broj ljudi pa se u tu akciju obavezno uključuju i zaposleni,
odnosno stanari objekta. Tamo gdje je moguće treba koristiti sva raspoloživa tehnička
sredstva kao što su dizalice, transporteri, kolica itd. Ukoliko se radi o evakuaciji specijalne
opreme potrebna je stručna pomoć odgovornih lica. Ako nema dovoljno vremena za
evakuaciju čitave imovine, prvenstveno treba spasavati najdragocjenije i najskuplje
predmete. Kod iznošenja ne smije doći do zakrčenja evakuacionih puteva i prolaza, a spasenu
imovinu treba staviti pod kontrolu dok se ne preda korisniku ili vlasniku.
Tehničke instalacije vatrogasnih jedinica kod požara, elementarnih nepogoda i drugih

nesreća
Vatrogasne jedinice imaju, pored osnovnog zadatka gašenje požara i spasavanja, zadatak da
pomognu i prilikom elementarnih nepogoda, katastrofa, udesa (prilikom poplava,
zemljotresa, odronjavanja zemljišta, velikih saobraćajnih nesreća) i u svim drugim prilikama
kada su ugroženi ljudi i imovina.
Kako se pri ovim intervencijama, postojećom vatrogasnom tehnikom, ne može uspješno
obaviti posao, neohodno je blagovremeno opremanje vatrogasnih jedinica specijalnom
dodatnom tehničkom opremom i vozilima, kao i obezbjeđenje stručnog kadra za rukovanje
istom.
 Spasavanje prilikom zemljotresa
Prilikom zemljotrasa najčešće dolazi do rušenja velikog broja objekata, pa je osnovni zadatak
vatrogasnih jedinica spasavanje ljudi koji su zatrpani. Prilikom zemljotresa jedan broj lica
može se naći odsječen na višim etažama, pa je neophodno obezbijediti sigurnu evakuaciju –
spasavanje istih, pri čemu treba imati u vidu mogućnost daljeg rušenja objekta.
Nepovrijeđena lica se spuštaju vatrogasnim ljestvama, a povrijeđeni se spuštaju pomoću
nosila, specijalnih konopaca itd.
Radi identifikacije, utvrđivanje mjesta gdje se nalaze zatrpani, potrebno je obezbijediti
geofone i opremu za raskrčavanje ruševina (alatke, specijalne dizalice, aparate za autogeno
rezanje, motorne testere itd.).
 Spasavaje prilikom saobraćajnih nesreća
41/43
Prilikom saobraćajnih nesreća treba omogućiti brzo spasavanje povrijeđenih kao i ne

povrijeđenih iz vozila koja su pretrpjela udes. Vozila i vagoni su najčešće deformisana,
prevrnuta, pa je za intervenciju potrebna određena tehnička oprema kao dizalice za
podizanje i postavljanje vozila u normalan položaj, zatim specijalne makaze za probijanje
karoserije i sječenje lima, aparati za zavarivanje, priručne dizalice za razmicanje iskrivljenih
elemenata itd.
 Pružanje pomoći prilikom poplava
Spasavanje prilikom poplava takođe traži posebnu opremu i dodatnu obuku. Osnovnu
opremu čine čamci koji mogu da prime veći broj ljudi i sa kojima se može lako upravljati. U
načelu, koriste se gumeni čamci opremljeni motorom male snage, plitkog gaza. Poslije
povlačenja vode vatrogasne jedinice pružaju pomoć u ispumpavanju vode iz podruma,
spasavanju imovine itd.
 Rušenje zgrada
Ukoliko su pojedini objekti požarom ili zemljotresom u velikoj mjeri oštećeni, pristupa se
njihovom planskom rušenju. Rušenje se mora vršiti planski, uz stalno dogovaranje sa
stručnjacima građevinske struke i primjenom mjera higijensko-tehničke zaštite pri radu na
gradilištu. Kao i u prethodnim slučajevima, vatrogasna jedinica mora imati dodatnu tehničku
opremu za realizaciju ovih poslova.
Rukovođenje gašenjem požara
Rukovođenje gašenjem požara je odgovoran i složen zadatak i od uspješnog rješenja zavisi

konačan uspjeh intervencije i životi ljudi. Cjelokupna organizacija gašenja požara i
rukovođenja akcijom mora biti povjerena jednoj ličnosti – rukovodiocu akcije gašenja.
Organizovan rad, disciplina i uspjeh za najkraće moguće vrijeme mogući su samo
jedinstvenom i koordiniranom akcijom. Rukovodilac akcije gašenja u načelu odlučuje
samostalno i niko nema pravo da se miješa u njegov rad ni da mijenja njegova naređenja
sem nadležnog, po rangu starijeg rukovodioca koji može preuzeti komandu, a time i svu
odgovornost za dalje gašenje požara. Ovlašćenja rukovodioca gašenja požara su velika i
zakonom određena, ali su velike i odgovornosti koje on preuzima. Njegova naređenja moraju
izvršavati ne samo njemu potčinjeni, već i svi ostali koji su po bilo kom osnovu angažovani ili
odgovorni za izvršavanje određenih zadataka. Ovlašćen je da naredi evakuaciju ljudi i imovine
iz ugroženih prostorija, područja, može da naredi rušenje dijela zgrade ili čitavog objekta,
nasilno otvaranje zaključanih prostorija, pregled ugroženih prostorija itd. Takođe, ovlašćen je
da zatraži mobilizaciju radne snage, vozila i druge tehničke opreme. Određuje samo ciljeve i
opšti smjer za izvršavanje zadataka, a detalje razrađuju rukovodioci osnovnih jedinica, s tim
da nije dozvoljena nikakva samoinicijativa koja se u osnovi razilazi sa osnovnom koncepcijom.
Zamjena rukovodioca gašenja u toku akcije opravdava se samo u slučaju ako je on povrijeđen
ili nesposoban da dalje rukovodi akcijom gašenja. Takođe, zamjena može biti oravdana kad
stariji rukovodilac po dolasku na lice mjesta konstatuje da akcija gašenja nije dobra. O
preuzimanju funkcije dužan je da obavijesti rukovodeći kadar svih vatrogasnih jedinica
angažovanih na gašenju požara.
42/43
43/43

Taktika Gašenja Požara

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Taktika Gašenja Požara

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

TAKTIKA GAŠENJA POŽARA ZA POLAGANJE STRUČNOG ISPITA

TAKTIKA GAŠENJA POŽARA

 prema fazama razvoja požara (početni, razbuktali i živo zgarište),

Klasifikacija prema fazama razvoja požara

 Početna faza požara se karakteriše malim intenzitetom izgaranja, relativno niskom

Klasifikacija prema veličini požara

U zavisnosti od mjesta nastajanja, požare dijelimo na:

Klasifikacija požara prema vrsti gorive materije

Osnovna pravila postupanja vatrogasnih jedinica

Prijem dojave požara

 tačna adresa, odnosno mjesto požara,

 ko javlja o nastalom požaru i sa kog broja telefona.

Izlazak i vožnja do lica mjesta

Priprema za pravilnu akciju gašenja

Da bi akcija gašenja bila uspješna, moraju se poštovati sledeća načela:

 izdati određene komande za rad, da bi se isti realizovao.

stepenište, lestve i platforme. U pojedinim slučajevima u prostorije se može ući kroz

Ulaženje i kretanje u prostorijama zahvaćenim požarom

Procjena situacije se zasniva na svim prikupljenim saznanjima i od bitnog je uticaja na ishod

Koncepcija gašenja i odluka o gašenju

 da li izvršiti napad ili odbranu (pasivnu ili aktivnu),

Naređenje – komanda se daje da bi se plan gašenja i odluka realizovali.

TAKTIČKO (BORBENO) RAZVIJANJE

Taktičko (borbeno) razvijanje - postavljanje vatrogasnih sredstava za neposredno dejstvo u

Po dalasku vatrogasne jedinice na mesto požara, uporedo sa izviđanjem, vrši se taktičko

 ulaz u deo prostora u kome se odvija požar je dozvoljen ako je pruga

Rad mlaznicara i pomocnika

Osnovna pravila razvoja požara

 hemijski sastav gorive materije, njena veličina i stanje u kojem se nalazi,

Požarni sektori i mogućnosti proširenja požara

Požarni sektor predstavlja dio objekta odvojen protivpožarnim pregradama određene

Gašenje požara materija raznih agregatnih stanja i fizičko-hemijskih osobina,

Taktička primjena vode za gašenje požara

 kupasti – koristi se kada gasimo jaka pojedinačna žarišta. Karakteriše ga povećani

Taktička primjena pjene za gašenje požara

Taktika primjene ugljendioksida za gašenje

Ugljendioksid se primjenjuje prvenstveno za gašenje požara na električnim uređajima visokog

Taktika primjene praha

Taktika gašenja halonima

Taktički zahvati gašenja

Primjenjuje se u situacijama kada treba intervenisati istovremeno i spolja i iznutra.

Aktivna lokalizacija se sastoji u tome što snage usmjeravamo na stišavanje vatre na

Taktički nastupi vatrogasnog voda

Mogući taktički nastupi vatrogasnog voda su:

Odvojeni nastup vatrogasnog voda

 potpunom iskorišćenju kapaciteta pumpe,

 preglednijem sektoru rada i

Paralelni nastup vatrogasnog voda

Serijski nastup vatrogasnog voda

Relejni nastup vatrogasnog voda

Kad je vodozahvat na prevelikoj udaljenosti (ili znatnoj visinskoj razlici) od požara, pa

Relejni nastup vatrogasnog voda

Opasnosti prilikom gašenja požara i zaštita ljudstva

Ulaženje u prostorije i objekte zahvaćene požarom

Uspješno snabdjevanje vodom je jedan od presudnih faktora, za uspješnu intevenciju gašenja

 samostalna, koja se dijele na prirodna i vještačka i

Prirodna crpilišta su: potoci, rijeke, jezera, bare i mora.

Nadzemni i poluukopani rezervoari moraju imati termoizolaciju ili grejače da u zimskom

Uticaj geografskih i atmosferskih prilika na mogućnost usisavanja

Izračunavanje potrebne količine pjene za gašenje požara rezervoarskih prostora raznih

I Potrebna količina vode (po DIN-u 14.493):

Potrebna količina vode za rezervoare sa čvrstim krovom

Potrebna količina vode za rezervoare sa plivajućim krovom