UNIVERZITET U ISTOČNOM SARAJEVU

EKONOMSKI FAKULTET PALE

SEMINARSKI RAD
Tema: Ekološka politika
Predmet: Evropske ekonomske integracije

Mentor Student:
prof. dr Aleksandar Stojanović Boško Golijanin

Pale, mart 2019.

 Ekološka politika 2019.

SADRŽAJ

1. UVOD ......................................................................................................................................... 3

2. RECIKLAŽA ............................................................................................................................. 4

3. EKOLOŠKA POLITIKA ......................................................................................................... 7

3.1 Promjena odnosa prema prirodi ............................................................................................. 7

3.2 Zaštita prirodne sredine .......................................................................................................... 7

3.3 Nova ekološka svijest ............................................................................................................. 8

3.4 Ekološki pristup politici privrednog razvoja .......................................................................... 9

4. PROBLEMI SA KOJIMA SE SUSREĆU KREATORI EKOLOŠKE POLITIKE ......... 11

5. ZAKLJUČAK .......................................................................................................................... 13

LITERATURA ............................................................................................................................ 14

Boško Golijanin 2
 Ekološka politika 2019.

1. UVOD

Čistu i zdravu životnu sredinu mnogi već dugo smatraju opštim dobrom. Pretpostavljalo
se da se ekološki sistem potpuno autohtono, na manje ili više zadovoljavajući način, dovodi u
ravnotežu, zato nije bilo potrebe za državnom intervencijom u ovoj oblasti. Stoga se briga o
životnoj sredini uglavnom svodila na deklarativne izjave. Međutim, takav stav se vremenom
promenio. U slučaju životne sredine, slobodno tržiste ‘ne postavlja stvari na svoje mjesto’. Na
primjer, električna centrala može da koristi ugalj kao pogonsko gorivo i da u svom procesu
proizvodnje zagađuje čist vazduh i vodu. Predpostavimo da ovo preduzeće plaća ugalj, ali ne i
čistu vodu i vazduh koje troši. Ukoliko nema ostalih ograničenja, preduzeće bi štedljivo koristilo
ugalj, ali bi potpuno nepažljivo trošilo vazduh i vodu. Stoga postoje razlozi za državnu
intervenciju u oblasti životne sredine.

Konferencija Ujedinjenih nacija o čovjekovoj okolini, održana u Štokholmu 1972. godine,

predstavlja kamen temeljac za razvoj globalne brige u oblasti ekologije. Na konferenciji se
okupilo 113 država, koje su priredile zajedničku izjavu o potrebi međunarodne saradnje u cilju
zaštite životne sredine. Prijedlog da se 5. juni proslavlja kao svjetski dan zaštite zivotne sredine je
dala delegacija Jugoslavije i prema nekim izvorima, ovo je postao centralni događaj Ujedinjenih
nacija.

Boško Golijanin 3
 Ekološka politika 2019.

2. RECIKLAŽA

Reciklaža je proces izdvajanja materijala iz otpada i njegovo ponovno korištenje u iste ili
slične svrhe. Proces uključuje sakupljanje, izdvajanje, preradu i izradu novih proizvoda iz
iskorištenih stvari i materijala. Važno je odvojiti otpad prema vrsti jer se mnoge otpadne materije
mogu ponovo iskoristiti ako su odvojeno sakupljene. Sve što može ponovo da se iskoristi a ne da
se baci je recikliranje. Primjeri za reciklažu u svakodnevnom životu su:1
 poklanjanje odjeće koja se ne koristi (bolje i korisnije nego da se odjeća baca)
 pravljenje komposta od organskih ostataka itd.

Neke materije, poput stiropora, nisu biorazgradive i ne mogu se reciklirati ali se umjesto njih
mogu naći ekološke zamjene. Bez uvođenja reciklaže u svakodnevni život nemoguće je zamisliti
sistem upravljanja otpadom. Reciklaža ima tri osnovna principa (RRR):
 R – reduce – smanjiti
 R – reuse – ponovo koristiti
 R – recycle – reciklirati.

Reciklažom se postižu sljedeći ciljevi:

 štednja sirovinskih resursa (svi materijali su prirodnog porjekla i ima ih u prirodi u
ograničenim količinama);
 štednja energije (nema trošenje energije u primarnim procesima, kao ni u transportu koji
te procese prati, a dobija se dodatna energija sagorijevanjem materijala koji se ne
recikliraju);
 zaštita životne sredine (otpadni materijali degradiraju životni ambijent,a reciklažom se
štiti životna sredina);
 otvaranje novih radnih mjesta (procesi u reciklaži materijala zahtjevaju znanje i rad što
stvara potrebu za radnim mjestima).

1
https://www.cistoca.ba/sta-je-to-reciklaza/, (Preuzeto 20.03.2019. u 13:15 časova)

Boško Golijanin 4
 Ekološka politika 2019.

U pogledu mogućnosti ponovnog iskorištenja materijali mogu biti:

 reciklabilni – mogu se iskoristiti ponovnim vraćanjem u proces proizvodnje
 nereciklabilni – ne mogu se vratiti u proces proizvodnje i koriste se za dobijanje
energije-spaljivanjem ili se na ekološki bezbijedan način skladište.

Gotovo sve može da se reciklira: papir, karton, plastika, staklo, aluminijum, bakar,
gvožđe, keramika, elektronski I električni otpad… Recikliranje papira Papir se dobija iz
celuloze,sirovine koja je osnovni sastojak drveta. Potrebo je poseći brojna stabla da bi se
proizveo papir. Pošto govorimo o prirodnom resursu potrebno je brinuti o njegovoj količini.
Primjer nebrige je Kina, čija je površina bila pokrivena 90% šumom, a danas je samo oko 5%.
Papira ima oko 30% u našem otpadu. Moguće je reciklirati sve vrste novina, karton, papirne i
kartonske kesa, papir za pisanje i ambalaž u od papira i kartona i to od 5-7 puta. Reciklažom
1tone kancelarijskog papira uštedimo 4.200kW električne energije, 32.000 l vode, 74% se manje
zagađuje vazduh i spasili smo 17 stabala. Recikliranje plastike Plastika je materijal koji se dobija
iz nafte, rude koja se nalazi u unutrašnjosti Zemlje. Po sadašnjoj stopi proizvodnje, procjenjuje se
da će rezerve nafte u svijetu nestati za 35 godina.2

Razgradnja različitih proizvoda od plastike traje od 100-1.000 godina. Pri spaljivanju 4

plastične kese potroši se onoliko kiseonika koliko je potrebno čovjeku za 1 dan, što govori o
opasnosti uništavanja i spaljivanja plastike. Zato su najbolje riješenje preventivne mjere,
izbegavanje kupovine i korištenje plastične ambalaže i kesa. U posljednje vreme su se pojavile
posebne vrste plastike koje se mogu reciklirati i takva plastika na sebi ima znak reciklaže. Takvu
plastiku je potrebno sakupljati i reciklirati. Ovo prvenstveno važi za PET ambalažu u kojoj
kupujemo mineralnu vodu, osvežavajuća pića, prehrambene proizvode, ulja, itd. Primjer znatne
koristi od reciklaže plastike je podatak iz Njemačke (2001. godina). Sa ušteđenom energijom
korištenjem stare plastike moglo je 1,8 miliona domaćinstava u Berlinu da se snabdije
električnom energijom 130 dana. U novcu, ta ušteda je iznosila 523 miliona maraka.

2
Ibidem

Boško Golijanin 5
 Ekološka politika 2019.

Recikliranje stakla Staklo se proizvodi od prirodnih materijala: kvarcni pijesak, voda, kreč
i treba voditi računa o njihovim zalihama. U procesu proizvodnje stakla troši se dosta energije, a
u vazduh se ispušta velika količina štetnih gasova. Glavne prednosti reciklaže stakla su: – ušteda
energije (25%), – minimalno zagađenje vazduha, – reciklažom jedne tone stakla uštedi se 30 tona
nafte – smanjuju se kapaciteti potrebni za krajnje odlaganje Treba imati na umu da je reciklaža
druga najbolja mogućnost, a najbolje ekološko rješenje je korištenje povratne ambalaže.
Reciklažom jedne staklene flaše uštedi se dovoljno energije da jedna sijalica od 100W može da
svijetli puna 4 sata. Reciklaža metala (aluminijum, bakar, gvožđe) Od metala se prave:
automobili, autobusi, vozovi, avioni, frižideri, šporeti, bočice za dezodoranse, limenke za napitke,
kutije za kreme i sl. Metali se dobijaju preradom odgovarajućih ruda. U procesu, najpre se
iskopavaju rude čime se narušavaju ili uništavaju čitavi predjeli (livade, brda, planine…). Zatim
se vrši prečišćavanje rude ispiranjem u vodi, koja se na taj način zagađuje.
U nekim razvijenim zemljama stari automobili se daju na recikliranje, a uz doplatu se može
kupiti nov auto. Kod nas bi se, za početak, moglo krenuti sa prikupljanjem konzervi, bočica i
kutijica. Najbolje ekološko rešenje je ne kupovati niti koristiti proizvode sa metalnom
ambalažom.

Reciklaža elektronskog i električnog otpada Elektronski i električni otpad spade u

kategoriju opasnog otpada. Obuhvata: kućne aparate, IT opremu, rasvijetnu opremu, elektronske
igračke, medicinske uređaje, fluorescentne cijevi itd. Ovi proizvodi sadrže živu, olovo,
kadmijum, berilijum itd. Ukoliko se nepropisno bace ili odlože na komunalnu deponiju, zagađuju
i uništavaju životnu sredinu i mogu dovesti do pojave oboljenja jetre, bubrega, mozga, kancera.

Boško Golijanin 6
 Ekološka politika 2019.

3. EKOLOŠKA POLITIKA

3.1 Promjena odnosa prema prirodi

Bezobziran odnos prema prirodi doveo je ljudsku civilizaciju u opasnost da bespovratno

uništi svoju prirodnu okolinu, a samim tim i sebe samu. U ovu opasnu situaciju čovječanstvo je
dospjelo zbog težnje, karakteristične za cijelu modernu epohu, da bez ikakvih obzira i preko
svake mjere povećava svoje materijalno bogatstvo. Ova težnja bila je prisutna u oba dominantna
svjetska sistema: kapitalizmu, koji u raznim oblicima postoji već dva vijeka, i u tzv. "realnom
socijalizmu", koji je poslije sedam decenija postojanja nedavno doživio slom. U kapitalizmu,
korijen ekspanzionizma i bezobzirne agresije na prirodu nalazi se u motivu maksimalizacije
profita: da bi profit bio što veći, mora se proizvesti i potrošiti što više i uzeti od prirode što više. 3

U realnom socijalizmu do sličnog uništavanja prirode dovodila je želja da se "stigne i

prestigne Zapad" i što više poveća državna moć. U oba slučaja jednostavno su shvaćene ideje
napretka i bogatsva. Napredak ne mora biti kvantitativan rast, bogatstvo ne mora biti shvaćeno
kao nagomilavanje materijalnih predmeta. Napredak je, pre svega, poboljšanje kvaliteta i sadržaja
života, a bogatstvo je, prvenstveno, obilje ljudskih potreba i životnih manifestacija, od kojih su
mnoge kulturne i duhovne i ne zahtjevaju uništavanje prirodnih resursa. Potrebno je, dakle,
promijeniti odnos prema prirodi i racionalno i umjereno koristiti njena dobra, a privredni razvoj
dovesti u sklad sa prirodnom sredinom, jedinom koju imamo.

3.2 Zaštita prirodne sredine

Postojeća tehnologija i postojeći način proizvodnje dovodi do brzog zagađivanja zemlje,

vode i vazduha. Naglo propadaju šume i celokupni biljni i životinjski svijet. Zdravlje građana u
velikoj mjeri ugrožavaju buka, prašina, izduvni gasovi, najraznovrsnije hemikalije. Proizvodnja i
potrošnja su tako organizovane da se veliki dio dragocjenih sirovina baca u obliku otpada.

3
M. N. Jovanović., “Evropske ekonomske integracije”, Beograd, 2007.

Boško Golijanin 7
 Ekološka politika 2019.

Potreban je sve veći prostor za smještaj različitih deponija od kojih će neke (na primjer, deponija
nuklearnih otpadaka) biti smrtno opasne za čovječanstvo u toku mnogih budućih vijekova.

Neophodna je, prema tome, smišljena zaštita prirodne sredine. Opasnosti se mogu
smanjiti zabranom građenja nuklearnih (fisionih) centrala, ugrađivanjem odgovarajućih filtera,
trajnim obezbeđenjem deponija opasnog otpada, strogim kažnjavanjem zagađivača, zabranom
eksploatacije izvjesnih područja koja se ističu prirodnim ljepotama i njihovim pretvaranjem u
nacionalne parkove. Međutim, izolovanim mjerama zaštite, ekološki problem se nepotpuno
riješava. Potrebna je cjelovita, ekološki usmjerena privredna i socijalna politika. Nužna je nova
ekološka svijest, i to ne samo na nivou države već i u svakodnevnom životu.

3.3 Nova ekološka svijest

Socijalisti smatraju da je nužno mijenjati ustaljeni stil proizvodnje i potrošnje, da se treba

odreći mnogih štetnih navika. Umjesto da se bacaju ogromne količine prirodnih materijala i
energije, pa onda riješava problem otpadaka, valja proizvoditi tako da bude što manje otpadaka i
nekorisnog trošenja sirovina. Neophodna je nova tehnologija štednje i recikliranja i novi
kriterijumi izbora među alternativnim tehnološkim projektima. Ne može se više braniti onaj
projekat koji samo obezbeđuje najveću dobit, već se mora uzeti u obzir i njegova ekološka
opravdanost. Mora se poći od tačne predpostavke da je mnogo jeftinije spriječiti velika ekološka
oštećenja nego ih liječiti i uklanjati njihove posljedice kad se već desi.4

Nova ekološka svijest ima i svoju socijalnu komponentu. Oštećenja životne sredine teže
pogađaju siromašnije slojeve stanovništva, jer obično žive u lošijim stanovima i zagađenijim
delovima grada, jer su na radnim mestima više izloženi dejstvu otrova, lošem vazduhu, buci i
prašini, jer nemaju sredstava za kupovinu skuplje, zdrave hrane. Prirodno je, stoga, što socijalisti
insistiraju na dosljednoj ekološkoj politici i formiranju nove ekološke svijesti.

4
M. N. Jovanović., “Evropske ekonomske integracije”, Beograd, 2007.

Boško Golijanin 8
 Ekološka politika 2019.

3.4 Ekološki pristup politici privrednog razvoja

Potrebne su strukturalne promene u politici privrednog razvoja. Već u projekte nove proizvodnje
nužno je u njene troškove ugraditi i troškove ekoloških rješenja i, što je još važnije, ugraditi
ekološku optimalnost u osnovne kriterijume izbora među projektima. Osnovno je voditi računa o
obnovljivosti sirovina i energije, strogo izbjegavati svako rasipanje, na minimum svesti otpad,
sprovesti recikliranje gdje god je to moguće. I u svijetu i kod nas postoje snažni otpori ekološkoj
politici. Navode se argumenti:
 da ona povećava troškove proizvodnje;
 da samim tim poskupljuje proizvode i preduzeću oduzima konkurentsku sposobnost n
domaćem i međunarodnom tržištu;
 da ugrožava radna mesta i povećava nezaposlenost;
 da u izvjesnim slučajevima dovodi do potpunog obustavljanja proizvodnje.

Istina je, međutim, da ukoliko u jednom momentu i povećava troškove proizvodnje, ona
donosi ogromnu uštedu društva na saniranju posljedica oštećenja privredne sredine i liječenju
žrtava oštećenja. Može se ubjedljivo dokazati da su troškovi preventive daleko manji nego
troškovi reparature. O gubitku konkurentske sposobnosti ne može se govoriti onda kad svi
moraju sprovoditi mjere ekološke zaštite, a nema sumnje da se te mjere daleko više primenjuju u
razvijenim nego u nerazvijenim zemljama. Saobraćaj, energetika i poljoprivreda su tri oblasti u
kojima bi se s mjerama ekološke politike moralo početi odmah, i u kojima se može dokazati da, i
pored svih ulaganja, te mjere mogu imati povoljan privredni efekat. U saobraćaju bi trebalo od
forsiranja izgradnje drumova preći na željeznicu kao primarno sredstvo javnog saobraćaja.
Drumovi uništavaju ogromne površine ziratnog zemljišta.

Veliki dio zagađenosti vazduha potiče od sagorjevanja naftnih derivata u automobilskim

motorima. Željeznički saobraćaj, kao i upotreba tramvaja i trolejbusa u gradovima, ne stvara ni
zagađenost vazduha niti buku. Daleko više ljudi gine u drumskom nego u željezničkom
saobraćaju. I najzad, kad je riječ o ekonomskoj rentabilnosti i nacionalnoj nezavisnosti, u nafti
oskudjevamo i skupo je svijetu plaćamo, dok sve potrebe u električnoj energiji možemo u
potpunosti zadovoljiti iz sopstvenih izvora. U energetici je prvi značajan korak već napravljen

Boško Golijanin 9
 Ekološka politika 2019.

zabranom gradnje skupih, masivnih, ekološki destruktivnih fisionih, nuklearnih centrala. Sljedeći
korak treba da bude: rasterećenje napregnutih i ekološki nepovoljnih programa izgradnje
termocentrala maksimalnim korišćenjem vodene energije, kao i drugih alternativnih energija
(sunca, talasa, biomase, dubinskih toplih voda). Od najvećeg značaja su, međutim, ogromne
mogućnosti štednje energije koje su stvorile nove ekološke orijentisane tehnologije. Riječ je, prije
svega, o super provodnicima koji smanjuju rasipanje energije prilikom njenog prenosa na daljine,
o elektronskim uređajima smanjenih dimenzija i potrošnje energije, o insiliranju kuća koje dovodi
do velikih ušteda pri grijanju, itd.

U poljoprivredi, jedina šansa za prodor na svjetsko tržište jeste proizvodnja zdrave hrane.
Naše zemljište je manje oštećeno, a radna snaga jeftinija nego u razvijenim zemljama. Treba
smanjiti upotrebu hemikalija, a povećati upotrebu prirodnog đubriva, od monokulture preći na
polikulture, stoku i živinu gajiti u većoj meri u prirodnim uslovima. Lako je uvidjeti da u svim
ovim slučajevima prelaz na ekološki povoljniju proizvodnju znači ne samo bolji kvalitet, nego i
veću zaposlenost, veće mogućnosti izvoza i manju zavisnost od skupih uvoznih industrijskih
uređaja, hemikalija i oblika energije. Ekološka politika nije i ne mora biti u sukobu sa zahtjevima
ekonomske racionalnosti.

Boško Golijanin 10
 Ekološka politika 2019.

4. PROBLEMI SA KOJIMA SE SUSREĆU KREATORI EKOLOŠKE

POLITIKE

Javnu intervenciju u oblasti zaštite životne srdine i kontrole zagađivanja ograničavaju

najmanje dvije prepreke. Prva prepreka, vezana za efikasnu javnu intervenciju, oslanja se na
nesavršene informacije koje su dostupne vladi. Na primjer, vladi su potrebni podaci o mogućim
negativnim efektima nekog hemijskog proizvoda. Ova informacija često se dobija od one
kompanije koja je tim problemom već pogođena, pa je, stoga, podstaknuta da državi daje
nepotpune, varljive, čak i lažne podatke u namjeri da utiče na ishod politike u svoju korist
(odnosno, da smanji potencijalne troškove koji mogu proisteći u slučau da postoji pravna
regulativa u toj oblasti).

Nesavršene informacije dovode nas do druge prepreke vezane za efikasnu javnu

intervenciju u oblasti ekologije. Pošto su informacije često nepotpune, državni organi odlučivanja
imaju u tom pogledu široku mjogućnost da rade po svom nahođenju. Iz tog razloga, birokrate su
podložne lobiranju. Takav uticaj, koji dolazi od organizovanih I potencijalno oštećenih industrija,
toliko je jak, da je često u stanju da preokrene odluke vlada i zakone u njihovu korist.

Države koje su članice Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), od 1972.

godine, prihvatile su osnovno načelo za sprovođenje ekološke politike, po kojem troškove
zagađivanja snose oni koji zagađuju. Samit Ujedinjenih nacija o životnoj sredini održan u Riju
(1992) potvrdio je ovaj princip, ali i dodao da zemlje imaju zajedničke mada različite obaveze.
Ukoliko su proizvođači u poziciji da troškove upravljanja prenesu na svoje potrošače, tada su
korisnici proizvoda ili uslužnih djelatnosti oni koji plaćaju te troškove..

Zagađivanje nije samo regionalni, već i prekogranični i globalni fenomen. Na primjer,

kvalitet holandske vode za piće uzete iz Rajne zavisi od supstanci koje su ušle u rijeku u
zemljama uzvodno od same Rajne.

Ako je problem zaštite životne sredine globalan problem, onda postoji potreba za
globalnom akcijom. Primjeri takvog djelovanja uključuju Konvenciju o međunarodnoj trgovini
Boško Golijanin 11
 Ekološka politika 2019.

ugroženim vrstama dvije faune i flore (1973), Montrealski protokol o supstancama koje smanjuju
ozonski omotač (1987) i Konvenciju iz Bazela o kontroli prekograničnih kretanja opasnog otpada
i njegovo uklanjanje (1989) i Protokol iz Kjotoa (1997) o Okvirnoj konvenciji UN o promjeni
klime.

Visoki standardi koji se odnose na životnu sredinu mogu nositi potencijalnu opasnost
‘ekološkog protekcionizma’, kao novog oblika necarinskih barijera u međunarodnoj trgovini.
Zemlje ili grupe zemalja sa dosta strogim domaćim ekološkim standardima sprečavaju ili
otežavaju uvoz robe proizvedene u zemljama gdje su ovi standardi niski. Postoje, međutim,
brojni opravdani razlozi za postojanje razlika u standardima između pojedinih zemalja. Oni
uključuju ne samo razlike u klimi, već i nivo razvoja i gustinu naseljenosti. U zemljama sa
relativno neodređenim ekološkim standardima kao što su Malezija, Filipini, Južna Koreja ili
Tajland nije bilo stranih ulaganja u industrijama koje zagađuju, iako se tako nešto moglo
očekivati. Strani investitori takođe strahuju da zbog štete koju načine u inostranstvu mogu da
odgovaraju pred domaćim sudovima.

Boško Golijanin 12
 Ekološka politika 2019.

5. ZAKLJUČAK

Od 70-ih godina prošlog vijeka, zabrinutost i aktivnost javnosti u vezi sa ekološkim

pitanjima u značajnom su porastu. Tržišni odnosi ne uzimaju u obzir ekološka pitanja koja su
često skopčana sa dugoročnim razmatranjima. Međutim, ekološki eksterni efekti, ipak postaju
uočljivi, tako da prethodna politika ‘dobroćudnog zanemarivanja’ prerasta u aktivno pristupanje
problemu. Kratkoročna investicija u oblasti ekoloških pitanja, može biti vrlo skupa, ali
cjelokupna novčana i druga dugoročna korist, koja nije finansijske prorode, više nego
kompenzuju ovaj nedostatak. Ekološki programi mogu da donesu kratkoročnu direktnu dobit.
Primjeri uključuju koristi od uštede u potrošnji energije.5

Jaki industrijski lobiji i opšte smanjenje potrošnje stvaraju određenu zabrinutost o

budućem djelovanju ekoloških politika. Na primjer, uzvišeni ciljevi Agroekološkog programa EU
mogu biti uspoeni zbog nedostatka resursa. Ipak, porast društvene svijesti, pritisak, istraživanje,
kao i učešće proizvođača sa ekološkim proizvodima snažno djeluju na širenje ekoloških politika.
Iako su postojale određene važne faze u pravcu stvaranja ekološke politike EU, ova politika još
uvijek je bila nejasna. Međutim, onda kada je uvrštena u dnevni red, pokazivala je tendenciju
rasta, kao što je to bio slučaj I sa ostalim politikama EU. Od samog početka, ekološka politika
postala je priznat i dosta skup dio politika EU. Jedan od najvećih problema odnosi se na problem
nepoštovanja zakona EU u ovoj oblasti.

U sklopu sveopšteg porasta svijesti o očuvanju čiste, zdrave i održive životne sredine, ova
politika će u budućnosti zauzimati visoko mjesto na dnevnom redu EU. Od ranih 70-ih godina
prošlog vijeka, mogu se naći očiti dokazi o rezultatima učešća EU u oblasti zaštite i upravljanja
životnom sredinom. Industrijska emisija otrovnih supstanci, poput olova i žive, kao i sumpor-
dioksida, značajno se smanjila. Poboljšan postupak rješavanja problema otpadnih voda učinio je
rijeke i jezera čistijima, što je dovelo do povratka ribe u staro prirodno stanište, kao što su rijeke
Rajna i Temza.

5
www.economy.co.yu, (Preuzeto 20.03.2019. u 15:00 časova)

Boško Golijanin 13
 Ekološka politika 2019.

LITERATURA

1. M. N. Jovanović., “Evropske ekonomske integracije”, Beograd, 2007.

WEB izvori:
1. https://proakustik.hr/ekoloska-politika/
2. https://www.cistoca.ba/sta-je-to-reciklaza/,
3. www.economy.co.yu
4. www.wikipedia.org

Boško Golijanin 14