Kiklop (roman)

Kiklop - roman Ranka Marinkovića iz 1965. godine

Sadržaj
 1 Analiza romana
 2 Glavni lik
 3 Ostali likovi
 4 Ekranizacija

Analiza romana
Roman Kiklop tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebačkom boemskom miljeu uoči
nadolaska ratnog inferna. Osnovne su signature te atmosfere strah, otuđenje, rasap svih etičkih
vrijednosti, društveni kaos, potpuna dezorijentacija u intelektualnim krugovima. Radnja je
daleko od ozbiljnosti kakvu pretpostavlja tema dehumanizacije i društvene patologije; odvija
se uglavnom u kavanama i na ulici, a prevladavaju groteskni i ekscentrični prizori, situacijski
obrati, skandali, osebujni kontrasti, snažne manifestacije tjelesnosti, promjene raspoloženja.
Svaki prizor naglo mijenja 'predznak', ali i narativnu intonaciju. Vještim inverzijama ozbiljno
se ubrzo preobražava u humorno, patetično u banalno, tragično u sladunjavo i melodramatsko.
Prizori puni erotske raspojasanosti i kozerske anegdotike natopljeni su osjećajem
neizvjesnosti i strahom od smrti. Tragika situacije u kojoj se zatječu likovi sugerira se
posredno. Marinković zapravo primjenjuje postupak što ga je zamijetio kod Chaplina, kojeg
bismo mogli nazvati smijeh nad apsurdom: magičnim štapićem preobrazuje 'nepodnošljivo
surovu stvarnost oko sebe u komičan i podnošljiv nesmisao'. Osobiti efekti proizlaze upravo
iz napetosti što stvaraju ironični susreti uzvišeno-patetičnog i vulgarnog, smiješnog i
ozbiljnog, tragičnog i komičnog, humanog i animalnog, lica i maske, fantastike i grubog
naturalizma. Sama je fabula dvoplanski organizirana jer sadrži realistički i mitološko-
simbolički spoj.

Glavni lik
U središtu je prvog sloja egzistencijalna drama kazališnog kritičara Melkiora Tresića,
anksiozna intelektualca koji se – panično pokušavajući izbjeći novačenje – osuđuje na post i
prisilno izgladnjivanje. Melkior se uglavnom potuca po gradskim ulicama i kavanama, stalno
sniva, razmišlja o vlastitoj sudbini, o sutonu europske kulture i civilizacije i sa strepnjom
svjedoči o provali barbarstva i novog kanibalizma. Glavni se lik kreće u boemskom društvu
koje strah i bespomoćnost liječi terevenkama, ekscesima, erotomanijom, pijanim raspravama,
tučnjavama. U efektnim kavanskim scenama u kultnom 'Dajdamu' i 'Ugodnom kutiću' te u
uličnim improvizacijama dominiraju figure Maestra, Uga i Don Ferdinanda. To su bizarni,
teatralizirani likovi cinika i lakrdijaša, sudionici grotesknih, farsičnih i crnohumornih zbivanja
u kojima je Melkior najčešće tek pasivan promatrač.

Ostali likovi
Njima treba pribrojiti još nekoliko zanimljivih likova: kiromanta Atme, don Kuzme, fatalne
Vivijane, nimfomanke Enke... sporedni su likovi zanimljiviji od protagonista koji je pomalo
beživotan, nedorečen i psihološki amorfan. Iako je središnja svijest romana i nositelj smisla
teksta te uglavnom vodi radnju, Melkior je socijalno i intimno sterilan i predstavlja se čitatelju
tek kao hladan simbol.

Marinkovićev je literarni procede u biti maniristički. Obilježavaju ga dvosmislenost, kontrasti,

igre riječima, stilske bravure i improvizacije. U gustoj značenjskoj mreži toga eruditskog
romana isprepleću se sarkazam, groteska, apsurd i simboličke projekcije. Glavna su
semantička polja: antička književnost i mitologija, Biblija, književnost zapadnoeuropskog
kulturnog kruga, domaća književna tradicija, filozofija te povijesne osobe i događaji. Dijalozi
među likovima često se svode na razmjenu literarnih citata, a jedan drugome testiraju
memoriju i erudiciju bizarnim pitanjima o pojedinostima iz književnih djela. Zbiljski i
alegorijsko-simbolički sloj romana spajaju se na samom kraju u jedinstvenu fantastičnu sliku
Melkiorova povratka u moderan pandemonij.

Glavni lik u svojim snovima i solilokvijima nadolazeću opasnost zamišljao u obličju

jednookog Kiklopa koji vreba da proždere sve oko sebe. U antičkom se mitu Odisej iz
Kiklopove špilje spasio lukavstvom, ali od novovjekovnog čudovišta nema spasa. Da bi
opstao u posve dehumaniziranom, animalnom svijetu, Melkior se spušta na razinu životinje,
predaje se u ruke Kiklopu i puže u inferioran Zoopolis. Roman je građen na načelima poetike
digresivnosti: sazdan je od fragmenata, analitičkih inserata i već gotovih novelističkih cjelina.
Događajna je shema razmjerno jednostavna, ali zato izvedba u znaku bogate narativne
orkestracije i diskurzivnog pluralizma. Brojni su narativni dijelovi realizirani u sekundarnim
žanrovima i njima pridruženim stilskim registrima, i to u rasponu od feljtona i reportaže,
alegorije i groteske, preko bestijarija i simpoziona, do burleske i vodvilja.

Pridruživši se klasičnom 'mitološkom križaljkom', Marinković je stvorio modernu epopeju u

kojoj je europsko duhovno naslijeđe podvrgnuto ironičnom, crnohumornom i parodijskom
prevrednovanju. U oklopu europske kulture on je provrtio rupu iz koje je prokuljalo ono
mračno i potisnuto: animalno i demonsko.