SPOSOBNOSTI I INTELIGENCIJA

Sposobnostima nazivamo one osobine ličnosti koje su preduvjeti za uspješno

obavljanje nekih poslova i aktivnosti. Sposobnosti se formiraju na bazi urođenih
dispozicija, a pod utjecajem okoline i vlastite aktivnosti pojedinca. Sposobnosti se mogu
podijeliti na četiri velike grupe:

1. FIZIČKE SPOSOBNOSTI vezane su uz rad onih fizioloških mehanizama u

organizmu koji nemaju direktne veze sa psihičkim životom u užem smislu, kao
što su npr. fizička snaga, izdržljivost i sl.
2. SENZORNE SPOSOBNOSTI vezane su uz rad naših osjetnih organa (čula) pa
podrazumijevaju sposobnosti kao što su oštrina vida, oštrina sluha i sl.
3. PSIHOMOTORNE SPOSOBNOSTI povezane su sa vršenjem raznih
jednostavnih i složenih pokreta, pa u ovu kategoriju spadaju npr. brzina reakcije,
spretnost ruku, spretnost prstiju, spretnost i brzina koordinacije oko-ruka itd.
4. MENTALNE SPOSOBNOSTI su psihičke sposobnosti u najužem smislu.
Najvažnija ljudska sposobnost jeste inteligencija.

Inteligencija se određuje kao sposobnost uspješnog snalaženja u novim i nepoznatim

situacijama. To su situacije u kojima ne pomaže nagonsko ponašanje, a ni učenjem
stečene navike, vještine i znanja. Za razliku od tih oblika ponašanja, koji su korisni samo
u nekim poznatim prilikama, inteligentno ponašanje omogućuje cilju usmjereno i
prilagođeno reagiranje u novim, nepoznatim prilikama. Dakle, kada se nađemo u nekoj
problemskoj situaciji koju trebamo riješiti, a prethodno smo imali iskustva sa sličnim
situacijama, ili imamo znanje o tome kako tu situaciju riješiti, onda nam nije toliko
potrebna inteligencija da bismo je mogli riješiti.
Kao posebna mentalna sposobnost, inteligencija ima i neke svoje karakteristike.
Razlikujemo jačinu i brzinu inteligencije. O jačini inteligencije ovisi koliko teške
probleme može neka osoba rješavati, a o brzini ovisi koliko joj vremena treba za njihovo
rješavanje. Ove dvije karakteristike inteligencije ne moraju uvijek ići zajedno: može neko
biti u stanju da rješava i najteže probleme, ali da u tome bude spor, ili obrnuto.
Neki definiraju inteligenciju kao opću sposobnost mišljenja pri rješavanju
problema. Inteligencija posreduje i u procesu učenja, pa je neki određuju i kao
„sposobnost učenja“. Zato je razumljivo da postoji povezanost između inteligencije i
znanja: inteligentniji ljudi u prosjeku znaju više. Međutim, inteligencija nije isto što i
znanje: vrlo obrazovan čovjek ne mora biti i vrlo inteligentan. I obrnuto: i neobrazovan
čovjek može biti vrlo inteligentan.

Mjerenje inteligencije

Postupci za mjerenje inteligencije nazivaju se testovima inteligencije. Tipičan

test inteligencije sadrži nekoliko desetaka zadataka. Zadaci mogu uključivati otkrivanje
veza, uočavanje sličnosti i razlika, otkrivanje zakonitosti i načela klasifikacije,
pronalaženje rješenja i sl. Bitno je da su to problemi koje ispitanik može riješiti pomoću
rasuđivanja i uvida u situaciju. U dobrom testu inteligencije utjecaj ispitanikova znanja i
iskustva trebao bi biti sveden na najmanju moguću mjeru. Zadaci u testu inteligencije

1
često nalikuju na rebuse i pitalice za razonodu. Ali ima jedna bitna razlika: test je
temeljito proučen i standardiziran instrument. Standardiziran znači da je strogo propisan
način primjene testa i vrednovanja postignutih rezultata. Sastavljanje nekog testa traje
mjesecima ili godinama i uključuje ispitivanja na velikim uzorcima ispitanika.
Prvi upotrebljivi postupak za mjerenje inteligencije razvio je francuski psiholog
Alfred Binet, koji je uveo važan pojam mentalne dobi. Njegova ljestvica za mjerenje
inteligencije djece sadržavala je skupine zadataka različite težine za koje je istraživanjem
ustanovljeno da odgovaraju djeci različite hronološke dobi. Na primjer, zadaci za dob od
5 godina su: dopuniti crtež čovjeka, definirati nekoliko jednostravnih riječi, sastaviti dva
trokuta da oblikuju četverokut. To su zadaci koje rješava prosječno petogodišnje dijete.
Ali ako četverogodišnje dijete riješi te zadatke, reći ćemo da ono ima mentalnu dob od
pet godina, baš kao i neko šestogodišnje dijete koje je također uspješno riješilo ove
zadatke, ali nije uspjelo riješiti zadatke za svoju dob. Prvo dijete je dakle napredno,a
drugo zaostalo.
Da bi se lakše mogla uspoređivati inteligencija djece različite dobi, uveden je
koeficijent inteligencije. On se određuje tako da se mentalna dob djeteta podijeli
njegovom hronološkom dobi i zatim pomnoži sa 100. Dakle,

Koeficijent inteligencije = mentalna dob/hronološka dob x 100

Na primjer, dijete koje ima mentalnu dob od 12 godina, a zapravo mu je 10 godina, imat
će koeficijent inteligencije 120. Obično se koeficijenti u rasponu od 90 do 110 smatraju
pokazateljima prosječne inteligencije (otprilike je 45% populacije u tom rasponu).
Koeficijent manji od 70 znak je intelektualne zaostalosti, a viši od 140 upućuje na vrlo
visoku inteligenciju.

Preko 140- visoko iznadprosječna inteligencija,

111-139- malo iznadprosječna inteligencija,
90-110-prosječna inteligencija,
70-89-granična inteligencija,nešto ispodprosječna,
ispod 70-ispodprosječna inteligencija

Od prve ljestvice za mjerenje inteligencije koju je razvio Binet, do danas,

razvijeno je jako puno testova inteligencije različitih vrsta i namjena. Neki od njih su
verbalni (zadaci koji se trebaju riješiti izraženi su riječima), neki su neverbalni (zadaci su
prezentirani u grafičkom obliku), a neki su praktični (od ispitanika se traži da
manipuliraju raznim predmetima i stvore različite oblike, slike itd.).

Individualne razlike u inteligenciji i njihovo porijeklo

Ljudi se znatno razlikuju stupnjem svoje intelektualne razvijenosti. Te

individualne razlike, baš kao i druge osobine, slijede jedno pravilo-najviše je prosječnih
ljudi, a vrlo malo onih ekstremnih. Izmjerimo li inteligenciju velike skupine slučajno
odabranih ljudi, pa nanesemo na apscisu koeficijent inteligencije, a na ordinatu postotak
ljudi, dobit ćemo zvonoliku krivulju.

2
Ova krivulja odgovara modelu tzv. normalne ili Gaussove krivulje. Ona pokazuje da ima
najviše prosječnih ljudi.
Odakle tolike razlike između ljudi u njihovoj inteligenciji? Šta uzrokuje
individualne razlike u sposobnostima ljudi uopće? Budući da se ljudi razlikuju naslijeđem
i uvjetima u kojima su se razvijali, problem se može svesti na pitanje: da li su razlike
među nama određene naslijeđem ili okolinom u kojoj smo se razvijali? Naslijeđe se
odnosi na biološko nasljeđivanje. Materijalnu osnovu nasljeđivanja čine geni-minijaturne
strukture sastavljene od molekula DNA, koje se prenose sa roditelja na djecu. U genima
su kodirane informacije koje utječu na brojna svojstva potomaka, pa tako i na njihovu
inteligenciju. Okolina je sve ono ostalo što, osim gena, utječe na razvoj pojedinca.
Okolina je ukupnost svih podražaja koje pojedinac prima od začeća do smrti. Znatan dio
tih podražaja oblikovan je odgojem i obrazovanjem i usmjeren kulturalnim običajima.
U prošlosti su postojale dvije ekstremne i isključive teorije o porijeklu naših
individualnih razlika. Prema jednoj, teoriji nativizma, razlike među ljudima u
inteligenciji rezultat su različitog naslijeđa. A prema drugoj, teoriji empirizma, one su
isključivo rezultat različitih prilika u kojima su se pojedinci razvijali. Danas među
naučnicima više nema ekstremnih nativista ili empirista. Naučnici se danas slažu da su
ljudske sposobnosti rezultat združenog djelovanja i naslijeđa i okoline. Međutim, i dalje
postoje rasprave o tome koliki je udio naslijeđa, a koliki okoline u razvoju sposobnosti.
Psiholozi provode složena istraživanja u kojima testovima inteligencije ispituju i
uspoređuju osobe različitog stupnja srodstva: jednojajčane blizance, dvojajčane blizance,
braću i sestre, roditelje i djecu, rođake. Nalaz svih tih istraživanja jeste ovaj: što je bliže
krvno srodstvo sličnija je i inteligencija. Na primjer, jednojajčani blizanci koji su odrasli
zajedno imaju gotovo istu inteligenciju, a sličnost u inteligenciji braće i sestara znatno je
manja. Međutim, to još nije dokaz za teoriju nativizma, jer što je krvno srodstvo
uspoređenih osoba veće, sličnija je i okolina u kojoj su se one razvijale. Zato istraživači u
analizu uključuju i osobe različitog stupnja krvnog srodstva, koje nisu odrasle zajedno.
Na primjer, jednojajčani blizanci koji su zbog različitih razloga odvojeni odmah nakon
rođenja. Nalazi upućuju na to da su oni manje intelektualno slični od jednojajčanih
blizanaca koji su odrasli zajedno. Uspoređuju i inteligenciju osoba koje su genetski
različite, ali su odrasle zajedno. Usvojena djeca, na primjer, pokazuju određenu sličnost
u inteligenciji, koja je nešto manja od sličnosti prave braće i sestara. Danas se psiholozi
slažu da otprilike 50% razlika u inteligenciji možemo pripisati genetskim činiocima. Iz

3
toga proizlazi da i okolini, dakle prilikama u kojima se ljudi razvijaju, pridaju podjednak
utjecaj na razvoj inteligencije.

Razvoj inteligencije

Kao i druge sposobnosti, i inteligencija se mijenja tokom čovjekova života. U

djetinjstvu ona se razvija naglo, a kasnije u adolescenciji taj se razvoj usporava.
Prosječna krivulja razvoja inteligencije doseže vrhunac negdje u dobi od otprilike 16
godina. Zatim se održava na postignutoj razini negdje do 40. godine, kada počinje blagi
pad, koji se ubrzava nakon 60. godine. Međutim, smanjenje inteligencije s godinama ne
znači da su stariji ljudi manje uspješni u svojim životnim ulogama. Smanjenje brzine i
uspješnosti svog intelektualnog funkcioniranja oni nadoknađuju iskustvom tj.
akumulacijom znanja i kognitivnih vještina. Ovaj jedinstveni sklop sposobnosti,
akumuliranog znanja i vještina zove se kristalizirana inteligencija-ona se razvija praktički
u toku cijelog života.

Krivulja razvoja dvije vrste inteligencije: Fluidna inteligencija je inteligencija u užem

smislu riječi:sposobnost brzog rješavanja posve novih problema. Kristalizirana
inteligencija uključuje stečeno znanje i kognitivne vještine. Kristalizirana inteligencija se
bogati i razvija svakim našim novim iskustvom u rješavanju problema, svakom našom
spoznajom, svakim novim uspješno rješenim zadatkom. Zato su za razvoj inteligencije
važni faktori povoljna porodična klima i poticaji u periodu djetinjstva, te intelektualna
stimulacija u periodu adolescencije. Najvažniju ulogu u razvoju inteligencije u periodu
adolescencije ima škola i aktivnost mladih ljudi. Ono što sami kod sebe možemo
podsticati, a što utječe na razvoj naše kristalizirane inteligencije jeste razvoj intelektualne
radoznalosti, težnje da se napreduje i razvija i nastojanje da se postigne uspjeh i lična
afirmacija.

Grupne razlike

Postoje li razlike u inteligenciji pripadnika različitih skupina (npr. muškaraca i

žena, različitih socijalnih, etničkih ili rasnih skupina)? Istraživanja pokazuju da žene
postižu nešto bolje rezultate u verbalnim zadacima, a muškarci u zadacima koji uključuju
prostorno predočavanje. Ali u ukupnom rezultatu nekog tipičnog testa inteligencije nema

4
razlika između muškaraca i žena. Drugačije je međutim, s razlikama između nekih
socioekonomskih, etničkih ili rasnih skupina. Tu se ponekad mogu ustanoviti razlike u
testovnim rezultatima, ali je tada sporno njihovo tumačenje. Koeficijent inteligencije
američkih crnaca je u prosjeku za 10-15 jedinica manji od koeficijenta inteligencije
američkih bijelaca. Neki su zastupali tezu da je to odraz urođenih razlika u inteligenciji
bijelaca i crnaca. Drugi su nizom empirijskih argumenata osporili tu tezu. Oni smatraju
da se opažene razlike mogu objasniti nejednakim socioekonomskim i obrazovnim
uvjetima razvoja i kulturalnom pristranošću postojećih testova koje sastavljaju bijelci.

Drugačiji pogledi na inteligenciju

Neki autori kritiziraju shvaćanje inteligencije kao nepromjenjive osobine, svedene

na ono što mjere testovi inteligencije. Oni smatraju da to što testovi inteligencije mjere
nije uvijek važno za snalaženje u stvarnom životu, niti je uvijek karakteristično za
prilagodljivo ponašanje u različitim kulturama. Tzv. kontekstualistički pristup predlaže
da se inteligencija određuje u skladu sa ekološkim i kulturalnim kontekstom u kojem
pojedinci djeluju. Inteligenciju eskimskih ribara, na primjer, ne bi imalo smisla ispitivati
pomoću naših testova inteligencije jer su oni nebitni za preživljavanje i uspješno
prilagođavanje Eskima. Prema tom gledištu nema jedinstvenog pojma inteligencije koji
bi bio prikladan za sve kulture. Ovakvo mišljenje nas upozorava na ograničenja
postojećeg shvaćanja inteligencije.