Život žena u prapovijesti

Povijest čovječanstva počinje sa ženom. Znamo da se položaj žena u povijesti drastično

mijenjao, ali kakav je bio na početku? Što je žena tj.majka značila u obitelj? Kakvu su ulogu
imale? Kakva su bila njihova prava te kakav im je bio svakodnevni život? Koje su sličnosti, a
koje različitosti u odnosu na današnje poimanje žene? U ovom eseju odgovorit ćemo na ova i
još mnoga druga pitanja o životu žena u prapovijesti.

Znanost smatra da je žena izvorni ili prvi spol, ona je nosila prvi ljudski kromosom, a njena je
evolucijska prilagodba osigurala opstanak i uspjeh vrste. Njena majčinska briga stvorila je u
ljudskom mozgu poticaj za razvoj komunikacije i društvene organizacije.

Životni vijek žene u prapovijesti bio je vrlo kratak, u prosjeku su živjele do 20-te godine
života, a vrlo su rijetke bile one koje su doživjele 40-te. Glavni razlog tome bio je težak rad
od jutra do mraka. Zajednice koje bismo mogli nazivati tadašnjim obiteljima bile su
matrijahalne što znači da su žene bile te koje su donosile najvažnije odluke. Žene su razvile
golem raspon djelatnosti i vještina, sakupljale su hranu, skrbile za djecu, izrađivale odjeću od
životinjske kože, posude, oruđe i ukrase od zubi ili kostiju. Bavile su se lončarstvom i
podizale su skloništa, smatraju se čak i začetnicama agrikulture zbog dobrog poznavanja i
uporabe biljaka i trava. Svaka je žena morala posjedovati torbu za sakupljanje plodova, a.
Izumile su i prve nosiljke za dijete jer u plemenu nije postojala starija skupina žena koje su
mogle paziti na djecu.

Može se reći da je žena u ono vrijeme bila mnogo cjenjenija, u prapovijesti se nije radila
razlika izmeu žena i muškaraca, bilo je bitno zajendo preživjeti u spiljama ili drugim
skloništima. Nevjerojatno, ali u prvim primitivnim društvima žene su bile mnogo manje
potlačene nego u kasnijim društvima. Tamo gdje je opstanak skupine glavni zadatak, ženska
je jednakost naglašena. U plemenskim skupinama žene imaju suviše važnu ulogu kao
dobavljačice hrane da bi ih se podjamljivalo ili im se branio rad i sloboda.

U primitivnim društvima vjerovalo se da je žena božansko, a ne ljudsko biće, obdarena

najvažnijom moći na svijetu – rađanjem. Smatralo se da samo žene mogu stvoriti novi život
pa su u skladu s time i štovane. Zatim je otkriveno načelo razmnožavanja, plemenske
zajednice se raspadaju, započinje organizacija života u države te tako počinje i dominacija
muškaraca. Tijekom staroga vijeka tako žene gube gotovo svaku društvenu ulogu osim
rađanja djece.

Matrijarhat je do danas gotovo izumro, a zamijenio ga je patrijarhat, oblik obitelji u kojoj otac
ima glavnu ulogu i u kojoj on odlučuje o sudbini obitelji te njezinih članova. Oblik
matrijarhalne obitelji danas možemo pronaći tek na nekoliko usamljenih otočića u zabitima
koje karakterizira siromaštvo.

Od samog početka uloga prvih žena bila je veća, a njihov doprinos ljudskoj evoluciji važniji
nego što je ikada prihvaćeno. Život žena u prapovijesti nije bio nimalo jednostavan (razne
bolesti, selidbe…) te je danas takav život gotovo pa nezamisliv. U prapovijesti žene su
umirale prije 20-te godine života dok je danas životni vijek žena u Hrvatskoj 80 godina. Puno
godina je prošlo otkada su žene živjele onako kao u prapovijesti te se ujedno promijenio i stav
muškaraca i njihovo razumijevanje žena. Naš zadatak je da cijenimo naporan rad žena kroz
povijest i da budemo ponosne na one žene koje su nam omogućile život koji mi danas živimo.
Život žena u starome vijeku
U starome vijeku žene i muškarci nisu imali jednaka prava, često su žene bile potlačene,
smatrane manje vrijdnima, ograničavalo im se kretanje i bile su u potpunosti ovisne o
muževima ili očevima.

Različitosti u životu žena možemo pratiti kroz egipatsku, starobabilonsku, grčku i rimsku
civilizaciju. Svima im je zajedničko da su žene bile podčinjene muškarcima, odnosno njihov
život je ovisio o muškarcima.

Mnogi starovjekovni zakonici bave se i pravima žena. Jedan od najstarijih i najbolje

sačuvanih je Hamurabijev zakonik iz 17.st.pr.Kr. iz Babilona. Prema tom zakoniku koji je
poznat po načelu ”oko za oko, zub za zub”, možemo isčitati da su žene bile isključene iz
javnog života i nisu mogle samostalno odlučivati, rastavu braka mogle su dobili u slučaju
očitog zanemarivanja, lošeg ponašanja ili u slučaju da ih muž napusti, o sklapanju braka
odlučivao je ženik, otac ili skrbnik te ako je žena bila nerotkinja, muž je mogao uzeti još
jednu ženu.

Kao i svugdje, postoje iznimke, pa su tako u staroegipatskoj kulturi bile iznimke žene
vladarice. One su vodile raskošan i lagodan život. U njihovo se vrijeme razvijala kultura i
umjetnost te je dolazilo do procvata gospodarstva. Neke od poznatijih su Hatšepsut, Kleopatra
i Nefretiti. No i tu možemo uočiti nejednakost jer su one na vlast dolazile samo u slučaju
bezvlašća ili nedostatka muškog nasljednika.

Žene su bile zakinute i u obrazovanju. Djevojke nisu odlazile u školu, već su, kao i svoje
majke, obavljale kućanske poslove, brinule se o ukućanima i spremale za udaju i brigu o
obitelji. Čak im je i odjeća bila jednostavnija za razliku od muškaraca koji su nosili vunene
ogrtače. U nekim gradovima kao npr. Ateni, žene su vodile potpuno odvojen život od
muškaraca, bilo im je zabranjeno druženje s muškarcima, živjele su u posebnim odajama, a
izlazile su samo u posebnim prilikama. Nisu sudjelovale u političkom životu te im je bila
ograničena kupnja i prodaja. One siromašne bile su prisiljene raditi na polju i tržnicama. O
njihovom omalovažavanju svjedoči i to što se u javnosti nisu mogle nazivati vlastitim
imenom, već su se nazivale nečijim suprugama. Slično tome, u Rimu su kćeri dobivale imena
oca u ženskom rodu te uz ime redni broj kao npr. Julija Prva, Julija Druga i tako dalje. Ipak,
krajem staroga vijeka u Rimu je došlo do poboljšanja položaja žena. Stekle su poslovnu
sposobnost, mogle su biti vlasnice te sudjelovati u vjerskim i drugim svećanostima.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da život žena u starom vijeku nije bio nimalo
jednostavan. Bile su omalovažavane i bez svojih prava te su gotovo u svim aspektima života
ovisile o muškarcima. Iako i danas u svijetu postoje razne nepravde, trebamo cijeniti život
kakav imamo i razmišljati o ljudima koji su nam ga takvim omogućili. Nadamo se da se
nećemo vraćati u stari vijek zakonima i razmišljanjima.
Žene kroz srednji vijek

Kroz cijeli srednji vijek položaj žena je iznimno loš. Žena je bila rodilja, majka i supruga.
Ona je bila u muškarčevom tj. očevom vlasništvu.
U srednjem vijeku u Europi Crkva i svećenstvo ima veliku ulogu u životu ljudi. Većina
monoteističkih religija tijekom srednjeg vijeka naučava da žene moraju biti podređene
muškarcima. Naime, od žena se očekivala čednost, skromnost i poslušnost jer su često
poistovjećivali žene s Marijom, Isusovom majkom. Pod utjecajem vjere brojna
srednjovjekovna djela ističu nedostatke žena kao što su: nesposobnost, prevrtljivost,
pasivnost, zavodništvo.

”Jedina dobra žena je tiha žena”, to je poslovica koja se mogla naći u svim dijelovima
svijeta. Žene koje nisu poštivale zakon šutnje u srednjem vijeku bile su kažnjavane, kao i one
koje su odstupale od nekih pravila. Pa su tako brojne žene proglašene vješticama jer se nisu
udale do određene dobi (oko 35-te), jer su živjele same, jer su imale crvenu kosu, jer su imale
mačku ili madež.
U skladu s time žene postaju podređene muškarcima u svakom pogledu, ne mogu izabrati
muža, nemaju pravo na obrazovanje, nemaju nikakva prava, njihova uloga je briga oko kuće i
djece. Neki od primarnih poslova kod svake žene bili su rad u polju, priprema ljekovite trave,
briga za djecu, tkanje vune i šivanje. Uglavnom su bile ne školovane i smatrale su se
inferiornima. Udavale su se vrlo mlade u dobi od 13 do 16 godina za znatno starije muškarce,
često su ostajale udovice jer je određen broj muškaraca odlazio u rat iz kojeg se nije
vratio.Rađanjem muških potomaka rasla je uloga i važnost žene u obitelji, posebno u
plemićkom staležu. Djevojčice su ostajale doma da bi učile o kućanskim poslovima i
pripremale se za brak. Nije bilo dozvoljeno sklapanje braka između različitih društvenih
staleža.

Iznimka u srednjem vijeku su žene vladarice ili pak one koje su vodile samostane tj.
redovnice. One su se mogle kretati u javnosti, preuzimati odgovornost i pokretati promjene.
Redovnice su bile više od političarki, bile su poslovne žene, liječnice, učiteljice, upravljale su
različitim djelatnostima (npr. proizvodnja hrane, rješavanje sporova, a mogle su biti i vlasnice
imanja…).

Odlomak zakona Howella Dobrog u Welsu iz 10. stoljeća:

„Žena neka dobije travu i tronožac, široku sjekiru i sito, plug, lan i sjeme lana i dragocjene
stvari osim srebra i zlata. Ako srebra i zlata ima treba ih podijeliti na dva jednaka djela.
Svatko od njih treba dobiti svoju osobnu odjeću, osim ogrtača koje treba podijeliti.“

Na kraju ovog dijela eseja možemo zaključiti da su žene tijekom srednjeg vijeka bile
potlačene, nisu imale nikakvih prava, morale su se brinuti samo o kućanstvu i djeci. U
današnjem svijetu žene su puno modernije i u skladu s vremenom, nema ih nitko pravo držati
kao robove, izborile su se za svoja prava koja tijekom srednjega vijeka nisu imale.
Žene i novi vijek
U novom vijeku otkrićem Amerike započinje naseljavanje Europljana na novi kontinent. Kako
muškarci nisu sami znali zbrinuti stoku, pripraviti hranu i brinuti o sebi, organizirano je slanje
djevojaka u Novi svijet. Iz tog razloga otvarane su tvrtke koje su se bavile traženjem i slanjem
djevojaka. Primarna zadaća u kolonijama bila im je rađanje djece, a najčešći posao kojim su se bavile
bila je trgovina.Zbog geografskih otkrića, razvoja trgovine, industrije i kapitalizma imamo i velike
promjene u životu žena tijekom novoga vijeka. Promjene možemo sagledati kroz tri bitna događaja
novoga vijeka, a to su: industrijska revolucija, Francuska revolucija i sufražetski pokret.

Industrijska revolucija imala je negativan učinak na život žena, a kao primjere za to navodimo:
dvostruki rad (u tvornici i domaćinstvu), naporan rad u nehumanim uvjetima, manje plaćen rad od
muškaraca, češći zdravstveni problemi i češće ozljede na radu. Osim toga, svakodnevno su se morale
suočavati i s omalovažavanjem čak i fizičkim kažnjavanjem i seksualnim napastovanjem od strane
svojim nadzornika. Dok su muškarci slobodno vrijeme provodili u gostionicama, žene su svo svoje
slobodno vrijeme provodile u kući čisteći, kuhajući i brinući se za djecu.
Možemo reći kako je početak borbe žena za prava glasa Francuska revolucija. Parižanke su činile
veliki dio snaga koja je 1789. pokrenula revoluciju zbog gladi u gradu. Žene su krenule u pohod na
dvorac Versailles, u kojem se nalazila kraljevska obitelj, usput pljačkajući trgovine i gostionice.
Također su sudjelovale i u napadu na tvrđavu Bastillu. To nije bilo prvo aktivno sudjelovanje žena u
nekoj revoluciji (Amerikanke su sudjelovale u američkom ratu za neovisnost), ali je tada prvi put
javno i glasno izrečeno da i žene moraju dobiti određena prava. Godine 1791. Olympe de Gouges,
glumica i spisateljica, objavila je Deklaraciju o pravima žena koja počinje rečenicom ”Sva ženska
bića rađaju se slobodna i jednaka muškarcima u dostojanstvu i pravima…” Ona traži pravo na
obrazovanje i politička prava, jer smatra da neobrazovanost žena muškarcima pruža opravdanje da im
uskrate politička prava i veće nadnice. Žene su jednake u pravima samo na stratištu pa trebaju imati
pravo i da budu izabrane u parlament. I sama autorica Deklaracije je završila na stratištu jer je
kritizirala pogubljenje kralja Luja XVI. Dakle, pitanje prava žena je postavljeno glasno i nakon toga
počinje borba za prava žena.
U ovo vrijeme nije se moglo smisliti da žene na bilo koji način sudjeluju u politici. Filozof Marie Jean
Antoine de Condorcet zauzimao se za to da žene koje su psihički zdrave (do tada se govorilo da
“jedino žene s psihičkim problemima mogu sudjelovati u politici”) koje plaćaju porez mogu imati
pravo glasa. Gotovo svi drugi veliki revolucionari su bili protiv toga. No, tijekom Francuske revolucije
žene koje su imale demokratska stajališta držale su govore i osnivale klubove žena. Godine 1793.
ženski su klubovi zabranjeni, a vodeće žene pogubljene. Na kraju se nisu donijele nikakve promjene,
već se samo isključila svaka mogućnost da će se žene uključiti u politički život.
U 19.stoljeću javljaju se sufražetkinje, pokret koji se borio za glasačka prava žena u Engleskoj.
Osnivačica je bila Lydia Becker , a najpoznatija predvodnica Emmeline Pankhurst. One su osnivale
brojne demonstracije zbog kojih su bile uhićivane, a odnos prema njima u zatvoru bio je grub i strog.
Prva mučenica bila je Emily Davison. Ona je na konjičkoj utrci iskočila ispred kraljevska kola koja su
je na smrt pregazila. U ruci je držala natpis Glasanje za žene. Taj je incident pokrenuo brojna
razmišljanja drugih po cijelome svijetu.
Sredinom 19. st. u Europi ženama se daje mogućnost upisa na medicinski fakultet. Ipak medicinom se
nisu mogle baviti samostalno, već samo u partnerstvu s muškim liječnikom. Žene i njihov rad u novom
se vijeku malo cijenio, u Velikoj Britanjji čak je postojao zakon po kojemu žena nije smjela dobiti
svoju plaću već su je primali muž ili otac. Na početku novog vijeka nastao je priručnik u kojem su
zapisani poslovi koje djevojke trebaju naučiti prije udaje, a to je: tkanje, šivanje, kuhanje, čišćenje.

Tijekom novoga vijeka ipak imamo neke pomake u položaju žena, ukinuti su sudski procesi protiv
vještica, u brojnim državama ozakonjeni su razvodi, žene su se počele boriti za prava glasa,
sudjelovati u revolucijama, a prava prekretnica u pomaku na bolje je Prvi svjetski rat kojim nam
započinje i suvremeno doba povijesti.
Žene u suvremeno doba

Prvi svjetski rat pokretač je promjena koje se odnose na poslove koje su obavljale žene.
Žensko djelovanje širi se na tzv. muška područja i muška zanimanja. Žene počinju voziti
automobile, upravljati plugovima, tramvajima, izrađuju oružje u tvornicama, obavljaju
automehaničarske radove. To je doprinijelo emancipaciji žena, počinju se družiti s
muškarcima, pušiti, nositi hlače i slobodno se kreću. Nakon rata su brojne Europske države
(V.B., Poljska, SSSR, Njemačka…) ženama dale prava glasa.

Dolaskom totalitarnih režima na vlast sve se vraća na staro. Hitler ukida Weimarski ustav,
ženama je zabranjen politički rad, zabranjena im je uporaba kozmetičkih sredstava i nošenje
stranih modnih odjevnih predmeta, zabranjene su im dijete za mršavljenje, pušenje i sport.
Žene su u nacizmu promatrane kao osobe koje služe za rađanje arijske rase, a sve ostalo je
bilo sporedna uloga.

Drugi svjetski rat doprinio je boljem položaju žena u društvu. Brojne su se žene uključile u
partizanske pokrete i pokazale svoju snagu. Stoga se nakon rata, 1945. godine, situacija
mijenja, UN donosi dokumente protiv deskriminacije žena. U većini svjetskih država dobivaju
pravo glasa i postaju ravnopravne muškarcima, barem na papiru. Kažemo na papiru jer
nažalost i dan danas smo svjedoci kako u brojnim državama žene nisu ravnopravne
muškarcima, bez obzira na mnogobrojne dokumente koji su potpisani protiv diskriminacije
žena.

Od druge polovice 20. stoljeća sve više žena ulazi u politiku i vodeće položaje u državama.
Prva predsjednica države u povijesti jest Vigdis Finnbogadittir (bivša predsjednica Islanda).
Danas se žene nalaze na čelu desetak država u svijetu kao predsjednice, a jedna od tih žena je
i Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica naše Republike Hrvatske.

Unatoč brojnim pravima, žene niti danas nisu u potpunosti ravnopravne s muškarcima. To
možemo vidjeti iz ovih primjera: muškarci brže dobivaju unaprjeđenje i veće plaće,
muškaraca ima više u politici, postoje brojne predrasude o ženama kao npr. da su slabiji
vozači…